PREDGOVOR:

Najlakše bi za ovaj roman bilo reći da je potpuna autorova fikcija.

Međutim, nit je autorova a nit je i fikcija a opet i jest autorova i jest fikcija.
Da pojasnim.
Što to može biti autorovo?
U knjizi postoji gomila citata, za neke mogu napisati izvor a za neke ne. Jednostavno se ne sjećam
gdje i kada sam to čuo, vidio ili pročitao. Osnovni narativ priče ima neku "povijesnu" podlogu. Što
je to povijest? Tko ju je odredio i napisao i zašto? To je prva stvar za koju mogu sa potpunom
sigurnošću reći da nije autorova i da jest fikcija. Da li sam osobno sudjelovao u tome? Ne. Da li je
moguće da se ništa od toga nije dogodilo. Pa, jest, koliko god to heretično zvučalo.
"Pobjednici pišu povijest" - tko je to rekao? Winston Churchill? George Orwell? Obojica, ni jedan?
"Mi ćemo u povijesti ostati zabilježeni ili kao najveći svjetski državnici ili kao njegovi najgori
zlikovci" navodno Herman Goering. Ne znam. Nisam bio tamo i nisam ga čuo da to govori. Isto
tako nisam siguran da i on to nije negdje prije čuo ili pročitao. Dakle, s obzirom da nikako ne mogu
dokazati, čak niti samome sebi, da je bilo što od ovog što piše na stranicama ove knjige, STVARNO
i ISTINSKI moje, iskrenije bi bilo ustvrditi suprotno. Ne, ovo ništa nije moje. Samo sam prikupio
gomilu baba, žaba i Hromih Daba i dobro ih izmiješao (a i ovo je nečiji citat, hahaha) i bacio na
papir kako mi se svidjelo. Baš me zanima kako će se svidjeti Vama.

A što uopće može biti stvarnost i njezina suprotnost, fikcija?

Mislim da je to tema koja je i dan danas obrađena u mizernom postotku, pa bi se i tu poslužio
provjerenom metodom.
"Sve ono što možeš zamisliti, jest stvarno" - Pablo Picaso
"Koliko god vam se činilo da živite u materijalnom svijetu, zapravo živite u svijetu imaginacije" -
Neville Goddard.
Kao i sve u mom životu (nemam blagog pojma kako je u Vašem), u ovom što slijedi ima svega,
povijesti, citata, izmišljotina, snova, halucinacija, fantazije, afiniteta i njihovih suprotnosti (da sad
ne tražim po netu kako se to stručno kaže), "laži" i "istina", "dobra" i "zla" i da ne nabrajam dalje,
slobodno nastavite niz. Kako ću to pročitati ovisi samo o meni. Sve su opcije otvorene. Svatko sam
odabire svoj put. Kako ovdje tako i u životu.

Možda budući slavni citat:

"Gomila baba, žaba i Hromih Daba, prikupljenih i izmiješanih te bačenih na papir kako se meni
svidjelo". Ili je možda citat već zauzet? :)
I... baš me zanima kako će se svidjeti Vama i za koju opciju ćete se Vi odlučiti.

I posljednje pitanje? Zašto taj povijesni okvir? Nije baš politički, kulturološki, sociološki, moralno,
ideološki najkorektniji. Baš zato! To je bilo posljednje poglavlje prave i istinske Igre. Nakon njega,
Igra je riješena, dobivena ili izgubljena, ovisi o percepciji i poziciji pojedinca. Sve nakon toga,
uključujući i ovo što se danas događa samo je igrokaz koji je organizirala pobjednička strana.
Globalno.
Na razini pojedinca, Igra i dalje traje.

Svoj i Vaš
Wolff Schepke.

"Izgleda da smo se cijelo vrijeme borili protiv pogrešnog neprijatelja. Ali sad, kad smo već ovdje,
trebali bi isprašiti kujine sinove. Ionako ćemo se kad tad morati sukobiti sa njima"
- George S. Patton, američki general, po završetku 2. svjetskog rata, samo nekoliko tjedana prije
nego što će slomiti vrat i poginuti u nikad razjašnjenoj prometnoj nesreći.
Zvuk zvona lagano se pojačavao polako se probijajući kroz tišinu. Njihov ujednačen ritam ljuljao ga
je poput valova. Sjedeći zvuk koji se pojavio u njegovoj svijesti bili su otkucaji starog zidnog sata u
predsoblju. Lagana kiša udarala je svoj ritam po prozoru. Otvorio je oči. Prljavi stari strop. Oblici
koji podrhtavaju na slabom jutarnjem svijetlu. Viđao ih je zadnjih godinu dana koliko već provodi u
Berlinu. Je li moguće da se već obukao a da toga nije bio svjestan? Sa nevjericom se dotakao po
trbuhu. Koža. Zanimljivo. Mogao se zakleti da je već bio budan i navukao donje rublje, hlače,
košulju i čarape. Sjeo je na rub kreveta i jače se koncentrirao na sebe. Ne. Definitivno je bio samo u
donjem dijelu pidžame. Osjetio je kako mu se koža ježi od hladnoće. Uniforma mu je bila uredno
obješena na vješalici kao i svakog jutra. Brunhilde, sobarica, čistačica, domaćica, žena koja se
brinula da svi časnici smješteni u zgradi preko puta Abhwera budu uredni, ispeglani, nahranjeni,
spremni za službu, kao i svakog jutra, nečujno se ušuljala u sobu dok je spavao. Kava je mirisala
tamo na stolu. Počeo se oblačiti. Ponovno ga je preplavio osjećaj da je to već napravio. Kao da je
netom prije obukao na sebe svoju kožu, svoju ličnost, sve što zna o sebi, sve što je bilo jučer,
prekjučer ili prije par dana. Čudan osjećaj. Dok se brijao, promatrao je lik u ogledalu. Nešto je bilo
neobično. Kao da ne poznaje čovjeka koji ga je promatrao sa druge strane. Oštra bol kad mu je
britva razrezala kožu na obrazu prekinula je tu sumaglicu u njegovoj glavi.
"Verdammt" jauknuo je,
"Je li sve u redu Herr Hauptsturmfuhrer?" upitala je Brunhilde sa druge strane vrata,
"Ja, ja" odgovorio je, brišući krv ručnikom,
"Samo neopreznost pri brijanju. Trebao bih se više fokusirati na britvu, a manje na gluposti"
odgovorio je.
Barem je konačno točno izgovorila njegov čin. Trebalo joj je par mjeseci da mu se konačno
prestane obračati sa Herr Hauptmann. Nikako da shvati važnost razlike između običnog kapetana i
kapetana SS-a. A razlika u njegovoj glavi bila je golema. Wehrmacht – obična vojska, bili su tek
pijuni, topovsko meso, dok SS ... Mi smo odabrani, nad ljudi, viša rasa, kasta ili što već. Kako
uopće miješati te dvije stvari? Ah, žene... imaju oko za detalje, ali neke stvari jednostavno ne mogu
shvatiti, pomislio je dok je zatezao savršeno skrojenu i ispeglanu crnu uniformu. Stavio je kapu na
glavu i pogledao se u ogledalo prije izlaska. Nebesko plave prodorne oči promatrale su ga ispod
oznake mrtvačke glave na kapi. Uzvratio je pogled i namignuo liku u ogledalu.
"Savršeno", rekao je samom sebi, "Pokazat ćemo ovim smrtnicima u Abhweru kako izgleda i što
sve može visoki časnik SS-a".

Bilo je kasno ljeto, pa iako je bilo tek 6 i 30, sunce se već pojavljivalo na horizontu. Izašao je na
vrata udahnuo svježi jutarnji zrak i pripalio cigaretu. Posebno najavljeni sastanci u njemačkoj
obavještajnoj službi, kojoj je bio dodijeljen prije par mjeseci, u njemu su izazivali uzbuđenost.
Španjolski građanski rat trajao je već više od godinu dana. Njemačka je u njemu aktivno sudjelovala
na strani Nacionalista Franciska Franka jer je Hitler, na samom početku, odlučio iskoristiti taj rat na
kontinentu kako bi isprobao svoje novo naoružanje, pogotovo avione i tenkove. Formirana je
Condor Legija i poslana za Španjolsku. U njezinom je sastavu bio više visokih časnika i operativaca
koji su na terenu, u živo i u stvarnim ratnim situacijama proučavali ponašanje vojnika i oružja te
isprobavali nove taktike. Bilo bi zanimljivo otići tamo po zadatku i okusiti malo akcije. Imao je
osjećaj da može pokoriti cijeli svijet dok je izlazio na ulicu i ušao u zgradu preko puta.
"Heil Hitler" – prenuo ga je uzvik i udarac petama narednik koji ga je dočekao na ulazu.
"Heil" odvratio mu je opušteno.
Prema vojnicima sa nižim činovima, pogotovo onima iz vojske odnosio se uvijek s visoka.
"Pratite me, molim, Her Hauptsturmfuhrer" – pozvao ga je narednik hitro se uputivši dugačkim
hodnikom.
"Hauptsturmfuhrer Schepke, mein Admiral" uzviknuo je narednik, prekidajući žamor u velikoj sobi
za sastanke.
Sve su se oči okrenule prema vratima dok je ulazio. Oštro je salutirao munjevito podižući desnicu
uz savršen metalni udarac petama.
"Naprijed Wolff, naprijed" odgovorio je Admiral Canaris.
"Posluži se kavom i pecivom i pridruži nam se".
"Jahvol, Herr Admiral" odgovorio je i krenuo prema bogato opskrbljenom stolu uz zid sobe.
Srčući vruću kavu, ispod oka je promatrao ljude u sobi. Canaris je stajao nehajno naslonjen na stol
na kojem je bila nekakva karta. Bio je vidno nezainteresiran za razgovor koji su vodili muškarci
nagnuti nad njom. Nešto je neobično sa tim Admiralom, pomislio je. Nije ga podnosio niti
specijalno poštovao. Admiral se uvijek ponašao nadmeno, nezainteresirano za bilo čije mišljenje ili
opservacije te se volio obraćati nižim časnicima po njihovom imenu. Potpuno ne tipično za
obavještajca i osobe od velikog Hitlerovog povjerenja.
"Ovo je Herr Ernst Schafer, istraživač Društva za istraživanje i proučavanje nasljedstva predaka,
Ahnenerbe" započeo je Canaris, glavom pokazujući prema jednom od muškaraca za stolom.
"Dodijeljen si njegovoj grupi koja priprema ekspediciju na Tibet. Tvoj zadatak u misiji je da, kao
obavještajac i kontra obavještajac, prikupljaš zanimljive podatke o naporima Engleza, Rusa,
Amerikanaca ili bilo kog drugog u regiji. Isto tako zadatak ti je pobrinuti se da ništa što tamo nađete
ne dospije u pogrešne ruke." zastao je i pogledao prema Wolffu, kao da očekuje njegovu reakciju.
"Zahtjev za tvojim sudjelovanjem u tome došao je od Reichfuhrera Himmlera direktno, stoga
očekujem ništa manje od savršeno odrađenog zadatka. Pismena naređenja ćeš pokupiti na izlasku od
Stabsfelwebela Jancke-a. Alles klar?" upitao ga je podigavši značajno obrvu.
"Javohl, Her Admiral" ispalio je Wolff, dok su mu se u glavi počelo zujati. Ovo nije očekivao.
Himmler? Odakle on u ovoj priči? Ekspedicija? Tibet? Gdje je do vraga, to? Pitanja su mu se rojila
po glavi, dok se trudio da sasluša Schaffera koji mu je pokazivao mapu i objašnjavao što traže i
zašto. Jebena Azija..., Verdammt, Bogu iza nogu, planine, snijeg, divljina. Nisu me mogli poslati,
primjerice, u New York ili London, da se malo provedem ili u Španjolsku? Sranje! Proučavanje
Tibetanaca, traženje korijena Arijevske rase? Gomila gluposti kojima je Hitler zaluđen. I još u
jebenoj Aziji, na jebenim planinama, tamo će baš biti i Engleza i Amerikanaca i Rusa, šta bi,
pobogu, oni radili ondje? Nitko od prisutnih, naravno, nije primijetio koliko mu se ne sviđa ovaj
zadatak. Davno je naučio izvana izgledati potpuno mirno, koncentrirano i zainteresirano dok su se
iznutra dešavali potpuno suprotni procesi. Pravi SS-ovac nikada ne pokazuje što se unutar njega
događa izvana zadržavajući ledenu fokusiranost i predanost dužnosti i zadatku.

"Fraulein Orsich, Mein Admiral", prenuo ga je glas narednika na vratima.

"Ah, Liebe Maria, uđi, uđi", Admiral Canaris je poput opčinjenog dječaka pohitao poljubiti ruku
ženi koja je ušla u sobu.
Wolff je osjetio trenutačnu promjenu atmosfere u sobi. Sve je postalo polu prozirno, u nekoj
sumaglici. Njegova su čula počela otupljivati a njegova ledena maska rastapala se kao kocka leda na
užarenom limenom krovu. Pogled mu je sa karte sam od sebe prešao na ženu koja se upravo
upoznavala sa vodstvom ekspedicije. O Bože, što je ovo? Zapanjeno se zapitao, promatrajući je.
Bila je prekrasna. Duge plave kose svezane u punđu na tjemenu sa dva duga uvojka koji su padali
preko njezinih ramena i dopirali do njenih grudi. Savršenih crta lica i tijela, dugih nogu sa visokim
petama koje ih dodatno isticale. A oči? Plave, prodorne, duboke, kristalno čiste i jasne, a opet
prožete nekom mistikom. Tko je ona? Božanstvo u ženskom obliku koje se spustilo na zemlju?
Sve ostalo izgubilo se u sumaglici. Samo je ona bila oštra i jasna. Potpuno je dominirala prostorom.
Sve je bilo njezino. Muškarci su kao lutke na koncu plesali oko nje, boreći se za trenutak njezine
pažnje. Wolff je stajao naslonjen na stol jer su mu koljena klecala. Pogledala ga je direktno u oči.
Kao da ga je pogodio grom. Osjetio je strahovit nalet energije, sječivo koje sječe sve što nije
povezano s njom, dok se sve ostalo potpuno izgubilo. Ostala je samo ona u svoj svojoj ljepoti.

"Ah, dragi Wolffe, znala sam da ću tebe naći ovdje", rekla je, vragolasto se osmjehujući i prišla mu.
"Vrijeme je, dragi, vrijeme je za Igru. Još nisi dovoljno snažan da imaš svoju vlastitu stvarnost, pa
dobro došao u moju.", šapnula mu je na uho.
"Mi... mi se poznajemo?", bilo je jedino što je mogao iscijediti iz svog kaotičnog uma koji je
divljao.
"Da, naravno, sreli smo se već bezbroj puta", odgovorila je.
Bilo je očito da se zabavlja sa njegovom zbunjenošću i nevjericom. Da je sreo tu ženu ranije,
sigurno bi se toga sjećao. Ali ipak, negdje duboko znao je da žena zna što govori i brzo je odustao
od daljnjeg propitkivanja.
"Došla sam te podsjetiti. Dovoljno dugo si spavao. Vremena i okolnosti zahtijevaju da se uključiš.
Znaš, dok spavamo i sanjamo mogu nam se dešavati razne stvari, ugodne i neugodne, lijepe i ružne.
Tek kad se probudimo možemo stvarno i djelovati na njih. Pogledaj oko sebe."
Osvrnuo se po prostoriji. Admiral Canaris negdje je otišao, ostali su se vratili proučavanju karte,
razgovarali, zapisivali, gestikulirali. Na njih dvoje uopće više nisu obraćali pažnju. Bruno Beger,
stručnjak za rasna pitanja, nesvjesnim pokretom ruke, prevrnuo je šalicu kave koja se razlila po
karti. Schaffer je dreknuo, izvadio svoju maramicu i panično pokušavao obrisati kavu sa papira.
Edmund Ger, tehnički vođa ekspedicije prasnuo je u smijeh. Drugi Ernst, Krause, filmski snimatelj i
entomolog, pokušavao je smiriti Schaffera koji je brišući kavu sa karte, brisao i tintu. Ostali su se
uskomešali u sobi, pokušavajući naći svoju ulogu u tom kaosu. Sve je izgledalo kao neka komedija
u kazalištu lutaka koje su plesale na koncu.
"Vidiš?" upitala ga je.
"Poći ćeš u Tibet. Tamo samo promatraj i budi pažljiv da ti nešto ne promakne. Tebi kao
istreniranom kontra obavještajcu to neće biti veliki problem. Ali, imam i dodatni zadatak za tebe.
Kao što pažljivo promatraš sve što se zbiva oko tebe, tako pažljivo proučavaj što se događa unutar
tebe. Koje su ti misli, koji osjećaji, koji procesi, kako ti tijelo reagira i slično. U svakom trenutku
pažnja ti mora biti usmjerena u dva pravca, prema van i prema unutra. Za ostalo ne brini, ja ću se
pobrinuti za to."
"Vi? I vi idete sa nama?", bio je zbunjen.
"Haha, na neki način si u pravu" zagonetno se nasmiješila,
"Do skorog viđenja, dragi Wolffe", okrenula se i ostavila ga da je promatra dok se polaganim,
zavodljivim hodom uputila prema izlasku.
"Gospodo!" dobacila je, prolazeći pored komedije za stolom. "Smirite se. Pošaljite narednika po
novu kartu i neka počisti ovaj nered. Posao čeka dok se vi ovdje ponašate kao čopor majmuna koji
ne znaju što bi prvo učinili!"
Situacija se u trenu iz potpunog kaosa promijenila u dobro podmazanu mašinu. Svatko je u trenutku
znao što i kako činiti. Marija je nastavila prema vratima, još se jednom lagano okrenula prema
njemu, namignula mu i izašla, zavodljivo njišući bokovima.

Dani su mu prolazili u istraživanju i pripremanju za zadatak sa ekspedicijom. Nije da je imao neki

izbor, već sljedećeg dana nakon sastanka kod Admirala, oslobodili su ga svih prijašnjih zaduženja.
Naredba je došla odozgo, ponovio mu je Canaris. To mu se nikako nije svidjelo. Umjesto da
organizira i jača mrežu Abwehrovih agenata i centara po cijelom svijetu, preostalo mu je da čita
knjige o Tibetu, njihovoj kulturi i jeziku. Umjesto da hvata obavještajce raznih nacionalnosti po
Njemačkoj, on proučava karte, fotografije hramova i njemu potpuno nepoznatih gradova i sela.
Svakog tjedna na podnošenju izvješća uvijek je bio posljednji u redu. Admiral Canaris, valjda u
onim rijetkim situacijama kada nije mogao osigurati nekog drugog da primi njegovo izvješće, samo
je mrmljao sebi u bradu i nešto zapisivao. Činio se da ga ni najmanje ne zanima što mu Wolff ima
za saopćiti. Jedini dodatni zadatak koji je dobio je javiti se u pisarnicu i narediti da mu se
dostavljaju prijevodi lokalnih kineskih, indijskih i tibetanskih novina. Čak se morao i grubo otresti
na narednika koji je prasnuo u smijeh, misleći da se kapetan SS-a sa njime šali ili ga zadirkuje. Sa
kolegama se sve manje družio jer su ga počeli zadirkivati zbog zadatka. Dobio je i pogrdni
nadimak, Jak (tibetansko govedo). Kao pravi SS-ovac nije si smio dozvoliti da loše odradi zadatak
iako mu se gadio. Da Japanci nisu prošle godine napali Kinu, bio je uvjeren, Schefferova bi se
ekspedicija već uzduž rijeke Jangce penjala prema Tibetu. Bez njega. Ovako, ostao im je samo put
preko Indije koja je bila u Britanskim rukama i koja je već jednom odbila Schefferu dati dozvolu za
prolaz. Možda je sve ovo uzaludno gubljenje vremena. Nadao se da je tako.

Oduvijek je bio ovisnik o adrenalinu, a sada mu ga je manjkalo. Osim... Kad bi pomislio na

tajanstvenu Mariju Oršić krv bi mu uzavrela. Kakva žena, kakva silina a opet ženstvenost koju
nikada prije nije vidio. Svaki puta kad bi ga obuzela malodušnost i dosada zbog njegovog zadatka,
pomislio bi na nju, maštao o sljedećem njihovom sastanku. I da, dobro je zapamtio njezine upute i u
svakom trenutku se trudio sjetiti se tog unutrašnjeg osluškivanja koje je od njega zatražila. Često se
hvatao u situacijama da se pita tko je ona, odakle dolazi, što radi, zašto. Jednom je zgodom pitao
Canarisa o njoj. Admiral je samo odmahnuo rukom i rekao da to nije njegov zadatak. Na opasku da
je i ona na neki način uključena u projekt ekspedicije, pa da bi bilo korisno da postoje neke
informacije o njoj, Canaris se samo podrugljivo nasmijao. Sljedećih nekoliko dana sam je
pokušavao naći neke odgovore ali mu to nije uspijevalo. Žena kao da nije postojala. Čak nije uspio
pronaći niti datum njezinog rođenja. Ništa. Pokušao se raspitati i kod svojih kolega. Dvojica su ga
ismijala kad se pokušao opravdati da mu je taj podatak potreban za pripremu ekspedicije. Treći ga
je prijavio pretpostavljenom. Isto tako, na sastancima sa članovima ekspedicije, jedino šta mu je
bilo važno čuti, zna li netko išta o njoj. Ništa. Kad je konačno povukao sa strane Schaffera i zatražio
od njega neke informacije vezane za nju, Admiralu Canarisu je prekipjelo. Uslijedilo je dvosatno
sapunanje ušiju u prisustvu direktno pretpostavljenog, kolege koji ga je prijavio i samog Schaffera.
"Budi siguran da će o ovome biti obaviješten SS. Kakav šljam nam šalju ovamo. Umjesto da se
priprema za zadatak o kojemu možda ovise i ljudski životi, on ganja suknju. I to onu koja daleko
premašuje njegov nivo. Počni malo razmišljati gornjom glavom za promjenu. Da više nisam čuo da
se raspituješ o ničemu što nije povezano sa tvojim naredbama. Jasno?" Nije se ni zaustavio da čuje
Wolffove gromoglasni Jahvol.
"Gubi mi se s očiju... "Hauptsturmfuhrer Jak.

I.
Marija je bila vrlo nadareno dijete. Već je u četvrtom razredu osnovne škole čitala povijesne knjige
namijenjene studentima. Posebno ju je privlačilo proučavanje starih civilizacija Babilona, Egipta,
Maja i Inka. Bila je oduševljena mitovima, pričama o bogovima, religijom i pogotovo tajnim
obredima svećenstva. Zanimala ju je astronomija, astrologija, tarot i horoskop. Uživala je čitati
književne klasike i slušati klasičnu glazbu. Brzo je prerasla klasično obrazovanje za svoj uzrast i
roditelji su na nagovor njezinih učitelja, odlučili upisati je u privatnu školu. Najkvalitetnije škole –
internati tog doba nalazile su se u Beču. Majka Sabrina bila je skeptična i nevoljko je pristala poslati
tako mladu kćer na školovanje daleko od kuće dok je otac Tomislav bio uvjeren da je to najbolje za
dijete. Marija je bila oduševljena. Konačno će moći naučiti više o Egipatskoj civilizaciji koja ju je
tako snažno privlačila. Jedva je čekala da završe praznici i da se sa ocem uputi u Beč. Već na
dolasku, čim su sišli sa vlaka na glavnom bečkom kolodvoru, grad ju je iznenadio, oduševio i
očarao već na prvi pogled. Mnoštvo povijesnih zgrada, baroknih palača, parkova, spomenika,
širokih aleja i uskih uličica u povijesnoj jezgri. Toliko kulture, povijesti i umjetnosti na jednom
mjestu. Toliko poznatih ljudi koji su živjeli i ostavili svoj trag na grad i njegovu povijest. Dok su se
automobilom vozili prema školi, oduševljeno je gledala sve oko sebe i upijala svaki djelić utisaka
kojih je Beč nudio u izobilju. Sama škola i pripadajući ženski internat bila je smještena u jednoj
prekrasnoj omanjoj,staroj palači sa velikim parkom u svom središtu. U sklopu objekta bio je i
samostan Reda "Kćeri Božje ljubavi" čije su časne sestre podučavale u školi i brinule se za štićenice
internata za mlade djevojke. Jedan od glavnih razloga zašto su Oršićevi izabrali baš ovu školu bila
je činjenica da je, za razliku od većine drugih, otvoreno pozivala vanjske predavače i učitelje. Na taj
način, škola je brzo stekla reputaciju umjerene katoličke škole sa značajnim prisustvom svjetovnih
znanja koje je nudila. Internat je, sa druge strane bio klasičan katolički ženski internat u kojem se
tražio red, rad i disciplina. Odmah po ulasku u zgradu otac i Marija zaputili su se strmim
stepenicama na kat te su uskoro sjedili u uredu glavne časne sestre. Sestra Franciska, voditeljica
škole i internata, kratko se predstavila i pomnije promotrila novu učenicu. Marija je sjedila mirno,
sa rukama u krilu i pozorno je slušala. Objasnila joj je kućna pravila, obaveze, predmete koje će
izučavati, upitala je o njezinom dosadašnjem obrazovanju, interesima i stvarima koje voli. Bila je
iznenađena zrelošću, znanjem i ponašanjem mlade djevojke. Razgovor je potrajao oko pola sata
nakon čega su se svi zajedno uputili u susjedno krilo palače u kojem su bile smještene sobe za
štićenice internata. Časne su sestre imale sobe na katu iznad. Sestra Franciska je otvorila vrata jedne
od soba i ušla, pozvavši Mariju da joj se pridruži. Otac Tomislav je u pratnji druge časne otišao u
prizemlje po njenu prtljagu. U sobi, na krevetu uz prozor, sjedila je djevojka duge smeđe kose i
čitala.
"Traute, ovo je tvoja nova kolegica sa kojom ćeš dijeliti sobu. Ime joj je Marija Oršić. Iz Zagreba
je." kratko ih je upoznala sestra Franciska.
Marija je pružila ruku, Traute ju je prihvatila i nasmiješila se. Već na prvi pogled, među djevojkama
se mogla osjetiti povezanost i privrženost. Sestri Franciski se na čas učinilo da se dvije djevojke
poznaju od prije. U sobu je ubrzo ušao i Marijin otac noseći kovčege sa njezinim stvarima. Nije
imao puno vremena jer je morao obaviti još neke poslove u gradu. Brzo se oprostio sa kćerkom i
izašao u pratnji sestre Franciske. Vrata su se zatvorila i dvije su djevojke započele razgovor. Vrlo
brzo su uvidjele da imaju mnogo toga zajedničkog. Traute se također zanimala za Egipat a voljela je
i klasičnu glazbu. Bile su sličnih interesa i imale su neiscrpne teme za razgovore.

Legao je ranije nego obično, pokušavajući smiriti um. Čim se više trudio tim više u tome nije
uspijevao. Prevrtao se po krevetu, proklinjući dan kad je odabran za taj suludi i bespotrebni put u
Tibet. Kad bi barem nekako mogao učiniti da nestane. Opcija odustajanja nije dolazila u obzir. Prvo,
njega se, ionako nije ništa pitalo. Drugo, naređenja su naređenja i morao ih je poštovati. Jedino što
bi ga moglo izvući jest da ekspedicija nekako propadne i prije nego što je počela. To bi bilo dobro.
Misli, asocijacije, planiranje što će učiniti u određenoj situaciji. Sve se to kotrljalo unutar njegove
glave, čineći ga nervoznim, razdražljivim i nesigurnim. Postajalo mu je sve očitije da ne može
predvidjeti što će se dešavati i planirati kako će se postaviti prema tome. Putovat će na potpuno
strana mjesta, sretati će nove ljude i biti u situacijama u kojima još nije bio. Pa čemu onda sve ovo?
Sjetio se Marijinog zadatka. Počeo je promatrati misli kako dolaze i odlaze, kako ga asocijacije
prebacuju sa teme na temu, kako um pokušava dati odgovore na izmišljene situacije. Pa sve se
ionako događa tu unutra, samo od sebe i izgleda kao zamišljanje. Fikcija. Fantaziranje. Hm, pa
zapravo i jest. Pokušao se sjetiti kada je točno uspio predvidjeti situaciju i imati potpuno
pripremljen odgovor. Nije mogao. Uvijek je nekako improvizirao i ponekad uspješno, ponekad ne,
izlazio iz raznih situacija. I gdje je sad? Tu u krevetu, u časničkoj sobi osoblja Abwehra i SS-a.

