GEORGES MOLINI: STILISTIKA

UVOD
- 50-ih, 60-ih stilistika je zasjala kao nova znanstvena disciplina
- od 1975.-1985. je nazadovala u odnosu na neka druga podruja
- stilistika je prouavanje verbalnih, formalnih uvjeta knjievnosti, te je na raskriju
znanosti o jeziku i znanosti o knjievnosti
- ono to u stilistici promatramo nije prvenstveno sutina sadraja, to je ponekad sutina
izraza, poput materijalnog zvuka ili grafikog izgleda koji su temeljni u poeziji
- istodobno je to uvijek i oblik sadraja i oblik izraza: mjesta argumentacije, pria ili esej;
likovi, podjela, karakteriziranje, leksik...

PRVO POGLAVLJE
Povijest stilistike
I. - Retorika
- u poetku bijae retorika, osniva: Aristotel
- postoje najmanje 3 retorike najstarija je povezana s argumentacijom: odgovarajua
jezina praksa je umijee govora elokvencija koja tei opravdavanju i uvjeravanju
razgovorom
- radi se o uvjeravnju sluatelja da misle ili djeluju u pravcu koji ne bi nuno sami odabrali
- pravna, demonstrativna ili deliberativna elokvencija
- entimema: vrsta deduktivnog miljenja oslonjena na vjerodostojnost
- ova retorika uspostavlja dijelove umjetnosti od kojih su 3 najvanija: izum (odabir
najuinkovitijih mjesta za subjekt i za prilike), raspored (organizacija diskursa) i izraz (koji
vlada istodobno i selektivnim i distributivnim obiljejima stila)
- moemo prepoznati 3 velika stupnja: jednostavni ili obiteljski, neutralan ili jedva malo
uzvien, te plemeniti ili uzdignuti
- odabir i prilagodba ovih razina vri se ovisno o publici i knjievnom rodu
- tako se stvara jezini kod svojstven svakom rodu
- ta retorika omoguava uinkovitu interpretaciju velikog dijela dramske i usmene
knjievnosti, koji u njoj u potpunosti nalazi svoje opravdanje
- ona (ta retorika) i koindicira s potrebama analize diskursa, posebno na podruju reklame i
politike
- ona je suvremena i aktualna
- na tu se retoriku oblika sadraja obino pozivamo kada govorimo o retorici bez navoenja
detalja
- sa kolskog gledita postoji pak retorika prvotno objanjena u Aristotelovoj Poetici: rije je
o zbirci figura
1

- djelo Fontanier: Figure diskursa predstavlja svretak ovog pokreta

- bitna problematika retorike figura koja duboko suprostavlja dvije filozofije: figura se ili
smatra besplatnim i uklonjivim ukrasom diskursa ije je znaenje neovisno i lako izrecivo i
bez nje, ili je, pak, neizbjeno i potrebno jezino sredstvo u diskursu ije se znaenje bez nje
ne bi moglo prenijeti
- vezano uz ovu problematiku, posebno mjesto ima jedan od najjaih modernih retoriara,
urednik velikog dijela lingvistikih lanaka u Enciklopediji Du Marsais: Traktat o tropima
razdoblje prosvijetiteljstva
- Du Marsais objanjava da se u govoru sluimo figurama jer drukije mi ne moemo
govoriti, te je upotreba figura posljedica imbecilnosti ljudskog duha ovaj sud je vrlo
utemeljen (npr. nain na koji raspravljamo o apstraktnim stvarima)
- primjer dvosmislenosti ove problematike: upotreba rijei izraajan u francuskome kolskom
jeziku. Izraajan se u kolstvu i kritikama upotrebljava u smislu slikovit, snaan, izvoran, jak
(kako bi oznaio neki napisani odlomak, upotrebljen tada apsolutno). Iz istog se pridjeva
moe nalaziti dodatak koji odgovara objektu glagola izraziti: neki e odlomak imati izraajni
smisao, bez obzira na stil, ako bude izraavao, tj. prenosio znaenje ove ili one prie. U
prvom sluaju, odgovarajui glagol je ivahno izraziti, a u drugome tek izraziti ista
dvosmislenost obiljeava i priu o figurama
- trea retorika: normativna ili propisujua retorika
- ne moemo procjenjivati jedan klasini roman poput vitekog dakle postoji spisateljski
kod odreen skupom jezinih pravila koji je nuno poznavati bilo da bismo mogli pisati, bilo
da bismo mogli prosuivati vrijednost nekog knjievnog djela
- autori normativne retorike:
R. Bary: Francuska retorika (1656.)
P. Bouhours: Aristova i Eugenova zabava (1671.), Nain dobrog razmiljanja u djelima duha
(1688.)
B. Lamy: Retorika ili umijee govora (1688.)
P. Buffier: Novo podruje francuske gramatike (1714.)
kanonik iz Gamachesa: Jezina zadovoljstva svedena na osnovu (1718.)
Mauvillon: Traktat o stilu (1751.)
opat iz Oliveta: Biljeke o francuskome jeziku (1767.)
Ch. Batteux: Naela knjievnosti (1774.)
Condillac: Teaj za obrazovanje princa od Parme (1780.)
- tako se iri sav aksioloki rjenik koji se tie stila: od pretjerivanja do elegancije
- primjeri normativne retorike: (2)
1. u Izvjetaj o zauzeu Fribourga iz novinskog ureda sainjen prema pravilima
najispravnije kritike, potpuno racionalno usklaen, objavio ga u Parizu 1672. Riche-Source
to je stilistiki komentar
- rod komentara savreno predstavlja tu mijeanu retoriku
- Riche-Source se dotie iskljuivo reenine organizacije dijela posebno osjetljivog na
svaku temeljnu stilistiku; za osnovu uzima Izvjetaj o zauzeu Fribourga od strane vojske
Luja XIV. koji je sastavio profesionalac (iz novinskog ureda) i ispravlja ga, reenicu za
reenicom
- pri ispravljanju R-S se vodi naelima razuma

- ak govori i o metodi filozofskih gramatiara

- i ba je to osnovna znaajka najmanje dvostoljetne tradicije normativne retorike koja svoja
pravila usmjerava prema jasnoi, ravnotei, razumu
- prema R-S taj je razum estetsko-kulturalni osjeaj, ukus koji je materijaliziran pod lanim
imenom razuma i koji e dominirati itavom ideologijom prosvjetiteljstva pa ak i latentnom
teorijom pouavanja francuskoga sve do poslije II.svj. rata
2. drugi primjer ima iri domet razvoja predmeta, rije je o pitanju odrezanog stila
- radi se o predmetu koji se tie najodlunijeg jezinog odreenja u stilistici reenine
organizacije
- ODREZANI STIL: je poseban nain pisanja reenica ije je bitno obiljeje gotovo potpuni
nestanak zavisnih reenica te u manjoj mjeri veznika i veznikih izraza koji su nadoknaeni
masovnom upotrebom jednostavnih reenica
- ova stilistika tedencija je jedna od najvanijih jezinih injenica u reeninoj umjetnosti od
kraja 17.st. pa tijekom cijelog 18.st.
- analiza odrezanog stila ubrzo postala raspravom o tom stilu
- retoriari poeli donositi sudove o prilagodbi tog stila ovom ili onom rodu
- Buffier, Mauvillon, Condillac, kanonik iz Gamachesa = branitelji tog stila
- opat Batteux = ga prezirao ili cijenio ovisno o rodu
- opat iz Oliveta = protivnik
II. Frazeologija
- izmeu dvaju svjetskih ratova, na marginama, razvilo se miljenje koje oznailo prekid u
odnosu na retoriku tradiciju, no na prvi pogled istodobno ostajui unutar stilistike
- to miljenje je i nastavak revolucije koju su u prouavanju jezika ostvarile pozitivistika, de
Saussureova i strukturalna lingvistika
- taj prekid postavio 1 temeljno pitanje
- stvoren rjenik idiotizama za neki odreeni jezik
- idiotizmi = osobitosti odreenog jezika
- ovu je lingvistiku aktivnost, ovo istraivanje, mogue oznaiti terminom frazeologija
- frazeologija se sastoji u ispitivanju pojedinih reenica nekog jezika; ona im priskrbljuje
iscrpljujue popise, te ih razvrstava prema komunikacijskim situacijama ili razinama roda
- frazeologija je aksioloki i s podruja ukusa gledano, neutralna praksa
- podruje frazeologije je najmanje knjievno
- na vrhuncu i na kraju pokreta pojavila su se dva djela: Ch. Bally: Traktat o francuskoj
stilistici, J. Marouzeau: Prirunik francuske stilistike
- Bally: njegova stilistika nije ni literarna, ni osobna. Knjievno se djelo upotrebljava kao
podloga, ili kao sadraj, ili kao izgovor koji omoguava analiziranje injenica afektivnog
jezika
- za razliku od iste frazeologije, Ballyjeva stilistika postavlja serije kategorija i popise
postupaka koji su isto tako formalna sredstva izraavanja
- na kraju svog Traktata Bally je predstavio projekt ideolokog rjenika
- polazei od naela da je najoitija stilistika oznaka leksika, Bally je predloio temelje
sustava razvrstavanja, spremanja i hijerarhizacije zavrene cjeline objektivnih i odnosnih
pojmova koji omoguavaju integraciju najveeg dijela moguih rijei koje ine neki jezik

