Rasprava o kolonijalizmu

Eme Sezer
2
 Civilizacija koja se pokaže nesposobnom da riješi probleme koje stvara je dekadentna
civilizacija.
Civilizacija koja bira da zatvori oči pred svojim najvažnijim problemima je oboljela
civilizacija.
Civilizacija koja svoja načela koristi za lukavstvo i obmanu je umiruća civilizacija.
Činjenica jeste da takozvana evropska civilizacija – „Zapadna“ civilizacija – kako je
oblikovana u toku dva vijeka buržoaske vladavine, nije sposobna da riješi dva glavna problema koje
je njeno postojanje izazvalo: problem proletarijata i kolonijalni problem; Evropa nije u stanju da se
opravda ni pred sudom „razuma“ ni pred sudom „savjesti“; i sve više se sklanja u licemjerstvo koje je
sve odvratnije jer je sve manje vjerovatno da će obmanuti.
Evropa je neodbranjiva.
Navodno, to je ono što američki strategisti šapću jedni drugima.
To samo po sebi nije ozbiljno.
Ono što je ozbiljno je da je „Evropa“ moralno, duhovno neodbranjiva.
I danas se optužnica protiv nje ne podiže samo od evropskih masa, već na svjetskoj razini, od
desetina i desetina miliona ljudi koji, iz dubine ropstva, sami sebe postavljaju kao sudije.
Kolonijalisti mogu ubijati u Indokini, mučiti u Madagaskaru, zatvarati u Crnoj Africi, gušiti u
Zapadnoj Indiji. Od sada kolonizovani ljudi znaju da imaju prednost nad njima. Znaju da njihovi
privremeni „gospodari“ lažu.
Samim tim su njihovi gospodari slabi.
I pošto su me zamolili da govorim o kolonizaciji i civilizaciji, hajde da odmah pređemo na
glavnu laž koja je izvor svih ostalih.
Kolonizacija i civilizacija?
U obrađivanju ovog predmeta, najčešće prokletstvo je biti prevaren u dobroj vjeri kolektivnim
licemjerstvom koje vješto izobličava problem, kako bi se bolje opravdala odvratna rješenja koja su za
njih obezbjeđena.
Drugim riječima, suština ovdje je da se jasno vidi, da se jasno misli – to jest, opasno – i da se
jasno odgovori na nevino prvo pitanje: šta je, u osnovi, kolonizacija? Da se usaglasimo šta nije: ni
evangelizacija, ni filantropski postupak, ni želja da se potisnu granice neznanja, bolesti i tiranije, ni
projekat pokrenut za veću slavu Boga, ni pokušaj da se produži vladavina prava. Da se jednom
zauvijek prizna, bez oklijevanja zbog posljedica, da su odlučujući akteri ovdje avanturista i gusar,
trgovac na veliko i vlasnik broda, zlatni kopač i trgovac, apetit i sila, iza njih zlokobna projektna
sjenka oblika civilizacije koja se u određenoj tački svoje istorije obavezuje, iz unutrašnjih razloga, da
se proširi na nivo takmičenja njihovih suprostavljenih ekonomija.
Nastavljajući svoju analizu, nalazim da je licemjerje novijeg datuma; da ni Kortez otkrivajući
Meksiko sa vrha velikog teokalija, ni Pizaro prije Kuska (a još manje Marko Polo prije Kambuluka),
ne tvrdi da je on preteča superiornog poretka; da oni ubijaju; da pljačkaju; da imaju kacige, koplja,
pohlepu; da su brbljivi apologeti došli kasnije; da je glavni krivac u ovom domenu hrišćanska
pedanterija, koja je postavila neiskrenu jednačinu Hrišćanstvo = civilizacija, paganizam = divljaštvo,
iz koje ne bi mogli da proizađu ništa drugo do užasnih kolonijalnih i rasističkih posljedica, čije bi
žrtve bile Indijanci, Žuti ljudi i Crnci.
To rješavajući, priznajem da je dobro da se različite civilizacije stave u kontakt jedna sa
drugom; da je sjajna stvar da se pomiješaju različiti svijetovi; da bez obzira na svoj poseban genij,
civilizacija koja se povlači u sebe atrofira; da su za civilizacije same razmjene kao kiseonik; da je
velika sreća Evrope što je bila raskrsnica, i da je zato bila najbolji centar za redistribuciju energije jer
je bila mjesto svih ideja, prijemnik svih filozofija, mjesto susreta svih osjećanja.
Ali, onda postavljam sljedeće pitanje: da li je kolonizacija zaista stavila civilizacije u kontakt?
Ili, ako želite, od svih načina uspostavljanja kontakta, da li je kolonizacija bila najbolji?
Odgovaram ne.

3
 I kažem da između kolonizacije i civilizacije postoji beskonačna daljina; da iz svih kolonijanih
ekspedicija koje su preduzete, iz svih kolonijalnih zakona koji su napisani, iz svih memoranduma koji
su poslani od strana mnogih ministarstava, ne može proizaći nijedna ljudska vrijednost.
Prvo moramo proučiti kako kolonizacija funkcioniše da bi decivilizovala kolonizatora, da bi
ga brutalizovala u pravom smislu te riječi, da bi ga degradirala, da bi probudila njegove zakopane
instinkte, pohlepu, nasilje, rasnu mržnju, i moralni relativizam; i moramo pokazati da svaki put kada
se odsječe glava ili oslijepi u Vijetnamu i u Francuskoj prihvataju tu činjenicu, svaki put kada se siluje
djevojčica i u Francuskoj prihvataju tu činjenicu, svaki put kada se muči Madagaskarac i u Francuskoj
prihvataju tu činjenicu, civilizacija dobija još jedan mrtvi teret, dešava se univerzalna regresija,
gangrena se širi, centar infekcije počinje da se širi; i da na kraju svih tih kršenja sporazuma, svih tih
laži koje su se propagirale, svih ovih kaznenih ekspedicija koje su bile tolerisane, svih ovih
zarobljenika koji su bili vezani i „ispitivani“, svih ovih patriota koji su bili mučeni, na kraju rasnog
ponosa koji je bio podstican, sve ove oholosti koje su bile prikazivane, otrov je destilovan u vene
Evrope, i, polako ali sigurno, kontinent se kreće ka divljaštvu.
I onda jednog lijepog dana buržoazija je probuđena strašnim efektom bumeranga: gestapo
radi, zatvori se pune, mučitelji stoje oko sprava i izmišljaju, usavršavaju, raspravljaju.
Ljudi su iznenađeni, postaju ogorčeni. Kažu: „Kako čudno! Ali, ne brinite – to je nacizam,
proći će!“ I čekaju, i nadaju se; i skrivaju istinu od sebe, da je to varvarizam, vrhunski varvarizam,
krunski varvarizam koji sumira sve dnevne varvarizme; da to je nacizam, da, ali da su prije nego što
su postali njegove žrtve, bili njegovi saučesnici; da su tolerisali taj nacizam prije nego što im je
nanijet, da su ga opravdavali, zatvarali oči pred njim, legitimizovali ga, jer do tada je bio primjenjen
samo na neevropske narode; da su uzgajali taj nacizam, da su odgovorni za njega, i da prije nego što
proguta cijelu građevinu zapadne, hrišćanske civilizacije u svojim krvavim vodama, on curi, sliva se i
kapa iz svake pukotine.
Da, bilo bi vrijedno proučiti klinički, u detalje, korake koje je preduzeo Hitler i hitlerizam, i
otkriti vrlo uglednoj, humanističkoj i hrišćanskoj buržoaziji XX vijeka da bez njihovog znanja, oni
imaju Hitlera u sebi, da Hitler živi u njima, da je Hitler njihov demon, da ako se bude protiv njega,
nisu dosljedni, i da u suštini ono što ne mogu oprostiti Hitleru nije zločin po sebi, zločin protiv
čovjeka, nije poniženje čovjeka kao takvog, nego zločin protiv bijelog čovjeka, poniženje bijelog
čovjeka i činjenica da je primijenio postupke na Evropu koji su do tada bili rezervisani isključivo na
Arape Alžira, „nadničare Azije“ i „crnčuge“ Afrike.
I to je ono što oštro kritikujem kod pseudo-humanizma: što je predugo umanjivao prava
čovjeka, što je njegova koncepcija tih prava bila – i još uvijek jeste – uska i fragmentarna, nepotpuna i
pristrasna, i sve u svemu, jadno rasistička.
Govorio sam dosta o Hitleru jer on to zaslužuje: omogućava da se vide stvari u velikom
obimu i da se shvati da je kapitalističko društvo, u svom sadašnjem stadijumu, nesposobno da
usposavi koncepciju prava svih ljudi, baš kao što se pokazalo nesposobnim da uspostavi sistem
individualne etike. Sviđalo se to nekome ili ne, na kraju slijepe ulice koja jeste Evropa, mislim na
Evropu Adenauera, Schumana, Bidaulta, i još nekoliko drugih, nalazi se Hitler. Na kraju kapitalizma,
koji želi da preživi svoj dan, nalazi se Hitler. Na kraju kapitalizma, koji želi da preživi svoj dan, nalazi
se Hitler. Na kraju formalnog humanizma i filozofskog odricanja, nalazi se Hitler.
I zbog toga ne mogu, a da ne pomislim na jednu njegovu izjavu: „Mi ne težimo jednakosti,
već dominaciji. Zemlja strane rase ponovo mora postati zemlja kmetova, poljoprivrednih radnika ili
industrijskih radnika. Ne radi se o tome da se eliminišu nejednakosti među ljudima, već o proširenju i
pretvaranju njih u zakon.“
To zvuči jasno, drsko i brutalno, i postavlja nas u sredinu urlajuće divljine. Ali, spustimo se
korak ispod.
Ko govori? Stid me je to reći: to je zapadni humanista, „idealistički“ filozof. To što se on
zove Renan je slučajnost. To što je odlomak preuzet iz knjige pod naslovom La Reforme intellectuelle
et morale, koja je napisana u Francuskoj odmah poslije rata koji je Francuska predstavljala kao rat
prava protiv sile, mnogo govori o buržoaskoj moralnosti.

