Suvremene književne teorije

Sadržaj:

1. De Saussure i semiotika

2. Ruski formalizam

3. Nova kritika

4. Strukturalizam

5. Poststrukturalizam i dekonstrukcija

6. Književna teorija i psihoanaliza

7. Estetika recepcije i fenomenologija

Obrađena literatura:

● Miroslav Beker – Suvremene književne teorije

● Terry Eagleton – Književna teorija

+ primarna literatura:

● Jonathan Culler – Dekonstrukcija – Pismo i logocentrizam

● Toril Moi – Seksualna/tekstualna politika
● Edward Said – Orijentalizam
● Richard Johnson – Što su uopće kulturalni studiji
● Stuart Hall – Kulturalni studiji i njihovo teorijsko naslijeđe
 De Saussure i semiotika

Novosti de Saussurove lingvistike :

● 1. s razmatranja sadržaja prelazi se na promatranje funkcije ili odnosa

o fonem – jedinica koja uvjetuje razilku između dvije riječi ili pojma (samog po sebi ga ne
možemo odrediti)
o primjer šaha – nije važno od kojeg su materijala figure, već koja je njihova funkcija u igri

● 2. razlikovanje sustava i njegove primjene

o langue – jezik kao sustav, zbroj pravila i normi
o parole – govor kao pojedinačna primjena tih pravila
o primjer šaha – šah kao sustav pravila je ekvivalentan langueu, a pojedina partija paroleu

● 3. sinkronija je u proučavanju jezika važnija od dijakronije

o dijakronija – evolucija jezika (dominantan pristup u 19.st.)
o sinkronija – proučavanje jezika kakav je on sada

● 4. razlikovanje sintagmatskih i paradigmatski odnosa

o sintagmatski – spajanje riječi u rečenicu
o paradigmatski – sve riječi koje se mogu popuniti određeno mjesto u rečenici

● 5. uvođenje pojma znaka

o znak je spoj označitelja i označenog
o označitelj – zvučanje, akustička slika, glasovi
o označeno – značenje, pojam riječi (a ne ono na što taj pojam upućuje – dakle sav jezik
je u sferi subjektivnog ljudskog iskustva)

● 6. naglašavanje arbitrarnosti znaka

o označitelj nema stalnu, motiviranu vezu s označenim (primjer – mnoštvo jezika)
o no i označeno segmentira stvarnost na proizvoljan način
▪ različiti jezici imaju različite pojmovne opsege (npr. ujak/stric/tetak vs. uncle ili
boje - u hrvatkom nepostojeća pink)
▪ opseg i kakvoća označenog ovisi o najbližem susjednom pojmu
▪ 🡪 jezik kroji naše viđenje svijeta

● semiologija/semiotika – znanstvena disciplina koja bi se trebala baviti svim sustavima značenja

(kojih je jezični znak tek dio)
Semiotika

● semiotika se bavi širokim spektrom ljudske komunikacije, u kojoj je jezik samo jedan od sustava
● vrijednost teksta nije bitna – na isti način analizira se i Shakespeare i komercijalni plakat

C.S. Peirce – tvorac semiotike

● 3 temeljne vrste znaka:

o ikonički znak – znak nalikuje na ono što predstavlja (npr. fotografija)
o indeks – znak povezujemo s onim čega je on znak (npr. dim s vatrom)
o simbol – znak je arbitrarno povezan sa svojom referencijom

temeljni semiotički pojmovi:

o denotacija – ono što znak predstavlja

o konotacija – drugi znakovi asocijativno povezani sa znakom
o kod – strukture koje proizvode značenje
o metajezici – znakovi sustavi kojima označujemo druge znakovne sustave
o polisemni znakovi – oni koji imaju više značenja

Tartu škola (bliska strukturalizmu)

● sovjetska semiotička škola

● gl. predstavnik - Jurij Lotman
o pjesnički tekst = slojevit sustav čije značenje postoji jedino u kontekstu, a značenjem
upravlja niz sličnosti i oprečnosti
o pjesnički tekst je prezasićen značenjem, on je sustav sustava – najsloženiji mogući oblik
diskursa
 Ruski formalizam
(1915-1930)

Kritičari

a) OPOJAZ (lenjingradska grupa)

● Viktor Šklovski
▪ postupak
▪ automatizacija
▪ očuđenje
▪ zaumni jezik
▪ fabula/siže
● Jurij Tinjanov
▪ konstrukcijsko načelo/faktor
▪ dominanta
● Boris Ejhenbaum

b) moskovski lingvistički krug

● Roman Jakobson

c) praški lingvistički krug (prijelaz prema strukturalizmu)