- tako bismo imali preciznu tablicu osnovnih termina u odnosu prema kojima bi bilo mogue
postaviti leksike modifikacije koje bi diferencijalnu kvantitetu pretvarale u stilistiku
vrijednost
- bitne toke metode: analitiar mora slijediti vrsto fiksirane radnje, treba odrediti injenicu
stila, tj. materijalno izolirati segment
- zatim treba identificirati jezinu injenicu, tj. odvojiti izraajno sredstvo kako bi se objasnio
koji je tip postupka afektivnog jezika na djelu u odreenom segmentu
- segment treba potom pomou ideolokog rjenika prevesti u izraz lien bilo kakve stilistike
oznake
- Ballyjeva metoda: trebaju se odrediti izraajne injenice da bi bile identificirane i da bi se
odredila njihova afektivna obiljeja razlikujui prirodne i evokacijske uinke
- identifikacija neke izraajne injenice zahtijeva voenje rauna o njezinu okruenju i da se
izra. injenice povezuju samo prirodnim asocijacijama
- prirodna afektivna obiljeja podrazumijevaju uinak intenziteta, uinak osjeaja
zadovoljstva i nezadovoljstva i njihovu estetsku vrijednost
- evokacijski uinci proizlaze iz simboline vrijednosti izraajnih injenica i mogunosti koju
imaju pri evociranju sredine u kojoj je njihova upotreba najprirodnija
- ta evokacija mogua istodobnim postojanjem zajednikog jezika i posebnih izraajnih
naina u razliitim sredinama
- najvaniji tipovi evokacijskih injenica su pisani jezik, znanstveni jezik i knjievni jezik te
obiteljski izriaj
III. Stilistika uinaka
- jedno od temeljnih pitanja koje postavlja frazeoloka stilistika jasno je formulirano u
problemu uinaka
- Ballyjeva metoda dekodira verbalna odreenja, tj. postupke koji se smatraju stvarateljima
posebnog dojma na primatelja: uinka
- moemo nainiti stilistiku prouavajui bilo jedan ili vie procesa, bilo 1 ili vie uinaka:
uinak njenosti, intenziteta, nepreciznosti... u ovoj ili onoj diskursnoj cjelini
- prouavanje se sastoji u razvrstavanju odlomaka i u razdvajanju stilistikih procesa
- najreprezentativnije djelo ove struje: H. Morier: Psihologija stilova - njegovo je osnovno
obiljeje uspostavljanje univerzalno vrijednih dominantnih psiholokih obiljeja valjanih
karaktera ljudskog ponaanja, ovi su karakteri organizirani u strukturirane razrede; no ima
ogranieni broj osnovnih stilistikih sastavnica (formalnih karaktera)
- isto jezino odreenje (npr. mijenja segmentirane reenice ili obraanje nekome s ti) moe
oznaavati savreno promjenjive uinke (pretjerivanje ili suhoparnost, prisnost ili oholost)
IV. Atribucijska stilistika
- pitanje podruja discipline
- znanstvenici su nakon 50-ih godina disciplinu ponovno jasno smjestili u knjievna djela
- te stilistika, nakon prethodnih metamorfoza, nee vie napustiti ovo podruje
- ponovno smjetanje na polje knjievnosti je jasno ali predmet toga smjetanja nije tako jasan

- od afektivnog dolo je do opeg jezika u knji. djelima

- ono to prouavamo u knji. djelima je stil (posebni, jedinstveni nain svojstven nekom
autoru)
- ponovno aktualiziramo slavnu Buffonovu formulu- stil, to je sam ovjek ime elimo
privilegirati formu izraza kao jedinu moguu orginalnost u knjievnoj umjetnosti
- povezanost pisanja sa subjektom koji pie
- povezivanje prouavanja stilistike i knjievnosti
- stilistika postavljena u isti rang s drugim disciplinama literarne kritike (povijest, povijest
knji., psihologija, filozof...) no tada se stilistika ne upotrebljava sama za sebe, kao
autonomna disciplina, ve kao pomona disciplina vee, neovisne znanosti to onemoguuje
samostalno razvijanje
- model atribucijske stilistike ilustrira F. Deloffre: Francuska stilistika i poetika
- svoju je metodu jasno primjenio otkrivajui djela Roberta Challea
- postupak se sastoji u zasienju promatranim tekstom do toke u kojoj se postaje osjetljivim
na jedan ili vie formalnih detalja za koje se ini da se nameu svojim ponavljanjem ili
vanou
- kada ova istraga doe do kraja, sa svim potrebnim ponavljanjima, provjerama i
suprostavljanjima, provodi se ispitivanje ostalih djela iz istog razdoblja kako bi se vidjelo
moe li se pronai ista stilistika shema
Tako moemo identificirati djela istog autora do tada smatrana djelima vie njih ili nekom
autoru pripisati djela do tada smatrana anonimnima
- Deloffre navodi granice i obavezna pravila ove metode koja mora rezultirati utvrivanjem
autentinih potpisa
- grupu obiljeja treba povezati s drugim elementima koji proizlaze iz nekog drugog podruja
(psiholoka situacija, dramski trenutak, igra nekog lika, iskazivanje teme ili motiva...)
Ova se nova grupacija zove asocijativna skupina ili asocijativna struktura
- jedino udruivanje 1 ili vie elemenata ove vrste s grupom stilistikih obiljeja omoguuje
odreivanje identifikacijskog procesa
- atribucijska kritika poiva na postulatu postojanja esencijalnog, gotovo genetskog obiljeja u
verbalnoj formi knjievne produkcije
V. Prouavanje stila
- najvei spomenik klasine stilistike
- osnovni emo joj uzor, arhetip, smjestiti u njemaki idealizam
- po. 19.st. razmiljanja brae Schlegel u Njemakoj- ideja o postojanju jednog osnovnog
estetskog obiljeja koje odreuje filozofski korijen neke cjeline umjetnikog stvaranja
- tada bi zadatak bio otkrivanje strukture svojstvene svakom djelu
- mnogo kasnije se pojavila estetika B. Crocea, iznosi suprotne stavove simbolina
reenica: L'arte intuizione, l'intuizione individualit e l' individualit non si ripete
(Umjetnost je intuicija, intuicija je individualnost, a individualnost se ne ponavlja)
- suprotnost je tek djelomina
- osn. ideja je unutarnja neodvojivost umjetnikog djela koja je podlona analizi i otkrivanju
dekodiranjem

