1.

Rekonstruiraj Eagletonovu problematizaciju razliitih definicija knjievnosti.

Knjievnost kao matovito pisanje
iskljuuje odreene tekstove kao nekreativne (iz filozofije, znanosti, religije...)
postoje knjievna djela koja opisuju stvarnost
novel = roman; 16./17. st. u Engleskoj: za oznaavanje istinitog i izmiljenog ni izvjetaji u
dnevnim novinama nisu smatrani injeninom istinom
fikcionalnost = ne bavi se doslovnom istinom
razlika injenica-fikcija i istina-mata (vrlo je sporna npr. strip o Supermanu nije knjievnost, a
nije ni istina)
Knjievnost kao posebna uporaba jezika
R. Jakobson ruski formalisti demistificiraju knjievnost: odmak od norme, organizirani in
nasilja nad obinim govorom knjievnost mijenja obini jezik i ini ga snanijim; ona sustavno odstupa
od svakodnevnog govora
proizvodi ouenje, npr. poezija, ali time nam omoguuje potpunije, bliskije posjedovanje iskustva
(usporedba sa zrakom)
knjievnost = posebno organizirani oblik jezika polazi od odreenih lingvistikih odrednica
prouavanje oblika, a ne sadraja forma ini knjievno djelo posebnim
npr. Don Quijote nije lik, ve postupak to dri na okupu tehnike pripovijedanja
ne nijeu vezu umjetnosti i drutvene zbilje, ali tvrde da ta veza nije stvar knjievne kritike
problem: norma se povijesno mijenja
Nepragmatini oblik diskurza
Ne slui nikakvoj praktinoj svrsi krivo! djelatnost koja se bavi opim stanjem stvari u svijetu,
pragmatina je
Postoje oblici pisanja zamiljeni kao nepragmatini, no to nije jamstvo da e se tako i itati
Definicija knjievnosti ovisi o nainu itanja, a ne prirodi napisanog
Vrsta autoreferencijalnog jezika
knjievnost upuuje sama na sebe i govori o sebi
esto se opisivala kao poetika odreenog razdoblja odraava, opisuje odreeni poredak u
prirodi, mimetina je (fikcija zbilje)
nadovezuje se na lingvistiki obrat jer je i tamo odbaena ideja da jezik oponaa stvarnost
knjievnost ne opisuje stvarnost, ve proizvodi vlastitu stvarnost svijet djela
fikcija je i autobiografija i povijesni roman
i pripovjeda je takoer tekstna figura (ne moe se govoriti Krlea pie, osjea...)
Dobro pisanje
pitanje arbitrarnog suda te vremena i prostora u kojem se ti sudovi odnose jedna vrijednosna
kategorija koja je promjenjiva ne moe biti kriterij
v Eagleton dovodi knjievnost u vezu s ideologijom = niz skrivenih vrijednosti na kojima se temelje nai
injenini iskazi
= svi oblici osjeanja, vrednovanja i poimanja koji su na neki nain povezani s reprodukcijom i
odravanjem moi u drutvu
sve ono to mislimo da znamo je ideoloki konstrukt
knjievnost je stoga pragmatina - predaje se u kolama, ima odgojnu funkciju

2.
-

J. Culler: Teorija to je to?

teoretiari koji se ne bave iskljuivo knjievnou: Derrida, Foucalt, Althusser itd.

2 smjera: a) npr. teorija relativnosti ustanovljen stup teorema
b) svakidanja uporaba teorije nije ju lako potvditi ni opovrgnuti ispitujemo ono za iju
istinitost nismo sigurni (nagaamo)
sve teorije su vane ostavljaju uinak na nain naeg razmiljanja o knjievnosti,
jeziku, ali i ideolokih mehanizama, pitanja identiteta i subjekta
teorija = donosi postavke koje mi shvaamo zdravo za gotovo u pitanje
npr. znaenje govornog iskaza ono je to je govornik imao na umu
pismo kao izraz, ija se istinitost nalazi drugdje, u nekom doivljaju ili stanju stvari
koje izraava

shvaanje zbilje kao neega to je u danom trenutku prisutno

preispituje zdravorazumske pojmove postaje vrlo dinamino interdisciplinarno podruje
knjievna teorija je podruje miljenja i pisanja ije je granice iznimno teko odrediti
izaziva nelagodu jer se ini nepreglednom
ne naziru se njene granice, nemogue je njome ovladati (esto izaziva otpor)
radovi koji pripadaju teoriji imaju uinke izvan svog izvornog podruja (zbivanja 60-ih)
ukljuuje radove s podruja antopologije, lingvistike, filozofije itd.

3. Kako Gadamer objanjava odnos izmeu jezika i razumijevanja?

razumijevanje = shvatiti neto, biti u stanju uklopiti neko partikularno znanje u iri kontekst
a)
Razumijevanje kao praktino umijee Gadamer od Heideggera preuzima koncept
egzistencijalnog samorazumijevanja stanje egzistencije je stanje razumijevanja (vieslojno je)
razumijevanje je mogunost nae egzistencije ono ne znai posjedovanje znanja,
nego umijea; tubitak je bie zaokupljeno vlastitim bitkom, a to moe biti samo
ovjek
praktino znanje koje se odlikuje praktinom primjenom
b)
Razumijevanje kao sporazum sich verstehen igra rijeima:
1)
Znaenje meusobnog sporazuma = razumjeti se meusobno
2)
Razumijeti sebe = samorazumijevanje
- da bismo shvatili objanjenje nekog pojma, moramo imati odreeno predznanje o tom
pojmu to nas ini sposobnima za razumijevanje
- zadatak interpretacije je rekonstrukcija autorova znaenja no to je sekundarno, prvo
mora postojati samorazumijevanje, a taj se sporazum ostvaruje u jeziku
- postoje neke stvari koje je nemogue izrei mora postojati jezik kako bismo mogli rei da
je neto neizrecivo (mora postojati granica ne moemo tvrditi da je neto bijelo ako ne
postoji crno) = jezik kao granica koja e nam rei da ne moemo prijei tu granicu
- ak i to da ne moemo neto izrei dokazuje da se razumijevanje dogaa u jeziku
- uz dijalog s drugima (uz praksu) se najlake ui jezik jezik svladavamo njegovom
uporabom
- poziva se na Platona: potvruje tezu prema kojoj je razumijevanje dijalog sa samim sobom
- jezik prethodi miljenju
* svi ti fenomeni koji ine hermeneutiku su jezine pojave

