Bagi, Kreimir (2005) Beletristiki stil, u: Treba li pisati kako dobri pisci piu, Zagreb, str.

7-

20.

Bagi, Kreimir (2012) Rjenik stilskih figura, Zagreb (natuknice: glasovni simbolizam, igra
rijeima, neologizam, rima, elipsa, epitet, metafora, metonimija, simbol, sinegdoha, alegorija, aluzija,
eufemizam, hiperbola, ironija, lakonizam, parafraza, retoriko pitanje, sentencija)

Bahtin, Mihail (1989) O romanu, Beograd, str.11-57.

Compagnon, Antoine (2006) Stil, u: Bacite stil kroz vrata, vratit e se kroz prozor, Zagreb,
str.17-51.

Fish, Stanley (2010) Postoji li tekst u ovome kolegiju?, Quorum 3/4 (2010), Zagreb, str. 238258.

Genette, Grard (2002) Fikcija i dikcija, u: Fikcija i dikcija, Zagreb, str. 9-29.

Guiraud, Pierre (1964) Stilistika, Sarajevo, str. 5-66.

Jakobson, R. (2008) Govorni dogaaj i funkcije jezika, u: O jeziku, str. 105-117.

Katni-Bakari, Marina Lingvistika stilistika

Kovaevi, Marina Lada Badurina (2001) Raslojavanje jezine stvarnosti, Rijeka, str. 7152..

Mukaovsk, Jan [Mukarovski, Jan] (1986) O pesnikom jeziku, u: Struktura pesnikog

jezika, Beograd, str. 48-102.

Pranji, Krunoslav (1983) Stil i stilistika, u: Uvod u knjievnost, Zagreb, str. 253-302.

Kreimir Bagi, Beletristiki stil

Rad se temelji na dvije teze:
1. da treba pisati kako dobri pisci piu gdje se on proglaava uzoritim obrascem i koji bi svaki
govornik trebao pratiti, usvajati njegove elemente i obogaivati vlastitu pisanu i govornu praksu
2. da se o jeziku knjienosti govori u sklopu funkcionalne stilistike te da ga treba odrediti kao
odstupanje ili otklon od knjievnog standarda i njegovih normi, od razgovornog ili primjerice
znanstvenog stila
Ova dva stava su u proturjenosti jer jedan iskljuuje drugog tj. ne moe neto to se odreuje kao
devijantno istovremeno biti i uzor.
Stav je da NE-treba pisati kako dobri pisci piu i za to se daje 5 argumenata.
1.
Unosi se zabunu u govor i pismo jer poistovjeuje jezik literature i komunikacije. Knjievnik
jezikom oblikuje zaseban svijet koji se ne moe interpretirati konvencionalnim kontekstom
2.
Tko e biti autoritativan da izabere koji su to dobri pisci, opasnost je da se figure dobrog
pisanja promatraju zasebno, izvan konteksta knjievnog djela i nameu kao norme.
3.
Problem izbora viestrukih uzora (pisaca), kako inkorporirati razliite stilove vie pisaca u
jedno djelo (gdje prirodno ne pripadaju, npr. novinarski tekst koji bi sadravao Matoa, Krleu
4.
Jezik fikcionalnih tekstova ne moe biti uzor jer pisac aktivira potencijale jezika koji su
prikladni za stvaranje knjievnog fantazma, gradei svoju gramatiku, svoj prostor. Tin Ujevi Jezik
umjetnika nije govor naroda, ak i po nesrei sastavljen od njegovih elemenata
5.
I sami pisci razliito piu ovisno dali stvaraju fikcionalne ili ne fikcionalne tekstove, tj. koriste
razliit diskurs
Svaki kanonizirani oblik uporabe jezika posjeduje vlastite zakonitosti i vlastitu logiku te je uvjeren
sam kontraporoduktivan svaki pokuaj bogaenja preuzimanjem pojedinih elemenata iz kojeg drugog
oblikajezine prakse (pisanog ili govorenog). Uzori administrativnom stilu mogu se traiti iskljuivo u
okviru postojeih administrativnih tekstova, uzori znanstvenom stilu u tradiciji znanstvenog diskurza.
Direktno presaivanje literarnog izraza u pravni spis ili znanstveni tekst vjerojatno e izazvati
komine efekte.
Riffaterre kae; stil se shvaa kao naglaavanje (ekspresivno, afektivno, estetsko) koje se dodaje
informaciji koju prenosi lingvistika struktura, bez izmjene znaenja. Ovo zapravo znai da jezik
izraava, a stil naglaava.
Iako je za Riffaterra stil samo ukras postavlja se pitanje dali samo naglaavanje ne pretpostavlja makar
minimalnu izmjenu semantike konfiguracije informacije. Razliiti naini prijenosa informacije
sugeriraju da zapravo ima onoliko informacija koliko je potencijalnih naina posredovanja predmeta
komunikacije. Ozbiljno odreenje stila nikako nee moi odvojiti to od kako, informaciju od
njezine govorne konceptualizacije. Knjievni tekst se uglavnom tretira kao jedan od funkcionalnih
stilova i pritom ga se definira kao devijacija od jezinog standarda kao odstupanje od norme.
Jezik knjievnosti:
O jeziku knjievnost se treba govoriti u okviru stilistike ali literarne a ne funkcionalne. Pri tome se
misli na stilistiku koja e stilistinost pojedinih jezinih realizacija utvrivati u odnosu na jezini
sustav dotinog knjievnog teksta a ne u odnosu na apstraktni sustav jezika.
Jezik knjievnog teksta istom se lingvistikom aparaturom moe tek retoriki opisati, on nikad nije
interpretacija on je uvijek izvanjski jer ponitava granicu izmeu nefikcije i fikcije.
Riffaterre stilistiki kontekst odreuje kao lingvistiki uzorak iznenada prekinut nepredvidivim
elementom
Genett tretira stil kao obiljeje itavog diskurza; stil je svakako u detaljima, no u svim detaljima i u
svim njegovim meusobnim odnosima. A sam je diskurs stilska odrednica.
Lingvistiki stilistiar ne brine o kontekstu u kojem se pojedina stilistika realizacije dogodila jer bi ga
ta briga nagnala da se odrekne iskljuivo objektivnog promatranja i da u svoj govor ukljui intuiciju i
imaginaciju, zbog toga je njegov opis teksta retoriki i izvanjski
je li beletristiki stil jedan od funkcionalnih stilova

Opet je odgovor NE, pojanjeno u pet toaka.

1.
injenica je da se knjievnici potvruju u razliitosti a ne u istosti, dok je s piscima
nefikcionalnih tekstova upravo suprotno. Osnovna odlika funkcionalnih stilova je visok stupanje
komunikacijske konvencionalnosti. Drugim rijeima pojedinac stvaranjem jednog od funkcionalnih
tekstova vie potvruje status potencijalnog jezika funkcionalnom stilu nego to oblikuje vlastiti iskaz.
Funkcionalni stilovi su drutveno verificirani naini iskazivanja, a beletristiki stil je shematska
apstrakcija izvedena iz naelnih odlika raznorodnih i autonomnih literarnih iskaza. Beletristiki stil
moemo odrediti kao nadstil jer uvjetno koristi ili moe koristiti sve potencijale koje jezini sustav
posjeduje ili doputa. On nije dohvatljiv kao potencijalni jezik nego kao niz autonomnih, naglaeno
subjektivnih iskaza.
2.
Funkcionalni stilovi proizvod su stvarnih ovjekovih potreba za praktinim oblicima
komunikacije, dok literarne iskaze odlikuje upravo suprotno: posredan odnos prema stvarnosti
odnosno nepostojanje stvarnog konteksta i bez ostatka pojanjive ovjekove potrebe za literarnim
iskazom. Svaki se govor moe dvostruko odgonetati; kao objektivan izraz sklopa okolnosti relativno
neovisnog o subjektu, sklopa koji se prvenstveno manifestira kao jezini sustav, i subjektivno kao
jedinstvo stilskih obiljeja u kojima se prikazuje individualan nain na koji subjekti prisvajaju i
savladavaju taj sklop...
3.
Dok funkcionalni stilovi gotovo izravno rade protiv jezine kreativnosti, beletristiki stil
objedinjuje iskaze koje upravo odlikuje jezini eksluzivizam. Beletristiki tekst nema arhaizme,
barbarizme, neologizme, greke u uporabi pravopisa. Sve su to elementi na kojem poiva specifian
oblik mogueg svijeta koji knjievnik gradi. Naelno svaki beletristiki tekst posjeduje svoju
implicitnu gramatiku, svoj intencionalni pravopis i svoj rijenik. Jezik beletristikih tekstova ima
svoju logiku i svoja pravila koja se naglaeno razlikuju od pravila to vrijede u nefikcionalnim
govornim i tekstualnim praksama. Pritom valja naglasiti bitnu razliku izmeu poetskog i proznog
jezika. Poetski jezik je potpuno autonoman monologian je, apovijestan i akontekstualan.
4.
Semantika izraza ili iskaza u tipinim funkcionalnim stilovima je takoer funkcionalna
ustaljena i prozirna, dok je semantika beletristikih tekstova obino nerazjeiva. Svaki beletristiki
tekst je onoliko interpretacija potencijalnih smislova koliko je njegovih potencijalnih itaa odnosno
itanja. Lingvistika djela moe tek retoriki opisati, jer lingvistiki opis nikad nije interpretacija.
Beletristiki tekst zahtijeva interpretaciju, subjektivnu konkretizaciju, a ne goli opis. Kako je vie plod
imaginacije nego znanja, znanjem ga se ne moe dohvatiti.
5.
Parabola, koja daje poruku da znanstvene metode treba koristiti primjereno, umjereno i
diskretno u prouavanju knjievnog djela.

Mihail Bahtin, O romanu

SUVREMENA STILISTIKA I ROMAN
- do 20.stoljea nitko se ne bavi stilistikom romana
- u poetku bio samo predmet apstraktno-ideolokog razmatranja i publicistikog ocjenjivanja
- panja uglavnom usredotoena na kompoziciju
- rasprostanjeno miljenje da u romanesknoj rijei prevladava izvanumjetnika sredina koja je liena
posebne stilske obrade

- stanje se mijenja 1920-ih kad roman poinje zauzimati svoje mjesto u stilistici, ali na njega nisu
primjenjive tradicionalne stilistike kategorije
- pokuaji konkretnih stilistikih analiza romaneskne proze svodili su se na lingvistiko opisivanje
jezika ili su se ograniavali na izdvajanje pojedinih stilskih elemenata koji se mogu svrstati u
tradicionalne kategorije stilistike
- roman je mnogostilska, govorno raznolika, vieglasna pojava
- osnovni tipovi kompozicijsko-stilskih jedinica na koje se razlae roman
1) neposredno autorsko knjievno-umjetniko pripovijedanje
2) stilizacija razliitih oblika usmenog pripovijedanja u svakodnevici (ISKAZ)
3) stilizacija razliitih oblika poluknjievnog pisanog pripovijedanja u svakodnevici (PISMA,
DNEVNICI)
4) razliiti oblici knjievnog, izvanumjetnikog autorskog govora (MORALNA, FILOZOFSKA,
NAUNA

RAZMATRANJA,

RETORIKA

DEKLAMACIJA,

ETNOGRAFSKI

OPISI,

PROTOKOLNE OBAVIJESTI)
- jedinice se slau u skladan umjetniki sustav i potinjavaju se viem stilskom jedinstvu cjeline
- stil romana je u slaganju stilova; jezik romana je sistem jezika
- svaki izdvojeni element jezika odreuje potinjenu stilsku jedinicu u koje neposredno ulazi: stilski
individualizirani govor junaka, svakodnevni iskaz pripovjedaa...
- roman umjetniki organizirana drutvena govorna raznolikost, viejezinost i individualna disonanca
- govor autora, govor junaka, govor drugih pripovjedaa, umetnuti anrovi > osnovne kompozicijske
jedinice pomou kojih se govorna raznolikost unosi u roman
- osnovna odlika stilistike romana > veze i korelacije izmeu iskaza i jezika, kretanje teme po
jezicima i govorima i njihovo razbijanje na struje drutvene govorne raznolikosti, njezina
dijalogizacija
- tradicionalnoj stilistici nisu poznata povezivanja jezika i stilova u vie jedinstvo, ona nema pristup
drutvenom dijalogu jezika u romanu > zato se stilistika analiza ne usmjerava na roman kao cjelinu,
ve na samo jedno njegovo potinjeno stilsko jedinstvo
- dva tipa zamjene: umjesto analize romana, opisuje se jezik romanopisca (jezik romana); izdvaja se
jedan od potinjenih stilova i analizira se stil cjeline
- u prvom se sluaju stil odvaja od anra i djela i razmatra se kao pojava samog jezika; jedinstvo djela
pretvara se ili u jedinstvo individualnog jezika ("individualni dijalekt") ili u jedinstvo individualnog
govora (parole)
- individualnost govornika je ta koja obrazuje stil, jezinu i lingvistiku pojavu pretvara u stilsko
jedinstvo
- u oba se sluaja stil poima u duhu de Saussurea kao individualizacija zajednikog jezika (kao sistema
zajednikih jezinih normi); stilistika se pritom pretvara ili u lingvistiku individualnih jezika ili u
lingvistiku jezika

- pjesniki stil: jedinstvo sistema jezika i jedinstvo jezine i govorne individualnosti pjesnika koja se
neposredno ostvaruje u njemu
- roman ne zahtjeva takve uvjete; unutranja slojevitost jezika, drutvena govorna raznolikost i
individualna disonanca
- prva zamjena: dovodi do toga da se iz romana izdvajaju samo oni elementi koji se uklapaju u okvire
jedinstvenog jezinog sistema i koji direktno i neposrednog izraavaju autorovu individualnost u
jeziku; cjelina romana i naini na koji se ona gradi ostaju izvan granica takvog istraivanja; to je tip
predmeta stilske analize romana
- drugi tip zamjene: ne odlikuje se orijentacijom na jezik autora, nego na stil romana koji se suava do
stila samo jednog od podreenih jedinstava romana
- u veini sluajeva romaneskni se stil podvodi pod "epski stil" i na njega se primijenjuju odgovarajue
kategorije tradicionalne stilistike; iz romana se jedino izdvajaju elementi epskog prikazivanja; razlike
izmeu romana i epa opaaju se u kompoziciji i u temi
- element pripovijedanja moe se razmatrati ne s gledita objektivne slikovitosti, nego subjektivne
izraajnosti (ekspresivnosti)
- stilistika i filozofija rijei u dilemi: ili da se roman shvati kao neumjetniki i kvaziumjetniki anr ili
da se preispita shvaanje pjesnike rijei koje se nalazi u osnovi tradicionalne stilistike
- razrjeenje dileme predloio G.G Shpet > on umjetniku prozu, odnosno roman, u potpunosti
iskljuuje iz oblasti poezije i smjeta ih u isto retorike oblike; on porie estetiki znaaj romana; to
je izvanumjetniki retoriki anr, suvremeni oblik moralne propagande; umjetnika rije je samo
pjesnika rije
- V. V. Vinogradov, O umjetnikoj prozi >problem umjetnike proze smjeta u retoriku; smatra da je
roman sinkretiki, mjeovit oblik ("hibridna tvorevina") i doputao je da u njemu pored retorikih
postoje i pjesniki elementi
- umjetnika proza, roman, nalaze se u sredstvu s retorikim oblicima
- filozofija jezika, lingvistika i stilistika razlikuju samo dva pola jezinog ivota > sistem jednog
jezika i pojedinca koji govori tim jezikom; pretpostavljaju jednostavan i neposredan odnos
govornika prema jednom i jedinom jeziku i ostvarenje tog jezika u monolokom iskazu pojedinca
- snage stilskih kategorija: snage spajanja i centralizacije verbalno-ideolokog svijeta
- kategorija jedinstvenog jezika je teorijski izraz povijesnih procesa, jezinog ujedinjenja i
centralizacije, izraz centripetalnih sila; jedinstveni jezik nije dan, nego je uvijek zadan i suprotstavlja
se stvarnoj govornoj raznolikosti
- zajedniki jedinstveni jezik je sistem jezinih normi; one nisu apstraktna prinuda, ve stvaralake
snage jezinog ivota; prevladavaju govornu raznolikost jezika, objedinjuju i centraliziraju verbalnoideoloko miljenje, stvaraju vrstu i postojanu jezinu jezgru priznatog knjievnog jezika
-jedinstveni jezik izraava sanage konkretnog verbalno-ideolokog ujedinjenja i centralizacije koja
protie u neraskidivoj sprezi sa procesima drutveno-politike i kulturne centralizacije

- jezik kao ideoloki sadrajan jezik, kao pogled na svijet, kao konkretno miljenje koje ostvaruje
maksimum uzajamnog razumijevanja
- centripetalne sile jezinog ivota ostvarene su u jedinstvenom jeziku, djeluju usred stvarne govorne
raznolikosti; jezik je raslojen ne samo na lingvistike dijalekte, nego i na drutveno-ideoloke jezike:
drutveno-grupne, profesionalne, anrovske, jezike generacija, knjievni jezik
- stvarna raslojenost i govorna raznolikost statika i dinamika jezinog ivota
- svaki iskaz pripada "jedinstvenom jeziku" (centripetalne sile i tenje) i drutvenoj i povijesnoj
govornoj raznolikosti (centrifugalne, raslojavajue sile)
- roman i umjetniko-prozni anrovi stvarali su se u struji decentraliziranih, centrifugalnih sila
- govorna raznolikost bila je raznolikost u odnosu na knjievni jezik i njegova suprostnost
- filozofija jezika, lingvistika i stilistika formirane su u struji centraliziranih sila i zanemarivale
centrifugalne
- stilistika razmiljala o knjievnom djelu kao o nepristupanoj cjelini iji elementi ine zatvoren
sustav koji izvan sebe nita ne pretpostavlja; djelo u cjelini, s gledita stilistike, je samom sebi
dovoljan i zatvoren autorski monolog koji izvan sebe pretpostavlja samo pasivnog sluaoca
- filozofija jezika, lingvistika i stilistika traile su jedinstvo u raznolikosti; ta orijentacija na jedinstvo
usredotoila je panju filozofsko-lingvistike misli na najstabilnije, teko promjenjive jednosmislene
momente rijei - prvenstveno fonetske momente - najudaljenije od promljenjivih drutveno-smislenih
sfera rijei; stvarna jezina svijest koja pripada stvarnoj govornoj raznolikosti i viejezinosti ostala je
izvan vidokruga; takva orijentacija zanemarila je sve verbalne anrove (retorike, umjetniko-prozne)

RIJE U POEZIJI I RIJE U ROMANU

- dijaloka orijentacija rijei meu tuim rijeima stvara nove i sutinski umjetnike mogunosti u
rijei
- rije moe oblikovati svoj stilski oblik i ton
- umjetniko-prozna slika > dobiva unutranjo-polemiki karakter, dijalogizirana; moe postojati u
svim pjesnikim anrovima,no u romanu dostie svoju sloenost, dubinu i umjetniku zaokruenost
- u pjesnikoj slici u uskom smislu cjelokupno dogaanje - dinamika slike-rijei - odigrava se izmeu
rijei i predmeta
- za prozaiste, predmet otkriva drutveno-govornu arolikost imena, definicija
- dijaloka orijentacija rijei pojava je koja je svojstvena svim rijeima; prirodna orijentacija svake
ive rijei
- filozofija i lingvistika rijei isprva bile orijentirane na rije izvan dijaloga; dijalog se prouava kao
kompozicijski oblik graenja govora, ali unutranja dijaloginost rijei koja proima svu njezinu
strukturu i sve njezine smislene i ekspresivne slojeve je potpuno zanemarena

- unutranja dijaloginost vana za stil; nalazi svoj izraz u nizu semantikih, sintaktikih i
kompozicijskih odlika koje lingvistika i stilistika do sad nisu prouile
- rije se raa u dijalogu, kao njegova iva replika, oblikuje se u dijalokom uzajamnom djelovanju s
drugom rijei u predmetu; kopiranje vlastitog predmeta od strane rijei dijalogino je
- retoriki oblici orijentirani su na sluatelja
- filozofija rijei i lingvistika poznaju pasivno shvaanje rijei i to na planu zajednikog shvaanja
zajednikog jezika, odnosno shvaanje neutralnog znaenja iskaza, a ne njegovog aktualnog smisla
- jezino shvaanje iskaza shvaa se na pozadini jezika, a njegov aktualni smisao na pozadini drugih
konkretnih iskaza o istoj temi, na pozadini proturjenih miljenja, tj. na pozadini onoga to put svake
rijei prema njezinom predmetu ini sloenijim > aperciptivna pozadina na kojoj je orijentiran svaki
iskaz; dolazi do novog susreta iskaza i tue rijei
- aktivno razumijevanje > svom predmetno-ekspresivnom vidokrugu pridodaje ono to se poima i
neodvojivo je sjedinjeno s odgovorom, sa motiviranim protivljenjem-odobravanjem
- razumijevanje i odgovor dijalektiki su sjedinjeni i jedan bez drugog nisu mogui
- govornik nastoji da svoju rije i svoj vidokrug kojim je ona odreena orijentira u tuem vidokrugu
onoga tko razumijeva, on stupa u dijaloki odnos s momentima tog vidokruga
- Tolstoj > rije sa otrom unutranjom dijaloginou, dijalogizirana i u predmetu i vidokrugu; rije je
kod njega uvijek zvune i disonantne
- odnos prema tuoj rijei, tuem iskazu ulazi u zadatak stila; rije ivi na granici svog i tueg
konteksta
- replika se gradi i osmiljava na kontekstu cijelog dijaloga koji se sastoji od vlastitih i tuih iskaza; ne
moe se izdvojiti iz tog konteksta, a da se ne izgubi njezin smisao i ton
- u pjesnikim arnovima unutranja dijaloginost nije umjetniki iskoritena; rije je dovoljna sama
sebi i izvan nje ne zamilja tue iskaze; u romanu unutranja dijaloginost jedan je od sutinskih
dijelova proznog stila
- jezik pjesnika je njegov jezik, on je u njemu do kraja i nerazdvojivo, upotrebljava svaki oblik, svaku
rije, svaki izraz u njegovom direktnom znaenju, tj. kao ist i neposredan izraz svoje zamisli; jezik je
posluni organ, adekvatan autorskoj zamisli; ostvaruje se kao nesumnjiv, nepobitan i sveobuhvatan;
jezik pjesnikog anra je jedinstveni svijet izvan kojeg nieg nema i nita mu nije potrebno; ideja
mnotva jezinih svjetova, podjednako osmiljenih i izraajnih nepristupana je pjesnikom stilu
- jezik je pjesniku dat iznutra, u svom intencionalnom djelovanju, a ne izvana u svojoj objektivnoj
specifinosti i ogranienosti
- jedinstvo i jedinstvenost jezika nuni su uvjeti za ostvarenje direktno intencionalne individualnosti
pjesnikog stila i njegove monoloke postojanosti
- jezik pjesnikih anrova esto postaje autoritativan, dogmatian, konzervativan, zatvoren za
utjevanje izvanknjievnih drutvenih dijalekata

- drutveni jezici su predmetni, tipini, drutveno lokalizirani i ogranieni, stvoreni jezik poezije
direktno je intencionalan, neporeciv jedini i jedinstveni jezik
- jezik je raslojen i to odreuju anrovi; sa anrovskim raslojavanjem jezika preplie se i profesionalno
raslojavanje jezika (jezik odvjetnika, lijenika, trgovaca, politiara itd.)
- zanimljiva intencionalna, odnosno predmetno-smisaona i ekspresivna strana raslojavanja
"zajednikog jezika"
- anrovski jezici i profesionalni argoni su direktno intencionalni - punosmisleni i neposredno
izraajni
-drutveno raslojavanje ponekad se moe podudarati sa anrovskim i profesionalnim
- svaki drutveni sloj, svaka generacija ima svoj jezik, specifian naglasni sustav koji se mijenja
zavisno od drutvenog sloja; sve su to drutveno-tipini jezici
- jezik je u potpunosti govorno raznolik;

uspostavljen na proturjenostima kao to su

prolost:sadanjost, izmeu razliitih epoha prolosti, razliitih drutveno-ideolokih grupa sadanjosti

itd.
- izmeu tih jezika postoje metodoloke razlike: u njihovoj se osnovi nalaze razliita naela izdvajanja
i formiranja; jezici se ne iskljuuju i presjecaju se; jezivi govorne raznolikosti su posebna gledanja na
svijet, oblici njegovog verbalnog osmiljavanja; mogu biti usporeivani, proturjeiti jedan drugom i
biti u dijalokom odnosu; kao takvi svi mogu ui u jedinstvo romana koji u sebi moe objediniti
parodijske stilizacije anrovskih jezika, razliite oblike stilizacije i prikazivanja jezika razliitih
profesija, drutvenih dijalekata itd.
- snaga koja raslojava je predmetno-smisaoni, ekspresivni, odnosno intencionalni moment, a ne
lingvistika obiljeja; lingvistika, izvanjska obiljeja ne mogu se promatrati i fiksirati, ne moe ih se
shvatiti i prouiti bez razumijevanja njihovog intencionalnog osmiljavanja
- rije ivi izvan sebe, u svojoj orijentiranosti na predmet; ako se do kraja odvojimo od te
orijentiranosti, ostaje nam gola rije o kojoj nita neemo moi saznati
- uslijed djelovanja sila raslojavanja, u jeziku ne ostaju neutralne, "niije" rijei i oblici; ispostavlja se
da je jezik sav proet intencijama
- svaka rije ima kontekst i kontekste u kojima je prethodno bila
- jezik nije neutralna sredina koja lako i slobodno prelazi u govornikovo intencionalno vlasnitvo; on
je naseljen i prenaseljen tuim intencijama
- knjievni jezik nije zatvoreni dijalekt; ulazei u knjievnost, dijalekti na njegovom tlu gube svoje
svojstvo zatvorenih drutveno-jezinih sistema, deformiraju se i prestaju biti ono to su kao dijalekti
bili; ali i oni deformiraju knjievni jezik i on prestaje biti zatvoren drutveno-jezini sistem
- knjievni jezik specifina pojava kao i jezina svijest obrazovanog ovjeka; u njemu intencionalna
govorna raznolikost prelazi u viejezinost > dijalog jezika
- jedinstvo knjievnog jezika nije jedinstvo jednog zatvorenog sistema jezika, ve svojevrsvno duboko
jedinstvo "jezika" koji su se dodirnuli i uzajamno spoznali (jedan od njih je pjesniki u uem smislu)

- jezici se ne sudaraju u ovjekovoj svjesti i on ih ne pokuava dovesti u uzajaman odnos, ne promatra

jedan jezik oima drugog jezika
- npr. nepismeni seljak bogu se moli na jednom jeziku (crkvenoslavenski), pjesme pjeva na drugom
jeziku, u svakodnevnom ivotu govori treim jezikom itd.
- ti jezici nisu u dijalokom odnosu; iz jednog u drugog prelazi se nesvjesno, automatski
- u pjesnitvu, svaka rije mora neposredno i direktno izraavati pjesnikovu zamisao i izmeu rijei i
pjesnika ne smije biti distance; zato pjesnik isti rijei od tuih intencija, upotrebljava samo takve
rijei i oblike i upotrebljava ih samo na taj nain da one gube svoju vezu sa odreenim intencionalnim
slojevima jezika i sa odreenim kontekstima; svugdje je samo jedno lice, jezino lice utora
odgovornog za svaku rije kao za svoju
- ritam pjesnikih anrova ne pogoduje raslojavanju jezika; on jo vie uvruje i stee jedinstvo i
zatvorenost pjesnikog stila
-prozaist prihvaa govornu raznolikost i viejezinost knjievnog i neknjievnog jezika u svoje djelo,
ne slabei ih nego ak sudjeluje u njihovom produbljivanju; on gradi svoj stil na tom raslojavanju i na
viejezinosti; ne isti rije od intencija i tonova koji su tui; rijei i oblike rasporeuje tako da stvori
vlastiti intencionalni centar; ne govori na odreenom jeziku od kojeg se u ovoj ili onoj mjeri odvaja,
ve kao da govori kroz jezik, donekle ovrsnut, objektiviziran, odmaknut od njegovih usta; ne
otklanjaju se tue intencije iz govorno raznolikog jezika u nekom djelu, ne razaraju se drutvenoideoloki vidokrugovi; intencije se prelamaju
-disonanca i govorna raznolikost ulaze u roman i u njemu se organiziraju u skladan umjetniki
sustav
- stilistika adekvatna tom svojstvu romanesknog arna moe biti jedino socioloka stilistika;
unutranja drutvena dijaloginost zahtijeva razotkrivanje konkretnog drutvenog konteksta rijei koji
odreuje njezinu stilsku strukturu
- razvitak romana sastoji se u produbljivanju dijaloginosti, njenom proirivanju i izotravanju;
govorna raznolikost podvrgava se u romanu umjetnikoj obradi
ANTOINE COMPAGNON, Stil (u: Bacite stil kroz vrata, vratit e se kroz prozor, Zg 2006.)
- izdvaja 7 pojmova koji se ine neizbjenim uporitima svakog govora o literaturi: knjievnost, autor,
svijet, itatelj, stil, povijest, vrednovanje
- u ovom lanku analizira odnos izmeu teksta i jezika. Knjievni jezik obiljeen je stilom - stil je
srednji pojam izmeu jezika i knjievnosti (stilistika je smjetena izmeu lingvistike i kritike).
- STIL (gr. stylos > pisaljka) je injenica koja legitimno pripada uvrijeenim idejama o knjievnosti,
a s druge strane stil je privid kojeg se nuno valja osloboditi. (Po Blochu i Wartburgu stil je nain
izraavanja vlastitih misli.)
- 3 primjera o povratku stila kada mu se zaprijeti nestankom:

1)

R. Barthes Nulti stupanj pisanja (1953)

2)

M. Riffaterre Kriteriji za analizu stila (1960)

3)

N. Goodman Status stila (1975)

- dvoznanost termina stil: denotira individualnost/posebnost nekog djela (Stil je sam ovjek Buffon), ali i klasu (anr, razdoblje). Istovremeno upuuje na nunost i slobodu.
- Stil je daleko od istog koncepta: on je sloen, bogat, dvoznaan, viestruk pojam:
1)

STIL JE NORMA - stilu se tradicionalno pridaje normativna i preskriptivna vrijednost. Kao

takav, nerazdvojan je od vrijednosnog suda. (dobar stil = kanon, imitacijski model). Jedino kao
takav stil nije rehabilitiran.
2)

STIL JE ORNAMENT - ornamentalna koncepcija stila oituje se u retorici (Aristotel u

Retorici /3. knjiga/ iskazuje prijezir prema stilu).

3)

STIL JE ODSTUPANJE - Aristotel ga definira kao odstupanje u odnosu na uobiajenu

uporabu (Zamjena jedne rijei drugom elokuciji daje uzvieniji oblik.). Od Aristotela nadalje, stil se
razumijeva kao formalni ornament odreen odstupanjem u odnosu na neutralnu/normalnu uporabu
jezika. Aksiom stila: postoji vie naina da se iskae isto, pri emu stil razlikuje te naine. Stil u smislu
ornamenta i odstupanja pretpostavlja sinonimiju.
4)

STIL JE ANR ILI TIP - prema staroj retorici stil je bio vezan za pojam prikladnost

(aptum). Tradicionalno su se razlikovale 3 vrste stila = tzv. Vergilijev kota - hijerarhija koja
obuhvaa pozadinu, izraz i kompoziciju: stilus humilis (puki), s. mediocris (srednji) i s. gravis
(uzvieni) (B. Donat u komentaru Vergilija povezuje ih s temama Bukolika - pastoralnom poezijom,
Eneide - epopejom i Georgika - didaktikom poezijom). Ove tri vrste stila zovu se jo genera dicendi
jer su se anrovske razlike promatrale kroz pojam stila. Prema Ciceronovu Govorniku tri stila
odgovaraju trima ciljevima koje govornik eli postii: dokazati (probere), svidjeti se (delectare) i
ganuti (flectere).
5)

STIL JE SIMPTOM - od 17. st. poinje povezivanje stila i osobe (L. Spitzer detalj >

simptom neke osobnosti). Kao izraajni kd stil je objektivan, a kao izraz jedinstvenosti on je
subjektivan. Danas stil nije vezan za openita makroskopska obiljeja, ve je pitanje detalja. Stil je
tijekom 19. st. postao temeljni koncept povijesti umjetnosti, a zatim se vratio u knjievna prouavanja
u obliku simptomatinog detalja, posebno kod L. Spitzera, ija su prouavanja stila uvijek pokuavala
opisati mreu sitnih devijacija koje omoguavaju karakterizaciju neijeg pogleda na svijet i traga koji
on ostavlja u kolektivnoj svijesti.
6)

STIL JE KULTURA - u sociolokom i antropolokom smislu. Stil je dominantna vrijednost i

naelo jedinstva koje je svojstveno ukupnosti simbolikih manifestacija neke zajednice, tj. kulturi. U
najirem smislu stil je cjelina sastavljena od uoljivih formalnih znaajki, a istodobno i simptom neke
osobnosti (pojedinca, perioda).
- Stilistika je nestabilna zbog polisemije stila: kolektivni (sociolekt) i individualni (idiolekt) aspekt
stila.