- predmetom prouavanja stila postaje istraivanje znaenjskog obiljeja, jezgre formalnog

stvaranja
- najslavniji predstavnik ove struje je Leo Spitzer
- Spitzer je vie praktiar nego teoretiar i pri tome duboko Stilist
- sredinja pitanja njegove metode: promatrani predmet je bilo koje djelo, npr. korpus nekog
pisca; kritika ita i iitava djelo, ne zapostavljajui niti jedan njegov dio, sve dok se s njim
potpuno ne sraste tako da se ivo osjea njegov dominantni estetsko-psiholoki dojam koji
moemo nazvati uinkom, npr. uinak tuila u Racinea
- nakon nekoliko uzastopnih itanja, nakon to smo posve sigurni u postojanost tog dojma,
zapoinjemo drugi postupak: otkrivanje formalnog detalja, jezinog tika, verbalne posebnosti
koji privlae pozornost itatelja kao neprestano ponavljajua oznaka djela te se pridruuju
osjeanju dominantnog utiska
- trei postupak se opet sastoji od serije uzastopnih itanja istog djela: svi jezini ulomci (koji
su u poetku bili nezamijeeni, ali su naknadno kroz proeljavanja otkriveni) moraju
estetsko-psiholoki odreivati isto; taj uinak treba potpuno i iskljuivo biti odreen svim
tim i samo tim ulomcima; treba proi mnotvo provjera i dokaza
- Spitzerova metoda je nazvana filolokim krugom
- ta metoda postala idealom rada o stilistici izmeu dva rata do 60-ih godina pa i kasnije
- E. Auerbach knjiga Mimesis (1946.) koja obuhvaa ukupnost zapadne knjievne
produkcije, od Biblije i Homera do Virginije Woolf
- poglavlja poredana kronolokim redom nastanka djela
- primijenjeno sljedee naelo: postoji veza izmeu struktura knjievnog diskursa i
kulturolokih uvjeta njegova razvoja
- zadaa kritike je identificirati tu vezu, opisati je i izvijestiti o njoj
- metoda zahtijeva dvostruko ispitivanje:
1) ponavljanje karakteristinih linija velikih razdoblja civilizacije (epoha, pokreta) ime se
odaje uinak ope povijesti naroda i mentaliteta
2) odabir malog broja djela-primjera, na razliitim jezicima, na temelju mnotva univerzalnih
knjievnih djela koja se mogu objektivno analizirati kao reprezentativna za svako od tih
vanih razdoblja
- po zavretku odabira, posao se sastoji u dekodiranju, unutar svakog odabranog djela,
artikulacije estetskih i ideolokih osnova
- po Auerbachu, figurativni realizam ima svoj vrhunac u Danteu, a moderni realizam u Zoli, a
u djelu V. Woolf vanu ulogu igra detalj, svakodnevnost
- Auerbach postavio cilj svake velike stilistike, ispitivanja kulturoloke reprezentativnosti
oblika izraza i posebno generike prakse
- u tom se dvostrukom znanstvenom okviru razvila prouavanja stila koja obiljeila
sveuilinu praksu od 50-ih do 70-ih
- moglo se: 1) prouavati injenice jezine strukture sa stilistikom vrijednou ili
2) prouavati uinke (dojmova kao posljedice kombinacije tih uinaka)
- primjer druge kategorije: J.-P. Richard: Verlaineova plitkost
- prva kategorija: brojnija, ima vie potkategorija razmatranja; kritika izabire jednog autora i
kroz formalna sistematska istraivanja itavog jezinog materijala otkriva znaajna obiljeja

njegovog stila (pr. radovi F. Deloffrea Marivaux i izvjetaenost, P. Cahnea Drugi

Descartes itd.)
- moe se i prouavati jezine injenice u odnosu na stilistike doprinose (npr. G. Antoine u
Koordinaciji, P. Larthomas u Dramskoj jeziku )
- neki su pomijeali oba pristupa te prouavali neku injenicu u odreenog autora
- unos je u ovom sluaju obiljeen rijeju slika (M. Le Guern: Slika u Pascalovu djelu, F.
Moreau: Slike u Rabelaisovu djelu)
- ove sve studije tvore dio onoga to otkriva jezik i stil, te postavljaju znatan broj temeljnih
pitanja
VI. Strukturalna /e stilistika /e
- pojavom strukturalizma dolo do jo jedne revolucije
- osnivaku ulogu imala kola ruskih formalista sa znanstvenicima Jakobson, Propp,
Tomaevski, Tynjanov i Vinogradov (razdoblje 1.svj.rata) a dio njih je izmeu dvaju ratova
tvorio praki krug
- simboliku vanost imaju temeljni doprinosi R. Jakobsona knjige: Radovi o opoj
lingvistici, Pitanja poetike
polazina toka je primjena metoda lingvistike analize na knjievnost
- tada prvi put kao osnovni program afirmirano iskljuivo lingvistiko istraivanje knjievnih
djela da bi se lingvistiki otkrili verbalni uvjeti literarnog karaktera, tj. literarnosti
- ovaj pogled osniva stilistiku kao samostalnu cjelinu s metodama i sredstvima u velikoj mjeri
posuenim od lingvistike
- dva su osnovna obiljeja: lingvistiko istraivanje i literarnost
- metoda polazi od odreivanja predmeta (bilo koja jedinica koju znanstvenik definira: rije,
stih, pjesma poglavlje, dio djela, itavo djelo, rod, bilo koje jezino ostvarenje)
- ta jedinica se shvaa kao cjelina s mnotvom unutarnjih odnosa i iji sastavni dijelovi i
rezultati nemaju vrijednosti osim u meusobnim odnosima
- tako se dolazi do strukture ija su osnovna obiljeja zajednika s analizom
- stilistika je strukturalna po prirodi svoga predmeta
- Jakobson dao definiciju poetske funkcije: ona projektira princip ekvivalentnosti s osi izbora
na os kombinacije te za cilj ima i poruku samu po sebi
poruka sama po sebi, tj. neovisna o svojoj vrijednosti i dosegu u odnosu na poiljatelja i
primatelja, bez posveivanja bilo kakve pozornosti bilo referentu, bilo funkcioniranju koda
- prvi dio definicije: lingvistiki sustav moemo promatrati u odnosu na njegov rjenik ili u
odnosu na njegovu gramatiku; biramo rijei, organiziramo njihov slijed; prva os je
paradigmatska, druga sintagmatska; odabir se uobiajeno vri na paradigmatskoj osi
posebnost poetske funkcije je preokretanje igre dviju osi, no ne potpuno, ni simetrino:
sintagmatska os nastavlja osiguravati svoj organizacijski i nebrojivi doprinos;
paradigmatska os nastavlja osiguravati svoj doprinos superponiranog selektora
- jakobsova poetika (njezina stilistika) proirila se tek usporedno s radovima znanstvenika
jedne posve druge generacije- Michael Riffaterre koji bio pravi promicatelj strukturalnog
pristupa u francuskoj knjievnosti

