Željko Tomičić

Suhopolje – Kliškovac:
Od toponima do arheloške spoznaje!

 Među unikatne pokretne nalaze valja svrstati:

- numizmatičke
- ukrasne (karike sa S–petljom, trojagodne košaraste granulirane naušnice, prstene
pečatnjake, prstene izrađene u tehnici granulacije s umetnutim kamenom, pojasne
spone i spone za plašt)
- svrhovite artefakte (gotički ključ od škrinjice, svrdlo)
- oružje (strelice, buzdovan, ostruga)
- kamenu ukrasnu crkvenu plastiku od prozora (bifora) te ulomak gotičke žbuke s
tragom oslikavanja. Mnoštvo kovanih željeznih čavala potvrđuje postojanje drvene
krovne konstrukcije otkrivenoga dijela građevinskog objekta.

Taj bogati repertoar nalaza kojemu pridružujemo posebnu dragocjenost, bioantropološki

fundus relativno brojnoga groblja, podvrgnut je složenoj obradi, zaštiti i pripremi za
objavljivanje u okviru monografije s interdisciplinarnim prilozima

 Neki pokretni nalazi, posebice vrijedan kovinski ugao korica knjige, ukrašen florealnim
ukrasima, nalazi analogne pokazatelje u materijalu s naših kasnosrednjovjekovnih
nalazišta u Iloku na dvoru vojvoda Iločkih, potom u Ružica gradu u Orahovici, Sotinu,
Čepinu, benediktinskom samostanu sv. Mihovila na Rudini kraj Požege i susjednih
ugarskih lokaliteta. Na temelju istovjetnosti taj nalaz pouzdano datiramo u sedamdesete
godine 15. stoljeća, što neposredno povisuje i vijek trajanja sakralnoga sklopa i
pripadajućega groblja.
 Dvije ostave novca, koje ujedno potvrđuju blizinu važnoga trgovačkog središta uz
podravski prometni pravac i pripadajuće križište cesta, otkrivene su 1916. na posjedu
grofova Jankovića u Suhopolju (Terezovcu). To blago ugarskih denara, koji obuhvaćaju
razdoblje od Matije I. Korvina (1456.–1490.) do Ivana Zapolje (1526.–1540.), pouzdan je
signal koji predstavlja razdoblje nemira i stradavanja kasnosrednjovjekovne Slavonije, pa
i ovdje promatranog njezinog podravskoga dijela, na kojem tada postoji naselje.
Utvrda Čanjevo – istraživanja 2003. – 2007.

 Naprstak od tankog brončanog lima

 Svijećnjak
 Alati željezni – kalup u obliku kliješta za lijevanje kugli za kubure i sl.
 Veretoni – projektili za samostrijel
 Brukve – uvijek kvadratnog presjeka jer su ih kovači kovali
 Lokoti, ključevi
 Keramičke lule

Katalog nalaza iz vremena seobe naroda, srednjeg i novog vijeka u AMST.

 Naušnice, u razvijenom i kasnom česte bogate trojagodne

 Dugmad
 Omega / francuske kopče
 Prstenje
 Raspela mala
 Medaljoni s kršćanskom ikonografijom
 Krunice
 Stakleni predmeti
 Ostruge- samo s trnom su starije, sa zvijezdom mlađe

Arheološka zbirka Franjevačkog samostana u Sinju – Ante Milošević

 Ampule vezane uz svetišta, u njima se nešto donosilo sa hodočašća

 Ostruge
 Projektili za samostrijel i obične strijele
 Karičasta narukvica
 Kasnosrednjovjekovni mač

ANA AZINOVIĆ BEBEK - O hodočasničkim privjescima s područja Hrvatske

 Od 11. do 15. stoljeća možemo pratiti razvoj hodočasničkih oznaka. U početku su one
predstavljale svojevrsni osobni statusni simbol da bi od 14. stoljeća započela masovna
proizvodnja koja u 15. stoljeću poprima uloge amuleta ili ukrasa
 Takve su oznake bile gotovo sve od legure olova i kositra, najčešće vrlo tanke, vrlo kićeno
obrađene
 Obično su oznake bile plastične obrade, jednostrane, a vrlo su rijetke imale dvostranu
obradu. Noseći hodočasničke oznake vjernici su isticali svoje svjetonazore. Od 12. do 14.
stoljeća rađene su tako da su imale više ušica kojima su se prišivale za odjeću, kapu ili
torbu.
 Od 14. stoljeća proizvodile su se lijevanjem na proboj
 od 15. stoljeća najčešće su plosnato lijevane
 Često su umetane u okvir s malim trokutastim ili zupčastim držačima, a potom su ušivane
za odjeću kao gumbi ili kroz ušicu na vrhu, a poneki su se nosili na odjeći kao broševi
 Do polovine 14. stoljeća takve oznake obično su bile stavljane zajedno s pokojnikom u
grob, ne
bi li po dolasku u raj bio prepoznat kao hodočasnik
 Osim oporuka, zapisa o hodočašću kraljeva, plemstva i odličnika, hodočasničke su oznake
posredni dokaz postojanja hodočašća u neko mjesto
 Analizirajući hodočasničke oznake prvo je potrebno odrediti prikaz na njima. Najčešće je
riječ o svecu ili Majci Božjoj koji se štuju u određenom
hodočasničkom mjestu. Ikonografski prikazi ponekad sugeriraju dataciju (npr. prikaz
crkve, svetišta, oblik zvonika, odjeće – bilo profane bilo liturgijske, prikaz viteških odora,
kaciga, kapa i sl.). Ponekad oznake imaju i natpis koji nam pomaže pri identifikaciji tih
mjesta. Najčešće su to natpisi marijanskih hodočasničkih mjesta. Vrlo su rijetke
hodočasničke oznake s prikazom grbova (pokrajina ili gradova), koje se datiraju početkom
15. stoljeća
 Pravo na proizvodnju hodočasničkih oznaka davala je crkva, tj. biskupija, a obično su ih
dobivala mjesta u kojima se davao papinski oprost grijeha
 Tijekom 14. i 15. stoljeća proizvodnja hodočasničkih oznaka bila na vrhuncu
 U 13. stoljeću najradije su nošene ampule i oznake s iglom za prikopčavanje, izrađene od
legure kositra ili čistog kositra. Tijekom 14. i 15. stoljeća i dalje su bile omiljene ampule i
oznake s iglom za kopčanje istog sastava, s većom upotrebom legure kositra i bakra, a
nastao je i običaj izrade brakteata (Brakteat (lat. bractea – tanki metalni lim) je vrsta
 medalje ili novca kovanih jednostrano. U ovom je slučaju riječ o hodočasničkim
brakteatima koji se mogu naći do 17. stoljeća.) od bakra i cinka.
 Ampule su se prestale koristiti u 16. stoljeću, a hodočasničke oznake polako su se
zamijenile hodočasničkim medaljicama. Hodočasničke medaljice su, za razliku od
hodočasničkih oznaka, najčešće rađene od bronce, bilo lijevane, bilo kovane, i načinjene
od jednog dijela. Imale su ušicu za vješanje te su nošene na lancu ili traci ili pak kao
završetak krunice. I one predstavljaju uspomenu na učinjeno hodočašće, ali i poseban
oblik svetačke pobožnosti.
Hrvatska
Hodočasnički su privjesci predmeti izrađeni od kositra, a nošeni su kao privjesci na traci
ili ušiveni na odjeću. Prema svom obliku i načinu izrade ne pripadaju u kategoriju
medaljica, nego su puno bliži hodočasničkim oznakama. Hodočasnički privjesci ovdje
obrađeni, sastavljeni su od više dijelova – okvira, figure i stakla. Svojim oblikom i
funkcijom više nalikuju hodočasničkim oznakama, međutim nemogućnost točne datacije i
razlike od analogija pronađenih u stranoj literaturi, navele su me da ove predmete
nazovem hodočasnički privjesci, umjesto eksplicitno hodočasničke oznake.
 Šest hodočasničkih privjesaka nađeno je prilikom arheoloških istraživanja oko crkve
Majke Božje Gorske u Loboru
 Zatim jedan prilikom arheoloških istraživanja groblja oko crkve sv. Nikole Biskupa u
Žumberku
 Jedan je iz Mihovljana
 Privjesci se sastoje od okvira i plosnato obrađene figure koja je staklom i okvirom
učvršćena unutar privjeska
 Pet privjesaka ima očuvano staklo. Tri su okvira u obliku srca, tri u obliku romba, jedan u
obliku križa s upisanim krugom te jedan privjesak u obliku Majke Božje, ali bez okvira
 Na plosnatim figurama tri je puta prikazana Bogorodica u zvonolikom plaštu s djetetom
Isusom u naručju, a jednom je prikazan sv. Ivan Nepomuk kako stoji na Karlovu mostu.
Ostalima nije bilo moguće identificirati prikaz, a da se ne uništi privjesak pa to nije
učinjeno. Privjesak br. 8 tehnikom izrade ne pripada u potpunosti u ovu kategoriju;
međutim, u tumaču posuđenih nalaza iz Muzeja Međimurja naveden je kao hodočasnički
privjesak iz 16. stoljeća. Na licu je prikaz Bogorodice u zvonolikom plaštu s djetetom
Isusom u naručju, a na naličju je prikaz euharistije.
 Prepoznato je pet figura umetnutih u okvire hodočasničkih privjesaka (sl. 4a – d). Samo
jedan primjer (sl. 4d) predstavlja sveca – sv. Ivana Nepomuka,16 ostalo (sl. 4a – c) su
prikazi Majke Božje u zvonolikom plaštu s djetetom Isusom u narucju.
 Figura sv. Ivana Nepomuka najslicnija je hodocasnickim oznakama iz 15. i 16. stoljeca.
Figure hodocasnicke Majke Božje ne mogu se sa sigurnošcu identifcirati. Sa žezlom u ruci
prikazuju se Marije iz Altöttinga i Einsied-lena, ali i Majka Božja Gorska. Hodocasnicki
privjesak T. 1: 7 nije bilo moguce otvoriti, ali je prepoznata figura Marije u zvonolikom
plaštu s Isusom između dva stakla ucvršcena trokutastim držacima. Privjesak je u obliku
srca, od kositra, površina je ukrašena urezima i tockama. Ostale tri figure Marije su i
nacrtane
 Zbog prikaza na njima, jasno je kako su svi ovi privjesci
vezani uz hodočašća, međutim, bez natpisa je teško identificirati hodočasnička mjesta.
Tipizirani prikaz Bogorodice u zvonolikom plaštu karakterističan je za hodočasnička
mjesta, međutim ovima nedostaju dodatni atributi po kojima ponekad možemo
pretpostaviti o kojem je točno hodočasničkom mjestu riječ
 Ovu skupinu predmeta iznimno je teško datirati. Svojim izgledom i načinom izrade više
naginju hodočasničkim oznakama nego medaljicama. U Loboru je šest primjeraka nađeno
u grobovima, međutim nije ih moguće preciznije datirati. Današnja crkva izgrađena je
polovinom 15. stoljeća, a grobljanski zid u 16. stoljeću. Ovi nalazi nađeni su u grobovima
bliže pročelju, unutar grobljanskog zida. Žumberački primjerak nađen je u sloju grobova
16. do 18. stoljeća, ali izvan konteksta groba, u prebačenoj zemlji. Za mihovljanski
primjerak ne postoji nikakav podatak o
tome gdje je i kako nađen, osim zabilješke u popisu predmeta preuzetih od Muzeja
Međimurja, gdje piše kako je riječ o hodočasničkom privjesku iz 16. stoljeća. Analogija s
drugim sličnim predmetima nije od velike koristi. Srcolike hodočasničke oznake M.
Grünewald datira u 15. stoljeće i oni načelno sliče ovdje prikazanim hodočasničkim
privjescima. Izrađeni su jednakom tehnologijom, od jednakog materijala te su sličnih
veličina
 Možda je riječ o recikliranju hodočasničkih oznaka. Figure koje su možda u 15. stoljeću
predstavljale hodočasničku oznaku, sada su “obučene” u kositrene okvire i zatvorene
staklom.
 Autorica ih datira u početak 16.st. To je vrijeme kada jenjava produkcija hodočasničkih
oznaka, a počinje produkcija hodočasničkih medaljica. Kako ovi predmeti svojim izgledom
naginju i jednoj i drugoj grupi hodočasničkih mementa, čini se ispravnim datirati ih u 16. stoljeće.
KASNOSREDNJOVJEKOVNI I NOVOVJEKOVNI ARHEOLOŠKI NALAZI S
UTVRDE FORTICA U NOVIGRADU

 Ranosrednjovjekovna i novovjekovna utvrda

 Uređen prostor bez nadzora arheloga
 Kuhinjski lonci
 Glazirana keramika – invetriata, engobirana, majolika
 Keramičke lule za duhan - njegovo pušenje, a shodno tome i izrada lula, započelo je u
16. stoljeću te se taj običaj ubrzo proširio po svim kontinentima među pripadnicima svih
klasa; Europske keramičke lule dijele se na dva tipa, a to su zapadni i istočni tip;
Novigradski nalazi pripadaju istočnom tipu lule koji se sastoji od dva ili tri dijela. To su
keramička čašica, tj. lula, zatim drveni kamiš za uvlačenje dima i treći dio koji se mogao
 rabiti bio je usnik, koji se izrađivao od raznih materijala, a prisutan je uglavnom kod
raskošnijih lula;
-tzv. lončarska lula izrađena u Italiji u dolini rijeke Po za koju je karakteristično da je
izrađena na lončarskom kolu, za razliku od svih ostalih tipova koji su rađeni u kalupima,
sredina 17. st. – sredina 18. st.;
-ulomak koji vjerojatno pripada turskom tipu lula koji se proizvodio na čitavom području
Otomanskog Carstva. To je fragmentarna lula s tamnosivim premazom kojoj se očuvao
veći dio tuljca za nasad kamiša i donji dio čašice s grebenom, 18. ili 19. st.;
-Posljednja lula uistinu je neobičan primjerak koji ne
možemo sa sigurnošću pripisati nijednoj od uobičajenih produkcija. Riječ je o luli s
koničnom čašicom na gornjem dijelu koja je u donjem dijelu oblikovana poput cvjetne
čaške koju tvore uže i šire latice. Na završetcima užih latica javljaju se po tri ili četiri
reljefne kuglice koje se ponavljaju na lijevoj bočnoj strani tuljca i tvore reljefni cvijet. Na
donjem dijelu čašice nalazi se kružna stopica. Uz gornji rub čašice i uz rub tuljca jest
kanalić za smještaj metalnog poklopca. Svi ukrasi na luli rađeni su u kalupu, a vide se i
određene nepravilnosti. Prema općim karakteristikama – poput oblika konične čašice koja
na dnu završava cvjetnom čaškom ili reljefnih zrnaca – novigradska lula pripadala bi
turskom tipu. Međutim, za razliku od njega, lula ima tri vezne rupe za duhan, što je odlika
samo talijanske proizvodnje lončarskih lula i lula iz Chiogge, no kod talijanske
proizvodnje takvo oblikovanje lula do sada nije poznato. Također je za turske lule
neobično da ukrasi potječu samo iz kalupa, jer su se one obično dorađivale i kasnije,
nakon što se lula oblikovala u kalupu – zelovske, 17./18. st.
U Hrvatskoj je do sada poznata proizvodnja lula u dva ubicirana radionička centra, a to su
Zelovo kod Sinja te Zagvozd kod Imotskog.
 Stakleni nalazi – čaše, boce, perla
Konične čaše s reljefnim kapljicama, pužićima 13. do poč. 15.st.
Čaše sa plavom niti 14. i 15.st
Čaša koničnog oblika pripada i ulomak konkavno udubljenog dna čaše od prozirnog stakla
puhane u kalup s reljefnom dekoracijom u obliku izduženih kapljica- 16. i 17. st
čaše na nozi – venec.-maur. 16. i 17. st
Boce trbušasto ili kuglasto tijelo i dugi vrat, a na dnu su mogle završavati prstenastom
nožicom – 14 – 16.st
Vratu boce sa kobaltnoplava valovita nit – 14. – 16. st.
Otvor na obodu ima mliječnobijelu nit i zdjelica – lattimo ukras – maur. – 16. – 18. st.
 Metalni nalazi – ulomak žetona, sačuvan je manji dio legende uz kružni rub, čiji sadržaj
nismo mogli odgonetnuti. Na jednoj od njegovih strana dijelom je vidljivo i polje u obliku
trolista, u čijem je središtu vjerojatno bio prikaz kugle s križem, proizvodnja u Nurnbergu,
za računanje na pločama, 15./16.st., sličan primjerak iz Sotina;
-krojački naprstci; konično tijelo s plitkim stožastim završetkom (kraj 16. st.) i obliku
šireg prstena (kraj 15. – kraj 17. st)
-dvodijelna pređica sa simetričnim četvrtastim okvirom;
-ažulice s ušicom i kukicom (15. – 18. st.);
-pribadače/ukosnice/igle s punom lijevanom kuglastom glavicom koja je po sredini
ukrašena plitkom vodoravnom ili bogato – kraj 16.st.
kanelurom;
-manžete s reljefnim prikazom engleski kraljevski par Georga II. I Caroline od Ansbacha
(poprsje i natpis). Dva okrugla dugmeta, koja su na stražnjim stranama spojena s
izduženom žičanom alkom
 Topovske su kugle do 17 cm u promjeru – ručni topovi
 Pronađene kugle do 0,5m –korištene su bacačke sprave
 Zarobljene Elizabeta Kotromanić i Marija
 Olovni projektili oko 1,5m u promjeru – za puške kremenjače – često pronađeni i kremeni
za paljenje i oroz – Zemunik, rijedak nalaz novovjekovne puške
 Nalazi vojne opreme – dugmad od bronce (mletačka uniforma)
 Žetoni za ulje – vojska dijelom dobivala plaću u ovom obliku
 Uteg za kontrolu kvalitete novca – Vransko jezero, Zadar
 Mletački dukat (Cekin) – ikonografija – sv. Marko i ispred kleči dužd – međunarodno
sredstvo plaćanja

Pridraga – ostava novca i nakita

– 2. desetljeće 15. st.