1. faza ruskog formalizma

Viktor Šklovski

● Umjetnost kao postupak (1917) – manifest ruskog formalizma

● umjetnička djela – ona djela koja su stvorena određenim postupkom
● automatizacija – proces čiji je rezultat to da stvari više ne vidimo, nego ih samo prepoznajemo
po osnovnim oznakama
● umjetnički postupak = postupak očuđenja = postupak začudnosti stvari i postupak forme koji
povećava teškoću i dužinu percepcije (prekid automatiziranosti)
▪ 2 tipa očuđenja:
● 1) pretvaranje izvanestetske građe u estetsku činjenicu (putem novoga
konteksta i izmjene funkcije) – više na razini sadržaja
● 2) postupak očuđenja koji je u samome tekstu prema njemu samome ili
drugim dijelima (obrade, parodije) – više na razini forme
▪ kod američkih novih kritičara ideja očuđenja pronalazi se u idealu paradoksa
 ▪ prethodnik očuđenja je kubistički pojam sdvig – kada dolazi do izmjene u
odnosu na naturaliziranu konvenciju, ali tako da ta konvencija ostaje kao
kontrasna pozadina
● zaumni jezik – jezik bez značenja, kojeg bi pjesnik trebao koristiti kako bi pobjegao od
okamenjenog uobičajenog jezika u kojem su svi pojmovi već određeni (već je segmentiran u
određene ideje i odnose)
▪ umjesto toga, pjesnik treba svijet pogledati na nov način i dati mu nova imena –
jer ''riječi umiru, a svijet ostaje mlad''
▪ blisko apstraktnom slikarstvu = bespredmetnost
▪ oslobođenje od tiranije značenja – vraćanje samom zvuku i riječ na njenoj
formalnoj razini

● književni postupak
▪ način i tehnika kojom je neko djelo sastavljeno
▪ njegovo otkrivanje se smatra zadatkom kritičara
▪ iz toga proizlazi i opreka fabula 🡨🡪 siže
● fabula – građa u kazualno-temporalnom nizu
● siže – građa obrađena (književnim postupkom)
▪ podjela romana po načinu razvijanja sižea:
● stupnjevit – jedan motiv se nadovezuje na drugi u ''beskonačnost''
(pikarski i avanturistički romani)
● prstenasti – dolazi do izmjene motiva u krug (npr. A voli B, B nevoli A, B
zavoli A, A više ne voli B)
● parelalni – gradnja na osnovi kontrasta (npr. Ana Karenjina – Ana i
Vronski vs. Kitty i Levin)
▪ zaključak : jednom kad se odabere jedna od tehnika, ona autoru nalaže razvoj
lika (primjer : Don Kihot nije slika života, nego rezultat postupka)

● analiza Sterneova Tristrama Shandyja

▪ revolucionarni roman, napisan u 18.st. kao pionir razgoličivanja postupka –
prilikom pisanja govori o pisanju samom
▪ to je u oštroj suprotnosti s realizmom koji želi postupak što uspješnije prikriti
▪ preteča je futurizma
2. faza ruskog formalizma

- u 1. fazi efekt očuđenja se temelji na razlici između svakodnevnog jezika i poetskog, a u 2. fazi se temelji
na pridavanju novih značenja

Jurij Tinjanov

ključni tekst 2. faze : Problemi jezika stiha

● oblik književnog djela posljedica je konstrukcijskih načela umjetnosti (a ne prenošenja slike

života)
● ta načela se mijenjaju kroz povijest – često su istovremeno prisutna u nekom djelu i time donose
dinamičnost – uzajamno djelovanje raznih elemenata(konstrukcijskih faktora) , s tim da je jedan
od njih dominantan
● dominantni konstrukcijski faktor (tj. dominanta) se također mijenja:
o u romanu 18.st. – fabula
o u romanu 19.st. – razvoj karaktera kao pojedinca
o u romanu modernizma – psihološka asocijacija

● no, upravo otpor jednog skupa faktora prema dominantnom omogućuje deautomatizaciju

3. faza ruskog formalizma

- u 2. fazi se dominatni konstrukcijski faktor smatra dijelom same strukture dijela, a u 3. fazi se smatra
dijelom nadređenog sustava – općenitog sustava rodova i drugih književnih tekstova (tj. u 3. fazi dolazi
do upozoravanja na postojanje veze između književnosti, društva i povijesti)

Jurij Tinjanov

autor manifesta 3. faze : Književna činjenica i O književnoj evoluciji

● književnost = dinamična govorna konstrukcija koja nastaje primjenog konstrukcijskog faktora na

građu
● građa nije pasivna, no ipak je podređena
● stih – konstrukcijski faktor – ritam, građa – semantička skupina
● proza – konstrukcijski faktor – semantička skupina, građa – ritmički elementi govora
● osnovna ideja = autor bira svoj medij, a onda sam medij njemu nalaže daljnji postupak
● književna evolucija – smjena dominantnih konstrukcijskih načela (do smjene dolazi kada jedno
postane tako rašireno da se automatizira)
Prijelaz iz ruskog formalizma u češki strukturalizam

Roman Jakobson

● slijedi de Saussurova načela – posebno ideju da se ljudsko shvaćanje temelji na antitetičkim

parovima
● model komunikacije između pošiljatelja i primatelja poruke:

● kontekst je ono na što se poruka odnosi (referira), ona putem kontakta (koji se izjednačuje s
kanalom) dolazi od primatelja do pošaljilaca, s tim da je u određenom kodu (koji je zajednički
primatelji i pošiljalacu)
● svakom od tih 6 elemenata odgovara jedna jezična funkcija (odnosno, s obzirom na to koji
element je najnaglašeniji, po tome znamo u kojoj je funkciji trenutno neka upotreba jezika):
o pošiljatelj = emotivna f. (njegovo stajalište prema onome što govori)
o kontekts = referencijalna f. (naglasak je na onome o čemu se govori)
o primatelj = konotativna f. (imperativi i vokativi – kada se nešto želi postići kod
primatelja)
o kontakt (kanal) = fatička f. (uvriježene formule i fraze, koje služe održavanju kontakta i
provjeravanju samog kanala)
o kod = metalingualna f. (odnosi se na sami kod koji je znaku dao značenje, npr. kad netko
kaže ''Što zapravo hoćeš reći'')
o poruka = poetska f. (svijest o poruci samoj i jeziku od kojeg se sastoji)