- Riffaterre je stilistiko istraivanje usmjerio na primatelja (to je njegov znaajan i poseban

doprinos)
- teorijski problemi: nemogunost ne biti optereen stalnom brigom na ije emo tragove naii
kada budemo govorili o oznakama i figurama (koncept naditatelja)
- Riffaterre inzistirao na autogenerativnom karakteru tekstualne konstrukcije koji se mora
prouavati analizirajui skup postupaka koji naizmjence tvore tekstualnu cjelinu (HA? )
- strukturalna je analiza imala utjecaj meu francuskim praktiarima u analizi prie (R.
Barthes i A.-J. Greimas u asopisu Komunikacije)
- iskoritavaju se osnovni podaci koje obradili ruski formalisti W. Propp u Morfologiji
prie prouavao transformacije bajke slijedei rigoroznu metodu smanjivanje velikog
korpusa narodnih pria na krajnji broj ije mnotvo pojavnih pria predstavlja kombinaciju
koja se moe definirati i ije se trasformacije mogu izraunati
- Greimasovska naracija identificira situacijske i odnosne atomske jezgre; apstraktni entiteti
su akteri naracije, a glumci su njihove pojavne figuracije
- pria se moe analizirati kao naracija slijeda stanja koji nastaje transformacijom prethodnog
stanja u sljedee
- koncept transformacije je kljuni koncept ovog tipa analize
- paralelno s tim, razvila se i misao G. Genettea koji je dao bitan doprinos tipologiji narativnih
oblika i razliitim nainima izvoenja dokaza (dijeceze), tj. opoj lingvistici rodova
- dio ovog pokreta ine i metode M. Arriva i J.-Cl. Coqueta
- radovi H. Meschonnica koji je stvorio snaan sustav jezinih odreenja koja stvaraju
literarnost
- sinteza Lingvistika i poetika D. Delasa i J.-F. Fillioleta
- studije D: Brioleta o Poetskom jeziku
- J. Molino i J. Tamine Uvod u lingvistiku analizu poezije - ovi autori pozornost usmjerili
na poetski jezik u uem smislu rijei
- sinteza J. Millyja u pedagokom duhu Poetika tekstova
- treba voditi rauna o principu i dometu istraivanja
- dva velika pitanja strukturalizma: identifikacija objektivne injenice i znaenje
(reprezentativnost) te injenice
- postoji jedan otac-osniva, potpuni prethodnik modernih sljedbenika stilistike pod raznim
imenima i u raznim oblicima Aristotel

DRUGO POGLAVLJE
Metode i uloge
- stilistika danas
- korijeni su joj veinom u strukturalizmu
I. Povijest i razvijenost

- historijska stilistika
- historijska lingvistika = povijest jezika te naroito poznavanje stanja jezika u danoj epohi i
sredini
- knjiga vodilja je Preciznost Rogera Lathuillrea koji nije prouavao jedno djelo ili autora
ve skupinu, pokret
- stilistiku je vrijednost mogue mjeriti u okviru cjeline jer se iskljuivo onda javlja njena
znaajnost: samo naelo subjekta je model po sebi
- Lathuillre za podnaslov knjige stavio Historijsko i lingvistiko izuavanje te tako
istaknuo vanost povijesnih referenci pri utvrivanju odnosa identificiranih elemenata, te
namjeru ispitivanja verbalnih funkcija u povijesti u njihovu ivotu i upotrebi u danom
trenutku
- predmet je odreen kao kulturna tedencija u kronolokom razdoblju, istodobno odabranom
analizom i zacrtanom suvremenom kritikom tradicije
- rekonstruiraju se najvaniji obrisi tendencije u njezinu najsjajnijem razdoblju
- ovaj nain istraivanja upuuje na ono to zovemo semiotikom druge razine
- Lathuillre je sastavio irok i sloen popis konstitutivnih verbalnih obiljeja preciznosti
(oblik rijei, sintaktika raspodjela...)
- analiza R. Lathuillrea je izdvojila posebnosti koje su posljedica: lingvistikog ispitivanja
prema naim sadanjim metodama, povijesnog istraivanja o jezinim obiajima u danom
razdoblju i biljeenja unutranjih reakcija suvremenika
- recentniji prikaz historijske stilistike = Georges Molini u zbirci Stilistika XVII. stoljea
- ostali doprinosi: Gilles Declerq, Daniele Dalla Valle, Franoise Berlan, Frenard Hallyn,
Isabelle Landy, M. Le Guern, R. Lathuillre
- isprepletene su metode retorike, komparativne tekstualne analize, ope estetike,
leksikologije i historijske lingvistike kako bi se pokualo zaokruiti uzroke, podrijetlo i
posljedice verbalne umjetnosti 17.st.
- stilistika ovog ili onog stoljea ili ovog ili onog pravca iz prolosti nije stilistika u, npr.
17.st., ve se radi o kumulativnom, globalnom i refleksivnom stilistikom diskursu, to je
diskurs daljine
- Isabelle Landy polazina toka je analiza dvaju tipinih koncepata historijske stilistike,
istoe i sintaktike vrijednosti
- ovim se terminima opisuje reenini raspored i orijentacija perspektiva pisanja
- prvi korak je smjestiti ih u tono vrijeme
- drugi korak je opisivanje sintaktikih obiaja toga vremena, njihovih varijacija i prilagodbi
razliitim tipovima pisanja
- posljednji korak je mjerenje stvarne stilistike vrijednosti konkretnih tekstova
- historijska stilistika je u vrlo uskoj vezi s (opom) estetikom
- historijska stilistika omoguava blii i stroi pogled na estetiku
- povijest knjievnih stilistikih devijacija postaje dijelom povijesti stilistikih devijacija
umjetnosti uope, tj. estetike
- Georges Molini: Od grkog do baroknog romana - primjer pribliavanja stilistike i
barokne estetike

- jedna od najpotpunijih definicija stila je Richeletova: Ova se rije izgovara ako govorimo o
razgovoru. To je nain na koji se netko izraava. Zbog toga ima toliko stilova koliko ima
osoba koje piu. Ti se razliiti naini izraavanja svode na tri: jednostavni, uzdignuti i
sublimirani. Stil mora biti jasan, ist, iv, tean, ugodan, prav i svojstven predmetu.
Stil je obiljeje individualnosti subjekta u diskursu.
Diskurs je jezik u akciji, jezik koji prihvaa govornik; moe biti jednak ili vei od reenice, a
sastoji se od slijeda koji ini poruku s poetkom i zavretkom.
- historijsko-stilistika istraivanja trebaju imati najmanje dva receptivna sustava:
1) unutarnji povijesno rekonstruiran u odnosu na shvaanje publike tog vremena
2) vanjski konstruiran u odnosu na dananju recepciju koja je time omoguena
II. Odnosi s ostalim lingvistikim disciplinama
1. Leksikologija
- dodir s leksikologijom je najprirodniji i najpotrebniji
- stilistiku zanima semantiki vid
- leksikologija je znanost koja prouava jedinicu kao to je rije stoga poduzima znantne
napore u otkrivanju procesa referencijalnosti, odreenja, pa prema tome i znaenja
- znaenje je u dijalektinom odnosu sa sadrajem lingvistikog znaka, a uloga tog odnosa je
reprezentativnost, dakle stilistika vrijednost
- veliki radovi o leksikologiji koji su obiljeili disciplinu: Jacqueline Picoche; A. Rey i J. ReyDebove; D. Crobin
- metoda polja Georges Mator zapoeo i propagirao ovaj koncept
- rije je o navoenju korisnosti ovog ili onog lingvistikog pomagala koje stilistika koristi
- glavni pravci koritenja ovog koncepta:
1) semantiko polje analiza semantinog strukturiranja rijei u odnosu na sva podruja u
kojima moe imati ulogu
2) pojmovna polja definiraju ono to u nekom tekstu nazivamo rjenikom koji odgovara
nekoj skupini: pojmovno polje osjeaja, mornarice, vremena...
3) leksiko polje skup rijei teksta u funkciji njihova odnosa i vrijednosti njihova znaenja;
najkorisnije za stilistiku
- za stilistiku je bitan doprinos leksikologije polja u naelu da leksikologija moe biti samo
kontekstualna
- taj kontekst obuhvaa situacije prije i poslije govornog lanca, komunikacijske situacije,
njegove intelektualne i materijalne dijelove, njegove uloge, odreenja konteksta
- drugi pristup kvantitativna leksikologija mnogo pridonijela raznim stilistikim
istraivanjima
- ovu znanost osnovao Charles Muller
- razvili je Pierre Guiraud, Bernard Qumada, Ch. Bernet, Etienne Brunet
- radi se o lingvistikim kvantitativnim istraivanjima koji se temelje na leksikoj situaciji
- znaajno plodan pristup