 Kod osnovne škole pronađena ostava – olovna posuda s nakitom, dugmadi i novca
 Novac Hrvoja Vukčića Hrvatinića, Ludovika Anžuvinca i kćeri Marije
 Mletački soldo za Dalmaciju
 Novac akvilejskih patrijarha – 1414. g
 Novac Gorice
 Novac Padove
 Novac mletačkih duždeva
 Ugarski novac Anžuvinaca
 Nakit i olovna posuda

Crkvina – Galovac

 Trojagodne naušnice, dugmad, igle, prstenje, keramički pršljenovi

Bukovica

 Ulomak buzdovana
 Kršćanske medaljice

Podgrađe

 Kasnobizantski prsni križ

 Pečatnjak – matrica – Ražanac

Enklopij

 Unutar križ s Isusom i orantom

 Pečatnjak iz Ražanca – kod crkve sv. Andrije; jedan od 2 poznata s prostora sj. Dalmacije,
na jednoj strani grb i natpis, na nožici križ i 2 luka, natpis goričkim slovima, započinje
križem, Simoneto Davale

Plombe

 U funkciji zaštite dokumenata ili povjerljivog sadržaja

 Plomba Mauricija Tiberija- Ljubač
 Iz Zadra – odnosi se na Krševana, konjanik prikazan, zastava s križem, aureola, 2 gotička
slova

Arheološka topografija srednjovjekovnoga Sotin (Zata)

- novac, raznovrsni nakit, osobito prstenje, jedna necjelovito sačuvana olovna hodočasnička
ampula, plombe, žetoni, konjanička oprema.
- 1464., u Sotinu je boravio Matija Korvin, hrvatsko-ugarski kralj
- Predmeti razdoblju Drugog avarskog kaganata – pojasne garniture jezičci i dvodijelnom
okovu s motivom reljefnih ljusaka
- 12. st. – procvat Sotina
- Keramika, nakit, novac, predmeti kultnog karaktera – olovna ampula
 Olovna hodočasnička ampula, od koje je sačuvano samo grlo s reljefnom dekoracijom. Takve
bočice služile su za čuvanje i nošenje svete tvari, tj. posvećene vode ili ulja. Razvile su se još u
ranom bizantskom razdoblju i traju do kraja srednjeg vijeka. Sotinskoj hodočasničkoj ampuli
oblikom je slična jedna cjelovito sačuvana iz Mačvanske Mitrovice. Datirana je u duže razdoblje, i
to od 11. stoljeća pa do početka 13. stoljeća. Pripisana je importu iz Soluna, kao i jedan grlić
ampule iz Rasa.
 Srednjovjekovno prstenje, uglavnom od bronce, srebra, ponekad s pozlatom; prema obliku tijela i
tehnici izrade dijele se u nekoliko skupina.
Prvoj pripadaju jednodijelni primjerci izrađeni od tankoga vrpčastog lima. Na njihovim ovalnim ili
kružnim glavama redovito su urezani različiti geometrijski motivi. Ukrašena su im i ramena, koja
prelaze u obruč ponekad rastavljenih krakova. Prvome takvome prstenu iz Sotina vrlo je sličan
jedan iz Mađarske, koji je datiran oko 1240. godine. Vjerojatno i ostala dva sotinska primjerka
pripadaju kasnom razdoblju vladavine Arpadovića;
Vremenski slijedi dosta brojna skupina koju karakterizira dvodijelna konstrukcija. Dakle, to je
prstenje koje se sastoji od karike zalemljene za poleđinu pločaste glave. Na njoj je redovito neki
motiv, npr. križ. onekad je to monogram. On je, čini se, urezan na dva prstena iz Sotina. Osim
biljnih motiva, na glavama su prikazivane i različite životinje. Uglavnom pripada razdoblju
vladavine Anžuvinaca;
 Trećoj skupini pripada jednodijelno i ponekad masivnije oblikovano kasnosrednjovjekovno
prstenje. Na njihovim često zadebljanim glavama urezani su različiti motivi, poput stilizirane ptice
ili ljiljana, jednog od najčešćih kasnosrednjovjekovnih simbola
 Pribadače s križnom glavicom
 Veći broj ulomaka kopča za plašt – romboidno tijelo; Jedan ima poligonalni korpus ukrašen
izdancima u obliku stiliziranih ljiljana – 13. i 14. st.
 Okov od višestruko svinute brončane vrpce s urezanim biljnim ornamentom – drška noža (Ružica)
 Kasnosrednjovjekovne falere – pozlaćena bronca; dio konjske opreme
 kasnosrednjovjekovna brončana ostruga iz Sotina - prikazan gotički grb s nizom vodoravnih polja.
 Žetoni za računanje s prikazom kruna, ljiljana i kugle s križem – gotička slova – kasni srv.
 Olovna plomba za označavanje trgovačke robe (Gnalić i Varaždin)
- prva pol 15.st. – gotička slova i prikaz krune ukrašene ljiljanima
- poč. 16. st. - prikazom okrunjenog engleskoga grba + lavovi
 Numizmatika - Tijekom 13. stoljeća na području Panonije pritjecao je i novac sa Zapada, kojemu
pripada i jedan koruški srebrnjak Bernharda II. (1202.-1256.); Ali, uz regularne kovanice
Arpadovića, tada su u Sotinu često bili u optjecaju i slavonski banovci. Izdvajam jedan takav
primjerak iskovan u razdoblju hercega Stjepana (1246.-1247.) i bana Stjepana Gutkeleda (1248.-
1260.); U kasnom srednjem vijeku dominira ugarski novac, kao što su srebrnjaci Karla Roberta
(1307.-1342.) i Matije Korvina (1458.-1490.); Nađeno je i ponešto moneta iz Akvileje.
To su denari patrijarha Antonija II. Panciere (1402.- 1411.); rijedak srebrnjak iskovan godine
1451., i to za despota Đurđa Brankovića i Janka Hunjadija
Ž. Tomičić, O ponekim arheološkim svjedočanstvima kasnosrednjovjekovne pismenosti u
kontinentalnom dijelu Hrvatske, u: Humanitas et litterae. Zbornik u čast Franje Šanjeka,
Zagreb 2009.

Novac od 12 – 18. st.

 Optjecajni novac na području Zadra i okolice

 Uz zapadnu obalu Vranskog jezera – Crkvina
 Pojava novca utjecaj u političkih događanja – vlast držali Bizant, Ugarska, Mlečani,
Osmanlije
 Novac dospijeva i kao posljedica trgovine
 Do 12. st. uglavnom se pronalazi Bizantski novac i nešto karolinškog
 1102. g. – ugarski novac iz sj. Dalmacije
 Počinju kovati novac za Stjepana I.
 10 puta više Komonanova novca nego u ostatku Hrvatske pronađeno
 Pronađeni na rimskoj cesti – Donji Lapac – cesta kojom se spuštao do Zadra
 Iz dinastije Arpadovića najviše pojedinačnih nalaza od Kolomana
 Ludovik Anžuvinac – borba s Melačnima za vlast nad Dalmacijom, pojava reguliranog
ugarskog novca kao platežnog sredstva, pojavljuju se i krivotvorine
 Marijin novac – samo Pridraga
 Nakon Anžuvinaca sporadični ugarski novac
 Novac Matije Korvina – obala Vrane
 RANI NOVI VIJEK
 Crkvina – Vrana – ulomak ugarskog – Habsburgovci
 Nin – perforacije – zaštita – ''medaljoni kraljice Jelene''
 Austrijski novci – Vrana; Bayern, Salzburg, Munchen
 Novci kovani u našiim kovnicama (u Veneciji za potrebe gradova Zadra, Šibenika,
Trogira, Hvara, Dubrovnika)
 Francuska uprava (Split) – kovali novce iz srebra koje su pkupili iz Zadra
 Gazeta – najčešći nalaz (mletački)
 Akvilejski novac
 Padovski novac
 Veronski novac
 Napuljski novac
 Dubrovnik – ikonijski sultanat
 Mamelučki sultanat
 Ilkhanidska država

A. AZINOVIC-BEBEK, KRUNICE 17. I 18. ST. IZ ČAZME

Krunica ili ružarij oblik je pobožnosti Blaženoj Djevici Mariji. Krunica je svetačka oznaka Sv.
Dominika za kojega se drži da je osnivač pobožnosti krunice. Ponekad se upotrebljava i kao oznaka
Katarine Sijenske, velike dominikanske svetice.

Naziv ružarij nastao je u srednjem vijeku kao asocijacija na oblik modnog, prigodnog svečanog
vijenca od ruža nanizanih na konac, što su ga mlada gospoda i dame u gotičko doba stavljali oko
glave. Stoga se u srednjovjekovnoj ikonografiji od 15. st. simbol sv. ružarija redovito prikazuje
vijencem od 50 bijelih ruža u koje su interpolirane veće crvene ruže (Očenaš), ili pak medaljoni s pet
rana Kristovih, ili s prikazom otajstava sv. ružarija. Bogorodica se u 15. st. prikazuje s mandrolom od
ružina vijenca, a u 16. st. ona ili Krist u njezinu krilu pružaju krunicu ili Sv. Dominiku, ili drugim
svecima dominikanskoga reda, ili puku.
Vrijeme nastanka sv. krunice može biti otprilike između 12. i 16. st.
Nastaje legenda o nastanku krunice. Sv. Dominik (1170–1221), utemeljitelj Reda dominikanaca,
smatra se začetnikom pobožnosti sv. Krunice.
Krunica se u srednjem vijeku razvila iz običaja moljenja brojanica paternoster. Bitno je naglasiti da do
kraja 14. st. govorimo isključivo o brojanici paternoster, a poslije toga o krunici i brojanici paternoster.
Zrna kojima su se molitve brojile nazvana su paternoster-zrnima: obično je na konopu bilo 10, 50 ili
150 zrna, s odjelnim oznakama ili bez njih. Ovisno o društvenome statusu, dobi ili bogatstvu, krunice
ili paternosterso -brojanice mogle su biti od špage s običnim čvorovima, drvenim, koštanim,
staklenim, ahatnim, jantarnim, srebrnim, bisernim, zlatnim i drugim zrnima. Riječ je o vrsti osobnog
nakita koji prati modu i običaj svoga vremena. Krunica se nosila kao lančić oko vrata, na pojasu, u
ruci ili oko nje kao narukvica. Općenito je smatrana ukrasom. Osobito su popularna koraljna zrna koja
štite od uroka. Zrno Očenaša i zrno Vjerovanja obično su fi nije izrade i naglašenija – nekad
veličinom, a nekad bojom. Vrpca krunice-brojanice može imati razne oblike – može biti okrugla,
okrugla s visećim dodatkom ili ravna. Do 16. st. uglavnom se rabila okrugla krunica, potom se od
1600. god. počinju razlikovati ravne – muške, i okrugle – ženske krunice. Muške mogu imati od 10 do
15 zrna (Braunneck 1979: 244). Viseći dodatak na krunici javlja se tek u 15. i 16. st., a postaje
univerzalan tek u 18. st. Od privjesaka na krunici javljaju se cof, Bisamapfel,2 medaljice (17.
st.) i križevi (18. st.)

Broj zrna varira od 5 do 150 (10 – popularni “cener” ili “muška brojanica”, 15, 20, 33 – Isusove
godine, 63 – Marijine godine, 72). Glossarium artis (Grupa autora 1992) daje podjelu na veliku (150
malih i 15 velikih zrna), srednju (63 mala – toliko je Marija imala godina, i 7 velikih zrna) i malu (33
mala – toliko
je Isus imao godina, i 5 velikih zrna – toliko Kristovih rana). Na prikazima na umjetničkim djelima
broj prilično varira, što vjerojatno možemo pripisati umjetničkoj slobodi autora. Činjenica je da
brojanice viđamo na slikama od ranoga srednjeg vijeka. U srednjovjekovnoj ikonografi ji od 15. st.
simbol krunice redovito se prikazuje vijencem od 50 bijelih ruža u koje su umetnute crvene, simboli
Očenaša, ili medaljoni s 5 Isusovih rana, ili pak prikazom pojedinih otajstava sv. ružarija. Do druge
polovice 17. st. ustalio se običaj nošenja isključivo krunice, a jedini relikt paternoster-brojanica jest
takozvani cener (zehner), još zvan muškim lancem. M. Braunneck drži da su u 17. st. češće koštane i
drvene krunice, a staklene smješta u 18. st (1979: 245).
Kako su u 15. i 16. st. omiljene bile jantarne brojanice i krunice, a jantar u narodu imao magijsko
značenje zaštite od uroka, crkva je preuzela kontrolu nad distribucijom jantara te ograničila njegovu
upotrebu na isključivo religijske predmete. Tako se kao zamjena za jantar počelo koristiti staklo. Zrna
se rade lijevanjem, rezanjem i bušenjem.

- prvi o njima pisao Tonči Burić, u pregledu istraživanja kasnosred. i novovjekovnih grobalja
u Dalmaciji i J. Belaj članak

- istraživanja župne crkve Marije Magdalene u Čazmi

- nađeni su temelji ranijih građevnih faza i 136 grobova s obiljem novovjekovnih nalaza. U
istraženim grobovima nađena je velika količina materijala – medaljice, križevi, poliedarske
perle, prstenje, ogrlica i ukrasna igla te devet komada srebrnog i brončanog novca. Osim tih
metalnih nalaza ostali su djelomično sačuvani i dijelovi nošnje (dugmad, pojasi, dekorativne
trake za glavu) i obuće (kožne cipele). Nađena je i jedna dekorativna pletenica sačuvana u
izvrsnu stanju. U grobovima odraslih osoba u pravilu se nalaze medaljica i/ili križ, nađeni
uvijek na mjestu zdjelice. Visjeli bi na tankoj uzici koja se nije sačuvala ili su bili privjesak na
krunici.