4
 Obnova inferiornih ili degenerisanih rasa od strane superiornih rasa je dio oportunog
reda stvari za čovječanstvo. Kod nas, obični čovjek je gotovo uvijek pripadnik deklarisanog
plemstva, njegova teška ruka je bolje prilagođena za rukovanje mačom nego za sitni alat.
Umjesto da radi, on bira da se bori, odnosno vraća se svom prvobitnom stanju. Regere imperio
populos, to je naš poziv. Prelijte ovu sveproždirujuću aktivnost na zemlje koje, poput Kine,
glasno vape za stranim osvajanjem. Pretvorite avanturiste koji uznemiravaju evropsko društvo
u ver sacrum, horde poput onih Franaka, Langobarda ili Normana, i svaki čovjek će biti na
svom pravom mjestu. Priroda je stvorila rasu radnika, kinesku rasu, koja ima izvanrednu
manuelnu vještinu i gotovo nikakav osjećaj časti; vladajte njima pravedno, naplaćujući im, u
zamjenu za blagoslov takve vlasti, obilnu naknadu za osvajačku rasu, i biće zadovoljni; rasa
zemljoradnika, crnaca; tretirajte je s ljubaznošću i humanošću i sve će biti kako treba; rasa
gospodara i vojnika, evropska rasa. Svedite ovu plemenitu rasu na rad u ergastulum poput
Crnaca i Kineza, i oni će se pobuniti. U Evropi, svaki pobunjenik je, više ili manje, vojnik koji
je propustio svoj poziv, stvorenje za herojski život, pred kojim postavljate zadatak koji je
suprotan njegovoj rasi, siromašnom radniku, previše dobrom vojniku. Ali život zbog kojeg se
naši radnici bune, činio bi srećnim Kineza ili fellaha, jer oni uopšte nisu vojnička bića. Neka
svako radi ono za šta je stvoren, i sve će biti dobro.

Hitler? Rosenberg? Ne, Renan.

Ali spustimo se još jedan korak ispod. Tu se nalazi dugovječni političar. Ko se buni? Koliko
ja znam, niko, kada M. Albert Sarraut, bivši guverner-general Indokine, govori studentima na Ecole
Coloniale, da bi bilo djetinjasto protiviti se evropskim kolonijalnim podvizima u ime „navodnog
prava na posjedovanje zemlje koju zauzimaju, i nekog prava da ostanu u žestokoj izolaciji, što bi
dozvolilo neiskorištenim resursima da zauvijek leže neiskorišteni u rukama nestručnih ljudi“.
A ko se uzbuđuje na izjavu određenog sveštenika Bardea da bi „ako bi roba ovog svijeta
ostala podijeljena na neodređeno vrijeme, kakva bi bila bez kolonizacije, ona ne bi ispunila ni svrhu
Božije ni pravedne zahtjeve ljudskog kolektiviteta“?
Jer, kao što njegov kolega Hrišćanin, sveštenik Muller tvrdi: „Čovječanstvo ne smije, ne može
dozvoliti nesposobnost, nemar i ljenost necivilizovanih naroda da ostave beskrajno bogatstvo koje im
je Bog povjerio, optužujući ih da ga učine za dobrobit svih.“
Niko.
Ne mislim ni na jednog poznatog pisca, ni jednog akademika, ni jednog propovijednika, ni
jednog krstaša za pravo i za religiju, ni jednog „branioca ljudske osobe“.
A ipak, kroz usta Sarrautsa i Bardesa, Mullera i Renana, kroz usta svih onih koji su smatrali –
i smatraju – zakonitim primjenjivati na neevropske narode „vrstu eksproprijacije u javne svrhe“ u
korist nacija koje su jače i bolje opremljene, to zapravo Hitler govori kroz njih!
Šta pokušavam da kažem? Ovo: niko ne kolonizuje nevino, niko ne kolonizuje bez posljedica;
nacija koja kolonizuje, civilizacija koja opravdava kolonizaciju – i samim tim silu – već predstavlja
bolesnu civilizaciju, civilizaciju koja je moralno bolesna, koja se neodoljivo, napredujući od jedne
posljedice do druge, jedne negacije do druge, traži svog Hitlera, tj. svoju kaznu.
Kolonizacija: mostobran u kampanji za civilizovanje varvarstva, iz kog se u svakom trenutku
može roditi negacija civilizacije, čista i jednostavna.
Negdje drugdje sam izdvojio neke incidente iz istorije kolonijalnih ekspedicija.
Nažalost, ovo se nije svima dopalo. Čini se da sam vadim stare kosti iz ormara. Uistinu!
Zar nije bila poenta citiranje pukovnika de Montagnac, jednog od osvajača Alžira: „Da bih
otjerao misli koje me ponekad opsjedaju, neke glave moraju da se odsjeku, a to nisu glave artičoka,
već ljudske glave.“
Zar ne bi bilo mudrije da sam odbio dati riječ grofu d'Herissonu: „Tačno je da vraćano punu
bačvu ušiju koje smo sakupili par po par od zarobljenika, prijateljskih i neprijateljskih“.
Da li sam trebao da osporim pravo generalu Saint-Arnaudu da ispovijeda svoju varvarsku
vjeru: „Rušimo, palimo, pljačkamo, uništavamo kuće i drveće.“

5
 Da li sam trebao da spriječim da se maršal Bugeaud svemu tome nekako sistemski pridruži,
pozivajući se na presedan slavnih predaka: „Moramo imati veliku invaziju Afrike, poput invazija
Franaka i Gota.“
Na kraju, da li sam trebao da bacim u sjenke zaborava pomena vrijedan podvig generala
Gerarda i da ćutim o osvajanju Ambike, grada koji, istini za volju, nije ni sanjao da se brani.
„Domorodački puškomitraljezi dobili su naređenje da ubiju samo muškarce, ali ih niko nije
zaustavljao; opijeni mirisom krvi, nisu poštedjeli ni jednu ženu, ni jedno dijete... Na kraju popodneva,
toplota je uzrokovala blagu maglu: bila je to krv pet hiljada žrtava, duh grada, ispravajući na
zalazećem suncu.“
Da li su ove stvari istinite ili ne? I sadistička zadovoljstva, neimenovane radosti koje šalju
senzualne drhtaje i trzaje kroz Lotijev leš kada fokusira svoj dvogled na dobar pokolj Anamitsa?
Istina ili neistina? A ako su ove stvari istinite, kao što niko ne može poreći, da li će se reći, da bi se
umanjili, da ovi leševi ne dokazuju ništa?
Što se mene tiče, ako sam se podsjetio nekih detalja ovih gadnih klanja, to nikako ne znači da
uživam u njima, već zato što mislim da se ovi ljudski dijelovi, ove kolekcije ušiju, ove spaljene kuće,
ove gotske invazije, ova vrela krv, ovi gradovi koji ispare na ivici mača, ne mogu lako odbaciti. Oni
dokazuju da kolonizacija, ponavljam, dehumanizuje čak i najcivilizovanijeg čovjeka; da kolonijalna
aktivnost, kolonijalno preduzeće, kolonijalno osvajanje, koja se zasniva na preziru prema domaćinu i
opravdava tim preziranjem, neizbježno teži da promjeni onog koji ga preuzima; da kolonizator, koji bi
olakšao svoju savjest navikne se da vidi drugog čovjeka kao životinju, navikne se da ga tretira kao
životinju, i objektivno teži da sebe pretvori u životinju. To je rezultat, ova povratna reakcija
kolonizacije koju sam želio da naglasim.
Nepravedno? Ne. Postojalo je vrijeme kada su ovi isti fakti bili izvor ponosa, i kada su,
sigurni u sutra, ljudi govorili otvoreno. Posljednji citat je od određenog Carla Sigera, autora Essai sur
la colonisation (Pariz, 1907):

Nove države nude ogromno polje za pojedinačne, nasilne aktivnoti koje bi u

metropolitanskim državama naišle na određene predrasude, na suzdržan i uređen koncept
života, a koji u kolonijama imaju veću slobodu za razvoj i stoga, da potvrde svoju vrijednost.
Tako kolonije mogu služiti kao sigurnosti ventil za moderno društvo. Čak i ako bi to bila
njihova jedina vrijednost, bila bi ogromna.

Zaista, postoje grijehovi za koje niko nema moć da nadoknadi i koji nikada ne mogu biti
potpuno okajani.
Ali hajde da govorimo o kolonizovanim narodima.
Jasno vidim šta je kolonizacija uništila: divne indijske civilizacije – i niti Deterding ni Royal
Dutch ni Standard Oil nikada me neće utješiti Asteka i Inka.
Jasno vidim civilizacije, osuđene na propast u budućnosti, u koje je unijela princip uništenja:
južna moravska regija, Nigerija, Niasaland. Manje jasno vidim doprinose koje je donijela.
Sigurnost? Kulturu? Vladavinu prava? U međuvremenu, gledam oko sebe i gdje god postoje
kolonizatori i kolonizovani koji se suočavaju, vidim silu, brutanost, okrutnost, sadizam, konflikt i, u
parodiji na obrazovanje, brzu proizvodnju nekoliko hiljada potčinjenih funkcionera, „dječaka“,
zanatlija, kancelarijskih službeika i prevodilaca neophodnih za glatko funkcionisanje posla.
Govorio sam o kontaktu.
Između kolonizatora i kolonizovanog ima prostora samo za prisilni rad, zastrašivanje,
priitisak, policiju, oporezivanje, krađu, silovanje, prinudne usjeve, prezir, nepovjerenje, aroganciju,
samozadovoljstvo, svinjariju, bezmozgovne elite, degradirane mase.
Nema ljudskog kontakta, već odnosa dominacije potčinjenosti koji čine da se kolonizatorski
čovjek pretvori u nastavnika, narednika, čuvara zatvora, vozača robova, a domorodački čovjek u
instrument proizvodnje.
Red je da i ja iznesen jedan izraz: kolonizacija = „stvaranje stvari“.