- Charles Bally Pregled stilistike (1905) - pokuao je utemeljiti stilistiku znanost razdvajajui stil i
od pojedinca i od knjievnosti (po tome je iznimka jer je stilistika inae ila prema njima). Njegova je
stilistika popis izraajnih sredstava usmenoga jezika.
- R. Barthes Nulti stupanj pisma (1953) - razlikuje jezik kao drutvenu injenicu kojoj se pisac mora
prilagoditi, stil kao neotuivu jedinstvenost koja je dio pieva bia i uvodi jo pismo kao opi izbor
tona, etosa, ono to je retorika nazivala stilom (u retorikom smislu kroz pismo oivljava stil). Postoje
tri pisma: uglaeno, neutralno i govorno = genera dicendi - dokaz neminovnosti retorikog pojma
stila.
- Stil pretpostavlja referencu (rei neto) i intenciju (izbor izmeu razliitih naina da se to kae) sinonimija. Usponom lingvistike, stil je bio diskreditiran zbog te svoje dvoznanosti i teorijske
neistoe.
- Riffaterre, iji su prvi radovi bili objavljeni pod okriljem strukturalne stilistike, ne govori vie o
stilistici ve je zamjenjuje semiotikom poezije.
- Prema S. Ullmannu i S. Fisheru stilistike varijacije nisu nita drugo do semantike razlike. I dok
Fish tvrdi kako je mogue rei isto u razliitim oblicima, jedan britanski teoretiar kae kako dva
pojma nikad nemaju posve isto znaenje; stoga bi stil, kad mu se oduzme supstanca, bio nitavan i
uzaludan, a stilistika osuena na stapanje s lingvistikom. Fishovi protivnici tvrde da prouavanje stila
poiva na dvama pretpostavkama:
1)

razdvajanju forme od pozadine - to omoguuje izdvajanje neke formalne sastavnice (njezino

opisivanje)
2)

organskoj pozadini - omoguuje interpretaciju neke stilistike injenice (1+2 = otuda dualizam

sadraja/misli i forme/izraza; ope mjesto zapadne misli, npr. Aristotel mythos i lexis, Bally
suprotstavlja spoznaju i emociju: Stilistika prouava izraajna sredstva jezika koji je organiziran u
pogledu njihova afektivnog sadraja, tj prouava izraavanje senzibilnosti jezika i djelovanje jezika na
senzibilnost., Benveniste (1958) tvrdi da je misao bez jezika toliko nejasna i neodreena da postaje
neizreciva; jezina forma uvjet je ostvarenja misli)
- Prema Fishu problem stilistike je njena krunost: interpretacija je pretpostavljala opis, a opis
interpretaciju - rjeenje: sve iscrpno opisati, a nita interpretirati (lanak o Makama Jakobsona i
Levy-Straussa iz 1962. - obvezatna referenca svakog jezinog opisa knjievnog teksta). Riffaterre kae
kako je ta metoda bespredmetna jer kategorije jezinog opisa nisu nuno relevantne s knjievnoga
stajalita (Nijedna gramatika analiza pjesme ne moe dati vie od gramatike pjesme.). Kod
Jakobsona nestaje pojam stila, a s njim i par norma - odstupanje. Po njemu, stil se rasprio izmeu
emotivne/ekspresivne funkcije jezika (koja stavlja naglasak na govornika) i poetske funkcije (koja
ustraje na poruci). (Compagnon zato tvrdi da je strukturalna lingvistika namjeravala ukinuti stilistiku.)
- Riffaterre Kriterij za analizu stila (1960) - spaava pojam stila: Stil je (ekspresivno, afektivno ili
estetsko) naglaavanje koje se pridodaje informaciji koju prenosi jezina struktura bez promjene
njezina smisla; on je dodatak koji pridonosi kognitivnom smislu ne mijenjajui ga, ornamentalna

varijacija na semantiku invarijantu, naglaavanje znaenja drugim (izraajnim) sredstvima. Stil je,
prema Riffaterreu, odstupanje u odnosu na kontekst, a ne u odnosu na normu, on je (kao to je i bio u
tradicionalnom smislu) racionalizacija nekog uinka itanja. Stil je iznevjereno oekivanje. S
Riffaterreom vie ne izranja stari retoriki smisao stila (Vergilijev kota), ve klasini i tradicionalni
u kojem se TROP i FIGURA probijaju nautrb podjele stilova na 3 skupine. Kasnije e i Riffaterre
izbjegavati govoriti o stilu koji ubrzo postaje tabu - strukturalna stilistika preputa mjesto semiotici
poezije. Stil kao odstupanje odreeno kontekstom bit e preimenovano u agramatinost.
- Molini redefinira pojam stilistike uz pomo Hjelmsleva: stil se ne odnosi na supstancu sadraja
(pievu ideologiju), ali se ponekad odnosi na supstancu izraza (zvuni materijal), a uvijek na formu
sadraja (argumentacijska mjesta) te formu izraza (figure, distribucija teksta). Tako se stil nalazi u temi
(formi sadraja), a tema je u stilu (forma izraza). Ovo je lukav nain da se stilistika uspostavi izvan
lingvistike.
- Goodman Status stila (1975) - tvrdi kako sinonimija uope nije neophodna za postojanje stila
(tradicionalno stil je bio izbor izmeu razliitih naina da se kae isto). Goodman kae kako postoje
razliiti naini da se kae priblino isto - apsolutna sinonimija nije potrebna da bi se spasio stil. Na taj
nain Goodman eli dati temelje definiciji stila kao potpisa - stil kao POTPIS je sloeno obiljeje koje
slui kao obiljeje pojedinca ili skupine. STILSKA ZNAAJKA je znaajka koju djelo egzemplificira
i koja pridonosi njezinu smjetanju u neku od znakovitih knjievnih cjelina. Karakteristine znaajke
takvih knjievnih cjelina tvore stil. Stil je paket indeksa (by Peirce, Goodman radije koristi naziv
egzemplifikacija) koji omoguuju odgovore na pitanja Tko?, Kada? i Gdje?
Referenca se dijeli na 2 osnovne podvrste:
1)

denotaciju - primjena rijei, slike ili neke druge etikete na jednu ili vie stvari (Peirce to

naziva simbolom; npr. Utah denotira dravu, a drava svaku od 50 drava SAD-a)
2)

egzemplifikacija - referiranje uzorkom na neku od znaajki tog uzorka (Ako x egzemplificira

y, onda y denotira x. - ako moja vesta egzemplificira zelenu boju, onda zelena denotira boju moje
veste, zelena je predikat mojoj vesti - Moja vesta je zelena.)
- Genette Fikcija i dikcija (1991) poistovjeuje pojmove stila i egzemplifikacije. Prema Genetteu
egzemplifikacija pokriva sva moderna koritenja pojma stila kao izraz, evokaciju i konotaciju. Stil je
egzemplifikacijska funkcija diskurza koja se suprotstavlja njegovoj denotativnoj funkciji. Ipak,
egzemplifikacija je iri pojam od stila.
- 3 ASPEKTA STILA
1)

stil je formalna varijacija na neki stabilan sadraj (Riffaterre)

2)

stil je skup znaajki svojstvenih nekom djelu koji omoguuje identifikaciju i prepoznavanje

autora (Goodman)
3)

stil je izbor izmeu vie pisama (Barthes)

- Jedino stil kao norma/propis/kanon nije rehabilitiran. U svim ostalim sluajevima dokazao je svoje
postojanje.
STANLEY FISH: Postoji li tekst u ovome kolegiju?
-tekst nastaje kao reakcija na raspravu Meyera Abramsa Kako raditi s tekstom
-sredinja toka teksta anegdota iz stvarnog ivota:
Jedna je studenticu njegovog kolegiju pitala: Postoji li tekst u ovome kolegiju?. On je rekao da
postoji navodei itanku koja se ita na tom kolegiju, no ona ga je ispravila govorei da je htjela pitati
postoji li uope tekst, pjesme, sline stvari ili ih mi umiljamo. On je na to pomislio jo jedna od
Fishovih rtava (Fish predaje knjievnost na Sveu. u Americi i ima svoj karakteristian pristup
poduavanju)
-Fish postavlja pitanja oko ove anegdote:
Ne postoji determinirano doslovno znaenje (neega) jer bi onda i studentica i prof pomislili odmah
na istu stvar.
Determiniranost i odlunost nemaju uvijek isti oblik, ve se mogu mijenjati.
No prof je shvatio o emu se radi nakon to ga je studentica upozorila na drukiju interpretaciju jer je
bio kompetentan (znao je knjievnu teoriju i smisao ovog pitanja i prof Fisha)
Zato Fish zakljuuje: Reenice se pojavljuju samo u situacijama i unutar tih situacija normativno
znaenje uvijek e biti oito; u nekoj drugoj situaciji, navedeni iskaz vie nee biti isti. (...) Nemogue
je iskazima pridati nepromjenjiv, zauvijek odreen poredak.
Abrams i Hirsch (Fish ih kritizira)
-podupiru stabilnu determiniranost znaenja
-pridati znaenje pretpostavlja 2 faze: ispitivanje iskaza od strane sluatelja/itatelja i onda
pridavanje znaenje
-Fish smatra da ne postoji prva faza: uti iskaz uvijek znai odrediti mu oblik i dati mu znaenje
(istovremeno)

-dvije radnje (prepoznavanje konteksta i proizvodnja smisla) odvijaju se istovremeno

-biti u situaciji znai vidjeti rijei ve obremenjene znaenjem
-struktura (rijei, reenica, misli, znaenja) mijenja se kada jedna situacija, sa svojom
pretpostaveljenom pozadinom sazdanom od praksi, namjera i ciljeva, ustupi mjesto drugoj situaciji
-obrana od kritike da je relativist: nitko ne moe biti relativist jer nitko ne moe postii udaljenost od
vlastitih vjeorvanja i pretpostavki

Gerard Genette: Fikcija i dikcija

-

knjievnost je umjetnost jezika, estetski aspekt

djelo je knjievno jedino ako, iskljuivo ili bitno, upotrebljava lingvistiki medij

Jakobson: jezik ima svojstvo estetskoga prodiranja sa svih strana; predmet poetike jest

literarnost, kao ono to od verbalne poruke ini umjetniko djelo

-

Jakobsonu pitanje predmeta poetike dodiruje dvije specifine razliitosti, onu koja odvaja

umjetnost od jezika drugih umjetnosti (Souirau: komparativna estetika) i onu koja je odvaja od drugih
vrsta verbalnoga iskaza (Genette)
-

dva shvaanja toga to djelo ini umjetnikim:

esencijalna poetika (karakteristina za zatvorene poetike - klasina poetika, neki su

tekstovi literarni po svojoj biti i prirodi zauvijek, a neki nisu): prvo se sastoji u tome da literarnost
smatramo prihvaenom i univerzalno primijeenom te u tome da se pitamo o objektivnim razlozima
koji ga prate u svim prilikama (konstitutivno ili esencijalistiko tumaenje)
o

kondicionalna poetika (karakteristina za otvorene poetike): drugo tumaenje

podrazumijeva pitanje pod kojim uvjetima i u kojim prilikama tekst bez unutarnje promjene postaje
djelom ili prestaje biti djelom (uvjetovana interpretacija literarnosti)
-

Aristotelova esencijalna poetika, spoznaje nedostatak specifinosti literarne prakse, rjeenje

nalazi u poisis i mimsis

o

poisis poezija, stvaranje; sam naslov Poetika oznaava da je predmet nain na koji

jezik moe biti ili postati sredstvo stvaranja, proizvodnje nekoga djela

uspostavlja podjelu izmeu dviju funkcija jezika: uobiajene, odnosno govora

(legein), koji slui informiranju, propitivanju, uvjeravanju, nareivanju, obeavanju itd. i umjetnike,
koja se sastoji u proizvodnji djela (poiein); prva istie retoriku, a druga poetiku

jezikom se moe stvarati jedino ako slui kao sredstvo prenoenja mimsisa, odnosno

predstavljanja ili simulacije zamiljene radnje i dogaaja, ako slui izmiljanju pria ili prenoenju
izmiljenih pria: jezik je stvaratelj kada se nalazi u slubi fikcije; pjesnik se bavi fikcijom, a ne
dikcijom
fikciju dijeli na dva naina predstavljanja narativno i dramsko i na dvije razine

digniteta predstavljenih tema plemeniti i vulgarni iz kojih proizlaze etiri roda - tragedija
(plemenita tema i dramski nain), epopeja (plemenita tema i narativni nain), komedija (vulgarna
tema i dramski nain) i parodija (vulgarna tema i narativni nain) - koja je posve prirodno naslijedio
moderni roman

najsigurniji nain da poezija izbjegne rizik razvodnjavanja u obinoj uporabi jezika i

postajanja umjetnikim djelom jest narativna ili dramska fikcija

-

opat Batteux lirska poezija i sama je mimetika u starome smislu jer moe izraziti hinjene

osjeaje, stoga je i sama fikcijska (prevoditelj Johann Adolf Schlegel usprotivljuje se toj ideji u fusnoti
te primjeuje da i osjeaji koje izraava lirski pjesnik kao to to implicira Aristotel mogu ne biti
hinjeni: kraj monopola fikcije nad knjievnou)
-

novi sustav (epsko-dramsko-lirska trijada) sastoji se u odbacivanju fikcijskoga monopola u

korist bipolarnosti: s jedne strane fikciju (dramsku ili narativnu), a s druge strane lirsku poeziju, sve
ee odreenu samo terminom poezija
-

Kte Hamburger: Logika knjievnih rodova, na polju Dichtunga prepoznaje dva temeljna

roda: fikcijski ili mimetiki i liriki, a oba su oznaena prekidom s uobiajenim reimom jezika: u
fikciji imamo posla ne s izjavama realnosti nego s fikcijskim izjavama u kojima pravi ja nije ni autor
ni narator nego fikcijsko lice, koje upravlja priom, a u lirskoj poeziji rije je o izjavama realnosti, no
izvor ostaje neodreen jer se lirika ne moe identificirati osobno s pjesnikom niti s bilo kojim drugim
odreenim subjektom (to je neko neodreeno ja, ublaeni oblik fikcije)
-

Valry: poezija i proza (odnosno obini jezik) u istom su odnosu kao ples i hod, rabe iste

izvore, no drukije koordinirane i pobuene, u sustavu radnji koje imaju svoj cilj; obinoj poruci
funkcija je ponitavanje u razumijevanju i rezultatu, a poetski tekst ne ponitava se ni u emu osim u

samome sebi, njegovo se znaenje ne brie, zbog njega ne zaboravljamo njegovu formu koja je
neodvojiva od znaenja, neunitiv je zato to je nezamjenjiv
-

Jakobson: poetska funkcija, naglasak teksta na njegovoj verbalnoj formi

u poeziji je komunikacijska funkcija, zajednika obinomu i emocionalnomu jeziku,

smanjena na minimum, u korist estetske funkcije; poezija to je jezik u svojoj estetskoj funkciji
-

kondicionalna poetika vie je instinktivna i esejistika nego teorijska, kriterij bilo kakve

literarnosti temelji na ukusu, egocentrina procjena?

neki je tekst literaran za onoga tko se vie vee uz njegovu formu nego uz njegov

sadraj; za nekoga tko cijeni redakciju, a ne znaenje irenje kriterija neprijelaznosti i na prozu
(Mallarm: stih se nalazi svuda u jeziku gdje se nalazi ritam; svaki put kada postoji napor stila,
postoji i versifikacija)
stil klju poetskoga ili literarnoga kapaciteta svih vrsta tekstova, klju

transcendencije poetske funkcije u odnosu na kanonske limite, koji su danas oslabljeni ili zamijenjeni
metrikom formom
kapacitet svakoga teksta ija prvobitna funkcija nije bila estetska (nego npr.

didaktika ili polemika) da je nadivi, odnosno podredi procjeni individualnoga ili kolektivnoga
ukusa koji u prvi plan izvlai njegove estetske kvalitete
ako kondicionalna poetika prema definiciji ima mo izvjetavati kondicionalne

literarnosti uime estetske prosudbe, ta se mo ne moe proiriti na podruje konstitutivne literarnosti

(sonet nije literarno djelo zbog estetskoga vrednovanja nego zbog prirodnih osobina, poput
fikcionalnosti ili poetske forme; i najloiji sonet ostaje dijelom poezije jer ne moe biti dijelom niega
drugoga)
-

ne moramo esencijalnu poetiku zamijeniti kondicionalnom, nego trebamo napraviti mjesta za

obje tako da svaka zadrava svoj dio legitimiteta

-

pogreka svih poetika od Aristotela nadalje bila je u tome to su nastojale literaturom par

exellance, odnosno jedinom literaturom dostojnom toga imena, proglasiti podruje literature na koje
se primjenjivao njihov kriterij i oko kojega su nastale
-

literarnost trai pluralistiku teoriju koja razmatra razliite naine kojima jezik izbjegava i

nadivljava svoju praktinu funkciju i proizvodi tekstove koji se mogu smatrati estetskim predmetima
-

ljudski jezik poznaje dva reima literarnosti: konstitutivni - koji vlada fikcijom (narativnom

i dramskom) i kondicionalni koji vlada dikcijom (ne-fikcijom), novi Genetteov termin

fikcijska je literatura ona koja se prvenstveno namee imaginarnim karakterom predmeta, a

dikcijska ona koja se prvenstveno namee formalnim obiljejima (ne nautrb amalgamiranosti i
pomijeanosti)
-

postoje dikcije konstitutivne i kondicionalne literature, dok je fikcija uvijek konstitutivno

literarna:
reim

konstitutivni

kondicionalni

kriterij
tema

FIKCIJA
DIKCIJA

komentar
o

POEZIJA

PROZA

formalno zamijenjeno komentarom, diskurz promatran po samome sebi (npr. naslov

Male pjesme u prozi komentarski je, za razliku od Spleen Pariza, koji govori o temi)
o

dikcija se moe definirati biem nekoga teksta koje se, premda neodvojivo, razlikuje

od njegova izriaja: sposobnou davanja primjera koja se suprostavlja njegovoj denotacijskoj

funkciji, komentar je iri od formalnoga jer je forma tek jedan vid bia nekoga teksta
o

dva reima dikcijske literarnosti ne odvaja nepropusna granica (npr. prijelazne vrste

poetska proza i slino), postupni karakter

o

rei da je verbalna fikcija uvijek konstitutivno literarna ne znai da je fikcijski tekst

uvijek konstitutivno fikcijski (npr. mit njegov se sadraj nalazi na neodlunoj i pominoj granici
fikcije, uvjetna literarnost)
o

ima li iega zajednikoga izmeu dvaju naina literarnosti fikcije i dikcije?

kad bi bilo tako, i sam bi pojam literarnosti riskirao biti heterogenim i

pokrivati dvije estetske funkcije koje se ni u kojemu sluaju ne mogu svesti jedna na drugu

zajedniki im je karakter neprijelaznosti, koji je u formalistikim poetikama

rezerviran za poetski diskurz i eventualno stilske efekte, a koji je neprijelazan jer mu je znaenje
neodvojivo od verbalne forme te se stoga ne moe prevesti drugim terminima pa je zato i osueno da
se beskrajno ponavlja u svojemu obliku

fikcijski je tekst takoer neprijelazan na nain koji ne vodi rauna o

nepromjenljivu karakteru njegove forme, nego o fikcijskom karakteru njegova predmeta koji odreuje
paradoksalnu funkciju pseudoreferencije, odnosno denotaciju bez denotiranoga (hinjene postavke u

teoriji jezinih radnji, razdvajanje autora i naratora u naratologiji i sl.): fikcijski tekst ne vodi ni k
jednoj izvantekstualnoj stvarnosti, svako pozivanje na stvarnost pretvara se u fikcijski element (npr.
Napoleon u Ratu i miru)
neprijelaznost stvara tekst kao autonomni predmet, a njegov odnos prema

itatelju postavlja estetsku relaciju u kojoj je smisao nedjeljivi dio forme

o

nita ne jami da su kondicionalne literarnosti bezuvjetno komentarske, nefikcijski

prozni tekst moe izazvati estetsku reakciju koja ne dri do forme nego do sadraja (npr. stvarnja
radnja o kojoj pie neki povjesniar ili autobiograf moe biti primljena i cijenjena kao estetski
predmet, neovisno o nainu na koji je ispriana, no tada bi se i estetika odnosila ne na tekst nego na
injenicu izvan njega)
o

to je od teksta nainilo djelo? tekstovi koji udovoljavanju jednom ili drugom ili

obama kriterijima mogu biti smatrani djelima (oni su i u estetskoj i u umjetnikoj kategoriji), no
tekstovi kondicionalne literarnosti ne pripadaju bez zadrke toj kategoriji jer njihov intencionalno
estetski karakter nije zajamen (neka stranica nekoga teksta kakvoga povjesniara razlikuje se od
druge tek estetskom, stilistikom kvalitetom, podlonoj subjektivnosti itatelja) moe biti
umjetniko djelo tek u irokome i metaforikome smislu; intencionalni karakter teksta manje je vaan
od estetskoga: to tekst ini estetskiim predmetom?, a odgovor bivanje umjetnikim djelom jedan je od
mnogih.
Pierre Guiraud: Stilistika
Stil i stilistika
stil je nain pisanja, nain pisaja svojstven nekomu piscu, nekomu knjievnomu rodu, nekoj
epohi
o
u antici je nain pisanja predmet retorike, koja je istodobno umjetnost knjievnoga
izraza i norma, kritiki instrument u procjenjivanju individualnih stilova
stilistika je moderna retorika u dvostrukome obliku nauka o izrazu i kritika individualnih
stilova
Novalis je meu prvima upotrijebio izraz stilistika i ne razlikuje je od retorike
stilistika ostaje prouavanje lingvistikoga izraza, a rije stil, dovedena do svoje osnovne
definicije, nain da se izrazi misao posredstvom jezika
o
neki se stilistiari postavljaju na lingvistiku razinu izraza, a neki tee znanosti o
knjievnosti
o
misao: neki, prije svega lingvisti, polaze od oblika prema sadraju i uinku u efektima
smisla i tamo gdje filozofi prouavaju jezik polazei od misli, dok drugi promatraju stil kao estetski
aspekt knjievnoga izraza, iskljuujui svakidanji govor, obian instrument komunikacije, kojemu,
naprotiv, neki pridaju utoliko vie znaenja
o
neki stil vide u svjesnomu izboru sredstava izraza, dok drugi nastoje odrediti mutne
snage koje formiraju jezik u podsvijesti
o
metode idu od najapstraktnije stilistike od estetskih i subjektivnih sudova

Retorika
stil je nain pisanja, pieva upotreba izraajnih sredstava u knjievne ciljeve
za stil je zanimljiv jedino knjievni jezik i njegov izraajni uinak
retorika je u antici prouavala cjelokupnost stilskih postupaka; poslije predstavlja znanost o
izrazu i znanost o knjievnosti, u srednjemu vijeku dio triviuma uz gramatiku i dijalektiku
umjetnost pisanja
o
umjetnost sastavljanja govora na kraju obuhvaa cijeli jezini izraz i knjievnost,
bazira se na rodovima, stilovima ili tonovima, figurama ili sredstvima izraza
o
pisanje se svodi na izbor knjievnoga roda koji odgovara misli to je treba izraziti,
dok knjievni rod implicira ton, koji je opet definiran odreenim jezinim osobinama
o
retorika je roena u Grkoj kao umjetnost sastavljanja govora za sud ili za tribinu, ona
je umjetnost uvjeravanja, ima etiri dijela (Aristotel: Retorika, Ciceron: De oratore, Orator,
Kvintilijan: De institutione oratoria):

invencija pronalaenje argumenata i dokaza koje treba razviti

dispozicija ili pronalaenje reda u kojemu ti argumenti trebaju biti poredani

elokucija ili nain izlaganja tih argumenata ili tih dokaza, odvojeno
zamiljenih, na najjasniji i najupeatljiviji nain

akcija obrauje intonaciju, nain govora, geste i mimiku

rodovi
o
ve od 4. stoljea u Grkoj razlikuju rodove u prozi od rodova u stihovima, a u lirskoj
poeziji razlikuju izraz osobnih osjeaja od kolektivnih; Aleksandrijci i Rimljani nasljeuju te rodove,
djelomino ih prilagoavau, djelomino obnavljaju, a rodovi se preobraavaju u srednjemu vijeku
(ivoti svetaca, junake pjesme, roman, drame i misteriji te novi sistemi versifikacije u poeziji), a 16.
stoljee oivljava stare rodove
o
uglavnom se razlikuje pet rodova za poeziju i etiri za prozu:

lirski rod - iv i slikovit izraz duevnih osjeaja, obuhvaa elegiju, epitalam,

pjesmu, baladu, sonet itd.

epski rod pripovijedanje u stihovima junakih i udesnih avantura

dramski rod predstavljanje ivota u akciji

didaktiki rod nauava istine moralnoga ili fizikoga reda te obuhvaa

basnu, poslanicu, satiru, epigram itd.

pastoralni ili bukoliki rod dramatsko slikanje obiaja i ljepota sela u

obliku ekloga i idila

govorniki rod moe biti demonstrativan ili sudski, obuhvaa razliite

oblike govora i rasprave

historijski rod istinito pripovijedanje i ocjena vanih injenica koje ine

ivot jedne nacije, a obuhvaa i anale, kronike i memoare

didaktiki rod u prozi za predmet ima pouavanje razliitih ljudskih

saznanja, filozofiju, kritiku itd.

rod romana pripovijedanje dogaaja i studija strasti, sad imaginarnih, sad

stvarnih i promatranih iz stvarnoga ivota, razlikujemo pastoralni, avanturistiki i analitiki roman te
pripovijetku, novelu
o
openito je prihvaeno postojanje rodova koji ive sami po sebi i nezavisno od
pieve udljivosti; retorika za svaki sie postoji odreeni formalni okvir sa svojim pravilima,
svojom strukturom, svojim stilom, koji pisac mora prihvatiti
stilovi
o
pojam je roda neodvojiv od pojma stila, svakomu rodu odgovaraju nuni naini izraza,
koji odreuju ne samo njegovu kompoziciju nego i rjenik, sintaksu, figure i ukrase
o
u antici su razlikovali jednostavni (Vergilije: Bukolike), umjereni (Vergilije:
Georgike) i uzvieni (Vergilije: Eneida) stil


tzv. Vergilijevo kolo, ij prstenovi oznaavaju drutveni poloaj to odgovara
svakomu od stri stila, s imenima, ivotinjama, oruem, mjestom boravka i biljkama koje im treba
pridodati (npr. seljak Coelius polje voaka obrauje plugom, a kapetan Hektor ovjenan je lovorom i s
maem o boku obilazi tabor na svojemu konju) te se njihov ivot opisuje razliitim stilovima

rijei zadravaju odraz stvari koje oznauju ili sredina koje ih upotrebljavaju,
a to je princip koji susreemo u Danteovoj stilistici (De Vulgari Eloquentia): neke rijei pripadaju
djeci, neke enama, neke mukarcima, neke selu, neke gradu itd.
o
teorija o tri stila prenosi se do 19. stoljea

Voltaire u Filozofskome rjeniku razlikuje jednostavni i uzvieni stil, a slino i

njegovi suvremenici
o
stil je definiran poloajem osoba i rodovima, jer svaki rod mora imati karakter stila
analogan svojemu predmetu

Mauvillon: Traktat o stilu, 1751. donosi da je npr. lik uzvienoga stila, lice
srednjega, a faca burlesknoga i slino
figure
o
figura ivlji nain govorenja nego to je obini govor, a kojemu je cilj da ideju uini
pristupanom posredstvom neke slike, neke usporedbe ili da jo vie pobudi panju svojom tonou
ili originalnou
o
iz antike naslijee inventara:

figure dikcije odnose se na izgovor (metateza, proteza, paragoga, afereza,

sinkopa, apokopa, metateza, dijereza, sinereza, kraza itd.)

figure konstrukcije odnose se na sintaksu (hiperbaton, elipsa, zeugma,

silepsa, pleonazam, vezivanje, rastavljanje, privlaenje, ponavljanje, suprotstavljanje itd.)

figure rijei ili tropi jesu izmjene znaenja (metafora, sinegdoha,

metonimija, aluzija, alegorija, ironija, sarkazam, katahreza, hipalagija, eufemizam, antonomaza,
metalepsa, antifraza itd.)

figure misli namijenjene su obliku ideja (hiperbola, antiteza, apostrofa, uzvik,

epifonem, pitanje, subjekcija, komunikacija, nabrajanje, doputanje, gradacija, suspenzija,
preuivanje, prekid, zaklinjanje, perifraza, litota, oslabljivanje, privodno mimoilaenje, prozopeja,
hipotipoza itd.)
o
figure su osnova teorije ukrasa, razlikuje se laki ukras, koji poiva na bojama retorike,
figurama konstrukcije ili misli, te teki ukras, koji karakterizira uporaba tropa
kompozicija
o
retorika je i traktat o knjievnoj kompoziciji:

invencija definira postupke koji omoguuju da se razvije neka misao, tema,

da se nau ideje; poiva na amplifikaciji, razlikujemo do devet njezinih vrsta, meu kojima su
interpretacija, prozopopeja, opis itd.

interpretacija sastoji se od sakupljanja rijei oko jedne ideje; moe biti

nabrajanje susjednih izraza, ponavljanje jedne ideje pod razliitim oblicima, razvijanje eimologije
rijei i slino.

prozopopeja sastoji se u tome da se odsutne ili mrtve linosti ili ak

predmete dovodi do toga da govore; slina je apostrofa kad se obraa stvarnoj ili zamiljenoj linosti,
koja je esto personificirana apstrakcija (npr. apostrofa Ljubavi); opis predstavlja najei postupak
amplifikacije (Ciceron nabraja 11 toaka u opisu linosti: ime, priroda, stale, nan ivota i sl.)

ovim postupcima razvijanja ideja pridruuju se sredstva invencije ex nihilo,

popisi poslovica i opih mjesta (topoi)

kada su ideje naene i razvijene, preostaje im da se rasporede

o
stari traktati o retorici razlikuju uvod, razdiobu, potvrdu, odbijanje, zakljuak
(odgovaraju rodovima, postoji jedan prirodni i jedan umjetni red i za svaki osam raznih tipova)
mjesto i granice retorike
o
retorika je istodobno i umjetnost pisanja i umjetnost sastavljanja
o
retorika je stilistika starih

o
analiza sadraja izraza retorike odgovara shemi moderne lingvistike jezik, misao,
slualac
o
vanost je retorike velika jer ne odraava samo jednu koncepciju jezika i knjievnosti
nego i jednu filozofiju, kulturu i intelektualni ideal
o
sigurno je da ona vie nema razloga za postojanje kao skup normativnih recepata, no
zadrava sva svoja prava, esto nepriznata, na planu lingvistike i knjievne povijesti
o
Ballyjeva stilistika izraza proizlazi iz stare retorike, ali s novim sredstvima
o
prouavanje retorike sauvalo je svoje mjesto u knjievnoj kritici jer je nemogue
prosuditi stil nekoga autora ne vodei rauna o ideji koju je on sam imao o stilu
o
nemogue je donijeti sud o stilu i vrijednosti nekoga djela bez intimnoga poznavanja
ciljeva koje ono sebi postavlja i sredstava kojima raspolae
o
retorika dominira francuskim kolovanjem i francuskom knjievnou od poetka do
devetnaestoga stoljea

Izvori moderne stilistike

nova koncepcija jezika i stila
o
poevi od 18. stoljea poinje pokret koji e s romantizmom raskinuti okvire retorika
18. st. nejasna je i neodreena granica izmeu dviju vizija svijeta esencijalistike i
egzistencijalistike
o
za modernoga ovjeka doivljeno iskustvo identificira i autentificira stvarnost, za
srednjovjekovnoga ovjeka kralj mora odgovarati ideji o kralju i zamiljamo ga uvijek sa ezlom i
krunom

funkcija knjievnosti nije da izrazi individualno iskustvo nego da prenese

ideju, ideal
o
Condillac: Esej o porijeklu ljudskoga saznanja, 1746. jezik je proizvod misli,
zasniva jednu gramatiku polazei od kategorija razuma, zamilja jednu logiku jezika i tomu jeziku
logike suprotstavlja prirodni jezik kao jezik strasti, sainjen od izraza svojstvenih osjeajima
dekadencija retorike
o
jezik vie nije odraz u ljudskome neke vanjske forme ogledalu, nego sredstvo za
izraavanje ovjekova iskustva koje je on samostalno osjetio i doivio (te ideje preuzima opat Batteux
te veina gramatiara)
o
govor je izraz konkretne situacije, izravno izraava ideje i osjeaje pojedinaca i mijea
se s njima te preko njih izraava osjeaje i misli jednoga drutvenoga temperamenta, kolektiva,
njegovih obiaja i institucija

zadravajui svoju trajnu funkciju, koja se sastoji u izraavanju svijeta,

knjievnost premjeta svoju perspektivu odreujui sebi zadatak da izrazi ljudsko iskustvo, a to se
iskustvo mijea s formom koja ga izraava
o
ako se jezik identificira s milju, to znai u senzualistikoj perspektivi da se on
identificira s ovjekom: stil je ovjek; Buffon stil, to je ovjek sam, ne moe se ni ukloniti, ni
prenijeti, ni pokvariti

to znai da ideje, bit govora autor moe popravljati, dok je oblik koji im je
dao svojstven autou i ne moe biti izmijenjen, pokvaren, imitiran
o
stil postaje izraz individualnoga genija, ne vie ekvivalencija s jednom idealnom
formom nego spontana forma ideje, isto tako bitna za pojedinca kao i njegovo ponaanje ili njegov
karakter

d'Alembert: stilom se nazivaju posebne odlike govora, tee i rjee, koje

oznaavaju genij ili talent onoga koji pie ili govori

Chateaubriand: stil se ne moe nauiti, to je dar neba, to je talent

o
tvrdei da je stil ovjek, otkrivamo da je jezik nacija, jezici ive i transformiraju se;
govor, ovjekov izraz, evoluira s ovjekom, obiajima i idealima kolektiva koji izraava
o
ideja o nacionalnome lingvistikome geniju jedan je od bojnih konja njemakoga
romantizma tijekom 19. stoljea

Humboldt: jezik je organ narodnoga bia, to je ustvari samo njegovo bie,

otuda je struktura ljudskih jezika razliita u onoj mjeri u kojoj se narodi razlikuju u svojim duhovnim
osobinama
o
liena metafizikih i estetskih osnova koje su je podravale, retorika se poniava i
pada na rang jedne vjetine pisanja, zbirke praktinih recepata, koji su iz dana u dan dolazili u pitanje
historijska lingvistika i pojam stila
o
u 17. stoljeu gubi se kritika vrijednost, lingvist obara sistem kriterija koje ne
nadomjeta, odbija razmotriti pojam stila i preputa ga knjievnosti i umjetnosti pisanja, ne zamilja
stil kao predmet jednoga racionalnoga prouavanja ukljuenoga u lingvistiku
o
problem stila diskuziran i problematiziran, no ne zamilja se nikakva znanstvena
studija o stilu
o
lingvistika ne slijedi rijetke eseje poput The Philosophy of Style Herberta Spencera ili
Zur Stylistik Heymanna Steinthala
o
lingvistika se kao znanost razvija tijekom 19. stoljea, materijalistika je i promatra
jezik kao konkretni objekt koji se moe rastaviti na jednostavne i odvojive elemente
o
stil kao pojava individualnoga porijeka ne nalazi mjesta u takvoj perspektivi, jezik se
mogao prouavati samo u njegovim fizikim i materijalnim osobinama, a ne u njegovoj vezi s milju,
u njegovoj apstraktnoj openitosti, a ne u njegovim odnosima s pojedincem
o
dvije velike struje: idealizam (konstruktivna kritika analitikoga i racionalistikoga
materijalizma) i obnova pozitivizma (zasniva znanost o ovjeku na eksperimentalnim i racionalnim
osnovama)
idealistika kola i pojam stila
o
preuzima se Humboldtova distinkcija jezika kao pasivnoga instrumenta kolektiva i
stvaralakoga ina pojedinca te se odbija vidjeti u jeziku stvar ili esenciju, u njemu vide proces
o
Wundt, Schuchardt: jezik je tvorevina pojedinca generalizirana imitacijom kolektiva
koji ga prihvaa i stoga podvrgnuta zakonima psihologije i sociologije te djelovanju tih zakona na
pojedince koji ga stvaraju i njime se koriste, on je bitno injenica stila!
o
Schuchardt, Bossler, Spitzer njemaka idealistika kola
o
Vossler napada njemaki racionalistiki pozitivizam u njegovu principu, jezik nije
objekt nego izraz jedne volje, jezik moramo razmatrati u odnosi s duhom, to jest u njegovu stilu
Saussureova kola i pojam stila
o
uzmie pred prouavanjem individualnoga stila, koji joj izgleda kao slobodan, izoliran
in, originalan i neizmjerljiv, koji se izmie promatranju, analizi i klasifikaciji; posveuje se
prouavanju kolektivnih stilova, jezinih injenica promatranih u njihovim odnosima s drutvenim,
kulturnim, nacionalnim grupama itd.
o
zainteresirao ih je i odnos misli i jezika (usp. semiologija kao dio ope psihologije)
dvije stilistike
o
iz te obnove lingvistikih doktrina nastaju poetkom 20. stoljea dvije discipline koje
pod imenom stilistike predstavljaju dva razliita i odvojena prouavanja i koje se razvivjaju paralelno
s tradicionalnom kritikom stila

stilistika izraza prouavanje odnosa oblika s milju (odgovara elokuciji

starih)

deskriptivna, stilistika efekata, ovisi o semantici i o prouavanju znaenja

stilistika pojedinca kritika stila, prouavanje odnosa izraza i pojedinca ili

kolektiva koji stvara i rabi taj izraz; genetiko prouavanje, a ne normativno i na osnovi suda

genetika, stilistika uzroka, vee se uz knjievnu kritiku

o
ako stilistika eli biti nauka o izrazu, stilistika je retorika, no retorika koja poiva na
novoj definiciji funkcije jezika i knjievnosti, kao izraz ovjekove prirode i njegovih odnosa sa
svijetom

o
o
o

neeuklidovska retorika: stil je ovjek (Buffon)

revizije vrijednosti - Poe, Malllarm, Valry, ali i nadrealisti
stil je neodreeni pojam koji stalni nadilazi granice u koje ga ele zatvoriti