4. Objasni Gadamerove pojmove preutne suglasnosti i tihog sporazuma. Kako se po

njegovom miljenju ostvaruje drutvena solidarnost?
preutna suglasnost ili tiho odgonetanje/sporazum poiva na mrei prethodnih razumijevanja u
jeziku
* prethodno razumijevanje sve ljudsko razumijevanje sakupljeno do tog trenutka
- kad itamo neki tekst, prevodimo ga na sebi razumljiv = na intimni jezik (dokaz da se
razumijevanje odvija u jeziku)
- dijalog = komunikacijska situacija izmeu 2 osobe oba se sudionika u procesu
dijaloga mijenjaju da bi na kraju postigli sporazum zajednika protumaenost
svijeta je osnova drutvene solidarnosti
jezik je repozitorij kulture jezikom se ostvaruje ljudskost, razumijevanje, zajedniko koje je
zaboravljeno izvor svih neprilika

5. Gadamerova kritika znanstvene uporabe jezika. Objasni opreku iskaz/rije!

jezik znanosti je nedostupan iroj javnosti koja bi htjela komunicirati

jezik je niz istina o predmetu, istrauje se eksperimentom - znanost polazi od
nerazumijevanja i neznanja da bi se shvatilo (jer mi posjedujemo sposobnost da
razumijemo)
takav se stav proirio u drutvenim i humanistikim znanostima
kritizira prirodne znanosti zbog komponente samorazumljivosti koja se gubi u njima
(iskriviljuju naa shvaanja jezika
iskaz ima ogranien djelokrug podreen je u odnosu na rije
znanost barata jezikom u vidu iskaza i to joj je dovoljno
rije Gadamer je vee uz sva naa prethodna razumijevanja
rije samom svojom upotrebom uspostavlja sebe
rije izvire iz dijaloga, iz uporabe
kada se jezik normira, norma pokuava izvesti prisilu, ali ne uspijeva
kada elimo opisati rije, moramo je svesti na iskaze

6. Hirschova stajalita u raspravi oko autora. Rekonstruiraj njegovu argumentaciju.

Osnova Hirschovog stajalita jest napad na uvjerenje da znaenje teksta nije ono to je oznaio njegov
autor. Takvo uvjerenje proizlazi uglavnom od Eliota i Pounda, zagovaratelja tzv. impersonalne poezije koja
bi itatelja trebala usmjeravati na sam tekst, a ne na pieve osobine i osjeaje te okolnosti u kojima je
tekst nastao.
Progon autora kao odreivaa znaenja teksta, umjesto razumljivosti, uveo je pomutnju u analiziranje
znaenja teksta. Odlaskom autora nestalo je do tada jedino prikladno naelo za prosuivanje valjanosti
tumaenja. Ispitivanje onog to tekst kazuje pretvorilo se u ono to tekst kazuje pojedinom kritiaru.
Autor tako biva zamijenjen kritiarom koji tekstu odreuje svoje znaenje. Zbog toga, opet dolazi do
problema koji znaenje udaljava od samog teksta ono i dalje ostaje subjektivno, samo se s autora
preusmjerava na kritiara.
Teorija semantike autonomije u svojoj argumentaciji ini veliku pogreku zanemarujui injenicu da je
znaenje stvar svijesti, a ne rijei. Niz rijei nema nikakvo znaenje sve dok se njime neto ne oznai ili se
iz njega neto ne zakljui. Znaenje tom nizu rijei, dakle, mora odrediti neka osoba. Isti niz rijei moe
imati razliita znaenja zbog razliitih stajalita tumaa koji odreuju znaenje. U okviru teorije o
semantikoj autonomiji taj se problem ne moe rijeiti jer znaenje teksta nije ono to je odredio njegov
autor, ve ono to odreuju pojedini tumai. Budui da nema pravog naina za odreenje najboljeg
znaenja, teko je odrediti opeprihvatljivo znaenje teksta. ak i da kritiar moe odrediti najbolje
znaenje, ne znai da bi se ono nuno podudaralo s autorovim znaenjem. Ako najbolje znaenje nije
autorovo, znai da je kritiarevo, odnosno da je kritiar autor znaenja. Sve to upuuje na injenicu da je
nemogue izostaviti autora kada govorimo o znaenju nekog teksta. Progonstvom prvobitnog autora, broj
znaenja raste zbog vie kritiara koji ih kreiraju. Nestanak autora ujedno je i nestanak jedinog
normativnog naela koje je tumaenju moglo osigurati valjanost.
U prilog teoriji semantike autonomije ide injenica da se znaenje teksta mijenja od doba do doba te od
itanja do itanja. Kada bi ta tvrdnja bila tona, autorovo znaenje teksta izgubilo bi svoju vanost jer vie
ne bi bilo nikakvog naela prema kojem bi se ispravno tumaenje razlikovalo od neispravnog. Kako se od
itanja do itanja mijenja miljenje svakog -*/pojedinanog itatelja o odreenom tekstu, tako se mijenja i
miljenje samog autora. Autor moe primijetiti da se ne slae sa svojim ranijim iskazom te ga se odrei ili
prepraviti tekst.
Primjeri promjena autorovih reakcija o vlastitom tekstu vani su za doaravanje razlike izmeu
tekstualnog znaenja i reakcije na tekst. Primjeri autorskih samoodbacivanja (promjena stava prema
napisanom) ne pokazuju da se mijenja znaenje teksta, ve sam autor i(li) njegovi stavovi. Rije je,
naime, o promjenama znaaja za autora, a ne promjenama znaenja. Znaenje je ono to predstavlja
tekst, to je autor oznaio sluei se jezinim simbolima, a znaaj je odnos izmeu znaenja i odreene
osobe. Odnos autora i znaenja podloan je promjeni, dok je znaenje stabilno i nepromjenjivo. Znaenje

