Uvod

Fonostilistika (ili fonostilematika) uobičajeno se definira kao lingvostilistička disciplina koja opisuje i
vrednuje stilogena sredstva i postupke na fonetsko-fonološkoj razini. Ponajviše je zanima simbolika
glasova i njihovih opozicija, ali i sve psihoakustičke kvalitete u govoru. Iako polje fonostilistike nije
ograničeno samo na literarne tekstove, u praksi su istraživači ponajviše proučavali utjecaje
oblikovanja fonetske strane izraza unutar diskursa koji poklanjaju pozornost formalnom oblikovanju
poruke (poezija, oglašavanje, novinski naslovi i sl.) (usp. Katnić-Bakaršić 2000: 81). Stilističke
posebnosti tekstova koji se analiziraju traže se u osobitom oblikovanju teksta gdje se naglasak s jedne
strane stavlja na ponavljanje određenih obrazaca, a s druge strane na osobito povezivanje određenih
fonetskih elemenata s određenim sastavnicama značenja analiziranog teksta ili njegova segmenta. U
analizama poezije fonostilističare su ponajviše zanimala glasovna ponavljanja i njihovo povezivanje sa
sadržajem pjesme ili njezina dijela (usp. Josić 2011, 101). Osnovno metodološko načelo bila je ideja
stilističkog otklona od norme uobičajenoga govora ili općeg jezika, a učestalost javljanja određenih
glasova uspoređivala se s njihovom učestalošću u neutralnome govornome kontekstu.

Hrvatska fonostilistička istraživanja

Trubeckoj je fonostilistiku osmislio prilično široko, kao lingvističku disciplinu koja bi prije svega
proučavala ekspresivne i apelativne fonološke (konvencionalne) postupke na razini općeg jezika.
Razvoj akustičke i artikulacijske fonetike u prvoj polovici 20. stoljeća omogućio je pak da
fonostilistika, unutar strukturalističkog pristupa, ostvari ideal preciznog eksperimentnog istraživanja
književnoga teksta. Paradoksalno, većina istraživanja bila je povezana s konceptima fonetskoga
simbolizma (koji je u suprotnosti sa strukturalističkim aksiomom o arbitrarnosti jezičnoga znaka),
stoga se postupno dogodilo da je fonostilistika ostala izvan središnjeg interesa strukturalističkih
lingvostilističara. Među najvažnijim doprinosima fonostilistike ističe se analiza prozodijskih značajki
književnoga teksta jer su brojna istraživanja, još od ruskih formalista, uspostavila drugačija shvaćanja
poetskog ritma i metra (Cureton 1992: 84). Ovaj zaključak nije u potpunosti primjenjiv na hrvatsku
situaciju jer je u vremenu dominacije imanentnoga pristupa književnomu tekstu fonostilistički pristup
bio jedan od plodnijih. Može se i ustvrditi kako je upravo fonostilistika vješto iskoristila promjenu
paradigmi u filologiji povezujući se sa srodnim disciplinama (retorikom, teorijom govornih činova,
semiotikom i dr.), ali i koristeći se suvremenim računalnim metodama.

Hrvatska fonostilistika razvijala se usporedo s međunarodnom, što je zasluga Petra Guberine, kojeg s
pravom smatramo središnjom osobom hrvatske fonostilistike. On je u hrvatskoj znanosti prvi
prihvatio i razradio postavke de Saussureova učenika Charlesa Ballyja o stilistici kao znanosti o
afektivnom sadržaju jezičnoga izraza. Guberina je preko koncepta vrednota govornoga jezika proširio
Ballyjevu stilistiku s razine riječi na razinu rečenice (Rogić Musa 2012: 151). Guberinina disertacija
Valeur logique et valeur stylistique des propositions complexes en ftrançais et en croate (Logička i
stilistička vrijednost složenih rečenica u francuskom i u hrvatskom, objavljena 1939, kada i
Trubeckojeve Osnove fonologije) polazi od Ballyjevih načela delimitacije i identifikacije kako bi
uspostavila novu podjelu složenih rečenica koja će dosljedno afirmirati povezanost izraza, misli i
stvarnosti (prema Vuletić 2006: 42). Za razliku od svojega učitelja Ballyja, Guberina smatra kako je
stilistika kvalitativna, a ne kvantitativna znanstvena disciplina. Razlika između stilističkog i
nestilističkog izraza nije u intenzitetu istoga sadržaja, kako je tvrdio Bally, nego su stilistički i
nestilistički izraz dva posve različita sadržaja (isto: 45).
U knjizi Zvuk i pokret u jeziku (Zagreb, 1952) Guberina pokazuje da je jezik neodvojiv od svojih
manifestacija, tj. ukupne čovječje aktivnosti, kako društvene, tako i individualne. Stoga on vrednote
govornog jezika (intonaciju, intenzitet, rečenični tempo, pauzu, mimiku, gestu i stvarni kontekst)
proglašava ljudskim oblikom prirodnih elemenata zvuka i pokreta (Guberina 1967a: 7). Definirao ih je
kao elemente »jezičnoga izraza koji imaju svoju jezičnu vrijednost na osnovi zvuka i pokreta« (isto:
19). Osobitim vidom ljudskoga izraza Guberina je smatrao upravo umjetnički izraz jer je povezanost
vrednota govornog jezika, svih elemenata glasa i glazbe stvorila ritam, osnovu za svaku umjetničku
formu-sadržaj. U književnosti je taj ritam postao kvalitativno novi, umjetnički ritam, koji je pak
glasovima riječi i vrednotama govornog jezika, kao cjelini, dao novu, umjetničku kvalitetu (isto: 66).

Guberina se otkriva kao pobornik fonetskoga simbolizma u književnosti smatrajući da pjesnik zvukom
pojedinih glasova riječi (koji sami nisu bili oponašanje prirode) može oponašati prirodu i dublje je
prikazati (isto: 67). Preko umjetnički uzdignutih vrednota govornog jezika pjesnici daju riječima zvuk i
pokret koji one izolirano nemaju, no Guberina ne sužava svoje analize samo na poeziju. Ritam se i u
stihu i u prozi postiže kreativnim rasporedom vrednota govornog jezika, njihovom kompozicijom u
cjelini jezičnog izraza i pri pojedinim kombinacijama glasova same artikulirane riječi. Po Guberini,
ritam baš u sadržaju vrednota govornog jezika sadrži osnovni izraz umjetničke misli (isto: 95).