Deskriptivna stilistika ili stilistika izraza

stilistika izraza
o
izraz in izraavanja misli posredstvom jezika; jezik je sastavljen od oblika,
sintaktikih struktura, rijei, koje su isto tako sredstvo izraza
o
prouavanje izraza s jedne je strane prouavanje jezika, a s druge prouavanje misli
o
trostruka vrijednos izraza:

pojmovna gnomika, logika izraza

ekspresivna manje ili vie nesvjesna, sociopsihofiziologija izraza

impresivna intencionalna estetika, etika, didaktika itd. izraza (treba

razlikovati izravnu i prirodnu intenciju od drugostupanjske i imitirane intencije umjetnika ili glumca)
o
dvije posljednje predstavljaju stilistike vrijednosti; pojam stilistike vrijednosti
pretpostavlja postojanje nekoliko sredstava izraza za istu ideju, stilistike varijante od kojih svaka
predstavlja jedna poseban nain izraavanja istoga pojma
o
pojam sinonimije u osnovi je stilistike izraza
o
takoer postoje onomatopeje i fonetski motiviriane rijei u kojima duh shvaa odnos
izmeu oblika rijei i njezina znaenja
o
stilistika izraza prouavanje ekspresivnih i impersivnih vrijednosti svojstvenih
raznim sredstvima kojima raspolae jezik; te su vrijednosti vezane uz postojanje stilistikih varijanti,
tj. za razne oblike izraavanja jedne te iste ideje, uz sinonime koji izraavaju jedan poseban aspekt te
komunikacije
- Ballyjeva stilistika i proirenja
o
prema njemu, stilistika izuava injenice jezinoga izraza s gledita njihova
afektivnoga sadraja, tj. izraz osjeajnih injenica jezikom i djelovanje jezinih injenica na
osjeajnost
o
u jeziku se svaka ideja realizira u jednoj afektivnoj situaciji i promatra se pod
odreenim aspektom (npr. Uini to! O, da, uini to! Uini to.)
o
afektivni sadraj jezika predstavlja predmet Ballyjeve stilistike, ali manje
prouavanje afektivnoga stanja koje se odraava u danoj okolnosti od prouavanja lingvistikih
struktura za sebe i njihove ekspresivne vrijednosti
o
u analizi poto izloi principe koji omoguuju da se ogranie, a zatim identificiraju
injenice izraza, Bally prouava njihova afektivna obiljeja, koja dijeli na prirodne efekte i efekte
evokacijom

izmeu misli i lingvistikih struktura koje ju izraavaju postoje prirodne veze

(npr. prirodno je da deminutiv izraava prijatnost, postoji veza zvuka i smisla u onomatopejama i u
velikome broju rijei)

u efektima evokacijom oblici odraavaju situacije u kojima se aktualiziraju i

svoj izraajni efekt dobivaju od drutvene grupe koja ih upotrebljava (npr. izraz je vulgaran jer su ga
stvorili vulgarni ljudi)

tako svaka rije, svaka struktura pripada posebnoj zoni govora,

jednomu stanju odreenoga jezika, postoje jezici klase i sredina profesija, jezici rodova (znanstveni,

knjievni itd.) i tonova (familijarni, opi itd.), a svaki se razlikuje intonacijama, rijeima, slikama itd.
kojima evociraju osjeaje ili stavove

evokativne su vrijednosti vezane uz: ton (niski, srednji, uzvieni),

jezike epoha (svaka epoha ima svoj rjenik), drutvene klase (imaju svaka svoj rjenik, sintaksu, stil),
drutvene grupe (imaju svoj stil, npr. crkva), pokrajine (dijalekatske crte), biologija (djeji rjenik,
jezik mukaraca i ena)
o
ograniava podruje svojega prouavanja na (prirodnu ili evokativnu) afektivnost, iz
njega iskljuuje didaktike estetske vrijednosti, zadrao je samo prouavanje opega jezika
govornoga i spontanoga izuzimajui sve knjievne oblike
o
nastavljai: Brunot, Damourette, Pichon, van Ginneken, Frei slian odnos jezika i
misli kao u Ballyja, no neki proiruju pojam afektivnosti, koji je i Bally poslije nadomjestio pojmom
ekspresivnosti
o
problem: opasnost da se prouavanje sredstava izraza pomijea s prouavanjem
individualnoga stila, s obzirom na to da svaki knjievni stil nastoji biti individualnim
fonetika izraza
o
Trubeckoj: razlikuje reprezentativnu fonologiju (prouava foneme), apelativnu
fonologiju (impresivna, prouava fonetske varijacije s obzirom na poseban dojam na sluaoca) i
ekspresivnu fonologiju (prouava varijacije kao posljedicu temperamenta i spontanoga dranja
pojedinca koji govori)
o
fonostilistika apelativna i ekspresivna fonologija kao predmet, cilj je sastaviti
inventar postupaka prikladnih da otkriju ekpresivnost akcenti, intonacije, produenja, pojaanja itd.
o
Marouzeau: francuski moe promijeniti mjesto naglaska, a da se znaenje ne
promijeni (naglasak je fiksan na zadnjemu slogu), postoji i akcent za isticanje koji odvaja jedan
znaenjski element, npr. impossible!
o
intonacija i nain govora predstavljaju takoer stilistike varijante koje definiraju
izraz
o
Trubeckoj: nesvjesni i spontatni izgovor (njime se izraava temperament, karakter,
fizioloko ili moralno stanje, osjeaji, elje) te umjetni i svjesni akcent (nastoji prevariti, uvjeriti,
laskati, nametnuti ili uvjeriti)
morfologija izraza
o
problem u francuskome slab stilistiki uinak morfologije zbog jezinih promjena,
nestanka deklinacija i pojednostavljivanja konjugacija, no francuski raspolae deminutivima i
augmentativima afektivne vrijednosti
o
stilistiku zanima i uporaba gramatikoga roda, broja i razliitih vrsta rijei (rijetke su
studije, npr. Schrer vrste rijei u Mallarma)
sintaksa izraza
o
stilistiki uinak imperfekta, konjunktiva, aorista, historijskoga prezenta, infinitiva,
imperfekta pripovijedanja i sl.
o
ako je rjenik tijelo stila, struktura reenice njegova je dua
o
Petar Guberina - studija o afektivnome sadraju sloenih reenica, razmatra totalni
iskaz, tj. sintaksu u vezi s intonacijom, gestom, mimikom, koji je dopunjuju

razlikuje stilistiku u pravome smislu rijei (Ballyjevu afektivnu stilistiku) od

stilografije ili nauke o sredstvima izraza
semantika izraza
o
rjenik je glavni izvor ekspresivnosti; Bally Traktat o stilistici, prouavanje rjenika
prije svega, a na semantikome planu postavlja se problem prirodnih efekata i evokativnih efekata
rijei, a s druge strane problem promjene znaenja
o
prirodni efekti - vezani uz kvalitetu glasova i strukturu rijei, pripadaju fonetici i
morfologiji

postoje fonetski motivirane rijei u kojima postoji veza izmeu glasa i smisla,
a i oblik rijei pridonosi davanju stilistike vrijednosti, a postoje i morfoloke motivacije te stilistiki
uinak derivacijom i kompozicijom

o
efekti putem evokacije semantika stila, treba voditi i rauna o dijakroniji
evoluciji stila
o
figure ili promjene znaenja jedan od glavnih izvora ekspresivnosti, prouavanje
figura stoji u sreditu stilistike, pitanje ekspresivnoga uinka figura (afektivan, komian, estetski itd.)

za stilistiku promjena znaenja vee se i problem tabua i eufemizama

stilistika izraza ne predstavlja autonomni dio gramatike koji se odnosi na jedan konkretni
element jezika; to je prouavanje iaspekta, izvanpojmovne vrijednosti (ekspresivne ili impresivne)
raznih elemenata gramatikoga oblika glasova, rijei, konstrukcija
o
nalazi se na planu jezika, ako ne opega, bar na planu kolektivnoga i
gramatikaliziranoga stanja jezika (npr. jezik poezije, jezik graana, jezik seljana i sl.)
Genetika stilistika ili stilistika pojedinca
kritika stila
o
zadaa je kritike stila da procijeni nain na koji korisnik ostvaruje te stilistike
mogunosti jezika

u jednome se sluaju unutar jezika definiraju specifina obiljeja raznih

sredstava izraza u odnosu na druga, a u drugome sluaju promatraju se u odnosu na pojedinca, na
grupu koja ih rabi: manje na izraz po sebi, a vie pojedinac u funkciji posebnoga naina kojim se
izraava
o
esto se Ballyjeva stilistika izjednaava s prouavanjem jezika nasuprot stilistici
pojedinca, koja bi bila prouavanje govora, no to je netono jer postoji jezik pojedinca
o
idiomatologija prouava jezik s obzirom na naciju
o
prouavanje individualnoga stila ili individualiziranoga kolektivnoga stila zamiljeno
je u dvostrukoj perspektivi:

prouavanje jezika kao korpusa jezinih navika posebnih za pojedinca

prouavanje rijei, jezika, u njegovu kontekstu i situaciji

o
postoji makrostilistika lingvistika stilistika i mikrostilistika stilistika primijenjena
na knjievnu kritiku, meusobno se dopunjuju, ali ostaju autonomne ili, prema drugima, mijeaju se
o
idealistika lingvistika Vossler-Spitzerove kole postavila je sebi kao zadatak
prouavanje injenica rijei, kritiku djela u totalitetu njihova konteksta literary stilistics ili stilistic
criticism
idealistika stilistika Leo Spitzer
o
Spitzer, pod Vosslerovim utjecajem, zamilja kritiku zasnovanu na prouavanju
stilistikih obiljeja djela
o
odbijajui tradicionalnu podjelu izmeu prouavanja jezika i prouavanja
knjievnosti, smjeta se u sredite djela i trai njegov klju u stilu
o
definira svoju metodu:

kritika je imanentna djelu polazna je taka konkretno umjetniko djelo, a ne

neko apriorno gledite izvan djela; pozitivizam, Bergson, Croce utjecaji

svako je djelo jedna cjelina u ijemu se sreditu nalazi duh njegova tvorca koji
predstavlja princip unutarnje kohezije tijela duhovni etimon (opi nazivnik svih detalja djela koji ih
motivira i objanjava)

svaki detalj mora nam omoguiti da prodremo u sredite djela jer je ono jedna
cjelina u kojoj je svaki detalj motiviran i ukljuen, a kad smo jednom u sreditu, imat emo pogled na
cjelinu detalja

u djelo prodiremo intuicijom, ali ta je intuicija provjerena opaanjima i

dedukcijama

tako rekonstruirano djelo ukljueno je u cjelinu, a postoji jedan zajedniki

nazivnik za djela jedne te iste epohe ili iste zemlje (duh nekoga pisca odraava duh nacije)

ovo je prouavanje statistiko, ono ima svoju polaznu toku u nekoj jezinoj
crti


karakteristina crta jest individualna stilistika devijacija, poseban nain
govora koji odstupa od normalne upotrebe

stilistika mora biti kritika simpatije, djelo se mora shvatiti u svojemu totalitetu
i iznutra, to pretpostavlja potpunu simpatiju
o
stilistike se crte otkrivaju (npr. pseudoobjektivna motivacija kao uporaba veznika jer,
gdje je uzrona veza samo iluzija volio je Bertu jer je to bila njegova ena, jer je bila potena, jer je
tako izgledala itd.), a potom karakteriziraju te objanjavaju osnovnim stavom (duhovni etimon djela,
npr. rezignirano nezadovoljstvo)
New Stylistics ili Stylistic Criticism
o
Damaso Alonso, Amado Alonso, Spoerrri, Hatzfeld
o
Spoerri - trai iza oblika osnovnoga pieva stava prema ivotu njegovu viziju svijeta
o
Hatzfeld prouava stilove epoha, stavljajui naglasak na odnose umjetnosti i
knjievnoga oblika; tako nadilazi jezik u strogome smislu rijei
o
Spitzer: krv pjesnikoga stvaranja posvuda je ista, bilo da je uzmemo na izvoru jezika
ili ideja ili zapleta ili kompozicije i, budui da sam lingvist, ja sam se stavio pod lingvistiki kut da bih
poao prema jedinstvu djela
o
Herzog: rije slui za oznaavanje stava koji knjievnik zauima pred materijom koja
mu donosi ivot
o
Dresden: stil je totalitet djela, u stilu nalazimo djela i stvaraoca koji je djelo; stilistika
se mora koncentrirati na taj totalitet
Saussureova stilistika kritika
o
Saussure: cilj lingvista, ako je opravdano da se ponovo stvori jedinstvo djela, ipak
ostaje definirati stil na planu jezika i tako stvoriti jedan instrument
o
tri tipa studija

studije koje se bave uporabom izoliranih sredstava izraaja (npr. metafora kod
Hugoa)

studije koje se odnose na stanja jezika, na jezik epohe, rodova, sve se vie
zasnivaju na detaljnim jezinim inventarima (npr. Bruneauove studije)

studije o stilu autora (npr. Schrer o Mallarmu), vezane uz jezik

idealistika i totalitarna stilistika bitno je inozemna (npr. Nijemci i Englezi sude o
francuskome, panjolskome, talijanskome, a rjee o svojemu vlastitome jeziku)
Jakobson - Govorni dogaaj i funkcije jezika
Na sreu znanstvene i politike konferencije nemaju nita zajedniko.
Poetika se u prvom redu bavi pitanjem: to verbalnu poruku ini umjetnikim djelom?
Knjievni studij s poetikom kao svojim aritem sastoji se od dvaju skupova problema: sinkronije i
dijakornije.
Sinkronijski opis obuhvaa ne samo knjievnu proizvodnju bilo koje dane faze nego i onaj dio
knjievne tradicije koji je za tu fazu ostao kljuan ili ponovno oivljen.
Poetika je dio lingvistike i njeno eventualno odvajanje doputeno je samo ako se lingvistika ogranii
na podruje reenice kao najvie jezine strukture.
Jezik se mora istraivati u svoj raznolikosti njegovih funkcija. Sastavni imbenici u govornom
dogaaju su; POILJATELJ koji alje PORUKU PRIMATELJU oja da bi bila djelotvorna iziskuje
KONTEKST na koji se odnosi, koji je shvatljiv primatelju, zatim KOD koji je u cijelosti ili bar
dijelom zajedniki poiljateju i primatelju i naposljetku KONTAKT, fiziki kanal ili psiholoku vezu.
Svaki od tih est imbenika odreuje razliitu funkciju u jeziku. Nijedna od funkcija ne nije jedina u
verbalnoj poruci nego sadri vie njih, razlika je samo u njihovom hijerarhijskom odnosu.
Orijentacija na referent tj. prema kontekstu je REFERENCIJALNA funkcija i predstavlja uglavnom
glavnu zadau brojnih poruka.

Emotivna funkcija, ogoljena u uzvicima, u odreenoj mjeri daje zain svim naim iskazima na
njihovoj fonikoj, gramatikoj i leksikoj razini.
Usmjerenost na PRIMATELJA KONATIVNA funkcija nalazi svoj najii gramatiki izraz u
vokativu i imperativu, koji sintaktiki, morfoloki, esto ak i fonemski odstupaju od drugih i
imenikih i glagolskih kategorija. Pij
Ove tri funkcije predstavljaju tradicionalni pogled na jezini model.
Postoje poruke koje u prvom redu slue uspostavi, produenju ili prekidu komunikacije, provjeri
kanala (Halo, ujete li me?), privlaenju sugovornikove pozornosti ili potvrdi njegove produene
pozornosti (Sluate li ?) Ta usmjerenost na KONTAKT je FATIKA funkcija jezika.
U modernoj logici uvedeno je razlikovanje izmeu dviju razina jezika: predmetnog jezika, koji
govori o predmetima, i metajezika koji govori o jeziku. Kad god poiljatelj ili primatelj osjete
potrebu provjeriti rabe li isti kod, govor se usredotouje na KOD: vri METAJEZINU funkciju (tj.
funkciju tumaenja). Ne razumijem vas to elite rei.
Posljednja funkcije jezika je POETSKA i proizlazi iz usmjerenosti na PORUKU kao takvu,
usredotoenost na poruku radi nje same.
Svaki pokuaj svoenja djelokruga poetske funkcije na poeziju ili ograniavanje poezije na poetsku
funkciju bilo bi varljivo pojednostavljenje. Poetska funkcija nije jedina funkcija verbalne umjestnosti
ali je dominantna. Razne su manifestacije poetske funkcije; Zato uvijek kae Ana i Margita umjesto
Margita i Ana ?; ona grozna Greta; politiki slogan I like Ike, sve sadre dominantno poetsku funkciju.
Osobitosti razliitih pjesnikih anrova podrazumijevaju razliit stupanj sudjelovanja drugih verbalnih
funkcija uz dominantnu poetsku funkciju. Epska poezija, usredotoena na tree lice, snano ukljuuje
referencijalnu funkciju jezika; lirska poezija, usmjerena na prvo lice, usko je povezana s emotivnom
funkcijom, poezija drugog lica proeta je konativnom funkcijom, te izraava ili moljenje ili poticanje.
to je lingvistiki kriterij poetske funkcije? Osobito to j nezaobilazno obiljeje inherentno svakoj
pjesmi.
Kako bismo mogli odgovoriti na to pitanje prisjetismo se dvaju osnovnih naina ureenja koji se rabe
u verbalnom ponaanju selekcije i kombinacije.
Ako je predmet dijete, govornik bira izmeu mnogih izraza za dijete, te ga kombinira s
pojanjenjem za taj predmet; glagolom spava takoer izabranim izmeu mnogih slinih izraza.
Selekcija se vri na osnovi jednakovrijednosti, dok se kombinacija, ustrojavanje niza temelji na
susljednosti.
Poetska funkcija projicira naelo jednakovrijednosti s osi selekcije na os kombinacije.
U poeziji se jedan slog izjednauje s bilo kojim drugim slogom istoga niza.; naglasak je rijei,
pretpostavlja se, jednak naglasku rijei, granica rijei jednaka je granici rijei, itd. Slogovi se
pretvaraju u jedinice mjere, kao i more i naglasci. U poeziji se nizovi omeeni granicama rijei postaju
sumjerljivi bilo da se osjeaju kao izokronijski bilo kao stupnjevani. Ana i Margita pokazale su nam
poetsko naelo stupnjevanja slogova. Simetrija dvoslonih glagola s istim poetnim suglasnikom i
istim zavrnim samoglasnikom dala je ar Cezarovoj lakonskoj pobjednikoj poruci: Veni, vidi, vici.
Mjerenje nizova sredstvo je koje izvan jezika poetske funkcije ne nalazi promjene u jeziku. Samo u
poeziji s njenim pravilnim ponavljanjem doivljava se vrijeme govornog tijeka.
Hopkins definirao je stih kao govor koji u cijelosti ili dijelom ponavlja istu glasovnu figuru.

Kreimir Bagi, Rijenik stilskih figura

GLASOVNI SIMBOLIZAM
Figura dikcije
Prirodna povezanost izraza i smisla rijei. Ostvaruje se pojedinanim figurama - onomatopejom,
sinestezijom, asonancom, aliteracijom. Zasniva se na uvjerenju da glasovi imaju ili da im se u
odreenom kontekstu mogu pridati simbolike vrijednosti.
O motiviranosti veze izmeu rijei i stvari govori se otkad se govori o prirodi jezika. Najslavniji spis
posveen tom pitanju Platonov je dijalog Kratil. Njegovi su sudionici Hermogen, koji tvrdi da su rijei
nastale dogovorom i da meu njima ne
postoji nikakva veza (konvencionalistika teza), i Krati!, koji tvrdi da je svaka stvar dobila tono ono
ime koje joj najvie odgovara (naturalistika teza). U prilog glasovnom simbolizmu govorili su V.
Lomonosov, W. von Humboldt, G. Gabelentz, H. Schuchardt, M. Grammont, O. Jespersen, E. Sapir,
A. P. uravljov, B. L. Whorf, E. H. Gombrich i dr
Ve se u Krati/u govori o znaenjskim sugestijama pojedinih fonema. Samoglasniku i tamo je
pripisana lakoa. Madar I. Fnagy 1963. g. izvodi pokus kojim usporeduje glasovnu simboliku i
meuodnose samoglasnika i i u. Pokus otkriva da je za 94 posto Maara i bri, za 88 posto manji, za
83 posto ljepi od samoglasnika u, dok je u za preko 90 posto ispitanika deblji, upljiji, tamniji, tuniji
i tuplji od i.
Na temelju iznimnog uvida u teoriju glasovnog simbolizma R. Jakobson i L. Waugh (1979.) ustvruju
da procjene o simbolizmu glasova nipoto nisu sluajne te da sinestezijske opreke kao to su svijetlotamno, lako-teko i malo-veliko pripadaju, elementarnim strukturama potrebnim za opaajnu
diferencijaciju"'. Veina jezika svijeta posjeduje rijei koje su semantiki fluidne, vie ekspresivne
nego kognitivne". Te se rijei nazivaju interjekcijama, glasovnim gestama, glasovnim slikama,
ideofonima, onomatopejama, impresionistikim rijeima. U iskazu glasovni se simbolizam ostvaruje
pomnim izborom i kombinacijama rijei koje podupiru glasovnu mimiku, rasporedom rijei u reenici,
rasporedom naglasaka i stanki, intonacijom, reeninim ritmom i sl. Iako se moe pojaviti u razliitim
diskurzivnim praksama, glasovni se simbolizam najee realizira u afektivnom govoru i posebice
pjesnitvu. pr. Slamingova pjesma Barbara
Pojedini stilistiari i retoriari uz naziv glasovni simbolizam paralelno rabe nazive mimologizam,
imitativna harmonija, harmonizam. Pritom se sadraj tih naziva gdjekad posve, a gdjekad dijelom
preklapa sa sadrajem naziva glasovni simbolizam. Od naih autora, L. Zima (1880.) tu pojavu
poistovjeuje s onomatopejom, dok ju I. Filipovi (1876.) svrstava medu slike, kojimi se postizava
vea zornost" te ju odreuje ovako: Harmonija (sklad) postaje, kada se njeki rad oponaa mjerilom
riei". Z. kreb (RKT) govori o glasovnoj simbolici, R. Simeon (1969.) o harmoniji, a B. Vuleti
(2005.) o glasovnom simbolizmu.
IGRA RIJEIMA
Figura dikcije i figura rijei (trop)
Pojam koji objedinjuje niz stilskih postupaka i figura koji se temelje na zvukovnom ili
smisaonom poigravanju jezikom. Igra rijeima podriva uobiajenu komunikaciju, razdvaja
oznaitelj i oznaeno, izaziva uitak. P. Guiraud (1976.) tvrdi da postoji stotinjak vrsta igre
rijeima te da se one mogu podijeliti ovisno o razini na kojoj se ostvaruju. Mogue je tako
razlikovati:
- fonetske (ekvivok, kalambur, anagram, holorima, logogrif, palindrom itd.)
- leksike (akrostih, sinonimija, arada, kronogram, metabola itd.)
- piktografske igre rijeima (rebus, kaligram itd.)

Igra rijeima pojavljuje se u anegdoti, vicu, humoresci, komediji, djejoj i jezinoj poeziji, polemici,
uope u tekstovima kojima je cilj nasmijati i zabaviti. Iza nje stoji intelektualna aktivnost koja kri
konvencije i ija su obiljeja neobaveznost, neoekivanost, lucidnost, lakoa. Njezini konkretni uinci
su vedrina, kominost, ironija, iznenaenje.
Zvukovna igra rijeima najjednostavniji je i, prema Spitzeru, najnii oblik igre rijeima. Zasniva se na
ubacivanju bilo kakve po zvuku srodne rijei koja uope ne pristaje u smisao reenice
Zvukovne igre rijeima mogu se temeljiti na homonimiji, polisemiji, sinonimiji, glasovnoj slinosti
dviju rijei. Npr.: Uzdiui : vole, dragi voliu,
Voli mene, vole, i vola volit u. (A. G. Mato, Ljubavnik srameljiv)
- Napokon si se i sam.
- Ma to ,sise i sam'? Kakve sise! (R. Marinkovi, Never more)
U visinama planine gadnije plamte.
Gore gore gore gore.
Posebno artistian sluaj zvukovne igre rijeima javlja se u tekstovima koji se temelje na homonimiji
ili homofoniji. Isti se glasovni slijed ponavlja, ali tako da se oblikuje drukiji izriaj. (npr Z.Mrkonji
Contrapuncta)
Znaenje igre rijeima istraivali su lingvisti, knjievni znalci, filozofi, antropolozi, psiholozi. Meu
ostalima, njime se bavio i S. Freud. On je smatrao da je tehnika u tome da na psihiki stav usmjerimo
na zvuk rijei umjesto na smisao, da stavimo predodbu rijei na mjesto njezina znaenja. Dio svoje
prakse posvetio je analizi snova u kojima se javljala igra rijeima
Smisaona igra rijeima jezina je dosjetka koja nastaje iznevjeravanjem uobiajenog naina
povezivanja rijei i njihovih znaenja. To iznevjeravanje u pravilu proizvodi komian uinak. Obino
se u iskazu pojavi rije koja posve odstupa od kontekstualno oekivane semantike te upravo ona
postaje uzronikom posvemanjeg preosmiljanja, gdjekad i obesmiljanja iskaza
Bile dvije cure na bazenu: jedna pliva, druga saponija.
Idu dva ovjeka ulicom: jedan ica, drugi kabel.
Bile dvije uiteljice u koli: jedna pita, a druga kremnita.
Idu dva ovjeka ulicom: jedan se eka, drugi se slovaka.
Igra rijeima ima razliite uloge. U knjievnosti podcrtava smisao, istie govornikovu snagu,
dosjetljivost i originalnost, obogauje idiom novim rijeima i konstrukcijama.
Nerijetko je bitan element karakterizacije lika.
Igra rijeima temelji se na ludikoj funkciji. Zahvaljujui njoj uvijek smo suoeni s dvosmislenim
iskazima. P. Guiraud (1976.), po uzoru na De Saussureovu dihotomiju signifiant (oznaitelj) i signifii
(oznaeno), za igru rijeima uvodi dihotomiju ludant (luditelj, tekst koji se igra) i lude (ludino, tekst
na kojemu se igra). Paronomazija i anominacija, koje se ponekad navode kao antiki sinonimi
novovjekom pojmu igra rijeima, ipak su samo imena pojedinanih figura koje ne mogu obujmiti
itavo polje jezinog ludizma
Posebice su ju prigrlili nadrealisti i pripadnici skupine Oulipo koji su prakticirali sve poznate i
izmiljali nove oblike jezinog ludizma. Z. kreb (1949.) istie da je igra rijeima u temelju indijske
literature kavya. Rije je o pjesnitvu, njegovanom na dvorovima, koje vie polae na formu nego na
sadraj i iji svaki stih nudi igru rijeima odnosno polisemian izriaj. Openito se najveim
majstorima igre rijeima smatraju Aristofan, Plaut, Ciceron, Apule W. Shakespeare, J.-B. P. Moliere,
F. Rabelais, K. Kraus, F. Nietzsche.

NEOLOGIZAM
Figura dikcije
Nova rije, novo znaenje postojee rijei, posuenica iz stranog jezika, idioma pojedinih
profesionalnih ili drutvenih skupina, gdjekad i oivljenica (Mounin 2004.). Neologizam ulazi u
rjenik da bi imenovao novi predmet, pojavu ili fenomen, zamijenio stranu rije ili perifrazu,
postojeoj rijei konkurirao svojom ekonominou, ekspresivnou ili stilistinou. Budui da
je ,novo' relativna i brzo troiva kategorija, neologizam je ogranien na krae vremensko
razdoblje. Pojavljuje se u razliitim diskurzima. Sugerira istananu percepciju stvarnosti,
podcrtava misao, gdjekad upozorava na govornikovu elju za igranjem rijeima ili stvaranjem
osobitih stilskih uinaka. Dvije su osnovne vrste neologizama: objektivni i subjektivni.
Objektivni neologizam proizvod je praktinih potreba jezine zajednice. Budui da prati razvoj i
percepciju svijeta te znanje o njemu, brzo se stabilizira i postaje sastavnim dijelom leksika. Kovanice
najee nastaju dodavanjem afiksa (poprijeiti, prilica), slaganjem (veleposlanik, kulturocid,
dragovoljac) ili kraenjem (maspok - masovni pokret). Semantiki neologizam nastaje kada se
postojeoj rijei prida novo znaenje; s razvojem raunalne tehnologije nastala su tako posve nova
znaenja rijei mi, izbornik, virus, memorija ili kliknuti
Posebni tipovi leksikog posuivanja su egzotizmi i pseudoposuenice. Egzotizmi su pojmovi koji
potjeu iz neeuropskih zemalja i jezika" - kineskog, hindskog, japanskog, karipskog, korejskog,
malajskog, maorskog, indijanskih jezika Sjeverne Amerike i dr. Zatjeemo ih u nazivima hrane,
ivotinja, biljaka, obitavalita, odjee, sportova, ivotnih stilova: aikido, avokado, bambus, okolada,
feng shui, joga, kakao, kanu, karate, kimono, kivi, nanbudo, orangutan, reiki, rupija, sudoku, sui, ah,
eik, t.ofu, vigvam. Pseudoposuenice su pak rijei koje nisu posuene kao cjelina. Iako su nainjene
od inojezinih morfema, te rijei ne postoje u jeziku iz kojega potjeu morfemi. Najuestaliji su
pseudoanglizmi izvedeni pomou sufiksa -er (dezer, darker) i -ing (inenjering, presing).
Oivljenice su rijei koje se zbog (socio) lingvistikih razloga iz pasivnog vraaju u aktivni leksik.
Obini ih govornik doivljava kao nove. Devedesetih godina 20. st. u hrvatskom jeziku oivljene su
brojne rijei nastale ili rabljene davno prije: glasovanje, dunosnik, asnik, glede, stoer i dr. Meu
inim u upotrebu ulaze rijei poglavarstvo, uradak, vjebenik, vrhovnitva ili ravnatelj, koje je u 19. st.
skovao B. ulek.
Subjektivni neologizam je stilska figura u pravom smislu rijei. Obino se pojavljuje u knjievnosti.
Neoekivan je, bogat konotacijama, artificijelan, asocijativan, karakteristian za stil djela ili pisca.
Proizvodi izrazite estetske uinke.
A. G. Mato svoj je pripovjedni stil gradio stvarajui brojne nove rijei. K. Pranji (1971.) dijeli ih na
imenike (kamatnik, umrlik, monokliranje, vodoholizam, pustokolac), pridjevske (pamtivjean,
frazast, baboljetski, tupouh, sebirad), glagolske (izbarabariti se, otrobojiti, ukasarniti, leprnuti,
duhopiriti) i priloke (munjimice, oprho, okomce, pobauljke, smijuke).
U Marinkovievu Kiklopu pojavljuje se rije ovjetina (u znaenju: ljudsko meso). U gradnji
ironijskoga diskurza romana Mirisi, zlato i tamjan S. Novaka bitno mjesto zauzimaju leksike kreacije
- kuhinjarke, lucijaenje. U pjesnikom jeziku nove su rijei veoma este. M. Dizdar u Kamenom
spavau, stilizirajui jezik steaka, arhaizmima pridruuje brojne leksike raritete: utisuiti se, onebiti,
utalica, suoice, pupinje. I. Slamnig stvara rijei prosluhivati, samoblag, pijezda, surorusa,
staplamna.
Lirski neologizmi ponekad poinju funkcionirati kao ifrirani paralaleni jezik koji govori i ono to nije
kazivo postojeim leksikom. Obrise takvih jezika mogue je nai u neolokim praksama J. Severa
(poptiiti, muziiti, slazba, tigrirati, frazarij, uestkao, zlopogledi) ili A. agar (tiguar, onaon,
otiktakati, izotii, prorositi, njenodiui).
Lingvisti ih karakteriziraju kao nekrotizme ili hapakse (rijei nesigurna znaenja koje se u korpusu
tekstova nekog jezika pojavljuju samo jedanput).

Subjektivni je neologizam nerijetko blizak igri rijeima. Osim u knjievnosti pojavljuje se u

medijskom diskurzu, reklami, prijevodima. Reagirajui trenutano na bilo koji dogaaj u bilo kojem
dijelu svijeta, mediji sudjeluju u oblikovanju naih interesa i nae zbilje. Ali i naeg jezika
Budui da se promidbena logika temelji na zaudnosti i opaljivosti, neologizmi se pojavljuju u
nazivima proizvoda i sloganima. Tako su raznorodnim postupcima stvorene rijei blablati, krauljci,
kraotice, Zabafon, Hyponet i sl. Nov izraz i smisaona asocijativnost ini ih pamtljivim i atraktivnim
za veinu pripadnika jezine zajednice
Prijevodne se tvorenice pojavljuju i u teorijskoj literaturi - Derridaov neologizam difef rance (...difefrence) postao je razluka (...- razlika), dok je Lacanov lalangue ( ...- langue) postao jejezik
(...jezik).
Neoloka je praksa uporite jezinog purizma, tj. zamjenjivanja nepoeljnih rijei (barbarizama,
dijalektizama, lokalizama) poeljnima, tj. domaima. ,ienje' jezika potvruje njegovu stabilnost i
otvorenost, osigurava komunikaciju. Meu jezinim politikama jedne su izrazito restriktivne
(francuska, njemaka, maarska, slovenska), a druge blagonaklone prema inojezinim utjecajima
(engleska, amerika).
Utemeljitelj hrvatskog znanstvenog nazivlja je B. ulek (1816.-1895.). On je autor mnogih
filozofijskih, gramatikih, tehnikih i prirodoznanstvenih pojmova, npr. brojka, brzojav, dalekozor,
duik, glazba, kisik, kovina, krivulja, nazivlje, obujam, ozraje, pelud, podneblje, pojam, polazite,
ratarstvo, skladba, skladite, slitina, sredstvo, kolstvo, dak, dakomjer, ugljik, vodik, zdravstvo,
zraenje
Da jezina kreativnost nije iskljuiva povlastica knjievnika i jezikoslovaca, zorno pokazuje pothvat
zagrebakoga studenta prava M. Zoriia (1884.-1971.). On naime 1908. g. "u potrebi nogometnih
pravila na hrvatskom jeziku" s engleskog prevodi knjiicu Pravila nogometa. Njome utemeljuje
osnovno nazivlje te igre, uvodei danas opeprihvaene pojmove vrata, vratar, brani, pomaga,
momad, prec"ka, poluvrijeme, vratarev prostor, kazneni prostor... Samu rije nogomet skovaoje
1893. g. S. Rutzner Radmilovi. Potkraj 20. st. radijski reporter I. Tomi Zoriievo nazivlje
upotpunjuje rijeju zalede ( e. offside).
Godinjim natjeajem za najbolju novu hrvatsku rije hrvatski purizam od 1993. g. sustavno podupire
asopis Jezik. Medu nagraenim ili zapaenim prijedlozima bile su i rijei udomitelj (onaj koji
drugomu prua dom), velezgoditnjak (jack-pot), uspornik (leei policajac), naplatnica (naplatna
kuica), oputaonica ( wellness ), raskruje (kruni tok), svemreje (internet),
izoblika (karikatura), istinomjer (poligraf) i brzogriz (fast food).
U psihijatriji neologizam je govorni poremeaj koji se oituje u stvaranju neumjerenih i patolokih
novotvorbi koje se temelje bilo na zvuku bilo na spajanju postojeih rijei ili njihovih dijelova.
Osniva moderne psihijatrije Nijemac E. Kraepelin prvi je ozbiljno pristupio prouavanju poremeaja
jezika u snu, u psihotinim stanjima te kod shizofreniara.
RIMA
Figura dikcije
Glasovno podudaranje zavrnih rijei susjednih ili prostorno bliskih stihova ili polustihova.
Iznimno, rimovati se mogu rijei na poecima ili usred stihova. Podudaranje poinje od
zavrnog sloga i moe - ovisno o prigodi, pjesnikovoj umjenosti ili poetikom naelu - zahvatiti
sve slogove povezanih rijei. Za tu su se pojavu uvrijeili i hrvatski nazivi srok i slik. Slik je
suglasni doetak vie stihova pri kraju" (enoa 1876.). Rima se najee povezuje s ritmom.