se moe promijeniti iskljuivo ako autor uvidi da je svojim tekstom zapravo oznaio neto drugo te nas
obavijesti o tome. Ako se to dogodi, autor ipak ne uspijeva izmijeniti ranije znaenje teksta, ve ono
ostaje ivjeti paralelno s novim znaenjem. Tuma tada mora birati izmeu ta dva znaenja. Pri
tumaenju e se pojaviti velik problem ako se autorov stav smatra nevanim, to ponovno dokazuje
njegovu relevantnost u tumaenju tekstova.
7. Autor kao osnovno normativno naelo valjanosti interpretacije. Kako to Hirsch objanjava?
Da je teorija o semantikoj autonomiji teksta tona, svako itanje odreenog teksta bilo bi valjano jer bi
svaki itatelj odreivao to tekst kazuje. No razliitim itateljima tekst moe izricati razliite stvari, stoga
zadatak otkrivanja to je tekst izrekao nema utvren predmet prouavanja.
Takoer treba razlikovati autorovu intenciju da neto ostvari i konkretno izvrenje te intencije. Pokuaj
ustanovljenja autorove intencije izjednaava njegovu privatnu elju s javnom izvedbom. Pri ocjenjivanju
stilskih obiljeja nekog teksta obavezno treba voditi rauna o razlici izmeu autorove intencije i autorove
izvedbe. Intencija autora da prenese, primjerice, neki osjeaj nije identina s njegovom stilskom
uspjenou u istome. Ta injenica moe se primijeniti samo na umjetniki uspjeh i slina normativna
mjerila, a nipoto na verbalno znaenje.
Uzrok stava o autorovoj irelevantnosti autora jest mit o opoj suglasnosti koji tumai da je kazivanje javna
injenica koju odreuju javne norme. No takva suglasnost ne postoji jer kad bi postojala, cjelokupna
javnost bi se slagala oko znaenja pojedinog teksta. Javno znaenje samo je skup vie znaenja koja
konstruira javnost. Nitko od nas ne moe reproducirati autorovo intendirano znaenje jer ne moemo ui u
autorov um i znati to je on mislio kada je pisao tekst. Moemo znati samo javnu injenicu (jezik), a ne i
privatnu (autorov um). Iz teksta se ne mogu izvesti zakljuci o privatnom autorovom znaenju. Autorove
rijei mogu javno iskazati dano znaenje, ali se tada postavlja pitanje je li autor svojim rijeima zaista htio
javno iskazati to to je iskazao. To otvara pitanje o autorovoj privatnosti i osobnosti njegova stava, ali
osnovan problem privatnih znaenja vezan je uz praksu tumaenja. Primjerice, tumai koji u
formaliziranim tekstovima trae autorove osobne implikacije esto zanemaruju anrovske konvencije i
ogranienja kojih je autor bio svjestan. U prolosti je velik broj tumaa bio usredotoen na autobiografska
znaenja teksta, no ona najee uope nisu postojala, odnosno nisu bila autorova (ne iskljuuje da nisu
bila privatna). Pitanje o autobiografskom znaenju neutralno je i nevano za tumaenje. Budui da ne
moemo ui u autorov um, besmisleno je pokuati otkriti njegovu privatnu intenciju. Privatna intencija
uope se ne moe reproducirati; autorov prvobitni doivljaj znaenja je neponovljiv i sam autor ne moe
ga iskazati. On je pri pisanju teksta u glavi imao vie znaenja, do kojih je nemogue doprijeti. Nijedan
tekst ne moe prenijeti svako od tih znaenja. Mogunost prijenosa znaenja znatno ograniena je u
odnosu na znaenja koja se nalaze u autorskom umu. Nemogunost uvida u sva znaenja koja je imao
autor nije vana za analizu teksta jer i autor i tuma znaju da pisani izriaj moe prenositi samo verbalna
znaenja. Verbalno znaenje koje autor intendira najee je dostupno tumau teksta.
Autor katkad nije svjestan svih komponenti svog intendiranog znaenja. Primjerice, ponekad nije svjestan
retorikih sredstava kojima se koristi da bi neto iskazao. Tuma moe prvi uvidjeti te komponente, no ne
moemo rei da on zbog toga bolje razumije tekst od samog autora. Tvrdnjama da uoavamo implikacije
kojih autor nije bio svjestan moemo iskriviti znaenje kojih je bio svjestan. Autor ne moe oznaiti ono
to ne oznauje, ve samo moe oznaiti ono to nije svjestan da oznauje.

8. Koja su polazita Barthesove strukturalne analize pripovjednih tekstova.

U knjievnom svijetu postoji mnogo pripovjednih tekstova, podijeljenih po vrstama i anrovima. Kako
bismo ih mogli adekvatno razlikovati, toj hrpi tekstova treba pronai zajedniki model prema kojem se
svaki pojedinani tekst strukturira. Strukturu pripovjednog teksta treba traiti u njemu samom, opisujui
jezik iz kojeg je tekst proizaao. Do ope strukture pripovjednog teksta treba doi deduktivnim putem.
Prvi je zadatak pronai hipotetian model deskripcije i njegove elemente traiti u pojedinanim
tekstovima. Idealan model, odnosno teoriju, treba zacrtati pomou lingvistike kao osnovnog modela
strukturalne analize.