6
 Čujem oluju. Govore mi o napretku, o „dostignućima“, izliječenim bolestima, poboljšanim
životnim standardima.
Ja govorim o društvima iscrpljenim svojom suštinom, kulturama koje su ugažene,
institucijama koje su potkopane, zemljama koje su konfiskovane, religijama koje su uništene,
veličanstvenim umjetničkim stvaralaštvima uništenim, izvanrednim mogućnostima izbrisanim.
Oni mi bacaju u lice činjenice, statistiku, kilometre puteva, kanala i željezničkih pruga.
Govorim o hiljadama ljudi žrtvovanih za Kongo-Okean. Govorim o onima koji dok ja pišem
ovo, kopaju luku Abidjana rukama. Govorim o milionima ljudi otetih od svojih bogova, svoje zemlje,
svojih navika, svog života – od života, plesa, mudrosti.
Govorim o milionima ljudi kojima je strah lukavo usađen, kojima je naučeno da imaju
kompleks niže vrijednosti, da se trese, klekne, očajava i ponaša kao poslušni sluga.
Oni me zasljepljuju tonama pamuka i kakaa koji su izvezeni, površinom koja je zasađena
maslinama ili vinovom lozom.
Govorim o prirodnim ekonomijama koje su poremećene – harmoničnim i održivim
ekonomijama prilagođenim autohtonim stanovnicima – o uništenoj hrani, o neuhranjenosti koja je
trajno uvedena, o poljoprivrednom razvoju orijentisanom isključivo u korist metropolitanskih država;
o pljački proizvoda, pljački sirovina.
Oni se ponose uklanjanjem zloupotreba.
Govorim takođe o zloupotrebama, ali ono što ja kažem je da su na tare – vrlo realne – dodate
druge – vrlo omrznute. Govore mi o lokalnim tiranima dovedenim u red; ali primjetim da se uopšte
stari tirani vrlo dobro slažu sa novim, i da je između njih uspostavljen, na štetu naroda, krug
međusobnih usluga i saučesništva.
Govore mi o civilizaciji, a ja govorim o proletarizaciji i mistifikaciji.
Što se mene tiče, ja sistematski branim ne-evropske civilizacije.
Svaki dan koji prolazi, svako negiranje pravde, svako prebijanje od strane policije, svaki
zahtjev radnika koji se guši u krvi, svaki skandal koji se zataškava, svaka kaznena ekspedicija, svaki
policijski kombi, svaki pandur i svaki vojnik milicije, pokazuju nam vrijednost naših starih društava.
Ona su bila zajednička društva, nikada društva za nekoliko privilegovanih.
Bila su to društva koja nisu bila samo ante-kapitalistička, kako se govorilo, već i anti-
kapitalistička.
Bila su to demokratska društva, uvijek.
Bila su to kooperativna društva, bratska društva.
Ja sistematski branim društva uništena imperijalizmom.
Bila su činjenica, nisu se pretvarala u ideju: uprkos svojim manama, nisu se mrzila ni
osuđivala. Oni su bile zadovoljna što jesu. U njima, niti riječ neuspjeh ni riječ avatar nisu imala
značenje. Ona su očuvala nadu netaknutom.
Za razliku od toga, to su jedine riječi koje se, u svakoj iskrenosti, mogu primjeniti na evropska
preduzeća izvan Evrope. Moja jedina utjeha je što periodi kolonizacije prolaze, da nacije spavaju
samo neko vrijeme i da narodi ostaju.
Rekavši to, čini se da u određenim krugovima tvrde da su u meni otkrili „neprijatelja Evrope“
i proroka povratka pre-evropske prošlosti.
Što se mene tiče, uzalud tražim mjesto gdje sam iznio takve statove; gdje sam ikada potcijenio
značaj Evrope u istoriji ljudske misli; gdje sam ikada propovijedao bilo kakav povratak; gdje sam
ikada tvrdio da može biti povratka.
Istina je da sam rekao nešto sasvim drugačije, naime da je velika istorijska tragedija Afrike
bila ne toliko u tome što je bilo kasno u kontaktu sa ostatkom svijeta, već u načinu na koji je taj
kontakt uspostavljen; da je Evropa počela da „propagira“ u vrijeme kada je pala u ruke najbezočnijih
finansijera i kapetana industrije; da je naša nesreća bila da smo se susreli s tom posebnom Evropom
na našem putu i da je Evropa odgovorna pred ljudskom zajednicom za najveći broj mrtvih u istoriji.
U drugom kontekstu, pri procjeni kolonizacije, dodao sam da je Evropa vrlo dobro sarađivala
sa svim lokalnim feudalnim gospodarima koji su pristali da služe, ispletala surovu komplikovanost s

7
njima, učinila njihovu tiraniju efikasnijom i efektivnijom i da je zapravo imala tendenciju da vještački
produžava opstanak lokalnih prošlosti u njihovim najopasnijim aspektima.
Rekao sam – a to je nešto sasvim drugo – da je kolonijalna Evropa presadila moderne
zloupotrebe na staru nepravdu, mrzovoljni rasizam na staru nejednakost.
Da ako me napadaju na osnovu namjera, tvrdim da je kolonijalna Evropa nepoštena u
pokušaju da opravda svoju kolonizatorsku aktivnost a posteriori očiglednim materijalnim napretkom
koji je postignut u određenim oblastima pod kolonijalnim režimom – jer je naglo mijenjanje u istoriji,
kao i drugdje, uvijek moguće; jer niko ne zna u kojoj bi se fazi materijalnog razvoja ove iste zemlje
nalazile da Evropa nije intervenisala; jer uvođenje tehnologije u Afriku i Aziju, njihova
admnistrativna reorganizacija, jednom riječju, njihova „evropeizacija“ (kao što je dokazano
primjerom Japana) nije bila ni na koji način vezana za evropsku okupaciju; jer se evropeizacija ne-
evropskih kontinenata mogla izvesti i na drugi način osim pod okupacijom Evrope, kako se ovaj
pokret evropeizacije odvijao; jer je čak usporen; štaviše, svejedno je bilo poremećeno zbog evropskog
preuzimanja.
Dokaz je da danas domorodački narodi Afrike i Azije zahtijevaju škole, a kolonijalna Evropa
ih odbija; da je to Afrikanac koji traži luke i puteve, a kolonijalna Evropa koja je škrtica po ovom
pitanju; da je to kolonizovani čovjek koji želi da ide naprijed, a kolonizator koči stvari.

8
 Ako napravim još jedan korak naprijed, ne krije se da smatram da je u sadašnje vrijeme
varvarstvo Zapadne Erope dostiglo nevjerovatno visok nivo, koji je samo premašen – daleko
premašen, istina – varvarstvom Sjedinjenih američkih država.
I ne govorim o Hitleru, ili zatvorskom čuvaru, ili avanturisti, već o „pristojnom čovjeku“
preko puta; ne o članu SS-a, ili gangsteru, već o uglednom građaninu. U neka prošla vremena, Leon
Bloy se nevino gorčio činjenicom da su prevaranti, lažljivci, falsifikatori, lopovi i posrednici dobijali
odgovornost da „donesu primjer hrišćanskih vrlina u Indiju“.
Napredovali smo: danas je posrednik „hrišćanskih vrlina“ taj koji intrigira – i to sa velikim
uspjehom – za čast da upravlja prekomorskim teritorijama po metodama falsifikatora i mučitelja.
Ovo je znak da su okrutnost, lažljivost, podlost i korupcija duboko utisnute u dušu evropskog
građanstva.
Ponavljam da ne govorim o Hitleru, ili SS-u, pogromima ili o sumom egzekucija. Govorim o
neočekivanoj reakciji, dozvoljenom refleksu i tolerisanom cinizmu. Ako vam treba dokaz, mogu
spomenuti scenu kanibalističke histerije koju sam imao privilegiju da vidim u Francuskom
parlamentu.
Dođavola, gospodo moja (kako kažu), skidam vam kapu (kapu kanibala, naravno).
Zamislite! Devedeset hiljada mrtvih na Madagaskaru! Indokina zgažena, razbijena, ubijena,
torture vraćene iz dubine srednjeg vijeka! I kakav prizor! Divan drhtaj koji je probudio i uspavane
poslanike. Divlja buka! Bidault, koji izgleda kao hostija umočena u govna – uljagan i licemjeran
kanibalizam; Moutet – kanibalizam sumnjivih poslova i zvučnih besmislica; Coste-Floret –
kanibalizam neobrijanog medvjedića, trapave budale.
Nezaboravno, gospodo! Sa riječima finih fraza hladnih i svečanih kao zavoji mumije, vezuju
Madagaskarca. S nekoliko uobičajenih riječi, ubiju ga za vas. Za vrijeme koje je potrebno da obrišete
usta, iskasape ga za vas. Lijep rad! Nijedna kap krva neće biti bačena.
Oni koji ga piju pravo, do posljednje kapi. Oni poput Ramadiera, koji ga mažu po licu na
način Silenusa; Fontlup-Esperaber, koji njime stavlja lak na brkove, na brkove morskog lava drevnih
Gala, stari Desjardins, nagnut nad isparanjima iz buradi, i koji se opija njima kao novim vinom.
Nasilje! Nasilje slabih. Značajan detalj: nije glava civilizacije ta koja prva počinje da truli. To je srce.
Priznajem da, što se zdravlja Evrope i civilizacije tiče, ovi uzvici „Ubij! Ubij!“ i „Da vidimo
krv“, izbačeni iz usta drhtavih starih muškaraca i moralnih mladih ljudi obrazovanih od strane
Isusovaca, na mene ostavljaju mnogo neprijatniji utisak nego najsenzacionalnije pljačke banaka koje
se dešavaju u Parizu.
I to, znajte, nije nikakva izuzatnost.
Naprotiv, praseći bezobrazluk buržoazije je pravilo. Pratimo ga već jedan vijek. Slušamo ga,
iznenadimo ga, nanjušimo ga, pratimo ga, izgubimo ga, ponovo ga nađemo, prateći ga svakog dana
sve više mu dolazi mučno na vidjelo. Oh! Rasizam ovih gospoda me ne uzbuđuje. Ne ljutim se zbog
toga. Samo ga ispitujem. Zapažam ga i to je sve. Skoro sam mu zahvalan što se otvoreno izražava i
pojavljuje usred bijelog dana, kao znak. Znak da je hrabra klasa koja je nekad jurišala Bastilju sada
paralizovana. Znak da se osjeća smrtno. Znak da se osjeća kao leš. A kada leš počne da brblja,
dobijemo ovako što:

Postojalo je samo previše istine u ovom prvom nagonu Evropljana koji su u doba
Kolumba odbijali priznati kao svoje bližnje degradirane stanovnike novog svijeta... Čovjek ne
može ni na trenutak gledati na divljaka, a da ne pročita anatemu napisanu, ne kažem samo na
njegovoj duši, već čak i na vanjskom obliku njegovog tijela.