● umjetničko djelo = sustav postupaka u hijerarhijskom odnosu u kojem je odlučujući postupak

dominanta (sličnost sa Tinjanovim konstruktivnim faktorom)
● bavljenje oprekom metonimija/metafora
o metafora = paradigmatska os (supstitucija)
o metonimija = sintagmatska os (dodavanje)
o proučavanjem afazije ustvrdio da se poremećaj javlja isključivo ili u paradigmatskoj ili
sintagmatskoj sferi
 o primijenio i na književnu povijest – romantizam (metaforičko) – realizam (metonimijsko)
– simbolizam (metaforičko)
o pjesnički postupak je tako = projeciranje načela ekvivalencije s osovine izbora na
osovinu kominacije

M.M. Bahtin – važan kritičar kojeg se nigdje ne može smjestiti

● dijalogizam – ideja da su riječi uvijek obojene (ili kontaminirane) prethodnom upotrebom i

namjernom u određenoj situaciji (time kritizira de Saussurovu ideju da je langue apstraktan
sustav van društvene zbilje – Bahtin naglašava da je to nemoguće – jezik se ne može odijeliti od
praktične upotrebe kojoj služi i koja na njemu ostavlja trag)
● iz toga proizlazi ideal polifonijskog romana – onaj koji pokazuje višeglasje, jezik u različitim
funkcijama, različite tvrdnje i uvjeravanja (bez da se i za jedan od njih odluči) – npr. romani
Dostojevskog
● kronotop – karakteristične vremensko-mjesne situacije u kojima se pojedine književne vrste
očituju
 Nova kritika

Kritičari

● T.S. Elliot (nije dio američke nove kritike, no izvršio je odlučni utjecaj)
o impersonalno pjesništvo
o objektivni korelativ
o disocijacija senzibiliteta
● John Crowe Ransom
o autor naziva 'new criticism'
● Cleanth Brooks
o hereza parafraze
● W.K. Wimsatt
o intencionalna zabluda
● I.A. Richards
● Allen Tate
● R.P. Warren

T.S. Elliot

● početkom 20. stoljeća dolazi u Englesku – nailazi na varijantu romantizma i kulta originalnosti
(orijentiranost na autora)
● njegov je rad usmjeren protiv takvih pojava :
▪ originalnost ne postoji u izolaciji od ukupnog pjesništva
▪ tradicija je živi organizam koju čine i prošlost i sadašnjost

● doktrina impersonalnog pjesništva

▪ nema pjesme bez pjesnika, no što je pjesnik bolji, to će manje njegove ličnosti ostati u
samoj pjesmi
▪ protiv izljeva osobnih osjećaja – umjesto njih treba pronaći objektivne korelative
▪ objektivni korelativ – niz predmeta, situacija, lanac događaja koji su formula određenog
osjećaja
▪ metafizički pjesnici – (prva polovica 17.st.) ostvaruju taj ideal: njihove pjesme su
mješavina ozbiljnosti i duhovitosti, koriste originalne usporedbe i mnogoznačnost
▪ no nakon njih dolazi do disocijacije senzibiliteta 🡪
▪ disocijacija senzibiliteta – nema više stapanja raznovrsnosti, piše se ili sentimentalna ili
meditativna poezija (pjesništvo se od toga do Elliotova doba nije oporavilo)

● danas se prepoznaje da je najavio ideju intertekstualnosti (kojom se kasnije bavi Julija Kristeva)
Američka nova kritika

● nikada nije bila jedinstvena škola

● utjecajna u periodu od 1940ih-1950ih
● glavna ideja: književnosti treba pristupiti kao svojevrsnoj stvaralačkoj djelatnosti, otkrivajući i
opisujući književne postupke
● po tome su bliski ruskim formalistima
● hereza parafraze (C.Brooks) – pjesma je estetka tvorevina, organska cjelina što znači da svaki
dio ima svoju funkciju – svaka riječ je dio konteksta isprepletenih značenja koja su stopljena u
jedinstvenoj pjesmi
● pogled na pjesništvo
o definicija pjesme – zgusnuta drama
o ironija – raspored i ravnoteža suprotnih i raznorodnih svojstava
o C. Brooks – pjesnička zadaća je ujediniti iskustvo, što se najuspješnije postiže
pjesničkim paradoksom (+ za razliku od Elliota, pronalazi ga u svoj ''vrijednoj'' poeziji, a
ne samo kod metafizičara)

● close reading - pomno čitanje u kojem se obreća pozornost na pronalazak ironije, paradoksa i
višesmislenosti riječi (u sklopu cjeline)
● intencionalna zabluda – piščeva nakana ili intencija nije ni dostupna ni poželjna kao norma za
procjenjivanje uspjeha (i značenja) književnog djela

Kritike na račun nove kritke:

● zapostavljanje povijesti
● usmjeravanje na liriku
 Strukturalizam

Temeljni utjecaji

● Claude Levi-Strauss
o strukturalni antropolog
o glavna tema djela – otkrivanje kako ljudsko mišljenje iz bezobličnog trajanja stvarnosti
stvara red koji je potreban za oblikovanje iskustva:
▪ 1. funkcija svijesti – segmentiranje (npr. boja)
▪ 2. funkcija svijesti – pripisivanje značenja odnosima među segmentima (npr.
komplementarnost boja)
▪ 3. funkcija svijesti – pridavanje dodatnog značenja tim odnosima (npr. značenje
crvene i zelene u prometnim znakovima)

o sve se to događa kroz binarne opreke – njihovo uočavanje ili stvaranje je temelj ljudske
svijesti
o interpretacija mita o Edipu – stvara prvo osam sintagmatskih odnosa, koje onda smješta
u paradigmatske kolone s obzirom na binarne opreke

o de Saussurovim rječnikom:
o grčka mitologija kao cjelina – langue
o pojedini mit – parole

o ideja divlje misli:

▪ pronalaskom pisma čovjek je prestao misliti totemskim načinom mišljenja, koje
podrazumijeva analogije i odnose spram prirode
▪ tako čovjek s analogijskom prelazi na konceptualno mišljenje

● Ferdinand de Saussure
o općenito strukturalizam je pokušaj primjene njegove lingvističke teorije na predmete i
djelatnosti izvan neposrednog područja jezika
o strukturalistička analoza nastoji izvodjiti odgovarajući niz zakona pomoću kojih se
znakovi udružuju u značenje
Strukturalistička naratologija

predstavnici:

● A.J. Greimas
● Tzvetan Todorov
● Gerard Genette
(Vladimir Propp - izvorno ruski formalist, no izvršio bitan utjecaj)
(Levi Strauss – pionir)

Vladimir Propp

● Morfologija bajke – sve bajke svodi na 7 područja djelovanja (sfera – nitkov, davalac, pomagal,
princeza, pošiljalac, junak, lažni junak) i 31 funkciju

A.J.Greimas

● Strukturalna semantika - reducirao Proppov model

● aktant – strukturna jedinica
● 6 aktanata:
o Subjekt
o Objekt
o Pošaljlac
o Primalac
o Pomagač
o Protivnik
● oni se smještaju u semiotički četverokut:
Gerard Genette

● pripovijedanje – čin pričanja, u njemu razlikuje:

o obradu (recit = siže)
o priču (histoire = fabula)

● 5 središnjih kategorija pripovjedne analize:

o 1) red – vremenski slijed:

▪ prolepsis – skok unaprijed
▪ analepsis – vraćanje unatrag
● 🡪 uzrokuje opreku fabula/siže
o 2) trajanje
▪ proučava izostavljanje, proširivanje ili sažimanje epizoda
o 3) učestalost
▪ odnos toga koliko se puta neki događaj dogodio naspram koliko puta je bio
ispričan
o 4) način
▪ distanca – odnos pripovijesti prema materijalu
● dijegeza = prepričavanje
● mimezis = predočavanje
▪ perspektiva – pitanje fokalizacije
● nefokusirana – svezajući
● interno fokusirana – jedan lik
● vanjsko fokusirana – nema ulaska u likove

o 5) glas
▪ tko i kome pripovijeda
▪ heterodijegetski – van proče
▪ homodijegetski – dio priče
▪ autodijegetski – gl. lik priče
Roland Barthes i strukturalistička ideja usredotočenosti na tekst (prijelaz prema poststrukturalizmu)

● cilj književne kritike – ne otkrivanje istine već ''ovladavanje'' jezikom umjetnika – prekrivanjem
njegova jezika vlastitim – treba pokriti cijelo djelo (kao sveobuhvatnom gramatikom) a ne samo
jedan njegov dio
● kritičar se zadržava na označitelju
● kritika nije znanost, one ne ispituje smislove, već ih proizvodi
● strukturalistička djelatnost = oponašanje samog predmeta ističući pri tome funkcije objekta koji
prikazuje
● Smrt autora (1965)
o književno djelo je prije svega jezik, koji ima vlastita načela strukturiranja
o sve da i želimo značenje temeljiti na autorovom životu, ne možemo jer i sama njegova
biografija još jedan tekst
o ta se ideja provlači od ruskog formalizma i nove kritike do strukturalizma, ali Barthes čini
konačni rez između autora i značenja
o razlika djelo 🡨🡪 tekst
▪ djelo – završena cjelina, knjiga, s određenim sadržajem – završava na
označenom
▪ tekst – mnogostrukost značenja – ostaje na označitelju

● Teorija teksta (1973)

o intertekstualnost - svaki tekst je satkan od bezbrojnih fraza, obrazaca i izreka koje su
opće vlasništvo jezika
o tekst je tek fragment jezika, i sam smješten u perspektivi jezika

● Nulti stupanj pisanja (1953)

o ecriture – pisanje, u smislu funkcije – odnos između stvaranja i društva (nije izraz autora
(to je stil), već izraz autora u nekoj njegovoj nakani
o povijest ecriture:
▪ 1650- 1848 je to bio jedinstven književni način pisanja – izražavao jedinstveno
viđenje života građanske klase
▪ nakon toga se raspada na brojne individualne načine
o nulti stupanj pisanja – naizgleda stroga neutralnost koja je zapravo i sama stil kao i svaki
drugi (npr. Hemingway)

