Living in a Learning Society – Museums and Free-choice Learning

Zapadno društvo prolazi kroz velike promjene koje nedvojbeno utječu i na muzeje. One se
tiču prelaska ekonomije s industrije na onu koja se bazira na informacijama i znanju.
Informacije i znanje brzo postaju glavni ekonomski produkt društva, i društvo sve više
postaje „društvo učenja“ (learning society).
Kroz godine ljudi su tražili i primali informacije iz širokog spektra izvora, školskog i ne
školskog tipa. Informirani građanin, kojeg ne treba miješati s učenim građaninom, postat će
arhetip društva 21. stoljeća.
Kako društvo postaje sve više poplavljeno informacijama, svatko individualno mora naučiti
kvalitativno i kvantitativno bolje strategije za apsorpciju novih informacija. Za ljude u 21.
stoljeću najčešća strategija učenja bit će slobodno učenje (free-choice learning).

Slobodno učenje suštinski je motivirano od strane svakog individualno – on to uči jer želi
znati, ne jer mora naučiti. Takvo učenje uključuje gledanje vijesti na TV-u, čitanje
znanstvenih časopisa, surfanje Internetom u potrazi za odgovorom na zdravstveni problem,
posjećivanje muzeja da vidimo novu izložbu o dinosaurima i slično.
Sve do nedavno, prije koju generaciju, učenje je bilo shvaćeno kao bolan proces koji je
završio u adolescenciji. Danas, učenje shvaćamo kao nešto što svatko treba raditi cijelo
vrijeme.
Muzeji igraju važnu ulogu u tome. No da bi bili uspješni potrebno je razmisliti što učenje jest
i kako muzeji mogu najbolje olakšati i dokumentirati takav proces.

Promjene u percepciji učenja

Da ljudi uče, i načini na koje to rade, nisu se promijenili kroz vrijeme. Ono što se promijenilo
jest što ljudi uče, kao i naše shvaćanje kako i zašto uče.

Mnogo onog što znamo o učenju temelji se na biheviorističkom konceptu. To znači da

pretpostavljamo da oni koji uče dolaze do prvotne situacije bez znanja o tom predmetu, ali
nakon edukacijske intervencije odlaze s novim znanjem. Taj predmet je nešto što je
učitelj/dizajner/tko god izabrao za njih da nauče. Prema ovome, učenikovi interesi, prijašnja
iskustva i motivacije čine se irelevantni. Ovakvo učenje fokusira se na stjecanje i zadržavanje
novih informacija. Biheviorističko podučavanje uglavnom je stoga didaktičko i centrirano na
predavača – on donosi što, kada i kako učimo. Danas takav pristup smatramo izuzetno
manjkavim.

Suvremeniji pristup učenju jest smatranje tog procesa konstruktivističkim. On

podrazumijeva da je učenje kontinuirano i osobno iskustvo. Učenici počinju od različitih
spoznajnih temelja i na tome grade nova znanja. Ovakvo učenje zahtjeva različite i
individualne pristupe učenju.

Iako je konstruktivistički pristup učenju poznat već neko vrijeme, muzeji se vole zadržavati
na biheviorističkom. Njihov je naglasak na postavljanju pravilne rasvjete, dobrih naslova i
postavljanju objekata da svi posjetitelji mogu izaći iz muzeja s istim iskustvom. Od strane
konstruktivističkog pristupa, učenje u muzejima nije samo ono što muzeji žele naučiti
posjetitelje – mnogo ovisi i kakvo će značenje posjetitelj izvući iz muzejskog iskustva.