I potpisano je Joseph de Maistre.

(To je ono što se izdrobi u mističnom mlinu).
I onda dobijete ovo:

9
 Sa stanovišta selekcioniste, smatrao bih nezgodnim da dođe do vrlo velikog
numeričkog širenja žutih i crnih elemanata, koji bi bili teški za eliminisanje. Međutim, ako bi
društvo budućnosti bilo organizovano na dualističkoj osnovi, sa vladajućom klasom
dolihokefalnih plavokosih i klasom inferornih rasa ograničenih na najgrublji rad, moguće je
da bi ova druga uloga pala na žute i crne elemente. U ovom slučaju, oni ne bi bili smetanja
dolihokefalnim plavokosima, već prednost... ne smije se zaboraviti da [robovlasništvo] nije
ništa manje normalno nego pripitomljavanje konja ili vola. Stoga je moguće da će se ono
pojaviti u budućnosti u nekom obliku. Vjerovatno je čak neizbježno da će se to dogoditi ako se
umjesto toga ne pojavi jednostavno rješenje – jedna superiorna rasa, iznivelisana selekcijom.

To je ono što iznosi naučna mašinerija, i potpisao je Lapouge.

A dobijate i ovo (ovaj put iz književne mašinerija):

Znam da moram vjerovati da sam superioran u odnosu na siromašne Bayas iz

Mambere. Znam da moram biti ponosan na svoju krv. Kada se nadmoćan čovjek prestane
smatrati nadmoćnim, on u stvari prestaje biti nadmoćan... Kada se nadmoćna rasa smatra
izabranom rasom, ona u stvari prestaje biti izabrana rasa.

I potpisao je Psichari – vojnik Afrike.

Kada to prevedemo u novinarski žargon, dobijamo Fagueta:

Varvarin je iste rase kao Rimljanin i Grk. On je krvni rođak. Žuti čovjek, crni čovjek,
uopšte nisu naši rođaci. Tu postoji prava razlika, prava distanca, i vrlo velika: etnološka
distanca. Uostalom, civilizacija nikada nije stvorena osim od strane bijelaca... Ako Evropa
postane žuta, sigurno će biti regresije, novog perioda mraka i konfuzije, to jest, još jednog
Srednjeg vijeka.

I onda sve niže, uvijek niže, do dna jame, niže nego što lopata može da dostigne. M. Jules
Romains, iz Francuske akademije i Revue des Deux Mondes. (Naravno, nije važno da li se M.
Farigoule još jednom preziva i ovdje sebe naziva Salsetteom radi jednostavnosti.) Bitno je da M. Jules
Romains odlazi toliko daleko da piše ovo:

Spreman sam da raspravljam sa ljudima koji pristaju na hipotezu: Francuska koja ima
na svojoj metropolitanskoj teritoriji deset milioca Crnaca, pet ili šest miliona u dolini Garonne.
Da li bi naši hrabri ljudi iz jugozapada ostali neokrznuti rasnim predrasudama? Da li ne bi bilo
ni najmanjeg straha da se sva vlast preda ovim crncima, sinovima robova?... Jednom su mi
preko puta sjedela nekih dvadesetak čistokrvnih Crnaca... Neću ni osuđivati naše Crnce i
Crnkinje jer žvaću žvaku. Samo ću primjetititi... da ovaj pokret ima efekat isticanja vilice, i da
asocijacije koje se javljaju evociraju ekvatorijalne šume umjesto povorke Panateneja... Crna
rasa još uvijek nije proizvela, nikada neće proizvesti Einsteina, Stravinskyog, Gershwina.

Jedno glupo pogređenje za drugim: pošto nas prorok iz Revue des Dex Mondes i drugih mjesta
poziva da pravimo paralele između „široko razdvojenih“ stvari, smijem li kao Crnac da mislim (jer
niko nije gospodar svojih slobodnih asocijacija) da njegov glas manje ima zajedničkog sa šuštanjem
hrasta iz Dodone – ili čak vibracijama kotlića – nego sa režanjem mizurijskog magarca.
Još jednom sistematski branim naše stare crnačke civilizacije: bile su civilizacije ljubaznosti.
Dakle, pravi problem, kažete, jeste da se vratimo njima. Ne, ponavljam. Nismo ljudi za koje je
pitanje „ili-ili.“ Za nas, problem nije da pokušamo utopijski i sterilno da ponovimo prošlost, već da
idemo dalje. Nije nam potrebno da oživimo mrtvo društvo. To ostavljamo onima koji se bave
egzotikom. Niti želimo produžiti trenutno kolonijalno društvo, najzagađeniji trulež ikada istrulio pod
suncem. Trebamo stvoriti novo društvo, uz pomoć svih naših bratskih robova, društvo bogato svom
produktivnom snagom modernih vremena, toplinom svih starih bratstava.
Za neke primjere koji pokazuju da je to moguće, možemo pogledati u Sovjetski Savez.

10
 Ali vratimo se gospodinu Julesu Romainsu:
Ne može se reći da sitna buržoazija nikada nije ništa pročitala. Naprotiv, pročitala je sve, sve
proždrla.
Samo, njen mozak funkcioniše po uzoru na određene elementarne tipove probavnih sistema.
Filtrira. I filter propušta samo ono što može hraniti deblju kožu drage savjesti buržoazije.
Prije dolaska Francuza u njihovu zemlju, Vijetnamci su bili ljudi stare kulture, izvrsni i
sofisticirani. Podsjećanje na ovaj čin čini probavu Banque d'Indochine. Pokreni mašinu za
zaboravljanje.
Ovi Madagaskarci koji se danas muče, manje od vijeka ranije bili su pjesnici, umjetnici,
administratori? Ssssst! Držite usta zatvorenim i tišina pada, tišina duboka kao sef! Srećom, još postoje
Crnci. Ah! Crnci! Pričajmo o Crncima!
U redu, razgovarajmo o njima.
O sudanskim carstvima? O bronzi iz Benina? Shango skulpturama? To je u redu za mene;
promijeniće nam sve senzacionalno loše umjetnosti koja ukrašava mnoge evropske glavne gradove. O
afričkoj muzici. Zašto ne?
I o tome šta su prvi istraživački rekli, šta su vidjeli... Ne oni koji se hrane kod poslodavaca!
Ali d'Elbees, Marchais, Pigafettas! Pa onda Frobenius! Reci, znaš li ko je Frobenius? I čitam zajedno:
„Civilizovani do srži! Ideja o divljem crncu je evropsko izmišljanje“.
Malograđanin ne želi više da sluša. Jednim trzajem uha odbacuje ideju.
Ideju, dosadna muha.

11
 Zato ćeš, druže, kao neprijatelje smatrati – uzvišeno, lucidno, dosljedno – ne samo sadističke
guvernere i pohlepne bankare, ne samo prefekte koji muče i koloniste koji bičuju, ne samo
korumpirane političare koji ližu, i poslušne sudije, već iz istog razloga, otrovne novinare, otečene
akademike obavijene dolarima i glupošću, etnografe koji se bave metafizikom, prepotentne belgijske
teologe, brbljave intelektualce koji su rođeni smrdljivi iz Nietzscheove butine, paternaliste, one koji
grle, korumpere, podilazače, ljubitelje egzotike, razdjelitelje, agrarne sociologe, prevarante, varalice,
umjetnike vrućeg vazduha, varalice i uopšte sve one koji obavljaju svoje funkcije u prljavoj podjeli
rada za odbranu zapadnog buržoaskog društva, pokušavajući na različite načine i besramnim
odstupanjima da podjele snage napretka – čak i ako to znači negiranje same mogućnosti napretka –
svi oni alati kapitalizma, svi oni otvoreno ili tajno, pristalice pljačkaškog kolonijalizma, svi
odgovorni, svi omraženi, svi trgovci robovima, svi od sada odgovorni za nasilje revolucionarne akcije.
I odstraniti sve zatirače, sve izmišljače podmetačina, varalice i prevarante, trgovce besmislica.
I ne tražiti da se zna da li su ova gospoda lično dobre ili loše vjere, da li imaju lično dobre ili loše
namjere. Da li su lično – to jest, u privatnoj svijesti Petra ili Pavla – kolonijalisti ili ne, jer je suštinska
stvar da je njihova problematična subjektivna dobra vjera potpuno nebitna za objektivne društvene
implikacije zle rabote koju obavljaju kao čuvari kolonijalizma.
I u vezi s tim, navodim primjere (namjerno uzete iz vrlo različitih disciplina):
- Iz knjige Les Pays tropicaux od autora Gouroua, gdje se, između određenih tačnih opažanja,
izražava osnovna teza, pristrasna i neprihvatljiva, da nikada nije postojala velika tropska civilizacija,
da su velike civilizacije postojale samo u umjerenim klimatskim uslovima, da u svakoj tropskoj zemlji
klice civilizacije dolaze, i mogu doći, samo iz nekog drugog mjesta van tropske zone, i da ako tropske
zemlje nisu pod biološkim prokletstvom rasista, onda nad njima visi, sa istim posljedicama, ne manje
efikasno geografsko prokletstvo.
- iz „Bantu filozofije“ belgijskog misionara presvetog Tempelsa, koja je tako sluzava i
smrdljiva kako bi neko mogao poželjeti, ali otkrivena veoma pogodno, kao što su neki otkrili
hinduizam, kako bi se suprostavili „komunističkom materijalizmu“ koji, čini se, prijeti da pretvori
Crnce u „moralne skitnice“.
- Od istoričara ili pisaca civlizacije (to je isto) – ne samo od ovog ili onog, već od svih njih, ili
skoro svih – njihove lažne objektivnosti, njihovog šovinizma, njihovog lukavog rasizma, njihove
pokvarene strasti da ne priznaju nikakav značaj u ne-bijelim rasama, posebno crnokosim rasama,
njihova opsesija monopolizovanjem sve slave za svoju rasu.
- Od psihologa, sociologa i ostalih, njihova gledišta o „primitivizmu“, njihova namještena
istraživanja, njihove sebične generalizacije, njihove tendenciozne spekulacije, njihovo insistranje na
marginalno, „odvojenom“ karakteru ne-bijelih ljudi, i – iako svaki od ovih gospodina, kako bi osporio
na višoj osnovi slabost primitivnog mišljenja, tvrdi da je njegovo sopstveno utemeljeno na najčvršćem
racionalizmu – njihovo varvasko odbacivanje, radi uzroka, izjave Descartesa, povelje univerzalizma,
da „razum... postoji u svakom čovjeku u potpunosti“, i da „kada su u pitanju osobe iste vrste, mogu
postojati stepeni u pogledu njihovih slučajnih svojstava, ali ne i u pogledu njihovih formi ili prirode“.
Ali nemojmo ići prebrzo. Vrijedi pratiti neke od ovih gospoda.
Neću se zadržavati na slučaju istoričara, niti sa istoričarima kolonizacije, niti na egiptolozima.
Slučaj prvih je previše očigledan, a što se tiče drugih, mehanizam kojim zavode svoje čitaoce
definitivno je rastavljen od strane Sheikha Anta Dipoa u njegovoj knjizi Nations negres et culture,
najsmjelije knjige koju je napisao jedan crnac i koja će bez sumnje igrati važnu ulogu u buđenju
Afrike.
Radije se vratimo. Tačnije, vratimo se M. Gourou.
Da li treba da kažem da ugledni naučnik s visoka posmatra autohtone populacije koje „nisu
učestvovale“ u razvoju moderne nauke? I da nije od truda tih populacija, njihove oslobodilačke borbe,
njihove konkretne borbe za život, slobodu i kulturu da očekuje da spasenje tropskih zemalja dođe,
nego od dobrog kolonizatora – jer zakon kategorički tvrdi da „razvijeni kulturni elementi u
netropskim regijama osiguravaju i da će osiguravati napredak tropskih regija prema većoj populaciji i
višoj civilizaciji“.