● Mitologije (1957)
o pokazuje kako razne ''nepolitične'' i naizgled bezazlene pojave iz francuske civilizacije
ipak imaju ideološku pozadinu
o zalaže se za one oblike umjetnosti koji ne skrivaju svoj aspekt bivanja ''umjetnim'' (npr.
hvali antičku dramu zbog maski – točno otkrivaju konvencije i ono što slijedi)
● S/Z (1970)
o analizira Balzacovu priču Sarassine
o otkriva 5 kodova (novele)
▪ 1. proairetski – narativni
▪ 2. hermeneutski – razotkrivanje zagonetnih dogašaja
▪ 3. semički – konotacije osoba, mjesta i predmeta
▪ 4. kodovi kulture – referencije na opće znanje
▪ 5. simbolički – prepoznatljiva grupiranja koja se u tekstu ponavljaju i čine uzorak

● Zadovoljstvo teksta (1973)

o načelo erotikskog pristupa čitanju (nasuprot hermeneutičkom) - budući da čitatelj
nikako ne može zarobiti određeni smisao teksta, on se prepušta opojnom užitku ludo
uzbudljivog ''klizanja'' znakova i izazovnih bljeskova značenja što ponekad isplivaju na
površinu, da bi časak kasnije ponovno utonuli u dubine teksta
●

● Znakovi, ideologije i prijelaz prema poststrukturalizmu

o zdravi znak – onaj koji svraća pozornost na vlastitu arbitrarnost, koji se ne skriva pod
krinkom prirodnog znaka
o realistički ili imitativni znak – dokida vlastiti status znaka kako bi potaknuo iluziju da
zbilju opažamo bez njegova posredovanja
o realistički znak se koristi u ideologijama, gdje one nastoje putem njih uvjeriti ljude da su
''prirodne'', da se temelje na očiglednim i jedinim mogućim načelima (skrivaju svoje
ljudskom podrijetlo)
o ideologija je zato suvremena mitologija
o realizam – epoha čiji je književni postupak istovjetan postupku ideologija
 5. Poststrukturalizam i dekonstrukcija

Derrida i dekonstrukcija

● značenje – samo proizvod razlika – posljedica podjele ili artikulacije znakova

● označeno – proizvod složene interakcije označitelja (npr. ako za riječ 'pas' pogledamo označeno
ili značenje u rječnik, pronaći ćemo samo nove označitelje npr. životinja ili rep) 🡪 ne može se
doći do konačnog označenog koje i samo nije označitelj
● značenje nikad nije neposredno prisutno u znaku
● u svakom znaku ima tragova drugih riječi
● ponovljivost znaka – cijepa mu identitet – upravo to što se može koristiti u različitim
kontekstima oduzima mu jedno univerzalno značenje
● zaključak : jezik je puno nepostojaniji nego li su mislili strukturalisti
● pošto su i ljudi (odnosno njihove svijesti) i sami sačinjeni od jezika, ideja postojanog
jedinstvenog ljudskog bića je također neodrživa

● napada zapadnjačku filozofiju i civilizaciju zbog:

o fonocentrizma – veličanje živoga glasa, ideja da govor omogućuje da izravno prenesemo
svoje misli (ideja jezika kao prozirnog medija)
o logocentrizma – vjerovanje u iskonsku riječ, prisutnost, bit ili istinu koja je temelj svog
ostalog mišljenja, jezika i iskustva = težnja za transcedentalnim označiteljem i
označenim (npr. Bog, Materija, Bitak, Svjetski duh) – znak oko kojeg kruže svi ostali
znakovi
● no, oboje je neodrživo i takve sustave mišljenja naziva metafizičkim i mistikom prisutnosti
● međutim, ne možemo se osloboditi potrebe za stvaranjem takvih počela na kojima bi se gradila
ostala značenja
● na tome se temelji i ideologija – uzme jedno značenje iz igre označitelja i pretvaraju ga u
središte na temelju kojeg sve ostalo dobiva značenje (npr. Demokracija, Obitelj, Rad, Sloboda)
● svemu tome se suprotstavlja posstrukturalistički pojam teksta – neprekidnog gibanja jezika u
njegovim stvarnim procesima
● fonocentrizmu suprotstavlja ideju da je govor zapravo oblik pisma, jer se na pismu bolje može
vidjeti potpuna proizvoljnost samih slova (da nemaju imanentna svojstva) a to se odnosi i na
govor, samo što zbog prividne nesporednosti govora nemamo taj dojam

● differance
o neprekidni proces odgađanja značenja (zbog referiranja na druge označitelje)
o sama riječ je spoj ''difference'' ( Saussurova 'razlika') i differer (odgoda) = tako differance
znači i onu razliku koja je uvjet označivanja i sam čin odgađanja koji proizvodi razlike
 ● dekonstrukcija – ''postupak'' razgradnje navodnih počela metafizičkih sustava, kojim se otkriva
da su i onu proizvod sustava značenja, a ne njegov temelj. Njome se također razgrađuju i binarne
suprotnosti (počela se definiraju onim što nisu, npr. muškarac-žena) na kojima se temelje, a
koje su uvijek asimetrične – jedna strana opreke se postavlja kao dominantna (npr. muškarac),
no neodvojive su kao samostalno pojmovi 🡪 dehijerarhizacija dvočlane opozicije
● binarne suprotnosti su temelj identiteta – ne samo da je žena ne-muškarac, nego je muškarac
ne-ne-muškarac (potpuno ovisi o pojmu žene za svoje određenje i mora priznati postojanje toga
što mu se samo po sebi (pošto je negacija njega) nameće kao nepostojeće i zbog tog priznanja,
kako bi održao vlastiti identitet, mora se što drastičnije odmaknuti od pojma žene)