10

- najvei dio istraivanja odnosio se na klasino kazalite, na poeziju ili prozu 18.st. te se
temeljio na sloenim lingvistikim i matematikim postupcima: izdvajanje jedinica, njihovih
identiteta, ponovnog pojavljivanja, uestalosti...
2. Lingvistika izriaja
- stilistika mnogo duguje lingvistici izriaja
- Catherine Kerbrat-Orecchioni (predstavnica)
- lingvistika izriaja prouava subjektivnost u jeziku: oznake, uvjete, uinke, doprinose;
prouava najivlja odreenja smisla
- zanimaju je ne toliko proizvedeni diskurs (izjava), nego igra njegove proizvodnje (izriaj)
Izriaj je individualni in upotrebe jezika a izjava je rezultat tog ina.
- individualni nain je jedna od najveih stilistikih konstituanti
- lingvistika izriaja omoguava odreivanje teksta kao kreacije: moramo odrediti i tragove
subjekta koji proizvodi diskurs u njegovim gramatikim oblicima, u vremenu, u hijerarhiji
narativnih ovisnosti, u ukljuivanju i u odnosu intervencija likova
- predstavnici: Maurice Delcroix, Fernand Hallyn, Gilles Declercq
- ne moemo stilistiki shvatiti neki tekst a da ne postavimo pitanje njegova poloaja kao
diskursa
- analiza verbalnih i nominalnih aktualizatora je esencijalna za svaku stilistiku
Aktualizator je svaki morfem koji omoguava aktualizaciju, tj. prijelaz iz jezika u rije.
- prvo treba dekodirati izriajne uvjete:
1) opi su istodobno i uvjeti razdoblja, estetike, onoga komu su upueni i vrste knjievnosti;
oni odreuju viestruke kodirane jezine odrednice
2) osobni oznake pojedinog autora, te uvjeti svih fikcijskih nadomjestaka proizvoda
diskursa
- lingvistika izriaja je mono sredstvo relativizacije i istodobne diferencijacije pri procjeni
literarne vrijednosti nekoga djela
- diferencijacija odgovara jezinoj gustoi nekog knjievnog teksta
3. Analiza diskursa
- najblii od ostalih velikih lingvistikih pravaca kojima se kree dananja stilistika
- vee se iskljuivo uz jedinstveno ostvarenje jezika
- najopenitije djelo: Dominique Maingueneau: Analiza diskursa
- diskurs = jezina praksa definirana rodom ili posebnim podrujem
- diskurs se dijeli na narativni i deskriptivni diskurs
- deskriptivni diskurs temeljno djelo o tome napisao Ph. Hamon
- glavna obiljeja tog diskursa (prema Hamonu, a izmijenio ih i upotpunio G. Molini):

pokretljivost opisa (koju treba nijansirati)

11

funkcija diskursa: tonalizacija, stvaranje obzora iekivanja, tipologizacija

izriajni poloaj s dvostrukom aktualizacijom (neposrednog opisivaa-pripovjedaa i

temeljnog proizvoditelja cijele misli)

unutranje i vanjsko oznaavanje, povezano s izotopijom (Izotopija je svako

ponavljanje jezine jedinice) i nadodreenjem

odnos s likovima druge razine, mjestima retorike

odnos s makrostrukturalnim likovima: produbljivanje, perifraza, parafraza, izdvajanje i

posebna uloga hipotipoze

odnos s mikrostrukturalnim likovima: igra s fonetsko-grafikim materijalom i

reeninim transformacijama

problem eventualnog postojanja deskriptivema (znaenja deskripcije)

Shema deskripcije prema Ph. Hamonu:

SD

EKSPANZIJA

Pr

- deskriptivni diskurs je mogue analizirati kao deskriptivni sustav (SD) koji se razlae na
denominaciju (nazvanu pantonim P), koja oznaava predmet koji se opisuje, te na
ekspanziju, koju moemo svesti na nomenklaturu (popis N) koja se slae s predikatnom
grupom (Pr)
- konverzacijska analiza radovi H. Paula Gricea (konverzacijske maksime), radovi Catherine
Kerbrat-Orecchioni i Eddyja Rouleta
- vanost ove vrste istraivanja literarnih tekstova oituje se u svakom dijalogu: u kazalitu
stalno, u romanu velikim dijelom
- razumjet emo njegovu upotrebu kada pokuamo izmjeriti i protumaiti ono to se zaista
dogaa u osnovnoj jezinoj strukturi i u njezinoj posebnoj umjetnikoj manipulaciji
4. Semiotika

12

- nemogue ju je zamisliti izvan cjeline strukturalnih pristupa

- iako se povijesno razvila u okviru narativne semiotike, ipak dosta duguje semantici i teoriji
znaenja
- pisali: Greimas, Anne Hnault, Joseph Courts, Franois Rastier
- minimalna diferencijalna jedinica znaenja je sem
- prema B. Poittieru, sem je distinktivno semantiko obiljeje semema (sadraja morfema,
minimalnoga znaka, kao jednostavne rijei ili leksiko-gramatike odrednice neke rijei) u
odnosu na cjelinu realno raspoloivih termina koje se uistinu mogu iskoristiti govornici u
danoj prigodi komunikacije
- sem ovisi i o stvarnim uvjetima komunikacije to semiotiku uvodi u dimenziju koja
odgovara stilistici
- elementarna struktura znaenja naziva se semiotiki kvadrat te ona igra na dvije osnovne
opozicije: prva (I) dvostruka
druga (II) dvostruka one su u opoziciji ( II ne-I )
- semiotiki kvadrat tei omoguavanju tumaenja jezinih struktura
- Rastier - koncept (semantike) izotopije: to je uinak sintagmatskog ponavljanja istog
sema. Odnosi identiteta meu pojavnostima istoga izotopskoga sema uvode odnose
ekvivalentnosti meu sememima koji ih ukljuuju
- ovaj koncept je izuzetno koristan te nalazi iroku primjenu u stilistici: omoguava stvaranje
razina znaaja nekog teksta
- razvila se tekstualna semiotika koja se sastoji od analize znaenjskih struktura (literarnog)
teksta
- semiotika se vee za osnovne strukture kontekstualne predstavljenosti
- pitanje kontekstualne predstavljenosti jest pitanje znaenja ove ili one literarnosti
- stilistiki pristup jest pristup literarne pragmatike
- vanost radova Josepha Courtsa o estetskim oblicima i pojmovima
- odreeni radovi G. Molinia o religioznom diskursu
- tekstualna semiotika dostie temeljna pitanja estetike i ideoloko-kulturalne predstavljenosti
III. Djelatna stilistika
- metoda koja inspirira jednu od najmonijih struja dananje stilistike koja ocrtava prostor za
stilistiku sutranjice
- njezin prikaz omoguuje analizu situacije na polju pristupa i doprinosa
- literarni tekst se shvaa kao diskurs
- distinkcija pria-diskurs i nije zapravo distinktivna
- ukupnost literature se shvaa kao diskurs to ga proizvodi temeljni subjekt koji je odgovoran
za stvaranje izjave-djela
- distinkcija izjava-izriaj se ne upotrebljava vie
- svaki prouavani predmet je jedino izriaj, tj. hijerarhija izjava
- (literarni) diskurs se promatra u odnosu na dva konstitutivna pola:
1) emitivni (E)
2) receptivni (R) meu 1) i 2) tee predmet poruke (OM) koji tvori sadraj tekstualnog
diskursa