Najvea jedinica koju lingvistika prouava jest reenica. Reenica je, prema Martinetu, najmanji segment
diskursa koji ga savreno predstavlja. Sukladno s tim, lingvistika ne moe ii dalje od reenice u
prouavanju jer se oko nje nalaze samo druge reenice. Reenica i diskurs meusobno stoje u
homolokom odnosu, to znai da imaju iste kategorije. Diskurs je zapravo uveana reenica, a reenica
je umanjeni diskurs. Njihov meusoban odnos treba se prouavati kao formalna organizacija koja ureuje
sve semiotike sustave, bez obzira na njihovu dimenziju.
Opi jezik pripovjednog teksta dio je prouavanja lingvistike diskursa pa je, sukladno s tim, podreen
homologijskoj hipotezi. Pripovjedni tekst je srodan reenici; prouavamo ga kao jednu veliku reenicu, a
ne kao skup reenica. Analizirajui pripovjedni tekst, nailazimo na uveane i promijenjene osnovne
glagolske kategorije. Sve to upuuje na oitu identinost izmeu jezine djelatnosti i i knjievnosti, to je
osnova strukturalistike teorije. Knjievnost se mora promatrati kao umjetnost koja je u iznimno vanom
odnosu s jezinom djelatnou. Jezina djelatnost neprestano slijedi dskurs, a knjievnost stvara jezinu
djelatnost.

9. Opisne razine Barthesova strukturalnog modela analize pripovjednog teksta. Objasni

meurazinske i unutarrazinske odnose.
Lingvistika nam, u prouavanju strukturalne analize pripovjednog teksta, omoguuje da shvatimo kako
pripovjedni tekst nije puki zbroj reenica te nas potie na razvrstavanje mnotva elemenata koji ulaze u
kompoziciju pripovjednog teksta. Reenica se lingvistiki moe opisati na vie razina (fonoloka, fonetska,
gramatika, kontekstualna) koje meusobno stoje u hijerarhijskom odnosu. Samo postojanje nekakvog
odnosa dokazuje da nijedna razina ne moe samostalno pokazati smisao, ve ona ima smisla iskljuivo
ako se moe uklopiti a viu razimu. Kao to fonem ne znai nita ako se ne uklopi u rije koja se uklapa u
reenicu, tako niti razima sama po sebi ne predstavlja nita. Stoga je meusoban odnos razina ne samo
prijeko potreban, ve i nezaobilazan!
Jacques Benveniste svojom teorijom razina opisuje dvije vrste meurazinskih odnosa: distributivne
(smjetene na istoj razini) i integrativne (koji prelaze s jedne razine na drugu). Za potpuno razumijevanje
smisla distributivni odnosi nisu dovoljni. Dakle, pri strukturalnoj anaalizi prvo je potrebno razluiti vie
opisnih instancija te ih potom smjestiti u hijerarhijsku (integrativnu) perspektivu.
Todorov predlae podjelu na dvije velike razine koje se nakon toga nastavljaju dijeliti. To su pria i diskurs.
Pria je kratak sadraj i obuhvaa logiku radnje i sintaksu likova, dok diskurs obuhvaa vrijeme, vidove i
oblike pripovjednog teksta. U pripovjednom tekstu nuna je hijerarhija instanci, bez obzira na broj razina i
njihovu definiciju. Za shvaanje pripovjednog teksta nije dovoljno samo razumjeti razvoj prie, ve i
slijediti stupnjeve, odnosno horizontalne veze promatrati u kontekstu s vertikalnom osi. itanje (sluanje)
pripovjednog teksta ujedno znai i prelaziti s jedne razine na drugu. Primjerice, u Uskraenom pismu
E.A. Poea, opisan je postupak traganja za pismom koji vri policijski prefekt. Traganje je neuspjeno, a
autor to potkrjepljuje prelaskom na vertikalnu os opisuje mentalno stanje onoga koji je sakrio pismo.
Barthes tvrdi da je vrlo teko odrediti adekvatne razine pripovjednog teksta te, kako sam kae,
privremeno predlae razlikovanje tri razine opisa: razinu funkcija, razinu radnje i razinu pripovijedanja. Pri
tom obavezno treba imati na umu da su te tri razine meusobno povezane progresivnom integracijom!

10. Opii Barthesovu razinu funkcija.

Budui da je svaki sustav kombinacija jedinica, u pripovjednom tekstu treba odrediti segmente
pripovjednog diskursa koji se mogu podijeliti na manji broj razreda. To znai da treba definirati najmanje
pripovjedne jedinice.
Jedinicu stvara funkcionalni karakter odreenih segmenata prie, stoga se najmanje jedinice nazivaju
funkcijama. Funkcije su vane zbog svog embrionalnog karaktera one sadre element koji se u svom
prvom pojavljivanju moe initi nevanim, ali on e svakako sazrijeti na nekoj drugoj razini koja e