● Derridin način čitanja teksta – usredotočivanje na perifernu pojedinost djela (npr. usputnu
aluziju) pa je razgrađuje sve dok time ne razgradi i sami tekst i pokaže koliko je nestabilan njegov
sustav
● aporije ili hijate značenja– takva simptomatična mjesta u kojima tekstovi proturječe sami sebi (i
svo pisanje, svi tekstovi ih imaju – to je osobina pisanja samog)
● diseminacija – stalno prelijevanje i raspršivanje značenja
● odbacuje suprotnost književno/neknjiževno
● dekonstrukciju vidi kao političku praksu – želi sagledati relativno utvrđene istine, značenja,
identiteta i namjere kao rezultat šire i dublje povijesti – povijesti jezika, nesvjesnog,
društvenih ustanova i djelovanja

Yaleska škola dekonstrukcije

● kritičari:
o Paul de Man
o J. Hills Miller
o Geoffrey Hartman
o Harold Bloom
o (i Derrida tamo puno predaje)

Paul de Man

● najvažniji predstavnik
● sav jezik je neiskorjenjivo metaforičan, funkcionira pomoću tropa i figura
● nema doslovnog jezika, no neke vrste jezika (njegove funkcije) nastoje prikriti to
● književnost je zato vrsta jezika u kojoj se najizravnije (i bez prikrivanja) može iskusiti ta potpuna
fikcionalnost jezika koja nikad ne može biti doslovna
● kritičar ne mora dekonstruirati književnost, ona sama sebe dekonstruira – upravo to i je njena bit
 ● figura hijazma - antiteze; druga pol. fraze nalazi se u obratnom, zrcalnom

Geoffrey Hartman

● dekonstrukcija – slobodna igra asocijacijama i razigrana ludička ekshibicija bez racionalne osnove

Harold Bloom

● preformulirao povijest književnosti po edipovskom kompleksu

● pjesnici žive pod pritiskom snažnog pjesnika iz prošlosti – svaka pjesma može biti viđena kao
pokušaj da se otme ''strahu od utjecaja'' i to tako da se protivnikova pjesma ''napadne iznutra''
● svaku pjesmu možemo čitati kao ponovno pisanje prethodnih pjesama

J.L. Austin – teorija govornih činova

● izjave mogu biti:

o lokucijske –sama rečenica
o ilokucijske – rečenica kada njome želimo ostaviti neki posebni dojam – opomenuti,
proglasiti, potužiti se itd. – ovisi o kontekstu
o perlokucijske – rečenica čijim izgovaranjem nešto i činimo (npr. ''obećajem da ću...'' –
učinili smo davanje obećanja)
 Književna teorija i psihoanaliza

Sigmund Freud

● potreba za radom – pokretač ljudskog društva

● svako ljudsko biće mora potiskivati ''načelo užitka'' primjenom ''načela stvarnosti''
● spremni smo odgađati (potiskivati) želje ako mislimo da nam donosi neku korist
● sublimacija – usmjeravanje želje prema društveno korisnom činu (zbog čega i dolazi do gradnje
civilizacije – nemogućnost ispunjenja npr. seksualne želje se pretvara u stvaralačku moć, pa se
npr. gradi katedrala)
● potiskivanje može dovesti do bolesti pojedinaca ili društava:
o neuroza – bolest do koje dolazi ako potiskivanje postane preteško
▪ uspoređuje neurozu s umjetnošću – umjetnik je pod stalnim teretom snažnih
instinktivnih potreba koje ga tjeraju da se okrene mašti
▪ umjetničke forme omogućuju čovjeku da smanji svoju mržnju prema snovima i
željama drugih ljudi, jer je umjetnost njihov obuzdani oblik
o psihoza – nesposobnost potiskivanja želje, dolazi do prekidanja veze između ega i
vanjskog svijeta – počinje se graditi alternativna zbilja
● neispunjive želje potiskujemo u nesvjesno

● razvoj pojedinca
o (do takvog razvoja dolazi upravo kod čovjeka jer je dugo ovisan o brizi roditelja)
o 1. oralna faza – usta kao erogena zona – veza s majkom dovodi do spolnog nagona koji je
prije bio neodjeljiv od biološkog instinkta
o 2. analna faza – anus kao erogena zona – dijete uživa u sposobnosti otpuštanja fekalija –
dolazi do stvaranja opreke između pasivnosti i aktivnosti 🡪 dolazi do spoznaje o
mogućnosti manipulacije okolinom
o 3. falusna faza – počinje usmjeravanje na genitalije, ali isključivo muške , još nema
svijesti o rodu
o 4. genitalna faza