Oba se naziva pritom, nesigurnom etimologijom, izvode iz stger. rijei *rim (niz, broj). Grci i Rimljani
katkad su teili rimi u govornitvu. Njezin je pretea homeoteleuton, tj. glasovno podudaranje zavrnih
slogova koje je najprije primijeeno u govorima leontinskog retora Gorgije
Openito se vjeruje da se tek od 4. st. po. Kr. ustaljuje kao pjesniki postupak, i to u kranskoj poeziji
na latinskom jeziku. Najvie ju piu crkveni oci a meu najumjenije ubrajaju se sv. Ambrozije (339.397.) i njegov uenik sv. Augustin (354.-430.). Europljani su veoma rano upoznali leoninsku rimu.
Dok jedni smatraju da su ju u 8. st. u panjolsku donijeli Arap drugi tvrde da je leoninska rima
prozvana po papi Lavu II. (L Leo), jer je upravo on u 7. st. izumio taj postupak elei reformirati
himne za pjevanje u crkvi (Delaporte 1898.).
Rima je ponajprije ponavljanje - vraa itatelja na proitano, oivljuje zvuk i znaenje zavrne rijei
prethodnog stiha te uvjetuje njezino preosmiljanje (Uarevi 1991.); linearnoj organizaciji
komunikacije dodaje prostornu i povratnu komponentu. Rima e razvrstava prema razliitim
kriterijima, a najee prema kvaliteti i vertikalnom rasporedu rimovanih rijei. Prema kvaliteti dijeli
se na pravu i nepravu. U pravoj rimi podudaranje poinje od naglaenog sloga, pri emu se razlikuju
ista (potpuno podudaranje mjesta i vrste naglaska te svih samoglasnika i suglasnika koji slijede ruka/luka, drugovi/dugovi) i neista rima (izostaje poklapanje naglaska ili pojedinih suglasnika iza
naglaenog sloga ili se pak glasovno povezuju razliite vrste rijei -sinovi/krinovi, oblaci/koraci,
sretan/kapetan). S obzirom na broj ukljuenih slogova, rima moe biti:
muka (jednoslona)
enska (dvoslona)
djeja (troslona)
A. B. imi u eseju Tehnika pjesme (1923.) pie da je na poetku 20. st. meu mladim zagrebakim
pjesnicima vladao pravi kult rime, da su bile cijenjene rijetke i iste rime s tri ili vie podudarnih
slogova (najdui zabiljeeni par inili su glagoli od deset slogova: evolucionirajui se
/revolucionirajui se).
Kada glasovno podudaranje poinje iza naglaenog sloga i kada je nepotpuno, govori se o nepravoj
rimi. Ona je karakteristina za usmenu poeziju, ali i za modernistiko i postmodernistiko referiranje
na tradiciju vezanog stiha. Od hrvatskih pjesnika osobito ju je esto i umjeno koristio I. Slamnig
smatrajui ju posljedicom tenje za transformacijom i restauracijom vezanog stiha te novom kontekstu
prikladnijom i eskpresivnijom inaicom od iste rime
Prema rasporedu rimovanih rijei na vertikali pjesme najee se pojavljuju:
parna (glatka) rima (aa bb)
ukrtena rima (abab)
obgrljena rima (abba)
isprekidana rima
monorima: ista rima provedena kroz itavu pjesmu (aaaa)
Pojavni oblici i sheme rime imaju vanu kompozicijsku ulogu. Strofa s e odreuje i kao sustav
koresponedencija rima - npr. parna rima odreuje distih, ukrtena ili obgrljena katren, tri s e rimovana
para pojavljuju u sestini itd. Stalne lirske vrste poput soneta ili ronda imaju precizno razraene sheme
rimovanja koje i formalno i smisaono sudjeluju u gradnji pjesme i harmonizaciji njezinih dijelova. Uz
spomenute vrste rime, esto se i u razliitim diskurzima pojavljuju i sljedee:
leoninska rima (glasovno podudaranje polustihova istog stiha)
dvostruka rima (najee u dvanaestercu)
naizmjenina rima (izmjenjivanje muke i enske rime)
Postoje razliiti posebni sluajevi rime koje su oblikovali pojedini pjesnici ili pjesnike kole, npr.
rima unutar stiha, rimovanje kraja stiha s krajem sljedeeg polustiha, rimovanje razliitih segmenata
pjesme, i to itanih slijeva nadesno ili zdesna ulijevo, odozgo prema dolje ili odozdo prema gore
(Oulipo), ponavljanje zavrnog vokala u svim rijeima stiha, zapoinjanje svih rijei u stihu istim

slovom (tautogram), ekvivoka rima (temelji se na kalamburu), derivacijska rima (zdruuje rijei istog
podrijetla), holorima (potpuna homofonija susjednih stihova) i sl.
Vjena rije na strai" R. Venturina - inzistira se na semantizaciji vertikalnosti rime - autor pribjegava
lomljenju stihovnih redaka, to lomljenje dobiva kompozicijsko znaenje te se moe
govoriti o posebnoj, simultaniziranoj vrsti rimovanja".
U pjesmi Sonet-domino T . Maroevia, uz oekivanu rimu na desnom rubu pjesme zavrnim slogom ili
slogovima jednog stiha otpoinje sljedei stih, ime se umnoavaju zvukovne igre, iri asocijacijsko
polje i radikalno manirizira lirski govor.
Pjesnici i analitiari razliito shvaaju ulogu rime i njezine uinke u pjesmi. Prema jednima ona
obogauje metriki sistem, ali ne utjee bitno na izgled stiha i pjesme. Prema drugima ona je kljuno
obiljeje poezije, uporite njezine evokacijske snage i uitka koji proizvodi.
U epici i drami rima ima mnemotehniku funkciju, uinak oekivanja vaniji je od artizma. U
aktualnim govornim praksama - pjesnitvu, popularnoj glazbi, medijskim diskurzima ili reklami - rima
se pojavljuje na presjecitu razliitih jezinih razina, to doputa istraivanje novih asocijacija.
Enigmati govore o srokovki, pjesmi u kojoj su navedena samo poetna slova rijei koje se rimuju.
Zadaa je dakle otkriti rime, time i puni tekst pjesme. U sluaju monorime, odgonetnuti prvu rije
znai odgonetnuti itavu pjesmu.
SENTENCIJA
Figura diskurza
Autorska mudra izreka koja donosi openitu misao o ljudima, stvarima i pojavama. U pravilu
nastaje lucidnim uopavanjem pojedinanog sluaja, to brojne druge sluajeve ini
usporedivim s njim. Grci su istu pojavu nazivali gnoma.
Za razliku od poslovice, koja se vezuje uz iskustvo zajednice i narodni genij, sentencija se vezuje uz
iskustvo i imaginaciju svog autora i u pravilu je dio vee cjeline. Nastala je i procvat doivjela u antici.
Historia est magistra vitae. -- Povijest je uiteljica ivota. (Ciceron, DO)
Homo homini lupus. -- ovjek je ovjeku vuk. (Plaut, Magarci)
Omnia vincit amor. -- Ljubav pobjeuje sve. (Vergilije, Ekloge)
Antika je razlikovala sentencije u formi tvrdnje, pitanja, usporedbe, poricanja, analogije, uenja,
antiteze i sl. Rano je uoena prilagodljivost sentencija razliitim kontekstima te se ve od kasne antike
moe pratiti tradicija njihova skupljanja u zbirke i leksikone, uenja napamet i citiranja. Najpoznatije
su takve zbirke Knjiga o moralu (1. st. po. Kr.) rimskog mislioca Seneke, Katonovi Distisi (3.-4. st. po.
Kr.) i Izreke (16. st. po. Kr.) E. Roterdamskog.
Konteksti u kojima se nalaze ove i sline sentencije podupiru miljenje ruskog formalista B.
Tomaevskog (1972.) da one samo naizgled izlau kakav opi stav, tj. da se iza njih krije subjektivna
misao koju namee konkretna prigoda. Po toj se prigodnosti sentencija pribliava prigodnosti
aforizma. S obzirom na ulogu i mjesto u iskazu te na pojavni lik jo se u antici uvrijeila podjela
sentencija na entimem i epifonem. Osim u retorici i filozofiji, pojam sentencija rabi se i u rimskom
pravu, gdje oznaava usmenu presudu koju na kraju suenja izrie sudac, i to bez obrazloenja.
ELIPSA
Figura konstrukcije
Izostavljanje dijela ili dijelova reenice, kojim se naruava sintaktika norma, ali reenino se
znaenje realizira. Izostavljeni se dijelovi mogu rekonstruirati zahvaljujui kontekstu ili

komunikacijskoj situaciji. Uzrokuje saetost i zgusnutost izraavanja. esta je u razgovornom i

novinarskom stilu te u razliitim oblicima gnomskih iskaza.
U citiranim novinskim naslovima i poslovicama nedostaju glagoli. Osim glagola, mogu se isputati
imenice (Sit ovjek gladnu ovjeku ne vjeruje), prilozi (Nema mu vie nego petnaest godina) i
zamjenice (u hrvatskome est sluaj zbog njegove sintetinosti, tj. svojstva da morfologija prenosi
brojne obavijesti te ih nije potrebno udvajati). Ako se govori o reeninim dijelovima, izostavljeni
mogu biti predikat, subjekt i objekt.
Stilogenost elipse obrnuto je proporcionalna njezinoj pretpostavljivosti - to je isputeni element tee
rekonstruirati, to je elipsa stilogenija
Pojam elipsa rabi se i u naratologiji. G. Genette njime oznaava pripovjedne preskoke, tj. izostavljanje
dijelova prie. Narativna elipsa moe biti dvovrsna: eksplicitna (narator namjerno preuuje
pripovjednu sekvencu i to jasno naznauje u tekstu: Dvije godine poslije, Od tog dogadaja pro1o je
sedam dana i sl.) i implicitna (itatelj treba otkriti preuenu informaciju, koja obino nije poznata ni
pripovjedau). Narativne su elipse. osim za prozu, karakteristine i za filmsku naraciju.
Rimljani su elipsu nazivali detrakcija (detractio). Taj su pojam rabili i za oznaavanje razreda figura
nastalih izostavljanjem (aposiopeza, asindeton, brahilogija, zeugma i sl.). Od naih starijih pisaca
elipsu opirno opisuje L. Zima (1880.), a T. Mareti (1899.) navodi niz eliptinih reenica,
napominjui da figurom ne treba smatrati krnje reenice: A. kamo ide? B. u crkvu (tj. idem)". U tim
sluajevima na djelu je jezina ekonomija koja nije figurativna. B. ulek (1860.) predloio je hrvatske
nazive za taj pojam - ispust i zamuaj.
EPITET
Figura rijei (trop).
Pridjev koji se dodaje imenici s ciljem da se naglasi pojedino svojstvo ili vrijednost oznaenog
bia, stvari ili pojave, da se izraz uini snanijim, uvjerljivijim, slikovitijim. Valja razlikovati
atribut i epitet. Atribut je najee pridjev koji poblie oznaava imenicu, suava, precizira ili
terminologizira njezino znaenje (kameni zid, brzi vlak, bjeloglavi sup). Epitet je pak pridjev
koji imenicu obogauje poetskom karakterizacijom i nerijetko upozorava na govornikovu
osjeajnost, percepciju ili specifinu perspektivu motrenja (ugaene slutnje, nijeme oi,
filigranski plonici). Atribut je nositelj dodatne obavijesti, a epitet stilogene karakterizacije.
U klasinoj retorici epitet se promatra kao stilski ukras (epitheton ornans), povremeno ak kao
podvrsta pleonazma. Istie se da je primjeren pjesnikomu govoru, jer je sredstvo pojaanja izraza.
Iskaz bez epiteta krt je i neuglaen, a iskaz pretrpan epitetima razmetljiv i teak. Od stare Grke
govori se o stalnom epitetu (epitheton perpetuus). Rije je o pridjevu koji uvijek stoji uz istu imenicu,
tj. o frazeologiziranoj sintagmi. Glavnina tzv. homerskih epiteta: ruoprsta Zora, ljepokosa Leta,
brzonogi Ahil, vjerna Penelopa i sl. U naem usmenom pjesnitvu javlja se niz stalnih epiteta:
sivi soko
britka sablja
vito koplje
sinje more
noge lagane
Oni signaliziraju da se radi o poetskom govoru, a usmenom pjevau omoguavaju da lake versificira
svoju lirsku fabulu. I. Tartalja (RKT) napominje da se stalni epiteti ponekad pojavljuju u kontekstima
koji ih nikako ne doputaju - Nestor u Ilijadi danju podie ruke prema zvjezdanom nebu, a u narodnoj
se pjesmi spominje bijelo grlo crnog Arapina. U takvim se sluajevima govori o loe upotrijebljenom
ili neodgovarajuem epitetu (epitheton otiosus).

U pjesnitvu epitet je stilogeniji to je iznenadnija njegova veza s imenicom uz koju stoji. Posjeduje
afektivni i dramatski potencijal: afektivni jer upuuje na senzibilnost lirskog subjekta, a dramatski jer
itatelja poziva na interpretaciju kojom bi trebao razrijeiti prividnu ili stvarnu semantiku napetost
izmeu pridjeva i imenice. Epitet moe konkretizirati apstraktno, oivljavati neivo, humanizirati
pojave, stvari ili predmete.
Epitet je posebno omiljeno stilsko sredstvo u baroku jer pridonosi kienosti izraza te u simbolizmu jer
sudjeluje u predoavanju iracionalnih vrijednosti (emocija, raspoloenja), posredujui pritom izmeu
stvarnoga svijeta i svijeta due.
Epiteti u pjesnitvu esto su metaforiki, jer izdvajaju obiljeja koja tematizirani fenomen dijeli s
kojim drugim fenomenom- Unato klasinom uvjerenju da epitetu nije mjesto u proznom izrazu,
nerijetka ga se zatjee u novelama i romanima
U irem smislu, epitet ne mora biti samo pridjev niti rije uz koju stoji mora biti samo imenica.
Epitetom se moe zvati svaka rije koja karakterizira. Npr.:
imenica: penica bjelica, voda studenica
prilog: tiho pjeva, gromko zvoni
glagolski pridjev: apui ita, trepui pozdrav/ja
Kvintilijan (IO) misli da bi grkom nazivu epitet najvie odgovarao latinski naziv apositum, iako ga
neki pjesnici nazivaju sequens. Stariji hrvatski pisci epitet su tretirali kao stilski ukras, to je razvidna
iz naziva: kitni ili nakit pridavnik (Jagi 1861.), ukrasni pridavnik (Pechan 1874.), slikajui pridavnik
(Filipovi 1876.).
SIMBOL
Figura rijei (trop)
Izrazito kompleksan pojam. Rabi se u semiotici, poetici, stilistici, filozofiji, hermeneutici,
antropologiji, sociologiji, psihoanalizi, heraldici, astrologiji itd. osnovnu razliku izmeu znaka i
simbola - znak prenosi informacije o nekom vanom predmetu ili zamisli, dok simbol nastoji
pokrenuti niz percepcija, vjerovanja i emocionalnih odgovora (O'Connell i Airey 2005.).
Primjerice rije orao kao znak oznaava pticu grabljivicu snanih pandi i jakog kljuna, a kao
simbol moe oznaavati snagu i junatvo, neustraivost i otroumnost, genija i otimaa
Najopenitije, simbol je konkretna stvar, koja prema manje ili vie ustaljenoj vezi, upuuje na kakvu
ideju ili apstrakciju; vidljivo evocira nevidljivo, teko izrazivo predoava se uvrijeenim ili
motiviranim znakovima kojih je znaenje trenutano dostupno i lako razumljivo. Simboliko se
oznaavanje temelji na imaginacijskim konstantama, koje su dio kolektivnog iskustva skupine,
zajednice ili kulturnog kruga. Simboli spajaju rijei i stvari, slike i predmete. ovjek je animal
symbolicum, bie sposobno da stvara simbole - njegovo se iskustvo pretvara u svima dostupnu
spoznaju tek kada je simboliki posredovana.
U stilistici simbol je figura rijei (trop); evokacijski znak. Govor o pojedinanom u pjesnitvu, uope
u knjievnosti, upuuje na estetiku ideju. Literarni su simboli autorske kreacije. Njihova znaenja
bitno ovise o kontekstu, poetikim obiljejima teksta, autorskog rukopisa ili opusa te o odabranoj
strategiji tumaenja. U poeziji simbolizma, koja je izrazito subjektivna, aluzivna i tamna, autorski su
simboli temelj lirskog prikazivanja Najizrazitiji hrvatski simbolist A. G. Mato esto posee za
motivima cvijea (uric, mauhica, tajanstvena rua, idila cvijea, miris cvijea), kojima najee
simboliki evocira ljepotu, ljubav, ljubljenu enu, krhkost, estetski uitak.
Prema M. Bonhommeu (1998.) tri su bitna obiljeja (knjievnog) simbola:

> dvostruko itanje: na primarnoj razini simbol posjeduje autonomiju i omoguuje koherentno
itanje, ali tek itanje na sekundarnoj razini, produbljeno i prilagoeno kontekstu, doputa
interpretaciju njegova simbolikog potencijala;
> motiviranost: veza izmeu simbola i njegova dubinskog referenta moe biti metaforika (zora za
mladost), metonimijska (krila za brzinu), personifikacijska (pas za vjernost) i sl.; drugim rijeima,
simbol je izvedena figura, koja se od prigode do prigode ostvaruje preko drugih figura;
> polivalentnost: smisao simbola moe se bogatiti (krug simbolizira savrenost, ali i kontinuiranost,
beskonanost, zavrenost, maslina moe biti simbol mira, nade, snage i vjernosti; krila, uz brzinu,
mogu upuivati na lakou, prozranost, uspon,proienje i sl).
U estetici i knjievnoj teoriji simbolom se naziva tekst kao predmet knjievne komunikacije. Smatra
se da tekst nikad ne smjera doslovnosti, nego posredno prikazuje svijet, te je svako itanje pustolovina
odgonetanja njegova simbolikog sloja.
Medu modernim teoretiarima simboliki su karakter knjievnog teksta naglaavali N. Frye, J.
MukafovskY i Tz. Todorov. Frye (1957.) simbol odreuje kao bilo koju jedinicu bilo kojeg
knjievnog djela koja se moe izdvojiti radi kritikog motrenja". itatelj je ukljuen u dva razliita
simbolika procesa: kree se izmeu teksta i svijeta (proitane rijei povezuje s njihovim
izvantekstualnim, otprije poznatim, znaenjima i porabama) te kree se unutar teksta (pokuava preko
rijei doprijeti do znaenja ireg jezinog obrasca u koji su one ukljuene).
Polazei od De Saussureove teorije znaka, Mukafovsky (1971.) umjetniko djelo promatra kao
autonoman i komunikativan znak, koji se sastoji od osjetilnog simbola, znaenja i usmjerenosti na
kontekst. Knjievni je tekst za Mukafovskog superznak (nadsimbol), koji itatelja upuuje na nova
promiljanje svijeta.
U semiotici simbol se odreuje kao konvencionalni, ikoniki ili konotativni znak (Noth 2000.).
Kada se definira kao konvencionalni znak (Peirce, Morris), u prvom je planu njegova arbitrarnost i
nadomjesna funkcija - stoji umjesto ega odsutnog, a nastaje tako to slijedi neko ope pravilo jezine
zajednice. Kada se odreuje kao ikoniki znak, naglaava se karakter njegove veze s objektom koji
evocira - motiviranost, slinost, analogija. Kada se simbol odreuje kao konotativni znak, pridaje mu
se znaenje koje premauje osnovno znaenje i koje tako dohvaa kakvu opu ideju ili kategoriju. Sam
simbol pritom moe i ne mora biti ikonian. Kada je rije o znaenju simbola. Noth (2000.) izdvaja
etiri smjera njegova promiljanja: simbol je a) konkretan izraz kakva dubljeg smisla, b) izraz ega
neshvatljivog (vidljivi znak ega nevidljivog), c) iracionalan i d)pripada podruju nesvjesnog
(neizravan je prikaz utemeljen na naelu poredbe).
Brojni rjenici i taksonomije simbola (npr. Chevalier i Gheerbrant 1969.; Hall 1974.; Badurina 1990.;
O'Connell i Airey 2005.; Gardin & Olorenshaw 2006.). U njima se obrazlau konvencionalni simboli, i
to ponajvie na temelju mitolokih, religijskih i psihoanalitikih strategija tumaenja.Izmeu brojnih
autora koji su prouavali simbole, ovdje neka bude spomenut G. Durand i njegova opsena studija
Antropoloke strukture imaginarnog (1984.). Taj je autor analizom arhetipova, mitova i simbola u
Bibliji i Vedama, babilonskih, indijskih, idovskih simbola, simbola meu afrikim plemenima i sl.
zasnovao svojevrsnu antropologiju imaginacije. Simbole je rasporedio u dnevni i noni sustav slike.
U dnevnom sustavu simboli se nalaze u simetriji sueljavanja, njihovim odnosima ravna naelo
antiteze (nemo-snaga, pad-uspon, mrak-svjetlost). Noni sustav slike poiva na procesu eufemizacije,
na premetanju kanoniziranih imaginarnih vrijednosti - logika sueljavanja izostaje, slike postaju
dvosmislene i zagonetne.
SINEGDOHA
Figura rijei (trop), podvrsta metonimije
Zamjenjivanje jedne rijei drugom na temelju znaenjskog dodirivanja ili uokviravanja.
Znaenjski se prijenos dogaa u istoj konceptualnoj domeni, tj. pojmovi se uklapaju jedan u
drugi. Sinegdoha je dakle u naelu kvantitativna, a metonimija kvalitativna.

[ . . . ] oni su poveali broj usta koja jedu, dok je broj ruku koje rade ostajao isti. < ljudi (I.
Andri, Travnika hronika)
Tridesetak godina svaki dan gledam kako se ispred mog prozora vlakovi zaustavljaju i
odlaze. < stan/zgrada (D. Dragojevi, Stanica)
esnaest ljeta je imala,
I oi plave kao dan. < godina (J. Stubli, Uhvati vjetar)
Tko nema krova nad glavom, tom je dobar i onaj, to proputa dvije kapi kie. < kua
(M. Begovi, Giga Barieva)
Ruka koja daje uvijek je iznad one koj a prima. < ovjek
Ruke koje pomau svetije su od usana koje mole. < ljudi
esto se pod sinegdohu rauna i upotreba vlastitog imena umjesto ope imenice i obratno.
Ovisno o tome izraava li se manje sa vie ili vie sa manje, mogue je razlikovati partikularizirajuu i
generalizirajuu sinegdohu. Prvom (pars pro toto) konkretizira se, oivljuje i ukraava izraz, uvode
pikantni i koloristiki detalji. Npr. Prijatelj ima svoj im, drugovima u vojsci, elim mnogo toga. elim,
da im ume budu sklone, ikare guste, ali za njih prohodne; da im noi budu saveznice, magle
eljkovane; da ih ne biju kia i mrazovi, i da za gladna usta nau uvijek zalogaja. (J. Horvat, Zapisi)
Za razliku od partikularizirajue, generalizirajua sinegdoha omoguava apstrahiranje, svoenje na
zajedniki nazivnik: Ono to je divljatvo unitilo, vjera e izgraditi. < divljaci, vjernici
Takvim se govorom iri prikazivaka perspektiva, naglaava vanost ideje vodilje, hiperbolizira
i intelektualizira misao.
S podjelom na partikularizirajuu i generalizirajuu sinegdohu, poznatom jo od antike,
usporedivo je Morierovo (1998.) razlikovanje uzlazne i silazne sinegdohe (la synecdoque
croissanteldecroissante ).
ALUZIJA (l. allusio +----alludere, poigravanje, govoriti o jednoj stvari, a ciljati na drugu)
Figura misli
Govor koji temu obrauje posredno, upuujui na podudarnu (arhetipsku) situaciju, dogaaj,
osobu ili tekst. Figura kojom poiljatelj povezuje trenutak iskazivanja i sam iskaz s drugim
epohama, iskazima i kulturnim kodovima. Npr.:
Pirova pobjeda radnitva
Dan D za kverove
Borba protiv korupcije postala borba protiv vjetrenjaa
Najei izvori aluzija jesu povijest, mitologija, knjievnost, politika i religija. Razumijevanje te figure
i uivanje u njezinim uincima pretpostavlja postojanje istog konteksta i istih kulturnih referenci meu
sudionicima komunikacije.
U svijetu tekstova aluzija se - uz citat, pasti, plagijat i parodiju - ubraja u uporine postupke
povezivanja i koreferiranja razliitih tekstova. Njezin intertekstualni potencijal jednako je pogodan za
humoristiko i satiriko prikazivanje, za pohvalu i polemiku. Retoriki se najee ostvaruje
izdvajanjem kakve pojedinosti koja metonimijski saima ciljani dogaaj ili priu. Budui da se temelji
na prenesenom znaenju, usporediva je s metaforom i alegorijom, s tim to je u pravilu izravnija od
njih.
Svaka bi se umjetnika reinterpretacija postojeeg djela mogla tretirati kao aluzija. Joyceov Uliks
naslovom upuuje na Homerovu Odiseju (Uliks je latinsko ime Homerova junaka), a Andrieva lirska
proza Ex Ponto priziva Ovidijeve EpistuL:e ex Ponto. Jednako tako Kamovljeva Pjesma nad
pjesmama evocira Bibliju, Vidrieva pjesma Perun vodi nas u slavensku, a Marinkoviev roman
Kiklop u grku mitologiju.

Grci su tu figuru nazivali hiponeja ('int6vota), a Rimljani su - uz aluziju - rabili i naziv significatio.
Zima (1880.) aluziju shvaa kao poseban sluaj primjera, retorikog postupka koji je podesan za
argumentaciju u politikom govornitvu, a Filipovi (1876.) smatra da ta figura predstavlja [ ... ]
misao veoma ivo i zorno, kad se pukim samo natuknuem sravnjuje sa poznatom kojom stvarju".
EUFEMIZAM
F igura misli
Uoblaeni izraz koji zamjenjuje vulgarizam ili rije koja oznauje kakvu opasnu, okantnu ili
neugodnu pojavu. Proces eufemizacije u pravilu se tie ovjeka i njegova drutvenog ivota.
Dubinski mu je uzrok strah pred zlokobnim koji poistovjeuje rije i stvar, te se izgovaranje
pojedinih rijei doivljava kao svetogre ili izazivanje demona. Blai i povoljniji izraz najee
se trai kada se govori o smrti, religiji, spolnosti, tekim bolestima, probavi, politici, ratu,
porocima i sl.
preseliti se na drugi svijet (umrijeti)
izvritelj smrtne presude ( krvnik)
duga i teka bolest (rak)
upitna ljepota (runoa)
ogranien (glup)
uboriti (mokriti)
hajd ' u smokve ( idi kvragu)
prijatelj ica noi (prostitutka,kurva)
Eufemizam svodi na minimum emotivnu funkciju jezika, jer se umjesto afektivnih rabe opisni
oznaitelji. Sam proces nastanka eufemizama posljedica je tabuiranja, tj. tenje jezika da odustane od
imenovanja i pribjegne kakvoj neizravnoj formuli.
Proces eufemizacije temelji se na stilistikoj sinonimiji. Uspostavljanje odnosa pristojno/opsceno,
doputeno/zabranjeno ili izravno/neizravno potie razliite oblike leksikog usporeivanja i figuracije.
Sinonimni eufemistiki niz za vulgarizam kurac mogu npr. initi parafraza muki spolni organ,
internacionalizam penis, metafora banana, hipokoristik pimpek, perifraza muka snaga, zamjenica
ono i sl. O situaciji, vrsti komunikacije i jezinom registru ovisi za kojim e izrazom govornik
posegnuti.
B. Kuna (2007.) eufemistinu sinonimiju oprimjeruje lepezom odgovora ena
na pitanje ,Kako ste rekli da ste trudni?':
Svaki put sam mu rekla da mi kasni.
Dragi, bit e tata za 9 miseci.
Dragi, ja mislim da je to TO.
Bravo majstore, materijal se uhvatio.
Ej , test je pozitivan.
Dragi, moram ti neto rei ...
Eufemizacija se moe dogoditi na bilo kojoj jezinoj razini - od grafijske do tekstualne, a eufemizam
temeljiti na razliitim postupcima i figurama. Najei su naini nastanka eufemizama:
grafijska aluzija: Rekao mu je da je g . o. - Poslao ga je u k ... c.
zamjena fonema: roga ti - ko tu koga bebe
metateza: njatke (kenjat)
geminacija: Moram ii pipi.
neologizam: rigoleto (povraanje)
akronim: Idi u PM!
metafora: trea dob (starost)
metonimija: prestati disati (umrijeti)
antonomazija: Dudek (naivac)

litota: Ne izgleda najbolje. (Izgleda grozno.)

antifraza: Genijalno izgleda. (Izgleda grozno.)
perifraza: zaobilaziti istinu (lagati)
ludika parafraza: pun mi je kufer - Pas mater i ostala rodbina (naslov knjige D. Mazura)
frazeologizirana zamjena: ono - ona stvar - zna ve na to mislim
Eufemizacija obiljeava razliite diskurze i diskurzivne registre: razgovorni, administrativni,
znanstveni i promidbeni jezik. Osobito je prisutna u govoru vienih i vanih pripadnika jezine
zajednice
Razliiti su se oblici eufemistine figuracije razvili u novinarskom stilu, uope u medijskim
diskurzima. Stvaraju ih novinari, ali i pojedini nositelji informacija poput politiara. U njihovim je
eufemizmima snano prisutan odjek kolektivnog glasa.
U figurativnoj dedramatizaciji stvarnosti najee sudjeluju tri postupka:
ogranieno ublaavanje (loe se predoava kao manje loe)
teta > unitenje
vrijednosna neutralizacija (neugodni se izraz zamjenjuje stilski neobiljeenim)
operacija > bombardiranje
poboljavanje (loe se predoava kao dobro)
zemlje u razvoju > nerazvijeni
Kada je rije o osobama s posebnim potrebama - slijepima ili patuljasta rasta - Bonhomme (2005.)
istie da one u francuskom tisku postaju osobe koje ne vide ili osobe niska rasta - takvom se
denominacijom eufemizira njihov hendikep, tj. implicitno ih se svrstava na ljestvicu nehendikepiranih.
Od naih starijih retoriara najsretnije ga odreuje L. Zima U suvremeno doba eufemizam se
prometnuo u vanu (socio)lingvistiku temu. O njemu su pisali Ani (1994.), Kalogjera (2001.), Pasini
(2003.) i Kuna (2007.).
HIPERBOLA
Figura misli
Naglaavanje ideje, emocije ili obavijesti pretjerivanjem, koje istie afektivni odnos govornika
spram predmeta govora. Pretjerivanjem se mogu uveavati ( Vrat mu je dugaak kao u irafe)
ili umanjivati (Manji je od makova zrna) stvarne odlike bia, stvari, pojava ili emocija.
Hiperbola pripada meu retorike univerzalije.
Lingvistika stilistika (posebice Ch. Bally) hiperbolu tretira jednim od osnovnih naina iskazivanja
afektivnosti u govoru. U Ducrotovu i Todorovljevu Rjeniku (1972.) hiperbola je odreena kao
kvantitativno uveavanje jednog od svojstava nekog predmeta, stanja, itd." Pragmatika diskurza
meutim sugerira da kvantitativnost nije cilj nego sredstvo i pitanje je koliko je treba isticati u
odreenju te figure.
Hiperbolika prikazivanje. Hiperbola pod.riva prirodne odnose i uvrijeene smislove, te uspostavlja
novu (diskurzivnu) logiku unutar koje potvruje upravo te odnose i smislove. U jeziku postoje
prirodna uporita hiperbolinog izraavanja. To su:
prefiksoidi: maksi, hiper, super, mikro, ultra, mega, ekstra, turbo
pridjevi: izvrstan, ekstreman, nadl,judski, genijalan,jedinstven
prilozi: nevjerojatno, senzacionalno, neponovljivo, totalno
superlativi: najbri, najvei, najbolje, najpraktinije
zamjenica sve

Hiperbola je kljuna figura pretjerivanja koja radi na razvijanju, irenju iskaza te ju moemo tretirati
oblikom amplifikacije. Govornik gotovo na ekscesan nain predoava stvari veima ili manjima nego
to doista jesu.
Hiperbola je izvedena figura. Ona ne posjeduje zaseban formalni lik nego se ostvaruje preko drugih
figura. esto ju zatjeemo u metaforama (kada kaemo genij mislei na veoma inteligentnu osobu ili
svjetionik mislei na osobu koja u svakoj zgodi nade prikladno rjeenje), poredbama (jak kao bik, brz
kao munja, spretan kao igra, bjelji od snijega), antonomazijama (On je Einstein, On je on Juan),
metonimijama, sinegdohama, gradacijama
Hiperboline konotacije najee su pozitivnog predznaka i obino se javljaju u anrovima visokog
stila. Pohvalna retorika u eklogama, apologijama, nekrolozima ili izrazima utivosti temelji se na toj
figuri. Kada zahvaljujemo, neemo kazati Malo vam hvala nego gotovo obvezno Hvala Vam pu,no,
Tisuu Vam puta hvala.
Hiperbola u knjievnosti. Jednako je esta u djelima antikih klasika (Homera, Vergilija, Sofokla,
Eshila ili Sapfe) i u djelima modernih i suvremenih pisaca. Najlake ju je nai u ljubavnim pjesmama,
himnama, odama, ditirambima, elegijama, tragedijama, romanima.
Naelno je mogue razlikovati deskriptivnu i emocionalnu hiperbolu. Prvoj je zadaa opisivati, a
drugoj upuivati na govornikovu afektivnost spram predmeta govora. Meutim u komunikacijskoj
stvarnosti ta se dva tipa najee spajaju.
Hiperbola u medijima i reklami. Novinari se redovito slue apelativnim potencijalom hiperbole te
tekstove ili teme esto najavljuju naznakama senzacionalno otkrie, ekskluzivna pria i sL Stilska su
pretjerivanja u novinama najoitija u naslovima tekstova te u suodnosu naslova i teksta (poesto se
naime vie ,dogaa' u naslovima nego u tekstovima).
U jeziku oglaivaa hiperbola je neizostavan retoriki rekvizit. Ona je, poput metafore, poredbe i
personifikacije (ili upravo preko njih kao primarnih figura kroz koje se ostvaruje), uporite
oivljavanja neivoga, tj. tropoloke antropomorfizacije kojoj pribjegavaju autori reklamnih slogana i
poruka, a ija je zadaa ceremonijalna predstaviti proizvod.
Svakodnevna je komunikacija krcata leksikaliziranim hiperbolama: jede za desetoricu, brz kao munja,
spor kao pu, mrtav umoran, star kao Biblija, laki od pera, imati slonovsko pamenje, imati brdo
posla, umirati od smijeha, ii glavom kroza zid, trava iva od mrtva pravi iva, skriti se u miju rupu
itd. Pretjerivanje je bitno obiljeje jezika mladih, jer mladi po definiciji imaju najvei impuls i jezikom
potvrivati iznimnu osjeajnost, posebnost, hrabrost - riknut u od smijeha, bubrege sam ostavi! u tom
blatu, nos mu je poput tornja katedrale.
Valja naglasiti da je hiperbola polisemian pojam. Osim naziva za jednu od figura misli, hiperbolom
se u retorici imenuje i oblik govornike anticipacije (predvianja) kojim se u argumentacijskome
diskurzu najavljuje osporavanje prethodno navedene teze. Osporavanje se obino najavljuje
konektorima s restriktivnim znaenjem (meutim, ali, nasuprot tome, zapravo, ozbiljno govorei).
IRONIJA
Figura misli
Smisaono preosmiljanje iskaza. Ironiar govori posredno ili suprotno od onoga to kani kazati kori hvalei, hvali kudei, prezire divei se, hini neznanje, svjesno preuuje ili kae manje nego
to se oekuje. Ironija je polifonijska figura diskurza ije funkcioniranje karakterizira razmak
izmeu znaka i smisla, reenog i miljenog, ,slova' i ,duha' stvari, iskaza i iskazivanja.
Otkud ti, mudra glavo? (-.pitanje upueno magarcu)

Ironija nije figura koju karakterizira specifina lingvistika struktura. Ona se ostvaruje preko drugih
figura. Najee su:
antifraza
Kako je lijepo vrijeme! umjesto Ba je runo vrijeme!i ro n ij a
hiperbola
Sjeam se jedne njegove izj ave: Kad sam bio dijete i kad je Dinamo gubio, ja bih tukao
glavom po asfaltu." Posljedice se osjeaju i danas. (T. idak, JL)
litota
Neeljeni je gost, nakon nekoliko sati, kazao iscrpljenim domainima: E sad moram
poi ." Oni na to uzvratie: ,,Zar ve?"
paradoks
U Versaillesu nakon objeda Luj XIV. proita estetiaru Boileauu jednu svoju pjesmu i zatrai
miljenje. To je izvanredno kao i sve to ini Vae Velianstvo. Da se Ono odluilo napisati
loe stihove i to bi bio uspjeh."
igra rijeima
U restoranu neznanac upita Karla: Gdje se nalazi WC?" Karlo, iznenaen pitanjem, odgovori:
Siite niz stepenice, skrenite lijevo i na kraju hodnika nai ete vrata na koj ima pie
Gospoda. Unato tome, uite."
P. Hamon (1994.) tvrdi da funkcioniranje ironije pretpostavlja pet tipskih glumaca:
ironiar
ironizirani
naivac
uvar pravila, zakona
suuesnik
Ironian iskaz dakle bilo kao poruka s udvostruenim izricateljem, bilo kao poruka s dvostrukim
smislom [.] djeluje i kao diskriminatorska gesta, kao poruka koja udvostruuje svoju publiku, dijelei
je u dvije razliite skupine: skupinu ,naivnih' (koja ima pristup samo eksplicitnom smislu) te je time
iskljuena, ekskomunicirana iz komunikacije, i skupinu suuesnika koji imaju pristup implicitnom
smislu, i koja je stoga ukljuena u istomiljenost".
U konverzaciji itavo tijelo moe sudjelovati u komunikaciji pa se ironija moe doznaiti mimikom
i gestama - namigivanjem, nakaljavanjem, ekanjem, naroitim poloajem glave, ,crtanjem'
navodnika u zraku, zavjerenikim gestama rtvi iza lea i sl. Govorna sredstva usmene ironije jesu
posebna intonacija, uestala ponavljanja pojedinih rijei, izraza ili reenica, nagla promjena
govornog registra
Ironiju potom, u govoru i pismu, sugeriraju rijei upozorenja (prilozi: oigledno, uistinu, nesumnjivo,
takorei; pridjevi: neusporediv, izvanredan, astan; imenice: prijatelj, gospodin, znalac;
zamjenice: moj, na i sl.)
Davne 1899. g. francuski je pjesnik Alcanter de Brahm (anagram: Marcel Bemhardt) predloio
upotrebu ironinika, pravopisnog znaka koji bi itatelju sugerirao da reenicu ne shvaa doslovno
nego da ju treba interpretirati. Znak je izgledao kao obrnuti upitnik. Za ironinikom je 1966. g.
posegnuo pisac H. Bazin u eseju u kojemu je predloio i interpunkcijske znakove za sumnju,
neizvjesnost, prihvaanje, ljubav i aklamaciju
Pjesma Majstore, ugasi svijeu S. Mihalia primjer je teksta koji se temelji na ironiji.
Veoma su efektni primjeri ironije u polemikim maksimama, aforizmima, poslovicama i grafitima. U
njima se figurativno poopavanje stanja promee u prokazivanje pojedinih obiaja i ponaanja te u
jetko komentiranje prilika:
Ako nemamo knj ievnosti, mi barem imamo knjievnika! (A. G. Mato)
U Hrvatskoj je naime kao u nebu. Posljednji su na prvim mjestima. (A. G. Mato)
Mudra glava, teta to je samo na dvije noge. (poslovica)

Poslije kie ne treba kabanica. (poslovica)

Ne troite 700 kuna na abortus, provozajte se busom Dubrava - Sesvete. (grafit)
Umirovljenici vode ljubav kao zvijeri, svako malo netko rikne. (grafit)
Saimajui raznorodne prakse, paradigme i teorijske opise ironije, P. Schoentjes (2001.) izdvaja etiri
koncepta koja su obiljeili povijest pojma: sokratsku ironiju, ironiju situacije, verbalnu ironiju i
romantinu ironiju. Svakom konceptu pridruio je uporini tip diskurza, svrhu, smisao i matinu
figuru:
sokratska ironija
ironija situacije
verbalna ironija
romantina ironija

DISKURZ
dijalektiki
dramski
retoriki
estetski

SVRHA
traenje istine
pokazivanje ivota
uvjeravanje
pokazati umjetnost

SMISAO
neto drugo
preobrat
suprotan
paradoks

FIGURA
alegorija
peripetija
antifaza
parabaza

Sokratska i romantina ironija pripadaju povijesti. Sokratska je ironija stav, nain ponaanja, ona je
prije pitanje etike nego retorike. Atenski je filozof hinio da oboava tobonju mudrost drugih ljudi da
bi otkrio praznine u njihovu znanju, prokazao predrasude i nagnao ih da sami nalaze odgovore na
svoja pitanja. Pravde. Ako bi se u suvremenim fikcijama traio lik ije je djelovanje barem formalno
usporedivo sa Sokratovim, onda bi to najprije mogao biti lik detektiva iz popularnih tv-serija. Koncept
romantine ironije oblikovan je potkraj 18. i poetkom 19. st. u filozofskoj koli njemakoga
idealizma. Romantiari su svijet shvaali kao kaotino mjesto, a ironiju kao svijest o tom kaosu, kao
otklon izmeu eljenog idealnog stanja svijeta i stvarnosti. Ironiar ne posee za antifrazom Kako je
lijepo vrijeme! iz estetskih i retorikih razloga, nego zato da podsjeti na odsutno idealno stanje. Ironija
situacije (ili sudbine) ne ostvaruje se posebnim diskurzivnim strategijama, nego ju naprosto
karakteriziraju odnosi meu fenomenima, stvarima ili likovima.
L. Hutcheon (1994.) istie da tuma ironinog iskaza uvijek realizira seriju kompleksnih
hermeneutikih inova koji imaju semantike i vrijednosne posljedice; reeno i nereeno supostoje za
tumaa, oboje si meusobno preuzimaju znaenja jer su doslovno povezani u cilju stvaranja pravog
ironinog smisla. Autorica posebno inzistira na politikoj dimenziji ironije.
LAKONIZAM
Figura misli (poseban sluaj elipse)
Iznenaujue jezgrovita i dojmljiva izreka kojom se misao svodi na rije ili nekoliko rijei.
Naziv je izveden iz starogrkog imena pokrajine Lako nije, iji je glavni grad bila Sparta.
Lakedernonjani (stanovnici Lakonije) bili su iznimni ratnici, a njihovu se govoru pripisuje
izrazita zbijenost misli, saetost i krtost. Autori najpoznatijih lakonizama jesu zakonodavac
Likurg, kralj Leonida, njegova supruga Gorgo, kralj Demarat i dr. Formalno, lakonizam se
najee ostvaruje kao dijaloka replika.
Primjeri:
Kada je perzijski kralj Kserkso zatraio od Leonide da njegovi vojnici predaju oruje,
ovaj mu je uzvratio: Doi i uzmi!
Kralj Demarat, razljuen inzistiranjem da kae tko je najuzomiji Spartanac, nametljivom
je znatieljniku odgovorio: Onaj koji ti najmanje nalikuje!
Kada se Filip I I . Makedonski s voj skom pribliio Sparti, zaprijetio j e rij eima: Ako pobijedim,
gorjet e vae kue, gradovi e vam biti u plamenu, vae ene bit e udovice i zauvijek
ete biti roblje." Spartanski je odgovor glasio: Ako. (Tako je nastao najkrai lakonizam.)