otkriti njegovu vanost za tekst u cjelini. Pripovjedni tekst ima vie vrsta funkcija te svaka od njih neto
znai na odreenoj razini.
Lingvistiki gledano, funkcija je ono to elimo rei, a ne nain na koji smo neto rekli. Oznaeno moe
imati razliite oznaitelje koji mogu biti prikiveni. Primjerice, iskaz da je James Bond ugledao ovjeka
pedesetih godina otkriva nam informaciju da o profilu lika te nam obznanjuje da Bond ne poznaje
dotinog. Jedna jedinica, u ovom sluaju, sadri snaan odnos dvaju oznaitelja poetak opasnosti i
identifikacija.
Pripovjedne jedinice zapravo su neovisne o jezinim jedinicama jer jezik pripovjednog teksta nije jezik
artikulirane jezine djelatnosti. Katkada funkcije predstavljaju jedinice vee od reenice, a katkad je
obrnuto. Primjera radi, broj etiri u iskazu da je Bond podigao jednu od etiriju slualica predstavlja
funkcionalnu jedinicu niu od reenice (prikaz razvijene tehnike).
Dva su velika razreda funkcija: distribucijski i integracijski. Distribucijske funkcije su one smjetene na
istoj razini.
Integrativne jedinice odnose se na sve indicije. To su raspreni pojmovi vani za smisao prie te nisu
statini i jasno vidljivi u tekstu; karakterne indicije, indicije koje se odnose na atmosferu itd. da bi se
indicije shvatile, treba prijei na viu razinu. Primjerice, administrativna vlast koja je na strani Bonda
dobiva smisao tek kada prijeemo na viu razinu; tipologija aktanata Bond je na strani poretka. Indicije
su prave semantike cjeline jer se, za razliku od funkcija, odnose na oznaeno, a ne na postupak.
Funkcije moemo podijeliti na osnovne funkcije i na katalizatore. Osnovne funkcije su jezgre oko kojih se
okupljaju katalizatori koji imaju svrhu popunjavanja praznog prostora i stvaranja dojma kronologije. Oni
mogu ubrzati ili usporiti radnju, poveati napetost itd. katalizatori imaju fatiku funkciju odravaju odnos
izmeu pripovjedaa i pripovijedanog. Unitenjem katalizatora unitavamo diskurs isto kao to unitenjem
jezgre unitavamo priu.
Indicije, koje uviamo tek na razini likova ili pripovijedanja, dijele se na prave indicije i obavijesti
(informante). Prave indicije odnose se na neki karakter, osjeaj ili atmosferu, a obavijesti isto smjetaju u
odreen prostor i vrijeme. Osnovna razlika izmeu tih podgrupa jest ta da indicije podrazumijevaju
odgonetanje, dok informanti daju gotovu spoznaju. Informanti ine stvarnost referencije vjerodostojnijom.
Informanti i indicije mogu se meusobno slobodno kombinirati. Za postojanje katalizatora nuna je
osnovna funkcija. Funkcije su meusobno povezane meusobnim odnosom jedna funkcija odreene
vrste obvezuje drugu funkciju iste vrste i obrnuto. Svojom strukturom pripovjedni tekst dovodi do
mijeanja vremena i logike pa se postavlja pitanje postoji li iza pripovjednog teksta bezvremena logika. Sa
stajalita pripovjednog teksta, ono to zovemo vremenom ne postoji, odnosno postoji samo kao funkcija,
kao element semiotikog sustava.
Osnovna jedinica funkcijskog okvira pripovjednog teksta moe biti samo mala grupa funkcija, a nazivamo
je sekvenca. To je logian slijed jezgri povezanih uzajamnim odnosom (npr. istaknuti narudbu, primiti je,
konzumirati, platiti). Sekvenca se uvijek moe imenovati. Imenovanje nije samo metalingvistiko jer
proizlazi iz pripovjednog teksta; imenovanje vri itatelj, a itati znai istovremeno primati i stvarati
jezinu djelatnost. Unutar sekvence postoje hijerarhijski odnosi, uspostavljeni izmeu sekvenci i
mikrosekvenci. Primjerice, sekvenca pozdrav sadri mikrosekvence (primiti ruku, stisnuti je, pustiti je).

11. SUSTAV PRIPOVJEDNOG TEKSTA (BARTHES).

1.
2.

1.

jezik se moe definirati pomou dva osnovna procesa:

RALANJIVANJE ili SEGMENTIRANJE (proizvodi jedinice oblik Benveniste)
INTEGRACIJA (te jedinice uklapa u jedinice viega ranga to je smisao)

Distorzija i ekspanzija

Oblik
1.
-

pripovjednog teksta obiljeavaju dvije sile:

distorzija znakova du prie
ralanjivanje, prepoznavanje sastavnih dijelova, odnosi meu sekvencama i unutar njih
distorzija neprestano mijenja smisao jednostavnih i istih kopija isprianih dogaaja

ono to se moe odvojiti, moe se i ispuniti

rastegnute, funkcijske jezgre otkrivaju umetnute prostore, koji se mogu gotovo beskonano
popuniti KATALIZATORI
pripovjedni tekst nudi saetak saetak pripovjednog teksta zadrava individualnost poruke
pripovjedni tekst je prevodiv, bez bitne tete
ono to je neprevodivo oituje se tek na posljednjoj, pripovjednoj razini
posljednji sloj pripovjedne razine, odnosno pisanje, ne moe prijei iz jednog jezika u drugi (ili
prelazi veoma loe)
DISKURZ je jedinstven u pripovjednom tekstu moe se prevesti, ali se ne moe doivjeti
-

1.

pripovjedni tekst bio bi snano sintetiki jezik, bitno zasnovan na sintaksi umatanja i omatanja
svaka toka u pripovjednom tekstu istovremeno se zrakasto iri u vie pravaca

Mimeza i smisao
integracija ono to je na odreenoj razini bilo razdvojeno najee se spaja na vioj razini
integracija omoguuje da uskladimo razumijevanje nepovezanih, usporednih i heterogenih
elemenata
Gremais izotopijom naziva jedinstvo znaenja, moemo rei da je integracija izotopni initelj
svaka (integracijska) razina daje izotopiju jedinicama nie razine, sprjeava poskakivanje smisla
to bi se obavezno dogodilo kad ne bismo primijetili pomicanje razina
DISTAKSIJA usmjerava horizontalno (rije po rije u doslovnom smislu) itanje, dok mu integracija
pretpostavlja vertikalno itanje (podiemo na vie razine, stvaramo znaenja)
-

struktura pripovjednog teksta uvjetuje da mi to tako itamo

tekst ne predstavlja nita mimetiki

funkcija pripovjednog teksta nije da predstavlja, nego da stvori predstavu koja nam ostaje
veoma zagonetna, ali koja nije mimetika
realnost sekvence nije u prirodnom slijedu radnji od kojih je sastavljena, nego u logici koja se
ispoljava, okuava i zadovoljava
-

sekvenca je u biti cjelina unutar koje se nita ne ponavlja

ono to se zbiva u pripovjednom tekstu nije referencijski (realno) gledano doslovno: nita

ono to se zbiva to je sama jezina djelatnost, jezina avantura iji dolazak se uvijek slavi

12. DE SAUSSURE I DECENTRIRANJE STRUKTURE

-

prema De Saussureu jezik je sustav znakova, sustav razlika

jezik se treba promatrati kao samostalan sustav
odnosima meu znakovima stvara se znaenje
De Saussure je svojom koncepcijom jezika uveo decentriranu strukturu
znak je arbitararan
jezik je osloboen od stvarnosti
nema privilegiranog mjesta

koncepcija znaka metaforiko koncept znaka

oznaitelj zvuna slika
oznaeno predodba, nije sama stvar, i to samo nije mjesto prisutnosti
binarna opreka jedan je jai oznaeno
dekonstrukcija pokazuje da je jak lan jak samo zato jer mu ovaj drugi to doputa
jak lan nije mjesto punine jer treba slabi lan da ga upotpuni
onaj koji je dominantan nije zapravo toliko dominantan
opreka nastavlja postojati samo zato jer je otkrivena