13

- i E i R su djelatni polovi
- u djelatnoj stilistici djeluju funkcionalni polovi diskurzivne izmjene
- oni se mogu analizirati u terminima osoba (pisac, izdava...), likova, koji su stranke jezinog
ina
- ove stvarnosti se mogu pronai u metonimijskim predstavljanima, u personifikacijama
- razlikujemo ili likove koji govore ili koji uinkovito sluaju ili o kojima se govori, prema
tome jesu li imenovani ili ne
E

djeluje

djeluje

- vodoravna strelica implicira direktnu i homogenu odnosnu razinu

- razina smisla neposrednog i homogenog (izotopskog) slijeda djelatnih odnosa izmeu
emitenta i receptora:
1) I
2) II
I neposredni emitent zaduen za prijenos reeninog slijeda (teksta) treoj osobi, receptoru,
tj. itatelju; stalna je i dominantna, gotovo neoznaena, u prozi tipa pria i neosobnih opisa,
u deskriptivnoj i narativnoj poeziji, u scenskim naznakama u kazalitu; javlja se i kao emitent
oznaen gramatikom kategorijom JA, u autobiografskim priama, romanima u 1.licu, lirskoj
poeziji tako da moe funkcionirati i kao predmet poruke:
E

OM

JA

JA

R
itatelj

- brojevima 1, 2, 3... oznaavaju se instance kao to su autor, kroniar, kompilator,

prepisiva, prevoditelj, izdava, pisac predgovora, pripovjeda, djelomini informator...
II razina eksplicitnih dijaloga kojima treba dodati sve injenice neupravnog govora;
najmasovniji sluaj je kazalite u kojem ukupnost rijei konkretno izmijenjenih meu
likovima pripada toj razini
- esencijalni koncept je dinamian kada je puno djelatnih mrea oznaenim brojevima 1, 2,
3... (jedan lik pria da mu je drugi lik rekao kako mu je trei lik rekao da je etvrti lik rekao
kako je on...)
- taj dinamizam se oznaava okomitom istokanom crtom, slijeva ili zdesna punoj crti
- umjesto izotopskog odnosa meu djelatnicima, moe doi do zakrivljenog odnosa = kada
jedan od djelatnika vie razine (II) je u stvarnom odnosu s djelatnikom nie razine (I)
- Stilist treba pronai, identificirati i dekodirati te zakrivljene odnose
- sloenost dinamike i zakrivljenih odonosa odreuje gustou literarnosti promatranog djela
- ovoj vrsti analize slue jo 3 velika koncepta-kljua
- prvi - koncept kratkog spoja kratki spoj je nenaelni zakrivljeni odnos koji se nalazi na
izvoru osjeaja gustoe, od listanja do precepcije; stilist ga mora pronai; on je dakle
solidaran s mogunou lokalizacije

14

- moe postojati i nemogunost lokalizacije u tome je najjae mjesto literarnog

modernititeta (npr. roman D. Diderota: Fatalist Jacques )
- trei koncept dunika dunik je shema nacrtana na papiru u obliku slova T koje
predstavljaju sukcesivne potpornje djelatnih izotopskih izmjena (O YEAH, FUN! )
teorija je sastavljena radi davanja izvjetaja o svim dijelovima: dunik je istodobno jedan i
viestruk
- razina uvodna razina, heterogena s prethodnima (I, II); obiljeena apsolutnom
ireverzibilnou odnosa emitent receptor
- djelatnik receptor jest ekonomsko-ideoloka snaga recepcije, to je trite potencijalnih
itatelja
- emitent odgovoran je za strukturalni program (poema ili eseja) i za prigodni anegdotski
program
- koncept oznake i koncept traga oznake su jezini elementi koje moemo materijalno
pronai na nekoj razini (I ili II) ili u dinamici djelatnika vie razine (razliiti morfoloki,
sintaktiki, leksiki ili retoriki tragovi)
- tragovi nacrtane karakteristine krivulje razliite prirode negativno definirane svojom
jezinom nematerijalnou
- terminom tragova djelatnika emitenta mogu se analizirati sva obiljeja intertekstualnosti,
intratekstualnosti, sinkronijski, dijakronijski
- neka od velikih imena: K. Hamburger, J. Lintvelta
- djelatna stilistika implicira semiotiku druge razine te je privilegirano sredstvo razumijevanja
alkemije literarnih oblika
IV. Pragmatika i literarnost
- prava priroda literarnosti
- to je bio i predmet jakobsonskog strukturalizma, no esto umjesto termina literarnost
upotrebljavan termin poetika
- Greimas, Riffaterre pojanjavaju ukupnost literarnosti
- djelo Jeana Cohena, podnaslov je teorija poetiziranosti u knjizi razvio analize koje se tiu
literarnosti
- literarno djelo se predstavlja kao tekst
- postoji iskljuivo pisana knjievnost; knievno se definira i svojim skripturalnim obiljejem
- umjetnika vrijednost usmene knjievnosti moe se cijeniti kao knjievna ako joj se moe
uspostaviti pravilnosti koje e se ujednaiti i ograniiti
- tekstualna organizacija Riffaterre, M. Arriv, M. Charolles, B. Combette, J.-M. Adam,
Schmid, Stempel

15

- tekst = mjesto na kojemu se gradi literarnost, podruje manifestacije literarnosti, jedini

predmet podloan recepciji; entitet postavljen kao rezultat koji je proizveo, razradio stvaratelj,
aktivni rad
- zadatak kritike je modeliranje neke vrste itanja-stvaranja proizaloga iz teorijskog oblika
(nekog pristupa) u harmoniji s prouavanim predmetom
- Michel Arriv zadatak stilista je dekodiranje mehanizama tekstualne strukture
- tekst je shvaen kao globalna stilistika jedinica
- pragmatika poiva na razmiljanima koja se tiu jezinih inova i koja proizlaze iz radova
E. Benvenistea i J.-C. Austina
- za napredak discipline zaduna Searleova djela
- vana i knjiga Alaina Berrendonnera
- Austinov tradicionalni poloaj ilokutorno suprostavlja perlokutornom
- Benveniste: izdvajao performativne galgole: ilokutorne su rijei koje za cilj imaju stvaranje
stvarne situacije, a perlokutorne one koje ostvaruju transformaciju u izvan-lingvistikoj
stvarnosti
- Berrendonnerova radikalizacija = svaki jezini in, stvaranjem rijei, je sam po sebi
ilokutoran, a perlokutorna je realizacija konkretne situacije samim izgovaranjem
Ilokutorne rijei su one koje ostvaruju ili imaju namjeru ostvariti izreenu radnju: reenica
Obeavam da vie neu zapoinjati. ostvaruje in obeanja; gotovo svaka reenica moe
biti ilokutorni in.
Perlokutornima nazivamo jezine funkcije koje nisu izravno sadrane u izjavi, no ipak imaju
uinak na sugovornika: npr. pitanje ne treba imati za cilj dobivanje neke obavijesti, njime
moemo sugovornika pokuati uvjeriti kako sudjeluje u nekoj odluci.
- krianje pragmatike i stilistike figure se mogu interpretirati samo kroz prizmu pragmatike
- npr. razlika izmeu litote i eufemizma dri jedino do pragmatike dimenzije
- djela koja se ne smatraju umjetnikima u diskurzivnoj konstrukciji svakog od ovih djela
ne proizvodi se nikakvo ostvarenje osim ostvarenja konstrukcije
- djela koja se smatraju umjetnikima stvorena je vrijednost koja ne postoji ni u jednom
dijelu, koja je istodobno jezina i izvanlingvistika
- sama jezina injenica postaje dogaajem
- ta vrijednost je znak, cilj i rezultat pragmatikog doprinosa verbalne umjetnosti: ona vri
supstituciju, transformaciju i prihvaanje skripturalnog akta u predmetu umjetnosti
- literarnost je apsolutna performativnost jezika u poetskoj funkciji, tj. in stvaranja jezinog
objekta iji je referent njegov vlastiti kraj
- literarna pragmatika odreuje uvjete ove kreativnosti, uspostavlja literarni komad (tekst)
kao mjesto na kojem se neto dogaa
- pragmatika dimenzija omoguava mjeru literarnosti te navodi na postavku kako knjievnost
nije reprezentativna po svojoj prirodi