L. Zima (1880.) navodi nekoliko poslovica kao mogue primjere lakonizma u hrvatskom jeziku, meu
ostalim i: Prio bih, uz pojanjenje da je to kazao Ciganin gladan i ozebao, kad su ga zapitali, bi li
volio jesti ili se grijati".
PARAFRAZA
Figura misli
Postupak razvijanja diskurza preispisivanjem, prepriavanjem, obradom kakve sentence, iskaza
ili njegove kompozicije. Parafrastiar se usredotouje na razvijanje sredinje obavijesti pomou
niza posrednih naznaka koje tu obavijest prikazuju iz drukijih perspektiva i opskrbljuju novim
pojedinostima. Usredotoimo li se na suvremene diskurzivne prakse, moemo govoriti o
lingvistikoj, komentatorskoj, literarnoj i ludikoj parafrazi.
Na razini sintakse parafrastinim se moe smatrati odnos izmeu aktivne i pasivne reenice te bi se
pasivna konstrukcija Ceste su prekrivene snijegom mogla interpretirati kao parafrastina inaica
njezina aktivnog parnjaka Snijeg je prekrio ceste.
Lingvistika parafraza nastaje i kao posljedica gramatike konverzije kojom se naglaava jedna
perspektiva, a s njom i jedna od dviju istodobnih i povezanih radnji. Iskaz !van je prodao kuu Marku
sasvim drukije konceptualizira dogaaj od iskaza Marko je kupio kuu od lvana. Lingvistika se
parafraza ostvaruje kada govornik svjesno intervenira u ishodini iskaz, primjerice u sluajevima kada
denotaciju zamjenjuje konotacijom. To se recimo dogaa ako se reenica Marku su ukrali automobil
preinai u Marku su maznuli tuta. Aktiv i pasiv, gramatika konverzija ili par denotacija/konotacija
nalaze se u odnosu ekvivalencije.
Komentatorska parafraza. Javlja se u svim oblicima kritike, analize, interpretacije kakva iskaza ili
teksta. Neizbjean je pratitelj visoke kulture, sastavni dio diskurza koji se stvara s predumiljajem.
Komentar signaliziraju pojanjavalaki konektori - danas bi se reklo, wjest, drukije reeno,
ponavljam reenicu, kada npr. kaemo itd. Komentatorska parafraza oblikuje, mijeani tekst', koji
ponekad ima uinak proirivanja, a ponekad uinak saimanja izvornoga teksta.
Literarna parafraza > Dobar primjer ivotnosti parafraze u hrvatskoj knjievnosti moe biti sonet
Oprotaj T. Ujevia. On je itatelju ponuen u tri inaice, i to tako da se druge dvije prema prvoj
odnose kao artistike parafraze.
Ludika parafraza. Obino se realizira kao intervencija u strukturno i semantiki kanonizirane iskaze
poput sentenci, poslovica, frazeologizama i sl. Intervencijom se bitno mijenja znaenje iskaza. Ta
promjena moe biti motivirana eljom da se u kakav jezini klie smjesti i efektno izrazi nova realnost
ili govornikov odnos spram nje. Razvijeniji oblici ludike parafraze radikalno mijenjaju znaenje
sentencama, izrekama ili frazemima u kojima su formalno ukotvljeni. Rije je obino o humornom,
ironinom ili poleminom osporavanju. Jedan je prodavatelj automobila ujesen 2004. g. reklamnu
kampanju utemeljio u dvama sloganima koji su zapravo ludike parafraze dviju poslovica:
Tko eka, ne doeka! < Tko eka, doeka.
Tko se prvi smije, najdue se smije! < Tko se zadnji smije, najslae se smije.
B. ulek predloio je termin razgovijest kao hrvatski naziv za parafrazu, ali on nije zaivio.
RETORIKO PITANJE
Figura misli
Pitanje na koje se ne oekuje odgovor. Pitanjem prikrivena tvrdnja kojom se naglaavaju
govornikovi stavovi i dojmovi, izriu okantne i dirljive stvari, istiu jake emocije poput ljubavi,
oduevljenja, uenja, mrnje, ogorenosti, saaljenja. Retorika pitanje zamjenjuje objektivni
nain govora subjektivnim, uinak nadreuje sadraju, konotaciju denotaciji. Obino se
realizira kao pitanje na koje se odgovor podrazumijeva (Jesmo li za tebe uinili sve to smo
mogli?), pitanje na koje nitko ne moe odgovoriti (to emo postati za 1 O 000 godina?) ili
pitanje na koje govornik uri odgovoriti jer je ono dio njegove diskurzivne strategije (profesor

moe ovako poeti predavanje: O emu emo danas govoriti? Govorit emo o ivotu u vrijeme
renesanse.)
Retoriko pitanje oblikuje specifian kod. Njime s e iskaz oivljuje, a misao afektivno predoava.
Kada bi tko - unato izlinosti takva postupka - poelio odgovoriti na nj, mogao bi rei samo da ili ne.
Medijski i promidbeni diskurz upravo retorikim pitanjima stiliziraju i ,prisvajaju' frazeologizirane
konstrukcije razgovornog jezika. Rije je o strategiji stvaranja atraktivnog, svima prijemivog
diskurza ija su sugerirana obiljeja otvorenost. demokratinost, neformalnost, oputenost, izravnost.
Npr.:
Ljudi moji , je li to mogue?
Dive li se i Vaem krovu?
Jesu li i Vai keksi tako ukusni?
Pjesnici nerijetko poseu za nizom retorikih pitanja, to im omoguuje poliperspektivno razvijanje
teme, detaljiziranje, naglaavanje emocionalnosti lirskog subjekta te harmoninu organizaciju strofe ili
fragmenta pjesme.
Katni-Bakari (2007.) smatra da ta pitanja treba promatrati kao tekstne konektore koji stvaraju
dojam kompozicijske zaokruenosti pjesme.
Nai stariji autori retoriko pitanje redom uvrtavaju meu vanije figure. Tomi (1875.) ga naziva
estetikim pitanjem. Filipovi (1876.) ga odreuje kao pitanje koje postaje slikom, Zima (1880.)
naglaava njegovu diskurzivnu snagu.
U novije su vrijeme kreb (1986.) i Lei (2008.) podsjetili na to da je antika retorika razlikovala vie
vrsta retorikog pitanja, meu inim: erotezu (pitanje kojim se sugerira odreeni odgovor), eperotezu
(emfatiko pitanje), antipoforu (pitanje iza kojeg slijedi odgovor koji porie mogunost odgovora),
eroternu (tvrdnju u obliku pitanja), puzmu (protest u obliku pitanja), anacenozu (pitanje odsutnoj,
stvarnoj ili izmiljenoj osobi) i simbuleuzu (pitanje kojim se toboe trai savjet).
ALEGORIJA (prenesen govor)
Retoriki, poetiki i knjievnoteorijski pojam
1. Figura misli.
Iskaz koji ideju ili kakvu kategoriju (moralnu, religijsku, filozofsku, emocionalnu) predoava
govorom o bliskim i konkretnim stvarima. Najee se pojavljuje kao narativni ili deskriptivni
tekst koji se moe itati dvostruko - doslovno i preneseno. Tipini likovi alegorijskog
prikazivanja su ljudi, ivotinje i vegetacija. U pismu konvencionalizirani znak alegorije jest
veliko poetno slovo personificiranih likova (Pravda, Ljubav, Starost).
Alegoriju kao figuru spominju ve Heraklit, Plutarh i Demetrije. Sva ju trojica opisuju posve openito
kao trop koji jedno kae, a drugo znai. U 18. st. rabe ga primjerice dvojica iznimnih retoriara, C.
Dumarsais i P. Fontanier, a u nae ga je vrijeme usvojio U. Eco (1997.) - alegorija i nije drugo nego
lanac metafora kodificiranih i izvedenih jedna iz druge". Ponekad se alegorija opisuje i kao proirena
ili kontinuirana personifikacija. Meutim znaenje metaforinih i personificiranih izraza dostupno je
samo u figurativnom smislu, a znaenje alegorinog iskaza uvijek uva mogunost dvostrukog itanja.
Sve do 18. st. alegorija i simbol su sinonimi. Razlika se uspostavlja u romantizmu, posebice s
Goetheovim (1926.) svodenjem alegorije na didaktiku vjebu Alegorijski je koo temelj mnogih
jednostavnih oblika - poslovice, maksime, aforizma, krilatice. Alegorijski je kod u temelju basni,
satira, parabola, romana s kljuem. U njima se poune i moralistike prie oblikuju posredno, te ih
treba tumaiti
Alegorijsko djelo. Kada cjelinu kakva teksta ili iskaza obiljeava supostojanje eksplicitnog i
implicitnog smisla, govori se o alegorijskom djelu. Obino se fabulama o snovima, putovanjima,

bitkama alegorijski slika stvarnost, ljudski ivot, funkcioniranje svijeta i sl. Prvo je takvo djelo
Psychomachia (Borba dua) pjesnika Prudencija. U hrvatskoj knjievnosti alegorijsko djelo je roman
Planine (1536.) P. Zorania.
Alegoreza. Interpretacija teksta, temeljena na alegoriji, starija je od alegorije kao figure i alegorije kao
knjievnog oblika. Stari su Grci luili povrinsko i dubinsko (alegorijska) znaenje - prvo omoguuje
neposredni komentar uporabljenih rijei i reenica, a drugo put prema skrivenome smislu.
K tome potkraj 20. st. teoretiari su osvijestili injenicu da je i svaki in verbalnog i perceptivnog
prikazivanja stvarnosti alegorijske naravi te da se razliiti oblici historiografskog prikazivanja
mogu promatrati kao alegorijski anrovi (Biti 2000.). Rimljani su alegoriju nazivali pennutatio,
similitudo, inversio i sl. Hrvatski su ju filolozi i retoriari prevodili kao inokazanje i inorijeje (Stulli
1806.), inokaz (ulek 1874.), prispodoba, razjanjavanje u prilikama i sl.
METAFORA
Figura rijei (trop)
Zamjenjivanje jedne rijei drugom prema znaenjskoj srodnosti ili analogiji; prijenos imena s
jedne stvari na drugu i znaenja s jedne rijei na drugu. Metaforiko se znaenje, prema
klasinoj retorici, oblikuje u srazu pravog (konvencionalnog, proprium) i nepravog (prenesenog,
improprium) znaenja. Ono se uvijek dogaa u kontekstu i viestruko je ovisno o njemu.
U metaforizacijskoj se ulozi mogu pojaviti imenice (krila noi), glagoli (snijeg je paralizirao zemlju),
pridjevi (rascvjetana misao), prilozi (munjevito mu je odgovorila) itd. S obzirom na karakter
metaforikog znaenja, stupanj metaforinosti i tipove diskurza u kojima se pojavljuje, naelno je
mogue razlikovati spoznajnu, ekspresivnu i poetsku metaforu.
Spoznajna metafora obuhvaala bi izraze kojima se imenuju stvari i pojave za koje jezik ne posjeduje
nazive, poput noge stola ili grla boce (katahreza) te ustaljene izraze koji zrcale dubinske misaone i
kulturalne koncepte. Katahreza upuuje na bitna svojstva metafore - neprevodiva je na doslovni izraz
(jer takav zapravo ne postoji), rabi se i razumijeva kao svaki drugi naziv, otvara mogunost stalnom
jezinom fiksiranju novih uvida
Ekspresivna metafora ima izrazit karakterizacijski potencijal. Njome se vrednuje kakva pojava, stvar
ili osoba - ona obino hvali ili kudi, zagovara ili osporava. Najee se pojavljuje u razgovornom
jeziku, medijskom i promidbenom diskurzu. U razgovornom jeziku njome se izriu njenost (miiu,
pile moje, cvijete moJ), srdba (majmune, svinjo prljava), prijezir, radost i sl.
Poetska je metafora originalna, lucidna i inventivna. Njome se povlae iznenaujue analogije,
upuuje na percepcijske, refleksivne i retorike osobitosti pojedinog pjesnika, obogauje lirski
imaginarij novim slikama. Nerijetko je tamna i zagonetna te potie itatelja da upravo od nje krene u
pustolovinu osmiljavanja pjesme.
S obzirom na prisutnost pravog i posudenog imena metafora moe biti eksplicitna i implicitna. U
eksplicitnoj metafori (ili in praesentia) prisutno je i pravo i posueno ime. Osnovni je smisao
zajamen, a figurativni ga smislovi mijenjaju, dopunjuju i ire, i to polazei od anra, govornika ili
njegova raspoloenja. Estetska je funkcija izrazito naglaena. Bonhomme (1998.) istie da taj tip
metafore najee ima tri pojavna lika:
atribucijska metafora (realizira se kao subjektivna definicija: A l je A2)
Rue su munje misli (T. Ujevi, Svetkovina rna)
mjesec je biljka (B. Male, Od hrane do boga)
I zaista je ta Avlija i sve ta je u njoj ivelo i ta se sa njom deavalo bila velika pozornica
i stalna gluma Karaozovog ivota. (I. Andri, Prokleta avlija)
Ve 30 godina Rijeka je trn u Dinamovoj peti (T. idak, JL)
apozicijska metafora (gramatiko supostavljanje izraza koji se i izraza kojim se metaforizira: A l, A2)

Bog noi mjesec (A. B. imi, Mjesear)

svjetlost - ista ogrebotina (A. agar, Tamo gcije prestaje pjesma)
istoa sa stilom. Bosh (reklamni slogan)
determinacijska metafora (genitivna sintagma kojom se poetizira ili figurativno karakterizira rije ili
izraz: A 1 IA2)
kroz bijelo meso vijavice
u krzno noi inje inje (A. agar, lzaeto)
U Albaniji kia kamenja, u Izraelu kia metaka (NL)
Biser vae koljke (reklamni slogan za osvjeiva za WC)
U implicitnoj metafori (ili in absentia) pojavljuje se samo posueno ime. Primatelj, suoen iskljuivo
s pripisanim obiljejima, zatjee se u ulozi odgonetaa. Kada je rije o ustaljenim implicitnim
metaforama (mac"ka, krkljanac, bijela vrana), on e lako razumjeti njihov smisao (djevojka, guva,
iznimka).
Engleski je kritiar I. A. Richards u studiji Filozofija retorike (1936.) ustvrdio da je ovjekovo umijee
metaforiziranja golemo i neobjanjivo, za razliku od miljenja o tom umijeu, koje je veoma
nepotpuno, izoblieno, odvie pojednostavljujue.
Meu najutjecajnije studije o metafori ubraja se svakako Jakobsonova Dva aspekta jezika i dva tipa
afatinih smetnji (1956.). Jakobson razlikuje paradigmatsku i sintagmatsku os u jeziku te selekciju i
kombinaciju kao naine ureivanja govora. Na paradigmatskoj se osi diskurz razvija metaforiki, jer
poiljatelj bira izmeu meusobno zamjenjivih elemenata prema naelu slinosti; na sintagmatskoj se
osi diskurz razvija metonimijski jer se elementi kombiniraju prema naelu susljednosti.
Poredbena teorija metaforu tumai kao eliptinu poredbu
Supstitucijska se teorija zasniva na uvjerenju da se metaforini izraz rabi umjesto doslovnog, da su
preneseno i doslovno znaenje utvrdive kategorije, da je razumijevanje metafore nalik odgonetanju
zagonetke te da je metafora svediva na ukras kojemu je svrha zabaviti i razonoditi
Interakcijsku su teoriju ponajvie razvili I. A. Richards i M. Black. Richards (1936.) tvrdi da u
metafori zajedno djeluju dvije ideje o razliitim stvarima, koje se oslanjaju na jednu rije ili izraz ije
je znaenje rezultanta njihova uzajamnog djelovanja. Te dvije ideje oznaava pojmovima tenor
(osnovna ideja, sadraj) i vehicle (posuena ideja, prijenosnik).
Za razliku od interakcijske teorije, koja inzistira na dvosmjernosti znaenjskog prijenosa, kognitivna
teorija pretpostavlja jednosmjeran proces kojim se na ciljno podruje primjenjuju semantike
vrijednosti konceptualne strukture ishodinog podruja. Od hrvatskih znanstvenika zapaene studije o
metafori napisali su J. Jurkovi (1875.), A. Stama (1983.), V. Boievi (1990.), Z. Radman (1995.) i
Z. uli (2003.).
METONIMIJA
Figura rijei (trop)
Zamjenjivanje jedne rijei drugom na temelju njihove logike bliskosti, vremenske ili prostorne
povezanosti. Ubraja se meu osnovne trope. Umjesto slinosti, koja karakterizira metaforiki
prijenos, kod metonimije rije se koristi za oznaavanje predmeta ili svojstava koji se nalaze u
egzistencijalnoj vezi sa njenim uobiajenim referentom" (Ducrot i Todorov 1987.).
U obvezni argon sportskih novinara uli su i metonimijski nazivi za pojedine momadi, koji upuuju
na boju dresa, sponzora, lokaciju i sl.
bijeli - nogometai Hajduka
modri - nogometai Dinama
pjesnici - nogometai Zagreba (iz Kranjevieve ulice)
farmaceuti - nogometai Slaven Belupa

Tako P. Fontanier (1827.) govori o devet vrsta (metonimija uzroka, sredstva, uinka, sadraja, mjesta,
simbola, vanjtine, zatitnika i stvari), L. Zima (1880.) o deset, a H. Morier (1998.) nalazi preko
trideset vrsta metonimije. U opisima te figure ustalilo se razlikovati sljedee zamjene:
proizvoa za proizvod (umjetnik za djelo):
Susjedi su kupili novi Sony. > televizor marke Sony
Posudi mi Andria. > knjigu koju je napisao Andri
uzrok za posljedicu:
Zbog teke sue Nigeru prijeti katastrofalna glad. > nedostatak hrane (VL)
U vinu ih sanak prevario > pijanstvo (nar. pjesma)
prostor za ustanovu:
Rat na relaciji Pantovak - Markov trg poeo je na slavonskim cestama. > sjedite predsjednika,
sjedite Vlade (GS)
Prosvjednici poruili : Gradonaelnie, Remetinec te eka > zatvor u Remetincu (ez)
Idila na Poljudu +- stadion u Poljudu (SN)
prostor za dogaaj:
Posljedice ernobila u Njemakoj, na primjer, bile su znatno snanije nego u Hrvatskoj. > nuklearna
katastrofa u ernobilu (V)
Mostar je sino nalikovao na Bejrut! Preko tisuu huligana sukobilo se u petak naveer s
policijom na ulicama zapadnog dijela Mostara. > graanski rat u Bejrutu (pi)
prostor za proizvod ili predmet:
Zapali havanu, protegne se na crvenom divanu i poe itati nekrologe svoga strica. > kubanska
cigara (E. Kumii, Gospoa Sabina)
Dinga osvojio srebrnu medalju u Parizu > vino s podruja Dinga (m)
prostor za stanovnika ili stanara:
itav stadion pljeskom je pozdravio Hajdukovu igru! > gledatelji (i)
Hollywood u susjedstvu > holivudski glumci u Bosni i Hercegovini (JL)
Poslije su doli komadi Gorkoga i svjetski trijumfi. I Zagreb je imao prilike da se divi tom
savrenom umjetnikom ansamblu. > graani Zagreba (M. Fotez, Kazalini feljtoni)
sredstvo (orue) za korisnika:
Izbornik Nikola Pili, prvi reket lvan Ljubii i drugi reket Mario Ani ispisali su najljepe i
nezaboravne stranice u svojim karijerama. > tenisa (V)
Prvo pero hrvatskog krimia vodi nas u jo jednu napetu i neizvjesnu avanturu. > pisac
(tp)
Kada sam osnovao svoj kvartet, uvijek sam nastojao da prva violina bude upeatljiva. > svira violine
koja vodi u orkestru (V)
simbol za simbolizirano:
Van ita je ponekad i surovo realistian i plastian. Ne uljepava stvarnost niti joj se udvara.
Umjetnika istina mu je i kist i pero. > slikarstvo, knjievnost (VL)
To vie nije bila ak ni arhetipska borba erosa i thaoatosa, nego sami thanatos, koj i je
ve gotovo uzurpirao vlast nad ivotima. > ljubav, smrt (Vc)
upravitelj za upravljano:
Guardiola posramio Mourioha > momad Barcelone, momad Reala (JL)
Opstanak al Qa'ide znai da je Bush izgubio rat i u Afganistanu. > vojska kojom zapovijeda
G. Bush (JL)
vrijeme za dogaaj:
Unitila ga je 1991. > rat
Ako sam svoju vjerodostojnost potroio 1948., kako to da mi je vjerovao i nakon 40 godina
[ ... ] > vrijeme Informbiroa (V)
dio tijela za svojstvo ili osjet:
Boe dragi, tko ima srca uivati u okrutnostima. > hrabrost (M. Kova, Vrata od utrobe)
Nepomuk ispije posljednji gutljaj i sav se pretvori u uho [ . . . ] > pomna slua (I. Donevi,
Mirotvorci)
Imao Roderik dobar nos - i utio je odasvuda da se neka promjena sprema. > predosjeaj

(K. . Gjalski, Pod starim krovovima)

spremnik za sadraj:
Juer je za ruak pojela pun tanjur juhe i dva tanjura mesa i mlinaca. > hrana iz tanjura (r)
Junaci, pijte brzo i po tri ae, znajte, jer se Bog u trojstvu rodio. > pie iz aa (M. Vodopi, Marija
Konavoka)
I. Markovi (2010.) metonimijom smatra i uporabu imena prvoga ili tipinoga predstavnika kakva
razreda (u irokom smislu rijei) za itav razred. [ ... ] Takva su imenovanja esta u jeziku znanosti i
tehnologije. Prema imenima prvih ili najvanijih nalazita nastala su imena geolokih, arheolokih,
antropolokih razdoblja
Metonimijska se zamjena ostvaruje zahvaljujui cjelini koja obujmljuje upotrijebljeni i zamijenjeni
pojam. Za razliku od metafore, koja povezuje razliita podruja, metonimijski se prijenos dogaa
unutar istog podruja. Najee je rije o konvencionalnim vezama, kakvima upravo obiluje govorni
jezik. One nastaju kao posljedica jezine ekonomije.
Eliptinost je bitno svojstvo te komunikacije, te samim tim i vano izvorite njezine metoniminosti.
Npr.:
Kupio je bocu crnog i ribice. > crno vino
Nosi leoparda oko vrata. > krzno leoparda
Dat u ti svoj mobitel pa me nazovi. > broj mobitela
Susjed gori. > susjedova kua
Poloila sam Stilistiku. > ispit iz kolegija Stilistika
Messi je glavom pogodio vratnicu. > loptu udario glavom
Teoretiari metonimije ustrajno se vraaju tekstu Dva aspekta jezika i dva tipa afatinih smetnji
(1956.) R. Jakobsona. Taj svestrani mislilac razlikuje paradigmatsku i sintagmatsku os u jeziku te
selekciju i kombinaciju kao naine ureivanja govora. Na paradigmatskoj se osi selektira izmeu
meusobno zamjenjivih elemenata prema naelu slinosti; na sintagmatskoj osi kombiniraju se
elementi prema naelu susljednosti. Pritom razvijanje diskurza prema slinosti naziva metaforikim, a
prema susljednosti metonimijskim putem.
Ponekad se sinegdoha, antonomazija i metalepsa tretiraju podvrstama ili posebnim sluajevima
metonimije.

Marina Kovaevi i Lada Badurina: Raslojavanje jezine stvarnosti

Vertikalna i horizontalna raslojenost polja diskurza
o
o
-

uporabna domena jezika odreena je funkcijama; jezik je multifunkcionalno sredstvo koje

prilagoavamo ljudskim potrebama i ciljevima; funkcije se ostvaruju u sferi njegove primjene kao
govor ili kao pismo (razliiti mediji, dva plana jezinoga raslojavanja)
funkcionalni stilovi (prelamanje pojma jezika i pojma funkcije, usp. Jakobsonove funkcije)
jezini podsustavi koji se razlikuju po nekoj prepoznatoj funkciji; podjela polja diskurza na diskurzne
tipove, koji su i domene
raslojenost se treba motriti u horizontalnoj i vertikalnoj ralambi
horizontalno (privatni, javni, specijalni, multimedijalni i literarni diskurs) i
vertikalno (govorni i pisani diskurs)
nedosljednost dosada: neke se funkcije motre kao funkcije govora (razgovorni stil), a
druge kao funkcije pisma (znanstveni stil) te se zanemaruju neki aspekti opisa
govornik je veinom neosvijeten s obzirom na jezik kojime se slui, odabir i uporaba
leksikih jedinica automatizirane su radnje, konvencionalno definiranje

o
o

komunikacijska kompetencija sposobnost prilagoivanja iskaza situacijskomu kontekstu i

njime generiranu mediju, uvijek u skladu sa sociolingvistikim normama
stilistika kompetencija (Katni-Bakari) proporcionalna je pojedinevu poznavanju
razliitih jezinih potkodova, kao i uspjenomu prekljuivanju s jednoga potkoda na drugi, a takoer i
njegovoj sposobnosti da prepozna stileme u kakvome tekstu i pravilno odredi "stilsku putovnicu" neke
jezine jedinice
diskurz zajednika obiljeja tekstova, konverzacija i kontekst, pisana komunikacija izmeu
pisca i itatelja; diskurz govora razgovorni diskurz i diskurz pisma pisani diskurz
diskurzna polja domene ukupnoga polja diskurza, polja u kojemu se ovako shvaene
diskurzne domene ili tipovi (privatni, javni, specijalizirani, multimedijalni, literarni) sukobljavaju,
harmoniziraju i proimaju
diskurzni tipovi na razini konkretizacije, sainjeni od tekstova, tekstovi se udruuju u nie
tekstne tipove ili anrove, a zajednika nas obiljeja tekstnih tipova vraaju pojmu diskurza kao
domeni nekoga naddiskurza unutar polja diskurza kao sfere sveukupne realizacije jezika
neogranien broj situacija podvodi se pod ogranien broj kategorija diskurznih
tipova
dvostruka klasifikacija horizontalna diferencijacija (diferenciranje po funkcijama) te
vertikalna (diferenciranje po planovima)
dvije pragmatike osi globalna i pojedinana
globalna pragmatika razina predsavlja plan na kojemu se polje diskurza diferencira
u globalne domene diskurzne tipove s obzirom na globalnu svhru, a ovi se pak nadalje mogu
granati na svoje vlastite domene, sve dok ne dosegnu pojedinanu pragmatiku razinu, onu koja se
tie diskurza pojedinca i iz njega izvedena konkretnoga pisanoga ili govornoga teksta
globalna razina jest razina izbora jezinih strategija (kako govoriti), dok je
ona pojedinaana razina izbora grae (to govoriti), gdje se ova druga nadovezuje i oslanja na prvu te
se interaktivno suodnose tijekom itava iskaza
konkretni je iskaz u svojoj ukupnosti odreen svojom kategorijalnom
pozicijom u jezinoj stvarnosti pa e se govornik opredjeljivati izmeu sinonimskih i srodnih
mogunosti u jeziku, u skladu sa eljenim jezinim uinkom
funkcionalni stilovi u tradicionalnoj podjeli: razgovorni, administrativni, publicistiki,
znanstveni + potkategorije

o
o
o
o
o
o
o
o

ne ubrajaju knjievnoumjetniki stil, ali ni tzv. znanstvenopopularni stil (Pranji)

odluuju se na pojmovnu preraspodjelu
privatni i javni diskurz - dok je privatni govor ekskluzivan i razumiju ga samo neki,
meusobno blisko povezani sugovornici, javni je govor demokratian i sam je po sebi prije nametljiv
negoli ekskluzivan jer nastoji dosei i najudaljenijega recipijenta, najraslojeniji, najtee ga je opisati
specijalistiki diskurz npr. ekonomska i pravna znanost, burza i administracija i
slino
multimedijalni diskurz od privatnoga (npr. elektronika pota) do javnoga (npr.
reklame), a specifian je po tome to u jezini kod ukljuuje i nejezini
privatni, javni, specijalizirani i multimedijalni diskurz razlikuju se s obzirom na recipijente, a
potom i tematski
svaki govornik unosi promjene u polje diskurza (dijalekti, varijeteti)
tematski delimitatori kategorije razgovornosti, publicistinosti, administrativnosti,
znanstvenosti
razgovornost prisnost prema sugovornicima, jezina nehajnost, relativno slobodan
pristup jezinomu standardu
publicistinost usmjerenost govornika sluateljskoj ili itateljskoj masi te
uspostavlja srednji odnos prema jezinoj grai: s jedne se strane jezik uzdie iz razgovornosti na vii
stupanj uopavanja, ali istodobno se pojednostavljuje (npr. znanstvena tematika u novinama)
administrativnost najvie knjiki jezik, neosoban, traga za jednoznanou,
umjetan, pun obrazaca, nedvosmislenost na tetu ekspresivnosti

o
o
o
o
o
o
o
o
o
o
o
o
-

znanstvenost istananiji pristup normi tei je osmiljeno provoditi na svim

jezinim razinama, sofisticiran je i zahtjeva, odraava preciznost znanstvene metofologije, glavni su
oslonac standardojezine norme
knjievnoumjetniki diskurz opire se svakoj klasifikaciji koja bi ga htjela situirati unutar
polja, svojom se estetskom dimenzijom aktualizira mimo/ponad praktinosti i pragmatinosti u
klasifikaciji
ukupno je polje diskurza poprite njegova prekodiranja u polje literarnoga diskurza
koje se, sluei se jezikom stvarnosti, oslanja na poetike obrasce, teei nadilaenju obaju momenata
vezan je uz polje diskurza time to se njime napaja i na nj moe utjecati
sustav po sebi kojemu je polje diskurza u svojemu cjelokupnome rasprostiranju tek
graa
knjievno je djelo artefakt: kad u njemu razabiremo elemente diskurznih tipova
preuzete iz polja diskurza, onda upoznajemo i prirodu njegova materijala stilistika analiza otkriva
postupke kojima jezini materijal prerasta u jezik knjievnosti
literarnost ono to knjievno djelo ini knjievnim, specifino svojstvo literarnoga
koda
diskurz se uobliava na metaforikoj (naela izbora i supstitucije) i na
metonimijskoj (slaganje i kontekstuiranje diskurznih, jezino-znaenjskih mikroelemenata) osi; iskaz
se u knjievnosti priklanja jednomu polu na tetu drugoga
interdiskurzna pretapanja svojstvo interdiskurzivnosti kojime je obiljeeno svagda
dinamino polje diskurza (s time su u vezi problemi intetekstualnosti i intermedijalnosti)
u svakome se govornome inu funkcije govora njegovi planovi viestruko prelamaju
te je svaki tekst svojevrstan mozaik koji odraava mnoinu izvantekstualnih i/ili intertekstualnih
okolnosti te odnosa
u podruju govora nema neutralnosti
diskurz o neutralnosti, odstupanjima, obiljeenosti podrazumijeva i postojanje kakve
vrste polazine veliine kao mjere u odnosu na koju se izvode sve daljnje procjene, a esto se mjera
uvodi nasilno
neutralnim se moe shvatiti samo sustav sam po sebi langue kao potencijal, a ne
ostvaraj
govor je uvijek u kakvoj funkciji ili mediju, ne moe biti neobiljeen ili neutralan,
uvijek pripada situaciji okviru spram kojega uspostavlja relaciju
stilske bismo vrednote mogli dovoditi u vezu sa sloenou relacija koje se prelamaju kro
govor, gdje je vii stupanj sloenosti oznaka sofisticiranijega, estetski usmjerenoga iskaza