12
 Rekao sam da M. Gourou-ova knjiga sadrži elemente ispravnog posmatranja: „Tropsko
okruženje i autohtona društva“, piše on, sastavljajući bilans o kolonizaciji, „patili su od uvođenja
tehnika koje su im loše prilagođene, od korveja, nosača tereta, prinudnog rada, ropstva, od preseljenja
radnika iz jedne regije u drugu, naglih promjena u biološkom okruženju i posebnih novih uslova koji
su manje povoljni.“
Sjajan zapis! Pogled na licu univerzitetskog rektora! Pogled na licu ministra kada to pročita!
Naš Gourou se otimao kontroli; sada samo o tome; reći će sve; počinje: „Tipične vruće zemlje
suočavaju se s sljedećom dilemom: ekonomskom stagnacijom i zaštitom autohtonih stanovnika ili
privremenim ekonomskim razvojem i regresijom autohtonih stanovnika“. „Gospodine Gourou, ovo je
vrlo ozbiljno! Dajem vam svečano upozorenje: u ovoj igri vaša karijera je na kocki.“ Dakle, naš
Gourou bira da se povuče i suzdrži od preciziranja da, ako dilema postoji, postoji samo u okviru
postojećeg režima; da ako ovaj paradoks predstavlja gvozdenu zakonitost, to je samo gvozdena
zakonitost kolonijalnog kapitalizma, dakle društva koje nije samo prolazno već je već u procesu
propadanja.
Kakva nečista i svjetovna geografija!
Ako postoji nešto bolje, to je otac Tempels. Neka pljačkaju i muče Kongo, neka belgijski
kolonizator uzima sve prirodne resurse, neka uništava svaku slobodu, neka slomi svaki ponos – neka
ide u miru, otac Tempels se slaže sa svim tim. Ali pripazite! Idete u Kongo? Poštujte – ne govorim o
imovini starosjedioca (velike belgijske kompanije bi to mogle protumačiti kao uvredu), ne govorim o
slobodi starosjedioca (belgijski kolonisti bi to mogli smatrati subverzivnim govorom), ne govorim o
Kongoanskoj civilizaciji (belgijska vlada bi to mogla shvatati loše) – kažem: idete u Kongo? Poštujte
filozofiju Bantu naroda!
„Stvarno bi bilo skandalozno“, piše otac Tempels, „ako bi belgijski učitelj insistirao na
uništavanju crnog čovjekovog sopstvenog, posebnog ljudskog duha, koji je jedina stvarnost koja nas
sprečava da ga smatramo inferiornim bićem. To bi bio zločin protiv čovječnosti, koji bi kolonizator
počinio, da oslobodi primitivne rase od onoga što je validno, od onoga što čini jezgro istine u njihovoj
tradicionalnoj misli, itd.“
Kakva velikodušnost, Oče! I kakva žar!
Zato znajte da je Bantu misao u osnovi ontološka; da se Bantu ontologija zasniva na istinskim
fundamentalnim pojmovima životne sile i hijerarhije životnih sila; i da za Bantu narod ontološki
poredak koji definiše svijet dolazi od Boga i kao božija naredba mora biti poštovana.
Divno! Svi dobijaju: velike kompanije, kolonisti, vlada – svi, osim Bantu naroda, naravno.
Budući da je Bantu misao ontološka, Bantu narod traži samo zadovoljstvo ontološke prirode.
Pristojne plate! Udoban smještaj! Hrana! Ovi Bantu su čiste duše, kažem vam: „Ono što oni prvo i
iznad svega žele nije poboljšanje njihove ekonomske ili materijalne situacije, već priznanje od strane
bijelog čovjeka i poštovanje njihovog dostojanstva kao ljudi, njihove pune ljudske vrijednosti“.
Ukratko, naklonite se životnoj snazi Bantu naroda, namignete besmrtnoj Bantu duši. I to je
sve što vas košta! Morate priznate da ste jeftino prošli!
Što se tiče vlade, zašto bi se žalila? Otac Tempels s očiglednim zadovoljstvom napominje da
su „od svog prvog kontakta sa bijelim ljudima, Bantu nas smatrali jedino iz perspektive koja im je bila
moguća, perspektive njihove Bantu filozofije“ i integrisali nas u njihovu hijerarhiju životnih sila na
vrlo visokoj razini“.
Drugim riječima, organizujte tako da bijeli čovjek, a posebno Belgijanac, a još posebnije
Albert ili Leopold, zauzme svoje mjesto na vrhu hijerarhije Bantu životnih sila, i uspjeli ste. Doveli
ste do čuda: Bantu bog će preuzeti odgovornost za belgijski kolonijalni poredak, a svaki Bantu koji se
usudi podići ruku protiv njega biće kriv za bogohuljenje.
Što se tiče gospodina Mannonia, s obzirom na njegovu knjigu i svoja zapažanja o
madagaskarskoj duši, zaslužuje da ga se vrlo ozbiljno shvati.
Slijedite ga korak po korak kroz njegove trikove, i dokazaće vam kristalno jasno da
kolonizacija počiva na psihologiji, da postoje na ovom svijetu grupe ljudi koji, iz nepoznatih razloga,
pate od onoga što se mora nazvati kompleksom zavisnosti, da su te grupe psihološki stvorene za

13
zavisnost; da im je potrebna zavisnost, da žude za njom, traže je, zahtijevaju; da je to slučaj s većinom
kolonizovanih naroda, a posebno sa Madagaskarcima.
Dolje rasizam! Dolje kolonijalizam! Smrde previše varvarstvom. Gospodin Mannoni ima
nešto bolje: psihološku analizu. Uz dodatak egzistencijalizma, daje iznenađujuće rezultate: najlošije
fraze su vam obnovljene i pretvorene u nešto dobro; najapsurdnije predrasude su objašenjene i
opravdane; i kao po čaroliji, mjesec je pretvoren u zeleni sir.
Ali slušajte ga:

Sudbina Zapadnjaka je suočiti se sa obavezama koju propisuje zapovijest Ostavićeš

oca svog i majku svoju. Ova obaveza je nerazumljiva Madagaskarcu. U određenom trenutku
svog razvoja, svaki Evropljanin u sebi otkriva želju... da prekine veze zavisnosti, da postane
jednak svom ocu. Madagaskarac, nikada! On ne doživljava rivalstvo sa očinskom vlašću,
„muški protest“ ili Adlerovu inferiornost – iskušenja kroz koja Evropljanin mora proći, a koja
su poput civilizovanih oblika... početnih obreda kojima se postiže muškost...

Ne dajte da vas suptilnost riječnika, nova terminologija, uplaše! Znate staru frazu: „Crni su
velika djeca.“ Oni je preuzmu, obuku i zamršuju za vas. Rezultat je Mannoni. Još jednom, budi
siguran! Na početku putovanja može izgledati malo teško, ali kada tamo stignete, vidjećete, naći ćete
sve svoje stvari ponovo. Ništa neće nedostajati, čak ni čuveni teret bijelog čovjeka. Zato poslušajte:
„Kroz ova iskušenja (rezervisana za Zapadnjaka), „trijumfuje se nad infantilnim strahom od
napuštanja i stiče slobodu i autonomiju, koje su najdragocjeniji posjedi, ali i teret Zapadnjaka.“
A Madagaskarac? Pitate Vi. Lažna rasa robova, rekao bi Kipling. M. Mannoni postavlja svoju
dijagnozu: „Madagaskarac čak ni ne pokušava da zamisli takvu situaciju napuštanja... On ne želi ni
ličnu autonomiju ni slobodnu odgovornost.“ (Hajde, znate kako je. Ovi crnci ne mogu ni da zamisle
šta je sloboda. Ne žele je, ne traže je. To su bijeli agitatori ubacili u njihove glave, i ako bi im dali, ne
bi znali šta bi s njom radili.)
Ako ukazujete gospodinu M. Mannoniju da su Madagaskarci ipak nekoliko puta ustali protiv
francuske okupacije, kao i nedavno 1947. godine, M. Mannoni, vjeran svojim pretpostavkama,
objasniće vam da je to čisto neurotično ponašanje, kolektivna ludost, trčanje u prazno bez smisla; da u
ovom slučaju nije bilo pitanje da Madagaskarci krenu u osvajanje stvarnih ciljeva već u „imaginarnu
sigurnost“, što očigledno implicira da je ugnjetavanje koje im predbacuju imaginarno ugnjetavanje.
Tako jasno, tako ludilo imaginarno da bi se čak moglo govoriti o monstruoznoj nezahvalnosti, prema
klasičnom primjeru Fidžijanaca koji pali sušaru kapetana koji ga je izliječio od rana.
Ako kritikujete kolonijalizam koji dovodi najmiroljubivije populacije do očaja, M. Mannoni
će vam objasniti da zapravo odgovorni nisu kolonijalni bijelci, već kolonizovani Madagaskarci. Za
ime Boga, uzeli su bijelce za bogove i očekivali od njih sve što se očekuje od božanstva!
Ako mislite da je tretman koji se primjenjuje na madagaskarsku neurozu bio pomalo težak, M.
Mannoni, koji ima odgovor na sve, dokazaće vam da su čuvene brutalnosti o kojima se govori vrlo
preuveličane, da je to sve neurotična izmišljotina, da su mučenja bila imaginarna mučenja koja su
primjenjivali „imaginarni krvnici“. Što se tiče francuske vlade, pokazala se izuzetno umjerenom, jer
se zadovoljila time da uhapsi madagaskarske poslanike, kada bi ih, ako bi željela da poštuje zakone
zdrave psihologije, trebalo žrtvovati.
Ne pretjerujem. To govori M. Mannoni:

Koristeći vrlo klasične metode, ovi Madagaskarci su svoje svece pretvorili u

mučenike, svoje spasioce u žrtvene jarce; željeli su oprati svoje imaginarne grijehove, krvlju
svojih bogova. Bili su spremni, čak i po cijenu ovoga, odnosno samo po ovoj cijeni, ponovo
promijeniti svoj stav. Jedan značaj ove zavisne psihologije čini se da, budući da niko ne može
služiti dvama gospodarima, jedan od njih treba biti žrtvovan drugom. Najuznemireniji
kolonijalisti u Tananariveu imali su zbunjeni utisak o suštini ove psihologije žrtvovanja i
tražili su svoje žrtve. Opsjedali su kancelariju Visokog predstavnika, uvjeravajući ga da će,
ako im se daju krv nekoliko nevinih, „svi biti zadovoljni“. Ovaj odnos, s humanog gledišta

14
 sramotan, utemeljen je na onom što je, u cjelini, bila prilično tačna percepcija emocionalnih
poremećaja kroz koje je prolazilo stanovništvo visokih platua.

Očigledno, samo je korak od toga da se krvoločni kolonijalisti oslobode krivice. M.

Mannonijeva „psihologija“ je „nezainteresovana“, „slobodna“, kao što je to geografija M. Gouroura
ili misijska teologija oca Tempelsa!
I ono što svi imaju zajedničko su uporni buržoazijski pokušaji da se najhumaniji problemi
svedu na ugodne, prazne pojmove: ideja o kompleksu zavisnosti o Mannoniju, ontološka ideja kod
oca Tempelsa, ideja „tropičnosti“ kod Gouroua. Šta se desilo sa Banque d'Indochine u svemu tome?
A Banque de Madagascar ?I bič? I porezi? I šaka riže Madagaskarcu ili nhaque? I mučenici? I nevini
ljudi ubijeni? I novac natopljen krvlju nagomilan u vašim sefovima, gospodo? Sve je isparilo? Nestali,
pomiješani, postali neprepoznatljivi u području blijedih racionalizacija.
Nažalost, za ovu gospodu postoji jedna nesrećna stvar. Njihovi buržoaski gospodari sve manje
reaguju na lukave argumente i sve više se okreću od njih i aplaudiraju drugima koji su manje suptilni i
brutalniji. Baš to daje šansu gospodinu Yves Florennu. I zaista, tu su, uredno složene na tacni novina
Le Monde, njegove male ponude usluga. Nema mogućih iznenađenja. Potpuno garantovane, sa
dokazanom efikašnošću, potpuno tretirane sa zaključnim rezultatima, evo forme rasizma, francuskog
rasizma koji još uvijek nije sasvim čvrst, istina, ali obećavajući. Poslušajmo samog čovjeka:
„Naš čitalac“ (učitelj koji je imao hrabrosti da protivrječi razdražljivom gospodinu Florennu).
„... posmatrajući dvije mlade mješovite djevojčice, svoje učenice, osjeća ponos zbog osjećaja da
postoji sve veća mjera integracije sa našom francuskom porodicom... Da li bi njen odgovor bio isti
ako bi vidjela, obrnuto, Francusku kako se integriše u crnu porodicu (ili žutu ili crvenu nije bitno),
odnosno kako se razblažuje, nestaje?“
Jasno je da je za gospodina Yves Florenne krv koja čini Francusku, i temelji nacije su
biološki: „Njen narod, njen genij, napravljeni su od hiljadugodišnje ravnoteže koja je istovremeno
snažna i krhka, i... određeni zabrinjavajući poremećaji ove ravnoteže podudaraju se sa masivnim i
često opasnim infuzijama strane krvi koju je morala da podnese u posljednjih trideset godina.“
Ukratko, miješanje rasa – to je neprijatelj. Nema više društvenih kriza! Nema više
ekonomskih kriza! Ostale su samo rasne krize! Naravno, humanizam ne gubi ništa od svog prestiža
(mi smo u zapadnom svijetu), ali da se razumijemo:
„Francuska neće postati univerzalna time što će se izgubiti u ljudskom univerzumu, sa svojom
krvlju i duhom, već ostajanjem onakva kakva jeste“. To je ono što je francuska buržoazija dostigla,
pet godina nakon poraza Hitlera! I upravo u tome leži njena istorijska kazna: biti osuđena, vratiti se
kao da je pokretana porivom, da prežvaće Hitlerovu povraćotinu.
Zato što je, na kraju, gospodin Yves Florenne još uvijek bio zabrinut zbog seljačkih romana,
„drama zemlje“ i priča o zlom oku kada je, sa puno zlokobnijim okom od rustičnog junaka neke priče
o vještačenju, Hitler objavio: „Najviši cilj Naroda-Države je da sačuva izvorne elemente rase koji,
šireći kulturu, stvaraju ljepotu i dostojanstvo nadmoćne ljudskosti“.
Gospodin Yves Florenne je svjestan te izravne povezanosti.
I nije ni najmanje zbunjen zbog toga.
Dobro, to je njegovo pravo.
Kao što nije naše pravo da se zbog toga razljutimo. Jer, na kraju, moramo se pomiriti sa
neizbježnim i reći sebi jednom zauvijek da je buržoazija osuđena da postane sve gora, otvoreno
svirepa, bezobrazna, surovo varvarska; da je to nemilosrdni zakon po kom svaka dekadentna klasa
postaje prihvatljivac u koju se slivaju sve prljave vode istorije; da je to univerzalni zakon da svaka
klasa prije nego što nestane, mora se prvo u potpunosti osramotiti na svim frontovima, i da je sa
svojim glavama zakopanim u gnoju da umiruća društva izgovaraju svoje posljednje pjesme.

15
 Dosije je zaista opterećujući.
Zvijer koja krv proljeva i smrt sije samo svojim osnovnim životnim funkcionisanjem – sjećate
se da je u istoriji upravo u tom obliku žestokog arhetipa kapitalističko društvo sebe prvo otkrilo
najboljim umovima i savjestima.
Od tada je životinja postala anemična, gubi dlaku, njena koža više nije sjajna, ali žestina je
ostala, jedva pomiješana sa sadizmom. Lako je to kriviti na Hitlera. Na Rosenberga. Na Jüngera i
ostale. Na SS.
Ali što je s ovim: „Sve u ovom svijetu smrdi na zločin: novine, zid, ljudsko lice“.
To je rekao Baudelaire prije nego što se Hitler rodio!
Što dokazuje da zlo ima dublje izvore.
I Isidore Ducasse, grof de Lautreamonta!
U vezi s tim, krajnje je vrijeme da se rasije atmosfera skandala koja je stvorena oko Chants de
Maldoror.
Monstruoznost? Književni meteor? Delirijum bolesne mašte? Hajde, molim te. Kako je to
prikladno!
Istina je da je Lautreamont samo morao da pogleda gvozdenog čovjeka oblikovanog od strane
kapitalističkog društva pravo u oči da bi opazio monstruma, svakodnevnog monstruma, svog junaka.
Nijedan ne negira vjerodostojnost Balzaca.
Ali sačekaj malo: uzmi Vautrina, tek što se vratio sa tropskih krajeva, daj mu krila arhanđela i
drhtavicu malarije, neka ga prate ulicama Pariza pratnja urugvajskih vampira i mesojeda mrava, i
dobićeš Maldorora.
Postavka je promijenjena, ali to je isti svijet, isti čovjek, tvrd, nefleksibilan, neobazriv, sklon,
ako je ikada bio „tijelu drugih ljudi“.
Da skrenem pažnju na trenutak unutar svoje digresije, vjerujem da će doći dan kada, sa svim
sakupljenim elementima, svim analiziranim izvorima, svim okolnostima rada objašnjenim, biće
moguće dati Chantes de Maldoror materijalističku i istorijsku interpretaciju koja će otkriti sasvim
nepoznatu stranu ove bezumnice epske poeme, njeno neumoljivo osuđivanje veoma određene forme
društva, kao što nije moglo izmaći najoštrijim očima oko 1865. godine.
Prije toga, naravno, moraćemo otkriti okultne i metafizičke komentare koji zatamnjuju put; da
vratimo značaj određenim zapostavljenim stihovima – na primjer, onom najčudnijem stihu od svih,
onom koji se odnosi na kancelariju za rudnike, u kom ćemo se složiti da vidimo ništa manje od osude
zle moći zlata i skladištenja novca; da vratimo na svoje pravo mjesto divno poglavlje o omnibusu i da
budemo spremni da u njemu vidimo vrlo jednostavno ono što je tamo, a to je jedva alerogična slika
društva u kom privilegovani, udobno smješteni, odbijaju da se približe jedni drugima kako bi
napravili mjesta za nov dolazak. I – rečeno usput – ko dočekuje dijete koje je odbacilo sa očajem?
Narod! Predsatvljen ovdje sakupljanjem otpada, Baudelaireom:

Ne obraćajući pažnju na špijune policije, njegove robove,

On izbacuje svoje srce u ogromne sheme.
On polaže velike zakletve i diktira uzvišene zakone,
Obara zle, pomaže žrtvama.

