KOMUNIKACIJA U TEORIJI I PRAKSI

Eliean Hooper-Greenhill

Muzeji i masovna komunikacija

Uloga muzeja nije samo da štite nego i da komuniciraju. Masovna komunikacija je neprirodna
jer se odvija na velikoj fizičkoj distanci pa ne možemo biti sigurni je li komunikativni proces
zaista uspio. Na primjeru TV-a možemo vidjeti da je poruka jednosmjerna i nema mogućnosti
brzog odgovora – kao što je to slučaj u svakodnevnoj komunikaciji među ljudima.

Masovna komunikacija je stoga jednosmjerna, nemoguće je na poruku odgovoriti i

nejednaka je jer se odvija u odsustvu jedne strane.

U muzejima ima mnogo stavki koje se podudaraju s obilježjima masovne komunikacije

(posebno u prošlosti kada je posjetitelj muzeja bio prisutan, dok su organizatori izložbe bili
odsutni, nevidljivi posjetitelju), no s dodatkom mogućnosti osobne komunikacije (face-to-face
komunikacije) posebice u novije vrijeme kada se sve više pridaje važnost potrebama odnosno
interesima posjetitelja.

Komunikacija u muzeju može biti i izravna: kroz razgovor, preko organiziranih vodstava,
demonstracija, grupnih i socijalnih događanja i slično. Masovni mediji mogu produžiti
komunikaciju muzeja preko, primjerice, reklama u novinama, na TV-u, preko postera i
općenito preko publiciranja na svim razinama.

Najveći problem u komunikaciji kroz izložbe jest izreći ono što nismo namjeravali, a
propustiti ono što smo namjeravali. Zbog toga bi trebalo razviti teorijsku razinu muzejske
komunikacije što masovni mediji već imaju vrlo dobro razvijeno. Potrebno je barem pokušati
poznavati posjetitelje i njihove reakcije na muzeje, te ne dopustiti da se ankete (koje se u
Britaniji provode od 60ih) zaustavljaju na razini koliko ljudi godišnje posjeti muzej. Kao što
mediji istražuju kako korisnici reagiraju na njihov proizvod, i muzeji trebaju istražiti svoje
korisnike te propitati jesu li izložba, poster, ili neki događaj bili uspješni.
Komunikacijski proces

Komunikacija podrazumijeva da će izrečeno imati određeni efekt na drugu osobu, a ako taj
dio izostane više govorimo o ekspresiji nego komunikaciji.

Proces komunikacije zahtjeva osobu koja šalje poruku, osobu koja je prima i vezu između te
dvije strane. Ovdje je nekoliko elemenata potrebno:

1. nakana (kod prve osobe),

2. sadržaj poruke koja se šalje,

3. zajednički jezik,

4. neko zajedničko iskustvo,

5. neka aktivnost ili promjena (s druge strane, kao demonstracija da je komunikacija bila
uspješna).

Takav stav iznijeli su znanstvenici Shannon i Weaver. Oni opisuju da mora postojati izvor
(npr osoba) -> prijenosnik (npr usta) -> kanal (npr zrak) -> prijemnik (npr uho) -> destinacija
(npr mozak). Dodatno stavili su element buke koji može poremetiti poruku.

Takav model može biti prenesen i na muzejske izložbe: tim koji stvara izložbu (izvor) ->sama
izložba (prijenosnik) -> objekti, natpisi (kanal) -> posjetiteljeva glava (prijemnik) ->
shvaćanje posjetitelja (destinacija). Element buke mogu biti loša grafika ili loše korištenje
boja.

Problem s takvim shvaćanjem komunikacije jest da predlaže da je komunikacija samo transfer

poruke s jednog mjesta na drugo, no ona je zapravo puno više. Još dva način razmišljanja o
komunikaciji kao o:

1) mreži kontakata (svaki dio mreže može komunicirati s drugim dijelom, komunikacija je
relativno otvorena i jednaka
2) hijerarhijski lanac (uglavnom u formalnim institucijama uključujući tradicionalne muzeje,
zasnovana je na autoritetu, komunikacija teče od vrha prema dolje ali ne i obrnuto; prisutna je
u muzeju koji se sastoji od direktora, dva zastupnika, mnoštvu odjela itd. U takvim je
muzejima zapravo vrlo malo komunikacije).

Na temelju ovog vidimo da je jednostavni model komunikacije samo jedan način, a postoji ih
još mnogo na koji ovaj proces možemo protumačiti.

Potrebna je povratna informacija, feedback, kako bi provjerili da je poruka koju smo poslali
razumljiva. Ako nije, treba je promijeniti i jasnije protumačiti.