● autoerotizam – djetetovo uživanje u vlastitom tijelo koje još ne može spoznati kao cjelovit
predmet
● edipov kompleks – proces kojim se dijete iz faze u kojem se ne zna voditi ničim osim načelom
užitka i još nije svjesno svoga roda pretvara u cjelovitu osobu
o u prededipovskoj fazi dijete je anarhično, sadistično i incestuozno – ima želju za spolnim
sjedinjenjem s majkom
o bit edipovog kompleksa je uvođenje treće figure – oca (a time roditelj istog spola postaje
suparnik u borbi za roditelja suprotnog spola)
 o prijetnja kastracijom odvraća dječaka od incestuozne želje za majkom (vidi da je
djevojčica ''kastrirana'' pa se boji iste sudbine), potiskuje tu želju (prva potisnuta želja) i
prilagođuje se načelu stvarnosti
o tješi se time da će jednom već imati majku (ili njen nadomjestak) i time preuzima
simboličku ulogu muškarca 🡪 postaje subjekt s rodom i stvara se u njemu područje
nesvjesnog (koje nastaje sa prvom potisnutom željom)
o ženski edipov kompleks:
▪ djevojčica uviđa da je kastrirana i time manje vrijedna i zato se od majke okreće
k ocu i nastoji ga zavesti, to je osuđeno na propast, pa se mora vratiti majci,
preuzeti ulogu roda i ostati zavidna muškarcima na penisu – podsvjesno ga želi
nadomjestiti djetetom koje bi dobila od oca
● edipov kompleks nam omogućuje i prijelaz s Prirode na Kulturu (odnosno društvo, jer
zadoovljene spolnih potreba tražimo van obitelji)
● očeva zabrana incesta simbol je svih kasnijih oblika vlasti – usvajanjem tog zakona počinje se
stvarati superego (glas savjesti)

● snovi – simboličko ispunjenje nesvjesnih želja (pretočeni su u simbole jer bi nas izravno prikazan
materijal mogao užasnuti, uznemiri i probuditi)
o latentni sadržaj sna – nesvjesne želje, doživljaji prethodnog dana, tjelesni osjeti
prilikom spavanja
o rad sna – preoblikovanje latentnog sadržaja u manifestni san (san kojeg se sjećamo)
o bit sna nije u latentnom sadržaju, već u radu sna i njega Freud istražuje
● paraprakse – osim snovima, do nesvjesnog se može doći i analiziranjem govornih omaški
● šale – nesvjesno se otkriva i u šalama, koje su često agresivna ili libidinozne
● imamo dva glavna nagona : Eros (spolni nagon, snaga koja gradi povijest) i Thanatos (nagon za
smrću)
● ljudi podsvjesno teže smrti jer sa smrti dolazi blaženono stanje u kojem ništa ne napada ego

Jacques Lacan

● osnovna ideja – nesvjesno je strukturirano kao jezik

o nesvjesno je neprestano kretanje i djelovanje označitelja čiji su nam označeni često
nedokučivi zato što su potisnuti
o Freudovu parapraksu vidi drugačije – kaže da je sav naš govor svojevrsna govorna
omaška
● razdoblja razvoja ličnosti:
o 1. imaginarno
▪ stanje u kojem još nemamo osjećaj o definiranom središtu bića, u kojem se čini
da ''ja'' prelazi na predmete
▪ u ovoj fazi je i ''zrcalno razdoblje'' – nastanak klice ega – dijete se u zrcalu vidi
kao cjelovito
 ▪ 🡪 osjećaj o svom ''ja'' stječemo tako što odraz toga ''ja'' dobivamo iz kakva
predmeta ili osobe vanjskog svijeta
▪ ego = imaginarni proces u kojemu učvršćujemo fiktivni osjećaj o vlastitoj
cjelovitosti
▪ pojava oca pokazuje djetetu da je identitet posljedica različitosti – otkriće razlike
među spolovima događa se paralelno s otkrićem jezika = uči da znak
pretpostavlja odsutnost predmeta koji označuje
▪ kada dijete prihvati da se njegov identitet stvara na temelju razlika i sličnosti
sa subjektima koji ga okružuju, prelazi u simboličko razdoblje

o 2. simboličko
▪ dijete se u ovoj fazi mora pomiriti s time da nikad neće imati izravan pristup zbilji
▪ želja = beskrajno kretanje od označitelja do označitelja
▪ ulazak u jezik = postajanje žrtvom želje
▪ gubitak majčina tijela je pokretač pripovijesti ljudskog života – u beskrajnom
metonimijskom gibanju tragamo za takvim izgubljenim rajem

Julija Kristeva

● nadovezuje se na Lacana
● simboličkom poretku ne suprotstavlja imaginarni, već semiotički
● semiotički poredak
o igra unutar snaga jezika, svojevrsni talog iz prededipovskog razdoblja (kada nije imalo
pristup jeziku, ali je bilo ispunjeno nagonima)
o ono je prisutno kao pritisak unutar jezika koji se ogleda u materijalnim osobitostima
jezika, ali i u proturječnostima, besmislenostima, stankama, šutnji i odsutnosti
o povezano je s principom majke (simboličko s principom oca), ono je Drugo jezika
o ono je ugodno kreativno preobilje, prekoračenje jasnih granica znaka
o ono nije alternativa simboličkom, nego proces unutar njega, koji ga preispituje i krši
njegove granice
 Estetika recepcije i fenomenologija