Kako znak sam sebe dekonstruira?

ni samo oznaeno nije prisutno, nije mjesto punine, nepotpuno je samo po sebi stoji umjesto
neega
ako oznaeno nije sredite, onda imamo viak oznaitelja
mehanizam stalnog nadomjetanja jednog oznaitelja drugim oznaiteljima to ide u nedogled
jer nijedan oznaitelj nije potpun
13. OBJASNI DEKONSTRUKCIJU OPREKA: PRIRODA/KULTURA I INENJER/BRICOLEUR

1.

PRIRODA/KULTURA
prirodi pripada ono to je univerzalno i spontano, to ne ovisi ni o kojoj posebnoj kulturi ili
odreenoj normi
kulturi pripada ono to ovisi o sustavu normi koje ureuju drutvo i koje mogu varirati od jedne
drutvene strukture do druge
LVI-STRAUSS susree neto to naziva skandalom, neto to istodobno trai predikate prirode i
kulture
taj je skandal zabrana rodoskvrnua
univerzalan je - priroda
istovremeno je i prohibicija, sustav normi kultura
sve ono to je kod ovjeka univerzalno ide u red prirode i karakterizira se spontanou
sve ono to je podvrgnuto normi pripada kulturi i posjeduje atribute relativnog i posebnog
zabrana rodoskvrnua predstavlja pravilo, ali to je pravilo jedino meu svim drutvenim pravilima
koje istodobno posjeduje obiljeje univerzalnosti
etnologija i dalje koristi tu opreku, ali kao operativan pojam u iju istinitost ne vjeruje

1.

INENJER/BRICOLEUR(MAJSTOR)
inenjer bi morao izgraditi totalitet svojeg jezika, sintaksu i leksik, stvara neto iznova, kree od
nule
u tom je smislu inenjer mit: subjekt koji bi bio apsolutno podrijetlo vlastita diskursa i koji bi ga
izgradio iz temelja bio bi stvoritelj rijei, sama rije
nema onoga koji poinje od nule, svi mi koristimo naslijee, tradiciju
zahvaljujui majstoru stvara se koncepcija inenjera
inenjer je mit to ge je proizveo bricoleur
svi smo mi bricoleur

14. KAKO DERRIDA TUMAI UINKE DECENTRIRANJA STRUKTURE U ETNOLOGIJI/ETNOGRAFIJI?

- moe se smatrati da se etnologija mogla roditi kao znanost tek u trenutku kada je dolo do decentriranja
- kada je europska kultura bila dislocirana, istjerana sa svojega mjesta, prisiljena da se prestane smatrati
referencijalnom kulturom
- etnologija se javlja kroz element diskurza, slui se tradicionalnim pojmovima
- u svoj diskurz prima premise etnocentrizma upravo u trenutku kada ih razotkriva

15. FOUCAULTOVA TIPOLOGIJA PROCEDURA KONTROLE DISKURSA.

1. VANJSKE PROCEDURE ISKLJUIVANJA
A)
procedure zabrane
najoiglednija i najobinija
dobro znamo da nemamo pravo sve rei, da ne moemo govoriti o svemu u svakoj prilici, da ne
moe bilo tko govoriti o bilo emu
igra triju tipova zabrana: predmetni tabu, prigodni ritual, povlateno ili iznimno pravo subjekta
tamna polja sve brojnija podruje seksualnosti te podruje politike
diskurs je poprite gdje oni iskazuju neke od svojih najpogubnijih moi
diskurs nije tek ono to se oituje (ili skriva) elju; on je i predmet elje
diskurs je ono zbog ega i pomou ega se vodi borba, mo koje se valja doepati
B)
procedure podjele i odbacivanja
protuslovlje razuma i ludila
luak je onaj iji diskurs ne moe biti u opticaju kao diskurs ostalih
njegov se govor smatra nitavnim i beskorisnim, on ne nosi ni istinu ni znaenje, ne ulijeva
povjerenje u ispravnost, ne moe ozakoniti in niti ugovor
nasuprot svemu drugome, pripisuju mu se nadnaravne moi
mo da izrie skrivenu istinu, da iskazuje budunost, da naivno uvia ono to mudrost ostalih ne
moe zapaziti
danas govor luaka nije vie nitavan i bezvrijedan; on nam naprotiv postavlja zamke, u njemu
traimo smisao ili obrise, odnosno ruevine nekoga djela
tolika pozornost ne dokazuje da je stara podjela izgubila ulogu i dalje ta podjela djeluje,
institucionalno je pojaana
to je sluanje jednog diskursa nabijenog eljom i koji se zbog svog prevelikog zanosa ili svoje
prevelike tjeskobe smatra optereenim zastraujuim moima
podjela razum/ludilo
podjela istina/la stabilna u epistemi u kojoj djeluje ostvaruje konkretne uinke
ipak je povijesno proizvedena
volja za znanjem = volja za istinom
2. UNUTARNJE PROCEDURE ISKLJUIVANJA
A)
-

komentar
diskurs o nekom diskursu
raslojavanje meu diskursima oni razgovorni i oni koji se ponavljaju
ograniavaju, klasificiraju, sreuju stvari
= procedure razvodnjavanja
komentar uklanja sluajnosti diskursa
baca kocku i fiksira jednu mogunost, fiksira jedno znaenje
kontrolira diskurs
uvijek ponavlja ono to komentira, izvlai mjesta koja su vana

B)
autor
odnos autora kao institucije sa autorom kao subjektom
pojedinac preuzima funkciju autora (funkciju grupiranja tekstova)
ta funkcija grupira tekstove i grupira nau recepciju autor grupira nau koncepciju
ta funkcija kroti snagu subverzivnosti tog diskursa i smanjuje prividnost
igre identiteta identitet autora se vee uz taj diskurs i ograniava se napredvidivost i sluajnost
diskursa