Onda će se razumjeti, zar ne, da je neprijatelj koga je Lautreamont napravio neprijateljem,

kanibalistički, mozgojedni „Stvaralac“, sadista koji sjedi na „tronu napravljenom od ljudskog izmeta i
zlata“, licemjer, raspustnik, ljenčuga koji „jede hljeb drugih“ i koji se s vremena na vrijeme pronalazi
mrtav pijan, „pijan kao stjenica koja je progutala tri bačve krvi tokom noći“, biće shvaćeno da se taj
stvaralac ne nalazi iznad oblaka, već da ga je vjerovatnije naći u poslovnom imeniku Desfossesa i na
nekom udobnom izvršnom odboru!
Ali neka tako bude.
Moralisti ne mogu ništa učiniti. Bilo da se to nekom sviđa ili ne, buržoazija, kao klasa,
osuđena je da preuzme odgovrnost za sve varvarstvo istorije, mučenja srednjeg vijeka i inkvizicije,

16
ratoborstvo i pozivanje na raison d'Etat, rasizam i ropstvo, ukratko, sve protiv čega se protestvovalo
nezaboravnim riječima u vrijeme kada je, kao napadačka klasa, bio zarobljen ljudski progres.
Moralisti ne mogu ništa učiniti po tom pitanju. Postoji zakon progresivne dehumanizacije u
skladu sa kojim od sada na dnevnom redu buržoazije nema – ne može biti – ničega osim nasilja,
korupcije i varvarstva.
Skoro da sam zaboravio mržnju, laži, samodopadnost.
Skoro da sam zaboravio gospodina Rogera Cailloisa.
Dobro, onda: gospodin Caillois, koji je odvajkada dobio misiju da podučava labavu i nemarnu
dob rigoroznom mišljenju i dostojanstvenom stilu, gospodin Caillois, dakle, upravo je bio jako
razjaren.
Zašto?
Zbog velike izdaje zapadne etnografije koja u posljednje vrijeme sa žalosnim pogoršanjem
odgovornosti koristila svu svoju domišljatost da dovede u pitanje ukupnu superiornost zapadne
civilizacije nad egzotičnim civilizacijama.
Sada napokon gospodin Caillois ulazi u igru.
Evropa ima sposobnost da u najkritičnijim trenucima izdiže herojske spasioce.
Neoprostivo je što ne pamtimo gospodina Massisa, koji se oko 1927. godine upustio u
krstaški rat za odbranu Zapada.
Želimo da se uvjerimo da bolja sudbina čeka gospodina Cailloisa, koji, da bi branio istu svetu
stvar, pretvara svoje pero u dobri toledski nož.
Šta je rekao gospodin Massis? Iskoristio je činjenicu da su „sada ugroženi sudbina zapadne
civilizacije, a zapravo sudbina čovjeka“; da se na svim stranama pokušava „apelovati na našu
anksioznost, izazvati izazove našoj kulturi, dovesti u pitanje najvažniji dio onoga što posjedujemo“, i
zakleo se da će ratovati protiv ovih „pogubnih proroka“.
Gospodin Caillois identifikuje neprijatelja drugačije. To su „evropski intelektualci“ koji su
posljednjih pedeset godina „zbog izuzetno oštre razočaranosti i gorčine“ nemilosrdno „odbacivali
razne ideale svoje kulture“, a koji time održavaju „posebno u Evropi, uporan nemir“.
To je ovaj nemir, ovu anksioznost, koju gospodin Caillois, s druge strane, želi da uguši.
Zaista, nijedna ličnost od engleskog viktorijanskog doba nije istražila istoriju sa savjesti koja
je mirnija i manje obavijena sumnjom.
Njegova doktrina? Ima vrlinu jednostavnosti.
Da je Zapad izmislio nauku. Da samo Zapad zna kako da misli, da na granicama zapadnog
svijeta počinje tamna oblast primitivnog razmišljanja koje, pod uticajem koncepta učestvovanja,
resposobno za logiku, predstavlja model lošeg razmišljanja.
U ovom trenutku, jedan se trzne. Jedan podsjeća M. Cailloisa da je čuveni zakon o
učestvovanju koji je izmislio Levy-Bruhl odbacio sam Levy-Bruhl; da je uveče svog života proglasio
svijetu da je pogriješio u „pokušaju definisanja karakteristike koja je bila svojstvena primitivnoj
mentalnosti kada je logika u pitanju“; da je naprotiv, postao uvjeren da „ove misli se ne razlikuju od
naših uopšte s gledišta logike... Dakle, [oni] ne mogu podnijeti formalnu protivrječnost više nego mi...
Dakle, [oni] odbacuju, kao i mi, refleksom uma, ono što je logički nemoguće.“
Gubitak vremena. Gospodin Caillois smatra da je ispravka ništavna i bezvrijedna. Za
gospodina Cailloisa, pravi Levy-Bruhl može biti samo Levy-Bruhl koji kaže da primitivni čovjek
govori besmislice.
Naravno, postoje neke male činjenice koje se suprostavljaju ovoj doktrini.
Naime, otkriće aritmetike i geometrije od strane Egipćana. Naime, otkriće astronomije od
strane Asiraca. Naime, rođenje hemije među Arapima. Naime, pojava racionalizma u islamu u vrijeme
kada je zapadna misao bila bijesno nelogična. Ali gospodin Caillois uskoro stavlja ove neumjesne
detalje na svoje mjesto, budući da je strogi princip da „otkrivenje koje se ne uklapa u cjelinu“ jeste
upravo samo detalj, tj. zanemarivo ništa.
Kao što možete da zamislite, jednom kad je krenuto tako dobro, gospodin Caillois ne
zaustavlja se na pola puta.

17
 Nakon što je anektirao nauku, on će takođe staviti svoje pravo raspolaganja i na etiku.
Samo zamisliti. Gospodin Caillois nikada nije pojeo nikoga! Gospodin Caillois nikada nije
sanjao da uništi invalida! Nikada mu nije palo na pamet da skrati dane svojim starijim roditeljima! Eto
vam, nadmoć Zapada. „Ona disciplina života koja nastoji da osigura da se ljudska osoba dovoljno
poštuje tako da ne bude normalno eliminisati stare i nemoćne.“
Zaključak je neizbježan: u poređenju sa kanibalima, rasparivačima i drugim manje razvijenim
kulturama, Evropa i Zapad su otjelotvorenje poštovanja ljudskog dostojanstva.
Ali idemo dalje, brzo, da naša misao ne zastrani ka Alžiru, Maroku i drugim mjestima gdje,
dok ove riječi pišem, toliko hrabrih sinova Zapada, u polutami tamnica, sa neumornom pažnjom,
suštinski pokazuju poštovanje prema svojoj inferiornijoj afričkoj braći kroz tzv. „električnu stolicu“,
„kantu s vodom“ i „vreću sa crnim dnom“.
Pomaknimo se dalje: gospodin Caillois još nije završio svoj popis izuzetnih dostignuća.
Nakon naučne i moralne nadmoći dolazi religiozna nadmoć.
Ovdje, gospodin Caillois pazi da se ne da zavarati praznim prestižom Istoka. Možda majka
bogova, ali Evropa, gospodarica obreda. I vidi kako je divno: s jedne strane – izvan Evrope – obredi
vudu tipa, sa svom svojom „smiješnom maskaradom, kolektivnim ludilom, divljim alkoholizmom,
grubom eksploatacijom naivne gorljivosti“, a s druge strane – u Evropi – autentične vrijednosti koje je
Chateubriand već slavio u svom Genie du christianisme: „Dogme i tajne katoličke religije, njezina
liturgija, simbolika njenih kipara i slava greogorijanskih korala“.
Konačno, posljednji razlog za zadovoljstvo:
Gobineau je rekao: „Istorija je samo bijela“. Gospodin Caillois, sa svoje strane primjećuje:
„Jedina etnografija je bijela“: Zapad proučava etnografiju drugih, ne drugi koji proučavaju etnografiju
Zapada.
Zar to nije uzrok najvećeg oduševljenja?
I muzeji na koje se gospodon Caillois toliko ponosa, ne prođe mu ni na trenutak kroz glavu
da, sve uzeto u obzir, bilo bi bolje da im nije bilo potrebe; da bi Evropa bolje postupila tolerišući ne-
evropske civilizacije pored sebe, ostavljajući ih živim, dinamičnim i prosperitetnim, cijelim i
neokrnjenim; da bi bilo bolje da ih pusti da se razvijaju i ostvare, nego da za naše divljenje predstavlja
njihove mrtve i rasute dijelove, deklarisane u skladu sa svojim porijeklom; da svakako, sam muzej
ništa nije; da ne znači ništa, da ne može ništa reći, kada se nadutost samozadovoljstva truleži očima,
kada tajno nipodaštavanje drugih suši srce, kada rasizam, priznat ili ne, isušuje saosjećanje; da ne
znači ništa ako je njegov jedini cilj da zadovolji zadovoljstvo taštine; da je, na kraju krajeva, iskreni
savremenik Luja Svetog, koji se borio protiv islama, ali ga je poštovao, imao bolju priliku da ga
upozna nego naši savremenici (čak i ako imaju malo etnografske literature), koji ga preziru.
Ne, u skali znanja svi muzeji na svijetu nikada neće težiti toliko koliko jedna iskra ljudske
empatije.
I koji je zaključak svega ovoga?
Da budemo fer; gospodin Caillois je umjeren.
Nakon što je uspostavio nadmoć Zapada u svim oblastima i tako ponovo uspostavio zdravu i
izuzetno vrijednu hijerarhiju, gospodin Caillois daje neposredan dokaz ove nadmoći zaključkom da
niko ne treba da bude istrebljen. Sa njim su Crnci sigurni da neće biti linčovani, a Jevreji da neće
hraniti nove lomače. Samo postoji jedna stvar: važno je da se jasno shvati da crnci, Jevreji i
Australijanci duguju ovu toleranciji ne gospodinu Caillois, već njegovoj velikodušnosti; ne diktatima
nauke, koja može ponuditi samo prolazne istine, već dekretu savjesti gospodina Cailloisa, koji može
biti samo apsolutan; da ova tolerancija nema uslove, nema garancije, osim što je to gospodin
Cailloisina savjest prema sebi.
Možda će nauka jednog dana proglasiti da se zaostale kulture i zaostali narodi koji
predstavljaju mnogo mrtvih tereta i kočnice na putu čovječanstva moraju ukloniti, ali uvjereni smo da
će u ključnom trenutku savjest gospodina Cailloisa, pretvorena na licu mjesta iz jasne svijesti u
plemenitu savjest, zaustaviti izvršitelje i izreći salvus sis.
Za to smo dužni sljedećoj sočnoj napomeni:

18
 Za mene pitanje jednakosti rasa, naroda ili kultura ima smisla samo ako govorimo o
jednakosti u zakonu, a ne jednakosti u činjenici. Na isti način, ljudi koji su slijepi, osakaćeni,
bolesni, slaboumni, neobrazovani ili siromašni (ne bi se moglo biti ljepše prema ne-
Zapadnjacima) nisu po definiciji jednaki u materijalnom smislu riječi onima koji su jaki,
vidoviti, zdravi, inteligentni, kultivisani ili bogati. Ovi posljednji imaju veće sposobnosti koje
im ne daju više prava, već samo više obaveza... Slično tome, postoje razlike u nivou, moći i
vrijednosti među različitim kulturama, bilo zbog bioloških ili istorijskih razloga. Ove razlike
podrazumijevaju nejednakost u činjenicama. One nikako ne opravdavaju nejednakost prava u
korist zvanih superiornih naroda, kako to rasizam ima u vidu. Naprotiv, dodjeljuju im dodatne
zadatke i povećavaju odgovornost.