Stavljanjem te mogućnosti na raspolaganje cijeli se proces mijenja jer sada i primatelj poruke
tu poruku može oblikovati. Logično je stoga konzultirati se s primateljem (u slučaju muzeja
posjetitelj) prije nego je završna poruka stvorena kako se cijeli sistem ne bi raspao.

Ta istraživanja mogu se ticati samog sadržaja poruke, ali i načina kako će ona biti poslana –
koji je kanal najbolji za posjetitelje, koji im je najteži za shvatiti, u kojem uživaju i slično.

Zanimljiva je stoga količina posla koju treba obaviti prije nego proces komunikacije započne.
Televizija prvo pošalje pilot epizode serija kako bi propitali da je poruka jasna, a nešto bi i
muzeji mogli iz toga naučiti.

Komunikacijski modeli u muzejima

Cameron je 60ih pokrenuo debatu u Sjevernoj Americi jesu li objekti najvažniji aspekt
muzejske komunikacije ili su samo jedna forma komunikacije? Smatrao je kako su predmeti
kanal, medij kojim se poruka prenosi čemu su se usprotivili Knez i Wright. Oni su smatrali da
se treba istaknuti razlika između muzeja kakvi su prirodoslovni gdje je opis uz predmet
važniji od samog predmeta i muzeja poput umjetničkih gdje je sama umjetnina u fokusu.
Njihov (Knez i Wright) pogled na komunikaciju u muzejima je sljedeći:

Miles je 1985. opisao linearni pristup komunikaciji na izložbi pri čemu muzeje naziva
„nesposobnim institucijama“ ukoliko koriste ovaj model. Ovaj model se sastoji od ljudi koji
rade odvojeno i nezavisno u svojim odjelima, bez timskog rada i malo koordinacije. U ovom
modelu stvaratelji izložbe projiciraju isključivo svoju viziju, bez spoznaje što o tome misle
kolege iz drugog odjela ili publika.

Dizajneri se prema tome modelu smatraju tehničarima, a ne profesionalcima za komunikaciju.

Nedostatak povratne informacije od publike onemogućuje njezino poboljšanje.

Miles predlaže istraživanje tržišta prije nego što proces stvaranja izložbe započne čime se
dizajn izložbe i njene edukacijske zadaće mogu prilagoditi publici.

Nažalost, u mnogim je muzejima upravo taj linearni model na snazi i publika je promatrana
kao pasivni primatelji poruke koju je za njih pripremilo muzejsko osoblje. U mnogim
muzejima još ne postoji razumijevanje važnosti komunikacije.
Holistički pristup muzejskoj komunikaciji

Trebamo biti svjesni broja elemenata koji čine muzejsku komunikaciju. To uključuje
muzejsku zgradu (interijer, eksterijer), ponašanje muzejskog osoblja, sveukupnu atmosferu u
muzeju, pažnju posvećenu vođenu posjetitelja kroz iskustvo muzeja.

Muzeji komuniciraju kroz različite tipove izložbi, prema funkciji, veličini i pristupu
interpretaciji. Pri tome treba paziti na publiku kojoj se prezentira – turistima ili lokalnoj
zajednici? Na to treba obratiti pažnju pri organiziranju događanja, edukacijskih programa i
slično.

Mnogi muzeji imaju dobro opremljene suvenirnice u kojima je jedini kriterij prodaje da
predmeti budu povezani s muzejom. Postojanje dućana uz muzej dobra je prilika da se
znanstveni rad muzejskih djelatnika objavi i ponudi posjetiteljima, primjerice katalozi, knjige,
monografije.

Muzeji koriste i mnoge načine da komuniciraju s publikom van zgrade muzeja. To

podrazumijeva stvaranje veza s lokalnim i nacionalnim medijima, korištenje marketinških
mogućnosti itd. Tako npr neki muzeji imaju događanja u shopping centrima, domovima za
starije i nemoćne i slično.

Uloga muzeja kao komunikatora je svestrana. Uključuje komuniciranje informacija na jasan

način (telefonske info usluge), rad s malim školskim grupama, promociju zabave, poticanje
mentalne aktivnosti…

Kao jedna od glavnih funkcija muzeja i galerija, komunikacija se usko povezuje s drugom
glavnom funkcijom: zbirkom, njenom zaštitom i upravljanjem. Kao takve, ove dvije funkcije
trebaju biti u stalnom dosluhu.

Kada se razgovara o budžetu muzeja, dio treba ostaviti i za istraživanja korisnika. Mala je
korist od novaca ako ne znamo koliko je izložba relevantna i uspješna.