Odjednom se našao u gustoj šumi. Bila je noć. Sve je oko njega bilo uronjeno u tamu. Jedinu
svjetlost davao je snijeg kojim je tlo bilo pokriveno. Njegovi koraci i škripanje snijega odzvanjali su
šumom. Kroz krošnje iznad njega šaputao je vjetar. Odjednom, crvena svijetlost zaparala je nebo.
Sa njegove lijeve strane začuje se vika. Čak je i prepoznao neke riječi. Rusi! Što se događa? Još je
netko nešto povikao na ruskom i tada su otvorili paljbu. Mitraljez je štektao, meci su počeli zujati
oko njega. Okrenuo se na peti i potrčao u suprotnom smjeru. Noge su mu propadale sve dublje i
dublje u snijeg. Lijepile su se za tlo, a Rusi su se približavali. Metak mu je prozujao pored uha, tako
da je mogao osjetiti njegovu vrelinu. Pao je na koljena i nastavio panično puzati četveronoške.
Samo da se dokopa one kolibe koju je vidio krajičkom oka nekoliko desetaka metara desno. Ruke i
noge nastavljale su propadati u snijeg i blato. Sve teže se kretao. Odjednom, vrata kolibe su se
otvorila. Na njima je vidio obris žene u dugoj seljačkoj haljini sa rupcem zamotanim oko glave.
"Ovamo!" pozvala ga je na njemačkom.
Uspio se pridići, napraviti tih nekoliko koraka i svom silinom se stropoštao na drveni pod kolibe.
Bilo mu je udaralo kao ludo, želudac svezan u čvor a u grlu ga je pritiskalo. Borio se za dah.
"Smiri se. Prvo se smiri. Sve je u redu".
Taj glas? Zvučao je poznato. Pridigao se i pogledao u lice ženi koja mu je prilazila.
"Marija?"
"Da, da... samo se smiri!".
"Ali Rusi... Rusi dolaze!"
Prasnula je u smijeh,
"Da, dolaze, ali ne ovdje, ne sada".
"Kako? Za dlaku sam im pobjegao. Sigurno su vidjeli da sam se sakrio ovdje".
Prišla mu je, uhvatila ga za ruku i prodorno ga pogledala u oči.
"Smiri se!".
To ga je trgnulo.
"U redu" odgovorio je te duboko udahnuo i izdahnuo. Još jednom. Sve se smirilo. Vatra je pucketala
na ognjištu, svjetlost svijeće ocrtavao je lelujave oblike na zidovima. Izvana se više ništa nije čulo.
Zavladala je potpuna tišina i mir. On je i dalje bio prikovan njezinim pogledom.
"Wolffe. Reći ću ti nešto, ali ostani miran. Vrlo je važno da ostaneš miran! Klar?" upitala je, sa
prizvukom izrečite naredbe.
"Klar!"
"Ovo je san! Ti spavaš. Ništa od ovog nije stvarno. Ti sanjaš. Ali ne želim da se sad probudiš.
Klar?"
Klimnuo je glavom. I dalje ga je gledala ravno u oči. Nije mogao odvojiti pogled. Samo se
prepustio. Dakle ovo je san.
"Dobro došao u svoj san" rekla je i nasmiješila mu se.
"Sada ćemo se malo zabaviti".

Izašli su na trijem kolibe.

"Lezi, neka ti bude udobno" rekla je pokazujući na drvenu ležaljku sa povišenim naslonom za
glavu. Ona je legla do njega, naslonivši svoju glavu u pregib njegove ruke.
"Pogledaj u nebo".
Bilo je potpuno bistro, niti jednog oblačka. Zvijezde su sijale srebrnim sjajem. Nikada nije vidio
takvo nebo. Sve je bilo kristalno čisto, jasno, doslovno oštro. A zvijezde... Zvijezde su se kretale.
Nebo se neprekidno mijenjalo. Pokušao je naći neku pravilnost u njihovom kretanju ali nije mogao.
A opet, sve je bilo upravo savršeno skladno.
"Svaka od tih zvijezda predstavlja jedan tvoj život, jednog tebe. Sve su međusobno povezane i
djeluju jedna na drugu a opet svaka ima svoj zasebni put" šaputala mu je na uho.
Ništa nije razumio ali toplina njezinog glasa i činjenica da je znao da sanja bili su dovoljni. Nije
osjećao potrebu išta pitati. Samo je slušao.
"Kao što sada vidiš sve njih odjednom, tako se i tvoji životi odvijaju u istom vremenu. Zapravo,
vrijeme i ne postoji, ali o tome drugom prilikom" nasmiješila se i nastavila.
"Sada imaš priliku malo zaviriti u neki od njih. Hoćeš li?"
Pogledom je preletio zvjezdanim nebom i izabrao vrlo sjajnu zvijezdu koja je polako putovala preko
neba. Osjetio je da ga usisava i vuče prema sebi. Uskoro je utonuo u potpuno blještavilo. Odjednom
se našao na obali velike rijeke. Oko njega su bile neobične zgrade koje nikada prije nije vidio. Aleja
između njih bila je popločena bijelim kamenjem. Sa svake strane prostirao se red palmi. Ljudi
obučeni u jednostavnu odjeću poput mrava su milili unaokolo, svaki svojim poslom. Alejom se
kretala stoka. Neki ljudi su jahali na magarcima i devama. Rijekom su plovili drveni brodovi
trokutastih jedara. Trgovci su hvalili svoje proizvode s tezgi ispred njih. S druge strane rijeke vidio
je kompleks velikih građevina nalik palači. Na kopljima su se vijorile zastave. Na horizontu je
ugledao planine sa sjajnim vrhovima. Ne. To nisu bile planine. To su bile egipatske piramide. Ali ne
onakve kakve je on poznao iz knjiga i sa crteža. Bile su potpuno presvučene bijelim mramorom.
Vrhovi su bili od čistog zlata reflektirajući sunčevu svijetlost, pa se činilo da svaka ima malo sunce
na vrhu. Sve je bilo tako novo i nepoznato a opet imao je osjećaj da pripada ovdje. Pored njega je
koračala žena u svećeničkoj odjeći ukrašenoj zlatom i dragim kamenjem.
"Eto, u ovom si životu general u faraonskoj vojsci, ja sam svećenica. Ovdje igramo Igru za "crne".
Negativce, kako hoćeš. I trenutačno pobjeđujemo, kao što to obično biva na Zemlji. Zemlja je
predodređena da crni lako pobjeđuju. Na nekim drugim svjetovima je drugačije.", pustila ga je da
bude zbunjen i da ništa ne razumije.
"Vratimo se!" naredila je. U sljedećem trenutku, ponovno su ležali na trijemu trošne kolibe u šumi.
"Odaberi sljedeću!" rekla je.

Probudio se i pogledao oko sebe. Ništa mu nije bilo jasno i nije prepoznao mjesto gdje se nalazi ali
je, ipak znao što mu je činiti. Brzo je ustao, obukao na sebe čudnu odjeću i spustio se niz ljestve u
prizemlje. Donja je prostorija očigledno bila kovačnica ili nešto slično. U desnom kutu prostorije
vidio je dva privezana konja koji su ga mirno promatrali. Vatra na ognjištu lagano je pucketala.
Uopće se nije obazirao na prizore koje je vidio. Očito mu se jako žurilo da ode tamo gdje je naumio
a nije imao pojma kuda. Izašao je na ulicu. Bila je mračna, blatnjava, prljava i ispunjena mirisom
fekalija. Sa prozora koji su gledali na nju dolazilo je nešto svijetla i čuo je razne glasove ljudi.
Francuska, pomislio je prepoznajući jezik kojim su se sporazumijevali. Začuđeno je promatrao sam
sebe kako mu je poznato sve što se oko njega događa i kako točno zna što radi i kuda ide. Žurio je u
lokalnu krčmu koja se pojavila ispred njega. Neki ljudi na ulazu su ga pozdravili ali se on nije
previše obazirao. Bio je potpuno opsjednut nečim što se nalazilo u toj krčmi. Brzo je ušao i sjeo za
malen prljavi stol u kutu. Graja oko njega se pojačavala a on je nestrpljivo čekao. Nakon nekoliko
trenutaka pojavila se ona. Njemu se činila kao anđeo, prelijepa i savršena iako je bila prilično
prljave odjeće i lica, masne kose koja joj je padala preko ramena. Prišla mu je i blago se
nasmiješila.
"Uobičajeno gospodine Votreau?" upitala je hrapavim i umornim glasom, koji je njemu zvučao kao
najljepša glazba.
"Naravno" odgovorio je netremice ju promatrajući. Okrenula se na peti i otišla prema šanku na
drugom kraju krčme.
Nervozno je vrtio prstima dok ju je čekao da se vrati. Nešto ga je mučilo i bio je uzbuđen.
"Izvolite vaše piće gdine Votreau. Želite li još štogod?" upitala ga je.
"Da, zapravo želim" odgovorio joj je. "Marija!" započeo je uhvativši je za ruku. "Moram pričati sa
tobom. Moramo učiniti nešto."
"Marcel, što to radiš?" upitala ga je uplašeno, brzo izvukla svoju ruku iz njegove. "Moj će nas muž
ubiti ako nas opet vidi da razgovaramo. Zar si zaboravio što je rekao zadnji puta?"
"Nije mi važno, Marija. Pobjegnimo zajedno. Pođimo negdje gdje nas nitko neće pronaći." molio je.
"Ne govori gluposti. I sam znaš da to nije moguće." odgovorila mu je.
"Ne želiš to?" upitao je, plačljivim glasom.
"Želim Marcel. Ali to nije moguće," odgovorila je.
"TI!" začuo se uzvik negdje iza nje. Krupni je muškarac razgrtao goste u želji da čim prije dođe do
njih. "Jesam li ti rekao da više ne dolaziš i ne gnjaviš moju ženu?" režao je dok se približavao.
"Sada je stvarno bilo dosta! A i ti prljava kurvo!" okrenuo se prema Mariji. "I ti ćeš sad dobiti
svoje".
Šaka je poletjela i udarila Mariju direktno u desno oko. Ona je kriknula i srušila se na pod.
Muškarac joj je prišao i iz sve snage nogom je udario posred trbuha. Ostala je bez zraka i počela
hroptati. Muž ju je povukao za kosu, podigao i snažnim šamarom ponovno poslao na zemlju. Krv iz
nosa joj je šikljala dok se pokušavala obraniti od sljedećih nekoliko udaraca.
A on? On je samo sjedio potpuno nesposoban da se pomakne. Neće li ustati i pokušati je obraniti?
Zašto je paraliziran? Nije mu bilo jasno. Ovaj čovjek udara Mariju a on samo sjedi bez hrabrosti da
ustane i učini nešto.
Žestok udarac u glavu vratio ga je stvarnost. Stvarnost? Osjetio je da ga čovjek povlači za kosu i
podiže sa stolice. Tres. Sljedeći udarac razrezao mu je usnicu i izbio dva prednja zuba. U glavi mu
se mračilo. Nekoliko narednih udaraca kao da više nije ni osjetio. Sve se oko njega vrtjelo i počelo
nestajati u sumaglici. Netko ga je vukao između gostiju koji su vikali i odobravali. Vrata od krčme
su se otvorila. Snažan udarac u stražnjicu lansirao ga je na ulicu. Pao je direktno na glavu licem u
blato i izmet. Uspio se nekako prevaliti na leđa i drhtavom rukom obrisati mješavinu krvi i
prljavštine sa lica. Pogledao je prema vratima. Na njima je stajala ona, krvavog lica, natečeno
plavih i zaklopljenih kapaka na desnom oku, slijepljene kose i umrljane odjeće. Gledala ga je
lijevim okom i kao da mu se nasmiješila. I lagano klimnula glavom. U tom trenutku sve je nestalo i
ponovno su bili zajedno na trijemu kolibe.
"U nekim životima nemamo blagog pojma o bilo čemu" rekla je.

Sljedeća ga je zvijezda odvela u Srednju Ameriku u doba Azteka. Stajao je ispred žrtvenika držeći
krvavi nož u ruci, dok su dvojica vojnika prema njemu vukla sljedeću žrtvu. Žena se nije opirala i
sama je polagano legla na žrtvenik. Podigao je nož visoko iznad glave. Spustio je pogled prema
žrtvi i pogledao ju u oči. Znao je tko je ona. Uzvratila mu je pogled i potvrdno klimnula glavom.
Bila je potpuno mirna iako je znala što slijedi. On je polako spustio nož i lagano, gotovo nježno i sa
puno ljubavi, zario ga u njezina prsa i dalje ju netremice gledajući ravno u oči. Gotovo da je mogao
točno vidjeti trenutak kada se iskra svijesti u njezinom pogledu ugasila. Nekoliko snažnih pokreta
nožem i njezino je srce bilo u njegovim krvavim rukama. Podigao ga je visoko iznad glave dok je
svjetina oko njega klicala. Vojnik sa njegove desne strane brzim i odmjerenim udarcem odsjekao joj
je glavu koja se otkotrljala niz stepenice hrama. Sve to vrijeme on je bio miran, staložen i usmjeren
na duboko skriveno mjesto u sebi. Točno je znao što radi i zašto.
"U doba Azteka, bijeli tim je iznenađujuće odnio pobjedu" čuo je kako mu govori, glave naslonjene
na pregib njegove ruke, dok su zajedno promatrali zvjezdano nebo.
Pogled na sljedeću zvijezdu odveo ga je u vrijeme gdje je on bio ona a ona on.
"Sve su to uloge" objasnila mu je kad se vratio. "Nije bitno tko si, već što si." nasmijala se.
"Potrebne su nam granice koje nam daju naše uloge, tijela, misli i osjećaji koji nas vezuju za
vrijeme i prostor u kojem nam se čini da se nalazimo. Zapravo sve je ovo jedan veliki cirkus i
granice su nužan dio života u tom cirkusu. Ono što osjećamo kao sebe zamršen je sustav dimenzija
koje se neprekidno mijenjaju a koje nam daju oblik i formu, te nas razlikuje od ostalih. Cirkus ima
svoja pravila odijevanja i ne možeš se pojaviti u bilo čemu. To je kostimirana zabava i nije bitno
koji kostim nosiš, već je bitno da imaš kostim nekoga. Ne možeš doći na zabavu kao nitko."
Dok je govorila, pogled mu se zaustavio na maloj zvijezdi crvenkastog sjaja.
"Ovo će biti zanimljivo" nasmiješila se.
Lebdio je iznad ravnice uz veliku rijeku. Negdje u daljini čula se tutnjava topova. Visoki stupovi
dima dizali su se iz grada gotovo potpuno pretvorenog u ruševine. Pored njega je proletjela
eskadrila Stuka i počela se obrušavati prema zemlji ispuštajući svoj smrtonosni teret. Na zemlji su
se vidjele grupacije vojnika i tenkova u naletu. Druge grupacije vojnika tvrdoglavo su branile
ruševine. U općem kaosu vojnici su padali kao pokošeni na obje strane. Tenkovi i druga vozila
nestajala su u plamenim kuglama. Sirene su zavijale, granate fijukale na sve strane. A on je samo
lebdio iznad tog pakla promatrajući ga kao na kino platnu. Odjednom je negdje dolje zamijetio
grupu od tri Panzera III, dva Stuga i četiri pješadijska transportera koji su nadirali prema polu
srušenoj zgradi neke tvornice. Granata iz protutenkovskog topa pogodila je prvi tenk. U snažnoj
eksploziji kupola je bila odbačena nekoliko desetaka metara u zrak. Trojica protivničkih vojnika
približavali su se grupi sa bočne strane svaki noseći po par boca sa Molotovljevim koktelom.
Uskoro se transporter pun vojnika pretvorio u plamenu buktinju. Ljudi su iskakali i umirali u
vatrenoj stihiji. Drugi je tenk oštro skrenuo i pregazio onu trojicu koji su pokušavali naći zaklon u
plitkom rovu. Mitraljezi su rešetali na sve strane. Zrak je bio gust od dima, prepun prašine i pepela.
Uokolo su letjeli komadi zemlje, kamenja, metala, drva i spaljenih dijelova ljudskih tijela. Iz
predzadnjega transportera počeli su iskakivati vojnici u punoj ratnoj spremi. Prvi koji je iskočio
zakačio je minu. Snažna eksplozija raznijela ga je na komade koji su udarali po metalnim pločama
transportera i ostalima vojnicima koji su iskakali. Crvena sumaglica od krvi, rosila im se na licima
dok su je pokušavali obrisati i povratiti vid zamagljen ljepljivom smjesom krvi, nafte i blata. Trojicu
koja su iskočila s druge strane presjekao je rafal protiv avionskog topa prije nego što su dotakli tlo.
Ostali su iskočili trenutak prije nego što je protutenkovska granata udarila u kabinu transportera
pretvorivši je u neprepoznatljivu smjesu metala, dijelova ljudskih tijela i krvi. Preživjeli vojnici
trčali su kako bi uhvatili neki zaklon. Pogled mu je pao na jednog posebno. Način kretanja tog
vojnika bio mu je strahovito poznat. Kao da... Sve je u trenutku nestalo. Zavladao je potpuni mrak.
Samo je čuo poznati glas:
"Još ti nije dopušteno vidjeti budućnost u životu u kojem si u procesu buđenja".

Zvuk zvona lagano se pojačavao polako se probijajući kroz tišinu. Njihov ujednačen ritam ljuljao ga
je poput valova. Sjedeći zvuk koji se pojavio u njegovoj svijesti bili su otkucaji starog, zidnog sata
u predsoblju. Lagana kiša udarala je svoj ritam po prozoru. Otvorio je oči. Opet onaj prljavi stari
strop. Iako još nije svanulo ispod prozora je bilo živo. Njemački su vojnici i pripadnici SS-a radili
zadnje pripreme za svečanost povodom skorašnjeg posjeta Benita Mussolinija Berlinu. Wolff je,
iako se nadao nekom zadatku vezanom za taj posjet, i opet bio u potpunosti isključen. Umjesto toga
kao i većinu drugih dana, provest će ga u biblioteci na Unter den Linden Boulevardu, proučavajući
materijale o Tibetu.
" Hauptsturmfuhrer Schepke?"
Prenuo ga je glas ljepuškaste recepcionerke.
"Ja?"
"Imate poruku od Herr Begera, bitte schoen" odgovorila mu je predajući mu komadić papira.
"Nađimo se u šest sati popodne u Hotelu Adlon na Pariser Platzu. Večera i piće. Bruno."

II.
Mjeseci su brzo prolazili. Disciplinirani život i školovanje u internatu bilo je naporno, puno obaveza
i odricanja, no Marija se brzo prilagodila. Časne sestre su često bile iznenađene brzinom kojom uči i
izvršava sve svoje obaveze. Naučila je i da je ponekad dobro malo usporiti. Nije se htjela previše
izdvajati od svojih kolegica. Ipak, u slobodno vrijeme je i dalje čitala i proučavala knjige iz bogate
školske biblioteke. Uz pomoć sestre Franciske učlanila se i u sveučilišnu knjižnicu. Čežnja za
domom i obitelji bila je sve slabija. Provodila je vrijeme u učenju, razgovorima sa časnim sestrama i
Traute, šetnjama po parku. Jedne je noći usnula ružan san. Buncala je nerazumljive riječi što je
probudilo Traute. Uplašena i ne znajući što se događa prijateljica ju je pokušavala probuditi i
prekinuti noćnu moru. Trebalo je proći nešto vremena prije nego što je došla k sebi i shvatila da je
sve to bio san.
"Što se dogodilo?" upitala je Traute.
"Imala sam strašan san" odgovorila je Marija, još uvijek ubrzano dišući. "Svijeća u sobi sestre
Franciske prevrnula se. Sve je bilo ispunjeno vatrom i dimom".
"To je bio samo san, Marija" pokušala ju je umiriti.
"Ne znam. Nisam sigurna. Bilo je tako stvarno." I dalje je bila uzbuđena i nervozno je dohvatila
svoje papuče. "Pođimo i pogledajmo, molim te."
"Ali..." preplašeno će Traute "Zabranjeno je noću izlaziti iz sobe. Što ćemo ako nas netko uhvati?"
Marija je već bila na vratima i nije joj preostalo ništa drugo nego da ju slijedi. Pošle su na kat gdje
se nalazile sobe u kojima su spavale časne sestre. Stari je pod škripao i Traute je bila prestrašena.
Molila je Mariju da se vrate u sobu. Ova nije željela odustati. Morala je provjeriti je li sve u redu.
Približavajući se kraju hodnika odjednom su osjetile miris dima. Ispod vrata sobe sestre Franciske
probijala je svijetlost i dim.
"Vatra! Vatra!" povikala je Traute. Časne su sestre trčeći počele izlaziti iz svojih soba. U općem
metežu nitko nije primijetio da je Marija već izvukla sestru Francisku iz kreveta u sobi u kojoj je
gorjelo. Jedna je sestra dohvatila posudu sa vodom. Ostale su joj se brzo pridružile i požar je uskoro
bio stavljen pod kontrolu. Kada se sve smirilo svi su gledali u dvije djevojke.
"A što ste vas dvije radile ovdje na katu usred noći?" upitala ih je sestra Franciska.
"Tražile smo svijeće za našu svjetiljku u sobi" pokušala se izvući Marija.
Sestra Franciska je samo spustila rubove svojih usana, namrštila se i uputila im strog pogled. Bilo je
jasno da nije povjerovala u tu laž. Sljedećih nekoliko dana po kazni Marija i Traute morale su ribati
hodnike internata. Bila je to blaga kazna. Zbog činjenice da su joj zapravo spasile život, sestra
Franciska nije bila ljuta na njih, no morala ih je nekako kazniti za njihovu noćnu šetnju po
hodnicima škole.

Oko pola šest popodne lagano je krenuo niz Unter den Linden Boulevard prema Branderbuškim
vratima. Na ulici je bilo puno ljudi i vojske koji su uređivali svaku zgradu svaki prozor, vješali
talijanske i njemačke zastave, ukrašavali stupove rasvjete cvijećem. Iz izloga pored kojih je prolazio
gledali su ga portreti Hitlera i Mussolinija. Gestapo i naoružani SS-ovci legitimirali su ljude na ulici
i provjeravali zgrade od vrata do vrata. Auti su prolazili bulevarom. Sve je izgledalo kao dobro
uštimana mašina u kojoj svaki kotačić točno radi svoj posao, a opet. Ljudi su pričali, gestikulirali,
hodali, radili kao u nekom transu. Kao da ih uopće nije bilo. Kao da se sve događalo samo od sebe,
bez ikakvog njihova utjecaja.
"Gutten Abend, Her Hauptsturmfuhrer, Vaše papire molim"
Prenuo ga je glas starijeg muškarca u crnom baloneru sa crnim šeširom. Uz njega su stajala dva
mlada SS-ovca naoružana novim MP38 automatima. Nezainteresirano je pružio papire agentu,
lijeno otpuhujući dim cigarete, namjerno se trudeći da mu usmjeri dim u lice.
"Sve je u redu?" upitao je.
"Naturlich Her Hauptsturmfuhrer, rutinska provjera"
"Kamo ste se zaputili i kojim poslom?" drsko je nastavio agent.
U tom trenutku Wolff je osjetio kako mu bijes iz predjela trbuha nadire prema glavi. Ma šta on misli
tko je? Pišljivi, stari, isluženi agent Gestapoa. Tako se obraća meni? Kapetanu SS-a! I ovi balavci
što paradiraju ulicom s najnovijim automatskim naoružanjem! Malo pomalo, kao crna hobotnica
bijes mu se penjao uz kralježnicu i počeo se pipcima omatati oko glave. Kao da ga je neko
nepoznato biće postupno opsijedalo i pokušavalo ga preuzeti. U sljedećem je trenutku shvatio da
promatra taj bijes. Imao je osjećaj kao da mu je nametnut, kao da nije njegov i kao da njega samog
pokušava staviti pod svoju kontrolu. Bijes je poticao agresivnost, mržnju i želju da napadne agenta.
Da ga uvrijedi i povrijedi. Negdje u daljini pojavljivala se mogućnost da potegne svoj Luger i nauči
ovoga pameti. Opet, bilo je tu još nečega. Kao da je promatrajući svoj bijes vidio što će se desiti
ukoliko mu se prepusti. Nekoliko mu je neugodnih scena izazvanih njegovim bijesom brzo prošlo
kroz glavu. Prisjećajući se Marijinih uputa, odlučio mu se oduprijeti i ostati smiren koliko je mogao.
"Idem u Hotel Adlon na večeru sa gospodinom Brunom Begerom, stručnjakom za rasna pitanja"
odgovorio je agentu, uspijevajući sakriti svoje unutrašnje stanje. "Posao pa uživanje u večeri, piću i
nadam se nekom ugodnom ženskom društvu" dodao je, samouvjereno se nasmiješivši.
Osjećaj da kontrolira svoj bijes, činio ga je snažnim. Bio je to nov osjećaj koji mu se svidio.
"Vrlo ste ljubazni, Her Hauptsturmfuhrer. Želim Vam ugodnu večer" odgovorio je agent, mahnuo
rukom svojoj pratnji i okrenuo se prema sljedećoj "žrtvi".
Wolff se ponovno usmjerio na bijes u sebi. Kao ranjena i poražena zvijer povlačio se prema trbuhu i
konačno nestao negdje unutra. Zanimljivo, pomislio je. Uopće nije bilo teško.