Raslojavanje polja diskurza na jezine planove (razgovorni diskurz i pisani diskurz)

o
o
o

vertikalno se raslojavanje provodi s obzirom na medij govoreni ili pisani, odnosno jezina se
djelatnost kao govor, podruje primjene, ostvaruje ili u usmenome ili u pisanome vidu
Palmer: prednosti govorenoga jezika postoje civilizacije i bez pisma, dijete prvo naui
govoriti, govor ima vaniju ulogu u naim ivotima, govor se tee prenosi u pismo nego obrnuto
situacija govora i pisma auditivni kontakt meu sudionicima, ne nuno vizualni, doim se s
pisanim tekstom komunicira iskljuivo vizualno
govorna se komunikacija odvojia pravocrtno u vremenu, a pisanim se tekstom
komunicira relativno slobodnim, viesmjernim kretanjima prostorima zapisanoga teksta
pisani je tekst lien prozodijskih svojstava govora i neverbalnih elemenata
paralingvistikih elemenata; Guberina govorne vrednote intonacija, intenzitet, tempo, pauza,
mimika, geste, kontekst
u govornoj su situaciji gotovo u pravilu prisutni i poiljalac i primalac poruke
(izuzetak radijske emisije, no one kao da se priklanjaju pisanomu mediju) te i reakcije sugovornika
utjeu na odvijanje komunikacijskoga procesa, doim je poiljaocu pisane poruke uskraen neposredni
kontakt i nedvojbeno mora utjecati na njezino oblikovanje

o
o

o
o
o

o
o
o

sintaksa je govorenoga jezika jednostavnija, u njemu je ee izravno obraanje

(vokativi, imperativi, pitanja), potom specifina frazeologija i leksik, a esti su i konektori te
potapalice
situacija govora ovisna je o fatikoj funkciji zbog izravne interakcije s recipijentom, te
je govor proet elementima koji signaliziraju postojanje kontakta ili njegovo trajanje (Kui?), doim u
situaciji pisma nedostaje feedback, esto je izrazitija referencijalna, ekspresivna ili metajezina
funkcija
govornik se nerijetko usmjerava na samu temu, a pozadinska objanjenja upleu se
kao paralelni tokovi, ovisno o signaliziranju publike ili njegovu smatranju
govorena je reenica iskaz u nastajanju, esti su prekidi i pretapanja, doim je pisani
tekst kongruentnije strukture, a u njemu intonaciju i sl. esto zamjenjuju interpunkcijska i grafika
sredstva
sam govor pridonosi razgovornosti bilo kojega diskurza, pa i onih koji se primarno veu uz
pismo, te se time razgovorni diskurz suava na domenu privatnoga diskurza
konverzacijska funkcija tie se razmjene razgovor je izravna usmena razmjena miljenja,
stavova, dojmova itd. izmeu dviju ili vie osoba, odnosno izmjenjivanje govornih poruka
Griceovo naelo suradnje potovanje konverzacijskih maksima: kvantiteta (govori
dovoljno), kvaliteta (govori istinito), relevantnost (govori bitno), modalitet (govori jasno)
svako krenje maksima moe imati dva uinka zbog pogrenoga se poteza
konverzacija moe rasplinuti i neproduktivno zavriti ili se postie opi nivo konverzacije, a naelo se
suradnje naputa da bi se uspostavilo na vioj razini
Labovljeva narativna sintaksa svakodnevna pria nuno predstavlja krenje nekoga ili
vie ili svih naela suradnje, svojevrstan je komunikacijski prekraj, jer pripovijedanje u
asvakodnevnoj situaciji predstavlja uzurpaciju komunikacijske ravnotee
to se moe opravdati jedino priom samom, tada pripovjeda preuzima obavezu da
kvalitativno, kvantitativno, relacijski i nainom nadmai oekivanja svojih sugovornika, dobije
sluateljski konsenzus, i prekvalificira naelo suradnje
temeljni pojmovi konverzacijske sintakse:
minimalna konverzacijska sekvencija sastoji se od dvaju meusobno gramatiki
ili semantiki povezanih iskaza (semantika je veza nadreena gramatikoj); minimalnu
konverzacijsku sintaksu ine iskaz i replika
opa struktura konverzacije
konvencionalno ili situacijsko otvaranje komunikacije - odgovara fatikoj
funkciji (Dobar dan!)
saetak - prva fraza koja u sebi sadrava temeljnu informaciju koju govornik
nudi sugovorniku (Vidio sam danas u gradu Sabinu)
elaboracija elaboraciju vri govornik A, ali na poticaj govornika B (B:
Sabinu? A: Da, i to s Tihomirom, potom slijedi cijela pria)
prestrojavanje konverzacija se prestrojava na analognu priu, na
kontrastnu priu ili na uopavanje, a sve su opcije u funkciji ocjenjivanja ispriane prie
prekid mehaniki (npr. zvoni telefon, dolazi netko novi), uvoenjem novih
tema ili iscrpljenjem teme koje se objavljuje kodom, npr. I to ti je to, takav je ivot
konvencionalno i/ili situacijsko zakljuivanje komunikacije ponovno
usmjeravanje na kod, fatika funkcija (Javi se da odemo na kavu!)
temeljnu konverzacijsku sintaksu ine potpune nezavisne reenice u linearnome
slijedu, no postoji nekoliko odstupanja:
sugovornik ignorira ponuenu informacijom (neshvaanje ili svjesno)
sugovornik bira sporednu informaciju kao osnovicu za daljnje razvijanje
konverzacije
sugovornik uvodi protuinformaciju kao osnovu za konverzacijom
administrativni diskurz
jasnoa, jednoznanost, neosobnost, strana mu je ekspresivnost

na leksik djeluju dvije tenje tenja za obezlienjem, ekonominou,

jednoznanou (no problem s pleonazmima!) i terminologizacijom te potreba za jezinim
inovacijama, npr. purizam
Javni diskurz

o
o
o

javni diskurz kao hiperonim svih raznolikih jezinih realizacija u kojima se prenosi neki tip
poruke vane za konkretnu drutvenu zajednicu
javna je komunikacija drutveno determinirana te neizbjeno ovisi o statusu i ulozi sudionika
bitne karakteristike javnoga diskurza: nedefiniranost i nediferenciranost krajnje
karike u komunikacijskome lancu auditorija kojemu se govornik obraa - te govornikova ne uvijek
razumna elja da i takvo raznorodno sluateljstvo razumije i prihvati poruke koje mu upuuje
diskurzni tipovi nie razine unutar javnoga diskurza:
politiki diskurz povezan je s javnim politikim djelovanjem, strategije
pragmatike, manipulacije i ideologizacije
sakralni diskurz religija kao vrsta okosnica, zadanost obreda uvjetuje
formulainost, a u domenama gdje se doputa vie slobode (npr. propovijedi), opet se izraz podvrgava
zadanostima diskurznoga tipa ritmizirani govor i specifian leksik (arhaizmi, historizmi, teoloki
termini) te intonacijska svojstva, ponavljanja itd.
publicistiki diskurz precjecite razliitih diskurznih tipova ukljuenih u iroko
zacrtan javni naddiskurz, funkcionalno obgrljuje raznolika podruja ljudske djelatnosti; jezik mu je
nuno posredovan medijem; jezino je demokratian primjerava se recipijentskomu prosjeku,
ostavlja mogunost i za neupuene, ne iskljuuje niije zanimanje; kratkoroan je; problemi
objektivnoga izvjetavanja i informativnosti, jezini problemi (pogreke, ali i hiperkorekcije te
purizam)
administrativni i publicistiki diskurz kao meuprostori, mjesta doticanja i proimanja
pojedinih diskurznih tipova, mjesta stilskih interferencija
Specijalizirani diskurz

o
o
o
o

primijenjeni diskurzi koji se bar jednim svojim dijelom ukljuuju u javni diskurz proces
demokratizacije koji usporedno tee s procesom despecijalizacije
akademski diskurz kao reprezentant, a iz slojevite strukture izdvaja se jezik znanosti o
knjievnosti
izvorno pripada planu pisanoga iskaza, slian je u artificijelnosti administrativnomu
pisanju, no posjeduje znanstvenu tenju istraivanju ~ jezik znanosti preciznost, nemetaforinost,
metajezinost
jezik znanosti o knjievnosti
mimetinost jezika knjievnosti, jezik knjievnoumjetnike tvorevine doima se
stvarnim, kao to su i likovi; jezik je ne samo sredstvo kazivanja nego i materijal koji upozorava na
sebe sama ~ poetska funkcija jezika, metajezik i autoreferencijalnost
jezik knjievnosti nadstvarnosan je te izabire one funkcije koje eli tematizirati te
literarizirati, n jezinoga izbora u knjievnome djelu istodobno je in naputanja jezine stvarnosti i
in njezina interpretiranja
knjievna znanost u suprotnosti dviju tenji:
subjektivistika - pribliavanje djelu sadrava opasnost stapanja s njime, pri
emu se metajezini plan znanstvenoga opisa moe zaraziti jezikom samoga djela i izgubiti svoju
primarnost
objektivistika - udaljavanje od djela sadrava opasnost openitoga,
neizdiferenciranoga pogleda, koji s pozicija udaljenosti ne razluuje bitne aspekte svojega predmeta
zbog inherentnih kognitivnolingvistikih aspekata, metaforinost je nemogue izbjei,
no esto se konvencionalizira npr. orijentacijske metafore gore dolje kao dobro i loe, vee i manje
esto se demetaforiziraju i postaju terminologijama npr. pojam roda i vrste, glavno i sporedno,
hiper- i hipo- i slino; demetaforizacija je osnova stvaranja znanstvenoga iskaza

Multimedijalni diskurz
o
o
o
o
o
o

Guberina: govorne vrednote mimika, geste, kontekst, intonacija; u amerikoj literaturi

parajezik koji je paralelan verbalnomu, a parajezine znakove nije mogue pretvarati u rijei
Cook: dvostruki komunikacijski kanal, istodobno oditavamo i lingvistike i
paralingvistike znakove
reklamni diskurz
interkodna preklapanja, ukljuivanje auditivnosti i vizualnosti, este glasovne
simbolike (npr. Schhhhhweps, frikativi su esti kod pia i sredstava za ienje)
kao i govor poezije, eli ostvariti prisniji odnos s recipijentom; apelativna funkcija
reklame
karakterizira je tipina nestabilnost svih novijih tipova diskurza, ona neprestano
pomie svoje anrovske granice
interdiskurzivnost (npr. trebamo prepoznati kod druge reklame, nizovi) i
multidiskurzivnost reklame te njezina intermedijalnost i multimedijalnost; interaktivnost i ukljuivanje
recipijenta
multimedijalni diskurz suodnos jezinih i parajezinih elemenata u pretapanju s
izvanjezinima
tekst prerasta u multitekst, koji svoju koherenciju uspostavlja sredstvima smislena
povezivanja ukljuenih kodova, dakle implicitno

Intradiskurzivna i interdiskurzivna proimanja

o

o
-

polje diskurza jest heterogeno, konfliktno, dinamiko, pretopljeno, govor ne miruje, a nasuprot
toj dinamici egzistira naa tenja da je shvatimo, razgraniimo i klasificiramo
intradiskurzivnost kretanje unutar jednoga diskurznoga tipa i interdiskurzivnost
kretanje meu razliitim diskurzivnim tipovima
intradiskurzni (srodni, vieglasja istoga tipa) i interdiskurzni glas (sjedinjuju se
uspostavljajui moment meusobnoga odudaranja), npr. obiteljski govor svih lanova kao
intradiskurzni, svatko unosi neki svoj element u nj, a interdiskurzni karakterizira svakoga pojedinca
(npr. administrativnoga oca ili znanstvenicu majku)
interdiskurzivnost
i
intradiskurzivnost
moemo
podvesti
pod
pojam
intertekstualnosti, koji se tie suodnoenja tekstova
intermedijalnost veza teksta i predloka, intermedijalna se proimanja razabiru gdje god
govoreni iskaz utjee na onaj pisani, a poljem diskurza krei se u vertikalnome smjeru (najbolje je
ostvarena u multimedijalnome diskurzu); intermedijalne veze ukljuuju i intertekstualne veze

Jan Mukarovski, Struktura pjesnikog jezika [Teze prakog lingvistikog kruga]

I. PJESNIKI JEZIK KAO FUNKCIONALNI JEZIK I KAO MATERIJAL
- u studiji se bavi pjesnikim jezikom
- u uvodu prvo objanjava to pjesniki jezik NIJE, u emu NIJE njegova sutina
1) nije ukrasno izraavanje
2) ljepota nije njegovo stalno obiljeje
3) nije istovjetan jeziku koji je namijenjen izraavanju osjeaja, sa emocionalnim jezikom:
emocionalni jezik tei to neposrednijem izraavanju emocionalnog uzbuenja i zato je

ogranien na psihiko raspoloenje individualca koji govori; cilj pjesnikog jezika je stvaranje
trajnih vrijednosti; emocionalno izraavanje tek je jedan od sredstava koje pjesniki jezik
koristi za svoje ciljeve
4) ne moe se okarakterizirati svojom upeatljivou ("plastinou")
5) slikovitost nije uvijek karakteristina za pjesniki jezik
6) individualnost, naglaena osobnost pjesnikog izraza ne karakterizira pjesniki jezik
- pjesniki jezik okarakteriziran je samo svojom funkcijom, a funkcija nije svojstvo, ve nain
upotrebe svojstava date pojave
- cilj pjesnikog izraavanje je estetsko djelovanje; estetska funkcija odvlai panju na sam
jezini znak i time predstavlja suprotnost usmjerenosti na komunikaciju koja je istinska svrha
jezika
- u estetici pjesnikog jezika, pod jezikom se podrazumijeva nacionalni jezik sa svim
konkretnim svojstvima koja su proizala i koja neprestano proizlaze iz njega
- s druge strane, logiari drugaije shvaaju jezik i za njih je jezik odreen logiki kontekst,
karakteristian po tome to su u njemu znaenjske jedinice povezane uzajamnim logikim
odnosima koji odreuju smisao; usmjereni su samo na vrstu i svrstavanje znakova od kojih su
izrazi izgraeni [Carnap]; jedinii zakon znaenjske povezanosti u jeziku predstavlja sintaksa
- usmjerenost na izraz u estetici oznaava usmjeravanje panju na izraz u njegovoj
raznolikosti, naroito funkcionalnoj i pri tome sa stajalita primatelja nikako ne nestaju
izvanestetske funkcije jezinog znaka > Biler ih u svojoj Sprachtheorie oznaava
reprezentativna, ekspresivna i apelativna funkcija
- logika usmjerenost na izraz znai slubu jezinog izraza logikom gleditu; ideal jezika
logike jesu apsolutni znaci u kojima bi se znaenje povuklo pred smislom koji se crpi iz
logikog konteksta (npr. jezik matematikih formula)
- u pjesnitvu u kojem prevladava estetska funkcija pitanje istinitosti nema smisla
- pjesniki jezik neprestano oivljava odnos ovjeka prema jeziku i jezika prema stvarnosti
- posjeduje jako malo vlastitih jezinih sredstava, tzv. poetizama koji su najee leksiki, ali
ponekad i morfoloki i sintaktiki; uglavnom crpi iz zalihe koju mu pruaju ostali slojevi
jezika
- pjesniki jezik najblii knjievnom jeziku; pjesniki jezik jedna od varijanti knjievnog
jezika
- s gledita pjesnikog jezika, njegova se bliskost sa knjievnim jezikom manifestira kroz
utjecaj koje pjesnitvo vri na knjievnu normu; npr. neologizmi
- jezik u pjesnitvu materijal, ali ima i znakovni karakter; apelira na sva ovjekova osjetila
- umjetniko djelo koje se oslanja na jezik podlono promjenama; ono to je pjesnik mislio da
e biti estetsko, moe izgubiti svoje djelovanje, a estetsko djelovanje mogu stei one
sastavnice koje izvorno nije dotakla pjesnikova umjetnika intencija;
- pjesniko djelo ogranieno na pripadnike odreene jezine zajednice; pjesniki jezik vrsto
ukljuen u sistem odreenog nacionalnog jezika
- npr. razlitii metriki obrazac moe u dva razliita jezika na sasvim razliite naine ovladati
jezinim materijalom i djelovati razliitim dojmom
II. EVOLUCIJSKA PROMJENJIVOST, RAZLIKE PO VRSTAMA I MOGUNOSTI
USAVRAVANJA PJESNIKOG JEZIKA

- pjesniki jezik vezan uz sudbinu domaeg jezika i uz razvoj domae i svjetske poezije > ne
moe ostati nepromijenjen > ali i zbog estetizacije jer se estetsko djelovanje gubi zbog
automatizacije tj. banaliziranja i uopavanja
- pjesnitvo neprestano mijenja nain na koji upotrebljava jezina sredstva sadrana u
nacionalnom jeziku i njihova zaliha podlijee promjenama
- promjena uvijek brza
- deformativan karakter pjesnikog jezika > obnova se javlja i s obzirom na prethodno
razdoblje i u poreenosti s normom knjievnog jezika kao odreeno nasilje nad jezikom
- sutina promjene pjesnikog jezika > skup jezinih komponenata neprestano se rekonstruira
s obzirom na estetsko djelovanje cijele manifestacije; svaki put neka druga komponenta izbija
u prvi plan, a na taj se nain mijenja i poredak svih ostalih jer su sve komponente meusobno
povezane; ako s promjenom pjesnikog pravca doe i do promjene dominantne komponente,
nastaje nova rekostrukcija koja ponovno otuuje pjesniki jezik od prethodnog stanja i
uobiajenog jezinog pravila
- svaka pjesnika vrsta predstavlja jezinu formaciju koja je do odreene mjere samodovoljna;
u jezinom pogledu razlikuju se tri formacije > drama je pjesnitvo dijaloga, a epika i lirika su
monoloke formacije; lirika se definira kao jezino pjesnitvo, a i glavni je nosilac razvoja
pjesnikog jezika
- epski jezik uspostavlja intenzivnu vezu s temom koja svojom kohezijom predstavlja prepreke
jezinoj samosvrhovitosti; zbog toga se epski jezik pribliava granici izmeu pjesnikog i
komunikativnog jezika; glavni element epskog jezika je reenica, ona posreduje izmeu jezika
i teme, najnia je dinamika znaenjska jedinica
- svako pjesnika struktura posjeduje vlastitu mjeru umjetnikog savrenstva
- savrenstvo se moe ogledati i u sposobnosti nacionalnog jezika da savlada zadatke koje
odreenoj knjievnosti postavljaju ope knjievne struje ili imanentne razvojne pretpostavke
- Mukarovski usporeuje lumirovsku i puhmajerovsku poeziju: povezuje ih velika slinost u
pogledu pjesnikog ritma, obje tee to preciznojoj realizaciji metra uz pomo jezinog
materijala; tona realizacija kod puhmajerovaca izaziva jednolinost ritma, a lumirovci koriste
intonaciju kao efikasno sredstvo za postizanje cilja
III. ZVUNA STRANA PJESNIKOG JEZIKA
- dvije skupine:
1) komponente jezinog znaka koje mogu, ali i ne moraju, doi do realizacije dostupne u
osjetilnom primanju > de Saussure naziva ih "signifiant", a Mukarovski ih naziva "zvune
komponente"
2) komponente koje se ni potencijalno ne mogu primiti osjetilima > znaenjske komponente u
irokom smislu rijei, znai i gramatike; de Saussure ih naziva "signifi"
- zvune komponente nose znaenje, ali i same imaju znaenjski karakter; ne prestaju postojati
ni onda kad nemaju zvunu ili drugaiju realizaciju; one su prvo dijelovi jezinog znaka, a tek
onda akustika pojava; mogu dobiti i sasvim konkretno znaenje, npr. u sluaju onomatopeje
kad znae nejezine zvukove
- znaenjske komponente ne gube vezu sa stvarnou; samo odreenje znaenja sastoji se u
tome da ukazuje na onu stvarnost koju znak oznaava
- O. Zich (O tipovima pjesnika) razlikovao zvune kvalitete dane u samom tekstu od onih koji
zaviste od odluke recitatora; samo prvi predstavljaju stvaran zvuni aspekt pjesnikog djela;
pokazao da postoji tona granica izmeu zvunih komponenata sadranih u djelu i onih koje
ne zavise od teksta

- karakteristiku zvunog aspekta pjesnikog djela omoguila su i lingvistika fonoloka

ispitivanja
- neke od zvunih komponenti: sastav glasova jezine manifestacije, intonacija, jaina
ekspiracije, boja glasa i tempo
1) sastav i redoslijed glasova teksta > pod sastavom glasova podrazumijeva se relativna
zastupljenost pojedinih glasova danih fonolokim sistemom nacionalnog jezika na kojem je
tekst pisan; da bi se ustanovila karakteristika sastava glasova, potrebno je usporediti statistike
glasova zastupljenih u tekstu sa prosjenom frekvencijom pojedinih glasova u jeziku;
redoslijed glasova > njegovom intencionalnom organizacijom nastaje zvuni efekt koji se
naziva eufonija; eufonijska organizacija redoslijeda glasova najee tee tako to se odreeni
glas viestruko ponavlja ili se jednom ili vie puta ponavlja itava odreena grupa glasova;
koriste se i kvalitativni odnosi izmeu glasova; eufonija zahtijeva oslonac u ritmikom,
sintaktikom i znaenjskom ralanjivanju konteksta; najei oslonac za eufoniju je ritmiko
ralanjivanje stiha; rime, asonanca
- mogu dovesti u uzajamnu znaenjsku vezu rijei sline po zvuku; na ovoj funkciji glasova
zasnivaju se neke figure - paraheza, aliteracija, paronomazija, igra rijei, a tipian izraz je
rima; rima, osim ritmike funkcije, moe imati i znaenjsku ulogu > otkriva skrivene
mogunosti znaenjskih odnosa meu rijeima
- najblia via jezina jedinica poslije glasa jest slog > sustav slogova rijei znaajan je za
intonaciju jer rijei sa stalnim brojem slogova ponekad slue kao osnova intonacijske kadence;
nije samostalan nositelj znaenja
2) intonacija > pojave koje se tiu visine glasa (visok-srednji-nizak); 1) sintaktika funkcija>
spaja rijei i verbalne izraze od kojih se sastoji reenica; razlikuje potvrdne, uskline i upitne
reenice; slui za izraavanje odnosa izmeu verbalnih izraza, cijelih reenica koje stoje jedna
pored druge bez sveza; spada pod fonologiju; 2) znaenjska funkcija > npr. visinski kontrast
moe posluiti za naglaavanje znaenjske proturjenosti rijei i reenica; 3) ekspresivna i
apelativna funkcija > moe izraavati osjeajnu obojenost rijei i reenice; pjesniki jezik
upotrebljava intonaciju u sve tri funkcije; intonacijska linija (ravna-jedinstvena-isprekidana) i
nivo visine glasa; grafiki znak za intonaciju je interpunkcija; vana i podjela teksta na
odlomke; ako u tekstu nema neki drugi prozodijski initelj, onda intonacija preuzima tu
funkciju;
3) od zvunih komponenata intonaciji je najblii intenzitet izdisaja; u ekom jeziku nositelj
metrike osnove, ali i initelj diferencijacije ritma; intonacija i intenzitet izdisaja paralelni >
intonacija zavrava reenicu, dijelove reenice, tako izdisaji pruaju "klauzule" za njihove
zavretke; meusobno se uravnoteuju;
4) obojenost glasa > oznaava se vieznanim terminom "tembr"; nije fonoloka komponenta;
povezana uz osjeajno nijansiranje sadraja; moe oznaiti i ironiju, iako u pisanom tekstu
teko se moe oznaiti ironina boja glasa; izraava subjektivne nijanse osjeaja, ali i
vrednovanje koje pretendira na objektivnost; u znaenju teksta njime se uvodi stav prema
linostima i stvarima; ako je tekst usmjeren na intonaciju, ne moe biti usmjeren i na boju
glasa jer intonacija zahtijeva neprekinutu liniju zvuka; na znaaj tembra za pjesnitvo upozorio
je J. Tener > za sutinu i karakter muzikalnosti jezine manifestacije presudna je obojenost
zvuka
5) tempo > svojstvo trajanja glasa; promjenom tempa moe se provesti stupnjevanje vanosti
znaenja, tempom je mogue manifestirati emocionalnu obojenost znaenja i sl.; mogunost
da tekst predodredi tempo nisu velike, neto bolje se ostvaruje u ritmikim tekstovima, tj. u
stihovima i ritmikoj prozi; cjelokupan tempo moe biti dan zvunom organizacijom i
smislom teksta; promjene tempa tijekom izvoenja > do toga moe dovesti nejednaka duina
susjednih ritmikih odjeljaka
- u vezi s tempom potrebno je spomenuti pauze > mogu se napraviti intonacijskom kadencom,
izdisajem ili predahom; neophodni initelji ralanivanja jezine manifestacije; neke su

lanovi gramatikog sistema, npr. one koje izraavaju sintaktiku podjelu reenine cjeline i
njezinog zavretka; druge pauze su one koje su sredstva znaenjskog ralanjivanja; u stihu
postoje i ritmike pauze termin je preuzet iz glazbene terminologije;
IV. RIJE U PJESNITVU
- rije, iako najnia relativno samostalna znaenjska jezina jedinica, nije najosnovniji i
najjednostavniji znaenjski element jezika - to su morfemi
- korijenski, tvorbeni i fleksijski morfemi
- "morfoloki avovi" koji razdvajaju pojedine morfeme od kojih je rije sastavljena
- tvorbeni morfemi > mogu se aktualizirati prekomjernim nagomilavanjem > naglaava se i
nijansa u znaenju koju sufiks unosi u rije i na sufiks kao glasovnu formaciju; drugi nain
aktualizacije jest taj da se jedna pored druge gomilaju izvedenice od jednog te istog korijena
- u sufikse za tvorbu mogue je ubrojati i pitanja tzv. gramatikih kategorija (imenice-pridjeviglagoli itd) i glagolskih vidova
- fleksijski morfemi > prekomjerna upotreba odreenog gramatikog oblika > upozorava se na
znaenje koje nastavak unosi u oblik
- znaenje rijei > prije svega susreemo se s pojmom pjesnikova leksika, tj. skupa rijei
upotrebljenih u odreenom pjesnikom djelu; rijei koje pjesnik najee upotrebljava; popis
leksikog materijala upotrebljenog u odreenom djelu vie spada pod lingvistiku nego u
teorije pjesnitva
- pojmovi arhaizama i neologizama pojavljuju se u teoriji pjesnikog jezika u drugaijem
smislu nego u drugim granama lingvistike; pjesniki neologizam ne proizlazi iz potrebe nego
esto zamjenjuje neku drugi uobiajn naziv za poznatu stvar da bi se tako upozorilo na jezinu
inovaciju; pjesniki neologizam ne podlijee pravo na prihvaanje i trajnost; arhaizmi u
pjesnitvu podrazumijevaju i one rijei koji nikad nisu ni postojali u stvarnom uzusu, ali
stvaraju dojam starine ("umjetniki" arhaizam)
- na znaenjski karakter pjesnikova jezika utjee i opa semantika intencija kojom se izbor i
primjena rijei u njegovom djelu rukovode
- znaenjski aspekt nije dan samo iz rjenika, ve i konfrontacijom s drugim rijaima pored
kojih se u tekstu nalazi; uzajamno ogledanje znaenja; statika znaenjska atmosfera; posebna
vrsta konfrontacije jest kad se neposredno ponavlja jedna rije ili na odreenoj udaljenosti isto
znaenje ponovljeno dva puta
-rije ima samo potencijalan odnos prema stvarnosti jer sadri mnogobrojne mogunosti u
trenutnoj primjeni
- prilikom trenutne primjene neke rijei, predmetni odnos i znaenje izlaze iz svoje
potencijalnosti i od svih moguih predmetnih odnosa ostvaruje se samo jedan i znaenje
postaje odreeno; kad rije shvaamo kao leksiku jedinicu ostvaruje se njezino znaenje, kad
se upotrijebi za imenovanje ostvaruje se njezin predmetni odnos
- trenutna primjena jezinog znaka (imenovanje) ima karakter jednokratnog ina kojim se trai
pogodna rije, zaliha iz koje se bira u naelu je cjelokupan rjenik nekog jezika
- postoji mogunost da se pojaa oivljavanje imenovanja > za imenovanje se izabere rije
neuobiajena za tu stvar; nekoliko stupnjeva: moe se odabrati udaljeniji sinonim; vii stupanj
oivljavanja akta imenovanja javlja se u sluaju kad se za imenovanje koriste rijei po pravilu
povezivane s drugom stvari - slikovito imenovanje; najvii stupanj je kad je slikovito
imenovanje odabrano iz znaenjske oblasti koja je sasvim tua odgovarajuem imenovanju
- S. Karcevski > traenje jezinog izraza za imenovanje obavlja se u dva smjera - u
sinonimskom i homonimskom nizu

- svaka stvar moe biti oznaena bilo kojom rijei i svaka rije moe znaiti bilo koju stvar >
konvencionalan odnos izmeu stvarnosti i jezinog znaka
- pjesniko imenovanje > slikovito imenovanje; neslikovita imenovanja
- slikovito imenovanje pogaa cijeli vei dio konteksta; kod simbolista razvijanje pjesnikih
slika vri se uz stalno kolebanje izmeu doslovnog i slikovitog znaenja
V. ZNAENJSKA DINAMIKA KONTEKSTA
- znaenjska statinog rijei sastoji se u tome to nam je njeno znaenje dano odjednom i
potpuno u trenutku kad je rije izgovorena
- dinamina znaenjska jedinica dana je kao postepeno ostvarivan kontekst; jezina
manifestacija postepeno se ostvaruje
- odnos izmeu statine i dinamine je uzajaman > dinamika jedinica zahtijeva statike
jedinice za svoje ostvarenje, a statina jedinica tek u kontekstu stjee odnos prema stvarnosti;
stvaraju osnovnu dijalektiku antinomiju znaenjskog procesa
- najnia dinamina jedinica jezika > reenica
- znaenjska konstrukcija reenice > znaenjsko ralanjivanje reenice ne poklapa se uvijek s
formalnim sintaktikim ralanjivanjem; tri glavna principa
1) jedinstvo reeninog smisla na koje smo usmjereni od trenutka kad zapoeti znaenjski niz
shvaamo kao reenicu; Karcevski ukazao da e skup rijei, ako nam ga intonacija ukazuje
kao reenicu; za nas djelovati kao jedinica komunikacije u koju emo unositi smisao;
2) akumulacija znaenja koja se zasniva na dvjema okolnostima > a) znaenjske jedinice od
kojih se sastoji reenica primaju se u neprekinutoj postepenosti, bez obzira na sloenost
sintakse i tako nastaje niz koji se moe shematski oznaiti kao a-b-c-d itd.; b) svaka jedinica
koja slijedi poslije neke druge prima se na pozadini prethodne, tako da je na kraju reenice
kod itatelja prisutan cijeli skup znaenjskih jedinica od kojih se reenica sastoji; pjesnika
aktualizacija akumulacije izvodi se tako to se postupak akumulacije komplicira i koi
gomilanjem uzajamno veoma udaljenih znaenja u okviru iste reenine cjeline
3) oscilacija izmeu statinosti i dinaminosti > svaka znaenjska jedinica u reenici
usmjerena na to kako da uspostavi neposredan predmetni odnos prema stvarnosti koju sama
znai; povezano je kontekstom reenice kao cjeline i tek posredstvom ove cjeline uspostavlja
vezu sa stvarnou; polaritet izmeu imenovanja i konteksta
-jedinice vieg reda od reenice su odlomak, poglavlje...
- u pjesnitvu karakteristina istorodnost znaenjske konstrukcije reenice sa konstrukcijama
viih znaenjskih jedinica; stvara se most preko kojega se moe prijei od jezine analize do
cjelokupne znaenjske analize teksta
- kompozicijska analiza nije osuena na statinost ako se na nju primjene naela znaenjske
dinamike
- u pjesnitvu tema u uzajamnoj povezanosti s jezikom, ona upravlja jezinim izrazom, a
jezini izraz temom
- tema ne izmie lingivstikoj analizi
VI. MONOLOG I DIJALOG. "SKRIVENO" ZNAENJE
- dva osnovna aspekta znaenjske organizacije jezine manifestacije i istovremeno dvije
meusobno suprotne forme jezine konstrukcije u funkcionalnom smislu
- okolnost odluuje o tome dolazi li manifestacija do jednog ili vie subjekata

- razlika izmeu monologa i dijaloga razdvaja pjesnitvo na dva nejednaka dijela > lirika i
epika kao monoloke formacije > pretpostavljaju jednog govornika; drama kao pjesnitvo
dijaloga > pretpostavlja vie govornika
- dramski dijalog vezan objema odlikama vremena sluatelja, njegovim prisustvom i
proticanjem, a epski i lirski monolog imaju samo po jedno od tih svojstava > epski samo
proticanje, lirski samo prisustvo
- monoloka i dijaloka usmjerenost se proimaju
- odnos izmeu "ja" i "ti" na kojem je dijalog zasnovan, ne zahtijevaju za svoju aktivaciju
dvije individue, ve su za njega dovoljne unutranje napetosti, sukobi i neoekivani preokreti
dinamikom psihikog ivota svakog pojedinca
- psihiko zbivanje moe prodrijeti u jezinu manifestaciju kao njezin sastavni dio
- pretpostavka da se vanjski poticaju svrstavaju u svjest osobe spontano i neposredno u
formacije organizirane jedinstvenim smislom, odreenom vrstom znaenja
- jezino znaenje ima na raspolaganju sistem simbola koji se mogu primiti pomou osjetila,
dok psihikom znaenju nedostaje takva mogunost sistematinog manifestiranja - ima na
raspolaganju samo simptome, tj. spontanu mimiku, geste, postupke, odnosno ponaanje
- sa stajalita lingvistike: na koje naine psihiko zbivanje paralelno s jezinom
manifestacijom moe dati do znanja svoje prisustvo i svoje konkretno znaenje neposredno,
bez deformiranja transpozicijom u sistem jezinih znakova
1) rije je o preuivanju u sutini ve jezinog znaenja, to jest takvog koje bi bez tekoe
bilo formulirano rijeima; aluzija; govornik se ogranii na naznaku neke injenice misli,
vrednovanja; razlog je obzirnost prema partnerovim privatnim ili moralnim osjeajima, prema
drutvenoj ili politikoj cenzuri;
2) jezino izraavanje "neizrecivog" pjesnikog znaenja; jezini izraz lako moe savladati
stvarnost, time postaje slabo i neodovljno sredstvo ako se od njega trai da izrazi tijek naeg
duevnog zbivanja > od njega se trai da postane nositelj psihikog znaenja > problem
pjesnikog pravca simbolizma
- znaenjska konstrukcija simbolike pjesme ustrojena je tako da se svaka rije doivljava kao
slikovita
3) duevno zbivanje okarakterizirano nainom njihovog povezivanja: dok su jezine veze
izmeu leksikih jedinica sintaktiko-logine, psihikom ivotu je svojstveno da prelazi od
jedinice do jedinice putem asocijacije; pjesnitvo pokuava da to neposrednije izrazi duevno
zbivanje tako da normalnu loginu povezanost jezinih znaenja zamjenjuje njihovim
asocijativnim svrstavanjem; logini odnosi stoje iznad konkretnih znaenja; asocijativni
odnosi zavisni su od konkretnih znaenja;
- unutranji monolog
- automatsko zapisivanje > naglaava uzajamnu udaljenost susjednih znaenjskih jedinica tako
da njihovo spajanje na racionalnom planu bude sasvim nemogue; znaenjske jedinice javljaju
se kao simboli ija se vlastita znaenja susreu tek u nesvjesnom

Krunoslav Pranji:
STIL I STILISTIKA
- najjednostavnija definicija: znanosti kojoj je predmetom pouavanja stil
- ALI problem nastaje im se pokua jednoznano odrediti predmet njezina istraivanja, pa se
naie na pregrti definicija i poimanja o tome to to jest stil

STIL:
- od lat. rijei stilus metalna ipica kojom su Rimljani pisali na votanim ploicama
- danas mnotvo znaenja:
- stil je individualna uporaba jezika za razliku od kolektivne
- stil je oitovanje afektivne vrijednosti jezinoga izraza
- stil je temeljen na kategoriji individualnog izbora meu ukupnou izraajnih
sredstava kad oblikujemo kakav iskaz
- stil je definiran kao ''jezikovna'' kvaliteta koja do u tanine tono priopuje osjeaje i
misli
- stil je kao pojam zalian jer je sinoniman s pojmom oblika ili izraajnosti
- stil je pamenje formula kulturnoga, a ne izraajnog nasljea
- pitanje: Kako se mogla konstituirati znanost kad nije kadra definirati predmet svojega
istraivanja?
- moderna stilistika je ''ars inveniendi'' (= umijee iznalaenja):
a) izraajnih sredstava (fonetski, morfoloki i rjeotvorni, leksiki, frazeoloki i
sintaktiki oblici koji postoje u jeziku kao sistemu za svrhu logike i emocionalne
intenzifikacije iskaza)
b) stilistikih postupaka (svjesna i svrhovita intenzifikacija tipinih strukturnih i
semantikih svojstava jezika, koja svojstva uvijek donose dodatnu, npr. konotativnu
obavijesnost)
- individualni stil unikatna kombinacija jezinih jedinica, izraajnih sredstava i
stilistikih postupaka svojstvenih pojedinome piscu po kojima je njegovo djelo prepoznatljivo
LINGVISTIKA STILISTIKA:
1. Fonostilematika stilistika disciplina koja popisuje-opisuje-vrednuje izraajna
sredstva te stilistike postupke na planu fonetike i fonologije (glasove, njihove
opozicije, distinktivna semantiku njihovu relevantnost, sve jezine pojave koje su
zvuk shvaen kao psihiki kvalitet ili supstancijalni kvantitet; jedinica stilskoga
pojaanja na ovome planu jest fonostilem
2. Morfonostilematika stilistika disciplina koja popisuje-opisuje-vrednuje izraajna
sredstva i stilistike postupke na planu morfonologije (sustava oblika i njihovih
varijacija, opozicijskih kombinacija, njihove afiksalne; kompozitske ili kalkirane
tvorbe); jedinica stilskog pojaanja na ovome planu jest morfonosttlem
3. Sintaktostilematika stilistika disciplina koja popisuje-opisuje-vrednuje izraajna
sredstva i stilistike postupke na planu sintakse (prouava gramatika sredstva
pomou kojih se rijei spajaju u reenine cjeline) i jedinica stilskog pojaanja na
ovome planu jest sintaktostilem
4. Semantostilematika (lingvo)stilistika disciplina koja popisuje-opisuje-vrednuje
izraajna sredstva i stilistike postupke na planu semantike (planu znaenja rijei i,
pogotovu, znaenja veza meu rijeima); jedinica stilskog pojaanja na ovome planu
jest semantostilem.
- Fonostilerni, morfonostilemi, semantostilemi i sintaktostilerni ostvaruju se na razini
od glasa/zvuka preko rijei do najvie, razine reenice - imenuju se jo i
mikrostilemima, a ta stilistika mikrostilistikom.

