Curtiusov pojam manirizma

POJAM MANIRIZMA U KNJIZI ERNSTA R. CURTIUSA EUROPSKA

KNJIEVNOST I LATINSKO SREDNJOVJEKOVLJE
Metodoloki okvir koji u svojem renomiranom djelu Europska knjievnost i latinsko
srednjovjekovlje iscrtava Ernst R. Curtius relacionira se polemiki prema irem,
epistemolokom kontekstu humanistike, odnosno, tada jo mlade, znanosti o
knjievnosti prve polovice 20. stoljea (suzimo li granice problematino ispresijecanog
disciplinarnog polja na emblematian uzorak dostatan za uvid i uvod u sustav autorova
operativnog pojmovlja).1
Uvoenje u Curtiusove interpretacijske premise posluit e kao putokaz lakem
shvaanju njegove koncepcije manirizma koju iznosi u XV. poglavlju. U uvodnom
dijelu

naslovljenom

Europska

knjievnost

saima

ishodita

vlastitoga

knjievnopovijesnog pristupa konstatirajui da je ''(m)oderna () znanost o

knjievnosti tj. ona posljednjih pedeset godina fantom. Za znanstveno istraivanje
europske literature ona je s dva razloga nesposobna: zbog samovoljna skuavanja
vidokruga i neuvaavanja autonomne strukture knjievnosti'' (21) jer ''europska (je)
literatura 'smislena cjelina', koja se uklanja pogledu ako biva raskomadana. () ima
autonomnu strukturu koja se bitno razlikuje od strukture likovnih umjetnosti. ()
literatura ima i druge oblike pokretanja, rasta, neprekidnosti nego likovna umjetnost.
() Za literaturu je sva prolost prisutnost, ili bar to moe postati'' (23).
Komentar je viestruko zanimljiv jer kao predskaziva nadolazeih itanja okuplja
kljune Curtiusove zamjerke probleme geografske (tj. nacionalne) fragmentacije i
periodizacijskih usitnjavanja koja sijeku veze europske knjievnosti nakon 1500. s
latinskim srednjovjekovljem i antikom knjievnou, onemoguujui uspostavu vizure
kontinuiranog povijesnog razvoja, neprekinutoga tradiranja elemenata, posvajanja
utjecaja itd., te problem upliva nedovoljno resemantiziranih termina iz bliskih disciplina
(u najveoj mjeri povijesti umjetnosti) koje interferiraju s pripovijedanjem knjievne
povijesti, a kojima se njemaki filolog i komparatist suprotstavlja zakljukom o stalnoj
prisutnosti

prolosti

knjievnosti

koja

podsjea

na,

kasnije

irem

kulturnopovijesnom kontekstu uspostavljenu, ideju ''istovremenosti raznovremenog''

francuske nove povijesti. Pokuavi zaobii manjkavosti svojih prethodnika i
1

Prvo je izdanje djela objavljeno 1948. u Bonnu, a u Hrvatskoj 1971. u prijevodu S. Markua. Svi citati u

ovom pregledu donose se prema drugom izdanju objavljenom u Zagrebu 1998., a svi su kurzivi i umeci u
ekscerpiranim dijelovima teksta moji.