Prema upotrebljivom modelu shvaćanja učenja u muzejima

Najjednostavnija rješenja nisu baš uvijek najbolja. Učenje je vrlo složen fenomen i
jednostavan model ili definicija neće dovesti do dovoljno realističnog modela, odnosno treba
znati granicu između pojednostavljenja i banaliziranja.
Kontekstualni model učenja pokušaj je ujedinjenja holističke slike učenja sa bezbroj
specifičnosti i detalja koji daju bogatstvo i autentičnost u procesu učenja. Ako želimo shvatiti
učenje na nivou individue u stvarnom svijetu, potrebno je shvatiti da učenje poznaje razliku u
uvjetima u kojima se ono dešava. Odnosno, učenje u muzeju je drugačije od učenja u,
primjerice, školi.

Kontekstualni model učenja govori da je učenje stalni dijalog kao produkt individualnih
osobnih, socio-kulturnih i fizičkih konteksta i svi se oni mijenjaju kroz život. Učenje je stalni
dijalog s fizičkom okolinom, dakle učenje u muzeju se ne bi trebalo samo fokusirati na
potvrdu i obogaćivanje prethodno stečenih znanja nego bi trebalo podjednako obraćati pažnju
što se događa u okolini osobe koja uči.
Postoji vremenski razmak između iskustva i shvaćanja, koji je prirodan iako ga neki
pokušavaju predstaviti kao neuspješno učenje.
Učenje posjetitelja u muzeju odvija se u dva smjera:
a) učenje globalnih ideja – učenje o povijesti, o prirodoslovlju i slično
b) učenje specifičnih tvrdnji – npr da je Picasso slikao do dana kad je umro
Ono što će posjetitelj naučiti ne ovisi samo o sadržaju izložbe nego i o njegovom prethodnom
znanju, iskustvu i interesu.

Promjene u istraživanju učenja u muzejima

S promjenom razmišljanja o tome kako se uči, treba promijeniti i pristup istraživanju učenja
jer je većina istraživanja usmjerena na biheviorističko učenje koje je uglavnom otežavalo
shvaćanje učenja u muzejima, iako je ono nedvojbeno postojalo.
Za muzeje je tipično slobodno učenje (free-choice) i ono je bitno drugačije od učenja koje se
odvija u školama. Razvijeno je pet karakteristika metode istraživanja učenja kako bi se
objasnilo učenje slobodnim izborom:
1. omogućuje svakoj osobi individualni tempo učenja – ovakvo istraživanje trebalo bi
pokazati kako mnoge perspektive posjetitelja u kombinaciji s iskustvom muzeja
rezultiraju raznolikim iskustvima nakon posjeta; rezultati tog istraživanja ne moraju se
nužno poklapati s intencijama muzeja kada je pripremao neku izložbu;
2. shvaća utjecaj vremena na učenje – u povijesti pa i danas istraživanja vezana uz
muzeje uglavnom se vrši još dok su posjetitelji u samom muzeju što nije dobra praksa
jer je ponekad potrebno vrijeme kako bi se stečeno znanje apsorbiralo i u konačnici
primijenilo u životu posjetitelja;
3. poštuje da je učenje uvijek situirano i kontekstualizirano – podaci o učenju trebaju se
uzimati u „prirodnom okolišu“, dakle ne u laboratoriju koji odudara od svakodnevice;
treba postići udobnost korisnika koje istražujemo kako oni ne bi dobili dojam da su
pokusni kunići, odnosno postići ispitivanje u okolišu u kojem se učenje odvija
4. otvoreno je širokom spektru ishoda učenja – ne može se predvidjeti što će na izložbi
biti naučeno, no rezultati su podijeljeni na osam mogućih ishoda: znanje, vještine,
interesi, vrijednosti, muzejska pismenost, kreativnost, svijest.
5. naglašena je valjanost iznad pouzdanosti – iako su obje podjednako vrijedne
komponente i trebalo bi postići balans između njih, kod istraživanja uglavnom
prevagne jedna strana – trebala bi to biti valjanost neke izložbe, odnosno utvrđivanje
značenja izložbe.