Bruno je već sjedio za bogato ukrašenim stolom u sredini hotelskog restorana. Ovi naučnici na
državnom novcu sigurno znaju uživati, pomislio je. Predao je kaput i kapu konobaru i sjeo nasuprot
Bruna.
"Abend Herr Bruno"
"Aben Herr Wolff, kako ide ovih dana?"
"Pripreme teku dobro, iako problemi s rutom još nisu riješeni, dapače..."
"Da, prokleti Englezi, ponovno su nam uskratili dozvolu za prelazak preko Indije" ubacio se Bruno.
"Situacija u Kini isto ne obećava. Japanci su dobro napredovali ali im se ofenziva polako ispuhuje"
nastavio je Wolff. Imao je dosta informacija o Japansko-Kineskom ratu ali nije htio da razgovor ode
u tom smjeru.
"Da, Ernst ima ideju da bez dozvole odemo u Indiju i sami se probijemo do gore. Nisam siguran da
je to dobra ideja"odgovorio je Bruno. "Isto tako, neobično se ponaša ovih dana. Rastresen je i
nesiguran" nastavio je.
Odlično, pomislio je Wolff, možda ipak ima nade da sve ovo propadne pa će se moći vratiti
normalnom poslu.
"Ali dosta o poslu, naručimo" nasmiješio se Bruno mahnuvši konobaru, "Za piće preporučam
Domaine de la Rommanee. 36-a. Odlična berba" kazao je, vidno želeći impresionirati Wolffa i
konobara.
Wolff je samo klimnuo glavom. Nije se pretjerano razumio u izbor vina. Radije bi popio dobro pivo,
ali nije htio uvrijediti Brunu i omalovažiti njegovo poznavanje enologije.
"Ja ću jedan lovački odrezak i kiseli kupus kao prilog" kratko je dobacio konobaru.
"Meni svinjsko pečenje sa krumpirom" dodao je Bruno.
"Jahvol, meinen Herren odgovorio je konobar, udario petama i odjurio ispuniti njihove želje.
"Cigaretu?" ponudio ga je Bruno, "Kubanski duhan, uvozni iz SAD-a" namignuo je.
Sjetivši se Hitlerove ideje o Njemačkoj koja je potpuno samodostatna i neovisna o uvozu, pogotovo
roba mrskih kapitalista sa zapada, Wolff se kiselo nasmiješio i samo klimnuo glavom te prihvatio
ponuđeno.
"Baš je krasan ovaj duhan" odgovorio je otpuhujući prve kolute dima.
Kada je konobar donio vino, Bruno je opet počeo pričati o ekspediciji i svojim očekivanjima što će
sve tamo naći i vidjeti. Bio je potpuno opsjednut. Iz očiju mu je sijalo. Avanturizam, želja za
osobnim uspjehom i priznanjem, želja za bogatom nagradom, prestižem i moći. Wolff ga je slušao,
u glavi bilježio važne stvari, ali je istovremeno promatrao okolinu, druge ljude za stolovima,
konobare koji su užurbano posluživali goste. Imao je čudan osjećaj da primjećuje i čuje puno više
nego obično. Slušao je istovremeno Bruninu priču i priču debelog bogatog industrijalca za
susjednim stolom. Znao je i što je naručio par u kutu. I hrana koju su im poslužili imala je neki bolji
i dublji okus nego inače. Sve je izgledalo puno stvarnije i življe nego inače. Svidio mu se taj
osjećaj. Osjećao je da dominira prostorom. Odjednom osjetio da je netko ušao u prostor i počeo
otimati tu dominaciju. U restoran je ušla prekrasna žena, duge plave kose u crnoj, pripijenoj haljini,
golih ramena, koja je jedva uspijevala zadržati bujne grudi. Cipele sa visokim potpeticama dodatno
su naglašavale njezine savršeno oblikovane noge i stražnjicu. Bilo mu je teško odvratiti pogled sa
nje, ali nije mogao buljiti dok se Bruno i dalje trudio da dobije njegovu punu pažnju. Vratio je
pogled na Bruna i trudio se zadržati ga na njemu. Ipak, jasno je mogao osjetiti ženino prisustvo i
njezin hod kroz restoran. Sjela je za stol nasuprot njihovom. U njezinom društvu bio je sredovječni
pukovnik Wehrmachta. Pogledom je prešao po njezinom licu. Bila je stvarno lijepa, decentne
šminke koja je jasno isticala njezinu prirodnu ljepotu. Njezina se dugačka kosa lagano gibala kako
bi zabacivala glavu i smijala se. Snježno bijeli zubi isticali su punoću njezinih crvenih usana.
Pogledala ga je ravno u oči svojim duboko zelenim očima iz kojih je provirivalo još nešto. Nešto
kao mračno noćno nebo. Duboko. Beskrajno... Vrijeme unutar njega kao da je stalo. A izvana se sve
i dalje odvijalo. Samo od sebe. Jeo je, pio vino, razgovarao s Brunom. Pa ipak, njegova je
kompletna pažnja ipak bila zarobljena. Svaki put kad bi ga pogledala kao da ga je usisala u svoj
pogled, kao da ga je potpuno zarobila. I očito je bilo da se zabavlja sa njim.

"U redu, dragi Wolffe, vrijeme je da odem na počinak", rekao je Bruno ustajući.
Očigledno je završio svoj monolog ili je primijetio da je Wolffovu pažnju i interes nije mogao dulje
zadržati. A bio je i lagano pripit.
"Nadam se da ti je večera prijala. A vino nije bilo loše. Do druge prilike, auf vieder sehen".
Wolff je također ustao, pozdravio se sa Brunom i još se jednom utopio u očima prelijepe neznanke.
Čvrstim korakom uputio se prema šanku. Morao je popiti još nešto žešće.
"Viski" dobacio je šankeru. "Na ledu".
Izvadio je još jednu od Bruninih cigareta i pripalio je. Bruno je bio velikodušan i prepustio mu je
cijelu tabakeru. Otpuhnuo je dim prema ogledalu koje se protezalo iza konobarovih leđa. Osjetio je
lagani dodir po ramenu.
"Gutten Abend Herr Hauptsturmfuhrer. Smijem li vas počastiti sa pićem?"
Glas joj je zvučao kao melodija. Je li moguće da ju nije primijetio u ogledalu dok je prilazila? Jasno
je vidio stol za kojim je sjedila do prije minute. Kao da je trenutak dok mu je prilazila bio potpuno
izrezan iz njegove svijesti.
"Hauptsturmfuhrer Schepke, Wolff. Naravno gđice?" predstavio se poljubivši joj ruku.
"Heide. Heide Lehman, baš me veseli".
"Što pijete gđice Lehman?"
"Martini", veselo je odgovorila "I ime je Heide, Wolffe" uputivši mu pogled koji nije ostavljao
mogućnost da bude drugačije nego što ona kaže.
"Naravno Heide, oprostite" mahnuo je konobaru, "Cigaretu? Kubanski duhan, uvozni iz SAD-a"
ponudi je.
"Oh, hvala, može. Američki kažete? Pokušavate li Vi to mene impresionirati Her
Hauptsturmfuhrer?" odgovorila je zavodljivo se osmjehujući.
"Kada bih bar mogao" odvratio je uz osmjeh.
"Naravno da možete. Izgledate fantastično u toj uniformi. Oči su Vam lijepe i duboke. Pravi
Arijevac!" rekla je nagnuvši se prema njemu, oslanjajući se na laktove, nadlakticama pritisnuvši
grudi i time dodatno naglašavajući njihovu punoću i veličinu. Nije mogao skrenuti pogled sa njih,
dok se ona zadovoljno smješkala.
Žena koja njemu prilazi i koja njemu dijeli komplimente? Sjetio se u tom trenutku kontra
obavještajne obuke. Kada ti priđe lijepa žena i počne otvoreno flertati i manipulirati svojim
seksipilom, vrlo je vjerojatno špijunka koja će u jednom trenutku pokušati izvući neke informacije.
Vremena su bila takva da je Berlin bio prepun raznih obavještajaca stranih službi kao i ostalih koji
su tražili bilo kakve informacije o njemačkim planovima kako bi ih prodali najboljem kupcu.
Osjetio je navalu adrenalina i odlučio se poigrati sa lijepom neznankom.
"Hvala Vam, mogu samo uzvratiti. Vrlo ste lijepi i vrlo zanimljivi. Ali, što će reći Vaš pratitelj?"
zapitao je, pokazujući pogledom prema pukovniku Wehrmachta koji je i dalje sjedio za stolom.
"Ah on? Samo lutka na koncu koju koristim za kretanje" odgovorila je sa podsmijehom, "za
kretanje po mjestima gdje mogu sresti ljude poput Vas."
Iznenadna promjena glasa iz posprdnog u zavodljivi iznenadila ga je. Fantastično, pomislio je.
"I ne, nisam špijunka, dragi kapetane SS-a, ne zanima me ništa od informacija koje imate. Zanimate
me Vi!"
Iznenadila ga je. Kako je znala što misli? Osjetio je nemir, kao da je gubio kontrolu nad sobom i u
tom se trenutku sjetio svog zadatka. Promotrio je unutar sebe. Bilo je tu svega i svačega. Straha,
uzbuđenja, seksualne želje, sumnje, avanturizma, nestrpljenja, osjećaja gubitka kontrole,
nesigurnosti, ljutnje na sebe. Prekopavao je po sebi i tražio nešto za što bi se mogao uhvatiti. Što bi
sada bilo najpametnije za reći ili učiniti?
Heide ga je i dalje pažljivo promatrala, povremeno mu lagano otpuhujući dim cigarete u lice.
"Zanimljivo je to što radite" rekla je zagonetno se osmjehujući. "Radite li to uvijek?"
"Na što točno mislite, gospođice? Na flertanje sa nepoznatim ženama?"
"Ma dajte. Znate Vi dobro na što ja mislim. Vidim Vam u očima."
Nije bio siguran što da odgovori.
"Evo. Ta nesigurnost. Viđate li ju često?" Čitala ga je kao otvorenu knjigu.
"Ne toliko često. Ali u društvu poput Vašeg? Da, vidim. Nisam siguran koji bi bio pravi odgovor na
Vaše pitanje".
"Pa pronađite ga, dragi Wolffe" nasmijala se.
"Da, trudim se raditi to što češće. Promatrati prema van i prema unutra. Želim vidjeti kako određen
impuls koji dolazi iz moje okoline djeluje na moje unutrašnje stanje. Isto tako vidim da sam tada
puno uspješniji u svemu što radim. Sve mi izgleda stvarnije. Ima drugačiji okus. Kao da odmah
znam što i kako napraviti. Ne znam točno što je, ali mi izgleda korisnim." Sam je sebe iznenadio.
Odakle je ovo izašlo? Zašto je odmah popustio ovoj ženi i rekao joj što radi?
"Zanimljivo" odgovorila je Heide. "Nisam dosada čula da netko to radi. Zvuči jako zanimljivo".
Pogledom je prodirala u njegove oči. Sve oko njega je počelo nestajati. Samo su njezine oči bile
jasne. Počeo se gubiti u želji da se utopi u njima. I, naravno, da ovu ženu čim je prije moguće
odvede u krevet. Fantazije o tome zamagljivale su mu um.
"Nemojte se gubiti u mom pogledu, kapetane SS-a.!" tiho je prošaptala, gledajući ga direktno u oči.
Zelena boja vidljivo je tamnila. "Budi tu! Osjeti me. Vidi mene i vidi sebe."
Njezine su oči postajale potpuno crne. Ponovno je osjetio kako ga iznutra, duboko, promatra nešto.
"Tko sam ja?" prošaptala je tiho. "Što sam ja?" nastavila je nakon dulje stanke. "Tko si ti?"
Sve je oko njega potpuno nestalo, samo su njene oči, crne, duboke oči, i dalje bile ovdje.
"Što si ti?"
Nije bio siguran da li čuje zvuk ušima ili se on samo pojavljuje u njegovoj glavi. Ponovno je osjetio
kako mu se nešto podiže iz trbuha. Razni osjećaji, misli i asocijacije pokušavale su preuzeti njegov
um. A iza njih valjao se strah. Veliki strah. Strah od smrti i nestajanja, strah od ništavila. Njegove
grane, kao grane agresivnog bršljana obavijale su ga i penjale mu se uz tijelo. Cijela ta crna,
ljepljiva i ljigava masa pokušavala je zagospodariti njime i preuzeti ono malo volje i svjesnosti koje
je još imao. Duboko je udahnuo. Zatvorio oči i unutar sebe oštro rekao: Ne! Nećete me preuzeti. U
trenutku kad je to izgovorio unutar sebe osjetio je smirivanje. Crna se zvijer počela povlačiti i
uskoro je nestala negdje u dubini. Polako je otvorio kapke. Heide ga je gledala svojim bistrim,
zelenim očima, koje kao da su mu se smiješile. U njima se vidjelo odobravanje i zainteresiranost.
"Dobro, vrlo dobro, dragi", rekla je, namignula mu i nagnula se prema njemu te ga nježno poljubila.
"Hoćemo li?" šapnula mu je u uho, zavodljivo vrteći ključ od hotelske sobe oko prsta.

Otvorila je vrata sobe na kraju dugog hodnika na trećem katu i povukla ga unutra. Wolffu je u glavi
tutnjalo. Bio je lagano pripit ali ta tutnjava nije mogla biti posljedica alkohola. Nešto se u njemu
prevrtalo i budilo se.
"Piće?" upitala ga je kad je upalila svijetlo.
"Što nudite?" upitao je.
"Prvo konjak a onda i sebe" zavodljivo se nasmiješila i raspustila kosu.
Skinula je kaput i lagano ljuljajući bokovima zaputila se do ormara u kojem su bile različite vrste
alkoholnih pića. Pokreti su joj bili poput mačke. Skladni, ženstveni i zavodljivi. Bila je potpuno
sigurna u sebe i to je zračilo iz nje. Natočila je konjak u čašu i lagano se okrenula, krenuvši prema
njemu gledajući ga direktno u oči svojim smaragdno zelenim pogledom. Otpila je gutljaj iz čaše i
pružila je njemu netremice ga promatrajući. Kao da je vrebala nešto što je bilo skriveno iza
njegovog pogleda. Primakla se još bliže i šapnula mu.
"Vratit ću se brzo. A ti... raskomoti se... i nemoj se izgubiti. Za ono što želim, trebam Tebe."
Osjetio je vrelinu njezinog daha i vlažnost njezinih usana kad ga je njima, kao slučajno, dodirnula
po uhu. Naglo se okrenula. Njezina kosa dodirnula ga je po licu a nosnice mu je preplavio miris
njezinog parfema i miris njezine kože. Nestala je zatvorivši vrata kupaonice za sobom. Lagano je
skinuo kaput i zajedno sa kapom objesio ga o vješalicu u uglu. Osvrnuo se po sobi. Na zidovima su
bile slike koje su prikazivale vikinške ratnike u borbi, valkyrie u raznim situacijama, nordijske i
egipatske bogove. Bilo je tu i nekoliko kipova koji su prikazivali egipatsku božicu Izidu, Bastet,
Totha. One druge nije prepoznavao. Bilo je tu prikaza nordijskih runa, svastika u raznim oblicima.
Svijeće su stajale na sve strane. Bilo je i nekoliko vaza sa svježim cvijećem. Veliki drveni stol
dominirao je prostorijom, u njegovom središtu stajalo je veliko Crno Sunce. Viđao je taj znak, znao
je da se radi o nekom elitnom, tajnom društvu ali nije točno znao o kojem i čime se bave. Oko stola
su bile raspoređene stolice. Njih desetak, raskošno ukrašenih, s jednom velikom runom na svakom
naslonu. Runa se sastojala iz dvije strelice spojene u jednu. Nikada prije nije vidio takvo što. Bilo je
očito da se ova soba koristila za sastanke grupe ljudi koji su bili dovoljno bogati i utjecajni da si
mogu priuštiti ovakav prostor. Na kraju sobe vidio je vrata koja su se otvorila. Na njima je stajala
Heide, ogrnuta crnim ogrtačem glave prekrivene kapuljačom.
"Dođi" pozvala je. "Pridruži mi se".

Druga je prostorija bila manja. Sjene koje su stvarale svijeće igrale su se po zidovima. U uglu je
gorio mirišljavi štapić. Dalje od toga se nije vidjelo. Sve je bilo u nekom polu mraku. Na sredini je
bio velik krevet prekriven baršunastim prekrivačem.
"Sjedni" šapnula mu je.
Nešto je u njezinom glasu bilo toliko snažno i sugestivno da nije mogao učiniti ništa drugo osim
onoga što mu je govorila. Tutnjava u njemu se pojačavala. Počeo je osjećati strah kako mu puzi uz
kralježnicu, želudac mu se počeo stiskati a grlo mu se osušilo. Duboko je udahnuo, zatvorio oči i
pokušao se smiriti.
"Nemoj se izgubiti. Želim da ostaneš ovdje. Trebam te da ostaneš ovdje" prošaptala je.
Otvorio je oči. Heide je stajala na sredini, lagano raspustila ogrtač koji je skliznuo niz njezino
savršeno tijelo koje se ocrtavalo u polumraku. Jedino što je imala na sebi bila je ogrlica s runom
oblika dvije spojene strijele. Polako mu je prišla i stala ispred njega tako da su joj gole grudi bile
točno ispred njegovih očiju. Runa na ogrlici stajala je točno između njih. Uhvatila ga je rukama za
glavu, podigla je, pogledala ga u oči i poljubila. Poljubac je bio vreo i vlažan, usne su mu gorjele
dok ih je lagano razmicao. Osjetio je njezin jezik kako traži njegov. Sklopio je oči i prepustio se.
"Ne! Ne zatvaraj oči. Gledaj me, Wolff. Cijelo vrijeme me gledaj." rekla je.
Ponovno ga je poljubila. Gledali su se ravno u oči. Dok ga je tako ljubila, raskopčala mu je košulju,
Vještim pokretima brzo ga je riješila sve odjeće, opkoračila i legla na njega ponovno ga ljubeći. On
je uzvraćao poljupce, prelazeći rukama po njezinom tijelu. Osjetio je želju. Strahovitu želju da je
uzme. Uzeti je, zabiti se u nju. Brzo mu je zamračivala um. Gubio je kontrolu.
"Ne! Nemoj odlaziti. Ostani ovdje. Trebam tebe!".
Njezine riječi vraćale su ga k sebi, vraćale su mu kontrolu nad svojim nagonima. Ljubili su se i
milovali neko vrijeme. Istraživali svoja tijela, dodirivali, igrali se jedno drugim. Svaki puta kad bi
on počeo gubiti kontrolu, nježno ga je pozvala natrag. Nikada s nijednom ženom nije to radio i bilo
mu je strahovito uzbuđujuće, a ona je točno znala, kada i kako ga vratiti.

U jednom času počela ga je ljubiti po vratu, lagano grickati i prelaziti jezikom po njegovoj koži.
Ljubila mu je ramena. Pa prsa. Kružnim pokretima jezikom kretala se sve niže i niže.
"Otvori oči. Ostani ovdje. Ostani sa mnom." prošaptala je baš u trenutku kad su mu se oči ponovno
počele sklapati, uma preplavljenog užitkom, dok mu je ona usnama prelazila preko trbuha. Otvorio
ih je i pogledao prema gore. Sjenilo s jedne svijeće bacalo je veliku sjenu crnog sunca na strop
iznad kreveta. Kada ga je konačno uzela u usta, crno se sunce počelo lagano vrtjeti. Svakim
pokretom njezine glave, usana ili jezika vrtnja se ubrzavala. Sve brže i brže. Još brže. Sunce se
pretvorilo u kovitlac. Kovitlac užitka, uzbuđenja, straha, želje, energije, sile, života, smrti...
Doslovno ga je proždirala dok mu se tijelo grčilo u užitku izbacujući iz sebe svu nakupljenu strast.
Vrijeme je za njega stalo. Sve oko njega je stalo, zamrznuto u tom jednom trenutku. Osjetio je kako
je on posvuda, kao da je sve oko njega zapravo u njemu i kako je povezan sa svime što je ikada
vidio i čuo. Sa svime što je ikada znao. Sa cijelim univerzumom. Sklopivši oči samo je uživao u
tom osjećaju.

Otvorio je oči. Ona je sjedila na njemu zatvorenih očiju. Nepomična. Samo su joj se grudi podizale i
spuštale prateći njezino ritmično disanje. Promatrao ju je. Osjetio je vrelinu koja mu se spuštala niz
tijelo i spajala se sa njezinom. Nakon toga, vrelina bi se vraćala prema gore uz kralježnicu i negdje
između lopatica izbila izvan njegovog tijela. Napravila bi krug iznad glave i ponovno mu se sjurila
u prsa, kružeći tako njegovim tijelom. Promatrajući nju imao je osjećaj da se te vreline isprepliću u
nekom magičnom plesu. Iznad njezine glave pojavila se lagana, jedva vidljiva plavičasta nit koja se
kretala prema središtu između njezinih grudi i opet nestala u njoj. Bio je jedno s njom, osjećao je
jedno s njom, a opet, svatko je imao svoju ulogu u toj igri nečega što je kao vatrena zmija,
naizmjenično prolazila njihovim tijelima. Otvorila je oči i pogledala ga. U njima je ugledao vatru,
moć, snagu, djelatnu silu univerzuma. Nešto strahovito snažno, moćno, eonima staro, nešto spram
čega je cijelo njegovo postojanje bilo zrnce pijeska u pustinji. Nešto što je u njegovim očima i
duboko ispod njihove površine tražilo svoj par. Prepoznavanje. Drugi dio sebe. Počela je pomicati
prvo kukove pa onda i cijelo tijelo, rukama se oslanjajući na njegova prsa. Lagano, smireno,
ritmično. Gudi su joj poskakivale pred njegovim očima. Runa na ogrlici ritmično se gibala gore-
dolje i bljeskala svijetlost svijeća prema njemu. Bili su spojeni, usisavala ga je u sebe i opet se
lagano podizala. Tijelo joj se lagano izvijalo i drhtalo. Počela je blago stenjati i dah joj se ubrzavao.
Ipak, imala je potpunu kontrolu nad svojim pokretima i potpuno pravilno ih je lagano ubrzavala.
Sve brže i brže ali opet potpuno smireno. Stenjala je sve jače i jače. Nakon nekog vremena, koje se
u isto vrijeme činilo kao cijela vječnost i kao jedan trenutak, osjetio je grčenje njezinih mišića dok
joj je kosa poput plamenog vjetra vijorila oko glave. Dah joj se gubio u stenjanju koje se pretvorilo
u nekoliko poluglasnih krikova. Bio je siguran da je svu vrelinu svog i njegovog orgazma povukla
prema gore, zadržala je neko vrijeme negdje u glavi i onda se prepustila užitku kako se vrelina
spuštala prema dolje, polako gubeći svoju snagu dok se razlijevala po njezinom i njegovom tijelu.
Neko je vrijeme zadržavala dah a onda se, uz glasan izdah srušila na njega. Naslonila je glavu na
njegova prsa i ostala tako neko vrijeme uživajući u svakom njihovom udahu i izdahu.

Nakon nekog vremena podigla je glavu i poljubila ga. Potom je legla na leđa i povukla ga na sebe.
"Vrijeme je da ti vratim ono što sam posudila od tebe. I ponešto što sam sama dodala" zagonetno se
nasmiješila. "Ljubi me!" Prihvatila mu je glavu i počela voditi njegove poljupce. Prvo po vratu, pa
po ramenima, pa po grudima, pa prema trbuhu. Sve niže i niže. Čvrsto ga je prihvatila za kosu i
zabila mu glavu sebi u svoje međunožje. Njezin okus, miris, vrelina, njezini sokovi, ritmično
grčenje njezinog tijela preplavili su ga. Pio je s izvora. Pio je životnu energiju. Kao da nikada nije i
kao da nikada neće utažiti žeđ. U glavi mu je sijevalo, u očima bljeskalo, cijelu lubanju mu je
preplavila svijetlost koja je gutala sve. Svakim novim pokretom usana, svakim novim pokretom
jezika, svakim novim zabijanjem ili krugom koji bi napravio, sve više i više se topio i nestajao je u
toj svjetlosti. Ona se izvijala, uspinjala i spuštala se, čvrsto ga držeći za kosu dok su joj butine
stiskale njegovu glavu. Dahtanje se pretvorilo u stenjanje, stenjanje u krikove. Vrijeme je ponovno
prestajalo postojati. Spustila se na krevet i ponovno snažno izvila njemu ususret, grčeći se od naleta
novog orgazma. U tom trenutku svijetlost u njegovoj glavi eksplodirala je i raspršila se. Nastala je
potpuna tama. Ničega u toj tami nije bilo a opet je ta tama bila sve. Ponovno se sve zaustavilo.
Ponovno je osjetio povezanost sa svime, povezanost s izvorom, možda još i jače nego prvog puta.
Prepustio se uživanju dok mu se osjećaj razlijevao po cijelom tijelu. Nakon nekog vremena, umoran
i iscrpljen, dovukao se nekako nazad do nje i prevalio se na leđa. Nježno ju je poljubio i položio
njezinu glavu na svoja prsa i zagrlio. Tonula u san. Pogled mu je slučajno odlutao prema vratima
susjedne sobe. Na njima se u polutami ocrtavala silueta. Nije mogao bolje vidjeti, san ga je
savladao.

III
Godine su brzo prolazile i Marija je iz nadarene djevojčice izrasla u prekrasnu, sposobnu mladu
djevojku. Školovanje u internatu je završilo i došlo je vrijeme za krenuti dalje. Ormarić je bio
prazan, krevet namješten a kovčezi su već bili spakirani. Osjećala je tugu što ostavlja ovo mjesto i
svoje prijateljice, posebice Traute. Djevojke su se dirljivo oprostile, obećavajući jedna drugoj da će
redovito pisati i sresti se prvom prilikom. Iako su bile snažno povezane došlo je vrijeme da svaka
pođe svojim putem. Sestra Franciska i ostale časne također će joj nedostajati. Bila im je neobično
zahvalna. Naučile su je tako mnogo i pokazale joj put za daljnje obrazovanje i napredovanje.
Opraštajući se od nje, Franciska joj je sa suzama u očima, poželjela svu sreću u daljnjem životu.
Bila je ponosna na uspjeh mlade djevojke. Takvu učenicu nikada prije nije imala. Marija se sa druge
strane veselila novim događajima i ljudima koje će sresti a pogotovo ponovnom životu sa ocem i
majkom u Zagrebu. Naime, iako je žarko željela nastaviti studij povijesti u Beču, njezin je otac
imao druge planove. Želio je da mu kćer postane tajnica ili računovođa, da nauči nešto što će joj biti
od koristi u životu a ne da gubi vrijeme proučavajući povijest i kulturu. Jedna od stvari koju je ona
naslijedila od njega bila je nepokolebljiva tvrdoglavost, odlučnost i jasnoća. Točno je znala što želi
pa su natezanja oko njenog studija potrajala tjednima. Ni jedno od njih nije htjelo popustiti. Nakon
mnogo prepirke i uvjeravanja uspjeli su postići dogovor. U Zagrebu je postojao studij koji je uz
povijest i kulturu sadržavao ekonomiju i političke znanosti. Nakon razgovora sa direktorom, koji je
odmah procijenio da se radi o vrlo darovitoj, sposobnoj i već dobro obrazovanoj mladoj djevojci,
Marija je ekspresno primljena na studij. Bila je zahvalna ocu što je pristao na kompromis i majci
koja ju je podržala. Iste je večeri Tomislav ponosno poveo svoju obitelj u Narodno kazalište na
Kazališnom trgu. Bila je oduševljena zgradom i predstavom, otac je bio ponosan na njezin izgled i
ponašanje a majka presretna jer je obitelj ponovno bila na okupu. Proveli su prekrasnu večer
uživajući u predstavi i šetnji Gornjim gradom.
Na završetku prekrasnog i utiscima ispunjenog dana, Marija je dugo ležala budna u krevetu. Uživala
je u ponovnom proživljavanju snažnih utisaka koje je sakupila. Konačno je bila mirna. Nastavit će
željeni studij u rodnom gradu. Polako je tonula u san.
"Marija, Marija Oršić. Da li me čuješ?"
Čudan se glas pojavio u njezinoj glavi. Činilo joj se da je budna, počela se prevrtati po krevetu no
nije mogla otvoriti oči kako bi pogledala odakle dolazi glas.
"Marija, Marija Oršić, poslušaj me moje dijete. Ne boj se, ja sam ovdje i štitim te. Vjeruj mom
glasu, vjeruj meni. Doći ću ponovno da razgovaramo. Sjeti se Rig Vede!"
Glas je utihnuo i konačno je uspjela povratiti izgubljen dah. Konačno je mogla otvoriti oči i
pogledati po sobi. Nikog nije bilo a noć je i dalje bila tiha i mirna. Ništa nije bilo neobično. Rukama
je polagano dotakla svoje lice. Znoj joj je curio niz čelo a iz nosa je kapala tekućina, kao da je u
pitanju snažna prehlada. Pokušavala je odgonetnuti odakle je došao glas i što želi ali joj ni jedno
logično objašnjenje nije bilo zadovoljavajuće. Možda je samo noćna mora koje je imala često u
djetinstvu. No, ovaj je glas bio drugačiji. Jasniji, razumljiviji, čišći a opet činilo se kao da dolazi iz
daleka. Hladnoća je puzila njezinim tijelom i čvrsto je stisnula deku kako bi se ugrijala.
Rig Veda. Nije znala što to znači. Možda je ime određene osobe ili šifrirana poruka. Uzela je svoj
dnevnik koji je uvijek imala uza se i u detalje zapisala sve što je vidjela, čula i osjetila. Dugo nije
mogla ponovno zaspati. Bojala se ponovno zatvoriti oči da se glas ne bi vratio, pa ipak te se noći
više ništa čudno nije dogodilo.