- arh. istraživanjima grobova pronađeno je 28 krunica s različitim brojem zrna

- velika raznolikost oblika ( ovalna, okrugla, poliedarska), broja i boje ( tamnoplava,

žućkasto-bjelkasta, nijanse zelene i tamnije crvenkasto-smeđe)

- zrna variraju od drvenih i koštanih pa sve do onih od nekvalitetnih metala1

- zbog kakvoće zemlje, gotovo su sve u lošem stanju

- staklena zrna najbrojnija

- krunice od 2 zrna (kat 1,5): pretpostavlja se da su ostala zrna bila od nekog prirodnog
materijala pa su zato propala (kost, špaga, drvo). Zrna iz G 67 vrlo su interesantna jer su u
primjercima gdje je krunica veća uvijek korištena kao razdjelna ili paternoster-zrna. To su tzv.
malinasta zrna, izrazito fine izrade. Dolaze isključivo u bijeloj boji ili prozirne.
-3 zrna (kat. 9, 10): nađena dvaput, jedan slučaj - crna polirana zrna, drugi – drvena zrna od
kojih je najveće ukrašeno vodoravnim linijama. Kao i u gornjem slučaju, vjerojatno se radi o
manjoj krunici kojoj su ostala zrna izgubljena.
- 5 zrna (kat. 3,6,7): uvijek na kraju niza od 5 zrna visi medaljica ili križ. Vjv se radi o
muškim krunicama, nosili ih najčešće vezane za pojas.
- 6 ili 7 zrna (kat. 2,4,11,12): pretpostavlja se da su krunice od 6,7 zrna dio tzv. cenera,
tipično muške odlike 17. i 18. st. Nađene su različite: drvene uz križ ili medaljicu, žute koje
imitiraju jantar i od toga 2 manja malinasta, zrne od sjemenke, plava i malo crno uz medaljicu
- 12 zrna (kat. 8): Među siromašnim pukom postojao je običaj prekrajanja krunica od zrna
različitih boja i oblika. Krunica je sastavljena od 12 različitih zrna, 7 crnih, 2 žuta, 2 sivoplava
i jednoj zelenog zrna. Teško je reći je li ona bila samo brojanica ili je stvarno činila krunicu.
- 33 zrna (kat. br. 16, 20, 23, 24, 28): nađeno 5 krunica. Samo jedna ima sačuvana sva zrna
koja su bila drvena. Nošena je sa medaljicom. U tu grupu vjerojatno spada i krunica iz G 32.
Ona se sastoji od 37 crnih, jednako velikih staklenih perli uz jednu malu zelenu i križ.
Vjerojatno je 5 zrna koja su višak dio visećeg dodatka na kraju kojeg je križ. Krunica od 33
zrna predstavlja godine koje je Isus doživio.
- 63 zrna(kat. br. 14, 15, 17, 19, 22, 25): pripada 6 krunica. Samo jedna ima točan broj. Ostale
variraju. Krunica od 63 zrna predstavlja godine koje je doživjela Marija.
- 72 zrna(kat. br. 13, 18, 21, 26): 4 primjerka. Uz medaljicu ili križ.
-staklene, drvene, koštane, 1 sa sjemenkama i 2 srebrna na staklenoj

- male krunice služile su moljenju 7 glavnih molitvi. Krunice s većim brojem zrna (33 i više)
nosile su žene jer su osim religijske funkcije imale i ukrasnu. Tako su ih nosile oko vrata kao
lančić, obješene o pojas ili rame ili omotane oko ruke. U grobovima su sve nađene na mjestu
sklopljenih ruku jer je takav običaj kod pokapanja.

- prema materijalu od kojega su zrna krunice izrađena razlikujemo: staklene, drvene, jedna
koštana, jedna od sjemenki. To su uobičajeni materijali od kojih se krunice rade. Nedostaje
skupocjenih sirovina kao što su drago kamenje, srebro ili zlato, ali takvo što se u Čazmi ne
može očekivati.

- Majstori koji su proizvodili krunice zvali su se paternosteri i najčešće su radili blizu glavnih
crkvi ili katedrala u svojem gradu. Najjeftinije krunice bile su od drva, kosti i roga, a
najskuplje od dragog kamenja, zlata i srebra, često gravirane.

- krunice sa medaljicom nalazimo 9 puta, od toga dvaput s dvije medaljice, s križem 7 puta, s
križem i medaljicom dvaput. Medaljice se kao privjesak najviše koriste u 17. st, a križevi u
18. st.

- Medaljice su nam izrazito važne jer sugeriraju omiljenost nekog sveca u određenom kraju,
kao i hodočasničku aktivnost, a nalazi više ili manje kvalitetno obrađenih križeva govore o
potrebi za lijepim i u religioznoj umjetnosti. Tako lako možemo izdvojiti križeve serijske
produkcije koji se nose na krunicama 18. st. (lijevani, uglavnom brončani, vrlo jednostavni
križevi s trolisnim završecima greda) od onih ljepše izrađenih (obično je to kombinacija drva i
plemenitog materijala), očito donesenih s raznih hodočašća. Hodočašća su odigrala najvažniju
ulogu u širenju religijske umjetnosti u nekom kraju.

- Koliko sam imala prilike primijetiti, sličan je fundus nalaza na većini prostora sjeverne
Hrvatske. Novovjekovna groblja Žumberka, Kamenskog, Mateškog Sela, Lobora i Prozorja
kraj Dugog Sela po tome su gotovo uniformna.
LUKA BEKIĆ, UVOD U PROBLEMATIKU GLINENIH LULA NA PODRUČJU
HRVATSKE

UVOD
Rad prikazuje prostiranje različitih tipova kasnosrednjovjekovnih i novovjekovnih glinenih
lula na području Hrvatske. Većina lula je uvezena iz dijelova današnje Turske, Italije,
Austrije, Engleske, te drugih država, ali postoje i domaći proizvodi. Na uzorku od 197 lula
nađenih u Hrvatskoj, autor je pokušao opisati različite tipove, objasniti njihovo podrijetlo,
karakteristike te dataciju.
Biljka tobacco, odnosno duhan, rasla je samo na američkom kontinentu, a prvi Europljanin
koji ju je zabilježio bio je Kristofor Kolumbo, potkraj 15. stoljeća.
Opće prihvaćeno je da su se prve europske lule počele proizvoditi u Engleskoj oko 1570.
godine. Do početka 17. st. lule su se pojavile u većini europskih trgovačkih središta.
Nakon engleskih, dugu tradiciju izrade imaju nizozemske lule. Istodobno, pušenje duhana se
uvriježilo u Egiptu i Otomanskom Carstvu uopće. Tridesetogodišnji rat, koji je uskoro
uslijedio, pridonio je, zahvaljujući vojnicima, daljnjem širenju duhana u Europi.

OSNOVNI OBLICI
Razvila su se dva osnovna oblika lula. Lule "zapadnog" oblika, s malom čašicom i dugim
tuljcem sliče glinenim lulama iz Meksika i nekih dijelova Sjeveroistočne i Jugoistočne
Amerike. One pak "turskog", odnosno "mediteranskog" oblika s većom čašicom i malim
tuljcem više sliče onima sjevernoameričkih Indijanaca, koji su također uglavljivali drvene
cjevčice (kamiše) u svoje kamene lule.

TEHNIKA IZRADE
Tehniku izrade glinenih lula u Zelovu opisao je Božidar Širola.
Najteži dio posla je izrada dvodijelnog kalupa od kositra i olova. Za njega je potrebno
izdjeljati drveni model koji se ukrasi različitim geometrijskim uzorcima, ili čak prikazom
ljudske glave. Kada postoji kalup, prikuplja se glina posebne vrste, koja se zatim umoči u
vodu, kako bi se izdvojili kamenčići i ostali strani materijali.
Sljedeći dan, nakon što je glina odstajala u vodi, udara se batom, kako bi se razbili svi ugrušci
gline koji još nisu dobro navlaženi. Zatim se iz te mase stvaraju malene loptice i prikupljaju u
određenoj količini. Obje strane kalupa se namazu mašću, kako se materijal ne bi zalijepio za
stranice i u njih se umetne kuglica gline.
Kalup se tada spoji i namjesti u drvenu stegu. U dvije rupe u kalupu se utaknu klinovi koji će
izmodelirati prostor za duhan i za umetanje drvene cjevčice - "kamiša". Nakon vađenja
klinova iz kalupa, drvenim šilom se izbuši kanalić između prostora za duhan i onoga za
umetanje cjevčice.
Tada je lula spremna za sušenje. Prvo se suši na posebno priređenom koritu. Zatim se s lule
nožićem skidaju svi znaci proistekli iz kalupa. Konačno prikupljeni broj lula se stavi u peć i
peče vatrom a potom žarom cijelu noć.
SREDIŠTA PROIZVODNJE
Lule su se proizvodile u različitim trgovačkim središtima diljem Europe. One su dospijevale u
različite krajeve izvozom u većim količinama i kao osobna imovina putnika, osobito mornara
i vojnika. U Hrvatskoj su po nalazima zastupljeni raznoliki tipovi lula.

ZAPADNI OBLIK LULE:

1. Engleska proizvodnja
Englezi imaju najdužu tradiciju izrade lula. Njihove lule, male čašice i dugog,
tankog tuljca, izrađivane su od bijele gline. Ispod čašice se nalazila plosnata nožica
koja se u 18. stoljeću razvila se u tanku "petu".
Oznaka ili pečat je mogao biti reljefan, urezan u kalup, ili utisnuti žig. Česte su
lule bez ukrasa, neki primjerci su ukrašavani motivima grbova, orlova, ruža itd.

KARAKTERISTIKE TIPOVA
Schemnitz
Austrijske lule, za razliku od turskih, stalno ponavljaju iste tipove a s različitim pečatima.
Neke lule imaju na rubu čašice kanalić za žicu, kojim se vezivao poklopac. Lule imaju jednu
veznu rupu uz dno prostora za duhan, kao turske i zelovske. Gotovo redovito imaju
pravokutni pečat u kojem je napisano puno ime majstora ili radionice.
„Pipe dei pignattari“(lončarske lule)
Rađene su ručno, na kolu, pa nemaju tragove kalupa. Na nekima se može zamijetiti spajanje
lule od tri dijela.
Prvo je napravljena mala zatvorena zdjelica, na koju su zalijepljeni tuljac i čašica. Naknadno
je bušenjem povezan tuljac sa zdjelicom te čašica koja prema zdjelici dobiva tri rupe. Nisu
posebno ukrašavane, ali postoje i primjerci s par vodoravnih crta preko čašice. Nekima je
površina ukrašena glaziranjem. Nisu bile označavane pečatima.
Chioggiotte
Rađene su redovito u kalupima. Kroz dno prostora za duhan probijene su redovito tri rupe.
Nisu naknadno ukrašavane, već sadrže reljefne ukrase proistekle iz kalupa. Najčešći su
bačvasti oblici čašice, ali se javljaju ljudski i životinjski likovi. Nikada nisu bile označavane
pečatima, ali postoje inicijali majstora, koji su bili urezani u sam kalup.
Bassano
Rađene u kalupima, po uzoru na lule iz Chioggie, Schemnitza itd. Kroz dno prostora za duhan
prolazi jedna vezna rupa. Često su označavane pečatima koji imitiraju austrijske.
Turska(Bugarska)
Rađene su u kalupima. Greben ispod čašice je gotovo redovito naglašen ili još dodatno
omeđen utisnutim ukrasom. Uglavnom su bogato ukrašene. Ukrasi oponašaju biljne i
geometrijske motive. Motivi se izvode naknadnim urezivanjem i utiskivanjem na mekanu
površinu lule. Ukrašavanje utiskivanjem se ne pojavljuje na ostalim lulama iz Europe. Česti
su pečati s arapskim slovima, oznake i imena radionica.
Zelovo
Jedina posve pouzdana proizvodnja lula u Hrvatskoj bila je u selu Zelovo, kraj Sinja. Pušenje
lula u taj kraj zasigurno su donijeli Turci, u 17. stoljeću, a kasnije nastavili Mlečani. Osnovni
oblici zelovske lule naizgled sliče turskima, a njihovi ukrasi i određeni motivi kao ljudske
glave nikada se ne javljaju na turskim lulama. Tehnika izrade gotovo je u potpunosti ista kao
u Chioggii. Nakon Mlečana počinje austrijska uprava kada zelovska proizvodnja dostiže pun
zamah. Kraj gospodarski isplativog lularstva u Zelovu zbio se između dva svjetska rata.
Rađene u kalupima. Stariji tipovi imaju u nekoj mjeri naznačen greben, kao na turskim
lulama. Ukrašavane su samo preko kalupa. Obruč na kraju tuljca ima kanalić u koji se vezala
žica za sustav zatvaranja čašice. Najčešći ukras, izveden isključivo na zelovskim lulama, jest
motiv mreže u reljefu. Lule su crvenih ili sivih tonova. Nemaju pečate u pravom smislu, već
kao one iz Chioggie, urezane inicijale majstora u kalup i ponekad godine.
LULE U HRVATSKOJ
U sjevernojadranskom području najčešće su lule izrađene u Chioggii. Uz Chioggi tip, u
Rovinju su evidentno i turske, austrijske te engleske lule.
Prikazao je autor pet lula zapadnog oblika: T7-1 - 5 pronađene kod Paklenih otoka, imaju
pečat WM sa znakom sličnom grčkom slovu omega iznad inicijala, te brojevima (slovima) IO
ispod inicijala. Uz pečat, dodatno su označene reljefnim slovom W s obje strane pete. To su
lule engleskog tipa. Lula iz Rovinja T7-3 lošije je kvalitete od onih s Paklenih otoka i mogla
bi biti kasnija, domaća kopija.
Turske lule u Dalmatinskoj zagori, Bosni, Srijemu i Posavini i drugdje očekivana su pojava.
Neke od njih su su najvjerojatnije izrađene i u samoj Bosni, ali za takav zaključak još nema
dovoljno dokaza. Jednako tako su očekivane i lule austrijskih tipova, i to na području cijele
Hrvatske.
KONTEKST
Većina lula obuhvaćenih ovim radom ne pristiže iz arheoloških iskopavanja, osim onih
pronađenih na Gardunu kod Trilja, u Starom gradu kod Ivanca i na istoimenom nalazištu kod
Sinja.
Lule iz Rovinja, Malog Lošinja, Poreča i Dubrovnika pronađene u moru.
Lule su se pokazale kao nalazi koji su u nekim arheološkim iskopavanjima bitniji od novca,
jer su u uporabi bile znatno kraće. Postoji podatak daje prosječni pušač odbacio oko četiri lule
tjedno! Naime, prilikom čišćenja lula od sagorjelog duhana često nastupa njihovo lomljenje.
Uz to nisu bile skupe, pa si je pušač lako nabavio nove.