16

TREE POGLAVLJE
Na terenu
- stilistika je prije svega praksa treba izai na teren
I. Glavni operacijski koncepti
1. Oznaavanje
- tekst proizvodi uinak, no taj uinak nije daleko od vrijednosti o kojoj smo govorili: ono to
proizvodi bi bio uinak uinka
- izvanrednost se oponira normi
- neki diskurs moe biti manje ili vie literaran, tj. imati manje ili vie stila
- neliterarni diskurs je onaj diskurs koji primamo kao takva: nije oznaen
- literarni diskurs je onaj diskurs koji primamo kao takva: oznaen je oznaen je osjeajem,
vrednovanjem literarnosti
- oznaka je rezultat susreta odreenog broja jezinih faktora i njihove percepcije
- oznaka se slae sa s percepcijom oznake: nepercipirana oznaka ne postoji
- diskurs je oznaen jer je literaran, jer pripada nekom rodu ili podrodu, jer je poseban u
okviru zadanoga
- osjeaj oznake vezan s kulturom receptora
- tri opa tipa oznaavanja literarnosti:svaki je put rije o posebnom kodu ili o igri s jednim ili
vie kodova; kod se definira kao akumulacija jezinih odreenja koja postavljaju pravila,
modele literarnog diskursa
- kada oznaimo neku pravilnost shvaenu kao oznaku literarnosti, moe doi do prekida
unutar te pravilnosti dolazi do protuoznaavanja
- protuoznaka esto se vezuje uz oblike modernititeta; moe se upotrebljavati u okviru
mikrostilistike analize (npr. pojava jedne jedine reenice vee kadence, koju drugdje ne
bismo zamijetili, u nekom tekstu manje kadence)
Kadenca je oputanje, smanjenje intonacije koja oznaava kraj lingvistike jedinice rijei
(rijei, sintagme, reenice) s pravilnim ritmom.
- fenomen nadoznake kada je receptor osjetljiv na mnotvo oznaka literarnosti koje vie ne
funkcioniraju osim kao naglaavanja
2. Nadodreenost ili suenje smisla termina zbog konteksta
- nadodreenost definira suenje smisla termina zbog konteksta
- radi se o unutarnjoj dimenziji literarnosti

17

- pretpostavljamo da je nekom tekstu smisao suen zbog konteksta kada itatelj u njemu
osjea mnotvo jezinih oznaka literarnosti
- koncept suavanja smisla uslijed konteksta moe se izravnije upotrijebiti za karakteriziranje
teksta
- mora postojati prag preko kojega se relativna vanost informativnih segmenata ini veom
od vanosti oznaka literarnosti
- ako se ini da ih one unose u tekstualno tkivo, tekst e se oznaiti kao nadodreen
- injenice suavanja smisla uslijed koncepta karakteriziraju dobar dio suvremene literature
20.st. na isti nain kao i dobar dio klasine literature koja je prvotno bila shvaena kao
literatura suenog smisla
- rodovi odgovaraju 2. tipu oznaavanja literarnosti (prethodno poglavlje)
- svoju najvaniju ulogu nadodreenje igra u odnosu na rodove
- pripadnost nekog teksta odreenom rodu ima dva obiljeja: opu i generiku literarnost
- procjena literarne vrijednosti vri se samo u odnosu na oznake roda
- Pierre Larthomas branio nunost stilistike rodova
- rod = organizacija odreenog broja obaveznih pravila koja se tiu najire retorike
uvjetovanosti te fiksiranih izraajnih sredstava
- koncept obaveznih pravila upotrebljavamo za analizu tragedije i soneta
- osnovni problem problem mjerenja stilistike reprezentativnosti
- moe se ustanoviti te izmjeriti reprezentativnost nekog teksta, i to na dvije razine odjednom:
na razini vanosti nadodreenja (ope ili generike literarnosti) i
na razini margina izvan obvezujuih pravila (posebna literarnost)
- identitet literarni diskurs ini literarnim
- koncept transformacije posuen od narativne semiotike koja njime opisuje prijelaz iz jednog
u drugo stanje prema stilistici transformacija je mjerljiva jezina koliina koja se moe
shvatiti u formalnim i verbalnim detaljima te u detaljima premjetanja i modifikacije unutar
neke zadane strukture
3. Dominanta
- koncept dominante jo jedan kljuni koncept za istraivanje stilistike reprezentativnosti
- snop = skup cjeline jezinih obiljeja vezanih uz neku tematiku koji jedini moe stvoriti
stilistiku karakteristiku
- stilistika vrijednost koju tvori snop je potpuno druge prirode od stilistike vrijednosti
dijelova
- analiza nastoji svezati snop znaenja radei pristupnu krialjku i prosijavajui tekst
- krialjka se shvaa kao interpretativno itanje te uvodi pojmove deifriranja i podjele
- na istom se tekstu moe primijeniti vie krialjki
- snop tvore samo elementi koji su nositelji obiljeja literarnosti
- postoje obiljeja koja dominiraju u odnosu na druge koja nisu znaajna
- dominanta je rezultanta stilistikih obiljejakoja tvore snop na obzoru recepcije: ta rezultanta
polazi iz jednog jedinog snopa no ipak moe varirati

18

4. Ponavljanje i serijska stilistika

- ponavljanje je jedino neosporno sredstvo identifikacije jezine injenice u literarnoj
pragmatici
- ponavljanje neke injenice moe dobiti oblik izmjene Sa s jedinstvenim S
- ponavljanje moe imati ulogu i u jezinim kombinacijama svih vrsta: aktualizaciji,
karakterizaciji, distribuciji...
- ponavljanje je dakle i samo konstrukcija
- serijska stilistika se bavi stvaranjem i prouavanjem serije jezinih injenica u perspektivi
literarnosti
- pretpostavlja golem istraivaki i kvantifikcijski rad na jezinim odrednicama svih redova:
rod, retorika organizacija, razina, distribucija, leksik, sustav naglasaka, okvir termina...
- serija se sastoji od skupine homogenih jezinih odreenja
- ova homogena jezina odreenja se mogu organizirati u razine ili mree
- cilj je sastaviti vie serija najveeg mogueg broja jezinih odrednica te itavih serija serij
- serijsko istraivanje se slae s mogunou kodiranja elemenata na koje se istraivanje
odnosi
5. Stilem
- bilo koje jezino odreenje sa stilistikom funkcijom sastoji se jedino od stilema kada igra
ulogu oznake literarnosti
- termin kvaenja oznaava proces mehanizama, a termin kvaila oznaava sredinje stileme u
operaciji transformacije
- stilem se shvaa kao karakterizem literarnosti, tj. kao neinformativno (pa i funkcionalno)
jezino odreenje u funkcioniranju teksta
- rije je o jezinom odreenju koje stvara estetsku vrijednost
II. Polje
- stilistiko polje predstavlja ukupnost moguih materijalnih ulaza na gradilitu literarnosti
1. Leksik
- leksija = rije koja je najmanja stilistika jedinica, osnovni materijal; zvuna masa ija
emisija i recepcija odgovaraju pojmu ili predodbi o njemu
- leksija (znak, SI) se tvori od oznaitelja (Sa) i oznaenika (S)
- analiza Sa otkriva se iz naela fonostilistike
- analiza S tie se samo stvarno pojmovnih rijei, glavnih nositelja smisla
- najuinkovitiji model strukturalnog prouavanja oznaenika: tvori sadraj lingvistikog
znaka od denotacijske (S) i konotacijske (x) vrijednosti
- denotacijska komponenta ini semantiku osnovu leksije