Sljedeće ga je jutro probudila sobarica dok je čistila sobu za sastanke. Heide je izašla prije nego što
se probudio. To mu je bilo neobično, ali svega što se sjećao od prošle noći bilo je isto takvo pa je
samo odmahnuo rukom, obukao uniformu koja je bila uredno složena na stolici i izašao. Spuštajući
se stepenicama u predvorje imao je osjećaj da lebdi. Tijelo mu se kretalo skladnije nego inače a u
udovima je osjećao čudnu snagu. U predvorju je vladao žamor. U trenutku kad se pojavio na vrhu
stepeništa žamor je prestao i mogao se zakleti da su baš svi okrenuli glavu i gledali u njega. Grupica
žena za stolom pored recepcije prekinula je razgovor i gledala u njegovom smjeru. Nešto su
međusobno došaptavale. Osjetio je kako se unutar njega pojavljuje stid ali ga je brzo odbacio i
nastavio se spuštati stepenicama. Kao da je mogao izabrati kako će se osjećati iznutra i brzo je
izabrao samouvjerenost, što i nije bilo osobito teško s obzirom na njegovu pripadnost SS-u. Uživao
je u pažnji koju je izazvao a koja kao da je hranila njegovu samouvjerenost.
"Gutten morgen Her Hauptsturmfuhrer. Poruka za Vas od Frau Lehman." prekinuo ga je u
sanjarenju recepcioner.
"Danke" odgovorio je prihvaćajući kovertu s porukom. Opušteno ju je stavio u džep i nastavio
prema izlazu. Vidio je u sebi znatiželju i nestrpljenje, čim prije pročitati što u njoj piše, ali je
odlučio to ostaviti za kasnije. Izašao je kroz velika vrata, nemarno mahnuo dvojici mladih SS-ovaca
koji su mu salutirali, pripalio cigaretu i stojeći na sredini velikog stepeništa počeo promatrati trg
ispred sebe. Odmah je primijetio osjećaj da je u centru zbivanja, da su svi ti ljudi, automobili,
biciklisti, stupovi sa zastavama, tramvaj koji je lijeno odmicao za ugao, samo kulisa. Kulisa za
njegovu predstavu. Kao da je samo on bio stvaran. Zanimljiv osjećaj, pomislio je. Daje snagu,
osjećaj nepobjedivosti, hrabrosti, moći i sigurnosti. Dobar osjećaj. Pogled na talijanske zastave koje
su visile na obližnjim stupovima prenule su ga iz razmišljanja. Morao je hitno do ureda jer danas u
Berlin dolazi Benitto Mussolini. Za sutra je bila predviđena vojna parada ulicama Berlina a održat
će se i govori na berlinskom stadionu. Možda ga u uredu Abwehra čeka neki novi zadatak vezan za
to. Trebalo mu je malo akcije na poslu.

U zgradi Abwehra je bilo je kao u košnici. Obavještajci i SS-ovci užurbano su se pripremali za

današnje događaje. Sjeo je za svoj stol i promatrao ih. Nisu obraćali previše pažnje na njega.
Zapalio je novu cigaretu, lijeno otpio gutljaj kave koju je pokupio sa stola uz put i nastavio
promatrati vrevu oko njega. Sada se osjećao potpuno nevidljivo. Nitko da mu se obrati, pa čak i da
ga u prolazu nazove njegovim pogrdnim nadimkom. Ništa. Lijeno je otvorio kovertu od Heide.
Unutra je bila poruka na papiru s memorandumom na kojem je bila runa dvije strelice. To ga je
vratilo na prošlu večer. Sjetio se Heidinog medaljona s istim znakom. Nasmiješio se jer se u isti čas
sjetio i njezinih bujnih grudi koje su mu skakale pred očima. Osjetio je ponovnu navalu želje,
uzbuđenja, pohote. Kao da mu je kroz kožu izbijala u okolni zrak. Duboko je udahnuo kao da se
trudi pokupiti sve to nazad u sebe. Osjetio je navalu energije, snage, čula su mu se pojačala, vidio je
šire, čuo dalje, mirisi su bili puno intenzivniji. Pogotovo miris lule Sturmfuhrera Mullera koji je
sjedio za stolom na drugom kraju prostorije. Zanimljivo, pomislio je, nikada prije nisam osjetio tu
njegovu prokletu lulu odavde.
"Dobrodošao. Ne traži nas. Mi ćemo pronaći tebe. Heide." pisalo je.
Raspitivati se o runama ili tajanstvenim ženama po Abwehru nije dolazilo u obzir. Previše dobro se
sjećao Canarisovog urlanja na njega i nije htio ponovno prolaziti kroz takvo što. Spremio je poruku
u džep i nastavi pušiti i pijuckati kavu, gotovo i zadovoljan što pažnja nije na njemu.
"Her Hauptsturmfuhrer!" Narednik je stajao pred njegovim stolom visoko podignute desnice.
Lijeno ga je pogledao.
"Ja?"
"Javite se odmah kod Admirala, slijedite me".
Uskoro je stajao u stavu mirno pred Admiralom Canarisom, visoko podignute desnice.
"Heil Hitler!"
Admiral je samo podigao pogled. U njegovom pogledu primijetio je podsmijeh. Zašto ne odzdravi?
Zar nema poštovanja prema kodeksu i Fuhreru?
"Ah, Wolff, tu si."
Nije spuštao ruku. Ovog puta neće dozvoliti da se Admiral izvuče tako lako. I dalje je stajao mirno i
ukočeno čekajući, zahtijevajući da mu Admiral uzvrati vojničkim pozdravom. Njegove plave oči
strijeljale su Admiralove. Nastala je mučna tišina.
"Hmmmm, Heil" odgovorio je Admiral lagano dotaknuvši vrh obrve prstima. Podsmijeha je nestalo
i Canaris ga je pomno promatrao, oštro uzvraćajući pogled. Netremice su se gledali.
"Zanimljivo" promrmljao je Canaris sebi u bradu. "Imam zadatak za Vas Herr Hauptsturmfuhrer.".
Prostrijelio ga je pogledom kao predator koji je upravo zadao smrtni udarac.
Zadatak? Admiral me oslovljava po činu? Što se događa? Pojavila se zbunjenost i počela bujati,
rušeći njegovu samouvjerenost i snagu. U Canarisovom pogledu ponovno se pojavio podsmijeh.
Slomio ga je tako lako i jednostavno. Samo je učino ono što Wolff nije očekivao.
"Ne bih tebe odabrao za ovaj zadatak, ionako imaš previše posla vezano za ekspediciju..." Sada mu
se već i otvoreno rugao. "Hauptsturmfuhrer ..." namjerno praveći pauzu u kojoj je Wolff sam sebe u
mislima nazvao Jak-om.
"Ali, očito je da imaš obožavatelje na visokim pozicijama, pa su mi ruke vezane." nastavio je
provocirati ga.
Wolff se crvenio od bijesa i stida koji su se valjali njegovim umom i koji su ga potpuno preuzeli.
"Sutra ujutro da si se u paradnoj uniformi nacrtao u hotelu Adlon. Siguran sam da ti je to mjesto
dobro poznato", podsmjehnuo se Canaris.
Znao je? Već je saznao za prošlu večer? Kako? Sada je njegovim venama kolao pravi pravcati strah.
Osjetio je kako mu se tijelo trese.
"Sa recepcije će te prozvati. Bit ćeš cjelodnevna pratnja uglednoj Firerovoj gošći. Vozač i automobil
doći će po vas u 9 sati. Toliko. Izlazi.", potpuno ga je ponizio Canaris, pobjedonosno se
osmjehujući.
Dok je izlazio Wolffu su koljena klecala. Nije mogao odvojiti što je bijes, što je stid, što je
nesigurnost. Ali je jasno vidio da ga je strah. Bilo ga je istinski strah Admirala. Kao da ga je probio,
pročitao, iskoristio sve njegove slabosti, porazio, zgazio i sve mu to za kraj bacio u lice. Izletio je iz
zgrade. Morao je pobjeći. Morao je biti sam. Nije smio dozvoliti da ga još netko vidi u ovakvom
stanju. Osjećao se kao potpuna sramota za kapetana SS-a.

Sutradan ujutro u zadano vrijeme bio je u predvorju hotela, nervozno šetkajući pred recepcijom.
Sjećao se dobro svog jučerašnjeg silaska iz sobe. S nevjericom je promatrao kako se osjeća potpuno
suprotno. Jučer je bio samouvjeren i snažan, danas nesiguran i nervozan. Kao da je potpuno druga
osoba. Nije mogao vjerovati da se unutar njega sve tako brzo promijenilo unutar samo 24 sata.
Kako? Zašto? Što je Admiral Canaris učinio? Da li je on sam nešto pogrešno napravio? Pitanja su se
množila u njegovoj glavi pojačavajući osjećaj nesigurnosti i nervoze. Nije se mogao toga osloboditi.
A raspoloženje u predvorju bilo je isto takvo. Oficiri i vojnici, osoblje hotela i gosti kaotično su se
kretali po predvorju, svako sa svojim poslom i svako sa svojim raspoloženjem, međusobno
raspravljajući, sudarajući se, svađajući se, napadajući jedni druge. Bili su izrazito nervozni i
nesigurni u ono što čine, kao da ih neka nevidljiva struja baca sa jedne na drugu stranu. Činilo mu
se kao da će u jednom trenutku netko povući oružje i početi pucati. Samo je to još nedostajalo.
Odjednom se žamor prekinuo. Ljudi su zastali kao da su udarili u nevidljivi zid. Podigao je pogled
da vidi što im je tako naglo privuklo pažnju. Na vrhu stepenica pojavila se grupica žena. Bile su
skladno odjevene, samouvjerene, sigurne i nevjerojatno lijepe. U želucu ga je stislo kad je među
njima prepoznao Mariju Orsic pored koje je hodala Heide. O moj Bože, pomislio je. Ne znam koja
je od njih ljepša, koja više zrači svojom pojavom, koja ... I poznaju se? K vragu! Sjetio se svoje noći
provedene sa Heide. Na neki način nije želio da Marija sazna za njihovu avanturu. Počeo je osjećati
neugodu, stid i strah. Možda me neće primijetiti pomislio je i lagano se počeo povlačiti iza stupa uz
koji je stajao. Nije mu uspijelo. Već u sljedećem trenutku Heide mu je namignula i lagano napućila
usne kao da mu šalje poljubac, zaputivši se prema izlazu, dok je Marija, pogleda uperenog direktno
u njegove oči, išla ravno prema njemu.
"Dobro jutro, dragi!" pozdravila ga je.
Osjetio je kako je njezin pogled prodro duboko u njega i kako ga odande promatra.
"Neću te pitati kako si. Vidim," nasmijala se. "Vidiš li i ti?" upitala je i dalje ga pozorno
promatrajući.
"Uh.. da.. ne.. možda" bio je u isto vrijeme zbunjen ali i sretan što je došla do njega.
"To nije odgovor koji tražim. To nije tvoj odgovor" prekinula je njegovo petljanje. "U redu"
nastavila je, "Vjerojatno si shvatio da sam ja tvoj današnji zadatak, pa krenimo".
Zabacila je glavu i uperila pogled u narednika na recepciji. Ovaj se trgnuo kao oparen i pohitao
prema izlaznim vratima hotela.
"Hajde, kapetane SS-a, saberi se i barem se potrudi da izgleda kao da ti vodiš" pecnula ga je
primivši ga pod ruku.
Njegovo se tijelo ispravilo i očvrsnulo, noge same krenule prema izlazu. Primijetio je da ih cijelo
predvorje promatra i svi im se sklanjaju s puta. Odjednom je osjetio navalu samopouzdanja,
sigurnosti, snage i ponosa. Odakle je došla sad ta sigurnost i mirnoća koju do prije nekoliko
trenutaka nije imao? Da li je stvarno moguće da ona to radi? Da ona upravlja cijelom situacijom? I
kako to uspijeva? Zar cijelo predvorje? Svi ti ljudi? Ponašaju se kao lutke na koncu. Koncu koji ona
drži u svojim rukama. Kako je to moguće? Pitanja su mu sijevala kroz glavu.
"Ostavi se beskorisnih pitanja i razmišljanja" šapnula mu je na uho. "Da si sposoban da nešto
pametno zaključiš, već bi to i učinio", dodala je, zadirkujući ga.
Osjetio je njezin dah na svojoj koži. Miris njezinog parfema ulazio mu je u nosnice.
"Samo promatraj," nastavila je. "Promatraj oko i unutar sebe".
Svi ti ljudi, sve unutar njega, sve oko njega promijenilo se u onom trenutku kad se pojavila na vrhu
stepeništa. Ova žena potpuno upravlja situacijom i ljudima unutar nje, pomislio je. Mozak mu je
odmah sugerirao kako je to nemoguće ali se on nije obazirao na to. U zadnje vrijeme vidio je toliko
stvari za koje je mislio da su nemoguće a opet su se dogodile.

Sjeli su u službeni automobil koji se priključio koloni koja će uzvanike prvo provozati centrom
grada, ulicama okićenim zastavama, kako bi pozdravili okupljeni narod i odigrali svoju ulogu u
predstavi. Nakon toga ići će do tribina za službene goste sa kojih će pozdraviti dolazak Benita
Mussolinija, fašističkog diktatora Italije u posjet Adolfu Hitleru, kancelaru Njemačke. Poslije toga
bio je predviđen svečani vojni mimohod. Njemačka vojna industrija radila je punom parom,
pokušavajući nadoknaditi godine poslije 1. svj. rata kada je bila strogo ograničena Versailleskim
ugovorom. Čim je došao na vlast, Hitler je naredio ponovno pokretanje vojne industrije i
naoružavanje, prkoseći odredbama ugovora. Kako nitko nije ozbiljnije reagirao, Njemačka je svake
godine povećavala izdatke za vojsku, koristeći taj zamašnjak za sretlovit razvoj industrije. Narod je
bio zadovoljan i otvoreno je izražavao to zadovoljstvo na svakoj javnoj priredbi. Kolona se polako
kretala ulicama Berlina na kojima je bilo okupljeno mnoštvo. Ljudi su se tiskali kako bi barem na
trenutak mogli vidjeti i pozdraviti svog Fuhrera i njegovog gosta koji će se provozati Berlinom kada
sve bude spremno. Kada pozornica bude namještena, prošlo mu je kroz glavu. Marija se ugodno
smjestila na zadnjem sjedištu pored njega, zavodljivo prebacila nogu preko noge, otkrila i više nego
što je trebalo, zavodljivo ga pogledala i samo rekla:
"Pričaj".
I krenuo je sa pričom. Od sastanka sa njom u Abweru, preko sna u kojem mu se pojavila, ukora koji
je dobio jer se raspitivao o njoj, svojih razmišljanja i negodovanja oko ekspedicije u Tibet,
pogrdnog nadimka koji je dobio pa sve do sastanka i razgovora sa Brunom. Tu je zastao i progutao
knedlu. Na red je došla Heide i noć koju je proveo sa njom. Postalo mu je nelagodno i najradije bi
izostavio taj dio.
"Slobodno nastavi" rekla mu je nježno. "Ionako znam sve. Samo provjeravam koliko možeš i želiš
biti iskren sa mnom".
"Naravno da zna" pomislio je. Ona je stajala na vratima sobe te noći. Sada je to jasno vidio.
Nastavio je. Ispričao joj je potanko što su radili i kako se on pritom osjećao, pa nastavio opisivati
čudne osjećaje koje je doživljavao sljedećeg jutra sve do raporta Admiralu Canarisu i fijaska koji je
tada doživio. Marija ga je cijelo vrijeme pažljivo slušala pogledom uprtim u njegove oči. Kad bi se
počeo gubiti, pozvala ga je da se vrati k sebi, da se ne gubi, baš onako kako je i Heide to radila.
Sigurno ga je vodila kroz njegovu vlastitu priču. U njezinim očima ni u jednom trenutku nije mogao
primijetiti ikakvu promjenu. Nikakve reakcije nije bilo. Iznutra ga je promatralo nešto. Nešto
veliko, moćno i stabilno.
"Eto. To bi bilo to." rekao je na kraju.
U tom trenutku u njezinom pogledu se nešto promijenilo. Kao da se to nešto što ga je promatralo,
povuklo. Kao da je Marija opet postala Marija.
"Zanimljivo. Nije loše, nije loše" osjetio je pohvalu u njezinom glasu. "Sirovo i puno grešaka ali
zadovoljna sam kako si to sve odradio. Naravno da ima puno mjesta za poboljšanje ali za to će ti
trebati i malo dodatnih informacija koje će na neko vrijeme smiriti tvoj um koji je preopterećen
količinom pitanja." nastavila je.

"Prvo, i možda najvažnije od svega je: sve što vidiš, čuješ, doživiš svojim vanjskim čulima,
uostalom kao i unutrašnjim, tvoj je doživljaj, tvoje tumačenje i ne mora nužno biti niti istinito niti
stvarno." rekla je. "Kao takvo, podložno je promjeni u odnosu na to kako se mijenja tvoja
percepcija" nastavila je. "Dat ću ti primjer!" smješkala se kao da ga zadirkuje. "Kako ti je ono tvoj
nadimak koji toliko ne voliš?"
"Jak." jedva je izustio. "Jebeno tibetansko govedo" dodao je uz uzdah.
"Znaš" lagano je prekinula njegovo sažaljavanje samoga sebe, "Ja sam porijeklom iz Zagreba u
Hrvatskoj. To je dio Jugoslavije, barem još neko vrijeme" dodala je zagonetno se osmijehnuvši.
"Na hrvatskom jeziku Jak znači snažan, moćan, čvrst, dominantan, stabilan.". Svaku je riječ
posebno naglasila. "Jak muškarac je ono što želi svaka žena" dodala je uz značajno zavodljiv
pogled. Nagnula se prema njemu, pogledala ga u oči, uzela njegovu ruku i položila je na svoje
bedro. Osjetio je vrelinu njezine kože.
"Ja obožavam jake muškarce" šapnula je kroz uzdah. "Oh, kako ja samo obožavam jake muškarce"
nastavila je uzdisati.
Imao je osjećaj da vodi ljubav sa njim, da ga želi, da gori od te želje da mu se prepusti.
"Obožavam!" uzdahnula je ponovno, lagano razmaknula usne, prešla jezikom po gornjoj i utisnula
strastveni poljubac u njegove. Jezikom je dotaknula njegov i počela kružiti kao da se igra, kao da ga
zove da joj se pridruži. U njemu je gorjelo. Pokrenula je strast i želju koja je kuljala iz trbuha prema
gore. Zatvorio je oči i počeo se prepuštati. Osjetio je lagani ugriz na svom jeziku i to ga je vratilo.
Sjetio se Heide i njezine želje da je ljubi otvorenih očiju. Otvorio ih je. Marija ga je ljubila isto tako
otvorenih očiju. A u njima je opet vidio ono. Ono nešto što ga je netremice promatralo. Uzvratio je
pogled ljubeći se s njom a u isto vrijeme promatrajući to što je i njega promatralo. Uzdahnula je,
zatvorila oči i ponovno ih otvorila. Ponovno je to bila Marija.
"Oh, da" ponovno je uzdahnula ispuštajući svoj dah i njegovu vrelinu na njegove usne. "Jak
muškarac koji se ne gubi u dodirima sa ženom"... "Kapetan SS-a. Jak!".

Odmaknula se od njega smješkajući se.

"I? Što kažeš?" upitala je.
"Hm. Pa nisam to tako vidio" odgovorio je zbunjeno. Nije bio siguran da li je odglumila cijelu
situaciju ili je stvarno bila toliko uzbuđena.
"Naravno da nisi" odgovorila je. "Nisi imao znanje o tome" nastavila je. "A znanje je bitno."
napravila je stanku ispuhujući mu dim cigarete u lice.
"Kada znaš, možeš i vidjeti. I obrnuto. Da bi vidio, moraš gledati, da bi znao moraš provjeriti to što
vidiš i početi djelovati na taj način." objašnjavala je. "Kad kažem djelovati, to mora biti i glavom i
srcem i tijelom".
Izgovarajući te riječi, rukom ga je kucnula u čelo, dodirnula mu grudi i uhvatila za ruku.
"Sigurno si već primijetio da ako rukama radiš nešto, misleći o nečem drugome a žudeći za nečim
trećim, to je idealan recept za loše odrađen posao, zar ne?" upitala ga je podižući obrvu.
"Hm, pa da, logično" odgovorio je. Kad se bolje zamislio upravo je na potonji način odrađivao
većinu svojih zadataka i nikada se nije sjetio ujediniti svoje resurse.
"Kao da pješadija napada po jednom pravcu, avijacija bombardira drugo a tenkovi napreduju trećim
pravcem."
Ovo mu je bilo potpuno jasno.
"I na kraju, ovoga se trebaš stalno prisjećati, do sada si živio na jedan način a sada trebaš početi
živjeti na drugi. To će u početku biti teško jer je sve u tebi već naviklo na stari način. Kao da svaki
dio tebe ima svoj poseban um i radi što hoće, kada hoće i kako hoće. Tvoj zadatak je ujediniti svoje
unutrašnje snage i podvrgnuti ih samo jednom zapovjedniku. Sebi."

Kolona automobila približila se tribinama podignutima na Potsdamer Platzu. Jedan po jedan

zastajali su pred ulazom za visoke goste koji su se po izlasku iz automobila penjali u počasnu ložu.
Nekoliko mladih SS-ovaca pomno je motrilo na uzvanike koji su izlazili iz automobila. Sturmfuhrer
Muller u njihovom društvu oštro je odmjerio Wolffa. Nakon njega pogledao je u Mariju koja mu je
uzvratila pogled. Iskusni agent Abwhera zbunio se, zacrvenio, spustio pogled i samo im mahnuo
rukom da prođu. Wolff ga nikada prije nije vidio tako zbunjenog, tako nemoćnog. Kao da je bio
presječen na pola. Marija je uhvatila Wolffa pod ruku, uputila mu značajan pogled i nasmiješila mu
se krajičkom usana. Očigledno je da je uživala u moći koju ima nad muškarcima, zaključio je.
Popeli su se na tribinu i zauzeli mjesta do kojih ih je odveo stožerni narednik. Marija je izvadila
cigaretu i pričekala da je Wolff uslužno, kako i dolikuje kapetanu SS-a, pripali.

"Dakle" započela je. "Onaj tvoj san, u kojem si me vidio, bio je kao i ostali, ili?" zapitala je.
"Nije" odgovorio je. "Nikada prije nisam sanjao a da mi je netko u snu rekao da je to san"
odgovorio je. "Bio je čudan osjećaj, sanjao sam ali sam po prvi puta posumnjao da je to bio san.
Inače nikada nisam mogao osjetiti tu sumnju. Svi snovi izgledaju tako stvarno dok traju. Tek kad se
probudim shvatim da sam samo sanjao".
"Znaš" prekinula ga je "Potpuno je moguće naučiti kako primijetiti da si u snu. Obično se ljudi u
tom trenutku probude jer dožive vrstu šoka koji ih izbaci iz sna. Nije predviđeno da ljudi budu
budni unutar sna" nastavila je. "Ako uspiješ ostati u snu a biti svjestan da spavaš možeš u
potpunosti kontrolirati svoj san. Možeš raditi što želiš i kako želiš, možeš mijenjati okolinu ili
tematiku sna kako ti je drago. Trebao bi to probati. Vrlo je zanimljivo i zabavno," rekla je, lagano
mu namignuvši.

U sljedećem se trenutku vreva oko njih pojačala. Ljudi su počeli ustajati sa svojih stolica. Mnoštvo
okupljeno preko puta ulice počelo je mahnito mahati zastavicama i pokazivati u smjeru središnje
svečane tribine na čijim su se stepenicama pojavili Hitler i Mussolini u društvu s najvišim
dužnosnicima Reicha. Hitler je bio odjeven u jednostavnu sivu vojnu uniformu s crvenom trakom sa
svastikom na rukavu. Osim trake, jedino što se na njoj isticalo bio je veliki crni križ pričvršćen na
poklopac lijevog džepa, točno u visini srca. Sa druge strane Mussolinijeva uniforma bila je nakićena
odličjima, kapu je lagano nakrivio na glavi, bio je opasan kožnim opasačem koji je jednom
naramenicom prolazio kroz epoletu na ramenu. Njegovo lice bilo je oštrih crta, jake i izražene
čeljusti, stisnutih usana. Iako je izvana izgledao smireno, Wolff je primijetio da mu je nelagodno i
da je očito impresioniran predstavom koju je za njega organizirao domaćin. Hitler se, za razliku od
njega samo lagano smješkao očigledno uživajući u svojoj nadmoćnoj poziciji. Bez obzira što je
Mussolini izgledao otmjenije, Hitler je bio taj čija je magnetičnost pokretala cijelu svečanost.
"Pogledaj ga" šapnula mu je Marija. "Kako se osjećaš, što vidiš?" upitala ga je.
"Taj čovjek zrači nečim snažnim" odgovorio je "Teško mogu skrenuti pogled sa njega. Ništa drugo
mi ne privlači pažnju. Imam osjećaj da ga moram gledati, da ga moram slušati. Izgleda kao neko
božanstvo koje se spustilo među nas." brzo je nabrojao.
"To je taj magnetizam koji zrači iz njega" objasnila je Marija. "On jako dobro zna što radi, vrlo je
fokusiran na rezultat koji želi postići" nastavila je.
"A ovaj Talijan" ubacio se Wolf, "Očigledno glumi i nema to u sebi. Čak pokušava kopirati Fuhrera.
Ne izgleda mi uvjerljivo" zaključio je.
"Da, u pravu si" odgovorila je Marija. "Nedostaje mu nešto, slažeš se?"
"Upravo tako" odgovorio je. "Ne znam kako kako to nazvati ali vidim da Fuhrer ima nešto što
Talijan nema".
"Kao da iza Fuhrera stoji nešto s čime on surađuje i koristi to s točno određenim ciljem, dok kod
Mussolinija toga nema?" upitala je.
"Da, da" odgovorio je "I meni to tako izgleda"
"Kao da kroz Fuhrera prolazi neka sila za koju on zna da postoji, surađuje sa njom i upotrebljava je
da bi manipulirao okolinom?" navodila ga je dalje.
Kimnuo je glavom.
"I kod Mussolinija se može vidjeti ista sila, ali ona upotrebljava njega, on ništa ne zna i zapravo..."
zastala je. "Njega kao da nema. Sve se samo odvija".
Stisnuo je usnice. Nije baš najbolje shvatio što je govorila, ali nije mogao naći ništa u njezinim
rečenicama što bi bilo suprotno onom što vidi i osjeća.
"Znaš" nastavila je "Ljudi u snu su toliko zauzeti svojom pojavom i svojim doživljajima da
propuštaju vidjeti ono što se događa izvan njihovog sna".