Filozofski temelji – Husserl i Heidegger

Edmund Husserl

● dolazi kao odgovor na opći osjećaj besmisla nakon 1. svj.rata i nemogućnosti nalaska čvrstog
uporšta, Husserl kaže da nam naša svijest to može ponuditi
● predmete ne možemo gledati kao stvari po sebi, nego kao ono što naša svijest postavlja
● svaka svijest je svijest o nečemu
● svijest nije pasivno registriranje svijeta, već konstitutivni akt
● fenomenološka redukcija – ''stavljanje u zagrade'' (ignoriranje) svega što nije bit predmeta – sve
što nije imanentno svijesti, treba strogo isključiti
● fenomeni – ono što ostaje nakon fenomenološke redukcije, stvari kakve su u svijesti, bit stvari
● fenomenologija – željela je postati znanost o ljudskoj svijesti o uvjetima koji omogućuju bilo
kakvu vrstz spoznaje
● jezik dolazi nakon iskustva
● značenje je nešto što prethodi jeziku, jezik je sporedna djelatnost koja daje imena značenjima
kojima subjekt već unaprijed raspolaže
● to je ideja transcedentalnog subjekta

Fenomenološka kritika – Ženevska škola

● 1940-50e
● gl. predstavnik Georges Poulet
● pokušaj primjene fenomenološke metode na književno djelo
● teži imanentnom čitanju teksza, na koje ne utječe ništa vam teksta
● tekst je sveden na utjelovljenje piščeve svijesti
● zanimaju ih duboke strukture te svijesti
● kritiku vidi kao pasivno prihvaćanje teksta

Martin Heidegger

● odbacuje transcedentalni subjekt – ljudska opstojanost je u datosti (Dasein)

● Bitak i vrijeme (1927)
● mi kao subjekti izranjamo iz nutrine zbilje koju nikad ne možemo do kraja objektivizirati
● ona konstituira nas koliko i mi konstituiramo nju
 ● jezik – dimenzija u kojoj se odvija ljudski život

Hans Georg Gadamer i hermeneutika

● Heideggerov učenik
● hermeneutičar
● značenje književnog djela se ne iscrpljuje u namjerama autora – kako prelazi iz jednog kulturnog
ili povijesnog konteksta u drugi, tako iz njega crpi nova značenja
● do razumijevanja dolazi kad se obzor povijesnih značenja i pretpostavki stopi s obzorom u koji je
smješteno djelo
● kulturne predrasude neće nam negativno predodrediti recepciju književnog djela iz prošlosti jer
i same te predrasude dolaze iz tradicije koje je djelo dio
● no, to počiva na ideji da postoji samo jedna matica tradicije (dok je to zapravo poprište sukoba i
različitih sustava značenja)
● hermeneutički krug – pojedini elementi djela razumljivi su unutar sveukupnog konteksta, a
kontekst je razumljiv preko pojedinačnih elemenata

Estetika recepcije

● ispituje ulogu čitatelja u književnosti

● najnoviji je oblik hermeneutike
● pomicanje pažnje na čitatelja je logično – književna djela ne žive na policama, ona su procesi
pridavanja značenja
● svako djelo, ma kako se čvrstim doimalo, sastavljeno je od praznih prostora koje čitatelji
ispunjavaju
● čitatelj prešutno povezuje, ispunjava praznine, izvlači zaključke i provjerava slutnje, a sva ta
djelatnost je zapravo primjena znanja o svijetu i o književnim konvencijama

Roman Ingarden

● poljski teoretičar
● djelo postoji kao niz shema ili općih smjernica koje čitatelj nastoji konkretizirati (na PRAVILAN
način)
● to uvelike ograničuje čitateljevu ulogu u čitanju, stavlja ga u ulogu pasivne svijesti koja samo
automatski primjenjuje naučena načela i konvencije
Škola estetike recepcije iz Konstanza

Wolfgang Iser

● Čin čitanja (1978)

● čitajući, mi odbacujemo pretpostavke do kojih smo isprva došli, mijenjamo sudove i stvaramo
složenije zaključke i prognoze
● da bismo mogli čitati, moramo razumjeti kodove djela – tj. književne tehnike i konvencije
● tekst sadrži strategije i repertoare poznatih tema i iluzija
● najdjelotvornije književno djelo je ono koje u čitatelju budi novu kritičku svijest o ustaljenim
kodovima i očekivanjima (slično ruskim formalistima i ''oneobičavanju'')
● strategijama čitanja mi mijenjamo tekst i on mijenja nas
o međutim: to pretpostavlja čitatelja koji je sposoban uočiti takve aspekte djela koji bi mu
govorili o općoj prirodi jezika i književnosti, a čim to može, znači da ga tekst više nema
što naučiti = pretpostavlja čitatelja kakvog želi stvoriti čitanjem
● funkcionalistički model = tekst treba složiti tako da ostane dosljedan iznutra
o međutim, to je već dio doktrine da književno djelo mora biti skladna cjelina (a ničime se
ne može dokazati da je to tako)
o ipak, dopušta čitatelju više slobode no Ingarden

● implicitni čitatelj – adresat kakvog djelo očekuje – vrsta čitatelja kakva je već uključena u sam
čin pisanja kao unutrašnja struktura teksta

Hans Robert Jauss

● povijesno svjesniji od Isera

● nastoji djelo smjestiti u povijesni obzor (tj. u kulturno značenje) unutar kojeg je djelo nastalo, a
zatim ispitivati kolebljive odnose između tih okvira i promjenjivih obzora povijesno određenog
čitatelja
● tekstovi i književne tradicije se i same aktivno mijenjaju kako se mijenjaju povijesni obzori
njihove recepcije

Stanley Fish

● djelo je zbroj svih dosadašnjih i budućih mišljenja o njemu

● isključivo čitatelj drži vlast u rukama
● pragmatični model – čitanje nije proces otkrivanja značenja, već proces spoznavanja kako tekst
djeluje na čitatelje