Stvaranje osjetljive metodologije

Jedan od pristupa novoj metodologiji je mapiranje koncepata koji daje veće značenje
kompleksnosti učenja. No ima dva nedostatka: zahtjeva da se prođe određeno učenje kako bi
se takav koncept uopće mogao sastaviti što je potpuno kontradiktorno free-choice pristupu
učenja; takav pristup je kod korisnika doveo do pozitivističkog pristupa, odnosno razmišljanja
da mapiranjem dolazimo do isključivo jednog točnog odgovora.

Kako bi se nadišli ti nedostaci, John Falk je osmislio PMM pristup – mapiranje osobnog
značenja (personal meaning mapping) koji se temelji na 5 karakteristika ranije navedenih.
Dizajniran je da bi se pokazalo kako svako iskustvo učenja djeluje individualno na svaku
osobu i njezino shvaćanje. Ne zahtjeva jedan točan odgovor da bi se pokazalo da je učenje
bilo uspješno.
PMM pristup uviđa da kvalitetno učenje mijenja ljude; što je bolje iskustvo veća je promjena.
I dalje se fokusira na ono što osoba uči, ali shvaća da je to „što uči“ unikatno za svaku osobu,
a ne da je unaprijed određeno. PMM prihvaća višedimenzionalnost učenja.
PMM pristup učenju uviđa proširenje znanja učenjem (mjerenjem kvantitete vokabulara
posjetitelja), proširenje shvaćanja (proučavanjem koncepata koje posjetitelj koristi), dubinu
shvaćanja (koliko je duboko i bogato posjetitelj shvatio koncepte), mjerenje vještine
posjetitelja (odnosno je li u nekom području nov ili je stručnjak što podrazumijeva holistički
pristup).

Muzeji 21. stoljeća

Ne trebamo se samo prilagoditi ubrzanom shvaćanju učenja, nego i ubrzanim promjenama
svijeta. Javljaju se velike promjene u tri socio-ekonomska trenda:

Promjena u prirodnim dobrima i uslugama

Dobra i usluge postaju toliko obilni da je uspjeh na tržištu zagarantiran jedino
zadovoljavanjem potreba korisnika (a ne zadovoljavanjem osnovnih potreba kao ranije). Po
prvi puta većina ljudi na Zapadu živi u svijetu koji nije više ograničen ponudom, odnosno više
se ne pitaju hoće li biti hrane na stolu nego što će jesti. To rezultira prijelazom na
konzumiranje koje više ne služi da zadovolji osnovne potrebe, nego da zadovolji sve želje –
odnosno prijelaz iz zadovoljavanja potreba masa na zadovoljavanje potreba pojedinca.
I muzeji su prije radili na principu da će jedan model zadovoljiti svakoga, no sada to treba
promijeniti i prilagoditi se svakom posjetitelju individualno.
Povećanje učenja slobodnim izborom (free-choice learning)
Danas je slobodno vrijeme popraćeno i nekom komponentom učenja, a kako bi stvorili
uspješno mjesto za provođenje slobodnog vremena potrebno je inkorporirati učenje
slobodnim izborom. U muzejima to treba biti glavna zadaća.

Potreba za odgovornošću
Danas sve institucije omogućuju jasne dokaze o onome što je postignuto. Prije se uspjeh
mjerio u brojkama – koliko je tisuća posjetitelja u protekloj godini posjetilo muzej. Danas se
mjeri u kvaliteti – koliko je života taj posjet promijenio.

Sve to ima veliki utjecaj i na muzej te kako bi bio uspješan mora prihvatiti novi poslovni
model redefiniranjem uspjeha i od čega se on sastoji. Kvantiteta, odnosno broj posjetitelja,
koncept je doba industrijalizma, a kvaliteta je koncept sutrašnjice. Ključ uspjeha u tome je
omogućavanje učenja slobodnim izborom, a muzeji trebaju prihvatiti činjenicu da je njihova
zadaća podupiranje pojedinaca, a ne masa, u potrazi za znanjem i shvaćanjem.