LUKA BEKIĆ, UVOD U PROBLEMATIKU GLINENIH LULA NA PODRUČJU

HRVATSKE

- Lule u starom svijetu potječu od indijanskih oblika kojima duguju svoju različitost.
Opće prihvaćeno je da su se prve europske lule počele proizvoditi u Engleskoj oko
 1570. godine. Do početka 17. st. lule su se pojavile u većini europskih trgovačkih
središta
- Nakon engleskih, dugu tradiciju izrade imaju nizozemske lule. Naime, 1603. godine
kad se na englesko prijestolje popeo James I, koji je bio veliki protivnik duhana,
pojedini su engleski lulari premjestili proizvodnju u Nizozemsku (gradić Gouda),
zemlju s kojom su postojale čvrste pomorske veze. Istodobno, pušenje duhana se
uvriježilo u Egiptu i Otomanskom Carstvu uopće. Tridesetogodišnji rat, koji je uskoro
uslijedio, pridonio je, zahvaljujući vojnicima, daljnjem širenju duhana u Europi
- Nakon te prve faze širenja pušenja lule razvila su se dva osnovna oblika lula - one sa
čašicom kraćom od tuljca i obratno
- Prateći oblike lula u njihovo prvobitno izvorište, zapaža se da lule "zapadnog" oblika,
s malom čašicom i dugim tuljcem sliče glinenim lulama iz Meksika i nekih dijelova
Sjeveroistočne i Jugoistočne Amerike. One pak "turskog", odnosno "mediteranskog"
oblika s većom čašicom i malim tuljcem više sliče onima sjevernoameričkih
Indijanaca, koji su također uglavljivali drvene cjevčice (kamiše) u svoje kamene lule

ZAPADNI OBLIK LULE:

1. Engleska proizvodnja: Englezi imaju najdužu tradiciju izrade lula. Njihove lule,
male čašice i dugog, tankog tuljca, izrađivane su od bijele gline. Kako bi se
postigla čista bijela boja lule, potrebna je posebna vrsta gline s visokim udjelom
kaolina, koja se morala peći na temperaturi između 900 i 950 stupnjeva celzijusa.
Do 1625. g. lule su bile vrlo male. Rub čašice je bio sužen, a ispod nje se nalazila
plosnata nožica, zahvaljujući kojoj je lula mogla sigurno stajati na nekoj plohi.
Zbog promjene oblika lule tijekom vremena, plosnata nožica se u 18. stoljeću
razvila se u tanku "petu". Mnogi su lulari označavali svoje proizvode zaštitnim
znakom. On je mogao biti reljefan, urezan u sam kalup, ili malenim žigom utisnut
u još neosušenu lulu. Površina lule obično je pažljivo glačana. Osim čestih lula bez
ukrasa, neki primjerci su bili raskošno ukrašavani motivima grbova, orlova, ruža
itd. Najpoznatija središta proizvodnje bila su Londonu, Winchesteru, Bristolu,
Broselevu itd. Engleski proizvodi su bili izvoženi u velikim, milijunskim
brojevima širom svijeta. Najviše lula slano je Ameriku, Afriku, Irsku i Španjolsku.
2. Nizozemska: Prvi poznati lular koji je djelovao u Nizozemskoj bio je Englez
William Baerneltts, koji je kasnije promijenio ime u Willem Barends. U gradić
Gouda stigao je poradi ekonomskih i političkih razloga, a prva dokazana godina
 njegovog djelovanja bila je 1617. I drugi lular Willem Hoppe također je bio
Englez. Tako je nizozemska proizvodnja lula bila osnovana na engleskom
primjeru. Kasnije su nastale stanovite razlike u obliku, pa tipologije engleskih i
nizozemskih lula nisu sukladne. I nizozemske lule su uglavnom označavane
pečatima radionica. Zasad je zabilježeno više od 700 pečata, za koje se zna
radionica kao i datacija u okviru nekoliko godina. Uz Goudu, koja je predvodila u
količini i kvaliteti, lule su se izrađivale u velikom broju u Amsterdamu (već od
1607), Leidenu i Dordrechtu te drugim gradovima.
3. Njemačka: Lule su se u Njemačkoj proširile tijekom Tridesetogodišnjeg rata.
Najstarija poznata radionica ona je u Kolnu, koja je počela radom 1628. godine.
Kugler smatra da za tu godinu nema dovoljno dokaza, ali dodaje da su radionice uz
obale Rajne postojale sigurno prije 1650. godine. Naime, za potrebe nizozemskih
radionica, sirova glina se iskopavala u široj okolici Kolna, pa je vjerojatno tu i
započela njemačka proizvodnja lula. Uzori su stigli sa sjevera, tako da su lule
izgledale kao nizozemske. Od ranije osnovanih poznata je ona u Manheimu, za
koju se sigurno zna da je proizvodila od 1650. godine a možda i prije. Uz tu
radionicu, zna se i za lule iz Westerwalda gdje su se radionice razvile oko 1700.
4. Skandinavska: Skandinavci su također preuzeli oblik i materijal lula od
Nizozemaca i Engleza. U Norveškoj je poznatija radionica Jacoba Bova u
Drammenu, koja je počela djelovati 1751. godine. Godišnje je proizvodila oko 1.2
milijuna lula.
5. Francuska: U Francuskoj su se proizvodila oba oblika lula. Francuska osobitost
bile su prikazi ljudskih lica i cijelih glava na lulama. Među slavnim osobama
prikazanim na lulama, ističu se kraljica Viktorija, Napoleon, Robespierre, Marat,
te Wellington, uz kojeg je prikazivan francuski vojnik koji mu se ruga.
Najpoznatije radionice bile su Fiolet u St.Omeru, osnovana 1620, Gambier u
Givetu (Pariz) iz 1780. godine i Bonnaud iz Marseillea, osnovan 1824. godine,
poznat po glaziranim lulama.
6. Španjolska: I u Španjolskoj su se proizvodila oba oblika. Na Balearima su to bile
malene, grube lule "mediteranskog" oblika i "ciutadellenca", fino izrađene lule
zapadnog oblika. U Engleskoj je pronađena lula "zapadnog" oblika koja na tuljcu
ima pečat Pedro di Vargas, i smatra se proizvodom Iberskog poluotoka iz prve
polovice 17. stoljeća. Ipak, prilikom iskopavanja u Gipuzkoi (Baskija), na uzorku
od 337 lula, većina lula pripada nizozemskim tipovima - čak 172 komada .Kad se
 u to ubroje engleski i francuski tipovi, ostaje malo lula koje su domaće
proizvodnje.

MEDITERANSKI OBLIK LULE

1. Austrijsko-mađaraska proizvodnja: Najpoznatije austrijske lule izrađivale su se u

Schemnitzu (Selmecbanva, Banska Stiavnica u Slovačkoj). Taj gradić bio je u sastavu
široke vojne granice koja je štitila Habsburgsko carstvo od otomanskih provala u 17. i
18. stoljeću. Osim Koniga, kod nas najzastupljenijeg po nalazima, od majstora iz
Schemnitza poznati su Johhanes Partsch, Karol Zachar i Stasni. Lule iz Schemnitza su
često bile izrađene od crne gline, visoke su čašice s kratkim tuljcem. U 19. stoljeću na
čašici lule se često nalazi mjedeni poklopac. Takve su lule poznate i pod nazivom
"Coffehouse" stil. Izrađivane su i lule od crvenkaste gline, koje su mogle biti crno,
plavo ili zeleno glazirane. Njihova glazura imala je, kako navodi Rapaport, površinu
porculana, patinu "meerschauma" i trajnost kamena. On upozorava da je način
proizvodnje tih lula do danas nepoznat. Poznato lularsko središte bio je i Debrecin,
istočno od Budimpešte. U ovaj lularski krug pripadaju Anton Partsch iz
Theresienfelda te Franz Koch, Leopold Gross, Anton Kusebauch, Podries i drugi za
koje se ne zna sjedište proizvodnje. Te lule su bile dobre kvalitete i omiljene na
području središnje i južne Europe.
2. Talijanska proizvodnja: U Italiji je postojalo nekoliko većih središta proizvodnje lula.
To su Napulj, Mleci, Chioggia, Bassano, Contarina, Faenza itd. Svaki od tih gradova
radio je različite lule, tako da ih je lako pripisati određenom središtu. U Savoni su se u
19. stoljeću proizvodile, osim crvenkaste, i od bijele gline. Tamošnja radionica Olivier
& Ferro proizvodila je i lule "zapadnog" oblika, za američko, francusko i švicarsko
tržište. Za naše prostore svakako je najznačajnija proizvodnja lula u Chioggii. Glina je
dovožena iz doline rijeke Po, potom prerađivana u brojnim radionicama u gradu.
Tehnika izrade bila je klasična: dvodijelni olovni kalupi, napravljeni po drvenom
modelu. Najčešće zastupljen oblik je lula čašice dvostruko duže od tuljca, s dvije
paralelne, vodoravne reljefne crte oko čašice. Unatoč tom jednostavnom obliku,
proizvodile su se i lule s čašicom u obliku ljudske glave, kao i različite varijante
ostalih ukrasa, svih u reljefu. Ne zna se točno kada su se u Chioggiji počele proizvoditi
lule, međutim u jednom kalupu je urezana godina 1655, kada se pušenje duhana već
udomaćilo u gotovo cijeloj Europi. Kraj izrade lula u tom gradu, nakon perioda
 opadanja kvalitete i kvantitete, jest 1945. godina. Drugo značajno središte proizvodnje
je ono u Bassanu. Taj grad nije razvio za sebe karakteristične tipove lula, već su
radionice izrađivale kopije po uzorima omiljenim među pušačima. Tako su izrađivane
lule od crne gline, po uzoru austrijske, iz Schemnitza. Te lule su nosile natpis "VERA
SCHEMNITZ" (prava Schemnitz). Isto tako, kopirale su se i one iz Chioggie.
Neobične lule, proizvod keramičara iz Padske doline, poznate su pod nazivom "pipe
dei pignattari" ("lončarske" lule). One su rađene od tri dijela, ručno, na kolu. Premda
bez ukrasa, gotova svaka je drugačijeg oblika. Za njih je karakteristično da su ispod
prostora za duhan imale mali pretprostor u kojem se hladio dim. Kupovalo ih se na
sajmovima, zajedno s ostalim keramičkim proizvodima.
3. Turska proizvodnja: Običaj pušenja duhana u Turskoj prihvaćen je vrlo rano.
Najstariji zapis koji pokazuje da je taj običaj uvriježen u Turaka je zapis o razmjeni
kurtoaznih poklona između engleske i turske flote 1599. godine kod Dardanela. Turci
su tom prilikom, osim ostalog, tražili lule i duhan, očito znajući o čemu je riječ. U
Sofiji se na popisu "esnafa" iz 1604. godine nalaze i majstori lulari. Prvi lulari u
Bugarskoj bili su Turci, koji su svoj zanat prenijeli iz turskih središta. Najpoznatije
lule rađene su u Burgasu, danas Luleburgasu, (koji svoje novo ime duguje bogatoj
tradiciji proizvodnje lula), Carigradu, Divarbakiru, Sofiji, Varni, Janici i Tebi.
Vjerojatno su i manji gradovi, pa i sela, imali svoje lulare. Godine 1633., sultan Murat
IV zabranio je, zbog nekoliko požara u Carigradu, pušenje prijeteći kaznom smrti.
Tako je, koliko je poznato, zbog pušenja zapovijedio mučenje i javno pogubljenje 25
vojnih zapovjednika. Međutim, pušenju se nije moglo stati na kraj, pa je već 1646.
godine sultan Ibrahim ukinuo kazne za pušače. U početku su turske lule bile izrađene
od sivkaste ili bijele gline i imale duge tuljce. Početkom 17. stoljeća ustalio se
"mediteranski" oblik lule s kratkim tuljcem u koji se stavljala drvena cjevčica, a tonovi
su postali crveni. Kako bi se postigla savšena crvena boja, neke lule su bile
premazivane otopinom posebne crvene gline s jezera Van. Premazi su mogli biti tanji,
kao obična boja ili posebno bogati. Turske lule imaju brojne tipove i podtipove, a
rađene su, osim od gline, i od kamena, metala te "Meerschauma" (štiva, morska
pjena).
4. Hrvatska proizvodnja: Jedina posve pouzdana proizvodnja lula u Hrvatskoj bila je u
selu Zelovo, kraj Sinja. Nikakvih saznanja o neodređenim tipovima lula iz sjeverne
Hrvatske, Bosne i kranje južnih dijelova Hrvatske nema, pa se zasad o njima ne može
govoriti kao o domaćem proizvodu. Zelovske lule nisu dovoljno istražene, osobito
 njihovi počeci. Pušenje lula u taj kraj zasigurno su donijeli Turci, u 17. stoljeću.
Međutim, čini se da su za zelovske lulare bili bitni i Mlečani, koji su 1686. godine
utvrdu Sinj oduzeli Turcima i tako započeli svoj stoljetni boravak u tom kraju. Naime,
premda osnovni oblici zelovske lule, posebice oni raniji, naizgled sliče turskima,
njihovi ukrasi, pa čak i određeni motivi kao ljudske glave nikada se ne javljaju na
turskim lulama. Tehnika izrade gotovo je u potpunosti ista kao u Chioggii, a razlikuje
se od turske. Mlečane potkraj 18. stoljeća zamjenjuje austrijska uprava. Vjerojatno tek
tada zelovska proizvodnja dostiže pun zamah, jer se na većini danas sačuvanih lula
pojavljuju posebne značajke karakteristične za austrijske lule. Kraj gospodarski
isplativog lularstva u Zelovu zbio se između dva svjetska rata. Pouzdanu dataciju za
sve zelovske tipove zasad nije moguće ustanoviti, ali će daljnjim pronalascima starijih,
(čiji kalupi i modeli nisu sačuvani u zbirkama i muzejima) mnoge nepoznanice biti
razriješene.