Razmišljao je o stvarima koje mu je govorila. Um mu se otvoreno suprotstavljao tvrdoglavo

odbijajući povjerovati u to što čuje i vidi, ali osjećaj mu je govorio da tu ipak ima nečeg. Kao da je
namjerno bušila rupe u njegovoj svakodnevnoj percepciji imajući uvijek spreman jednostavan
primjer kojim bi dokazala istinitost svoje tvrdnje. To je stvaralo zbunjenost u njemu, jer je vidio da
dosta stvari u koje je vjerovao zdravo za gotovo, postaju drugačije ako se promjeni pozicija sa koje
gleda. Kao da mu se otvarao novi svijet koji je oduvijek bio tu ali ga nije primjećivao. Ta žena je
bila jača i sposobnija od njega, što mu se u početku nije sviđalo, ali ga je sa druge strane privlačila
ideja da i sam nauči gledati stvari kao ona. Da i sam nauči raditi stvari koje ona radi. Zbunjenost se
počela povlačiti i ustupati svoje mjesto odlučnosti. Da, prihvatit će sve što ona govori i raditi kako
ona kaže i svaku njezinu tvrdnju pokušati sam sebi dokazati. Vojni mimohod je već počeo. Ulicama
su se kretale kolone vojnika noseći zastave sa svastikama udarajući petama po asfaltu. Ritmičnost
njihovog stupanja djelovala je hipnotički na sve prisutne. Negdje sa strane vojni orkestar je svirao
koračnicu koja je dodatno pojačavala efekt. Iako mu je tijelo bilo napeto, Wolff je osjetio kao da
lagano pada u neki san, kao da mu se preko očiju spušta mrena. Slike su postajale mutne, zvukovi
su se počeli stapati u jedan. Stisak Marijine ruke podsjetio ga je da uloži napor i otrgne se od te
hipnoze.
"Možeš li mi odgovoriti sa sigurnošću" prošaputala je. "Sada i u ovom trenutku", duboko udahnula i
ispustila svoj vreli dah na njegovo uho. "Spavaš li i sanjaš sada ili je ovo stvarnost?"
Kakvo pitanje, pomislio je, naravno da je stvarnost i počeo odgovarati.
"Hm, pa.. ovaj... naravno... čini mi se... da je stvarnost." jedva je procijedio. Čekaj! Kako? Odakle
ta nesigurnost? Tu smo na trgu, gledamo vojni mimohod, sve je stvarno a opet... Nije više osjećao
sigurnost u vlastiti odgovor. Posumnjao je u ono što vidi vlastitim očima. U ono što čuje vlastitim
ušima. Pogledao ju je zbunjeno.
"Kako to misliš?" "Naravno da je stvarnost" odgovorio je nešto sigurnije. Potvrdio je odgovor koji
je njegov um naučio. "Da, jest, definitivno" potvrdno je kimnuo glavom kao da i sebe i nju želi
uvjeriti da stvarno tako misli i osjeća.
"Nisi baš potpuno siguran?" upitala je i uputila mu onaj zavodnički zločesti pogled.
"Hm, naravno da jesam" odgovorio je. Čak se i njemu samom odgovor učinio lažnim. Ona se samo
nasmiješila.
"Dakle" nastavila je igrati se s njim "U toj tvojoj stvarnosti nemoguće je da na trenutak zaustavim
ono vozilo?" pokazala je glavom prema oklopnom polugusjeničaru koji je upravo prolazio ispred
tribine.
Na njemu je sjedilo 6 vojnika u punoj ratnoj spremi. Komandant vozila stajao je uspravno na
poziciji suvozača, visoko podignute desnice okrenute prema tribini. Vozač je savršeno održavao
razmak u odnosu na vozilo ispred sebe. Cijela kolona je izgledala kao jedna savršena mašina
sastavljena od dijelova koji svaki radi svoj posao.
"Kako to misliš?" Bio je zbunjen i počeo je primjećivati strah unutar sebe.
Marija ga je oštro pogledala u oči. Sledio se. Crnilo njezinih zjenica razlijevalo se po njezinim
očima i kao da je proždiralo plavi prsten šarenice. A iz tog crnila ponovno ga je promatralo ono. I
tražilo odgovor.
"Prekini sa zbunjenošću i strahom, kapetane" oštro mu je naredila "Da ili ne! Odmah."
"Pa..." započeo je.
"Da ili ne" prekinula ga je.
Njezin glas kao da je odzvanjao trgom. Kao da je potisnuo sve ostale zvukove. Njezine potpuno
crne oči sijekle su sve unutar njega. Sve misli, osjećaje, asocijacije, projekcije. Sve osim njezinog
pitanja. Da ili ne. Nije mu ostavila niti jednu mogućnost da se izvuče.
"Ne" odgovorio je. Nije mogao odvojiti pogled od nje.
"U redu," rekla je. Ono u njezinim očima lagano se povlačilo. "Pogledaj," glas joj je opet zvučao
normalno.
Vozilo je stajalo, zaustavljeno nekoliko desetaka metara od tribine. Komandant je nešto govorio
vozaču, panično pokušavajući ponovno pokrenuti polugusjeničara. Vojnici su zbunjeno i
posramljeno sjedili na svojim mjestima. Sljedeće vozilo ih je zaobišlo. Pa i ono sljedeće. Wolff je
bio preneražen. Nije mogao vjerovati svojim očima. Kako je to učinila? To je nemoguće. Pogledao
je oko sebe. Neki ljudi su se smijali, neki bili zabrinuti, neki uopće nisu ni primijetili da
polugusjeničar stoji na mjestu. Nakon nekoliko trenutaka vozač je ipak uspio ponovno pokrenuti
vozilo i nastaviti, dok nije zamaknuo za ugao ulice. Situacija se u trenutku smirila i sve se vratilo u
normalu. Mimohod se nastavio kao da se ništa nije dogodilo. Wolff je samo sjedio. Zbunjen i
razbijen još uvijek u šoku od onog što je doživio. Nakon nekog vremena usudio se podići pogled
prema Mariji. Ona je u međuvremenu pripalila cigaretu i pravila kolutove od dima. Primijetila je
njegov pogled.
"Cigaretu kapetane?" upitala ga je nudeći mu jednu od svojih iz tabakere.
Drhtavim prstima jedva je uspio isčeprkati jednu i staviti je u usta. Pripalila mu je i namignula.
Njegov pogled je skrenuo prema centralnoj tribini. Hitler i Mussolini su nešto pričali jedan
drugome. Ostali su ih slušali ili i dalje promatrali mimohod. Jedan čovjek u crnoj uniformi direktno
je gledao u pravcu Wolfa i Marije i nešto došaptavao svojim suradnicima. Bio je to šef SS-a
Heinrich Himmler. I izgledao je vrlo ljutit.

IV
Cijele praznike prije nastavka studija Marija je provela u gradskoj biblioteci čitajući i proučavajući
knjige o Egiptu i dijela Pitagorejske škole. Bila je oduševljena monumentalnim građevinama koje
su egipćani ostavili iza sebe, kao i teorijom praznine o kojoj su pisali Pitagorejci. Isto tako gutala je
tekstove o Izidi i Ozirisu, egipatskoj knjizi mrtvih, ritualima i životu poslije smrti za koji su se
pripremali faraoni. Mnogo je vremena provodila i u zagrebačkom etnografskom muzeju koji je
imao veliku kolekciju egipatskih artefakata. Često je sjedila uz mumiju i upijala utiske. Jedne večeri
dok je čitala prije spavanja, počela je razmišljati o Traute. Nedostajalo joj je njezino društvo, njihovi
dugački razgovori i razmijena informacija koje su obje neumorno prikupljale. Uzalud je čekala
pismo od nje. Ništa nije stizalo iako ih je sama napisala mnogo. Možda se Traute odselila i živi
negdje drugdje. Tuga ju je prepravila na trenutak. Žalosno je uzdahnula i nastavila sa knjigom još
neko vrijeme prije nego što je zaspala. Cijelu je noć sanjala da putuje Egiptom, razgledava piramide
i hramove, kupuje i razgovara na tržnici, ispituje i uči od kraljeva, faraona i visokih svećenika.
U godinama koje su slijedile pametna, mlada, obrazovana djevojka pretvorila se u mladu ženu
nesvakidašnje ljepote. Njezina duga kosa dosezala joj je do kukova, lice joj je bilo čisto i savršeno
poput porculanske lutke. Bila je ponos svog oca i majke. Najbolji student u klasi i desna ruka
kustosa zagrebačkog etnografskog muzeja koji je bio očaran njezinom ljepotom, znanjem i
sposobnošću odnošenja sa ljudima. Često je vodila grupe u obilazak i pričala priče koje su graničile
sa maštom i fantazijom. Jednom je prilikom pri takvom obilasku dobila poziv da se pridruži
spiritualnoj seansi. Iako nije znala o čemu se radi odmah je pristala. Sljedeće subote navečer sa
svojom je prijateljicom sjedila za velikim okruglim stolom od hrastovine u pokrajnjoj sobi gradske
biblioteke. Krupna žena sa crvenom maramom i mnoštvom čudnog nakita na sebi pomno je
promatrala ostale koje su se okupile. Kad joj se pogled zaustavio na Mariji, zjenice su joj se raširile.
"Ti? Ti si jedna od nas!" iznenađeno je rekla.
Marija je skočila kao oparena. Nešto je bilo u toj ženi što ju je uplašilo. Njezin pogled kao da je
prodirao kroz njezine oči i ulazio u um. Počela se tresti.
"Marija, smiri se, sve je u redu" pokušavala ju je ohrabriti prijateljica.
"Da, da, drago dijete, sve će biti u najboljem redu. Dobrodošla." toplo joj se obratila žena. Njezin je
pogled sada bio smirujuć, topao i zaštitnički. Zatvorila je oči i počela pjevušiti.
Marija ju je promatrala. Strah je polako nestajao i zamijenila ga je znatiželja. Nikada prije nije
vidjela ovako nešto. Zvukovi koje je žena ispuštala dok je polako padala u trans bili su tako
neobični. Polagano je zatvorila oči i koncentrirala se na seansu. Odjednom je osjetila hladne trnce
kako joj se iz glave spuštaju kroz kralježnicu. U daljini ponovno je začula glas.
"Čuješ li me?"
Kapci su joj počeli podrhtavati. Oči su se unezvjereno pokretale iza čvrsto stisnutih kapaka.
Ponovno je bila nemoćna da ih otvori.
"Marija! Marija Oršić, čuješ li me?"
Ruke su joj se počele tresti, Osjećala je kao da se nešto spušta i ulazi u nju sa stražnje strane njezine
glave. Pokušala se oduprijeti i izbaciti glasove iz svog uma ali nije mogla. Glas ju je i dalje zazivao
po imenu, a hladnoća se i dalje širila njezinim tijelom. Na licu su joj se pojavile krupne graške znoja
a iz ruba očiju počele kapati suze. Sve se jače tresla. Njezina je prijateljica otvorila oči i uplašeno
zazvala.
"Gospođo Pušić! Marija! Što se događa?!"
" Ostavite je na miru!" povikala je gđa Pušić. "Nije još spremna! Pre rano je! Ostavite je na miru!"
Marija se borila za dah i dalje se snažno tresući. Prijateljica je skočila i donjela posudu sa vodom i
ubrusom počela hladiti Marijino čelo i vrat. Gorijela je izvana a iznutra je osjećala ledenu hladnoću.
"Trebamo te! Trebamo tvoju pomoć! Ona je odabrana." ponavljali su glasovi.
"Ne. Ne sada!" nastavila je borbu gđa Pušić "Prvo vas mora razumijeti. Odlazite iz njezinog tijela i
pustite je na miru!"
Ustala je i položila obje ruke na Marijinu glavu. Mrmljala je nerazumljive riječi, kad da se prepire
sa duhovima na nekom samo njima poznatom jeziku. Glasovi unutar Marijine glave i dalje nisu
odustajali. Gđa Pušić je pojačala pritisak i njezino mrmljanje se pretvorilo u bujicu glasnih i
prijetećih riječi koje nitko od prisutnih nije razumio. Odjednom, Marijine su ruke poletjele prema
ženinim. Glasno je kriknula i otvorila oči. Tijelo se počelo smirivati. Žena ju je pogledala u oči uz
uzdah olakšanja.
"Smiri se, dušo. Gotovo je"
Ostale žene i njezina prijateljica sjedile su za stolom blijede i uplašene. Nikada više neće im pasti na
pamet da pokušaju ovakvo što. Kada se Marija konačno uspjela smiriti, žena joj je dala svoju
vizitku i samo kratko rekla.
"Ukoliko poželiš razgovarati o ovome, dođi kad god hočeš"
Ležeći u krevetu te noći, nakon što ju je prijateljica dopratila do kuće još je jednom pogledala u
vizitku. Možda joj ova žena ipak može pomoći. Uprkos strahu odlučila ju je ponovno posjetiti.
Nakon završetka vojnog mimohoda ponovno su sjeli u automobil i pridružili se koloni koja se
kretala prema Berlinskom stadionu. Istom onom na kojem su se prije nešto više od godinu dana
održale Olimpijske igre. Zdanje je bio impresivno okićeno zastavama, plamenicima na kojima je
gorjela vatra, reflektorima. Velika pozornica za još jednu veliku predstavu. Jedan po jedan,
automobili su se zaustavljali pred ulazom za visoke goste koji su se po izlasku penjali u počasnu
ložu. Ostatak stadiona bio je već ispunjen do posljednjeg mjesta. Svjetina je hukala, stadion je
kuhao, uzbuđenje u zraku moglo se rezati nožem. Na svakom koraku vijorila se crvena zastava s
crnom svastikom u bijelom krugu. Sve je izgledalo veličanstveno i spremno za dolazak Velikog
Vođe, njegove svite i gostiju. Marija je zastala na prolazu, pozvala ga da joj priđe, uhvatila ga za
ruke i položila ih na ogradu koja je gledala prema centru stadiona.
"Pogledaj ovo! Osjeti." Zatvorila je oči i duboko udahnula.
Udah je trajao dugo. Wolff je počeo osjećati kako mu trnci prolaze kroz ruke i penju se prema glavi.
Osjećao je kao da udiše svu tu energiju koja je kolala prostorom. Marijin izdah usmjerio mu je trnce
iz glave prema području trbuha. Svaki ciklus udaha i izdaha popravljao mu je raspoloženje, punio
ga, činio snažnijim i moćnijim, samopouzdanje mu je raslo. Stajali su tako nekoliko minuta. Wolffu
se već počinjalo vrtjeti od silne energije koja je prolazila njegovim tijelom.
"Što se dešava?" upitao ju je kad su se odmaknuli od ograde.
"Pravi znalci nikada ne odbijaju ponuđeni obrok" nasmijala se. "Jesi li se ikada zapitao zašto veliki
vođe vole da im kliču prepuni stadioni?". Nije sačekala njegov odgovor.
"Gledatelji preplavljeni emocijama, izbacuju svoju energiju u prostor. Mi možemo pokupiti i
iskostiti za druge svrhe" objasnila je, jednostavno i tako obično kao da objašnjava kako pokupiti
jabuke koje su pale sa stabla.
"Pa ipak. Ovo nije naša zabava, pa bi se domaćini mogli naljutiti ako primijete da krademo njihov
obrok" rekla je, kimnuvši glavom preko lijevog ramena.
Wolf je pogledao u tom smjeru i u svečanoj loži vidio čovjeka u crnoj uniformi kako ih promatra.
Sada mu je već bilo očigledno da netko zna što Marija radi i da ih pomno promatraju.

Sjeli su na svoja mjesta i zapalili cigarete. Službeni dolazak Firera i Duce-a bio je predviđen za oko
pola sata. Iako je bio kraj rujna, bilo je lijepo i sunčano. Temperatura je rasla, što od sunca što od
mnoštva ljudi koji su se prepuštali svojim emocijama.
"Dakle. Sigurno te zanima i ovo." rekla je, pritom lagano raskopčavši dva gornja gumba na svojoj
bluzi.
Wolf je progutao knedlu dok mu se pogled sam od sebe zakucao na njezine bujne grudi.
"Hahaha" glasno se nasmijala. "Nisam na to mislila, iako, jasno je da te i to zanima" posegnula je za
nečim što je obješeno o zlatni lančić bilo skriveno među njezinim dojkama. Polako je izvukla
medaljon koji joj je visio oko vrata. Crni medaljon sa zlatnim obrubom i zlatnom runom u sredini.
Isti takav nosila je i Heide one noći. Njezin je bio srebrni.
"Uh, da, jasno" jedva je izustio, "Zanima me. Što je to?"
"To je stara nordijska runa koja pokazuje simbol djelatne sile naše galaksije." odgovorila je.
"Vril. Ona ulazi u nju kroz njezino središte. Crno Sunce. I ispunjava ju sobom. Sa tom silom mi
radimo, tj, točnije bi bio da ona radi preko nas." nastavila je, pruživši mu medaljon. Bio je još topao
od topline njezinog tijela.
"Vril je sve, Vril je Mi, mi smo Vril. " nastavila je. "Mi koji znamo kako, koristimo se njome za..."
napravila je stanku kao da razmišlja ... "Za razno razne stvari" na trenutak se namrštila. "Članice
društva u pravilu su žene, jer su žene otjelovljenje djelatne sile, otjelovljenje Vrila" zastala je i
otpuhnula dim prema nebu. "Iako primamo samo žene sa specijalnim sposobnostima, s vremena na
vrijeme potrebni su nam i muškarci. Vrlo Jaki muškarci" namignula mu je. "Samo zajedničkim
snagama možemo pobijediti u Igri koja se cijelo vrijeme odvija na ovoj planeti. I ne samo na njoj".
Napravila je stanku i pogledala ga u oči. Koliko može razumjeti?
"Mi, koji smo u ovom svijetu ali nismo od ovog svijeta" nastavila je.
Teško ju je pratio razumom. Bilo je to previše informacija koje nije ni pokušao procesuirati. Ono što
ga je iznenadilo su bili njegovi osjećaji. Ono što ga je iznenadilo su bili njegovi osjećaji. Sve je
izgledalo poznato, kao da je to sve već i prije čuo, iako u njegovoj glavi nije postojalo sjećanje kada i gdje.
Poput spužve upijao je svaku njezinu riječ, pogled, pokret. Nešto unutar njega govorilo mu je da je to,
zasada, čisto dovoljno.

Huk na stadionu se pojačavao i uskoro se stadion pretvorio u vulkansko grotlo. Na atletskoj stazi se
pojavio otvoren crni automobil. Svjetina je bila u transu. Na stražnjem sjedištu, uspravan, stajao je
Adolf Hitler i desnicom pozdravljao mnoštvo koje mu je klicalo. Vjetar je jače zapuhao i zastave
koje su dotada visjele, počele su snažno vijoriti kao da i one pozdravljaju i učestvuju u predstavi.
"Sada ga dobro promatraj. Njega, publiku i uzvanike. Ne zaboravi promatrati i svoje reakcije. Sve
što čuješ, vidiš, svaki miris, okus i dodir. Sve je bitno,"naredila mu je, uhvativši ga čvrsto za ruku.
Wolffu se činilo kao da se pretvorila u mačku spremnu na skok. Bila je potpuno usmjerena i
netremice promatrala. Crte lica su joj bile kao u kamene statue. Jedva da je primjećivao njezino
disanje a činilo mu se da ni ne trepće. Čvrst stisak njezine ruke koji je osjećao na svojoj natjerao ga
je da se prepusti osjećaju da je sada snažno povezan s njom i da ga ponovno vodi prema nečemu što
bi trebao vidjeti. Duboko je udahnuo, zatvorio oči na trenutak, usredotočio se na sva svoja čula i
polako ih ponovno otvorio. Do ovog dana, svaki puta kada bi vidio ili slušao Hitlera padao bi u
trans. Osjećao bi veliku snagu, hrabrost, predanost, apsolutnu poslušnost i odanost. Bez razmišljanja
bi položio svoj život za tog čovjeka, za svoj narod, za Njemačku. Sada je bilo drugačije. I dalje je
vidio te osjećaje i dalje bi bio povučen emocijama svjetine, predstave i cjelokupne atmosfere, ali bi
tada osjetio stisak Marijine ruke koji, kao da ga je svaki puta izvukao da se ne utopi u toj bujici
emocija. Čula su mu se ponovno izoštrila. Činilo mu se da čuje bolje, da vidi dalje, da osjeća mirise
i okuse puno intenzivnije nego obično. Govor je počeo. Hitler je bio u svom elementu. Vješto je
govorio, gestikulirao, zastajkivao da pojača napetost publike, naglo nastavljao, mijenjao boju glasa,
ubacivao emocije u ključne riječi. Potpuno je hipnotizirao masu i potpuno je podčinjavao svojoj
volji. Govorio je o predanosti miru, ali je Wolf čuo poziv na rat, pozivao na razvoj i napredak ali je
Wolf čuo poziv na uništenje i razaranje. Vikao je život ali je Wolf čuo povike smrti. Pogledao je
ljude oko sebe. Da li i oni čuju i vide ovo? Oni su oduševljeno klicali i prihvaćali sve što je dolazilo
s govornice. Da nije bilo Marije i stiska njezine ruke, bio je siguran da bi i on bio među njima, s
njima i potpuno utopljen u gomilu. Bez svoje volje, bez sebe, bez ičega individualnog, kao običan
mali zupčanik u dobro podmazanoj mašini koja se spremala sukobiti s drugom, isto tako dobro
podmazanom mašinom. Sukob će biti do istrebljenja. U sljedećem trenutku preplavio ga je osjećaj
tuge. Snažne i velike tuge. Tuge, koja se poput ljepljive mase, širila njegovim tijelom i zauzimala
mu um. Osjetio je da će većina ovih ljudi uskoro umrijeti u velikim mukama, baš kao i milioni
drugih diljem svijeta. Kao da je igra izgubljena i prije nego što je uopće naučio pravila. Prije nego
što je uopće počela. Imao je osjećaj da gleda i vidi budućnost. Marijin stisak ruke ponovno mu je
vratio pažnju u sadašnjost. Pažljivo je slušao i u isto vrijeme promatrao što se sve događa unutar
njega. Počeo je primjećivati kako pojedine riječi koje je Hitler sipao sa govornice izazivaju fizičke
reakcije u njegovom tijelu, grčenje mišića, stezanje u grlu ili želucu, naviranje suza na oči, ponos,
bijes, ljubav, mržnju, inat, agresiju, strah, neustrašivost. Bila je to vrhunska predstava, vrhunska
manipulacija, potpuno preuzimanje volje velikog broja ljudi. A Wolff je ovog puta, vođen
Marijinom sviješću i stiskanjem ruke, uspio djelomično ostati izvan toga. Uspio ostati izvan toga
dovoljno da bi jasnije mogao vidjeti što i kako to Hitler radi.

Govor je trajao više od dva sata, a Wolffu se činilo da je vrijeme proletjelo puno brže. Vidio je
Hitlera kako pobjedonosno stoji za govornicom, uzdignute desnice.
"Zig!" netko je uzviknuo.
"Heil!" prolomilo se stadionom.
"Zig!!"
"Heil!!"
"ZIG!!!"
"HEIL!!!"
Osjetio je strahovit nalet energije koji je u njemu budio ushit, snagu, predanost, spremnost na žrtvu.
Marijin stisak ruke kao da je sve to povukao iz njega. Kao da je usisala u sebe svu tu energiju koja
je dolazila sa svih strana, prošla preko njega i završila u njoj. Hitler je zatvorio oči i kao da je i sam
upijao tu istu energiju. Osjetio je kako se Marija trese. Pogledao ju je. I ona je imala zatvorene oči a
kapci su joj podrhtavali od pokreta očiju ispod njih koje nije mogao vidjeti. Ubrzano je disala
lagano razmaknutih usana, žila na vratu iskočila je, na njezinim obrazima primijetio je graške znoja
a na rubovima očiju nešto što je ličilo na suze. Točno tako je izgledala je i Heide u trenutku vrhunca
koji je doživljavala one noći kad je bio s njom. Još je jednom lagano zastenjala, duboko udahnula,
zadržala dah i polagano izdahnula. Stisak ruke je popustio. Otvorila je oči, ponovno duboko
udahnula, zadržala dah, prislonila svoju usne njegovima. On je spremno razmaknuo svoje usne za
poljubac koji je, iako ni sam nije znao zašto, očekivao. U njezinim očima ponovno je vidio nešto što
definitivno nije bila Marija. Taj pogled mu je parao mozak isključujući dio po dio i preuzimajući ga.
U sljedećoj sekundi nije više ništa mogao osjetiti osim širine prostora, bez osjećaja za sebe, nju,
situaciju, stadion, ljude. Ništa. Samo nešto golemo i snažno. Tada mu je ispuhala sav zrak iz svojih
pluća u njegova. Osjetio je kako mu taj vreli zrak pali pluća, ulazi u krvotok, širi se po cijelom tijelu
i navire prema vrhu glave. Imao je osjećaj da će mu glava eksplodirati, počeo je gubiti svijest. Sve
je prestalo postojati.

Bljesak svjetlosti. Tama. Sljedeći bljesak. Iznenadni zvuk. Tama. Tišina. Dva bljeska jedan za
drugim. Huk mnoštva ljudi. Tama. Tišina. Stadion ispunjen ljudima. Pljesak, vika i klicanje. Dašak
vjetra na licu. Tama. Tišina. Za govornicom stoji čovjek u uniformi. Nešto govori a svjetina plješće.
Udah, izdah. Osjet tamo sa desne strane. To je moja ruka. Netko je stišće. Ovo što sad vidim moje
su noge i moja ruka na mom koljenu i ženska ruka preko nje. Tko je to? Glava se okreće na desno.
Žena. Lijepa žena. Te plave oči. Marija.
"Dobrodošao nazad", veselo ga je pozdravila.
"Što... što se dogodilo?" upitao je.
"Ništa strašno" odgovorila je uzimajući cigaretu. "Malo si izgubio svijest".
"Malo? Kao malo? Jesam li se srušio?" pitao je.
Bio je zabrinut, ta nije valjda pao u nesvijest pred drugim ljudima, kako će se to odraziti na njegovu
reputaciju, pomislio je, polako se vraćajući u svoju ulogu kapetana SS-a.
"Ne brini, dragi" nakrivila je glavu. "Nisi pao u nesvijest nego si je samo izgubio".
Nije mu bilo jasno.
"Tijelo ti je normalno radilo, samo ti nisi bio u njemu. Ništa što ti se već prije nije dešavalo. Često."
nasmijala se svojim zvonkim smijehom. "Razlika je u samo u tome što si ovaj puta to i primijetio".
Uživala je zadirkujući ga.
Njemu i dalje mu ništa nije bilo jasno.
"Opusti se" nježno mu je šapnula.

Wolff je, preplavljen dojmovima koje je danas doživio, jedva dočekao da ponovno sjednu u
automobil. Nije se osjećao iscrpljenim, dapače. Tijelom mu je kružila snažna energija, osjećao se
dobro, snažno i moćno, ali mu je u glavi bio kaos koji je to sve skupa kvario. Nije nikako uspijevao
smiriti misli.
"Ne mogu" samo je procijedio. "Što mogu učiniti da izbacim ovaj kaos iz glave?" upitao ju je.
Marija ga je pozorno pogledala.
"Zašto to želiš?" upitala je.
"Osjećam se kao da ću poludjeti" kratko je odgovorio. "Ne znam što se događa. Imam osjećaj da
želim iskočiti iz vlastite kože."
"Ništa neobično" primjetila je. "Tvoj mozak je krut i okoštao. Cijeli si život naučio slušati jednu te
istu priču a sada vidiš da, možda, postoji i neki drugi način gledanja na stvari koje se događaju
izvan i unutar tebe". Promatrala ga je ispod oka kao da ga proučava. "Da" nastavila je, nakon
stanke. "Trebaš naučiti kako da ga brzo i efikasno utišaš kada podivlja od svih vanjskih i
unutrašnjih utisaka koje primaš". "Zatvori oči i sasvim se opusti. I prati moje vodstvo".
Jedva je dočekao da to kaže i kao poslušni pacijent prepustio se u njezine ruke. Vodila ga je a da on
nije bio siguran da li izgovara riječi ili ih on čuje samo u svojoj glavi. Na kraju krajeva zar je bitno?
Osjećao je kako mu nešto što je sličilo zlatnoj niti iz palca lijeve noge penje uz list, but, preko kuka
u trbuh. Isto to osjetio je i u desnoj nozi. Niti su se susrele u predjelu trbuha, povezale i zajedno
nastavile penjanje. Polako je povezivala njegove grudi, vrat, bradu, vrh nosa, čelo i vrh glave.
Osjetio je kao da je sam na planeti, pa sam u cijelom univezumu. Potom je cijeli univerzum nestao,
pa onda planeta i na kraju je ostao sam. Sam u praznom prostoru. Na njegovom čelu kao da se
pojavio otvor kroz koji je sve što je u njemu ostalo izašlo izvan njega i nestalo u praznini.
"Otvori oči" čuo je kako mu Marija govori.
Začuđeno je gledao oko sebe i trebalo mu je par sekundi da se sjeti tko je, gdje je i zašto. Automobil
se upravo zaustavio pred ulazom u hotel Adlon gdje su Marija i on trebali prisustvovati svečanoj
večeri, koju je u čast svog gosta iz Italije organizirao Fuhrer. Osjećao se kao da se dobro naspavao.
Tijelo mu je bilo odmorno i snažno, osjećaji su bili mirni i usmjereni a što je najvažnije u glavi mu
je vladala tišina.
"Osjećam se fantastično" pogledao je Mariju. "Hvala ti. Ovo neću zaboraviti".
"I nemoj" odgovorila je. "Uvijek kad se osjetiš nestabilno, bez obzira da li te preuzelo oduševljenje
ili očaj napravi ovo što sam ti sada pokazala. U protivnom, utisci ili situacije u kojima ćeš se uskoro
naći, mogu te ubiti. Doslovno!"
Vrata sa njezine strane su se otvorila i ona je ustala i izašla. Morao je požuriti da ju slijedi.