Dodatni zadaci? Šta su, ako ne zadaci vladanja svijetom?

Povećana odgovornost? Šta je, ako ne odgovornost za svijet?
I Caillois-Atlas sa saosjećajnim stavom stavlja noge čvrsto na tlo i još jednom podiže na svoja
čvrsta ramena neizbježan teret bijelog čovjeka.
Čitalac mora da mi oprosti što sam toliko govorio o gospodinu Cailloisu. Nije da precjenjujem
njegovu „filozofiju“ ni za dlaku, čitalac će moći da procjeni koliko ozbiljno treba shvatiti mislioca
koji, tvrdeći da se posvećuje strogom zaključivanju, tako voljno žrtvuje predrasude i rado se kupka u
klišejima. Ali na njegove stavove posebno treba obratiti pažnju jer su značajni.
Značajni za šta?
Za stanje uma hiljada i hiljada Evropljana ili, da budemo vrlo precizni, za stanje uma
zapadnog sitnoburžujskog sloja.
Značajni za šta?
Za ovo: u trenutku kada najčešće govori o tome, Zapad nikad nije bio dalje od toga da živi
pravi humanizam – humanizam koji odgovara svijetu.

19
 Jedna od vrijednosti koje je izmislila buržoazija u prošlosti i lansirala u cijelom svijetu bila je
čovjek – a vidjeli smo šta se desilo s tim. Druga je bila nacija.
Činjenica je: nacija je buržoaski fenomen.
Tačno, ali ako skrenem pažnju sa čovjeka na nacije, primjećujem da i ovdje postoji velika
opasnost; da je kolonijalna preduzimljivost u modernom svijetu ono što je bila rimska imperija u
antičkom svijetu: uvod u katastrofu i predznak propasti. Hajde, sad, Indijanci pobijeni, muslimanski
svijet ispražnjen, kineski svijet oskrnavljen i izopačen tokom jednog vijeka; crni svijet
diskvalifikovan; moćni glasovi zauvijek ućutkani; domovi rasuti na vjetru; sav ovaj raspad, sav ovaj
otpad, ljudskost redukovana na monolog, i mislite da sve to nema svoju cijenu? Istina je da ova
politika ne može ništa drugo nego da dovede do propasti same Evrope, i da će Evropa, ako ne bude
oprezna, propasti od praznine koju je sama stvorila oko sebe.
Mislim da su mislili da ubijaju samo Indijance, ili Hinduse, ili ostrvljane Južnog mora, ili
Afrikance. U stvari, oni su srušili, jednu za drugom, odbrambene bedeme iza kojih bi evropska
civilizacija mogla slobodno da se razvija.
Mislim da su smicalice istorijskih paralela, posebno one koje ću povući. Ipak, dozvolite mi da
citiram stranicu Edgara Quineta zbog značajnog elementa istine koji sadrži, a koji je vrijedan
razmatranja.
Evo ga:

Ljudi se pitaju zašto se varvarizam pojavio odjednom u antičkoj civilizaciji. Mislim

da znam odgovor. Iznenadno je tako jednostavan uzrok koji nije očigledan svima. Sistem
antičke civilizacije sastojao se od određenog broja nacionalnosti, zemalja koje su se, iako su se
činile neprijateljskim ili čak nisu ni znale jedne za druge, međusobno štitile, podržavale i
čuvale. Kada je šireći se Rimsko carstvo krenulo u osvajanje i uništenje ovih grupa nacija,
zaslijepljeni sofisti su pomislili da vide kraj ovog puta sa ljudskom civilizacijom trijumfalno u
Rimu. Govorili su o jedinstvu ljudskog duha; to je bio samo san. Dogodilo se da su ove
nacionalnosti bile mnogi bedemi koji su štitili sam Rim... tako da kada je Rim, u svojoj
navodnoj trijumfalnoj šetnji prema jednoj civilizaciji, uništio, jednu za drugom, Kartaginu,
Egipat, Grčku, Judeju, Persiju, Dačiju i Cisalpinsku i Transalpinsku Galiju, dogodilo se da je
sam progutao nasipe koji su ga štitili od ljudskog okeana pod kojim je trebao propasti.
Velikodušni Cezar, razbijajući dvije Galije, samo je otvorio put Teutoncima. Tako su mnoga
društva, mnogi jezici ugašeni, mnogi gradovi, prava, domovi uništeni, stvorili prazninu oko
Rima, a na onim mjestima koja nisu bila osvojena od strane varvara, varvarizam je spontano
nastao. Poraženi Gali pretvorili su se u Gagaudesa. Tako je nasilni pad, postupna istrebljenost
pojedinačnih gradova uzrokova urušavanje antičke civilizacije. To društveno zdanje oslanjalo
se različitim nacionalnostima kao brojnim stubovima od mermera i porfirija.
Kada su, uz aplauz mudraca tog vremena, svaki od tih živih stubova srušeni, zdanje
se srušilo; i mudraci našeg doba još uvijek pokušavaju shvatiti kako su takvi moćni ostaci
mogli biti uništeni u trenutku.

I šta je još uradila buržoaska Evropa? Potkopala je civilizacije, uništila zemlje, uništila
nacionalnosti, uništila „korijen raznolikosti“. Nema više nasipa, nema više bedema. Čas varvarina je
došao. Moderni varvarin. Američki sat. Nasilje, prekomjernost, rasipništvo, merkantilizam, blefiranje,
konformizam, glupost, vulgarnost, nered.
U toku 1913. godine, ambasador Page je pisao Wilsonu:
„Budućnost svijeta pripada nama... Šta ćemo sada učiniti s vodstvom svijeta koje nam
očigledno pada u ruke?“
I 1914: „Šta ćemo učiniti sa ovom Engleskom i ovim carstvom, kada ekonomske snage
neosporno stavljaju vodsvo rase u naše ruke?“
Ovo carstvo... i druga...
I zaista, ne vidite li kako su ovi gospodari upravo razvili zastavu antikolonijalizma?
„Pomoć zemljama lišenim nasljedstva“, kaže Truman. „Vrijeme starog kolonijalizma je
prošlo.“ To je takođe Truman.

20
 Što znači da američko visoko finansiranje smatra da je došlo vrijeme da se pljačka svaka
kolonija u svijetu. Dakle, dragi prijatelji, ovdje morate biti oprezni!
Znam da se neki od vas, zgroženi Evropom, sa svim tim odvratnim neredom koji niste izabrali
da vidite, okreću – oh! – u malom broju – prema Americi i navikavaju se da gledaju na tu zemlju kao
na mogućeg oslobodioca.
„Kakav dar nebeski!“ mislite.
„Buldožeri! Masovne investicije kapitala! Putevi! Luke!“
„Američki rasizam!“
„Pa šta? Evropski rasizam u kolonijama nas je navikao na to!“
I tu smo, spremni da preuzmemo veliki jenkijevski rizik.
Zato, još jednom, budite oprezni!
Američka dominacija – jedina dominacija iz koje se nikada ne oporavljamo. Mislim na onu iz
koje se nikada ne oporavljamo neokrnjeni.
I pošto govorite o fabrikama i industrijama, zar ne vidite ogromnu fabriku koja ubrzano
ispušta svoj pepeo usred naših šuma ili duboko u grmlju, fabriku za proizvodnju sluga; zar ne vidite
ogromnu mehanizaciju, mehanizaciju čovjeka; ogromno silovanje svega intimnog, neoštećenog,
neokaljanog što je, uništeni kakvi jesmo, naš ljudski duh još uspio da bude za mašinom, da, niste li
nikada vidjeli to, mašinu za drobljenje, za mljevenje, za degradiranje naroda?
Tako da je opasnost ogromna.
Tako da, osim ako, u Africi, na južnom Pacifiku, na Madagaskaru (to jest, na vratima južne
Afrike), u zapadnoj Indiji (to jest, na vratima Amerike), Zapadna Evropa ne preduzima inicijativu
politike nacionalnosti, nove politike utemeljene na poštovanju naroda i kultura, pa čak i više – osim
ako Evropa ne oživi umiruće kulture ili ne stvori nove, osim ako ne postane buditelj zemalja i
civilizacija (ovo se kaže ne uzimajući u obzir divnu otpornost kolonijalnih naroda koji su primarno
simbolizovani danas od strane Vijetnama, ali i Afrikom okupljenom u Demokratskoj afričkoj uniji),
Evropa će se lišiti posljednje šanse i, sopstvenim rukama, navući nad sobom zavjesu smrtnog mraka.
To znači da spas Evrope nije pitanje revolucije u metodima. To je pitanje Revolucije – one
koja će, kada nastane vrijeme za besklasno društvo, zamijeniti usku tiraniju dehumanizovane
buržoazije nadmoći jedine klase koja još uvijek ima univerzalnu misiju, jer pati na sopstvenoj koži od
svih zala istorije, od svih univerzalnih zala: proletarijata.

21