TEHNIKA IZRADE: Tehniku izrade glinenih lula u Zelovu opisao je Božidar Širola. Najteži
dio posla je izrada dvodijelnog kalupa od kositra i olova. Za njega je potrebno izdjeljati drveni
model koji se ukrasi različitim geometrijskim uzorcima, ili čak prikazom ljudske glave. Kada
postoji kalup, prikuplja se glina posebne vrste, koja se zatim umoči u vodu, kako bi se
izdvojili kamenčići i ostali strani materijali. Sljedeći dan, nakon stoje glina odstajala u vodi,
udara se batom, kako bi se razbili svi ugrušci gline koji još nisu dobro navlaženi. Zatim se iz
te mase stvaraju malene loptice i prikupljaju u određenoj količini; nekada je to bilo dvije
tisuće komada, a sada dvije stotine. Obje strane kalupa se namazu mašću, kako se materijal ne
bi zalijepio za stranice i u njih se umetne kuglica gline. Kalup se tada spoji i namjesti u
drvenu stegu. U dvije rupe u kalupu se utaknu klinovi koji će izmodelirati prostor za duhan i
za umetanje drvene cjevčice - "kamiša". Nakon vađenja klinova iz kalupa, drvenim šilom se
izbuši kanalić između prostora za duhan i onoga za umetanje cjevčice. Tada je lula spremna
za sušenje. Prvo se suši na posebno priređenom koritu. Zatim se s lule nožićem skidaju svi
znaci proistekli iz kalupa. Konačno prikupljeni broj lula se stavi u peć i peče vatrom a potom
žarom cijelu noć. Zanimljivu paralelu možemo povući sa Zelovom. Tamošnji lulari nikada
nisu izrađivali druge keramičke proizvode osim lula, kao što keramičari iz obližnjeg sela
Potravlja nisu nikad izrađivali lule. Zelovljani su, naime, drvodjelci, i imaju dugu tradiciju
izrade i ukrašavanja različitih predmeta od drva. Njima tako nije bilo teško izraditi fino
ukrašeni model lule od drva, (i drvene dijelove kalupa) koje je samo trebalo zaliti kositrom.
KARAKTERISTIKE TIPOVA: Schemnitz, „Pipe dei pignattari“(lončarske lule), Chioggiotte,
Bassano, Turska(Bugarska), Zelovo: Rađene u kalupima. Oblici su samosvojni. Stariji tipovi
imaju u nekoj mjeri naznačen greben, kao na turskim lulama. Ukrašavane su samo preko
kalupa, ali postoji jedan ulomak na kojem je vidljivo kombinirano ukrašavanje preko kalupa i
utiskivanjem. Rub čašice je vrlo naglašen. Obruč na kraju tuljca ima kanalić u koji se vezala
žica za sustav zatvaranja čašice. Najčešći ukras, izveden isključivo na zelovskim lulama, jest
motiv mreže u reljefu. Lule su crvenih tonova, osim onih lošije pečenih koje su djelomično
sive. Nemaju pečate u pravom smislu, već kao one iz Chioggie, urezane inicijale majstora u
kalup. Osim inicijala, na nekima se pojavljuju i godine.
LULE U HRVATSKOJ: U sjevernojadranskom području najčešće su lule izrađene u
Chioggii. Radionice iz toga grada poslovale su kroz vrlo dugo razdoblje i bile su veoma
plodne. Uz spomenute, u Rovinju su evidentno i turske, austrijske te engleske lule. Čini se da
su one bile u vlasništvu stranaca koji su često navraćali u to područje. . Lula sa sličnom
varijantom WM pečata pronađena je i blizu Poreča. U ovom raduje prikazano pet lula
zapadnog oblika: pronađene kod Paklenih otoka, imaju pečat WM sa znakom sličnom grčkom
slovu omega iznad inicijala, te brojevima (slovima) IO ispod inicijala. Uz pečat, dodatno su
označene reljefnim slovom W s obje strane pete. Te dvije lule su engleskog, a ne
nizozemskog tipa, i vjerojatno pripadaju istome majstoru kao one pronađene u Chioggii i
Filipinima. Čini se daje "WM" lule, izradio iskusni engleski majstor, a u Jadran su vjerojatno
pristigle u velikoj brodskoj pošiljci iz mjesta izrade. Nekoliko takvih pošiljki moglo je stići i u
Mletke, odakle su se lule daljnom preprodajom mogle proširiti po Jadranu, dakle, i u Chioggiu
i do Paklenih otoka. Lule koje imaju pečat s likom mletačkog lava vjerojatno su reklamni trik,
kako bi im se poboljšala prodaja u mjestu izvoza. Lula iz Rovinja lošije je kvalitete od onih s
Paklenih otoka i mogla bi biti kasnija, domaća kopija. Vjerojatno je ista situacija i s lulom iz
Poreča, s obzirom na sličnost pečata. U ovom radu prikazana je još jedna oštećena lula
engleskog tipa. Ona ima, nažalost, potpuno nečitljivu unutrašnjost pečata. Usprkos tome
zamjećuje se da okvir pečata nije izveden isprekidanom linijom, ali i da nije ovalan. Dakle,
riječ je o nekom drugom pečatu, ili možda o daljnjoj varijanti WM pečata. Turske lule u
Dalmatinskoj zagori, Bosni, Srijemu i Posavini i drugdje očekivana su pojava. Neke od njih
su su najvjerojatnije izrađene i u samoj Bosni, ali za takav zaključak još nema dovoljno
dokaza. Jednako tako su očekivane i lule austrijskih tipova, i to na području cijele Hrvatske,
kao što je ovo istraživanje i pokazalo. Zasad neriješeno pitanje ostaju lule neodređenih tipova,
kojima se ne zna podrijetlo, niti ih se bez nagađanja može datirati. Uz neke takve lule iz ovog
kataloga, upozoravam na vrlo zanimljive dijelove lula iz Makarskog primorja. Takve lule su,
kao i na kraju zelovske, najčešće hibrid između turskih, austrijskih pa i talijanskih lula. Riječ
je, sudeći po mnoštvu oblika, tehnika, i različitih materijala korištenih u njihovoj izradi, o više
radionica, koje su se mogle nalaziti u samoj Hrvatskoj ili (i) u obližnjim zemljama kao što su
Slovenija, Mađarska, Italija ili Austrija. Takvih atipičnih lula nalazi se na cijelom prostoru
središnje Europe. Naprimjer kod Bad Deutsch Altenburga u Austriji, Breisacha (Schlossberg)
u Njemačkoj, Loracha (Rotteln) u Švicarskoj te Kaiseraugsta i Hallwilla. Spomenuti autori za
takve lule obično navode da su porijeklom s područja Austrougarskog carstva ili s Balkana.
Za njihovo tumačenje trebat će pričekati objave daljnih nalaza sa cijelog tog prostora.
Rovinjske lule pronađene u moru.
INTERPRETIRANJE NOVOVJEKOVNIH NALAZA IZ GROBOVA SV. MARTINA
U PROZORJU
- Crkva Sv. Martina nalazi se na vrhu djelomično obzidana brežuljka u selu Prozorje,
kraj Dugoga Sela, odnosno na Martin Bregu - kako se taj kraj, prema crkvi, u puku
naziva
- Početak 18. stoljeća
- Novovjekovni arheološki nalazi na promatranom lokalitetu potječu uglavnom iz dvije
vrste stratigrafskih jedinica: iz grobova (zatvorenih cjelina) te iz izmiješanih,
prekopanih slojeva, zajedno sa starijim nalazima. Ponekad, iako rjeđe, nalaze se i u
zapunama grobova.
- Pet grobova iz svetišta (grobovi 2, 4, 42, 60 i 93) te šest grobova iz predvorja, odnosno
južne bočne kapele (45, 50, 58, 63, 69 i 71), ukupno 11 grobova.
- Grob 2: Pokojnik je bio pokopan sa zavjetnom, svetačkom brončanom medaljicom
(sl. 15), vjerojatno u rukama, a u blizini su pronađene i željezne kopčice
- Grob 4: Na podlakticama te u predjelu prsnih kostiju i ispod njih pronađeni su nizovi
brončanih kopči (sl. 42). Nad kosturom su pronađeni i ulomci debljeg željeznog
predmeta nepoznata oblika, ovijena tkaninom koja je ostala očuvana.
- Grob 42: Uz kostur je nađeno dosta metalnih predmeta, vjerojatno dijelova odjeće, od
kojih su ostale očuvane (doduše u vrlo lošem stanju) dvije potkovice za pete čizmi,
nađene uz kosti stopala. Uz obje potkoljenice nalazile su se željezne uske i dugačke
pločice, ali jako korodirane i raspadnute. Na zdjelici je pronađena mala pravokutna,
željezna pojasna pređica s trnom. Uz kralježnicu je nađeno sedam pari (uz još
nekoliko sitnih ulomaka) željeznih (jako korodiranih) kopčica (“ušica i kukica”)
(sl.43). Pokraj lubanje je nađen ulomak brončane žice, debljine oko 1 mm, vjerojatno
ulomak pribadače (što je čest nalaz pored lubanja na lokalitetu). Još je pronađeno puno
zrna (sl.24) pa se pretpostavlja da je pokojnik pokapan sa krunicom (pronađene 3 vrste
zrna: veliki crni od staklene paste, malih tamnosmeđih sa zelenkastim sjajem, u
predjelu zdjelice je pronađeno i jedno jedino koštano lijepo obrađeno zrno u obliku
rastvorenog cvijeta, te jedan koštani, uzduž probušeni “čunjić” dug 13 mm.
- Grob 60: Prije svega, treba spomenuti primjerak srebrnog denara, kovana za kralja
Ferdinanda II. 1636. god.(sl. 10) Očuvani su mnogi dijelovi pokojničine odjeće. Na
više su mjesta pronađeni ostaci ili barem tragovi metalne tkanine. Najljepši su
primjerci u obliku čipkaste trake (finog metalnog tkanja) nađeni uz kralješke i na
području desnih rebara, vjerojatno kao ukras na odjeći. U gornjem dijelu groba nađena
je i dosta loše očuvana tkanina kakva je, puno bolje očuvana, nađena oko kostiju nogu
i djelomično ispod kralježnice. Bolje očuvano metalno tkanje i metalne pletene trake
pronađeni su i ispod lijeve lopatice. Pri dnu kralježnice pronađena je i jedna brončana
pribadača, duga 38 mm, s (turbanastom) glavicom, širokom oko 2 mm. Uz prsni koš, s
lijeve i desne strane, nalazila su se dva niza mjedenih pločica s alkicama (sl. 47),
ukupno 12 pari. Kako su se s obje strane nalazile alkice, možemo zaključiti da su one
služile za vezanje odjeće nekom trakom. Nizovi su pronađeni u razmaku od petnaestak
cm. Budući da su na poleđini pojedinih pločica ostali očuvani ostaci metalne tkanine,
jasno je i da je ta odjeća bila tkana uporabom metalnih niti. Ispod desnih rebara
pronađene su i uobičajene kopčice, tzv. “ušice i kukice” (par i pol) (sl. 48), ali
luksuznije izvedbe, s kalotastim ukrasom na “kukici”. Krunica je isto pronađena sa
staklenim i metalnim zrnima (sl. 25). Uz njih je pronađen i jedan stakleni “čunjić”
 (sl. 33). Uz desna rebra, blizu zrna kao i kopčica, pronađena su i dva dijela
prelomljenog dvostrukoga križića (sl. 19). Križić pripada krunici.
- Grob 93: dva fragmenta keramike i sitne ostatke tkanine nađen je i srebrni novac
kralja Matije II. iz 1610. g (sl. 7)
- Grob 45: staklena zrna (sl. 26), križ (sl. 17)
- Grob 50: 12 pari mjedenih kopčica (sl. 44)
- Grob 58: krunica – 67 staklenih zrna (sl. 27)
- Grob 63: gumbi (metalni, u obliku praporka ili kalotasti) (sl. 40, 41); brončana
limena svetačka medaljica s prikazom lika sv. Benedikta na aversu (licu), te križa sv.
Benedikta na reversu (naličju) (sl. 13), zatim metalna kopčica od tanke žice (sl. 45)
- Grob 69: pronađen niz od 18 metalnih gumba (sl. 35), brončani križ - privjesak
pričvršćen za limenu ovalnu pločicu (sl. 20), ulomak vjerojatno metalne kopčice te
razasuta zrnca (sl. 28)
- Grob 71: križ (sl.16), zrna (staklena pasta), uvijena žica, 6 vrlo tankih pozlaćenih
metalnih listića u obliku jako zatvorenog “C” te mali limeni kružić s rupicom u sredini
Očito je riječ o ukrasima prišivenim na odjeću djeteta, jer je uz njih pronađen i uzorak
tkanine.

- Novci: Matije II. 1610. (sl. 10), Ferdinanda II. 1636. (sl.11), Žigmunda (prijelaz 14.-
15.st), Karla VI. (1711 – 1740.) (sl.12)
- Svetačke medaljice: 2 u grobovima
1.Brončani lim – prikaz: sv. Benedikt, Benediktov križ (sl.13)
2.Natpis Benedikta – (sl.14)
Izrađeni početkom 18. st. Medalje sv. Benedikta masovno su se izrađivale od druge
polovice 17. st.
3.Bronca, natpis Roma (kovnica) (sl.15) – prikaz: sv. Karlo Boromejski, sv. Toma
Akvinski, Gospa od Ružarija s Isusom u krilu - raritet
- Križevi-privjesci: 8 (3 primjerka u grobovima)
Četiri križića svojim oblikom pripadaju istom tipu. Riječ je
o tzv. Caravaca-križu zvanu još i loretski ili Benediktov križ. - oblik s dvjema
prečkama, alkicom, reljefnim korpusom, dio krunice. Datiraju već od 17. st. (sl. 16,
17,18,19,20)
Pričvršćen na tanku limenu ovalnu pločicu – imitacija medaljice. (sl. 20)
lijevane bronce (sl.21), pločica s urezanim “INRI” natpisom, oko Kristove glave su
vidljive zrake, prečka križa završavala djetelinasto.
(sl.22)- 18.st
Prikazan raspeti Krist sa zrakama oko glave, “INRI” pločicom i Adamovom lubanjom
s dvjema prekriženim kostima pod nogama, što je simbol Raspeća na Golgoti. Na
drugoj su strani prikazani simboli Kristove muke - trnova kruna, različiti bičevi,
koplje i motka s nataknutom spužvom. (sl.23)
Križići su imali u kužnim godinama i zaštitnu ulogu, pa su se osobito u razdobljima
kasnog srednjeg vijeka te u 17. i na početku 18. st. više izrađivali. Spadaju u skupinu
zaštitnih ili kruničnih križića.
- Zrna od krunica – koštana - reupotreba (T.Burić - grobovi kraj. 15 – 1. pol 17.st),
staklo, staklena pasta (kasno 17.st), metalna
 Grobovi 42 (sl. 24), 60 (sl. 25), 45 (sl.26), 58 (sl. 27), 69 (sl. 28) i 71 (sl. 29-30);
(sl.31-140+14 zrnaca; sl.32 – poliedarsko stakl.paste zrno).
Jedan grob ima 5 zrnaca, svi ostali više (56,67,21,10)
Npr. - krunice od četiri desetine velikih tamnocrnih zrna s kraja 17. st., od šest
desetina iz prve polovice 16. st., te od sedam desetina, iz 17. st.
KRUNICA S ARMA CHRISTI IZ GROBA 60 – (sl. 34); staklena pasta, metalna
zrnca i metalni privjesci modelima oruđa – simbolima Kristove muke (arma Christi).
Možemo prepoznati trnovu krunu, kliješta, snop čavala,
stisnutu šaku (izgrednikovu ruku), spužvu na koplju i samo koplje, čekić i mač, ljestve
i haljinu, križ, kocke i kesu zlatnika te stup za bičevanje. + stakleni čunjić koji tvore
četiri balustra složen je simbol Vjerovanje (Credo) na krunici Tome Erdodyja. +
dvostruki križić tzv. Caravaca tipa, prelomljen. = reupotrebljena zrnca iz starijih
krunica. Primjer 17, st, 5. st. i 19.st. – ne piše dataciju
Ovaj je rijedak i zanimljiv. Češći je sličan oblik krunice, s “pet Kristovih rana” - s
dvije ruke, dvije noge te sa srcem.
- Gumbi (sl. 35 - 41) – praporcima slični gumbi, izrađeni od slitine slične olovu i
kositru. Napravljeni su od veće šuplje kuglice i na nju zalemljene ušice. Na kuglici
mala rupica. Kalotast i praporasti gumbi
- Brončane kopčice, tzv. “ušice i kukice” (sl. 42 - 48)–
Posebna: mjedenih pločica s alkicama prišivene za metalnu tkaninu.
 MAJA BUNČIĆ – ZLATNI PEČATNI PRSTEN IZ AMZG
M. Bunčić, Sigillum domini Tripco comes aulae: the gold signet ring from the Archaeological Museum in Zagreb