19

- denotacijska komponenta vezana uz vieznaje i homonimiju

- konotacijska komponenta predstavlja ukupnost dodanih vrijednosti
- neke osnovne vrijednosti:
konkretni ili apstraktni karakter leksije

znaenje ili ne-znaenje u odnosu na kategorije ivo/neivo

dijalektika sinonimije, s teorijom pravih, sirovih, grubih rijei nasuprot eufemizmima

rezonanca specijaliziranim rjenikom: tehniki, govorni, arhaizmi, neologizmi, strane

rijei, zasebno promatrani pri recepciji

pejorativni ili amelioracijski aspekt (amelioracija = poboljanje)

registar leksije: eventualna pripadnost posebnom podruju (tehniko, religijsko,

sindikalno...)

razina: dovoljne su tri ope oputeni (prostaki, vulgarni, obiteljski), neutralni,

uzdignuti-probrani

- u literarnosti vanije konotacijske vrijednosti od denotacijskih, i to za svaku leksiju

- analiza leksika vri se izotopijama i krialjkom koja slui definiranju leksikog polja teksta
- stilist postavlja pitanje karakterizirajue vrijednosti: kako leksik pridonosi jedinstvenoj
oznaci literarnosti?
2. Obiljeja
- prostor obiljeavanja (karakterizacije) je najprikladniji za otvaranje stilema
- komunikanti su specifini morfemi lingvistikog postupka koji tee tomu da diskurs u
njegovoj ostvarenosti ine pripadnim
- osnova su glagol (osobne zamjenice i vremensko-nainski nastavci mogu imati vrijednu
obiljeavajuu vrijednost) i imenica (lanovi, odredbeni pridjevi)
Komunikanti, u irem smislu, su one rijei iji smisao varira ovisno o situaciji; nemaju
vlastitog uporita u jeziku, nemaju ni referenta, osim kad su ukljueni u neku poruku; u uem
smislu, to su kodne jedinice koje nuno upuuju na poruku, npr. glagolska vremena.
- odreene obiljeavajue vrijednosti uvijek bivaju pronaene: poznatost, izuzetnost, emfaza,
afektivnost, misterij, posebnost
- kod glagola nalazimo ukupnost ne-temeljnih dodataka
- specifino obiljeje za imenicu je opisni pridjev i njegove zamjene koje donose dodatnu
obiljeavajuu vrijednost
- imenski dodaci su obiljeavajui kada nisu odreujui
- opa obiljeja su esto obiljeja reenice

20

- distribucijske injenice su takoer snana obiljeja red rijei omoguava isticanje nekog
termina, a oblik reenice daje tekstu ton
- melodija esto definira toni sadraj poruke
- pitanje oznake obiljeja - karakterizem je shvaen kao morfem kojeg se ili moe ili ne
moe izdvojiti, kao suoznaka artikulaciji, kao funkcionalni element s tekstualno fiksnom ili
promjenjivom svrhom
3. Distribucija i reenica
- distribucija je podruje s kojim se najloije bavilo
- do trenutanog i najtrajnijeg razumijevanja nekog stila dolazi na temelju zvune arhitekture
reenice
- dva reda injenica: intrasintagmatski i suprasintagmatski
- unutar sintagme nailazimo na inverziju i disjunkciju
- distribucija dviju zanimljivih sintagmi je stilistiki vrlo isplativa: grupa subjekt-glagol
(atribut/dodatak) i grupa imenica-epitet
- prva grupa - disjunkcija se vri uvoenjem dodatnog elementa izmeu subjekta i glagola, ili
dvostrukim ponavljanjem subjekta; inverzija se pridrava tono odreenih leksikosintaktikih pravila
- grupu imenica-epitet razmatramo u terminima antepozicije ili postpozicije pridjeva u odnosu
na imenicu
- ova grupa ima 3 pravila:
tendencija progresivnoj sekvenci vodi postpoziciji pridjeva
tendencija jedinstvenosti naglasaka u sintagmi vodi anteponiranju pridjeva
integracijom tako stvorene grupe pod naglasak zadnjeg sloga imenice
tendenciji veoj kadenci slijedi prvo slaba pa jaa masa (parovi koordiniranih pridjeva
istog registra funkcioniraju kao ista masa)
- u suprasintagmatskom promatranju prvo promatramo oblik reenice koji tvori vaan
karakter diskursa
- postoje verbalne ili neverbalne reenice, izjavne ili neizjavne, afirmativne ili neafirmativne,
jednostavne ili sloene, nezavisne ili zavisne...
- ivo srce stilistike analize reenice je prouavanje pokreta koje se odvija na 3 mogue
osnove
- prva, melodija
- melodijska analiza nije uvijek ostvariva (npr. kod tekstova s vrlo dugakim reenicama)
- prouavanje sintaktike mase koje je zasnovano na dvostrukoj opoziciji: linearni slijed /
slijed s paralelnim elementima istog ranga; vezani slijed / segmentirani slijed
- posljednja mogua os pokreta i metrike grae je ritam
- no to je tek mogua os jer ako je melodijska analiza iskljuena iz stihovnog diskursa,
poznavanje ritma u prozi nije sigurno
- najiskoristivija os analize pokreta reenice je os sintaktikih masa
21

4. Figure
- najupeatljiviji radovi Danielle Bouverot, Michela Le Guerna i Marca Bonhommea, Paula
Ricoeura
- kratak pogled temeljen na teoriji iznesenoj u radovima Elementima francuske stilistike i
Rjenik stilistike (Molini)
- postoje 2 vrste figura: mikrostrukturalne i makrostrukturalne
- makrostrukturalne figure se pri recepciji ne pojavljuju a priori; ne nameu se trenutanom
semantikom prihvatljivou; ne mogu se izdvojiti iz formalnih elemenata, a ako se i izdvoje
formalne elemente je mogue mijenjati tako da figure ostanu nepromijenjene
- mikrostrukturalne figure uoavamo odmah; one su obvezne zbog trenutane prihvatljivosti
recepcije; mogue ih je izdvojiti iz formalnih elemenata koje ne moemo mijenjati a da ne
promijenimo figure
- od makrostrukturalnih figura navodimo varijacije molitvenog govora: jednostavni govor,
uzvik, upit; ironija, hiperbola, litota, eufemizam; vrste amplifikacija od kojih su najisplativije
parafraza, ekspolicija i konglobacija; oblici opozicije, a antitezom i paradoksom te, zasebno,
hipotipoza
Ekspolicija je ponavljanje istog argumenta u razliitim oblicima kako bi izgledao jai.
Konglobacija je akumuliranje argumenata u korist neke teze.
- makrostrukturalne figure one graene na samom zvunom materijalu
- u ovoj kategoriji je najvanije ponavljanje: anafora, epifora, anadiploza, poliptota,
paronomazije...
- tradicionalne gradbene figure: vezivanje rijei ili nepripadnu karakterizaciju, s posebnostima
oksimorona, pleonazma, hipalage, zeugme; posebni raspored sintaktikih grupa poput
epanode, ukrtanja termina, hiperbatona ili anakoluta
- trope ija je jezgrena struktura sljedea: oznaitelj jedan (Sa1) koji se javlja u diskursu ne
odgovara uobiajenom oznaeniku jedan (S1), ve S2
- neku makrostrukturalnu figuru moe podravati jedna ili vie mikrostrukturalnih figura: npr.
antitezu mogu podravati 1 ili 2 oksimorona
- sluaj obaveznog udruivanja dvaju tipova figura radi tvorbe posebne makrostrukturalne
vrste, npr. sluaj s alegorijom i aluzijom
Zakljuak
- stilistika kao praksa treba istraivati i analizirati mehanizme verbalne umjetnosti, tj.
strukture jezinih odrednica knjievnosti, kao knjievnih
- dananje najinovativnije metode su serijska stilistika i djelatna stilistika
- postoji potreba za semiostilistikom (ispitivanje kulturoloke reprezentativnosti neke
verbalno-estetske prakse)

22

- stil je istodobno kod (kao opa literarnost) i jedinstveni nagon

23