16. Vanjske procedure kontrole diskursa (Foucault).

Proizvodnju diskursa u svakom drutvu kontrolira, selekcionira, organizira i redistribuira stanovit broj
procedura ija se uloga sastoji u tome da umanjuje njegove moi i opasnosti, da gospodare njegovim
sluajnim zgodama, da uzbjegnu njegovu tegobnu, zastraujuu materijalnost.
Vanjske procedure kontrole diskursa poznate su kao procedure iskljuivanja i ukljuuju tri principa: 1)
zabranu, 2) podjelu i odbacivanje, 3) istinu i la. Procedure iskljuivanja se odnose na dio diskursa koji
iskazuje mo i elju.
Zabrana je najoiglednija i najobinija procedura koja obuhvaa predmetni tabu, prigodni ritual,
povlateno (iznimno) pravo subjekta koji govori. Dobro je poznato da nemamo pravo sve rei, da ne
moemo govoriti o svemu u svakoj prigodi i da ne moe bilo tko govoriti o bilo emu.
Podjela i odbacivanje je drugi princip iskljuivanja koji se odnosi na protuslovlje razuma i ludila. Taj princip
dijeli diskurse na one koji su vani i one koji su nevani i mijenja se iz episteme u epistemu. Prisutan je i
danas, samo djeluje na druge naine, u raznovrsnim pravcima, preko novih institucija i sa drugaijim
uincima.
Trei sistem iskljuivanja je istina i la. Podjela izmeu istinitog i lano povijesno je proizvedena, rvsta je
u epistemi u kojoj djeluje. Ta podjela upravlja voljom za znanjem tj. voljom za istinom. Volja za znanjem,
kao i drugi sistemi iskljuivanja, oslanja se na institucionalnu podlogu, prati ju nain upotrebe znanja u
odreenom drutvu, nain na koji se ono vrednuje, rasporeuje, raspodjeljuje i dodjeljuje.
17. Unutranje procedure kontrole diskursa (Foucault).
Osim vanjskih procedura kontrole diskursa koji djeluju izvana, postoje i unutranje procedure kontrole
diskursa kojima sami diskursi vre svoju vlastitu kontrolu. Unutranje procedure se odnose bave drugom
dimenzijom diskursa, dimenzijom dogaaja i sluaja. Javljaju se u svojstvu principa klasifikacije,
sreivanja i distribucije.
U unutranje procedure kontrole diskursa ubrajaju se: 1) komentar, 2) autor, 3) disciplina.
Komentar s jedne strane omoguuje da se (beskonano) stvaraju novi diskurzi, a s druge strane, njegova
se uloga sastoji u tome da napokon kae ono to je tamo preutno ve artikulirano. On mora po prvi puta
rei ono to je ve bilo reeno i neumorno ponavljati ono to ipak nikad nije bilo reeno. Komentar uklanja
sluajnost diskursa fiksirajui jednu mogunost, tj. jedno znaenje.
Autor je drugi princip razvodnjavanja diskursa. On je princip grupiranja diskursa, jedinstvo i izvor njegovih
znaenja i arite njegove koherentnosti. Autor je onaj koji uznemirujuem jeziku fikcije daje njegovo
jedinstvo, njegovu uklopljenost u zbilju. Princip autora ograniuje sluajnost diskursa igrom identiteta koji
ima oblik individualnosti i jastva.
Disciplina je princip koji omoguuje gradnju, ali na osnovi suene igre. Jedna disciplina se definira
predmetnim podrujem, skupom metoda, korpusnom istinitih propozicija, igrom pravila i identiteta,
tehnika i instrumenata. Disciplina tako tvori anonimni sistem koji je na raspolaganju onome tko se njime
eli i moe sluiti, ime kontrolira proizvodnju diskursa. Igrom identiteta, koja ima oblik stalne
reaktualizacije pravila, ona utvruje njegove granice.
Plodnost nekoga autora, mnotvenost komentara, razvoj jedne discipline promatraju se kao neiscprni
izvor stvaranja diskursa.
18. Odreenje uvjeta uporabe diskursa (Foucault).
Odreenje uvjeta uporabe diskursa je trea skupina procedura, uz vanjske i unutarnje procedure, koja
omoguuje kontrolu diskursa. Rije je o tome da se pojedincima koji iznose diskurs nametne stanovit broj
pravila, te da se tako dostupnost diskursa ne dopusti ba svakome. U poredak ne dospijeva onaj tko ne
udovoljava stanovitim zahtjevima ili ako otpoetka nije kvalificiran za to. Sva podruja diskursa nisu
jednako otvorena i prohodna. Najpovrniji i najvidljiviji oblik ograniavajuih sistema tvori rituale: ritualno
definira sposobnosti to je moraju imati pojedinci koji govore, geste, ponaanja, okolnosti i cijeli skup
znakova koji moraju pratiti diskurs, utvruje pretpostavljenu ili nametnutu djelotvornost rijei, njihov
uinak na one kojima se obraaju, granice njihova obvezujueg vaenja.
Drutva diskursa imaju funkciju odravanja i proizvodnje diskursa, ali njihov opticaj zadravaju u
ogranienom prostoru. Za razliku od drutava diskursa koja tee da broj govornih pojedinaca bude
ogranien i da se upravo izmeu njih zbiva opticaj i prenoenje diskursa, uenje tei irenju; zajednitvom
jednog te istog diskursa pojedinci, bez obzira na svoju brojnost, definiraju svoju uzajamnu pripadnost.
Jedini uvjet uenja je priznavanje istih istina i prihvaanje stanovitog pravila sukladnosti s vaeim
diskursom.

Cijeli je sistem obrazovanja politiki nain da se zadri ili promijeni prisvajanje diskursa, zajedno sa
znanjima i moima to ih oni sa sobom nose.