Pred nama je prsten čija se izuzetna vrijednost temelji na sljedećim karakteristikama. S

umjetničko-obrtničkog stajališta on predstavlja rad izuzetno vještog i preciznog majstora koji
je savršeno vladao suvremenim tehnikama graviranja kako natpisa tako i vegetabilnih i
zoomorfnih motiva koji su ispunjeni nielom. Očuvan je u gotovo izvornom obliku, s manjim
oštećenjima u donjem dijelu karike, što je omogućilo cjelovito čitanje natpisa na karici i
legende na glavi, kao i jasno raspoznavanje heraldičke predstave, dok o materijalnoj
vrijednosti - težina od 18,637 grama zlata govori sama za sebe. Heraldičko obilježje u obliku
potpunog grba, upotrebljavano, po svemu sudeći, u službene svrhe, u kombinaciji s magijskim
karakterom natpisa ne sreće se često na prstenju. Prstenje ovoga tipa puno je kompleksnijeg
značenja koje nadilazi osnovnu estetsku funkciju nakita. Iz njegovog se sadržaja crpe podaci
koji svjedoče o osobi i vremenu kojemu je pripadao. U našemu je slučaju on odraz potrebe, ali
i mogućnosti koje je imao nositelj prstena kao bliski kraljev suradnik iz plemićke obitelji, a
one su kako na financijskom tako i na kulturnom i na trendovskom polju bile na najvišem
nivou. Na osnovi ranije iznesenih podataka o Tripinom životu i radu, a potkrijepljeno i
nalazima sličnih suvremenih prstena, ovaj je prsten moguće vrlo precizno datirati i to u drugu
polovinu osamdesetih i sam početak devedesetih godina 14. stoljeća. Prsten je rad neke
talijanske radionice (Venecija?), dok je heraldički prikaz s legendom na glavi najvjerojatnije
po narudžbi vlasnika naknadno urezan na bosanskom dvoru. Pronašao ga je Fidelis Hoppeger
negdje u Bosni u 19. st. Karika je nepravilnog kružnog oblika, a glava osmerokutna. Pečatni
simbol čini potpuni grb koji se sastoji od štita, kacige s plaštem i perjanice – odnosno dodatka
na gornjem dijelu kacige. U donjem dijelu smješten je štit trokutastog oblika, malo izdužen
tako da je samo donja trećina trokutasta. Polje štita podijeljeno je kosom desnom gredom, a
cijeli je štit nagnut u lijevu stranu.8 Na desni ugao štita naslonjena je duboka kaciga s
naglašenim otvorom za oči. S njezine desne strane prikazan je jednostavan plašt s malo
nabora, koji seže do linije točkastog okvira. Na kacigu je postavljena perjanica, u ovome
slučaju u obliku vuka. Prikazano je poprsje vuka okrenutog u lijevu stranu s podignutim
prednjim nogama i raširenim šapama. Krzno mu je naglašeno, uši podignute a čeljust
otvorena. Legenda je ispisana slovima gotičke majuskule. S.D. TRIPCI (O) CA: Izraz kojim
se označuje pojam pečata u ovom su slučaju slova, odnosno kratica S. D. - Sigillum domini;
Ime vlasnika najvažniji je dio legende i glasi TRIPCO ili TRIPCI; Titula vlasnika označena
je slovima CA - Comes aulae, što se odnosi na dvorskog kneza. Natpis na karici pisan je
također gotičkom majuskulom na latinskom jeziku. Navedene ga karakteristike oblikom,
ukrasima i tehnikama izrade svrstavaju u viteški tip prstena, koji svoj naziv duguje uglavnom
društvenom sloju kojemu su njihovi vlasnici pripadali. Najbližu analogiju predstavlja prsten
koji se čuva u Narodnom muzeju u Beogradu. S prstenom pronađenim u Arnautovićima kod
Visokog u Bosni i Hercegovini također nalazimo dosta sličnosti. U opljačkanom grobu unutar
katedrale na kosovskom znamenitom lokalitetu Novo Brdo pronađen je srebrni prsten istog
tipa. Iz navedenih primjera pokazalo se da varijante viteškog tipa prstena te općenito pečatnih
prstena sa sličnim heraldičkim kompozicijama nisu rijetke u drugoj polovini 14., a osobito
početkom i u prvoj polovini 15. stoljeća na prostorima današnje Bosne i Hercegovine,
Republike Srbije, Kosova, Makedonije i Hrvatske. Takva je distribucija rezultat snažnog
djelovanja nadaleko poznate janjevačke radionice i njezinih pretpostavljenih ogranaka u
sjevernoj Srbiji iz kojih je potekla većina tih prstena. Vlasnik prstena, Tripko Kotoranin, kako
ga Ljubić naziva, bio je nadkomornik bosanski za vrijeme vladanja Tvrtka I. Grb je zbog
prikaza vuka pripisao moćnoj zetskoj dinastiji Balšić. Tko je, dakle, bio Tripko, vlasnik ovog
luksuznog zlatnog prstena? Tripko, odnosno Tripe (Petrov) Buća bio je uspješan i ugledan
Dubrovčanin, rodom Kotoranin, koji je djelovao u drugoj polovini 14. stoljeća. Bucchie su
bili istaknuto kotorsko plemstvo koje je tijesno surađivalo s Dubrovčanima. Prsten ovakve
izrade mogao je jedino nositi neki istaknuti, visokopozicionirani pojedinac, plemić, feudalac
ili dvorski službenik, a u skladu s tim trebalo bi pretpostaviti da je pronađen na nekome
mjestu poput crkve ili samostana te da je riječ o grobnom nalazu.
SVETAČKE MEDALJICE IZ STARE CRKVE SV. JURJA U KRUŠEVU KOD
OBROVCA
- Najveći je broj medaljica i drugih novovjekovnih nalaza pronađen u zidanim
grobnicama koje su se izvorno nalazile unutar crkve
- U rijetkim slučajevima u kojima su ostaci pokojnika bili sačuvani in situ, medaljice su
pronađene na predjelu trbuha ili na boku
- Medaljice iz Kruševa imaju uobičajene oblike, prevladavaju okrugle (48) i ovalne (42)
a zastupljene su i poligonalne (2), ovalno-četvrtaste (2) i jedna srcolika s križem na
vrhu
- Sve medaljice imaju reljefne prikaze s obje strane, najčešće popraćene natpisom po
rubu. Ponekad se u odsječku na dnu medaljica nalazi i ime grada ili kovnice u kojoj su
izrađene. Sve imaju alku za vješanje što potvrđuje njihovu primarnu namjenu nošenja
na krunicama ili oko vrata
- Većina je medaljica iz Kruševa izrađena od lijevane bronce ili sličnih legura, što je
uobičajen način njihove izrade u razdoblju od 17. do 19. stoljeća. Manji je broj
medaljica izrađen kvalitetnije i ljepše od drugih pa je moguće da su za njih korišteni
kalupi zlatarskih radionica
- Od 20. st. medaljice od aluminija jer je lagan i sličan srebru
- Nijedna od plemenitih metala
- Većina je medaljica izrađena u Italiji što potvrđuju i natpisi na nekima od njih: ROMA
I LORETO
- Poznato je da su u Rimu djelovale najbolje radionice od kojih su mnoga svetišta iz
drugih zemalja naručivala izradu medaljica. Jedna medaljica iz Kruševa dokazuje da je
i naše najveće marijansko svetište u Mariji Bistrici naručilo izradu medaljica u Rimu.
Riječ je o medaljici s prikazom Majke Božje Bistričke/Sv. Josipa
- Postojale su još njemačka i češka kovnica čije su medaljice česte na područje
kontinentalne Hrvatske
- Sve medaljice iz Kruševa datiraju iz razdoblja od početka 17. do početka 20. stoljeća
- Većina se starijih medaljica može samo okvirno datirati u neko stoljeće, iznimka je
jedino ako na sebi imaju godinu kovanja, prikaz neke obljetnice ili pape. Najstarija je
medaljica iz Kruševa ona s prikazom sv. Antuna Padovanskog/sv. Osvalda
- Sve medaljice iz Kruševa sadrže reljefne prikaze na obje strane. Većinom su to prikazi
svetaca i različiti religiozni prikazi najčešće popraćeni natpisom po rubu medaljice.
Starije medaljice imaju natpise na latinskom jeziku, a od sredine 19. stoljeća
prevladavaju natpisi na nacionalnim jezicima. Na medaljicama iz Kruševa ima više
natpisa na hrvatskom, talijanskom i francuskom, te po jedan na njemačkom i
kineskom jeziku
- Najčešći prikaz na medaljicama iz Kruševa je Gospa Loretska i svetište Loreto
- Drugi po brojnosti prikaz na medaljicama iz Kruševa je sv. Marija Bezgrešna
- Najčešći prikaz muškog sveca na medaljicama iz Kruševa je sv. Antun Padovanski,
onda sv. Josip, sv. Šimun, sv. Venancije Mučenik...za kontinent sv. Benedikt
- Nazivom arma Christi se označava čitav niz predmeta i simbola koji predstavljaju
Kristovu muku
- Na osnovi analize prikaza na medaljicama iz Kruševa možemo zaključiti da one
spadaju u medaljice jadranskog područja koje uglavnom potječu iz Italije, točnije iz
svetišta u Rimu i Loretu. Od do sada objavljenih nalazišta, najviše sličnosti imaju s
onima iz Brkača kod Motovuna
- Primarna je funkcija medaljica u starije vrijeme bila zaštita od raznih bolesti i uroka.
Osjećaj pomoći i zaštite
- Analizom prikaza na medaljicama je zaključeno da one ne daju realnu sliku štovanja
svetaca i da nisu dokaz razvijene hodočasničke aktivnosti stanovnika Kruševa, već se
može smatrati da je većina nabavljena preko crkvene organizacije
- Za ovo su nalazište specifične medaljice sv. Šimuna, jedne od rijetkih za koje možemo
smatrati da su ih vjernici sami nabavili prilikom hodočašća u Zadar.
M. RADIĆ – OSIJEK I ŠIRA OKOLICA U OSMANSKOM PERIODU

- NAKIT: Nakit je podijeljen na manje cjeline: kopče, prstenje, igle i razno. U prvoj
grupi treba svakako izdvojiti nalaz groba u Bijelom Brdu s nekoliko dvostrukih kopči
koji čine lijevu i desnu stranu nekog odjevnog predmeta. Na nekima su ostali tragovi
tkanine, a nalazi karakteristično ukrašene glavice igle govori da se radi o ženskom
grobu. Izniman je necjelovit primjerak posrebrene i ukrašene pojasne kopče iz Baranje
.Prstenje je najbrojnija podskupina i ovdje se najvećim djelom radio proizvodima
turskih radionica, od kojih većina na pločama glavaima karakteristične vjerske natpise.
Ovdje možemo dodati i dvije geme od karneola koje su nekada tvorile glavu prstena.
Karneol je bio osobito omiljen poludragi kamen jer je bio povezivan s prorokom
Muhamedom. Ovakvo prstenje je bilo uglavnom srebrno.Nekoliko primjeraka je
datirano u period 15., odnosno 16. stoljeća i izloženi su više kao primjer nakita
zapadne provenijencije. Ipak, vrlosu zanimljiva dva prstena ( i jedna igla !) s
privjescima i tragovima neuspjele izrade, koji su očigledno izrađivani na prostoru
Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva, jer postoji još nekoliko tipološki identičnih
primjeraka pronađenih na ovom prostoru. Ovdje se postavlja pitanje korištenja ovoga
nakita i na područjima osvojenim od strane Turaka, odnosno eventualnim trgovačkim
vezama ili zanatskom i umjetničkom naslijeđu. Vrlo lijep primjerak ukrašene igle
pronađene u Erdutu tipološki u potpunosti odgovara glavici igle iz groba u Bijelom
Brdu, što ponovno govori o mogućoj lokalnoj proizvodnjiili trgovini. Iako možda
„uljezi“ u ovoj grupi, ipak su dva luksuzna, pozlaćena pojasna jezičca, vjerojatno, bili
dijelovi bogato ukrašene opreme,odnosno odjeće
- NUMIZMATIKA: Numizmatički nalazi svakako predstavljaju najznačajniji izvor za
datiranje i interpretaciju povijesnih, odnosno vojnih i ekonomskih zbivanja, pa velika
materijalna vrijednost ovdje dolazi u drugi plan. Skupni nalazi su posebno značajni, a
ovdje su izložena tri, iz Osijeka, Vladislavaca i Kotline u Baranji. Sva tri nalaza
direktno ukazuju na ratna zbivanja na ovim područjima (pohod Sulejmana na Beč
1566., Veliki rat 1593.-1606. i Rat za oslobođenje1683.-1699.). Ovi nalazi sadrže za
ono vrijeme velika bogatstva(zlatnici, taliri i dr.), ali i ukazuju na slabost turskog
monetarnog sustava i slabu vrijednost novca (akče). Stoga se uglavnom koristi novac
zapadnih zemalja (Austrija, Venecija, njemačke kneževine,Poljska, Dubrovačka
Republika i dr.).Od pojedinačnih nalaza s područja Osijeka treba izdvojiti tri zlatnika
Sulejmana Veličanstvenog, Murata IV. i Ferdinanda III., kao i dva brončana novčića
Sulejmana I. Veličanstvenog(Kanuni) i Sulejmana II.s tugrom, kovanog u Sarajevu.
Kao grobni prilozi nađeno je i nekoliko akči na Križanićevomtrgu u osječkoj Tvrđi.

- MEDALJE: Medalje predstavljaju ne samo izvrstan primjer povijesnog izvora,nego i

predmete vrhunske zanatske i umjetničke izrade. Izuzev iznimno vrijedne i rijetke
medalje posvećene pogibiji Ludovika II. na Mohačkom polju 1526. godine iz
1531./1532., ostalih petnaestak medalja iz Muzeja Slavonije su dio jedne od
najbogatijih i najznačajnijih zbirki medalja u Hrvatskoj. Sve su posvećene Velikom
ratu za oslobođenje od osmanske vlasti, a posebno su važne one s prikazom i
spomenom Osijeka i drugih slavonskih gradova. Nekoliko prikazuju i istaknute
vojskovođe (Nikola Šubić Zrinski, Eugen Savojski,Livije Odescalchi i vladare
(Leopold I.) Ova posljednja posvećena je pobjedi kod Beča 1683. i svojim izgledom,
sadržajem, veličinom i rijetkošću zauzima posebno mjesto.

- KERAMIKA: Najbrojnija skupina predmeta izložena u nekoliko većih i manjih

cjelina. Najveća je svakako svakodnevna keramika, a najbrojnija podskupina su zdjele
na nozi, koje se javljaju u velikom broju varijacija, od vanjskog oblika, cakline do
načina ukrašavanja. Ljepotom se ističu zdjele na nozi i njihovi ulomci ukrašeni
floralnim motivima u sgrafito-tehnici. Dva ulomka tanjura ukrašena višebojnim,
floralnim ukrasima potječu iz ugarskih radionica s početka 17. stoljeća i vjerojatno se
radi o importu. Vrčevi su druga brojna podgrupa. Pored karakterističnih formi(ibrik
najčešća), vrčevi od sive keramike često imaju i posebna sita na otvorima. Cakljeni
vrčevi (ibrici) variraju od malenih do prosječno visokih (25-26 cm), imaju trbušasta
tijela, ručke pričvršćene za jabuku (prsten) na vratu i pored otvora imaju i lijevak za
lijevanje tekućine. Obično je cakljen samo gornji dio. Samo su rijetki ukrašeni i to
obično slijevanjem boje ili spiralama. Pored nekoliko poklopaca dvije su cjelovite
noćne posude. Lončarski podmetač za pečenje posuda ima na sebi tragove cakline kao
dokaz postupka i svrhe. Fajansa predstavlja relativno brojnu podskupinu. Uglavnom se
radi o šalicama i posudama pronađenim prilikom arheološkog iskopavanja na prostoru
starog Franjevačkog samostana u osječkoj Tvrđi.Nekoliko ulomaka fajanse s drugih
lokaliteta izrađene u poznatim radionicama Iznika posebno su značajni. Kao poseban
izložak posuđen je iz Muzeja primenjene umetnosti Beograd tanjur iz Iznika kao
usporedni primjer uporabe turskih motiva na keramici izrađenoj u Italiji i Ugarskoj i
tikvicamau Slavoniji. Relativno brojni su i ulomci porculanskih posuda, uglavnom
šalica. Kvalitetniji primjerci porculana potječu iz radionica u Kini, a manje kvalitetni i
 s nešto drugačijim motivima iz Perzije. Iznimno lijep i s brojnim analogijama (Buda)
je ulomak šalice s minijaturnim pejzažom u plavom na dnu, kao i vrlo maleni ulomak
dna posude (šalice ?) s dijelovima ptice ždrala i na drugoj strani natpisom-oznakom
radionice, što je olakšalo relativno preciznu dataciju. Svijećnjaci su prezentirani kao
posebna grupa svakodnevne keramike. Isto vrijedi i za karakteristične konične,
uglavnom zeleno cakljene pećnjake u obliku duboke čaše. Ovdje treba posebno
istaknuti nalaz dijela turske kaljeve peći s ostatcima otisaka pećnjaka i ukrašenom
površinom oduglađene gline, čerpića, što omogućava i izradu dosta vjerne
replike.Brojne su i lule, uglavnom ukrašene i necakljene iz osječke Tvrđe. Poseban
nalaz je skupina ulomaka neuspjelih primjeraka, što govori o postojanju lokalne
radionice kvalitetnih i estetski zanimljivih lula. Uz djelomično rekonstruirane lule
izložen je cjelokupni skupni nalaz ulomaka.