5. Makrostilistika (ili: tekstostilistika) stilistika disciplina koja popisuje-opisujevrednuje izraaj: na sredstva i stilistike postupke koji se kao obavijesni ili znaenjski
i suznaenjski dodaci javljaju na nadreeninoj razini, na razini teksta dakle; jedinica
stilskog pojaanja na ovome planu jest makrostilem (ili: tekstostilem).
6. Grafostilematika stilistika disciplina koja popisuje-opisuje-vrednuje
ekstralingvistike (= izvan jezine, nejezine) stilistike intenzifikatore ostvarene na
planu (orto)grafije teksta ukljuujui osobito interpunktuaciju; jedinica stilskog
pojaanja na ovome planu jest grafostilem.
KOMPARATIVNA STILISTIKA:
Dva poimanja:
a) komparativna stilistika kao striktno lingvistika disciplina koja meu dvama
usporeivanim jezicima trai adekvatnost sinonimskih parova ili nizova na leksikogramatikom planu. Slui i unapreivanju i teorije i empirije prevoenja, no, kao
takvoj, bitno joj nedostaje kulturno-povijesna i opa povijesna dimenzija za ire
generalizacije kakve se iz usporeivanog materijala nadaju. Mogli bismo je smatrati
vie komparativnom lingvistikom negoli stilistikom.
b) komparativna se stilistika uzima kao dio znanosti o knjievnosti, knjievne teorije i
knjievne povijesti; ona ne pretpostavlja ni iskljuivo dvojezini materijal kao objekt
svojih istraivanja, nego se usredotouje na komparativno analiziranje stila, ili ak
samo jednoga jezika, dvaju ili vie pisaca jednoga jezika u jednoj stilskoj epohi; bavi
se i usporedbom od jezika k jeziku, osobito kad je posrijedi in prevoenja.
- Ruski teoretiar Efim Edkind razine usporeivanja pri prevoenju knjievnoumjetnikih tekstova:
a) usporeivanje dvaju lingvistikih sistema (gramatika struktura, leksik i
frazeologija);
b) usporeivanje stilistikih sistema dvaju jezika (primjerice: zakonitosti
formiranja razliitih jezinih stilova, odnosa koji za svaki od promatranih
jezika postoje meu standardom, tj. knjievnom normom, i
dijalektima,argonima, pukim govorom)
c) usporeivanje tradicionalnih knjievnih stilova u oba jezika (stila npr.
klasicistikoga, romantikog ... u njihovim stilistikim aspektima ili
usporeivanje stilova pojedinih knjievnih vrsta, ode, elegije, basne ... );
d) usporeivanje prozodijskih sistema u njihovoj nacionalnoj specifinosti;
e) usporeivanje kulturnih i povijesnih tradicija meu dvjema nacionalnim
civilizacijama toliko koliko se one oituju u tradiciji knjievnoj;
f) usporeivanje dvaju individualnih estetikih sistema (sistema autora originala i
sistema prevodioeva).
- V. M. irmunski prouava slinosti i razlike koje se mogu otkriti u izboru i
umjetnikom podeavanju lingvistike grae, to jest u stilu pojedinih pisaca i knjievnih
pravaca
knjievni piev stil obuhvaa i izraavanje pieva svjetonazora,
stoga ga je nemogue istraivati u njegovoj tenji za funkcionalnou, a da se ne ispituje
sadraj ideja, da se ne ispituju slike koje donosi stil

- Na razini teorijske apstrakcije ozbiljan je izazov: to prevoenje jest? Jedan je od moguih

odgovora: pronalaenje jednakovrijedna izraza u drugome jeziku. No jednakovrijednost je
lake postii u sadraju negoli u izrazu, prije gramatiki, stilistiki ve tee, pogotovo kad su
posrijedi nijanse koje najjae oituju vlastitost jednoga jezika.
- Najei stilski postupci pri prevoenju:
- slobodni neupravni govor iznimno sintaktikostilistiko sredstvo kojim se nijansno
prepletene tue rijei mahom prenose ne s iskljuiva stajalita izvjetaa (pripovjedaasveznalice), ve sa stajalita lika
- ritmizacija enklitikom
npr. redoslijed sastavnica:
- subjekt, enklitika, particip automatiziran, dakle pretkaljiv, i statistiki
najestotniji, ritmiki neutralan (Filip je stanovao u jednoj peterokatnici)
- subjekt, particip, enklitika deautomatiziran, dakle nepretkaljiv,
statistiki je rijetke pojavnosti, dakle stilistiki diferentan i ritmiki izrazito
angairan (Boboka bila je plemkinja.)
DIJAKRONIJSKA STILISTIKA:
- takoer lingvistika, samo to je primijenjena na drugi korpus tekstova, onih u razliitim
razdobljima prolosti (odatle i naziv)
- najvei izazov: kako rekonstruirati nezapisanu jezino-izraajnu uporabnu normu za
njihovu sinkroniju, za tadanjost ili ondanjost koja je tim tekstovima i njihovim piscima
njihova suvremenost.
DIJALEKATSKA STILISTIKA:
- Boidar Finka:
1. Stilistika u dijalektologiji ostala je nekako po strani lingvistikih istraivanja i
tek je u najnovije vrijeme aktualizirana. Na taj nain otvara dijalektologija jo
jedno, dosad neistraeno svoje podruje od kojega se mogu oekivati znaajni
lingvistiki rezultati. Kao to je evoluirala svijest o lingvistikoj vanosti
prouavanja dijalekata, tako su evoluirala i shvaanja o razliitoj vrijednosti
dijalekatskoga sadraja; konano se i dijalekatski sadraj poeo obuhvaati
metodologijom stilistikoga prouavanja.
2. Vladajui ukupnou dijalekatskog inventara kao jezinim korpusom za
izricanje svojih misaonih sadraja, dijalekatski je govornik vie od govornika
koji se slui standardnim jezikom upuen na stilistiko iskoritavanje govorne
grae. Kako je i dijalekatska graa usustavljena jezinost, dodue s veoma
velikim, ali ipak ogranienim brojem raznovrsnih jedinica kojima se izrie
neogranieno mnogo misaonih sadraja, dolazimo do zakljuka da
kombinatorika jezinim sredstvima nadomjeta i u dijalektologiji ogranienost
sustavno odreenoga dijalekatskog inventara. S toga gledita stilistiki se
mogu iskoristiti sva izrazna dijalekatska sredstva: glasovi i naglasak, oblini i
tvorbeni inventar rijei i skupova rijei pa i itave izreke, tj. sva izrazna
sredstva. Zato je stilistiko prouavanje u dijalektologiji manje sueno i manje
ogranieno nego analogno stilistiko prouavanje u standardnom jeziku, jer u
njemu nisu (i ne mogu biti) iskoritena sredstva jezinog izraza kao u usmenoj
rijei spontanoga govornika.
3. Svaki je dijalekatski sustav funkcionalan i svako prouavanje toga sustava, pa i
prouavanje njegova stila, iziskuje odreen!! sistematinost. Za svaki govor

mogu biti tipine razliite stilske osobine, a i one mogu meusobno

kvantitativno varirati. Dok jedne imaju iroku primjenu u svakidanjem
govoru, druge su vezane za specifine situacije, npr. za odreenu vrstu radova,
za odreeno doba, za odreene prilike itd.
4. Kao to se moe koji govor prouavati djelomino (tako da se npr. obradi samo
fonetika i fonologija, ili samo morfologija, ili koji drugi dio govornih osobina,
ak i samo jedna ili nekoliko izoliranih osobina), tako se i stilistika moe
ograniiti na prouavanje stilistike vrijednosti samo jedne ili samo nekoliko
osobina govornoga stila. Cjelovitost i djelominost u stilistici odgovaraju
analognim pojmovima u drugim znanstvenim disciplinama. Opu stilistiku
sliku kojega govora stvaraju mnogobrojne stilske osobine toga govora. Svim
stilistikim osobinama nekoga govora odgovara objektivna stvarnost u trenutku
govora. Tako shvaena stilistika obradba govora omoguuje dijalekatskoj
stilistici objektivno zakljuivanje i time joj osigurava mjesto meu empirikim
znanstvenim disciplinama.
- U svakom govoru postoje mogunosti za izrazne inovacije. One osobito dolaze do izraaja
kad konvencionalne dijalektalne norme nisu vie u stanju da adekvatno izraze nov jezini
sadraj. Zadatak je stilistike u dijalektologiji da ispituje sve takve posebne sluajeve, sve
stilistike uporabe izraznih sredstava, da ih objanjava i da im odreuje stilistiku vrijednost.
Budui da je i postupak i rezultat toga rada lingvistiki, to je prouavanje kojega jezika ili
dijalekta bez stilistikog prouavanja u lingvistikom smislu nepotpuno.

Katni Bakari, Marina Lingvistika stilistika

Jezik kao komunikacioni sistem i jezike funkcije
- jezik se esto definira kao sistem znakova koji slui za komunikaciju > Roman Jakobson na
osnovu komunikacijske sheme koju je preuzeo iz teorije komunikacije odreuje est jezinih
funkcija
- u svakoj komunikaciji poiljatelj (emitent, adresant) alje poruku primatelju (recipijentu,
adresatu) o odreenom predmetu (referentu) koji Jacobson naziva kontekstom > poruka
mora biti na kodu koji je zajedniki primatelju (koji poruku enkodira) i poiljatelju (koji
poruku dekodira), u protivnom je komunikacija nemogua ili se uvodi posrednik > svaka
poruka kree se odreenim kanalom

1) Referencijalna funkcija (denotativna, kognitivna) odnosi se na predmet poruke, odnosno

izraava odnos izmeu poruke i referenta. Ona je najea funkcija svake poruke jer tei
prenijeti poruku to objektivnije, tonije. Karakteriziraju je neutralna jezina sredstva,

objektivnost, odsustvo emocionalno-ekspresivnih elemenata, dominiraju forme treeg lica te

bezline i pasivne konstrukcije > p, Danas je u Sarajevu padala kia.
2) Ekspresivna (emotivna) funkcija oznaava usmjerenost na emitenta poruke. Ova funkcija
izraava govornikov subjektivni stav prema poruci, ona je usmjerena na izraavanje
govornikovih emocija. Zbog toga je dominantna u porukama u 1. l. jd, u iskazima s
emocionalno-ekspresivnim sredstvima. Prepoznaje se i u upotrebi uzvika koji su isto
emotivni sloj jezika, u specifino, duljenju vokala i slino > p, Toliko sam sretna da bih
mogla pjevati na sav glas/ Da-aa-aj, ma-maaa!
3) Konotativna (apelativna funkcija) usmjerena je na primatelja poruke. Ima funkciju da na
neki nain djeluje na primatelja, da apelira na njegove osjeaje, misli, da izazove odreenu
reakciju. U verbalnoj poruci njezina su tipina jezina sredstva vokativ, 2. l. jd/mn. i imperativ.
Ova funkcija naroito je zastupljena u propagandnim govorima (politici, ekonomiji,
govornitvu) > p, Zatvorite prozor, djevojko!
4) Fatika funkcija usmjerena je na kontakt, tj. na kanal. Slui prije svega uspostavljanju,
produenju ili obustavljanju komunikacije (formule pozdravljanja, obiljeja poetka i kraja
razgovora), provjeravanje ispravnosti kanala (uje li me? Halo?). Dominantna je u
svakodnevnim situacijama kojima nije cilj razmjena informacija ve prvenstveno odravanje
informacije. Na njoj poivaju i situacije u kojima se ponavljaju rijei (obredi, sveanosti,
ceremonije). Prema Jakobsonu, ova funkcija je prva verbalna komunikacija koju usvajaju
djeca > p, - Kako ste? Pa eto, gura se...
5) Metajezina funkcija oznaava usmjerenost poruke na kod. Uvijek je zastupljena u
iskazima u kojima sudionici u komunikaciji provjeravaju upotrebljavaju li isti kod, u
definicijama ili citatima > p, to podrazumijevate pod tim?/Semiologija je nauka o znakovima.
6) Poetska (estetska funkcija) definirana je kao usmjerenost poruke na samu sebe, pri emu
poruka prestaje biti sredstvo openja i postaje njegov cilj. Svojstvena je prije svega
knjievnoumjetninim tekstovima, ali ne i jedino.
- shema ovih est jezinih funkcija uvrtenih u shemu est elemenata komunikacijskog procesa
izgleda ovako

- uz ove funkcije ponekad se izdvaja ludika funkcija (funkcija igre, poigravanja jezikom)
koja je zastupljena u razliitim anrovima, od brojalica i zagonetki, od stripova i reklama do
svakodnevnog govora i knjievnosti. Tipian primjer su krialjke, anagrami, premetaljke,

akrostihovi, palindromi > meutim, ludika funkcija moe se smatrati poetskom kao i tzv.
magijska funkcija koja potjee od mitskog miljenja, a ivi i danas (najee kakve taburijei)
Prirodni jezik lingvistika stilistika semiotika
- F. de Saussure anticipirao je razvoj znanosti koja bi prouavala funkcioniranje znakova u
drutvenom ivotu i nazvao ju je semiotikom, a lingvistiku je smatrao samo dijelom takve
znanosti (prirodni jezik sistem znakova par excellence) > na tragu toga R. Barthes e pak
semiotiku smatrati dijelom lingvistike > mnogi teoretiari semiotiku vide kao meunauku koja
proima i povezuje raznovrsne znanstvene discipline
- Semiotika, u najirem smislu, jeste prouavanje bazine ljudske aktivnosti stvaranja
znaenja. Znakovi su svi tipovi elemenata verbalni, neverbalni, prirodni, vjetaki itd.
koji nose znaenje
- znakom se moe smatrati svaki predmet (objekt) koji predstavlja (zamjenjuje, izraava) neki
drugi predmet odnosno, aliquid stat pro aliwuo. Da bi znakovi mogli prenositi neko
znaenje, tj. da bi mogli komunicirati neko znaenje, ovjek ih mora prepoznati kao takve
- klasifikacija znaka C. Peircea, jednog od osnivaa semiotike
1) Ikone ili ikoniki znakovi odlikuju se stvarnom slinou izmeu znaka i predmeta u
njima se manifestira ista konfiguracije kvaliteta koju ima i referent > p, slike, onomatopeje,
dijagrami
2) Indeksi ili indikatori, tj. indeksiki znaci su znakovi koji nisu produkt ovjekogvog
djelovanje i koje se sami javljaju u vezi sa svojim premetom na osnovu stvarne veze, najee
uzrono-posljedine (poviena temperatura indeks je bolesti) > neki razlikuju indikatora u
kojima je interpretacija motivirana i zovu ih simptomima (dim je indeks za vatru) i znamenja,
odnosno indikatore s nemotiviranom interpretacijom (astroloka tumaenja poloaja zvijezda)
3) znakovi u uem smislu odlikuju se nemotiviranou, tj. arbitratnou oni su stvar
konvencije (znakovi prirodnog jezika, pisma, semaforski znakovi) > simboli su pak motivirani
znakovi na osnovu slinosti njihova znaenja premauju samu stilistiku, a znaajni su za
razumijevanje kulture u cjelini
- poznata je i podjela na tri dimenzije znaka, tj. tri dijela semiotike, u koje spadaju semantika
(prouava odnos znaka prema predmetu/referentu), sintaksa (prouava odnose meu
znakovima) i pragmatika (prouava odnos izmeu znakova i njihovih korisnika, odnosno
ovjeka)
- svojstvo poliseminosti navodi na razlikovanje denotacije (oznaeno samo po sebi,
objektivno shvaeno kao takvo) i konotacije (konotativne vrijednosti podrazumijevanju sve
dodatne, subjektivne vrijednosti vezane za znak)
- klasifikacija znakovnih sistema

1) logiki kodovi obuhvaaju paralingvistike kodove (abceceda), praktine kodove/signale,

epistemoloke kodove (matematiki jezik), mantike (proricanje horoskopa)
2) estetski kodovi vezani su za umjetnosti i mitove kod kojih je konotativnost znakova
izuzetno izraena zato to estetska funkcija ima centralno mjesto
3) drutveni kodovi podrazumijevaju protokole, obrede, igre i mode
Stil
- najopenitija definicija kae da je stil nain na koji se neto radi > stil u jeziku je prema
tome nain izraavanja odreenog saraja, odnosno razliiti naini izravanja istog sadraja
- prema nekim tumaenjima o stilu moemo govoriti samo ako postoji mogunost odabira,
odnosno ako postoji vie od jedne leksike jedinice koja se u odreenom kontekstu moe
upotrijebiti > jasno je da odabir ovisi o kontekstu, od situacije u kojoj se odreeni iskaz
upotrebljava, od cilja i funkcije komunikacije
- kad je rije o jeziku i stilu knjievnog teksta, onda je odabir mogu i izvan granica
uobiajene upotrebe, izvan granica norme
- suvremene stilistike teorije polaze od pretpostavke da izmeu stila i znaenja postoji
ekvivalencija > drugim rijeima, promjena u formi iskaza nuno mijenja i njegov sadraj jer se
tvrdi da potpunih sinonima u jeziku nema > M. Short pokuava pomiriti ova dva stava
navodei da se stil moe odvojiti od sadraja, ali ne i od znaenja jer je znaenje iri pojam
koji u sebe ukljuuje sadraj, ali i konotaciju > autori imaju mogunost izbora i na planu
sadraja i na planu stila, s tim to odabir stila nuno nosi posebno znaenje u najirem smislu
> p, Molim vas, biste li bili ljubazni i dodali mi sol?/Dodaj mi sol!
- prije se pojam stila najee vezao za jezik nekog knjievnika ili grupe knjievnika > dakle,
promatra se na individualnoj razini kao skup jezinih karakteristika po kojima se pojedinci
razlikuju > u opreci s tim je grupni stil (primjerice stil epoha)
- tradicionalna stilistika je proskriptivna (propisuje ispravna svojstva stila), a suvremena je
deskriptivna (opisuje postojee stanje)
- anglosaksonski lingvisti upotrebljavaju termin registar umjesto stil kada govore o tome kako
pojedinac prilagoava svoj idiolekt razliitim sitaucijama > tako se suprostavljaju formalni i
neformalni registar (tehniki/profesionalni/specijalni i netehniki/svakodnevni) > u novije
vrijeme prevladava shvaanje registra kao funkcionalno distinktivnih jezinih varijeteta koji se
razlikuju s obzirom na vanjezine kontekste i situacije (registar sporta, tehnikih znanosti,
reklame) > tako shvaen registar blizak je pojmu funkcionalnog stila > meutim, registri se
razlikuju na osnovnu tema, dok u podjeli funkcionalnih stilova postoji vie kriterija od kojih je
tema manje bitna (naime, u njima se ista tema moe realizirati u vie stilova)
Stilska markiranost i stilem

- osnovna jedinica lingvostilistike je stilem shvaena kao jedinica koja nosi odreenu stilsku
informaciju
- prema M. Riffaterreu stilemi nastaju manje predvidljivom i nepredvidljivom upotrebom
jezinih jedinica, odnosno predstavljaju odstupanje od norme, od uobiajenoga > to je efekt
iznevjerenog oekivanja vei, to je vei stupanj oneobiavanja, a samim time stilogenost neke
jedinice vea
- oneobiavanje (ouenje, zaudnost) uveli su ruski formalisti oznaavajui njime zadatak
umjetnosti da svojim postupcima dezautomatizira vienje stvari i uini ga svaki put
neponovljivim
- stilemi postoje u svim vrstama diskurza, u svim funkcionalnim stilovima
- s obzirom na jezinu razinu na kojoj se realiziraju, dijele se na grafostileme,
fonostileme,

leksikostileme,

semantostileme,

morfostileme,

sintakstostileme

tekstostileme
- autori Ope retorike smatraju da se oi stilem moe definirati kao rad pamenja kojim se
jezina jedinica vezuje za jednu ili vie specijaliziranih sredina u kojima ona obino boravi
> radom pamenja uspostavljaju se sljedei podaci o svakoj jedinici

- stilogenost nije apsolutna i svakom stilemu imanentnaosobina > stilogenost svake jezine
jedinice moe se odrediti tek upotrebom te jedinice, nainom njenog funkcioniranja > odatle i
stilski neutralne jezine jedinice mogu postati stilogene ako su upotrebljene u neuobiajenom
kontekstu
- osnovna podjela dijeli jezine jedinice na stilski neutralne i na stilski obiljeene > stilska
obiljeenost ovisi i o kontekstu upotrebe neke jezine jedinice

Pravci u stilistici
-

tri

su

dominantna

pravca

stilistici

impresionistika,

strukturalistika

poststrukturalistika
1 ) Impresionistika stilistika - odlikuje se uvjerenjem da je njezino podruje knjievno
djelo, odnosno jezik knjievnog djela. Forma i sadraj dvije su potpuno odvojene stvari, a
analizirajui formu nekog djela vrednuju ga. Takav diskurz blii je eseju ili kritici nego

lingvistikoj metodi. Tvrdi da je knjievnost specijalna, te da se stil najbolje teoretizira esetski

prije nego lingvistiki.
2) Strukturalna lingvistika stilistika - posljednjih desetljea je najdominantnija. Njezini
predstavnici s lingvisti-strukturalisti koji smatraju da se rigoroznim lingvistikim tehnikama s
jedne strane mogu dublje i preciznije analizirati knjievi tekstovi (odrediti njihovi stilovi), a s
druge strane mogu se analizirati i svi drugi tipovi tekstova, ne samo knjievni. Krajnji domet
je funkcionalna stilistika (korijeni u Prakom krugu), a predmet prouavanja su joj velike
grune stilske formacije, funkcionalni stilovi. M. N. Koina tvrdi da predmet stilistike jesu
izraajne mogunosti i sredstva razliitih nivoa jezikog sistema, njihova stilistika znaenja i
markiranost (drukije nazvani konotacijama), kao i zakonitosti upotrebe jezika u razliitim
sferama i situacijama komunikacije i posebna organizacija govora, specifina za svaku sferu.
3) Poststrukturalistika stilistika nastaje kao kritika strukturalne stilistike jer se misli da
strukturalna stilistika nije potovala organsko jedinstvo teksta te je zanemarivala ulogu
itatelja, kontekst, ideologiju, socijalnu i institucionalnu recepciju. Nastala je u okrilju
poststrukturalistike filozofije i teorije knjievnosti. Tekst se promatra u smislu
dekonstrukcije, kao mjesto proizvoenja znaenja na jedan interaktivan, dinamian nain.
Tekst je mjesto za pregovaranje znaenja te znaenja proizlaze od odnosa prema drugim
tekstovima i kontekstima. Intertekstualnost postaje polazna toka.
- jo neki pravci stilistike su u okviru strukturalne stilistike
- deskriptivna stilistika ili stilistika izraza prouava ekspresivne i impresivne, odnosno
intencionalne elemente izraza. Osniva je Ch. Bally.
- genetika stilistika ili stilistika pojedinca prouava jezik pojedinca, i to jezik pisaca te se
bavi genetikim izuavanjem izmeu jezika i onoga tko se njime koristi
- razlikuju se i stilistika poiljatelja (stilistika kodiranje) i stilistika primatelja (stilistika
dekodiranja) > prva analizira nain na koji je poiljatelj kodirao tekst, koje je jezine jedinice
odabrao, prouava ekspresivna sredstva > druga je usmjerena na primatelje, na njihovo
razumijevanje tekstova i nain/uspjeh dekodiranja
- kontrastivna stilistika je lingvistika stilistika koja djeluje na kontrastivnom planu, na plavu
dva ili vie jezika. Pokazuje razlike u stilemima tih jezika, razlike u funkcionalno-stilskoj
pripadnosti. Ima primjenjenu ulogu u prevoenju
- funkcionalna stilistika dio je strukturalne stilistike, a bavi se teorijom, izdvajanjem,
klasifikacijom i opisom funkcionalnih stilova, podstilova i anrova. Nastala je u Rusiji pod
utjecajem Prakog lingvistikog kruga
Retorika i stilistika
- stilistika se smatra nasljednicom retorike ili modernom retorikom > meutim, danas uz
stilistiku postoji obnovljena retorika

- retorika je postankom iz antike Grke i bila je shvaena kao vjetina govornitva > za prve
sicilske retore, Empedoklove uenike Coraxa, Tiziju i Gorgiju to je bila vjetina uvjeravanja,
odnosno argumentacije > postupno knjievnost postaje predmet prouavanja retorike, pa
retorika postaje teorija ukraene forme (p, Aristotel u Poetici i Retorici) > dolazi do preokreta
retorika se vee za ukraavanje govora (naroito knjievnih djela), dakle za poetsku
funkciju jezika > u srednjem vijeku bila je jedna od sedam vjetina, a zajedno s gramatikom i
dijalektikom inila je tri lijepe vjetine ili trivium
- antika retorika dijeli se na pet dijelova: inventio/invencija (slui pronalaenju teme,
argumenata

dokaza),

dispositio/dispozicija

(odgovara

pojmu

kompozicije),

elocutio/elokucija (bavi se ukraavanjem izraza, odnosno teorijom tropa i figura),

actio/akcija (obrauje naine izlaganja, intonaciju i slino) te memoria/pamenje (razvija
mnemotehniku)
- s vremenom retorika postaje suvie kruta, pa dolazi do njezinog pada > u srednjem vijeku
zanemaruje se njezina etinost, pa sam naziv dobiva negativnu konotaciju > 70-ih 20. st. budi
se zanimanje za nju, tonije za elocutio i dispositio
- za stilistiku su vana tri elementa tradicionalne retorike uenje o tropima i figurama, teorija
kompozicije i teorija triju stilova
- antika je retorika izdvajala tri tipa diskurza (govora, besjede) sudski (genus iudiciale),
savjetodavni/politiki (genus deliberativum) i epideiktiki/sveani (genus demonstrativum
/laudativum) > svaki je tip morao imati dobru dispoziciju uvod, izlaganje predmeta,
dokazivanje, pobijanje i zavretak
- takva retorika kao pretea funkcionalne stilistike
Raslojavanje jezika/jezino variranje
- Praki lingvistiki krug meu prvima tvrdi da jezik nije jedinstven i da se u zavisnosti od
niza faktora raslojava na pojedine podsisteme (funkcionalne varijante, kasnije funkcionalne
stilove)
- prema jednoj od klasifikacija, razlikuju se etiri tipa raslojavanja jezika
1) socijalno raslojavanje podrazumijeva istraivanje govornih uloga pojedinca koje su
direktno u vezi s brojem njegovih socijalnih uloga > jedno od sredstava koje se u ulogama
razlikuju je zamjenica drugog lica kao sredstvo izraavanja formalnog/neformalnog stila
(odnos ti-ti/vi-vi/ti-vi) > razliite socijalne grupe takoer se mogu razlikovati varijetetima
jezika (p, sleng i argo tajni govor nekih grupa) > moe se govoriti i o spolnom i starosnom
raslojavanju jezika (p, bogatstvo ekspresivnih intonacija ena)
2) teritorijalno raslojavanje pod njim se podrazumijevanju razliiti dijalekti jednog jezika
ili njegove varijante > za stilistiku je zanimljivo prebacivanje s jednog koda na drugi >
sociolingvistika prouava i tzv. urbane dijalekte (specifine govore pojedinih veih gradskih

sredina) > zastupljenost dijalekata u stilovima moe imati funkciju govorne karakterizacije
likova, izraavanje autorove privrenosti odreenom dijalektu ili pak njegovo ismijavanje te
postupak oneobiavanja (zaudnosti) > uz sve to, moe se govoriti o dijalektolokoj stilistici
3) individualno raslojavanje prouava se individualni stil (idiostil) > podrazumijeva se
ukupnost jezinog ponaanja, kompletan jezini repertoar nekog pojedinca (p, tempo govora,
boja glasa) > poseban sluaj je prouavanje idiostila nekog pisca
4) funkcionalno-stilsko raslojavanje najznaajniji za stilistiku > osnivai su lingvisti
Prakog kruga > funkcionalni stilovi kao potkodovi koji su vezani za odreenu sferu
upotrebe jezika, a odlikuju se specifinim odabirom i kombinacijom jezinih sredstava >
svojim objektom teorija funkcionalnih stilova smatra vezani tekst te je primarno tekstualna
discplina, neodvojiva od lingvistike teksta > termin funkcionalni stil i registar donekle se
poklapa s jednim od znaenja termina diskurz relativno diskretan podskup cijeloga jezika
koji se upotrebljava u specifine socijalne ili institucionalne svrhe > ruska funkcionalna
stilistika izdvaja pet stilova znanstveni, publicistiki, knjievnoumjetniki, administrativni i
razgovorni > jedna od novih klasifikacija ona je B. Toovia koji uz navedenih pet uvodi i est
meustilova scenaristiki, esejistiki, reklamni, memoarski, oratorski, epistolarni)
meustilove definira kao one koji imaju osobine dvaju ili vie stilova)
- funkcionalni stilovi po Katni Bakari

- izvan podjele na funkcionalne stilove postoji podjela na sakralni stil i profane stilove >
sakralni stil obuhvaa sferu usmene i pisane religijske komunikacije (svete knjige, molitve)
visok je stupanj zadanosti, postoje ustaljene jezine strukture ija upotreba oznaava
pripadnost odreenoj religijskoj zajednici sakralni stil uz druge jezine funkcije posjeduje i
fatiku te magijsku funkciju
- hipertekst naziv za tekstove hipermedija (Interneta) > ne izdvaja se kao funkcionalni stil,
ve se o njemu govori u okviru stilistike teksta
- vano je shvatiti da nijedna klasifikacija stilova nije apsolutna
- stilistika kompetencija ako je jezik shvaen kao kod, onda su svi jezini varijeteti,
odnosno stilovi, zapravo njegovi potkodovi > stilistika kompetencija pojedinca direktno je
proporcionalna njegovom poznavanju razliitih jezinih potkodova kao i uspjenom
premjetanju s jednog koda na drugi, a takoer i njegovoj sposobnosti da prepozna stileme u
nekom tekstu > poseban oblik kompetencije je stilistika kreativnost kao odlika individualnog
stila pojedinca
Znanstveni funkcionalni stil

- realizira se u pismenoj formi (ali ne nuno) > nerijetko se svrstava u grupu tzv. specijalnih
stilova, odnosno onih stilova koji imaju odreenu uu, specijalnu sferu upotrebe
- svojstva su objektivnost, preciznost, tonost, racionalnost > meutim, ne moe se posve
odmaknuti od emocionalno-ekspresivnih sredstava, a samim time i subjektivnosti > uz
stilistiku specifinosti znanstvenog teksta bavi se posebna disciplina retorika nauke koja se
bavi istraivanjem najefektnijim nainima i sredstvima za uspjeno prenoenje znanstvene
informacije
- dominantna jezina funkcija ovog stila je referencijalna funkcija njegov je zadatak
donoenje novih informacija > ne nedostaje mu konotativne, ekspresivne, metajezine i fatine
funkcije (p, Da zakljuimo)
- ovaj stil izrazito je intertekstualan (signali par excellence su navodnici, citati, polucitati,
parafraziranje, fusnote)
- znanstveni stil moe se podijeliti na dva podstila usko znanstveni (ili znanstveni u uem
smislu) i znanstveno-udbeniki > neki izdvajaju i znanstveno-informativni podstil
(bibligrafije, popisi literature)

- usko znanstveni podstil posjeduje svu znanstvenu aparaturu (fusnote, biljeke, literaturu),
sve ono to predstavlja svojevrsni okvir za prezentaciju znanstvenih saznanja

- znanstveni tekstovi se uz verbalna sredstva mogu korististi i ikonikim znakovima

grafikonima, tablicama, crteima, fotografijama

- poseban segment znanstvenih tekstova su saeci/rezimei on prua kratku informaciju o

sadraju rada i o osnovnim zakljucima, pisan je u formi treeg lica ili u bezlinim sereenicama i pasivnim konstrukcijama te po pravilu nema citata
- osnovni anrovi usko znanstvenog stila su znanstveni rad, izvorni znanstveni lanak,
pregledni lanak, struni lanak, znanstvena knjiga, monografija, referat, recenzija, doktorat,
magistarski rad
- posebni anrovi su enciklopedijski (lanci i natuknice) koji se odlikuju dodatnim svojstvom
zgusnutosti, pregnantnou stila i maksimalnom informativnou
- znanstveno udbeniki podstil
- dok je usko znanstveni stil namijenjen za komunikaciju izmeu znanstvenika, znanstveno
udbeniki podstil namijenjen je za obuavanje adresata koji tek postupno savladavaju neke
segmente odreene nauke
- anrovi podstila su ubenici, prirunici, skripte, ali i predavanja
Administrativni stil
- svojstvena je visoka razina shematiziranosti i determiniranosti jezinih sredstava
- administrativni tekstovi slue za zvaninu komunikaciju izmeu pojedinaca i ustanova i
odlikuju se velikom anrovskom raznolikou > kako bi takva komunikacija bila efikasna u
to kraem vremenskom roku, razvila su se manje-vie stroga pravila i sheme, obrasci > este
su stilske greke

- dominantno se realizira pismeno > na leksikom planu za njega su karakteristini

kancelarizmi njemu svojsvene rijei ili izrazi (predmet, dopis, dana toga i toga)
- upotreba latinskog jezika odraz je viestoljetne tradicije, a ujedno slui kao stilsko sredstvo
za odvajanje ovog stila od stila svakodnevne komunikacije
- na gramatikom planu ovaj stil je nominalni prevladavaju imenice, naroito apstraktne i
deverbativne > postojei glagoli dominantno su u formi sadanjeg vremena u treem licu ili
neodreeno-osobnim, bezosobnim i pasivnim konstrukcijama > esti su dekomponirani
predikati (donijeti odluku, izvriti pregled, podnijeti izvjetaj)
- u pravilu nema emocionalno ekspresivnih sredstava

Razgovorno (konverzacijski) funkcionalni stil

- primarno se realizira u usmenoj formi, a svako pismeno biljeenje zahtijeva specifine
oznake za fonetsko-intonacionalna obiljeja > u njemu je dominantna forma dijaloga > zato
slui i kao podloga dramskom stilu knjievnoumjetnikog podstila
- poljski naziv styl potoczny prva varijanta koju usvajamo kao djeca > obiljeavaju ga
antopocentrizam, konkrenost, slikovitost, metaforinost, kolektivnost i tipizacija
- razgovorni stil obiljeavaju nepripremljenost, spontanost, neformalne situacije, brzo
reagiranje, mijenjanje tema, este su pauze i oklijevanja, potapalice, ponavljanje dijelova
iskaza
- dominantna je fatika funkcija
- moe se govoriti o utnji kao specifinom elementu ovoga stila ona moe biti signal
razliitih situacija, odnosno raspoloenja sugovornika > obrnuto, razgovorni stil odlikuje se i
mogunou da vie osoba istovremeno govori
- na fonostilistikom planu stil se odlikuje poveanom brzinom govora, pa je sklon redukciji
(nepotpunom izgovoru) > na leksikostilistikom planu svojstvena mu je potreba
emocionalno-ekspresivnog leksika uz prisustvo subjektivnih rijei (hipokoristici, pejorativi) te
vulgarizmi i argonizmi > u morfostilistici ovog stila istie se uestalost glagola > na
sintaktostilistikom

planu

dominiraju

nepotpune,

eliptine

reenice,

reenice

bez

kongruencije, nepovezani elementi

- vani su za ovaj stil geste i mimika kao pomoni jezik, nuna pratnja usmene realizacije
- po Griceu opi princip svake konverzacije je naelo suradnje
- iako se smatra da ne poznaje anrove, moglo bi se smatrati da su mu anrovi govorni inovi
in molbe, naredbe, elje, estitanja, savjeta, izraavanja suuti, obeanja, prijekora, s
odreenim formulama poetka i kraja ina > jo jedan poseban anr je tra
- u studiji Gender and Discourse Deborah Tannen tvrdi da je enski govor vie fokusiran i
povezan, a muki je vie difuzan
Knjievnoumjetniki funkcionalni stil
- smatra se da knjievni tekst ne moe biti predmet lingvistike analize jer posjeduju estetsku
funkciju i pripadaju umjetnosti > nadalje, knjievnost moe uziati sva jezina sredstva iz svih
resursa jezika i drugih stilova, pa nema pravo na status funkcionalnog stila > meutim, postoji
gledite prema koje je jedini predmet stilistike knjievnost, odnosno jezik knjievnosti
-

anglosaksonska

nova

stilistika

prisutstvo

elemenata

razliitih

registara

knjievnoumjetnikom registru nazivaju preregistracija, pri emu knjievni tekst kao

samodostatan moe generirati znaenja i situacije, zapravo virtualni svijet, putem jezika