Curtiusov pojam manirizma

suvremenika, Curtius mjestimice oprezno lavira meu oprenim metodolokim

polazitima, asimptotiki se pritom primiui nekima od njih, na to ukazuje i itanje
XV. poglavlja posveena manirizmu.
U pokuaju popunjavanja praznih mjesta terminoloke krialjke zapadnoeuropske
povijesti knjievnosti, korigirajui pritom epistemiki okvir prema opisanom obrascu,
Curtius konstruira tipoloki koncept manirizma. Premda preuzima pojam iz
terminoloke riznice kunsthistoriara, vri znaajan semantiki preopis uskraujui mu
mogunost etiketiranja temporalnog odsjeka, zamiljajui ga perpetuirano repetitivnim
i konstitutivno ovisnim o klasici. Manirizam opetovano izbija iz dijalektike smjene s
klasikom u neprekinutoj liniji knjievne povijesti a ostvaruje se kao ''(n)eka umjetnika
'manira', koja se moe oitovati u najrazliitijim oblicima, (i koja pritom) gui klasinu
normu'' (291).
Curtius u shvaanje klasike uvodi unutranju dihotomiju kojom odjeljuje ''idealnu''
od ''obine klasike'' pri emu ''visinsku razliku'' izmeu osobito vrijednih, kanonskih
autora i niza epigona ''koji piu ispravno, jasno, prema zakonima umjetnosti, a da ne
pruaju vrhunske vrednote u ljudskom i umjetnikom smislu'' (292) treba razaznati
kritika. Uobliavati djelo na nain primjeren predmetu znai slijediti retoriku tradiciju i
konvencije2 (ili uklanjati se od istih, to je uvijek ve uspostava odnosa i znak
relacioniranja, makar negativnog), tj. ukraavati govor (ornatus), a ''u maniristikim
epohama ornatus se gomila bez izbora i smisla. U samoj retorici skriven je dakle
zametak manirizma. On buja u kasnoj antici i srednjovjekovlju'' (292).
Stoga kasnije, na pozadini ranije raspletenih polazita oekivano, zakljuuje da
''(o)dijeliti manirizam 17. stoljea od njegove dvije tisue godina stare pretpovijesti,
prikazujui ga, suprotno svim historijskim dokazima, kao spontani proizvod
(panjolskog

ili

njemakog)

baroka,

moe

samo

neznalatvo

preudopovijesnoumjetniki sistem prisile'' (311). Curtiusov manirizam tako obuhvaa i

barok, shvaen kao interval u povijesti novovjeke europske umjetnosti, koji funkcionira
gotovo poput jedne od artikulacija manirizma na koju se sam manirizam najee
reducira.
U retoriki tropiko-topiki arsenal Curtius ukljuuje etiri postupka, iji razvoj
prati od antike do panjolskog baroka istiui kontinuitet njihova nasljedovanja i dugu
2

Okupljenost konvencija u sustav preskriptivne (normativne, ante rem) poetike ovisi, naravno, o

razdoblju i mjestu, odnosno o shvaanju osobitosti knjievnog stvaranja uope u odreenom povijesnom
trenutku. ini se da takve razlike Curtius, zbog irine pregleda, pokuava poopiti.

Curtiusov pojam manirizma

povijest uporabe, nerijetko ih oprimjerujui citatima iz Vergilija, Dantea, Shakespearea

itd.; to su hiperbaton, opisivanje (perifraza), annominatio i manirirana metaforika.
Hiperbaton se ostvaruje kao slobodniji (inverzivan) poredak rijei kojim se gramatike
cjeline rastavljaju umetanjem rijei. Perifraza je hipertrofirani opis koji zastire vlastiti
predmet ostvarujui se kao obilaznika, aluzivna dosjetka, pa ak i zagonetka, doveden
do krajnjih konsekvenci. Kvintilijan razlikuje eufemiko i dekorativno opisivanje, dok
Vergilijeve perifrastine vremenske odredbe postaju konvencija (este, uostalom,
kasnije i kod Marulia). Annominatio je postupak gomilanja raznolikih oblika fleksije
istih rijei ili njenih izvoda, ali jednakozvunih i suzvunih rijei, Curtius ga koristi kao
argument za snane veze Dantea sa srednjovjekovnom tradicijom i odvaja ga od
aliteracije.3 Manirirana metaforika za Curtiusa sainjava neku vrst registra ustaljenih
metafora koje se prenose stoljeima knjievne povijesti, nerijetko etimoloki ili
konotativno aluzivne (analogija izmeu pjevanja na citri i ptijega pjeva, npr.); pojava
istih metaforikih formula u djelima panjolskog baroka i srednjovjekovnoj latinskoj
knjievnosti za autora je jedan od argumenata za kasnije pothranjivanja baroknoga
kataloga stalnih figura i toposa retorikim potencijalom srednjovjekovnog korpusa.
Disciplinarno usitnjavanje europske knjievnosti podrazumijeva i uzaludne
sistematizacije unutar pojedinih periodizacijskih odjeljaka, jo suvinije u sluaju
maniristikog

''neprirodnog

izraavanja'',

kojima

se

Curtius

suprotstavlja

pretpostavljajui postojanje povijesti manirizma za koju prua konkretnu grau.