- METAL: Metalni predmeti su podijeljeni na posude i razne predmete. Posude su s

poznatih lokaliteta i mogu se podijeliti na one u kojima se kuhala i servirala hrana i
vrčeve za tekućinu. Iznimno lijepo ukrašen i karakterističan formom je pokositreni
bakreni ibrik (ranije smatran posrebrenim) iz Virovitice u kojem je pronađena veća
količina novca, a zanimljiv je i oštećeni poklopac, koji je vjerojatno zatvarao neku
luksuznu fajansnu posudu, vjerojatno vrč. Među različitim metalnim predmetima
posebno vrijedan nalaz je kasnosrednjovjekovno crkveno brončano zvono s gotičkim
natpisom i godinom 1504., koje je očigledno ukopano radi opasnosti od turske najezde
te je postavljeno kao simbolički početak izložbe. Pribor za pisanje iz Ružice-grada i
ukrašene korice noža za jelo predstavljaju luksuzne i rijetke predmete. Osobito su
zanimljive dvije stranice ručke noža ukrašene urezanim floralnim motivom i sedefnim
kružićima. Tipološki karakteristična ručka može se okvirno datirati u 17. stoljeće, iako
se vrlo slični komadi iz Francuske datiraju i na sam početak 17.stoljeća. Gotovo
identične ručke pronađene su i u Budimu i na utvrdi Čanjevo. Raširenost ovakvog tipa
noža postavlja pitanje o načinu dolaska našeg primjerka u osječku Tvrđu, odnosno je li
je stigao tijekom turskog perioda trgovinom, kao plijen ili možda netom nakono
slobođenja grada

- TKANINA: Samo jedan primjerak turske tkanine, koji je iskorišten sekundarno za

izradu svećeničke kazule (misnice), vjerojatno krajem 17.stoljeća, predstavlja posebnu
vrijednost zbog svoje rijetkosti i stanja očuvanosti. Karakteristični motivi imaju
nekoliko vrlo bliskih analogija.

Prstenasti broš s natpisom iz templarske Gore – prijedlog dekodiranja – Juraj Belaj

Srebrni prstenasti broš s natpisom, u Hrvatskoj jedinstven nalaz. Istraživanjima templarske
crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije u Gori kod Petrinje.
- širokog i ravnog okvira, izrađen od srebra, s natpisom na prednjoj i geometrijskim ukrasom
na stražnjoj strani
- Izrađen je od lagano zatamnjenoga srebra, tanje i deblje urezanih ukrasa. Slova i deblje
ukrasne linije ispunjene su niellom.
- Na prednjoj strani broša nalazi se natpis AVEMAIGLNROAICS i vanjski rub
broša, koji je ukrašen urezanim tankim, koso položenim crticama.
-Stražnja strana broša ukrašena je urezanim linijama. Okvir je podijeljen na četiri jednaka
dijela, a izvedeni ukras tvori kvadrat upisan u kružni vijenac. Linije ispunjene niellom, na
uglovima linija stiliziranog ljiljana
-Sačuvana je i pomična igla iskovana od istog materijala kao i okvir broša. Njezin je presjek
pravokutan, ispod baze štitolik ukras (možda grb sa štitom) (prvi pečat s grbom 1140.)
-templarska ranogotička crkva – izgradnja sredina 1. pol. 13. st. (donja granica)
- ženski grob, na prsima
-sličan pređici, okvir i igla, zakopčavao na prsima, ramenima
-prstenast broš – skupina (Sovso – Danska 7 tipova - prstenaste broševe širokog i ravnog
okvira, uskog i debelog okvira, s motivom rukovanja, štitolikog ili srcolikog okvira,
zvjezdolikog okvira, na višekutne prstenaste broševe te one višelisnog i „valovitog” okvira. )
Drugu skupinu čine broševi s nepomičnom iglom koji uglavnom nemaju okvir, ali ga mogu
imati, a izrađeni su isključivo od olova ili kositra te su vrlo slični „hodočasničkim bedževima”
-Hrv. Nazivi - pređica od pojasa, spona za plašt, spona kopča za plašt, spona za odjeću,
okrugli broš, kopča-broš i kopča
-Nosili su se diljem Europe od 12. do 15. stoljeća, s tim da su najveću popularnost imali
tijekom 13. i 14. stoljeća
Vrste natpisa – Urezani + niello ili lijevani u kalupu Nabožni, magijski, ljubavni, vlasnički,
neodgonetnuti
Broševi u Hrvatskoj – 14 – u Ivancu, Sotin, Kliškovac – Suhopolje, Torčec, Bentež, Paka kod
Novog Marofa, ostava iz Slakovaca (9 od 14 četverokutni)
-nastao u Francuskoj u 13. ili poč. 14. st.
-Datacija: kraj 13. ili prvu polovinu 14. stoljeća
- pripadnica višeg sloja ga nosila
-broševi kružnog oblika već su tijekom 12. stoljeća bili simbolički osobito privlačni kao
simboli vječnosti, jedinstva i vjernosti
-Natpis doveo do toga da znamo da je došla iz Francuske i nosila duže vrijeme broš. Natpis
Ave Maria i još nešto ne zna se što, možda skrivena poruka.
SREDNJOVJEKOVNI I NOVOVJEKOVNI NALAZI IZ UTVRDE NA GRADINI U
ZEMUNIKU DONJEM – KARLA GUSAR, DARIO VUJEVIĆ
- Ravni kotari, važna granična utvrda Mlećana i Turaka
- Utvrda građena kraj 12. st.
- 1570. – Turci
- 1647. – Mlećani
- Datacija – kraj 15. – sred. 17. st. – datacija materijala
Keramika
- 13. – 20. st.
- kuhinjska i stolna keramika te različiti keramički predmeti svakodnevne upotrebe
- grubo kuhinjsko posuđe
- talijanska i turska proizvodnja glazirane keramike pripadaju kuhinjskom i stolnom
posuđu - keramike prekrivena olovnom glazurom (invetriata), engobirana keramika,
gravirana keramika, majolika
- crijepovi
Staklo
- stolnog posuđa - čaša i boca koje pripadaju srednjovjekovnom i novovjekovnom
razdoblju.
- visokoj nozi s reljefnim ukrasom poput češera koja potječe iz 16. stoljeća
- čaše na nozi koje imaju dršku u obliku stupa (baluster stem) – 16. i 17. st. – venec.-
maur.
Metal
- dijelovi nošnje, svakodnevni upotrebni predmeti različitih namjena, jahaća i konjska
oprema, numizmatički nalazi i oružje.
- dvodijelna pređica/pojasna kopča – bronca s pozlatom, rozete i biljne vitice – sred 16.-
sred.17. st.
- željezni nož ravnog hrpta s oštricom koja se nastavlja u trakastu dršku – 15. – 17. st.
- brončani svijećnjak – 15. i 16. st.
- aplike za ukrašavanje različitih odjevnih predmeta, namještaja, korica knjiga, ali i
konjske opreme
- Mjedena kružna aplika imala je na sebi pet zakovica s polukružnim glavicama –
Ružica 15. – 17. st.
- dvije ostruge za podbadanje konja – 15. ili 16. st.
- Novac iz Italije – sessino – najstariji kovan za vrijeme dužda Lorenza Priulija (1556. –
1559.); dva solda (gazzetta) -najmlađe kovanje započelo 1710. godine
- Željezne i kamene kugle za topove
- keramičkoga kalupa koji je služio za lijevanje metalnih zrna vatrenog oružja – burg
Vrbovec – kraj 15./16. st.
The lead seals from Gnalić shipwreck – Christian Terzer

A. Pamuković, Nalaz kasnosrednjovjekovnog prstena na Velikoj kuli u šibenskom

Kanalu sv. Ante: prilog poznavanju prstenja s prikazom ljiljana u Hrvatskoj

Na Velikoj kuli, smještenoj na najužem dijelu šibenskog Kanala sv. Ante, slučajno je
pronađen masivni srebrni prsten s prikazom ljiljana.
Kanal sv. Ante za grad je Šibenik jedina veza između Šibenskog zaljeva, s jedne strane, i
otvorenog mora, s druge strane. Zbog toga je tijekom povijesti predstavljao iznimno bitan
čimbenik za obranu grada. Naime, kako bi se grad osvojio s morske strane, ključno je bilo
prodrijeti u zaljev, što ne bi bilo moguće bez svladavanja prolaza kroz Kanal. Zbog toga
nimalo ne čude intervencije u cilju osiguravanja tog prolaza, poput gradnje Tvrđave sv.
Nikole (16. st.), koja i danas stoji kao podsjetnik na tu važnost. Značenje nije jenjavalo ni u
kasnijim vremenima, na što ukazuje činjenica da je tvrđava sv. Nikole tijekom 19. i 20.
stoljeća bila punkt za smještaj vojske te se na njoj izvode intervencije ili pak vojna okupacija
Špilje sv. Ante, smještene unutar klanca Kanala. Značenje Kanala bilo je prepoznato i ranije u
povijesti, o čemu svjedoče tragovi dviju srednjovjekovnih kula na najužem dijelu Kanala, pri
samom ulazu u Šibenski zaljev.
Kule su bile smještene na međusobnoj udaljenosti oko 140 metara. Na predjelu Martinska
vidljivi su ostaci jedne kule, dok je druga, smještena na suprotnoj strani Kanala, preslojena
vilom „Moj mir“. Paralelama s povijesnim kartografskim prikazima Velika kula je ubicirana
na rtu Burni turan, a Mala kula na rtu Južni turan. To bi značilo da se Velika kula nalazi na
predjelu Martinska, a Mala je preslojena spomenutom vilom.
Prsten je pronađen u zapadnom dijelu Kule, s unutarnje strane pretpostavljenog obrambenog
bedema.
Velika i Mala kula na početku šibenskog Kanala sv. Ante sastavni su dio srednjovjekovnog
gradskog fortifikacijskog sustava. To su bile i početkom ranog novog vijeka sve do izgradnje
tvrđave sv. Nikole 1543. godine na početku vanjskog ulaza u Kanal sv. Ante, odnosno do
njihovog konačnog rušenja 1570. godine početkom Ciparskog rata. Taj sustav činili su još
kaštel sv. Mihovila i gradski obrambeni bedemi s kulama. Velika i Mala kula mogle su biti
sagrađene kao posljedica mira u Torinu, sklopljenog 1381. godine između Venecije i kralja
Ludovika I. Anžuvinca. Prvi pouzdani povijesni podaci o kulama i lancu potječu iz vremena
završne mletačke opsade Šibenika 1409. godine, kad su kule ojačane (dakle već su postojale) i
postavljen je lanac.
Tijekom nekog od dinamičnih procesa, makar ne isključivo vezano uz ove navedene
događaje, na nju je dospio i srebrni prsten s prikazom ljiljana na glavi.
Prsten je slučajno pronađen uz pretpostavljeni obrambeni bedem Velike kule. Na njega je
2005. god. naišao lokalni stanovnik Joso Gracin, u čijem se vlasništvu i danas nalazi. Riječ je
o masivnom lijevanom srebrnom prstenu na čijoj je ovalnoj glavi ugraviran motiv ljiljana. Po
rubu ovala teče ugravirana linija, a na njezinim bočnim stranama nalazi se minimalna
dekoracija, po svoj prilici izduženi vegetabilni motiv. Obruč prstena lijevan je zajedno s
glavom, vrpčastog je presjeka i neukrašen. Motiv ljiljana postavljen je paralelno u odnosu na
kariku. Analogije na tamelju oblika nalazimo na lokalitetu Novo Brdo. Prstenje s glavom koja
se ne uzdiže iznad razine karike uvršteno je u tip 4 prstenja s lokaliteta Novo Brdo, a 2.
podtipu te varijante pripada prstenje s ovalnom ili romboidnom glavom smještenom uzdužno
na kariku.
Prstenje ovakvog tipa zabilježeno je na širem prostoru - unutar Hrvatske, u Bosni i u Srbiji.
Ljiljan je u srednjovjekovnoj ikonografiji često zastupljen simbol. Osim na prstenju javlja se i
na grbovima i drugim predmetima materijalne ostavštine. S obzirom na onodobnu političku
situaciju, prikazi ljiljana se na prostoru Hrvatske često povezuju s dinastijom Anžuvinaca.
Prostorno najbliže analogije prstenja s prikazom ljiljana čuvaju se u Muzeju hrvatskih
arheoloških spomenika u Splitu. Riječ je o nekoliko primjeraka koji potječu s lokaliteta
Gradac kod Drniša, iz Bribira, Muća, Sv. Jurja kod Putalja, Sv. Spasa kod Vrlike i s
nepoznatog lokaliteta.
Prikaz ljiljana s primjerka pronađenog u kuli u Kanalu sv. Ante pripadao bi motivu tzv.
firentinskog ljiljana, koji i između latica ima još dva izdanka koja izlaze iz korpusa cvijeta. Za
drugi, anžuvinski tip ljiljana karakteristično je to da se on sastoji od tri latice. Nadalje, uz sam
ljiljan može biti prisutan još nekakav simbol, poput klasa žita, grančica, polukružnih motiva,
crtica, zvijezda, mjeseca, križeva ili slova, što najzornije prikazuje skupina prstenja iz istočne
Slavonije.
Za prikaz ljiljana na srebrnom šibenskom prstenu nemoguće je tvrditi sadrži li on dublju
simboliku ili je jednostavno riječ o primjerku koji estetskim izričajem prati modu vremena u
kojem je nastao.
Trodijelni cvijet ljiljana još u 10. stoljeću postaje atribut kraljeva Francuske i javlja se na
pečatima, novcu i drugoj materijalnoj ostavštini. U srednjovjekovnoj Francuskoj on zapravo
simbolizira spajanje vladarske, odnosno kraljevske moći s božanskom, budući da se ljiljan u
teološkoj interpretaciji onog doba javlja kao simbol Djevice Marije i Svetog Trojstva. U
kontekstu ovog nalaza od posebne je važnosti činjenica da se on prikazuje na grbu obitelji
Anjou. Kameni anžuvinski grbovi pronađeni su u Trogiru, Šibeniku i Zadru. Na anžuvinskom
novcu jedan je od češće upotrebljavanih simbola te anžuvinski motiv ljiljana preuzimaju drugi
vladari i velikaši koji su njegovim korištenjem najvjerojatnije iskazivali svoju privrženost
navedenoj dinastiji. S druge strane, firentinski, peterodijelni ljiljan nalazi se na grbu grada
Firence, gdje je u upotrebi još od 9. stoljeća. On se koristi na novcu Republike Firence te kao
dekoracija brojnih srednjovjekovnih ilustracija i mozaika. S obzirom na navedeno neobično je
što se firentinski ljiljan nalazi na predmetima koji su pripisani anžuvinskoj domeni utjecaja.
Za to također postoji objašnjenje, a ono leži u prikazima na novcu kralja Karla Roberta.
Naime, na navedenim prikazima na novcu javlja se upravo motiv firentinskog ljiljana, a
razlog tomu je velik utjecaj Italije na Mađarsku u 13. stoljeću.
Bitno je također napomenuti da šibenski prsten iz Kanala sv. Ante prema svojoj funkciji
pripada pečatnom prstenju. To dokazuje i njegov otisak napravljen u vosku. Iako su pečatnjaci
ponajprije služili u svrhu ovjeravanja i vjerodostojnosti nekog dokumenta, ta mogućnost
korištenja za šibenski primjerak ostaje upitna.
Seminar- O ponekim arheološkim svjedočastvima kasnosrednjovjekovne pismenosti u
kontinentalnom dijelu Hrvatske

Okovi knjiga predstavljaju kovinske elemente, koji su se poglavito u srednjem vijeku nanosili
radi zaštite materijala uveza neposredno na korice knjiga. Naziv okov knjiga obuhvaća pritom
redovito više djelova. Uobičajeni su bili okovi oko sva četiri ugla pokrova korica kao i u
njegovoj sredini. Najčešće su okovi iz praktičnih razloga bili ojačani okruglim istakama ili
grbama, lat. Umbilicusima. Daljni su element spone koje knjige zaštićuju na bočnim
stranama. U početku su još relativno mali, a od 15. Stoljeća postaju veći i okrugli, te osim
zaštitne uloge imaju sve više  i ulogu ukrašavanja. Najčešće su se okovi izrađivali od mesinga
ili željeza, a za raskošne rukopise, radili su se i specijalni srebreni ili pozlaćeni primjerci. 
U nastavku imamo kataloški pregled nalazišta i nalaza na kojima je dokazana identična
skupina okova za knjige. Ovaj zemljovid rasprostranjenosti nalaza obuhvaća, područje
srednjovjekovne Slavonije i susjednu Ugarsku (zemljovid 1.).