V
Nakon nekoliko dana Marija je ponovno posjetila gđu Pušić. Ovaj puta smirena i pripremljena za
sve što bi se moglo dogoditi. U ugodnom razgovoru uz čaj i kolačiće gđa. Pušić joj je objasnila da
postoje ljudi sa posebnim sposobnostima, odabrani, kojima se duhovi iz prošlosti i budućnosti
javljaju u snovima ili tijekom transa. Ohrabrila je Mariju da sljedećeg puta kad ih čuje, pokuša
ostati smirena i zapamtiti ili zapisati što joj govore. Obzirom na svoju naobrazbu i gomilu knjiga
koje je pročitala, Mariji nije bilo teško prihvatiti mogućnost da je to tako i pripremiti se za sljedeći
susret. Pa ipak, za ono što je pri sljedećem javljanju doživjela nije bilo moguće da se pripremi. Bio
je početak zime i mnogi zagrepčani pripremali su se za zimski odmor i putovanja u planine. Dejan
je također planirao odvesti svoju obitelj na zimovanje. Nekoliko dana prije puta Malena se
razboljela. Morali su otkazati putovanje. Mariji to nije teško palo. Moći će više vremena provesti u
biblioteci i muzeju. Jedne večeri čitala je knjigu o Egiptu i polako tonula u san. Usnula je da je u
Egiptu. Bila je visoka svećenica Amon-Ra i spremala se na ritual gledanja u budućnost. Ispred nje je
bila velika zlatna posuda sa svetom vodom u koji je položila crnu kuglu i zavrtjela je. Kugla je
stvarala vrtlog i polako se spuštala prema dnu posude. Marija je netremice promatrala prizor i
polako tonula u trans.
"Marija! Marija Oršić" začuo se glas.
"Da?" Odgovorila je. Bila je vrhovna svećenica, navikla na obraćanje Bogova i duhova.
"Marija, budi hrabra. Tvoja majka. Tvoja majka dolazi k nama."
"Kako to mislite da dolazi k vama?"
"Veoma je bolesna i neće ozdraviti. Dolazi k nama. Ne boj se. Svojom stazom, morati ćeš koračati
sama."
Riječi su je pogodile poput groma. Preplavio ju je osjećaj hladnoće koji je paralizirao njezino tijelo.
Jedino što je željela bilo je izbaciti glas iz svoje glave. Nije se više vratio. Nestao je brzo, kao što se
brzo i pojavio. Tijelo joj se i dalje treslo kad se začuo glas njezina oca koji ju je dozivao. Jedva je
ustala, noge su joj bile nesigurne, lice blijedo, ruke su joj se tresle.
"Odnesi čaj svojoj majci" rekao joj je otac.
Uhvatila je šalicu i gotovo prosula tekućinu iz nje. Otac ju je uhvatio za ruku.
"Marija što se događa? Zašto ti se toliko tresu ruke? I zašto si tako blijeda i hladna?" upitao je
zabrinuto.
"Ništa ozbiljno, oče" pokušala ga je slagati "Samo sam ostavila otvoren prozor u sobi."
"Prozor? U ovo doba godine? Želiš li se razboljeti kao majka?" ljutito je odgovorio. Bio je vidljivo
zabrinut za zdravstveno stanje svoje supruge. Dani su prolazili a njezino se stanje samo
pogoršavalo. Više i nije mogla ustati iz kreveta. Marija je uzela šalicu sa čajem i zaputila se majci u
spavaću sobu. Majka je bila loše. Očni kapci bili su joj natekli, koža oko nosa crvena od stalnog
kihanja, usne ispucale, teško je disala i imala snažne napadaje kašlja. Sa mukom se nasmiješila
kćeri kad je ušla u sobu.
"Izvoli majko. Vrući čaj." Trudila se ne zvučati zabrinuto i uplašeno.
Bolesna je žena drhtavim rukama prihvatila šalicu i uz napor uspjela popiti nekoliko gutljaja.
"Marija. Drago moje dijete. Reci mi. Jesi li imala vizije? Hoću li ozdraviti?" sa mukom ju je pitala,
boreći se sa sljedećim napadom kašlja.
"Kako to misliš majko? Kakve vizije?" upitala je začuđeno.
"Od malena imaš te noćne more. Znam. Puno sam puta ustajala i dolazila k tebi da te smirim. Tvoj
otac ne zna ali ja znam za tvoje snove i vizije. Ja znam da si odabrana." odgovorila je. Uslijedio je
težak napad kašlja. Žena se borila za svaki udisaj. Marija nije mogla odgovoriti. Njezine su se oči
napunile suzama. Nije mogla sakriti zabrinutost i strah zbog zdravlja njezine majke.
"Osjećam da nešto nije u redu. Vidim da mi želiš reći nešto što ja ne mogu razumjeti. Snaga mi
kopni. Nisam više ono što sam bila. Vidim te ispred sebe ali kao da nisam ovdje" nastavila je
Sabrina.
Suza se zakotrljala niz Marijino lice.
"Majko. Naravno da ćeš ozdraviti. To sam jasno vidjela kao što i sada tebe jasno vidim. Ne brini"
pokušavala ju je smiriti Marija. I sama je vidjela upravo isto. Pojava njezine majke kao da je polako
bljedila. Briznula je u plač. Sabrina se lagano nasmiješila. Znala je da se bliži njezin kraj. Umrla je
tri dana nakon toga od galopirajuće tuberkuloze pluća.

Uskoro su se smjestili na rubu velike dvorane ispunjene stolovima. Pozicija njihovog stola je bila
prilično loša, izdvojena i nekako sakrivena iza velikog stupa koji je podupirao visoki svod
prostorije. Iako je njoj ponudio mjesto sa kojeg je mogla vidjeti središnji stol koji je bio namijenjen
Fuhreru i njegovom gostu, odbila je i sjela leđima okrenuta dvorani. Naručili su vino i zapalili
cigarete. Wolff je pogledom šarao po dvorani i ljudima koji su bili zabavljeni svatko sa svojim
stvarima. Prepoznao je taj osjećaj. Osjećaj da su mu čula naoštrena. Kao da je bio prisutan u cijeloj
dvorani. Pomno je bilježio u svojoj glavi svaki detalj koji je vidio, čuo ili osjetio. A toga je bilo
stvarno mnogo. Od dekoracija na zidovima i stolovima, pokreta osoblja koje se užurbano kretalo
dvoranom ispunjavajući želje gostiju, igre plamenova svijeća na stolovima i velike vatre u kaminu
iza centralnog stola, lagano pomicanje zastava, žamora ljudi koji su razgovarali, mirisa koji su se
osjećali svaki puta kada bi se otvorila krilna vrata od prostorije gdje se pripremala hrana za
posluživanje. Iako je izgledalo potpuno kaotično počeo je primjećivati red u svemu tome. Način na
koji su se ljudi kretali i ponašali, riječi koje su izgovarali, čak i vatra se ponašala po nekoj matrici
koju je mogao primijetiti. Marija ga je netremice promatrala prateći svaki pokret njegovog lica,
tijela i očiju. Kao da je i sama, kroz njegove oči, uši i nosnice doživljavala cijeli prostor. Njezine oči
sijale su u polumraku. U jednom trenutku komešanje se pojačalo, mogao je u prostoru osjetiti novi
naboj i ekstazu. U halu su ušli Hitler, Mussolini i njihova pratnja. Svi prisutni uključujući i Wolffa
skočili su na noge.
"Heil Hitler" prolomilo se dvoranom.
Wolffu se učinilo da su se i prozori zatresli od siline emocija. Ljudi su počeli oduševljeno pljeskom
pozdravljati svog Fuhrera i njegovog gosta. Neki su mu prilazili i rukovali se sa njime, sve pod
budnim okom nekolicine SSovaca iz njegovog osiguranja. Wolff je u sebi nabrajao visoke
dužnosnike Reicha. Tu je bio Herman Goering, Hitlerova desna ruka i njegov zamjenik, maršal
njemačkog ratnog zrakoplovstva, čovjek goleme figure u paradnoj bijeloj uniformi u kojoj se
upečatljivo izdvajao iz mnoštva. Josef Goebbels ministar propagande, lukavim je sitnim očima
streljao po licima u dvorani. Admiral Canaris, Rudolf Hess, Joakim Von Ribbentrop, generali Von
Bock, Von Runstedt, Von Meinstein, Wilhelm Keitel, Admiral Doenitz, Jodl, Halder ... svi su bili
ovdje.
"Frau Orsich" začuo je iza svojih leđa. "Fuhrer Vas želi osobno pozdraviti".
Marija je pogledala preko Wolffovog ramena u muškarca koji mu je stajao iza leđa.
"Naturlich, her Reichsfuhrer" nasmiješila se. "Ovo je moj pratitelj, HauptSturmfuhrer Schepke."
pokazala je na Wolffa.
On se na peti okrenuo i našao oči u oči sa Heinrichom Himmlerom, Reichsfuhrerom SS-a. Desnica
je poletjela sama od sebe, a tijelo zauzelo besprijekoran stav.
"Heil Hitler" uzviknuo je.
"Ja, ja, Heil" nonšalantno je odgovorio Himmler. "Da, čuo sam za kapetana. On prati našu
ekspediciju u Tibet, ja?"
"Jahvol mein Reichsfuhrer" ispalio je kao iz topa Wolff i dalje stojeći u stavu mirno visoko
uzdignute brade.
"Ispričajte me gospodo, nije primjereno da me Fuhrer čeka" rekla je Marija i zamamno njišući
bokovima uputila se prema Fuhrerovom stolu.
"Prelijepa žena. Schepke, slažete li se?" upitao je Himmler.
"Jahvol mein Reichsfuhrer" odgovorio je.
"Prelijepa ali vrlo opasna. Reći ću vam nešto u povjerenju, kapetane" nastavio je Himmler. "Držite
se podalje od te vještice. To Vam, naravno, kažem za Vaše dobro. Trpimo nju i njezinu vještičju
sektu samo zato što, trenutačno, uživa Fuhrerovo povjerenje a i korisna je zbog kontakata koje
imaju."
Wolff je pogledao Mariju u trenutku dok joj je Hitler ljubio ruku i predstavljao je Mussoliniju.
"One sekunde kada nešto od te dvije stvari nestane, nestat će i ona i svi koji su uže povezani sa
njom." ledenim glasom mu je priprijetio. "Isto tako, muškarci koji postanu bliski sa njom imaju
čudnu tendenciju umiranja od srčanog infarkta ili tonu u ludilo. Da." nastavio je, "Za vaše dobro
herr HauptSturmfuhrer."
Okrenuo se i uputio prema Fuhrerovom stolu, ostavljajući Wolffa pomiješanih osjećaja zbunjenosti i
straha. Sjeo je, zapalio cigaretu i nervozno otpio gutljaj vina promatrajući Mariju kako razgovara i
smije se u društvu Fuhrera i Ducea. Talijan je buljio u nju vidno uzbuđen njezinom ljepotom a
Hitler se samo smješkao i uživao u tom dodatku na predstavu koju je pripremio da bi impresionirao
svog gosta. Wolff je osjetio navalu ljubomore. Ona se smijala i zamahivala glavom. Muškarci oko
nje su je očarani gledali i slušali. Njihove žene također su se gušile u navalama ljubomore, kad god
bi njihov muškarac prišao, poljubio joj ruku i gurao se da zadrži mjesto blizu nje. Promatrao je
Hitlera koji se i dalje samo smješkao i puštao ju da odigra svoju predstavu. A ona ju je igrala
savršeno. Dodir ovdje, pogled ondje, osmijeh lijevo, treptaj desno. Imao je osjećaj da potpuno
dominira situacijom i društvom oko nje. Svima osim Hitlerom. On je bio taj koji je vodio igru i koji
je kontrolirao situaciju. U jednom trenutku joj je uputio brz, strelovit pogled. Ona je izgovorila još
rečenicu, dvije, nasmijala se, ljupko ustala sa stolice i ponovno laganim, zavodljivim korakom
krenula prema svom stolu. Prolazeći pored stolova osmjehivala se muškarcima a njihovim ženama
upućivala podrugljive poglede. Na nekoliko koraka od Wolffa naglo je skinula masku sa svog lica,
pogledala ga i sjela na svoju stolicu. Izvadila je cigaretu i sačekala da je Wolff pripali. Otpila je
gutljaj vina i pogledala ga u oči.
"Slušam" kratko je rekla.

Nakon što joj je prepričao razgovor sa Himmlerom i način na koji je vidio njezinu predstavu za
Fuhrerovim stolom, uzdahnula je, ugasila cigaretu, podbočila glavu rukama i osmijehnula se.
"Dakle malo te preplašio tvoj Reichsfuhrer?" upitala ga je uz prizvuk podrugljivosti. "Imaš
tendenciju zaboraviti sve što sam ti dosada pokazala u trenucima kad ti se obrati netko višeg čina ili
položaja. A većina njih, neki svjesno a neki ne, čekaju upravo to. Čekaju tvoju reakciju." rekla je.
"Vidio si Hitlera tamo za stolom. Pogledaj ga ponovno. Svi mu jedu iz ruke kao čopor poslušnih
štenaca. A zapravo su hijene. Kako? Zašto?" upitala ga je ne čekujući odgovor. "Zato što zna kako
preduhitriti svoju reakciju i zna kako uhvatiti tuđu. Isto tako ima sposobnost nametnuti svoju volju
situaciji a onda situaciju gurnuti ljudima oko sebe. Tada oni imaju osjećaj da se prilagođavaju i
djeluju kako situacija nalaže i ne primjećuju da i dalje ispunjavaju njegovu volju", nastavila je.
"Naravno, on je naučen kako to raditi, školovan je za to. On je naš projekt. Projekt koji pokazuje
ozbiljne nedostatke ali trenutačno nemamo nikog boljeg od njega." uzela je čašu, prinijela ju
usnama i otpila novi gutljaj vina. "Da nije takav, da nema to znanje i te sposobnosti, vjeruj mi, ovaj
bal vampira odavno bi ga rastrgao. Pogledaj samo svog Admirala", lagano je pokazala glavom u
Canarisovom smjeru iako mu je bila okrenuta leđima. "Prokleta špijunčina i britanski agent na čelu
naše kontraobavještajne službe. A opet prepun straha i strahopoštovanja prema Hitleru i Himmleru.
Drže ga u šaci ali ne i dovoljno da bi prozreli njegovu igru. Samo vrijeme će pokazati tko će od njih
prvi pogriješiti. Kao u partiji šaha."
Wolff je bio preneražen. Što to govori? Britanski agent? Nemoguće!
"Da, da, dragi Wolffe, ovdje se igra na malo višem nivou nego što misliš. Vidjet ćeš kad naučiš
pravila igre." rekla je tonom koji je otklanjao svaku sumnju u ono što govori. "Da se vratim. U
svakom kontaktu potrudi se gurnuti drugoga u reakciju prije nego on, ili ona..." lagano se
nasmiješila "... gurne u reakciju tebe. Čovjek u reakciji otkriva karte, otkriva svoje slabosti koje
vješt protivnik lako pretvori u vlastitu pobjedu. Nekoliko reakcija i pod njegovom si kontrolom. To
se trenira i usavršava obukom te kontinuiranim izvršavanjem, baš kao i pucanje iz puške ili vožnja
tenka ili zrakoplova. Ti si trenutačno pod mojom zaštitom, u mojoj stvarnosti, ali to neće potrajati
zauvijek. Morati ćeš naučiti i trenirati a kad budeš spreman otisnut ćeš se sam u svoju stvarnost. U
njoj nećeš preživjeti ukoliko ne postaneš majstor u ovome o čemu govorim."
Zbunjeno ju je promatrao i osjetio kako ga hvata strah i nesigurnost.
"Zbunjenost i strah koji te sada preuzimaju su reakcija na ovo što pričam. Odvoji se od njih i pusti
ih da samo prođu kroz tebe. Cijela dvorana ih vidi, ne samo ja".
Uzrujano se osvrnuo, nije primijetio da ga drugi ljudi doživljavaju jer su bili usmjereni na
međusobne razgovore, jelo i piće.
"Vidiš kako je jednostavno. Doslovno pucnem prstima a ti činiš ono što ja želim" prijezrivo ga je
pogledala. "Mi trebamo stabilnog, snažnog muškarca a ne nekog koga bilo koja rečenica izbacuje iz
takta. Slušaj me dobro, kapetane SS-a. U početku je najvažnije da ne reagiraš odmah. Samo ta
činjenica u protivniku će izazvati reakciju i počet će otkrivati svoje nakane i slabosti. Bitno je, na
bilo koji način prekinuti proces kruženja uzroka i posljedica uvodeći nešto sa strane, nešto što utječe
na proces ili situaciju ali nije u samom procesu. Neku ideju, osjećaj ili čak i položaj tijela. Na
primjer ideja da ti potpuno vladaš situacijom i da protivnik ne može učiniti ništa da bi te izbacio iz
tog osjećaja. Iako u početku to neće biti istina, moja prisutnost će ti pomoći. Čak i laž koja se
ponovi tisuću puta postaje istina. Tolika je snaga usmjerenosti i volje."
Slušao ju je bez riječi, trudeći se da ga gomila informacija ne izbaci iz položaja slušaoca. Iako ju je
ponovno teško pratio, upijao je sve što je govorila, preslagivao u ladice u svom mozgu, odlučan da s
vremenom sve to ponovno pregleda i pokuša shvatiti i primijeniti.
"Isto tako, tvoj otpor i tvoje ne sviđanje u vezi ekspedicije mora prestati. Tamo ćeš sresti nekoga tko
će ti pokazati stvari koje vjerojatno ni sama ne poznajem. To je tvoj pravi zadatak. Sakupljanje
kukaca, mjerenje Tibetanaca i njihovih planina samo je paravan za tvoj zadatak. Ekspedicija ide
tamo zbog tebe a ne ti zbog ekspedicije. Ulog je velik, tenzije su jake i ako ti ne slomiš svoju
razmaženost, nešto drugo će ju slomiti. Ukoliko to ne učiniš prvo će netko umrijeti na bizaran
način. Ako ni nakon toga to ne učiniš, umrijet ćeš ti i igra će za tebe biti završena te ćeš se vratiti na
početak" u njezinom glasu osjetio je prijetnju. "Ne zaboravi, ono na što ti odabereš usmjeriti pažnju,
postaje tvoja stvarnost. Ukoliko to ne učiniš sam, netko drugi će to učiniti za tebe. I živjet ćeš tuđu
stvarnost. Na tebi je da tek pokušaš zaslužiti taj izbor. Većina ljudi uopće nema ni najmanju
mogućnost da to učini."

Pogledala ga je u oči, pogledom u kojem nije bilo Marije. Njezine potpuno crne oči sjajile su
nevidljivim plamenom. Imao je osjećaj da ga promatra cijeli Svemir. Toliko velik, toliko moćan,
toliko prazan a opet prepun. Riječi koje je čuo danas, urezivale su se u njegov um, probijale mu
uobičajenu percepciju, utiskivale se u svaku stanicu, poru, bojale svaki osjećaj i mijenjale su
njegovu strukturu. Jasno je vidio da će proces utiskivanja trajati mjesecima i da će trebati puno
truda i rada da bi se nova struktura na novim postavkama izgradila dovoljno da polako zamijeni
staru. Marijini kapci su se polagano zatvorili i kad ih je ponovno otvorila bila je to ponovno ona.
Prelijepa, snažna a opasna. Pogledao je oko sebe. Ispred njih su bili prazni tanjur i čaše. Dvorana je
bila polu prazna i ljudi su se lagano razilazili. Koliko je vremena prošlo? Da li je jeo? Kako to da se
ničega ne sjeća? Osjetio je nelagodu i zbunjenost ali i predanost i volju da im se ne pokori. Samo su
prošli kroz njega i nestali u prostoru. Marija ga je promatrala i u njezinim očima učinilo mu se da
vidi odobravanje. Lagano se nagnula preko stola, poljubila ga, udahnula svoj dah u njega i ustala.
"Auf vieder sehen dragi Wolfe. I ne traži nas, mi ćemo pronaći tebe. Kada dođe vrijeme za to".
Pogledom ju je pratio dok se lagano udaljavala.
"Kad dođe vrijeme" odjekivalo mu je u glavi.

Sljedećih mjesec dana vratio se u kolotečinu priprema za ekspediciju. Odlučio je naučiti neki od
dijalekata tibetanskog jezika koji bi mu mogao pomoći u zadatku. Bilo je teško pronaći knjige ili
učitelje i morao se zadovoljiti nekim fragmentima jezika koje je ispio izvući paralelno proučavajući
tibetanske knjige prevedene na njemački ili engleski. U tom istraživanju ruku mu je dopala
Tibetanska knjiga mrtvih u prijevodu Waltera Evans-Wentza objavljena 1927g u Engleskoj. Način
na koji je prevoditelj povezao tu knjigu sa Egipatskom knjigom mrtvih ponukala ga je da pročita i
to. Nakon toga istraživanje ga je odvelo na neka djela C.G. Junga. U svim tim knjigama pronalazio
je fragmente koji su ga podsjećali na ono što mu je govorila Marija. Sve je dublje ulazio u to
područje i već je i sam počeo eksperimentirati sa nekim tehnikama i idejama koje je tamo pronašao.
Usporedno sa time stalno je bio na oprezu prema svojim unutrašnjim reakcijama, namjerno ulazio u
verbalne duele sa kolegama, podređenima i pretpostavljenima. Malo pomalo uspio je ovladati
tehnikama koje mu je pokazala Marija. Veselio se svakoj pobjedi, bjesnio na sebe zbog svakog
poraza, ali je i dalje ustrajao u tome. Često bi smirivao svoj um, pogotovo ujutro kad bi ustao i
navečer prije spavanja. Naučio je gotovo trenutačno proizvesti osjećaj smirenosti uma i to je često
koristio tijekom dana, pogotovo prije situacija za koje je vjerovao da su opasne i da će mu praviti
probleme. Malo pomalo, vjerojatno zato što je pažljivo slušao i trudio se da ostane miran, počeo je
dominirati situacijama sa kolegama i podređenima, a da pritom nije pokazivao aroganciju i agresiju
i ljudi su mu sve više prilazili i družili se sa njim. Čak je i njegov pogrdni nadimak polako otpao jer
je svaki puta kad bi ga čuo prizvao u sjećanje Mariju i njezine uzdahe dok ga je izgovarala. Gotovo
da mu je postalo drago kad bi ga netko tako nazvao. Kolegama i pretpostavljenima očito nije bilo
zanimljivo vidjeti ga kako uživa u utiscima koje izaziva nadimak koji bi ga trebao uzrujati. No
jedna stvar mu je promakla. I dalje je u njemu postojala odbojnost prema odlasku na Tibet. I dalje je
želio otići u rat u Španjolsku ili negdje drugdje gdje bi njegova opsjednutost uzbuđenjem bila
nahranjena. Vježbe koje je radio, novi ljudi u njegovom životu, situacije u kojima je pobjeđivao
protivnike, knjige koje je čitao, sve je to dobro zamaskiralo njegovu odbojnost prema putu. Nije je
vidio a ona je kuhala u njemu ispod površine.

Situacija sa organizacijom ekspedicije dobro je napredovala, unatoč očitim preprekama. Zbog

Japansko-Kineskog rata ruta kroz Kinu otpala je već prije. Ostala je ruta preko Indije a za to je prvo
bilo potrebno pribaviti dozvolu Britanskih vlasti koje su bile sumnjičave prema ideji da ekspedicija
čiji su članovi redom časnici SS-a i koja je bila pod patronatom samog Reichfuhrera Himmlera,
vršlja po Indiji koja je tada bila pod Britanskom vlašću. Isto tako Tibet je bio vrlo zatvoreno
područje i za ulazak u njega bilo je potrebno ishoditi posebnu dozvolu. Schaffer je zatražio od
Himmlera da im dopusti odlazak u Indiju, čak i bez potrebne pozivnice neovisnog Tibetanskog
kraljevstva. Tim bi se tada jednostavno zaputio prema Tibetu i pokušao ući bez obzira na sankcije.
Himmler se u načelu složio i počeo povlačiti svoje veze zaduživši njemačkog veleposlanika pri
engleskoj kruni, Joachima Von Ribbentropa da učini dodatni pritisak na Britance. Schafer se odlično
snalazio u diplomatskim vodama i često je bio na relaciji London – Berlin. Uspio je sakupiti
dovoljno europskih znanstvenika i političara da mu pruže podršku u organizaciji ekspedicije.
Posebnu težinu imale su preporuke nekolicine uglednih Engleza. S obzirom da je u tom trenutku
službena engleska politika bila u defanzivi i da je novi britanski kancelar Neville Chamberlain na
sve moguće načine želio ugoditi Hitleru kako bi izbjegao novi rat, doduše nevoljko, službena
dozvola za iskrcavanje u Indiji konačno je stigla. Unatoč svim preprekama koje su se ponekad činile
nepremostive, Ernst Schaffer i ekipa konačno su mogli početi pakirati kofere, što je bilo bučno
proslavljeno u štabu SS-a u nazočnosti svih visokih dužnosnika predvođenim Himmlerom osobno.
Sve to skupa, ipak, nije bilo dovoljno da Wolf osjeti pravu, iskrenu želju da se uputi na krov svijeta.
Jednog jutra dok je čitao, pijuckao kavu i pušio cigaretu za svojim radnim stolom, prenuo ga je
stožerni narednik.
"Mein Hauptsturmfuhrer. Hitno se javite u sobu za sastanke."