- stilizacija je relativno bliska preregistraciji- to je metakreativni anr koji obiljeava

oponaanje jezinih sredstava karakteristinih za neki tip jezine realizacije u svrhu
ostvarivanja odreene umjetnike funkcije> u knjievnosti se javlja kao oponaanje neke
forme (karakteristinog anra, elementa tog anra, versifikacije), zatim kao oponaanje
karakteristinog stila nekog pravca, djela ili pisca > stilizirani tekst najmanje je dvoglasan
(uvijek postoji prototekst i po njegovom obrascu stvoreni metatekst) > jedan od sluajeva
stilizacije je skaz uvoenje pripovjedaa u tekst, uz ouvanje svih karakteristinih jezinih
osobina koje taj lik smjetaju u neku sredinu, u odreeno doba, socijalnu skupinu i slino
- stilska dominanta podrazumijeva onaj element stila toga teksta kojem su potinjeni svi drugi
njegovi elementi > to mogu biti svi elementi knjievnoumjetninog stila > ire, stilska
dominanta je najznaajniji element stila nekog autora, skupine tekstova, pravca ili anra (p,
alegorija basne)
- trodijelna podjela na prozu, poeziju i dramu ovdje se preslikava na trodijelnu podjelu na
podstilove unutar kojih dalje ide anrovska diferencijacija
Prozni podstil
- znaajna govorna karakterizacija likova, funkcioniranje toke gledita i problemi
kompozicije uope, uvoenje tropa i figura, analiza narativnih figura, analiza intertekstualnih
aspekata
- tui govor i govorna karakterizacija likova pod tuim govorom podrazumijeva se
prikazani govor, tj. govor/iskaz nekog emitenta poruke to ga prikazuje drugi emitent poruke u
vlastitom govoru/iskazu > drugim rijeima, to je govor u govoru i govor o govoru (dijalog i
metatekstualnost)

- skaz (ili kazivanje) je forma kod koje je uveden pripovjeda kao fikcionalni lik koji
pripovijeda u prvom licu jednine, uz dosljedno prenoenje svih obiljeja njegovog
individualnog stila > u takvim tekstovima autorski govor sveden je na nulu, a to ukidanje
ravnotee smatra se stilogenim postupkom
- govor likova realizira se prije svega u vidu upravnog govora, pri emu autor dosljedno
prenosi i formu i sadraj iskaza lika, s tim to uz to moe dati svoj komentar, dopuniti
karakteristike toga iskaza koje se nisu mogle uiniti vidljivim drukije
- osim toga, autor moe prepriati govor lika, prilagoditi ga vlastitom govoru tad je rije o
neupravnom govoru preprianom govoru u treem licu bez individualnosti i emocionalnoekspresivnih sredstava

- neupravni upravni govor ili slobodni neupravni govor rije je o mijeanju osobina
upravnog i neupravnog govora, o njihovom stapanju u specifino stilsko dvoglasje > takav
govor nije odvojen navodnicima i u formi je treeg lica, ali uva sve ostale govorne
karakteristike (p, emocionalnu obiljeenost)
- Bahtin razlikuje dva dominantna stila u prenoenju tueg govora linearni stil koji se
odlikuje otrom razgranienou autorskog konteksta i tueg govora, pri emu je tui govor
prilagoen i jezino autorsko, nema ili veoma malo ia govorne karakterizacije likova
slikarski stil koji se odlikuje slabljenje granica izmeu autorskog i tueg govora, sve veom
zastupljenou govorne karakterizacije likova, nepouzdan pripovjeda
- funkcioniranje stranog ili umjetnog jezika u knjievnoumjetnikom tekstu ovaj
postupak ima nekoliko funkcija, a najvanije su govorna karakterizacija likova,
oneobiavanje/stvaranje zaudnosti i stvaranje kominog efekta
- poseban je postupak stvaranje umjetnog, izmiljenog jezika pisac stvara fiktivni jezik i
uvodi ga u svoj tekst kao realnu injenicu (Tolkienov Gospodar prstenova)
Podstil poezije
- jezik poezije suprostavljen je proznom i dramskom tekstu ve po svojoj formalnoj strukturi
poezija se biljei u stihovima i strofama, a bez obzira na prisustvo rime uvijek se odlikuje
specifino ritmo-melodijsko strukturom
- J. M. Lotman i U. Eco tvrde da jezini znak u poeziji nije jednak znaku prirodnog jezika,
ve da je u osnovi ikonian
- znaajno mjesto u strukturi poetskog stila predstavljaju ponavljanja na razliitim jezinim
razinama > R. Jakobson prouavajui gramatike paralelize i gramatike opozicije kao
konstruktivni princip stihova razlikuje gramatiku poeziju i slikovnu poeziju, kod koje
dominiraju pjesnike slike stvorene uz pomo figura i tropa
-

gramatiki

paralelizam

gramatike

opozicije

stilogeno

moe

biti

eliminiranjepojedinih gramatikih kategorija (svojevrsni minus-postupak, p, u tzv.

bezglagolskoj poeziji odusustvo glagola) > kao gramatike figure u opozicije mogu dolaziti
opozicije osobnih zamjenica, formi lica, vremena, glagolskih naina, tipa imenica i slino >
nasuprot tome nalazi se gramatiki paralelizam koji se iskazuje kao opozicija razliitih
semantikih znaenja u istorodnom gramatikom kontekstu (p, Vasilije pij, a Sofiji ne
daj/Sofija pij, Vasiliju ne daj)
- fonetsko fonoloka i leksika ponavljanja u stihu

- figure ponavljanja kao anafora, aliteracija > p, Ostva Maka Dizdara > paranomazija
figura koja nastaje nizanjem rijei srodnih na planu izraza, ali razliitih po sadraju (sprva,
ostrva, skrila, smrvila, skrvila, ostrvila)
- stilogenost se moe promatrati i u ritmo-melodijskoj strukturi stihova, grafostilemskim
osobitostima, punktuacijskim stilemima i slino
- stilogenost interpunkcijskih postupaka potpuno izostavljanje interpunkcijskih znakova,
ali i interpunkcijski znaci na neoekivanim mjestima i njihova poveana frekvencija takoer
su stilogeni
- ponavljanja u poetskom tekstu s jedne strane daju vru, formaliziranu strukturu stiha, dok s
druge strane tu strukturu razotkrivaju, ine vidljivom
- rima predstavlja specifian fenomen podudaranja glasovnog sklopa na kraju stiha i
semantikog nepodudaranja, uslijed ega se stvara napetost smisla, a time i figurativnost teksta
Podstil drame
- na starogrkom znai radnja > podstil s najveom razinom konverzacije i dijaloginosti u
drami dominiraju dijalog i monolog, dok je autorski glas u drugom planu (didaskalije)
- dijalog se po pravilu dogaa sada i ovdje te je uvijek dio odreenog konteksta odatle u
njemu visok stupanj elipse
- dramski dijalog nikad nije jednak dijalogu u razgovornom stilu, ali se esto koristi neki
elementima razgovornog dijaloga postupkom preregistracije
- dramski dijalog nuno ukljuuje faktor publike > oni moraju biti bazirani na stvarnim
dijalozima
- naelo suradnje kao neophodno za uspjenost konverzacije Grice uvodi implicitne
postavke, maksime koje osiguravaju tu uspjenost

- za stilistiko promiljanje potrebno je pratiti funkcioniranje svakog, a naroito dramskog

dijaloga, nain na koji se stvara komini, metaforiki ili neki drugi efekt

- autorski govor, njegovi komentari, remarke ili didaskalije stilski tonalitet autorstkog
teksta razliit je kod razliitih autora > nekih su tura, dok im drugi posveuju toliku panju da
dobiju estetsku funkaciju
urnalistiki stil
- odlikuje se izuzetno irokom sferom upotrebe, velikom anrovskom raznovrsnou, a
namijenjen je velikom broju adresata > realizira se u razliitim medijima novinama,
asopisima, radiju i televiziji
- dvije su osnovne jezine funkcije referencijalna (funkcija saopavanja) i konotativna
(funkcija orijentacije na adresate, ubjeivaka ili ideoloka)
- velika je anrovska raznolikost informativni anrovi (informacija, vijest, kronika
dogaanja) i analitiki anrovi (lanak, feljton, kolumna, intervju, komentar, reportaa,
kontakt-program)
- esto obiluje ustaljenim frazama, ablonama jer nastaje u veoma kratkom roku
- posebno znaajan element su naslovi njegov zadatak je da privue panju adresata, da
sadri osnovnu informaciju o onome to je sadraj teksta te da bude jezino efektan, upeatljiv
> mogu imati razliitu reeninu ili sintagmatsku strukturu, a esto posjeduju dodatnu
ekpresivnost > mogu biti i retorika pitanja, eksklamativne reenice, poslovice, izreke,
krilatice (pri emu se najee tranformiraju da odgovaraju smislu teksta) > cijeli niz stilskih
figura i naslova zastupljen je u novinskim naslovima
- za urnalistiki stil, posebno za analitike anrove, vaan je postupak imenovanja i to na
dva plana vlastita imena uvijek su jake pozicije teksta, mjesta na kojima se pojaava panja
adresata ili pak imenovanje spada u signale toke gledita
Publicistiki stil
- zastupljen u razliitim medijima, ukljuujui i novine, ali realizira se i u formi veih
publikacija (knjige, tv-serija i ciklusa radio-emisija)
- moe se podijeliti na nekoliko podstilova publicistiki u uem smislu (publicistika kao
ozbiljna, analitiko novinarstvo), knjievno-publicistiki (putopis, reportaa), naunopopularni (knjige, feljtoni i lanci) i memoarski podstil (memoari, sjeanja, uspomenel,
dnevnici)
- publicistiki podstil publicistika kao razvijeno novinarstvo > podrazumijeva ozbiljnu
pripremu za pristup nekoj temi, prouavanje injenica > osnovna funkcija je informativna, a
nije im strana ni konotativna > p, kulinarski prirunici
- nauno-popularni podstil publicistika obrada neke znanstvene teme, a namijenjen je
irokom krugu adresata > primarna funkcija je komunikativna, odnosno referencijalna > iz

znanstvenog stila pruzima termine i terminoloke sintagme, ali nije obvezna sva znanstvena
aparatura > tovie, ovaj podstil moe imati emocionalno-ekspresivna sredstva

SEKUNDARNI STILOVI
Reklamni stil
- specifinost reklamnog stila ne svodi se samo na verbalni, prirodnojezini kod; sadri jo i
vizualni kod; moe imati i auditivni kod, ovisno o mediju u kojemu se realizira
- funkcionalna stilistika nije jednostavno odredila mjesto reklame u sistemu funkcionalnih
stilova

bilo je pokuaja da se reklama svrsta u administrativni ili publicistiki stil; naposljetku se

izdvaja kao zaseban stil (usput, na ovome se primjeru moe vidjeti kako se sistem
funkcionalnih stilova stalno razvija)
- izbor jezinih sredstava u reklami uvjetovan je i njezinom dominantnom jezinom funkcijom
konativnom; uvijek sadri retoriku i ideoloku komponentu, usmjerena je na recipijenta
odatle u njoj i jezina sredstva koja se obino vezuju uz konativnu funkciju: forma 2. lica jd i
mn, obraanja, imperativi, stilske figure usmjerene na adresate

1. lice mn izraava stav i samopouzdanje proizvoaa

moe se raditi i o 1. licu inkluzivne mnoine objedinjuje proizvoaa i potroaa

- reklamni stil moe posjedovati i sve ostale jezine funkcije

referencijalna funkcija nalazi se u opisu proizvoda koji se reklamira, u davanju podataka o

njemu

ekspresivnu funkciju sadre oni elementi teksta reklame u kojima se susreemo s oblicima 1.
lica jd i mn, u kojima poiljatelj poruke izraava stavove ili emocije
- estetska/poetska funkcija u reklami ima poseban znaaj ima reklama koje postaju i
umjetnike injenice - sa estetskom funkcijom susreemo se tamo gdje se verbalna
komponenta oneobiava, gdje su jezina sredstva manje predvidljiva, samim tim stilistiki
informativnija
- u reklami se moe citirati i neki knjievnoumjetniki tekst kada se na ovaj nain reklamira
predmet iz svakodnevne upotrebe, biljeimo veu retorinost i stilogenost (npr. reklama za
Renault s iluzijama na film Kum)
- reklami nije strana ni razgovorni leksik, ni argon, ali ni poetizmi, ni profesionalizmi, ni
arhaizmi, neologizmi...

- poput knjievnoumjetnikog stila, i reklamna verbalna poruka moe biti formirana od

najrazliitijih resursa jezika, samo pod uvjetom da je to u funkciji njene argumentativne
vrijednosti
- poput knjievnoumjetnikog stila, i reklamna verbalna poruka moe biti formirana od
najrazliitijih resursa jezika, samo pod uvjetom da je to u funkciji njezine argumentativne
vrijednosti
Stripovni stil
- strip obino nije izdvojen kao zaseban stil uzrok je vjerojatno injenica da je strip kod
purista smatran bezvrijednim, trivijalnim, a njegov jezik manje vrijednim jezikom
- semiotiki sloen sistem uz verbalni jezik sadri i vizualnu komponentu
- danas se naziva i osmom umjetnou
- mada proizvod masovne kulture, u svojim vrhunskim dometima posjeduje i estetsku
funkciju, to ga ini zanimljivim i vrijednim za stilistiku analizu
- na fonostilistikom planu strip je zanimljiv zato to moe sadravati onomatopeje (neke
ustaljene: bum, tras, fljas, zviz; z-z-z), aliteracije ili asonance
- grafostilemska obiljeja: lik koji se ljuti i vie u oblaiu obavezno ima masna, velika slova;
kada se govori sve tie, slova su manja i svjetlija
- mogue su dvije kontrastne situacije izmeu kojih se smjeta veina stripova
1) vizualna poruka je dominantna, verbalna je svedena na minimum (tzv. minus-postupak)
2) verbalna poruka je natprosjeno razvijena, dominira nad crteom (tzv. plus-postupak)
- igre rijeima, kalamburi, kombinacija elemenata razliitih jezika u cilju stvaranja kominog
efekta i govorne karakterizacije lika omoguavaju autorima stripa da na minimumu prostora
postignu maksimum stilistike informacije tekst tada postaje izrazito stilematian
Retoriki stil
- posebno zanimljiv budui da je razvijan jo u okviru antike retorike ak bio njezin prvi i
osnovni predmet
- osnovnom retorikom funkcijom smatra se uvjeravaka, persuasivna odatle i njezina
ideoloka funkcija kao neodvojiv dio; zadatak govornika prije svega je da uvjeri auditorij u
svoje tvrdnje
- moe se podijeliti na 2 podstila
1) oratorski podrazumijeva prije svega govore; monoloki je u svojoj strukturi
2) debatni podrazumijeva debate i jezik sudnice
- oratorski podstil

govori kao dio oratorskog podstila realiziraju se dominantno usmeno, a funkcija im je

preteno persuasivna

meutim, ima govora ija je funkcija prije svega fatika i emotivna: govori povodom proslave
vjenanja, diplome, nekog obiteljskog skupa, odlaska u mirovinu, komemorativni govori,
govori povodom dodjele nekog priznanja...

ima vanu ulogu i za kulture bez pismenosti

karakterizira ga komunikacija licem u lice

podrazumijeva i upotrebu tropa i figura te ekspresivne sintakse

- debatni podstil

kombinira monoloke forme s dijalokom, ali dijaloka forma posebno mu je znaajna

specifian podtip ovog podstila jest jezik suenja uz profesionalni jezik prava moe
sadravati i konverzacijski stil
Esejistiki stil
- esej izvorno znai pokuaj, ogled; ime datira od kraja 16. stoljea
- posebno je zanimljiv upravo zbog svoje djelomine unutarnje suprotnosti: po tematici
izuzetno bogat, blizak znanstvenom stilu; po jezino-stilskim sredstvima podsjea na
knjievnost
- esejistiar svakoj temi pristupa subjektivno, iznosei svoje dojmove i stavove
- osnovne jezino-stilske karakteristike eseja:

1) za izraavanje autorskog govora dominira forma prvog lica jednine; ako postoji mi u eseju,
ono je tzv. inkluzivno mi, koje znai ja i vi
2) konativna funkcija eseja izraenija je u iskazima s direktnim obraanjem recipijentu
3) nuno je subjektivan; u njemu dominira ekspresivna funkcija u njemu moemo pratiti
upotrebu razliitih emocionalno-ekspresivnih jezikih sredstava
4) vanu ulogu ima i estetska funkcija jezika, a ponekad i ludika; figure i tropi nisu tu samo kao
ornamenti stila
Scenaristiki stil
- po mnogoemu specifian: po formalnim odlikama esto blizak dramskom podstilu, ali se
obino smatra da scenarij nije knjievno djelo
- specifinost jezinog znaka u scenariju jest u njegovoj dvojnosti: taj znak nije samo znak
prirodnog jezika nego ujedno aludira i na znakove filmskog jezika
- dijalog u filmskom scenariju zapravo je po pravilu stilizirani konverzacijski dijalog koji uva
prepoznatljiva svojstva, ali u zgusnutoj formi, uz potenciranje nekih elemenata i uz
zanemarivanje drugih > odatle je scenaristiki stil izuzetno zanimljiv i za prouavanje osobina
dijaloga uope

NIVOI LINGVOSTILISTIKE ANALIZE I NJIHOVE OSNOVNE JEDINICE

- osnovna jedinica lingvostilistike: stilem minimalna jedinica koja nosi stilistiku obavijest
- fonostilistika istrauje izraajna sredstva i stilistike postupke na fonetsko-fonolokom i
prozodijskom planu; osnovna jedinica joj je fonostilem
- grafostilistika promatra sve one postupke i sredstva koji mogu postati stilogeni na grafikom
nivou; osnovna jedinica je grafostilem
- dalje se po nivoima analize razlikuju morfono- i morfostilistika s morfonostilemom i
morfostilemom kao jedinicama, leksikostilistika s leksikostilemom, sintaksostilistika sa
sintaksostilemom, semantostilistika sa semantostilemom
- stilistika je tijesno povezana sa semantikom, tako da bez razvoja semantike nije mogue
razvijati ni stilistiku > nema stilistike analize bez semantike
- tekstualna stilistika ili tekstostilistika osnovna jedinica je tekstostilem ili, prema nekima,
makrostilem
- mikrostilistika istraivanja ukljuivala bi ispitivanje pojedinih stilema na niim nivoima
(npr. fonostilistika svojstva neke pjesme, grafostileme u nekoj reklami i sl.); makrostilistika
analiza podrazumijevala bi pristup tekstu kao cjelini (i u njegovim intertekstualnim vezama), a
zatim postupno istraivala njegove mikrostileme
Fonostilistika
- prvi put predmet i ciljeve fonostilistike naznaio osniva strukturalne fonologije N.F.
Trubeckoj, koji je fonologiju podijelio na tri dijela: reprezentativnu, apelativnu, ekspresivnu
- nekoliko kljunih oblasti kojima se danas posveuje panja u fonostilistici:
1) pitanja razliitih stilova izgovora (fonostilistiko raslojavanje jezika), ukljuujui i
prozodijske elemente
2) glasovni simbolizam i poetska funkcija glasova
- glasovni simbolizam u knjievnoumjetnikom stilu, naroito u poeziji, ima za cilj ili
stvaranje zvune slike koja odgovara sadraju stihova ili da ponavljanjem glasova koji
dominiraju u kljunoj i tematskim rijeima stihova stalno potenciraju vanost tih rijei
- glasovni simbolizam je u funkciji stvaranja eufonije (milozvunosti), koja uz ritmomelodijsku liniju stihova predstavlja vaan element ukupne estetske funkcije poezije
- antieufonija - gomilanje konsonanata i konsonantskih grupa koje su teke za izgovaranje, u
cilju stvaranja specifine atmosfere stihova
- pokuaji stvaranja zasebnog pjesnikog jezika koji bi se razlikovao od svakodnevnog

ruski pjesnik Kruonih elio stvoriti svjetski pjesniki jezik koji se raa organski,
nazvavi ga zaum/ zaumni jezik (iza uma), to oznaava povratak prvobitnom uzbuenju to ga
stvara ritmo-melodijska linija stiha, raajui zaumnu pra-sliku
Leksika stilistika (leksikostilistika)

- ima veoma iroko podruje djelovanja, a tijesno je povezana s leksikologijom, semantikom i

leksikografijom
- denotacija (ili designacija) podrazumijeva osnovno znaenje rijei, ekstenzivno ili
eksplicitno znaenje koje prihvaaju svi govornici nekog jezika
- konotacija se naziva jo i intenzivnim ili implicitnim znaenjem rijei; konotativno znaenje
podrazumijeva sve dodatne komponente leksikog znaenja
argon
- argonizmi posebno zanimljiv sloj kolokvijalno markiranog leksika
- pod argonom se obino podrazumijeva specifina stilski markirana vrsta upotrebe jezika, i
to vrsta koja se ograniava na odreene socijalne grupe
- argon je uvijek prostorno i vremenski ogranien neki argonski elementi nakon izvjesnog
vremena prelaze u neutralni leksik
Vulgarizmi i psovke
- pripadaju sferi emocionalnog i ekspresivnog govora, a izrazito su negativno markirani
- javljaju se i u knjievnoumjetnikim tekstovima u svrhu stilizacije i govorne karakterizacije
likova
Eufemizmi i tabu-rijei
- eufemizmi su u sistemu leksike suprotstavljeni vulgarizmima
- eufemizam podrazumijeva upotrebu rijei ili izraza koji zamjenjuju vulgarizme, psovke ili
tabu-rijei
- stilistiar moe okarakterizirati govor lika ili individualni stil nekog autora ovisno o tome
upotrebljavaju li se vulgarizmi i tabu-rijei ili pak eufemizmi
Morfostilistika
- prouava funkcionalno-stilsku markiranost morfolokih kategorija i ekspresivne vrijednosti
tih kategorija
- prouava i gramatiku sinonimiju openito i po pojedinim kategorijama i vrstama rijei
- ekspresivne mogunosti linih zamjenica u knjievnoumjetnikom stilu

poveana frekvencija zamjenica moe se smatrati odstupanjem od norme, tj. po pravilu je

stilski obiljeena

u poeziji line zamjenice mogu postati vano stilogeno sredstvo s obzirom na to da one
nerijetko ine osnovnu kompozicijsku jezgru teksta

opozicija ja - ti esto je osnovna kompozicijska jezgra lirske poezije

Gramatika sinonimija i gramatika metafora
- sistemska sinonimija podrazumijeva podudaranje osnovnih znaenja dvaju oblika
- kontekstualna sinonimija uspostavlja se bliskost osnovnog znaenja neke forme sa
sekundarnim, perifernim znaenjem druge forme iste kategorije

- gramatika metafora upotreba jedne forme u svom perifernom znaenju

Sinonimija lica
- karakteristini oblici kojima se moe zamijeniti forma prvoga lica jednine:
1) prvo lice mnoine
- najee tzv. autorsko mi u znanstvenom i publicistikom stilu
2) drugo lice jednine i mnoine
- govorno lice slui se ovom transpozicijom onda kada eli pribliiti recipijentu/recipijentima
svoje iskustvo, svoje doivljaje
3) tree lice jednine prvo lice jednine
- tree lice jednine moe u svakodnevnom govoru doi kao izraz govornikove ljutnje,
uvrijeenosti ili pak nekog drugog emocionalnog stanja, kada treim licem formalno pokazuje
udaljavanje od prvoga lica
4) sinonimija linih i bezlinih formi
- obezlienje je frekventan tip sinonimije lica, a zastupljeno je u razgovornom stilu
Sintaktostilistika
- ispituje sve stileme na sintaksikom nivou, prouava njihovu funkcionalno-stilsku i
ekspresivnu markiranost
- dekomponirani predikat i funkcionalno-stilska markiranost

dekomponirani predikat sastoji se od jedne glagolske kopule ili semikopulativnog glagola i

glagolske imenice u zavisnom padeu, a po pravilu je sinonimian prostom glagolskom
predikatu

njihova upotreba u razgovornom stilu obino pokazuje da govornik ne posjeduje dovoljnu

stilistiku kompetenciju koja ukljuuje prekljuivanje s jednog potkoda na drugi
- postupci ekspresivne sintakse

mogu se nazvati i sintaksikim figurama, budui da uvijek nastaju operacijama oduzimanja,

dodavanja ili permutacije
- elipsa podrazumijeva dokidanje pojedinih dijelova iskaza; ona estovstilizira razgovorni
stil i njegovu tenju k maksimalnom ukidanju redundance
- reticencija figura suavanja misli; figura nezavrenih reenica, prekinutih iskaza, najee s
ciljem prikazivnja snanih uzbuenja
- i elipsa i reticencija imaju slinu funkciju u tekstu: tekst ine zaudnim, skreu itateljevu
panju na samu formu iskaza, tj. teksta, te je njihova funkcija, kao i funkcija figura openito,
poetska, odnosno retorina
- normativne reenice

nominativne reenice su sa stilistiko-retorike toke gledita markirane i takoer se mogu

smatrati figurom

zastupljene su u razliitim stilovima, a posebno je ekspresivna njihova upotreba u poeziji

- parcelacija - kao pojava ekspresivne sintakse relativno se nedavno poela izuavati
realizacija jedne reenice u vie tekstovnih jedinica; npr: I jedno i drugo se u bolnici
nagledalo svega. Raskomadanih tijela. Krvavih pelena. Razrogaenih pogleda oeva koji u
naramcima dre svoju mrtvu djecu i trae pomo od njih. Majki, i samih oblivenih krvlju, koje
sopstvenu bol ne osjeaju od boli to razara tijelo njihovog eda. Majki zanijemjelih. Majki
koje vrite. Majki koje se tiho mole.

ima za funkciju naglaavanje vanosti svakog elementa, isticanje sadraja svakog pojedinog
parcelata, ime se pojaava emocionalnost i retorinost teksta

parcelati se lako ulanjuju u prethodnu reenicu, a eliptine reenice to ne mogu

Tekstualna stilistika
- tekstualna stilistika = stilistika teksta
- promatra tekst kao cjelinu, s tim to pri tome analizira prije svega sve njegove stilogene
elemente i meusobne odnose tih elemenata na razliitim razinama
- jake pozicije teksta

pod jakim pozicijama teksta podrazumijevaju se ona mjesta u tekstu koja su svojevrsna
smisaona i stilistika vorita teksta, mjesta koja su po svojoj poziciji u tekstu i po svojoj
formi izuzetno znaajna za razumijevanje toga teksta

u jake pozicije teksta ubrajaju se: naslov, epigraf (moto), podnaslov(i), prva i posljednja
reenica teksta ili paragrafa, tj. poglavlja

u irem smislu moe obuhvaati i: stilske figure i tropi, frazemi, krilatice, poslovice i izreke,
citati (u najirem smislu rijei), vlastita imena (naroito u knjievnoumjetnikom tekstu),
termini (u znanstvenom tekstu), rimovane rijei i dr.
- naslovi, podnaslovi i epigrafi

naslov od izuzetnog znaaja za stilistiku analizu svakoga teksta

birajui naslov ili podnaslov, autor teksta polazi od potrebe da to saetije prui osnovnu
informaciju o sadraju toga teksta (referencijalna funkcija naslova), da privue panju
recipijenta (konativna funkcija), izrazi vlastitu osobnost (ekspresivna funkcija)

ak i odsustvo naslova moe predstavljati jaku poziciju nekog teksta, jer se u tom sluaju radi
o minus-postupku

naslov je svojevrsni tekst o tekstu, saetak teksta, njegov graninik, mjesto uvrtanja teksta

podnaslovi i nadnaslovi: u njima dominira referencijalna i autoreferencijalna funkcija, a manje

je izraena ekspresivna ili poetska

epigraf posebno izdvojen; skree panju na sebe, tako da na neki nain anticipira
razumijevanje i cijelog teksta (ili dijela teksta) koji njime poinje

- inkoativna i finitivna reenica

inkoativna - prva reenica u tekstu ili svakom nadfraznom jedinstvu (poglavlju, pasusu i
slino); otvaraka funkcija

finitivna posljednja reenica u tekstu; zatvvaraka funkcija

- imena likova i imenovanja u tekstu uope

imena likova izuzetno su znaajna kao smisaona vorita teksta i kao indikatori promjene
toke gledita
- stilistiki konektori

signali kontekstualne ukljuenosti reenice i signali povezanosti reenica u tekstu

za lingvistiku stilistiku posebno su zanimljivi stilistiki konektori, u koje spadaju razliiti

leksiki i, rjee, gramatiki konektori koji imaju dodatnu komponentu stilogenosti, odnosno
stilske markiranosti u osnovne njihove tipove spadaju figure, tropi, stilistiki markirani red
rijei (inverzija), a kao pratei element esto dolaze i specifina ritmika sredstva
Figure kao konektori
- figure ponavljanja

ponavljanja elemenata predstavljaju najvanije jezino sredstvo za povezivanje dijelova teksta

anafora, epifora, simploka, anadiploza, paralelizam, polisindeton

oni su osnovna sredstva rekurencije, tj. povezanosti teksta putem ponavljanja jezinih jedinica

i drugi tipovi figura mogu postati konektori u tekstu, ali po pravilu samo ako se uestalo
ponavljaju, postajui i kompozicijsko sredstvo
- gradacija kao konektor

u gradaciji se razlikuje vie tipova konektora (leksiki, stilistiki, gramatiki i

propozicionalni)
- retorika pitanja kao konektori

mogu formirati svojevrsni okvir teksta, dolazei kao inkoativna (poetna) i finitivna (krajnja)
reenica

na kraju teksta ima posebno zanimljivu dvojnost, budui da formalno zavrava tekst, a stvarno
tek otvara mogunosti za razmiljanje

zbog male uestalosti u poeziji posebno stilogen postupak

- sintaktike figure permutacije inverzija

stilistikom, figurativnom inverzijom smatra se poredak N+D (novo + dano)

u tekstovima s izraenom inverzijom ona jasno figurira kao stilistiki konektor, kao pokazatelj
odstupanja od norme

Toka gledita
- pokazuje nain organizacije teksta, poziciju s koje tee pripovijedanje
- komutacije lica mogu signalizirati i promjenu toke gledita
- dvije vrste:
1) vanjska ona u kojoj nosilac toke gledita opisuje (prepriava) neki dogaaj iz pozicije
promatraa
2) unutarnja dolazi u iskazima u kojima njezin nosilac opisuje dogaaj bez distance, kao
sudionik u njemu
Intertekstualnost, metatekst, autoreferencijalnost
- intertekstualnost upuenost teksta na druge tekstove koji mu prethode ili koji ga okruuju,
kao stalni dijalog s Drugim
- preregistracija moe se pratiti kod uvoenja citata u knjievnoumjetniki tekst; npr.
postmoderna knjievnost pomou citata, aluzija i fusnota ukazuje na to da su njezina baza
druga knjievna djela, a ne realnost ona stalno ukazuje na svoju literarnost
- kao metatekstualni signali, citati se dijele na potpune, nepotpune i prazne (vakantne)

u knjievnoumjetnikom stilu, naroito u modernoj i postmodernoj knjievnosti, citat je

veoma esto vakantni citat
- autoreferencijalnost postupak kojim se u knjievnome djelu tematizira literarnost toga istog
djela
Stilistika hiperteksta i hipermedija
- hipertekst moe definirati kao upotreba kompjutera da bi se transcendirala linearna,
povezana i fiksirana svojstva tradicionalno pisanog teksta, pri emu itatelj umjesto da dri u
ruci cijelu knjigu vidi samo sliku jednog bloka teksta na kompjuterskom ekranu iza te slike
krije se varijabilna tekstualna struktura, niz mogunosti izbora, svojevrsna mrea
- hipertekst uvijek podrazumijeva dvojnost tekst se istovremeno percipira kao zaseban glas
svoga autora i kao dio mree odnosa s drugim tekstovima, s nizom drugih referenci
- bitna stilistika i kompozicijska razlika izmeu klasinog teksta i hiperteksta vie nema
osnovnog, glavnog teksta i njegovih dodataka, ve se polazni tekst koji se vidi na ekranu
nalazi u ravnopravnim odnosima sa svim daljnjim tekstovima i ini jednu jedinstvenu mreu
hiperteksta
- istraivanju hiperteksta stilistika mora pristupiti s dva aspekta razdvaja se na stilistiku
poiljatelja i stilistiku primatelja
Figure i tropi
- kreb uvodi pojam mikrostrukture stila umjesto stilske figure
- u suvremenoj stilistici pomou lingvistike semantike analize pokuava se pokazati gdje je
stvarna utemeljenost izdvajanja pojedinih figura i na emu poiva njihova stilogenost

- za stilistiku nema manje atraktivnih i vie atraktivnih figura sve one mogu dobiti znaajno
mjesto u strukturi teksta
- u najirem smislu figure i tropi tradicionalno se smatraju odstupanjem od uobiajene,
neutralne upotrebe jezika, tj. odstupanjem od norme
- s obzirom na jezini nivo na kojem se odstupanje realizira, figure se mogu podijeliti na
fonetsko- fonoloke, sintaksike i semantike
- fonetsko-fonoloke figure: asonanca, aliteracija, proteza, epenteza, paragoga, afereza,
sinkopa, apokopa, metateza
- sintaktike figure: kumulacija, epitet, anafora, epifora, opkoraenje, anadiploza,
reduplikacija, polisindeton, elipsa, asindeton, reticencija, zeugma, silepsa, retoriko pitanje,
izokolon, paralelizam, parcelacija
- semantike figure = tropi: metafora, metonimija, sinegdoha, perifraza, antonomazija, litota,
ironija, oksimoron, antimetabola, usporedba
- prijelazni tipovi figura gradacija
- metafora i metonimija Jakobsonova teorija

mogu se promatrati na dva pola jezika, vezano uz os selekcije ili os kombinacije

metaforiki pol dominira prema ovom tumaenju u drami, u poeziji, lirici, romantizmu i
simbolizmu te nadrealizmu

metonimijski pol izraeniji je u filmu, u prozi, epici, realizmu i kubizmu

Narativne figure
- funkcioniraju u svim onim umjetnostima koje poivaju na naraciji
- narativni znak

suodnos izmeu forme naracije i sadraja naracije, odnosno izmeu

diskursa i naracije
Figure i funkcionalni stilovi
- u opoziciji figurativnost - nefigurativnost znatno je vei broj stilova i stilova koji tee polu
figurativnosti
- na polu nefigurativnosti jedino se nalazi administrativni stil; figurativnost je najzastupljenija
u knjievnoumjetnikom stilu
- knjievnoumjetniki stil figure imaju dominantno estetsku/poetsku funkciju, esto i ludiku
- publicistiki i urnalistiki stil prave su riznice figura svih tipova; figure nemaju
dominantno estetsku funkciju kao u knjievnoumjetnikom stilu, ve upravo uvjeravaku
funkciju koja proizlazi iz prirode stila
- razgovorni stil figure ovdje nisu zaudne, nemaju estetsku funkciju, ponekad ni
argumentativnu, ve su esto ve mrtve, izlizane, i postale su ustvari uobiajeni izrazi,
norma, a ne odstupanja od nje; silogenost figura vrlo je mala

- znanstveni stil upotrebljavaju se one figure koje imaju znaaj za organizaciju i kompoziciju
samoga teksta

znanstvene metafore zapravo su katahreze uvijek oznaavaju prijenos oznaitelja, i to u

svrhu proirenja spoznaje

znanstvenom je stilu svojstveno negiranje vlastite figurativnosti, bijeg od nje, kao svojevrsni
pokuaj samopotvrivanja vlastite objektivnosti i autoritativnosti znanstvene istine