Na prvome mjestu izdvojit ćemo skupinu kovinskih nalaza otkrivenih tijekom višegodišnjih
sustavnih arheoloških istraživanja u Iloku. Tijekom arheoloških i usporednih konzervatorskih
radova na palači knezova Odescalchi otkriveni su u sjevernom, istočnom i zapadnom dijelu
barokne palače elementi tlorisa kasnosrednjovjekovnoga dvora vojvoda Nikole i Lovre
Iločkog. Na priloženome zračnom snimku vidljiv je opseg otkrivene monumentalne
arhitekture, tj. sjevernoga krila utvrđene palače - dvora Nikole Iločkog. U sjeverozapadnom
dijelu palače vojvoda Iločkih otkriveni su jasni tragovi svjesnog razaranja i razgradnje
tijekom oslobađanja Iloka od osmanske okupacije 1688. godine.
Usporedno s urušavanjem sjevernoga krila dvora vojvoda lločkih izvan tlorisa
sjeverozapadnoga ugla otkrivena je u u kasnosrednjovjekovnom sloju, datiranom u 15.
stoljeće, skupina kovinskih nalaza. Njihov je točan položaj označen na detalju priloženoga
situacijskoga plana sjevernog i zapadnog krila dvora. 
A riječ je zapravo o skupini od četiri primjerka ukrasnih okova uglova korica od jedne knjige.
Skupinu čine jedan oštećen i drugi potpuno uščuvan okov ugla korica , potom središnji okov
korica i dio bočnog okova knjige 

2008. godine vođena su sustavna arheološka istraživanja na položaju Kliškovac u Suhopolju,

desetak kilometara istočno od Virovitice. Istraživanjima ispod i uokolo otkrivene crkve, došlo
se i do groblja sa dva horizonta pokopavanja. 
Uz vrijedne pokretne nalaze koji dokazuju postojanje grobnog inventara, osebujnošću se
izdvaja nalaz romboidnog okova ugla korica, crkvene knjige, vjerojatno brevijara. Otkriven je
na sjevernome temeljnom zidu sakralnog objekta 
 U gorskome masivu Papuka, iznad njegova spoja na istoku s Krndijom, nalazio se
kasnosrednjovjekovni, snažno utvrdeni plemićki grad te ujedno i jedna od relativno
dugotrajnih rezidencija vojvoda Iločkih. Riječ je o Ružica gradu kod Orahovice. Taj posjed
dodijelio je 1347. godine Ludovik I., iz kraljevske kuće Anjou, glavnom taverniku Lovri Totu
(»Slavenu«), pa ga je naslijedio Nikola Kont, erdeljski vojvoda jedan od začetnika moćne
velikaške obitelji Iločkih. 
Sustavna arheološka istraživanja koja je vodio Muzej Slavonije na ovom lokalitetu od 1978.
do 1986. godine, otkrila su osim  jedinstvenih primjeraka kasnosrednjovjekovnih pećnjaka i
raznih kovinskih izrađevina (alatki, ukrasa, oružja i sl.), i dva primjerka od okova korica
knjiga. Jedan je romboidni okov ugla korica, većih dimenzija i izraden iz bronce. To je ovaj
na gornjoj slici. Dok je drugi (donja slika) kopča od knjige, također brončana, ali i ukrašena
gotičkim slovom. Oba primjerka datirani su u 14. - 15.stoljeće.
Na jugozapadnoj strani Psunja istraživan je položaj Rudina zapadno od Požege. Riječ je o
kompleksu poznate benediktinske opatije sv. Mihovila ,koje je poznato pod uobičajenim
nazivom Rudinske glave. 

A Tijekom arheoloških istraživanja koje je ovdje vodio gradski muzeja iz Požege, otkrivena
su unutar građevinskih struktura benediktinskoga samostana tri primjerka ukrasnog okova
korica knjige. Na to upućuju dvije inačice trapeznih kovinskih ugaonih okova korica .Osim
dvaju ugaonih ojačanja knjiga s vidljivim istakama, zanimljiv je i detalj dio vjerojatno
tročlanoga pravokutnog okova koji je s bočne strane pridržavao ovitak knjige  pripadajuće
stranice .Nalik sličnom primjerku iz inventara grada knezova Iločkih u Ružica gradu kraj
Orahovice, je i spomenuti bočni držač koji ima gotičko slovo »M«. Svi primjerci okova knjiga
otkriveni su u sjevernom krilu samostana (u refektoriju!) tijekom istraživanja obavljenih
1978.godine.
Dvadesetak metara zapadno od župne crkve Blažene Djevice Marije u Sotinu, na položaju
Popino brdo, prof. Ilkić 2008. Godine je otkrio brončanu limenu sponu s utisnutim gotičkim
slovom »M«, nastala otiskivanjem matrice. Nalik je identičnim primjercima iz Orahovice -
Ružica grada i samostana na položaju Rudina kraj Požege. Nadalje, na položaju Vrućak, prof.
Ilkić je pronašao primjerak ugaonog okova knjige od brončanog lima. Na ovom je mjestu
nužno, zbog kulturno-povijesne i arheološke važnosti Sotina (ant. Cornacum), uputiti i važne
povijesne činjenice o srednjovjekovnom naselju koje je poznato pod nazivom »Zata«.
Posebno je za našu raspravu važan povijesni podatak da je u Zati 1464. godine boravio
ugarsko-hrvatski kralj Matija Korvin na svome vojnom pohodu u Bosnu na Turke, koji su
tada opsjedali Jajce. Iz Zate, koja je u to doba bila u sastavu pečujske biskupije, kralj Matija
Korvin obraća se pismom njemačkom caru Fridriku III.'° Tada je u njegovoj pratnji bio i
pečujski biskup Janus Pannonius! Taj povijesni podatak mogao bi se, uz dužan oprez,
povezati i s nalazima spomenutih okova nekog brevijara ili koje slične nabožne knjige iz 15.
stoljeća. Većina ovih navedenih primjeraka nalaza pokazuju veliku sličnost, i u obliku i u
načinu ukrašavanja, odnosno izvedbi detalja, pa i u kovini iz koje su izrađeni. Ta istovrsnost
oblika, ukrasa te svrhovitost okova uglova knjiga upućuju i na neko zajedničko ishodište,
odnosno usko specijaliziranu proizvodnju.  Ovisno o naslovnici knjige, veličina okova varira.
Na dvjema kraćim stranicama, presavijenim pod pravim kutom, vidljive su í rupice za
pričvršćivanje ukrasne ploče pomoću zakovica. Jednaka je takva rupica i na vrhu romba. Na
taj je način osigurana zaštita ugla knjige, a naslovnica dobiva dodatne ukrasne detalje. Vrhovi
okova knjige ponekad su, kao na već spomenutim primjerima, mogli biti ukrašeni i gotičkim
slovom »M«. Rubovi na uglovima korica knjige ukrašeni su perforiranim ukrasom u obliku
ljiljana. Središnji motiv uokviruje još jedan ukrasni cvjetni pojas, koji tvore tri cvijeta s
ispupčenom sredinom. U gornjem desnom uglu pričvršćen je i »odbojnik« (umbilicus) nalik
šeširu ili kaloti.
Nalaz kopče za knjigu, pronađen u zapadnome gradskom dvorištu utvrđene palače lločkih u
Iloku .nažalost loše je sačuvan.Treći detalj okova korica knjige iz Iloka pripadao je središnjem
ukrasu korica neke, zacijelo, vrijedne knjige. Riječ je o četverokutnom okovu sa središnjim
istaknutim grebenom. Okov je ukrašen na jednak način kao i dva ugaona okova korica knjige
otkrivena u istom dijelu. S prostora međuriječja Drave, Dunava i Save nisu nam, dosad,
poznati istovrsni nalazi, ali na temelju pouzdanosti arheološkog konteksta u lloku moguće je
da pripada skupini ukrasnih okova knjiga iz 15. stoljeća.
U prilog navedenom opredjeljivanju iločkih, kao i drugih navedenih nalaza u 15. stoljeće
govorí nam ovaj primjerak inkunabule, koji je pohranjen u knjižnici Sveučilišta u Altoni u
Hamburgu. Taj unikatni primjer inkunabule sa sjevera Njemačke definira nam i predodžbu
knjige iz 15. stoljeća, opremljene osim kožnog ovitka i vrlo sličnim ukrasnim funkcionalnim
detaljima u središnjem dijelu, kao i na okovima na uglovima korica i kopčama na bočnoj
strani.
 Također kao primjer možemo navesti i prvu hrvatsku tiskanu knjigu , tj. glagoljsku
inkunabulu Misal po zakonu rimskoga dvora, iz 1483., kojoj nije poznato mjesto tiska. Ono
što nas u okviru našeg rada posebice zanima jesu dva kovinska ugaona okova s ove
inkunabule. Oni su oblikom, ukrasima i u svim bitnim detaljima identični primjercima
ugaonih okova knjiga koje smo, dosad naveli na ovom prostoru međuriječja Drave, Dunava i
Save.
U nastavku mogu spomenuti i nekoliko srodnih nalaza okova uveza knjiga otkrivenih na
prostoru susjedne srednjovjekovne Ugarske, S obzirom na njihovo vremensko opredeljenje, i
na pronalaženje unutar arheološkog konteksta, možemo ih usporediti s navedenim fundusom
nalaza okova knjiga iz kontinentalnoga dijela kasnosrednjovjekovne Hrvatske. Na prvome
mjestu riječ je o rezultatima arheoloških istraživanja koja su provodili mađarski arheolozi u
kompleksu kraljevske palače staroga grada Budima. Tijekom istraživanja zapadnog dvorišta
godine 1950, Imre Holl(na slici gornja15.) otkrio je ovaj okov knjige ukrašen cvjetnim
motivom!" A tijekom istraživanja zapadnog krila László Nagy, otkrio je i dva okova knjiga.
Jedan je primjerak mesingan i ukrašen ljiljanima (to je ovaj na donjoj slici 16), čiji se motiv
pomoću jednog uveza tiskanog rukopisa iz 1475. može pripisati upravo oko te iste 1475.
Godine.
U sjeverozapadnom dijelu mađarske, u Alsorajk-Kastelidombu tijekom istraživanja
srednjovjekovne samostanske crkve sv. Djevice Marije s pripadajućim grobljem, otkriven je
nalaz iz jedne grobne cjeline s kosturom ženske osobe. U zapuni je pronađen okov knjige iz
mesinganoga brončanog lima, s tiještenim i na proboj izvedenim ukrasom. Ugaoni okov
učvršćivao se na pokrov, tj korice knjige brončanim zakovicama .Analizom dosad navedenih
nalaza okova za uglove korica knjiga i spona, tj. kopča, s prostora Ugarske navodi nas da ih
ondje valja datirati u vremenski raspon od 1469. do 1475. Godine, dakle u drugu polovicu 15.
stoljeća. To potvrđuje i ovaj primjerak iz Alsórajk-Kastélydomba. Na temelju cvjetnih ukrasa
na površini pretežito romboidnih okova uglova omota knjiga naziremo i naznake renesansne
umjetnosti. Sve ovo snažno povezuje nalazišta u kasnosrednjovjekovnoj Ugarskoj s onima u
kontinentalnoj  Hrvatskoj.
U fokusu ovog razdoblja datacije kovinskih nalaza, tj druge polovice 15. Stoljeća bio je lik
Matije I. Hunjadija, kralja Ugarske, Češke i Hrvatske, koji je vladao od 1458. do 1490.
godine. Poznatiji nam je pod humanističkim imenom Korvin (gavran), a u narodu kao »kralj
Matijaš« Osim što je osnažio položaj Hrvatsko-ugarskog kraljevstva u Europi, poznat je i kao
sjajni pokrovitelj umjetnosti.. Uspostavio je međunarodni humanistički dvor u Budimu,
utemeljio je sveučilište (Academia Istropolitana) u Bratislavi i uključio se u izgradnju mnogih
gradevina velikog opsega, uključujući njegovu poznatu knjižnicu (Corvinianu) i ljetnu palaču
u Visegrádu. Nakon što se oženio s kćeri napuljskoga kralja 1476. godine, sve se više
prihvaća već postojeći utjecaj novog talijanskog stila – renesanse.
A kod nas, godine 1475., vojvoda Nikola Iločki je sa sinom Lovrom hodočastio u Rim te je
obišao i raskošne dvorove obitelji Medići u Firenci, i Este u Ferrari. Sve je ovo moralo imati
utjecaja na oblikovanje novih okvira života kako i u Ružica gradu, tako i u Iloku, koji je i
postao jedan od humanističkih središta na Dunavu. Lovro Iločki dao je izgraditi i veliku
gotičku crkvu sv. Petra Apostola na istočnoj zaravni ovog utvrđenog grada. 
Ružica grad, Ilok, kao i svi ostali već spominjani lokaliteti su sve do mohačke bitke 1526.
godine, bili otvoreni u prihvaćanju utjecaja renesanse a dokaz tome su i već navedeni primjeri
nalaza okova knjiga. Svi ti sitni kovinski ukrasni nalazi, poslužili su za dobivanje šire slike o
razvoju književnosti tijekom posljednje četvrtine 15. stoljeća na kontinentalnom sjeveru
kasnosrednjovjekovne Hrvatske. Valja spomenuti i još neke poznate osobe koje su sigurno
pridonijele u razvoju humanizma i renesanse u ovom dijelu Hrvatske. Jedan od njih je
humanist Ivan Vitez od Sredne. ostrogonski nadbiskup, koji je djelovao u obrazovanju i
kulturi toga vremena i bio znatnog utjecaja na Matiju Korvina. Posjedovao je i svoju osobnu
knjižnicu iz svih djelova Italije i Europe, a nalazila se u Ostrogonu. Kulturnom i znanstvenom
krugu Ivana Viteza od Sredne,, pripadao je i njegov nećak Janus Pannonius (Ivan Kestenski).
* Janus je u vrijeme Marije Korvina obnašao dužnost pečujskog biskupa i bana Hrvatske i
Slavonije. Za nas je važna i činjenica da je Janus Pannonius posjedovao i bogatu knjižnicu.
Sigurno je njegovo školovanje u Ferrari, te upoznavanje raskošnog dvora Cosima Medicia,
Rima i drugih mjesta u Italiji, moralo imati posebnoga odraza u njegovoj brizi za širenjem
humanizma i renesanse, kako na Korvinovu dvoru tako i u južnim dijelovima Ugarsko-
Hrvatskog Kraljevstva. To se moglo ogledati u širenju latinske pismenosti, koju naslućujemo
u učestaloj pojavi kovinskih dijelova opreme, tj, zaštite, poglavito nabožnih knjiga.