19. Objasni Foucaultov pojam genealogije.

tko rijei, prolaz mu se smijei!
20. Freudova koncepcija kulture. Odnos: pojedinac-kultura.
Ljudska kultura je prema Freudu sve ono u emu se ljudski ivot podigao iznad svojih animalnih uvjeta i u
emu se razlikuje od ivota ivotinja. Kultura s jedne strane obuhvaa sva znanja i sposobnosti koja su
ljudi stekli kako bi ovladali silama prirode i njenim dobrima zadovoljili svoje potrebe, a s druge strane sve
ustanove nune da bi se uredili meusobni odnosi ljudi.
Oba pravca kulture su ovise jedan od drugome jer na meuljudske odnose utjee mjera nagonskog
zadovoljenja, kao drugo, jer pojedini ovjek stupajui u odnos s drugim ovjekom i samo moe postati
neko dobro, i tree jer je svaki pojedinac neprijatelj kulture.
Kultura pojedinca prisiljava na rad i odricanje od nagona, ali ga brani od prirode i ureuje meuljudske
odnose. Kulturni poredak se moe odrati samo silom zbog dva svojstva ljudi: ljudi se spontano ne
oduevljavaju za rad i da argumenti ne mogu nita protiv njihovih strasti. Zbog toga je pojedinac u sukobu
s kulturom i neprijatelj joj je.

21. O kojim sredstvima obrane kulture govori Freud?

Freud smatra kako je kultura tvorevina za obranu od prirode, jer su pojedinac i kultura u sukobu. Kultura
prisiljava pojedinca da se odrekne nagona. Da bi kultura opstala, ona ima svoja sredstva obrane.
a.
nad ja
Superego je nedovoljan da bi se kultura obranila, jer ona nije kod svih ljudi jednako zastupljen.
b.
ideali
Kao manifestacija ideala javljaju se umjetnika djela. Njih proizvodi intelektualna, umjetnika elita. Ona
pacificiraju pojedinca da ne bude neprijatelj kulture. Pojedinci tako prebacuju svoju negativnu energiju
prema pripadnicima drugih kultura, jer je svaka kultura obiljeena narcizmom i svi se pripadnici neke
kulture osjeaju superiorni prema pripadnicima drugih kultura
c.
religijske predodbe
Religijske predodbe su pojedincu potrebne da ga mire sa sudbinom i da ga pacificiraju svojim viim
smislom. One pojedincu njegovu svakidanjicu ine prihvatljivijom. Njihova se snaga prvenstveno zasniva
na iluzijama, to nije isto to i zablude, jer one pojedincu obeavaju ispunjenje nemogueg. Tajna njihove
snage je tajna elje. Ljudima se vjerovanje pokuavalo obajsniti pomou vjerovanja samog po sebi i
neobjanjivog. Religija se treba odravati jer ona ureuje meuljudske odnose.
22. Religijske predodbe kao duevni posjed kulture. Na emu poiva njihova snaga?
Njihova snaga poiva na tajni elje. Freud smatra kako se ovjek treba osloboditi religije. Religija prua ne
racionalna rjeenja i mogunost prevladavanja neuroza, ona obuzdava nagone. Potiskivanjem nagona
nastaju prisilne neuroze. Freud smatra kako znanost treba osloboditi ovjeka od neuroza. (Freud smatra
da upravo psihoanaliza treba oslobaati ovjeka od iracinalnoga, i smtra je putem ka slobodi to stvara
religijski prizvuk to je kontradiktorno.)
23.

Lacanova koncepcija nesvjesnog nasuprot Freudovoj.

LACAN- nesvjesno je strukturirano kao jezik i stvoreno na puko poprite nagona (to je zapravo
mjeavina Freuda i strukturalizma- jer koristi oznaitelja i oznaeno). FREUD- nesvjesno je skriveno od
stvarnosti i nalazi se primarno u ovjeku, njegovo o nesvjesno ima vizualno- predodbeni karakter,
smjeteno je u linosti (nesvjesno-predsvjesno-svjesno, s time da se predscjesno nalazi izmeu i ima
funkciju prebiranja- vri cenzuru).
Lacan smatra kako je ovjek dio drutva i izvan njega se ne moe zamisliti , u njemu postoje tri vrste
razmjene: razmjena rijei, razmjena dobrara i razmjena ena. Drutvo i jezik se temelje na srodnosti i
razmjeni, kao npr. jezina komunikacija. On kae kako se npr. fonemi i rodbinski odnosi ostvaruju unutar
sustava, a taj je sustav um izgradio nesvjesno (jezik je nesvjesno izgraen sustav nastao u komunikaciji).

Stoga Lacant tvrdi kako nesvjesno vie nije u linosti ve je izvan nje, u jeziku. On nasuprot Freudu tvrdi
kako nesvjesno nije unutarnje. Lacantovo nesvjesno nije vezano samo za pojedinca ve je
transindivdualno. Lacant raskida s idejom nesvjesnog kao mranog, i sam smatra kako je za to polazite
naao u Freudu koji je krivo tumaen. Lacant uporite za svoje tumaenje proanalazi u tome da Freud
tumai nesvjesnao kao ono to se artikulira u jezinim omakama, artikulira se kroz jezik. (FreudURMENSCH- ovjek kao sat, artikulira se na jezinoj razini). Nesvjesno je artikulirano rjeima, sve to nam
je dostupno, dostupno je zahvaljujui jeziku.
FREUD smatra da je nesvjesno locirano u subjektu.
LACAN tvrdi da ga nema vie ni u subjektu, ono nigdje ne prebiva osim u komunikaciji.
ZAPREKA pukotina/zijevFreud smatra kako se u jezinim omakama probija nesvjesno i ono se javlja u vidu diskontinuiteta,
probija se u jezik kao zijev.
Lacan- ako je nesvjesno jezik onda i ono ima strukturu. Tako dolazi do zakljuka da nesvjesno nije u
subjektu ve u subjektu iskaza i nije potisnuto. Nesvjesno se locira u nainu n koji govorimo- nesvjesno
se ostvaruje tek onda kada se artikulira.