Čim je ušao kroz vrata osjetio je da nešto nije u redu. Schaffer nije bio prisutan i to mu je odmah
produbilo sumnju. Bruno Beger nešto je objašnjavao ostalima, nervozno mašući rukama, Edmund
Ger sjedio je na stolici lica uronjenog u dlanove, Krauss je naslonjen na prozor tupo gledao u
daljinu. Wolff je prišao Bruni i društvu.
"Što se dogodilo?" upitao je.
"Nesreća. Prokleta nesreća" ispalio je Bruno crven u licu. Bio je ljut kao ris. "Prokleta budala.
Upucao je vlastitu ženu" procijedio je kroz zube.
U tom se trenutku na vratima pojavio Admiral Canaris u društvu dva viša oficira SS-a. Svi su
skočili na noge i podigli desnicu.
"Heil Hitler" povikali su u glas.
Admiral je samo nezainteresirano odmahnuo rukom i pokazao prema stolu.
"Sjedite, meine Herren".
Zauzimajući svoje mjesto Wolf je pokušavao utišati nervozu i strah koje je počeo osjećati. Isto tako
ovo je prvi puta da se nalazi blizu Admirala za kojeg je Marija tvrdila da je britanski agent. Pozorno
ga je promatrao.
"Kao što neki od Vas znaju" počeo je službenim tonom Admiral. "Danas ujutro dogodila se nesreća.
Ernst Schaffer je ploveći u čamcu sa svojom trudnom ženom i dvojicom sluga doživio nesreću.
Puška za lov na patke, ispala mu je iz ruku i pri padu opalila. Zrno je pogodilo njegovu ženu u
trbuh. Iskrvarila je i umrla. I njezino ne rođeno dijete također."
Na njegovom licu se nisu mogle pročitati nikakve emocije. Bio je hladan kao led. Ali je zato Wolff
gorio iznutra, boreći se da ga to ne preuzme. U glavi su mu odzvanjale Marijne riječi: "Ako ti ne
slomiš svoju razmaženost, nešto drugo će ju slomiti. Ukoliko to ne učiniš netko će umrijeti na
bizaran način. Ukoliko ni nakon toga to ne učiniš, umrijet ćeš ti i igra će za tebe biti završena".
Panično je pokušavao pronaći što je i koliko radio na tome da se riješi otpora prema odlasku na
Tibet. Očito nije učinio dovoljno.
"Gospodo" nastavio je Cannaris. "Jasno Vam je da u je u ovakvim okolnostima sva priča o
ekspediciji završena. Barem do daljnjega. Schaffer je u stanju potpunog šoka u bolnici i sam Bog
zna koliko će mu trebati da se od ovog oporavi. Većina vas biti će kroz nekoliko dana raspoređena
na nove dužnosti. Nekima to neće teško pasti" uputio je značajan pogled prema Wolffu. U njemu je
bilo podsmijeha, zluradosti i zadovoljstva. Kao da je mogao pročitati oblak krivnje koji je obavijao
Wolffa. I veliki oblak straha. Jer, prema Marijinim riječima, on će biti sljedeći.

Sljedećih nekoliko dana bio je u potpunom rasulu. Slabo je spavao, još slabije jeo. Teret krivnje ga
je pritiskao a sa druge strane um ga je uvjeravao da je sve to samo slučajnost i da on sam nema
nikakve odgovornosti za to što se dogodilo. Opet sa druge strane stalno su mu se u glavi vrtile
Marijie riječi kojima je najavila ovu situaciju. I gdje je sad ona? Treba mu pomoć. Kako da se
izvuče iz ove situacije? Jučer je dobio naređenje da se pripremi na odlazak u Španjolsku već krajem
siječnja sljedeće godine. Dobio je poziciju vojnog savjetnika Condor legije. Do prije nekoliko dana
bio bi oduševljen takvim razvojem događaja ali sada je bio uplašen. I ljut na samog sebe. Zašto sada
prigovaraš? zapitao je sam sebe. Koliko si već mjeseci usmjeren na taj rat u Španjolskoj i koliko
dugo i snažno želiš zamijeniti svoj zadatak u Tibetu za onaj u ratu?
"Ono na što ti odabireš da usmjeriš pažnju, postaje tvoja stvarnost." rekla mu je tu večer Marija.
Da li je mogao dobiti bolju potvrdu da je sve što je govorila, točno? Nervozno se vrtio u postelji
pokušavajući se smiriti i zaspati na kraju još jednog kaotičnog dana. Samo malo, pomislio je. Ako
sam ja već učinio da se ekspedicija otkaže i da odem u rat, trebao bi moći učiniti i da se to promjeni.
Samo se ponovno trebam usmjeriti na Tibet. Čvrsto je odlučio da će prva stvar koju će sutra ujutro
učiniti je ponovni posjet centralnoj Berlinskoj knjižnici. Iste je noći usnuo svoj prvi san u kojem se
probudio. Sam, bez Marijine pomoći, trijufalno se vratio u Berlin nakon uspješne ekspedicije u
Tibetu.

VI
Ležala je u krevetu. Nije mogla zaspati. Čudna energija prolazila je njezinim tijelom. Okrenula se
na drugu stranu i pokušala se smiriti i opustiti. Nije pomoglo. Tijelo joj je i dalje bilo nemirno. Što
je to? Odakle dolazi? Malo po malo, sve se više usmjeravala prema tome. Odjednom joj se učini da
čuje glas.
"Marija! ... Marija Oršić!... Čuješ li me?"
Kao i prethodnog puta kad joj se to desilo, osjetila je kao da se nešto pokušava probiti kroz stražnji
dio njezine glave. Ovog puta neće pokazati strah, odlučila je.
"Da. Čujem te." pomislila je, "Tko si ti? Što želiš?"
"Marija, ne boj se. Imaš dar zbog kojega si odabrana." odgovorio je glas u njezinoj glavi.
"Odabrana za što?" upitala je.
"Za nas" odgovorio je glas. "Budi strpljiva. Uskoro ćemo moći još više razgovarati. Uskoro."
"Tko si ti?" upitala je. Tijelo joj je sve jače drhtalo i grčilo se.
"Izida" stigao je odgovor. "Drago mi je što si konačno dovoljno snažna da možemo komunicirati.
Vjeruj mi, uskoro ćemo se bolje upoznati."
"Izida? Ja ne znam ..."
" Vjeruj mi... Do skorog viđenja, Marija".
Glas je nestao, tijelo se počelo smirivati. Nakon nekoliko minuta otvorila je oči i sjela. Plahta na
krevetu bila je izgužvana i mokra. Niz lice joj je i dalje curio znoj miješajući se sa suzama. Grlo joj
je bilo potpuno suho a tijelo iscrpljeno. Jedva je ustala da popije vode. Sjela je za stol i zapalila
cigaretu kako bi se smirila i polako došla k sebi. Da li je stvarno primila poruku od tajanstvene žene
ili je sve samo mašta ili san?

Ujutro se probudio potpuno siguran da će uspjeti. Brzo se obukao, srknuo kavu i prešao ulicu do
Abwehra. Samo se javio stožernom naredniku da ga ukoliko je potrebno može pronaći u knjižnici
gdje će biti cijeli dan i proučavati arhive karti i novinskih članaka o građanskom ratu u Španjolskoj.
Nakon nekog vremena već je stajao pred recepcijom knjižnice. Mlada knjižničarka koju dosad nije
ovdje vidio ljubazno ga je pozdravila i upitala kako mu može pomoći.
"Tražim nešto rijetko. Neku knjigu koju inače ne pokazujete svakome, nešto staro, nešto o budizmu
i Tibetu." rekao joj je.
"Zanimljiv izbor, Herr Hauptsturmfuhrer" odgovorila je. "Slijedite me, molim" pozvala ga je.
Dok su prolazili dugim hodnicima Wolff ju je promatrao kako hoda ispred njega. Imala je izrazito
dugu crvenkasto smeđu kosu koja joj je prekrivala cijela leđa. Njezini bokovi skladno su se ljuljali.
Vitke noge sigurno su koračale. Njezino držanje bilo mu je nekako poznato. Isto tako poznat mu je
bio i osjećaj da ispunjava prostor i sigurno vlada situacijom.
"Nekako ste mi poznati, gospođice" rekao je. "Jesmo li se već negdje sreli?" upitao je.
"Haptsturmfuhrer Schepke, Wolf Schepke" predstavio na poslijetku.
"Paula. Baš me veseli" odgovorila mu je ljupko. "Mislim da se nismo dosada sreli, kapetane
Schepke. Sigurno ne bih zaboravila vaše upečatljive oči" nasmijala se. "Iako", nastavila je, "I ja
imam osjećaj da smo se već negdje sreli" značajno ga je pogledala, dubokim zelenim očima.
"Možda u nekom od prošlih života?" upitala je.
S obzirom da se već sreo sa pojmovima reinkarnacija i paralelnih života iz knjiga koje je pročitao,
Wolffu se šala svidjela i samo se nasmijao.
"Moguće, moguće" odgovorio joj je.
I dalje ga je promatrala ispod oka. Učinilo mu se da traži reakciju. A bilo ih je. Od seksualne
uzbuđenosti, nesigurnosti do nelagode pa čak i straha. U umu je držao ideju da je stabilan i da ga
ništa ne može izbaciti iz tog stanja. Osjećao je temeljnu sigurnost, bio je pažljiv u odnosu na nju,
sebe i okolni prostor kojim su se kretali a i tijelo je slušalo i odavalo isti dojam. Činilo se kao da se
njih dvoje kroz neku igru bore za prevlast nad prostorom i situacijom.
"Možda bi se mogli naći na nekoj večeri nakon što završimo svaki sa svojim poslom?" upitala ga je.
I dalje ga je pomno promatrala istovremeno sigurno ga vodeći kroz splet hodnika. I sam je već
savladao vještinu perifernog pogleda i mogao držati pažnju na njoj a u isto vrijeme biti svjestan
prostora kojim su se kretali.
"Hvala na pozivu, draga Paula. Laskate mi ali nažalost moram vas odbiti. Trenutačno sam u situaciji
koja zahtjeva moju punu pažnju i usmjerenost, a sa prekrasnom ženom poput Vas ne bih ih uspio
zadržati" odgovorio je, i sam iznenađen odakle je to izvukao.
Prolazili su kroz dugačak hodnik prema kraju zgrade.
"Oh, vidim, naravno Her Hauptsturmfuhrer. Možda nekom drugom prilkom?" inzistirala je.
Wolff je osjetio kako se lagano povlači i nevoljko mu prepušta dominaciju nad situacijom.
Zbunjenost i čuđenje bujalo je u njoj a na licu joj se pojavila lagano, jedva uočljivo crvenilo.
"Možda", odgovorio je, "Nikad se ne zna".
Njezin se pogled promijenio. Gledala ga je sa divljenjem i strahopoštovanjem a on se osjećao kao
da je upravo ukrotio mladu divlju mačku. Paula je uhvatila kvaku na vratima, otvorila ih i pozvala
ga.
"Izvolite, uđite Her Hauptsturmfuhrer."
"Slobodno mi se možete obraćati po imenu, Paula" odgovorio joj je dok se provlačio pored nje a
kako bi ušao u sobu. Lica su im bila udaljena svega nekoliko centimetara.
"Sada, kada smo se tako dobro upoznali, mislim da je to u redu, zar ne?" upitao je gledajući je
direktno u oči.
Oborila je pogled.
"Naravno... Wolff." odgovorila je zbunjeno poput djevojčice. "Sjedite i raskomotite se" rekla je
"Idem po kolegicu koja će vam pomoći da nađete ono što tražite".
Zatvorila je vrata za sobom. Wolff je skinuo kaput i kapu, objesio ih na vješalicu pored vrata i
pogledom preletio po sobi. Zidovi su bili sakriveni pod policama na kojim je bilo mnoštvo knjiga u
starim izlizanim koricama. Jasno mu je bilo da se nalazi u prostoriji gdje se čuvaju vrlo stari
primjerci koje nije bilo moguće pronaći u prostorima za običan puk. Sjeo je za stol, izvadio
tabakeru i zapalio cigaretu. Pogledom je prelazio po knjigama. Nije se trudio čitati naslove, samo je
tražio neku koja će mu onako po osjećaju privući pažnju. Uskoro je začuo korake kako odzvanjaju
dugačkim hodnikom ispred vrata. Zastali su, začulo se laganu kucanje i Paula je ušla u sobu u
društvu još jedne lijepe mlade žene. Wolff je odmah primjetio promjenu u Paulinom pogledu.
Ponovno je bila divlja, svoja, samouvjerena, kao da joj je njezina pratilja dala dodatnu snagu.
"Ovo je Angelika, ona je zadužena za stara i rijetka izdanja. Hauptsturmfuhrer Wolf." ljupko ih je
upoznala. Angelika je bila još jedna od žena koje na prvi pogled oduzimaju dah. Duga crna kosa
spuštala joj se niz ramena, imala je skladno oblikovano lice, prekrasne plave oči, pune usne, malenu
rupicu na bradi. Čvrste grudi napinjale su bijelu bluzu koja je savršeno prijanjala uz njezin torzo i
ocrtavala skladnost i ženstvenost. Uzak struk prelazio je u lijepo oblikovane bokove i duge vitke
noge. Izgledala je savršeno poput atletičarke ili gimnastičarke, pomislio je.
"Oh, da, vi ste taj kapetan SS-a o kojem slušam već neko vrijeme. Drago mi je što konačno imam
priliku da vas upoznam i osobno" rekla je prilazeći mu. Angelika, baš me veseli" pružila mu je ruku.
Wolff je polagano ustao, a u glavi su se počela rojiti pitanja. Tko to priča o meni, što, kako, odakle?
Angelika ga je pažljivo promatrala a krajičkom oka vidio je i Paulu kako ga proučava. Osjetio je
njihove pogleda kako mu prolaze kroz kožu i istražuju unutrašnjost. Izgledale su kao dvije pantere
spremne na skok. Brzo je spustio pogled, prihvatio Angelikinu ruku i lagano je poljubio. Vješto je
iskoristio tih nekoliko trenutaka da se vrati u svoju samouvjerenost i sigurnost. Usmjerio je pažnju
na njezinu ruku i istovremeno na svoje usne i iz dubine sebe povukao energiju i utisnuo poljubac u
nju. Upijajući miris njezine kože i povlačeći u sebe vrelinu njezine ruke, polako se odmakao i
podigao pogled. U očima mu je sijevalo. Uhvatio je poglede od obje, usisao ih u sebe, dodao svoj,
proširio ga i uzvratio.
"Nadam se da ste čuli samo dobre stvari" odgovorio je.
"Naravno, naravno, isključivo dobre stvari herr Hauptsturmfuhrer" odgovorila je Angelika, vidno
iznenađena njegovim stavom i ponašanjem te shodno tome lagano se povlačeći.
"Što nas dvije možemo učiniti za Vas dragi kapetane SS-a.?" upitala je dvosmisleno.
Dakle, igra još nije gotova, proletjelo mu je kroz glavu. U redu, nije problem da nastavimo.
"Tražim nešto posebno, nešto što će me napuniti energijom, što će me naučiti kako biti još stabilniji,
smireniji, snažniji i sposobniji" vratio joj je dvosmislenost dodatno pojačanu.
"Imate li ideju što bi mi, vas dvije", posebno je naglasio, "mogle ponuditi?"
Angelika se lagano nasmiješila i značajno pogledala prema Pauli.
"Možda bi mogli neko vrijeme provesti zajedno ovdje? Sigurna sam da bih Vam mogle pomoći sa
svim time što tražite. Ovdje nas nitko neće uznemiravati" zavodljivo mu je rekla.
"Mislio sam na knjigu, draga Angelika. Knjigu u kojoj bi mogao pronaći nešto takvo" odgovorio joj
je gledajući je pravo u oči.
Paula se već vidljivo povlačila, a u Angleliki se lomilo.
"Kao što sam već objasnio Vašoj kolegici, trenutačno mi je sva pažnja usmjerena na jedan projekt
koji moram uspješno završiti i, iako sam ponovno vrlo polaskan vašom zajedničkom ponudom, to
ćemo morati ostaviti za neko drugo vrijeme" nastavio je. "Da se razumijemo obije ste nevjerojatno
lijepe, vrlo zanimljive i svaka stanica mog tijela želi prihvatiti vaš poziv, ali na žalost to sada nije
moguće".
Angelika se lagano počela tresti. U njezinim očima vidio je strah. Ipak, on je bio kapetan SS-a,
formacije u koju su primani samo oni najbolji, najopasniji i najbrutalniji.
"Ja.. ja, mi.. primite iskrene isprike herr Hauptsturmfuhrer. Ne znam ni sama što me spopalo. Molim
Vas oprostite na mom neprimjerenom ponašanju."
Njezina samouvjerenost, kontrola i stabilnost raspadala se pred njegovim očima a paniku koju je to
izazvalo, u istom trenutku pokupila je i Paula.
"No, no, djevojke" pokušao ih je smiriti. Bilo mu je žao što ih je doveo do ovog stanja ali isto tako
je bio svjestan da su one sposobne i odglumiti napad panike i straha pa se nije opuštao. Prišao je
Angeliki i nježno ju zagrlio, rukom podigao bradu i lagano poljubio. Okrenuo se prema Pauli i
pogledom ju pozvao da im se pridruži pa i nju zagrlio i poljubio. Stajali su tako njih troje zagrljeni.
Wolff je pozorno osluškivao što se događa u njemu i što se događa u njima. Nije više imao osjećaj
opasnosti i nastavio ih je rukama milovati po kosi usput ih ponovno poljubivši u tjeme. Trudio se da
u tim poljupcima i dodirima nema ništa zavodljivo i uzbuđujuće već samo iskrena zaštita i podrška.
Krajičkom oka ispod Angelikine košulje, negdje između njezinih grudi ugledao je poznati medaljon.
Vril!

Uskoro su sjedili za stolom, pijuckali schnaps koji je Angelika imala skrivenog iz police sa
knjigama, pušili Wolffove cigarete i smijali se. Ispostavilo se da su obje nedavno inicirane u Vril i
da dobijaju učenje od Sigrun von Enstetten koja je preko Admirala Canarisa došla do Marije Oršić.
Od nje su i čule za Wolffa jer je Marija očito sa članicama svog društva podijelila neke informacije
o njemu i htjele su se osobno uvjeriti o kakvom se čovjeku radi. Iskreno su priznale da im nije bilo
dozvoljeno pokrenuti ništa više osim manipulacije flertom i seksipilnošću, ali su odlučile provjeriti i
sebe i njega. Izrazile su iznenađenje činjenicom da je on, iako nije iniciran i tek prima osnovne
informacije, nije popustio i prepustio im se. Objasnile su mu da punopravne članice društva vrlo
često stupaju u seksualne odnose sa specifičnim muškarcima kako bi koristile finu energiju koju
dobijaju kroz to za svoj osobni razvoj. No obje su još bile pre mlade i pre neiskusne da bi im to bilo
dozvoljeno. Isto tako, saznao je, ženama u društvu bilo je većinom zabranjeno da imaju obične
ljubavne veze sa muškarcima i da, barem u početku žive u potpunom celibatu. Bilo mu je očito da
su zbog njegovih ispitivačkih vještina iztreniranog kontraobavještajca, rekle puno više nego što su
smjele reći ali ih je pustio da govore. I sam je želio saznati više nego što su mu Marija i Heide rekle.
To su, dakle, bile pripadnice zloglasne vještičje sekte Marije Oršić na koje ga je upozorio Himmler.
Zapravo su još djevojke, mlade i neiskusne ali samopouzdane i predane. Osjećao je snagu u njima
kojoj će trebati još neko vrijeme da sazrije. Isto tako bilo je pitanje da li će izdržati na tom putu koji
se nije činio ni jednostavan ni lak.
"U redu" prekinuo je razgovor. "Vrijeme je da se svatko od nas posveti svojim zadacima. Dakle
Angelika, trebam neku rijetku knjigu o Tibetu, nešto što bi mi pokazalo što se krije ispod površine"
upitao je.
"Hm, osim nekih budističkih epova koje malo ljudi razumije, nisam sigurna da ti mogu pomoći. Te
knjige baš nisu česte." odgovorila mu je.
"Pokaži mi onu ondje, molim te" pokazao je na knjigu koja mu je prva privukla pažnju dok je
promatrao police.
Angelika je ljupko prihvatila knjižničarske ljestve i polako se popela na njih pokušavajući dohvatiti
knjigu koju joj je pokazao. Wolff je pogledom uhvatio podvezice koje su pridržavale njezine čarape
kako proviruju ispod njezine suknje. Pogledao je Paulu i pokretom glave pokazao što mu je
privuklo pažnju. Oboje su prasnuli u smijeh. Angelika je uspjela dohvatiti knjigu, spustila se niz
ljestve i popravila haljinu.
"Nadam se da ste uživali u pogledu, Her Hauptsturmfuhrer" rekla je osmjehujući se.
"Naravno, draga moja" uzvratio je. "Pravi znalci nikada ne propuštaju ponuđeni obrok" ponovio je
Marijine riječi, osmjehujući se.
Angelica mu je pružila knjigu. Bila je to "Bhagwat Geeta – or the Dialogues of Kreeshna and
Arjoon" prijevod Chalesa Wilkinsa tiskana davne 1785g. u Londonu.

Dane je provodio na relaciji Abwehr – knjižnica. Obzirom na iskustvo sa nesrećom koja je

zaustavila pripreme ekspedicije i prisjećajući se Marijina upozorenja, odlučio je ne napraviti
ponovno istu pogrešku. Pristupit će zadatku u Španjolskoj ozbiljno, bez opiranja, afirmativno,
pripremiti se najbolje što može, dok će u isto vrijeme raditi na pripremi za ekspediciju na Tibet, kao
da se ništa nije dogodilo. Svaki puta kad bi se propitkivao vidio bi da sada želi otići na Tibet a ne
želi u Španjolsku i svaki puta bi osjetio zbunjenost jer je do prije par tjedana situacija bila obrnuta.
Kako je moguće da se unutar čovjeka u tako kratko vrijeme dogodi tako drastična promjena?
Uskoro je primijetio da mu se to isto događa i u drugim situacijama, gotovo svakodnevno. Mislio je
da ima svoju volju i jasnoću ali si je morao priznati da to ovisi o raznim vanjskim i unutarnjim
faktorima na koje, realno, nije mogao utjecati. Ta činjenica ostavljala je ogroman prostor da bude
izmanipuliran, pa se ponaša i djeluje kako netko drugi hoće. Isto tako, počeo je primjećivati da kada
misli da se prilagođava ili djeluje kako od njega zahtjeva situacija, zapravo ne vidi da je ta situacija
umjetno stvorena, obično od nekoga tko se time okoristio. Njegova obuka za kontraobavještajca još
mu je pomagala da izbjegne tuđu ili nametne svoju volju u kontaktu sa ljudima. Ali nametnuti svoju
volju situaciji, to je već bila sasvim druga priča. Nije imao ideju kako. A sljedećih mjesec i nešto, do
kraja siječnja morao je učiniti upravo to. U suprotnom ako ode u Španjolsku, bio je uvjeren, neće se
vratiti.

Situacija u Španjolskoj povoljno se razvijala za Franciska Franka i njegove saveznike.

Nacionalistička vojska potpomognuta talijanskom pješadijom, njemačkim oklopom i avionima
uglavnom je završila operacije na sjeveru zemlje i počela prebacivati snage na jug, spremajući se za
konačni obračun sa republikancima koje su podržavali Rusi, Francuzi, Grci, Meksikanci i mnoštvo
dobrovoljaca komunističke orijentacije. Izvještaji koji su dolazili sa ratišta za Njemačku su bili vrlo
ohrabrujući. Kondor Legija, gdje god se pojavila, brzo je prevagnula ishod bitke na stranu Franka.
Novi lovci Messershmit 109 Bf vladali su nebom i ništa što su republikanci imali nije imalo šansu
zaustaviti ih. Junkers JU87 Stuka pokazala se vrlo preciznim i efikasnim alatom za eliminaciju
tvrdo ukopanih položaja ili tenkovskih napada protivnika. Iako ih je u Španjolskoj bilo samo 3 brzo
su stekli sjajnu reputaciju. Upravo u ovo vrijeme, čuo je, Njemačka će povući te tri letjelice na
remont i poslati tri nove, poboljšane verzije JU87B. Laki tenkovi PzKpfw I, kojih je do tog trenutka
u Španjolskoj bilo stotinjak, iako su imali problema u bliskoj borbi sa sovjetskim T-26, probijali su
linije munjevitim udarima na položaje ukopane pješadije. A njemački generali htjeli su upravo to, da
uz zračnu premoć i zračnu podršku ostvare brze proboje tenkovskim i mehaniziranim jedinicama i
tako izbjegnu rovovski način ratovanja. Kao rezultat te vojne pomoći u Njemačku su počele
pristizati željezničke kompozicije prepune sirovina kojima ih je Franko plaćao. U naređenjima i
uputama koje je Wolff dobivao, na nekoliko se mjesta isticalo kako Njemačkoj nije u interesu brzo
okončanje tog rata i da tu činjenicu ne smiju zanemariti. Naravno, to je pisalo u dokumentima koje
su dobivali samo odabrani. Za Španjolce i njemačku javnost, čelnici Reicha pričali su sasvim drugu
priču. Goebelsova propagandna mašinerija preko novina i radija trubila je o predanosti njemačke
vojne ekspedicije da se rat čim prije okonča i da se prekinu zvjerstva koje su činili komunisti. Wolff
je dobro znao da se i snage Nacionalista na brutalan način obračunavaju sa svojim
neistomišljenicima ali i te su informacije nosile oznaku stroge povjerljivosti. Španjolska je bila
poligon za testiranje Njemačke vojne mašinerije, a uz to Hitler je još dobivao i dodatne resurse.
Njemačka javnost bila je oduševljena, Engleska i Francuska opet su stajale po strani i Hitler je imao
slobodne ruke te je bez opasnosti i dalje igrao svoju igru. Kako mu to uspijeva, pitao se. Svaki dan,
nakon posla i ručka, tijekom poslijepodneva i večeri, provodio bi uglavnom u knjižnici čitajući i
proučavajući Bhagawat Geetu i druge istočnjačke spise koje su Angelika i Paula uspjele pronaći.
Često su sve troje ostajali do dugo u noć u sobi na kraju knjižnice, razgovarali i raspravljali o
idejama koje su pročitali i kako ih primijeniti u vlastitim životima. Isto tako Wolff je svojim
šarmom i vještim vođenjem razgovora uvijek uspijevao iskopati poneku ideju ili uputu od njih a
koju do tada nije čuo. Već sljedećeg dana, bez razmišljanja ili analiziranja takve stvari bi i sam
počeo prakticirati. Od Marije i Heide nije bilo ni traga ni glasa tako da su mu mlade Vrilovke bile
jedini kontakt sa društvom čijim se već osjećao članom. Čuo je da ekipa priprema neku tajnu
operaciju ali Angelika i Paula nisu bile u to uključene i nisu znale ništa više o tome. Ili su barem
tako tvrdile. Bilo kako bilo, ionako je imao svog posla i dani su mu brzo prolazili.