Manirizam tako podrazumijeva prepletenost misaonog sadraja i dijelom tipiziranih
jezinih oblika, a autor uvodi razlikovanje sedam glavnih vrsta formalnog manirizma
pojave kojih prati kronolokim slijedom u rasponu od 6. st. pr. K. do otprilike 6. st. To
su lipogramatske (''slovoizostavljake'') igrarije (ostvarene, npr., pisanjem pjesama bez
ijednoga slova o); pangramske igre u kojima je cilj zapoeti to vie rijei u stihu istim
slovom; pisanje pjesama u kojima redci grafiki oblikuju lik nekog predmeta;
logodaedalia ostvarena u pjesmama u kojima se smiljaju razliiti naini uporabe
jednoslonih rijei (koriste se svi trosloni nazivi dijelova tijela, imena bogova ili sl.;
grade specifine muke rime itd.); asindetsko gomilanje rijei u stihu, simetrino
3

Curtius navodi niz primjera za sve postupke koje nabraja citirajui antike i srednjovjekovne autore u

originalu (na starogrkom i latinskom jeziku). Iako je vei dio citata preveden, annominatio se,
primjerice, gubi prevoenjem (usp., paronomazija). No radi se o postupku kojem je u suvremenoj
hrvatskoj knjievnosti izrazito sklon i pr. R. Marinkovi (v. npr. Kiklop). Tako suvremenu referencu,
uostalom, doputa upravo Curtiusovo shvaanje manirizma. Sl. vrijedi i za maniriranu metaforiku i niz
postupaka koji ine autorov ''formalni manirizam''.

Curtiusov pojam manirizma

ispreplitanje sintaktikih dijelova reenice (versus rapportati); rekapitulacija svih

prethodno paralelizmom povezanih primjera u zavrnim stihovima pjesme ostvarena
kao kompozicijska shema shema sumacije.
Curtiusovo uspostavljanje ''europske perspektive'' u znanosti o knjievnosti
zasnovano je na povlaenju genealogijskih niti koje, u sluaju istraivanja manirizma,
analizom djela, rekonstruiraju pretpostavljeni put koji unatrano vodi do panjolske
knjievnosti 17. st. koja se posredstvom knjievnosti na pukom jeziku otvara utjecaju
latinskoga srednjovjekovlja te, posredno, jo dubljim slojevima kasnoantike i antike
knjievnosti seui sve do starogrkog ''arhainog manirizma''.
Manirizam se tako stvara uzajamno uvjetovanim urastanjem okretne, lucidne ideje u
formalnomaniristike obrasce, koncipiran kao stil poantirane misaonosti koji Curtius
analoki supostavlja epigramskim misaonim igrama.
U posljednjem se dijelu svoga poglavlja o manirizmu bavi Baltasarom Gracinom
koji u svome teorijskom djelu polovicom 17. st. daje pregled agudeze (otroumlja),
prikazujui panjolsku tradiciju od Marciala do Gngore ''u univerzalnoj povezanosti''
(321), i uvodi pojam concetto (concepto, conceto) kojim oznaava otroumni i dovitljiv
nain izraavanja (concetto je ''otrina jedne lijepe izreke''). Curtius pokuava provesti
razgranienje pojmovlja agudeza ingenio concepto na pozadini latinske tradicije.
Budui da sustav Kvintilijanove retorike ne obuhvaa ''otoumlje'', lakunu upotpunjuju
Marcijan Kapela i, kasnije, J. de Valds, odreujui snagu prosuivanja dvostrukim
inom, odabiranjem najbolje zamisli iz onoga to se naziva ingenium i njezinim
smjetanjem na pripadadajue mjesto (iudicium), pronalaenje i sreivanje tako postaju
dva glavna postupka govornikoga umijea. Gracin pokuava sistematizirati to ''prazno
mjesto'' antike retorike formirajui kanon majstora concepta uz pretpostavku
postojanja tradicije manirizma. Vie ne zadovoljava puko divljenje otroumlju, misaona
se igra mora moi podvesti odreenom skupu razabrivih pravila. Igre se rijeima pritom
kao proizvodi intelekta mogu uklopiti u konceptistiku teoriju i otroumnost uspijeva
ostati nesputana sponama govornikog umijea. Concepto je tako impostiran u samo
sredite Gracinove teorije estetike ija je logika razvoja manirizma, uostalom, tako
bliska Curtiusovoj.
Igor Medi