Tjedni su prolazili, godina je završila i ušli su u novu. Wolff je naslonjen na ogradu terase hotela
Adlon, pušio, pijuckao šampanjac i zamišljeno gledao u daljinu. Berlin je bio raskošno okićen
povodom Božića i Nove Godine, ljudi su bili vani, automobili prolazili ulicama, trubeći. U
novogodišnjoj noći i tramvaji su vozili do ujutro. Wolff je bio dobro raspoložen. Alkohol iz pića i
pregršt birane hrane koja je bila ponuđena omogućavali su mu fine utiske iz kojih je crpio energiju.
Isto tako u trenucima gdje je bio prisutan veći broj ljudi koji su se ne kontrolirano zabavljali, već je
bio sposoban pokupiti ono što su oni rasipali. Bio je iznutra relativno miran, ali ipak... Osjećao je
područja u sebi u kojima se nalazio strah i nesigurnost. Još manje od mjesec dana je ostalo prije
nego što će morati sjesti u avion za Španjolsku, a ništa oko njega nije upućivalo da bi se situacija
mogla preokrenuti. Ipak, vjerovao je da Marija i njezino društvo znaju što rade i da bi se pojavili da
ga izvuku. Da li čekaju zadnji čas da vide što će on sam učiniti? Da li je to neka vrst testa? Ponovno
se uhvatio u mrežu svog uma koji ga je počeo bacati sa jedne strane na drugu. I to nestrpljenje koje
također osjeća, sve je više vidio da ga njegova ovisnost o adrenalinu zapravo skupo košta. U zadnjih
nekoliko tjedana postajalo mu je jasnije da obični život, bez izazivanja opasnosti isto tako može biti
zanimljiv. Uvijek ima zahtjevnih i uzbudljivih situacija ako je čovjek pažljiv i pažljivo promatra.
Većinu njih do prije nekog vremena nije ni vidio. A situacija na političkom planu se komplicirala.
Njemačka industrijska ekspanzija polako se ispuhivala, prvenstveno zbog kronične nestašice
sirovina. Obični ljudi to još nisu primjećivali, jer se režim trudio da im kroz promidžbenu
mašineriju Dr. Goebelsa servira točno ono što je bilo u Hitlerovom interesu. A njegov interes je bio
da Nijemci budu u stalnoj ekstazi, zadovoljni, ponosni, sigurni i samouvjereni te da ne primijete da
se temperatura vode u loncu, polako podiže. S obzirom na poziciju na kojoj se nalazio, Wolff je
dobivao puno točnije informacije nego što je običnim ljudima servirala državna promidžba. Znao je
i za činjenicu da je njemačka vojna proizvodnja u silaznoj putanji i da sve više zaostaje za
britanskom i francuskom. Stoga je Hitler ubrzao planiranje niza vojnih operacija kojima bi zagrabio
u ekonomije susjednih zemalja. Austrija, sa svojim zalihama željeza i Čehoslovačka sa svojom
jakom vojnom industrijom bile su na vrhu liste prioriteta. A nenadano se otvorila i nova mogućnost
za manipulaciju. Naime, još prije dva mjeseca Njemačku je posjetio ministar vanjskih poslova
engleske Lord Halifax koji je tada izjavio da vjeruje u Hitlerovu želju za pravednim i stabilnim
mirom u Europi. Stoga je, u ime novog predsjednika vlade Nevilla Chemberlaina, obećao da Velika
Britanija neće intervenirati, već da će podržati opravdane bilateralne dogovore drugih dviju zemalja
koji su postignuti na obostrano zadovoljstvo. To je Hitleru dalo odriješene ruke da započne akcije
kako bi postigao upravo to. Stvoriti situacije koje će tražiti rješavanje putem opravdanih bilateralnih
dogovora na obostrano zadovoljstvo. Abwehr je, stoga, po Hitlerovoj naredbi pokrenuo operacije
unutrašnje destabilizacije obiju zemalja. U Češkoj, a posebice u Austriji, naime, postojala je brojna
njemačka manjina ali i drugi, koji su sa simpatijama gledali ekonomske i političke rezultate koje
postižu nacisti. Njima se moglo vješto manipulirali i već se sve otvorenije prizivalo pripojenje ili
barem, savezništvo ili vrlo bliska suradnja sa njemačkim Reichom. Uz Hitlerovo inzistiranje kako
bi svi narodi koji govore njemačkim jezikom trebali živjeti u jednoj državi i mogućnost postizanja
bilateralnih dogovora na obostrano zadovoljstvo, vrata su bila širom otvorena da se manipulacijama
počne graditi Velika Njemačka. Wolffu je postajalo sve očitije da, ukoliko on može vidjeti
manipulaciju na nivou ispod njega, zasigurno postoji i manipulacija na nivou iznad njega koju još
nije najbolje vidio, ali je bio sve sigurniji da postoji. Jer kako inače objasniti potpuno odriješene
ruke koje je dobio njemački Fuhrer od strane Zapadnih saveznika kroz takvu smiješnu instituciju
kakva je bila "opravdani bilateralni dogovor na obostrano zadovoljstvo"? I to još nakon što ih je on,
već dva puta dobrano povukao za nos. Prvo prilikom jednostranog odbacivanja ograničenja
njemačkih vojnih izdataka ili drugo kada je, na isti način, naredio ulazak njemačke vojske u
demilitariziranu Rajnsku oblast. Sve su to bili primjeri na kojima je dobro vidio kako funkcionira
nametanje volje situaciji a onda nametanje situacije ljudima. Osmijehnuo se sam sebi. Asocijacija
po asocijacija, mišljenje po mišljenje, stav po stav i um ga je odveo na potpuno drugu stranu od one
na kojoj je počeo. Duboko je udahnuo i misli vratio na ono na što, barem djelomično, može utjecati.
Svoje proučavanje i svoj rad, Španjolska, Tibet, Marija i njezino društvo Vril. Iz razmišljanja ga je
prenuo zvuk nečijih koraka iza sebe kako mu se približavaju. Zatvorio je oči i pokušao osjetiti
čovjeka koji mu je prilazio. Koža mu se nakostriješila, čula izoštrila, osjetio je opasnost i strah.
Povukao je dim iz cigarete i vršcima prstiju lansirao je niz ulicu.
"Gutten Abend Herr Admiral" rekao je okrećući se oko sebe kako bi ga vidio. "Und Frohes Neues
Jahr" dodao je i pružio ruku.
Admiral Canaris je bio iznenađen, nije očekivao ovo od kapetana SS-a.
"Hauptsturmfuhrer Schepke. Da li ste se upravo obratili višem časniku a bez da ga propisno
pozdravite?" upitao je. "Da li vam je jasno da vas iz ovih stopa mogu poslati pred vojni sud zbog
nepoštivanja čina?" odmjerio ga je.
"Jasno mi je Herr Admiral. Isto tako mi je jasno da ste vi prišli meni i da očito želite razgovarati. Da
me hoćete poslati na vojni sud, to bi već i učinili, nije da nije bilo prilike" odgovorio je Wolff sa
smješkom. Iako se većinom kontrolirao, vidio je da unutar njega postoji velika rupa iz koje je
kuljala nesigurnost i strah. Sjetio se Marije i njezinih riječi i čvrsto odlučio da odigra partiju sa
Admiralom. Pa kud puklo da puklo.
"Zanimljivo razmišljanje kapetane SS-a." podigao je obrvu Canaris. "I potpuno točno, mogu dodati"
nastavio je igru Admiral. "Zaista želim razgovarati i to čim je moguće otvorenije, slažete li se
kapetane?" rekao je i rukovao se sa njim.
"Naravno Herr Admiral. Kako drugačije bi moglo biti?" odgovorio mu je.
Admiral ga je pozorno promatrao. Tražio je unutar njega reakciju na koju bi ga mogao pritisnuti ali
je Wolff vješto sakrivao ranjiva područja.
"Pratim vas već neko vrijeme Wolf i otprilike znam što radite."
Wolff je u sekundi uočio njegovu grešku i odlučio je napasti.
"Otprilike? Her Admiral, pa vi ste šef njemačke obavještajne službe, vi bi točno trebali znati što
rade vaši agenti." Odlučio mu je zadati udarac ali nije smio pretjerivati. "Kako ste rekli, bit ću
otvoren. U svoje slobodno vrijeme nastavio sam proučavanje za Tibet iako mi je jasna situacija sa
ekspedicijom. Nadam se da to nije problem?" Poput boksača koji se bori sa znatno jačim
protivnikom zadao je udarac i odmah ponovno uzmaknuo.
"Hm" promrmljao je Admiral. "Ne. Nije problem, dapače. To vam može biti samo od koristi, slažete
li se?"
"Prvenstveno od koristi Fuhreru i njemačkom narodu, zbog posla koji obavljam, Her Admiral."
odgovorio je, vješto izbjegavši još jednu zamku.
"Da, da." kimnuo je Canaris. "Na vama se vidi promjena i to je razlog zašto bi vam ponudio novu,
bolju poziciju"
"Zaista? Ako mislite da postoji još bolji način da poslužim njemačkom narodu i državi?" i dalje je
poput jegulje izmicao Admiralovom stisku.
"U redu Wolf, dosta ovog sranja!" prasnuo je Admiral. "Nudim Vam mogućnost da napredujete
brže, da dobijete veće beneficije i veću plaću. A isto tako da dobijete vodstvo koje će Vas usmjeriti
u pravcu kojim bi trebalo da idete ukoliko želite uspjeh u svom životu" nastavio je, već vidno
iznervirani Canaris.
"Jasno mi je Herr Admiral. O čemu se točno radi?" upitao je.
"Nudim ti poziciju šefa mog kabineta, naravno i promaknuće. U Španjolsku ćemo poslati nekog
umjesto tebe a ti ćeš otići na dodatnu edukaciju u inozemstvo." odgovorio je Admiral.
"A šta je sa Tibetom? To definitivno otpada?" upitao je.
"Do vraga i sa time" prekinuo ga je Canaris. "Ionako mrziš taj zadatak. Zašto sad to spominješ?"
"Sa vremenom se u meni razvio interes za to. Dobio sam neke informacije da se ispod površine
obične istraživačke ekspedicije krije i nešto dublje" dvosmisleno je odgovorio Wolff. Čuo je
naklapanja da postoji ideja da se Tibet iskoristi kao odskočna daska za njemački utjecaj na Indiju ali
je zapravo ispipavao Admirala o onom što mu je o ekspediciji rekla Marija.
"Odakle ti te informacije?" ljutito će Admiral. Sve je više gubio kontrolu nad sobom. "To
jednostavno nije točno." nastavio je. "Ta ekspedicija je glupa i bespotrebna Himmlerova avantura
koja nam neće donijeti ništa korisno osim troška. Troška koji si sve teže možemo priuštiti. Zaboravi
na to. Ekspedicija je završena. Schaffer je izgubio podršku u društvu Ahnenerbe. Sigurno će izgubiti
podršku i Himmlera i Hitlera a kad za to saznaju investitori i oni će se povući."
Wolff je pozorno slušao i bilježio svaku Admiralovu riječ. Dakle, ako hoće pogurnuti ekspediciju
samo treba ovo prenijeti dalje. Kao da mu se otvorila mogućnost da ovu situaciju može nametnuti
Schefferu, koji će tada potegnuti svoje veze i ponovno pokrenuti ekspediciju. Počeo je primjećivati
prve plodove svog truda.
"Alles klar, Herr Admiral" jednostavno je odgovorio "Ima li još nešto što bi trebao učiniti?"
"Da, zapravo ima." odgovorio je Canaris "Želim da se držiš podalje od Frau Orsic i njezinih
vještica. One te vode u pogrešnom smjeru".
"Ne razumijem Herr Admiral. Koji je to pogrešan smjer i koji je to ispravan, o kojem govorite?" Još
par poteza i Canaris će biti u mat situaciji. I sam Admiral kao da je uvidio bezizlaznost svoje
situacije ali to nije htio pokazati.
"Vidite, Wolff, igra je puno složenija nego što Vam se čini. I igra se na nivou koji ne možete ni
zamisliti. Karte su podijeljene i pobjednik je vjerojatno već odlučen. Ja vam nudim mogućnost da
na vrijeme promijenite stranu i pridružite nam se". Canaris je bio primoran odigrati i zadnju kartu.
"Mislite li pod time da radim za Britance, Her Admiral?" mirno ga je upitao.
Canaris je na trenutak problijedio, zastao, zatvorio oči i duboko udahnuo.
"Da, Wolffe. To znači upravo to. Vidim da ste sposobniji za igru nego što se čini a takvi ljudi nam
trebaju." rekao je, lagano otvarajući oči i uperivši snažan pogled u Wolffa u posljednjem pokušaju
da ga slomi. "A i sačuvat ćete glavu na ramenima". Povukao je svoj posljednji potez.
"Dragi Herr Admiral. I meni i Vama je jasno da ja nisam u poziciji da ugrozim Vašu igru. Barem ne
još. U pravu ste, ne mogu zamisliti nivo na kojem vi igrate ali sam odlučan da to učinim. Ovo što
mi vi nudite vidim kao manipulaciju da me u tome zaustavite. Nudite mi ugodan prelazak na
pobjedničku stranu i napredovanje, tako vi kažete, a meni izgleda kao da mi pokušavate dati
injekciju morfija i skloniti me sa Vašeg puta. Što je još važnije, skloniti me sa vlastitog puta koji mi
je važniji od očuvanja ove glave na ramenima. Zato Vam se moram zahvaliti na ponudi i odbiti je a
vi dalje činite što morate. Ili što možete." sarkastično se nasmiješio. Mat. Admiral Wilhelm Canaris,
šef njemačke obavještajne sužbe Abwehr koji je očito bio u dosluhu sa Britancima, samo je ostao
stajati i gledati ga. U njegovom pogledu kao da je primijetio poštovanje.
"Vrlo dobro, Her Haupsturmfuhrer. Izgleda da ćete biti dostojan protivnik i da ćemo na kraju cijelog
meča imati o čemu pričati. Prva runda je vaša." Pružio mu je ruku. "Neka igra počne".
"Neka igra počne" odgovorio je Wolff prihvativši Admiralovu ruku, čvrsto je stisnuvši.
VII
"Egipatska knjiga mrtvih". Bila je potpuno očarana tom knjigom, pročitala ju je nekoliko puta i
svaki put bi pronašla nešto novo. Nešto što prije nije vidjela ili shvatila. Ipak, većinu zagonetki iz
knjige nije mogla odgonetnuti ali se svojski trudila. I danas, u knjižnici pažljivo je okretala stranicu
po stranicu upijajući tekst i pokušavajući ga povezati u cjelinu, uputu ili tehniku. Nije ni primijetila
omanjeg čelavog muškarca sa bradom koji je stajao iza nje. Čovjek se nakašljao kako bi privukao
njezinu pažnju. Trgnula se iz čitanja pomalo uplašena.
"Nije pristojno na ovaj način preplašiti nekoga, gospodine" ljutito je rekla.
"Oprostite, gospođice" odgovorio je ovaj na njemačkom.
"Oh, govorite njemački?" upitala je. U glavi su joj se pojavila sjećanja na školovanje u Beču i duge
razgovore na njemačkom sa njezinom prijateljicom Traute. Gdje li je ona? Zašto ne odgovara na
njezina pisma?
"Da, govorim" prekinuo ju je u njezinim mislima. "Oprostite još jednom, molim Vas. Zanimalo me
koju knjigu čitate. Znate, istražujem ove prostore i ljude koji ovdje žive" nastavio je.
"Pokušavate otkriti kako najbolje uplašiti mlade žene?" upitala je zajedljivo.
"Ne, naravno, oprostite, baš sam neuljudan. Zovem se Rudolf von Sebottendorf" odgovorio je.
"Marija Oršić, drago mi je." Pružila mu je ruku, koju je prihvatio i poljubio. "Što onda istražujete
gospodine Sebottendorf?"
"Istražujem misterije svijeta i čovjeka. Godinama sam živio u Konstantinopolu i tamo sam došao u
kontakt sa mistikom Orijenta. Nakon toga sam neko vrijeme bio u Aleksandriji. Egipatska kultura i
misticizam očarali su me"
Marijine su se oči raširile od znatiželje.
"Što Vas dovodi u Zagreb?" upitala je.
"Zaustavio sam se ovdje na putu kući. Znate, Istočna Europa vrlo je zanimljivo mjesto. Mnogo je
dobrih mistika i spiritualista. Moj učitelj Sufizma, derviš Mevlevijskog reda, uputio me na ove
prostore. Isto tako u Zagrebu sam kako bi posjetio i lokalni red Slobodnih zidara. Član sam reda u
Njemačkoj već desetak godina. Želim vidjeti kako vaši Slobodni zidari tumače Kabalu. U
međuvremenu sam odlučio posjetiti i ovo mjesto u potrazi za zanimljivim ljudima. Izgleda da je
moja potraga urodila plodom." Cijelo je vrijeme, dok je govorio, pažljivo promatrao Mariju tražeći
reakcije. Iako je naizgled, govorio o sebi, zapravo je ispitivao nju.
Marija je šutjela neko vrijeme. Bila je očarana znanjem koje je ovaj čovjek očigledno imao. Možda
je on taj koji će joj pomoći da odgonetne njezine noćne vizije.
"Gospodine Sebottendorf, nisam sigurna da se moje znanje i iskustvo može izdaleka usporediti sa
Vašim. Za neke pojmove kojima baratate sam čula, za neke nisam. Nisam baš sigurna da Vam mogu
pomoći u Vašoj potrazi."
"Baš naprotiv, gđice Oršić, netko tko je u ovo doba u knjižnici i u rukama drži Egipatsku knjigu
mrtvih? Što tražite u ovoj knjizi?" nije se dao smesti Sebottendorf.
"Nakon što mi je nedavno umrla majka počela su me proganjati pitanja. Što je smrt? Što je Bog i
zašto radi to što radi? Kuda idemo nakon smrti? Kako to sve funkcionira?"
"Oh, iskreno mi je žao zbog Vaše majke." pogledao ju je direktno u oči i zastao nekoliko trenutaka.
"Osjećam da Vas to i dalje muči. Njezina smrt i sva ta pitanja." zagonetno je dodao. "Ne moramo
nastaviti razgovor na tu temu, ako Vam je još uvijek teško."
"Da. Još uvijek mi je teško pričati o tome, pogotovo zato što..." zastala je, suznih očiju.
"Zašto?" upitao je.
Marija ga je pogledala. Imala je snažan osjećaj da ovaj čovjek jako dobro zna tko je ona i da je
polako navodi da mu se otvori i povjeri. Nije još imala dovoljno povjerenja iako joj se činio
dobroćudan i bezopasan. Ipak, nešto je bilo u tom čovjeku što ju je u isto vrijeme plašilo i
privlačilo.
"Dakle, gdine Sebottendorf. Pričajte mi kako je u Beču. Nakon mog školovanja nisam ga ni jednom
posjetila" pokušala je promijeniti temu i razgovor usmjeriti u drugom smjeru. "Kakav je život tamo
ovih dana?"
"Ah, Beč. Krasan grad i prepun vrlo zanimljivih ljudi. Znate, gđice Oršić, Beč je europska
prijestolnica ezoterije, misticizma i okultizma. Tamo se mogu naći razne poznate i manje poznate
škole i učenja. Trebali bi ga ponovno posjetiti. Možete biti i moj gost. Imam puno kontakata u Beču
i znam dosta ljudi koji bi Vas rado upoznali sa svojim znanjima. Sigurno bi tamo mogli naći
odgovore na sva pitanja koja imate." odgovorio je, lukavo vraćajući razgovor u smjeru u kojem je
htio.
"Da? Nisam znala da se u Beču mogu pronaći takve škole i takvi ljudi" iznenađeno će Marija.
"Uvjeravam Vas da je tako. Beč je prepun zanimljivih učenja. I tek smo na početku razvoja. Prije
nekog vremena pojavili su se i ljudi koji mogu kontaktirati sa mrtvima i sa bićima sa dalekih
svjetova"
Marijino srce je brže zakucalo. Osjećaj da Sebottendorf točno zna tko je ona i da ju polagano navodi
da mu se otvori pojačao se.
"Hm, da" pokušala je sakriti svoje iznenađenje. "Čitala sam nešto o tome".
"Gđice Oršić" prekinuo ju je. "I vi čujete takve glasove?" upitao je. "Jesam li u pravu?"
Samo je zatvorila oči i pognula glavu.
"Jasno se vidi da postoji nešto što tišti Vaše srce" nastavio je blagim, gotovo očinskim glasom.
Skupila je svu snagu i hrabrost koju je imala, polako otvorila oči i pogledala ga.
"Gdine Sebottendorf, nisam sigurna da li sam u pravu ali mi se čini kako znate o meni mnogo više
nego što želite pokazati. U pravu ste." Duboko je udahnula i nastavila. "Primam glasove bića iz
daleka. Još kao dijete ti su me glasovi budili tijekom noći. Znala sam ih čuti i preko dana. Bila sam
uplašena, dok mi jedan medij na seansi nije rekao da ih prihvatim i poslušam što žele. Učinila sam
kako je rekla i od tada dobivam poruke od žene koja se predstavlja kao sveta majka. Izida. Vizije i
glasovi sve su učestaliji i jasniji. Čak je i predvidjela smrt moje majke". Na pomisao o majci oči su
joj se ponovno napunile suzama.
Sebottendorf joj je nježno prihvatio ruku.
"Frau Oršić, sada su mi mnoge stvari jasne i znam da sam pronašao onu koju sam tražio. Pridružite
mi se u Beču i uvest ću Vas u svijet ezoterije, magije i okultizma."

Sljedeće jutro sjeo je za svoj stol kako bi počeo sa planiranjem vlastite operacije. Bilo mu je jasno
da će sigurno biti pod budnom prismotrom nekog od Admiralovih povjerljivih ljudi i da neće tek
tako moći otići do Ernsta Scheffera. Uostalom, trenutačno nije ni znao gdje se ovaj nalazi. Zadnje
što je čuo je da je u bolnici, ali je ta informacija bila stara više od dva mjeseca. Trebalo je pronaći
Scheffera, nekako se sastati sa njime i nagovoriti ga da se pokrene a da pritom ne izazove pozornost
ili se ne ogriješi o svoja trenutačna naređenja i zadatke. To bi trebalo biti dovoljno, s obzirom na
Schefferove kontakte i sposobnosti. Jedina osoba kojoj je donekle mogao vjerovati bio je Bruno
Beger. Odlučio je informaciju prenijeti preko njega. Ionako su se povremeno družili i izvan radnog
vremena, a Bruno je bio hedonista i častohlepan i neće mu biti teško podmetnuti informaciju kako
netko ima interes da zaustavi ekspediciju i uskrati mu svu slavu i moć koju je očekivao. Isto tako
bio je uposlen u Odjelu za Rasna pitanja i naseljavanje pri SS-u i sa tog mjesta bi mogao progurati
informacije na više instance. SS, Gestapo i Himmler činili su mu se dovoljna zaštita od Admirala
Canarisa. Ovaj se, pretpostavio je, neće usuditi ići direktno protiv naređenja koja dođu odatle, niti je
u poziciji da Wolffa prikaže kao spletkaroša i manipulatora. Iako je gorio od želje da ispriča kako
mu je Admiral ponudio da radi za Britance, bilo mu je jasno da bez čvrstih dokaza koje nije imao,
takvo što bi mu samo otežalo poziciju i srušilo vjerodostojnost. Sa druge strane, odlučio je i preko
Angelike i Paule poslati poruku u Vril. Trebao je i njihovu pomoć, da preko svojih kanala pokušaju
oživjeti Hitlerov interes za ekpediciju. Na taj način, obuhvatno sa dvije strane, zaobići će Admirala
Canarisa i Abwehr i staviti ga pred gotov čin. Nametnuti mu situaciju, osmijehnuo se. Iste večeri
sjedio je sa Brunom u hotelu Adlon na večeri. Potrudio se da uz večeru bude dovoljno alkohola
kako bi Bruno bio lagano pripit i otvoren. Isto tako trudio se da važne informacije ubacuje za
vrijeme dok ovaj jede, jer je čuo od Paule da je i to jedan od trikova kojima se vrilovke koriste u
svrhu manipulacija muškarcima. Pogodio ga je upravo u žicu na koju je i ciljao. Častohlepni Bruno
začas se upecao u mrežu, bio je vidljivo ljutit i iznerviran i nije mu palo na pamet da ga Wolff želi
iskoristiti kako bi alarmirao svoje pretpostavljene u SS-u i natjerao ih da djeluju. Sam se ponudio da
pomogne. Istu je stvar napravio i dan kasnije sa mladim vrilovkama u knjižnici, kojima se požalio
kako, eto, usprkos svemu što poduzima jednostavno ne može doći do Scheffera i ponovno pokrenuti
njegov interes za ekspediciju. One su mu obećale da će tu temu pokrenuti na sljedećem sastanku u
društvu i da će lobirati da mu društvo pomogne. Na kraju dana legao je u krevet, zadovoljan. Uspio
je što je i naumio. Poslao je informacije i impuls u oba smjera i sada mu nije preostalo ništa drugo
osim čekati i vidjeti kakve će rezultate to donijeti. A nije trebao dugo čekati. Kroz nekoliko dana na
njegovom radnom stolu dočekala ga je depeša sa zaglavljem SS-ova Odjela za rasna pitanja.
"Naređujem Hauptsturmfuhreru Wolfu Schepkeu da se sutra u 9.00 hitno javi u Odjel, potpis:
Richard Walther Darre, SS-Obergruppenfuhrer, Reichleiter NSDAP.

Sljedeće jutro izašao je ranije nego obično. Svitalo je i Berlin se upravo budio nakon još jedne noći.
Čistači su još bili na ulicama, trgovci su uređivali svoje izloge i pripremali se za još jedan radni dan.
Tramvaji su zvonili i razvozili ljude svakog za svojim poslom. Ulicama su prolazili rijetki
automobili. Sve mu je izgledalo kao dobro podmazana mašina koja se pripremala da se pokrene
punom parom. Kao da je u daljini čuo metalne zvukove koji su ga podsjećali na polagano
pokretanje zupčanika. Bio je lagano uzbuđen pa je odlučio prošetati kako bi se smirio i stabilizirao.
Mozak mu je stalno pokušavao nametnuti igru pitanja i odgovora, planiranja strategija što i kako će
pričati, kako se ponašati. Sjetio se Marijinih riječi i tehnike kako da smiri misli. Duboko je udahnuo
zrak i zadržao ga u plućima kao da pokušava isisati energiju iz njega i onda polagano izdahnuo.
Potpuno se usmjerio na ritam disanja. Na taj način je čistio um od nepotrebnih misli, nepotrebne
buke. Samopouzdanje i sigurnost su rasli kako se smanjivala njegova želja i potreba da unaprijed
isplanira svaki korak. Sve se više usmjeravao prema svemu što mu je pričala Marija i sve je više
imao osjećaj da i ona hoda uz njega. Pred zgradom SS-a sjeo je na klupicu i zapalio cigaretu.
Uživajući u svakom dimu koji bi povukao u svoja pluća, gledao je vrh cigarete i u isto vrijeme
osjećao kako nikotin počinje kružiti njegovim krvotokom. Krajičkom oka promatrao je svoju
okolinu, ljude u crnom koju su izlazili i ulazili u zgradu kao pčele iz košnice. Sve oko njega se
vidljivo ubrzavalo a njemu se činilo kao da se u njemu sve usporava. Čula su mu se izoštrila, um
isto tako, brzo je odbacivao misli koje su nepozvane pokušavale ući i odvući ga u svoje kolo. Sve se
više fokusirao na situaciju u kojoj se nalazi i kao da je pokušavao tu fokusiranost utisnuti u sebe i
ponijeti je sa sobom u zgradu. U grudima mu je gorjelo. Koža mu se lagano nakostriješila, mišići
opuštali i opet stiskali. I sam se počeo osjećati kao mašina koja se zagrijava. Kao zvijer koja ja
spremna za lov a opet znao je da u bilo kojem trenutku ako ne bude pažljiv i prisutan i sam može
postati lovina neke veće zvijeri. Gledajući cigaretu koja je polako postajala opušak, povukao je
poslijednji dim. Sav strah i nesigurnost koje još mogao osjetiti lagano u pozadini kao da je spakirao
u opušak i lagano ga ispustio na zemlju. Zgazio ga je čizmom i laganim pokretima stopala utisnuo u
tlo. Uz zvuk zvona sa obližnje crkve koji je obilježavao devet sati sigurnim korakom prošao je
pored dvojice SS-ovaca na ulazu koji su mu oštro salutirali i ušao. Narednik na porti kojem je
naizgled nezainteresirano ispustio svoje naređenje na stol, brzo je skočio na noge i odveo ga prema
sobi za sastanke u Odjelu za rasna pitanja. Kad je ušao, za stolom su sjedili Bruno Beger i Erst
Scheffer i nešto pričali. Obojica su bili u uniformama SS-a. Bruno je bio crven u licu i vidno
uzbuđen, dok se na Ernstu moglo vidjeti da je i dalje potresen, izgubljen i rastrojen.
"Ah, Wolff" uzviknuo je ushićeno Bruno i pozdravio ga.
Ernst je samo podigao pogled i promrmljao nešto nerazumljivo.
"Nadam se da si se spremio, Wolff" rekao mu je Bruno. U njegovom je pogledu bilo i ljutnje i nade,
straha i uvjerenosti da mogu uspjeti. "Ja sam učinio svoj dio posla" nastavio je. "Sada je na tebi red
da sve ono što si meni rekao ponoviš ovdje. Pred ljudima koji nam mogu pomoći u zajedničkom
cilju."
"Naravno, Bruno. Svi smo mi ovdje sa zajedničkim ciljem. Da osiguramo našem Reichu, našem
narodu i našem Fuhreru poziciju na vrhu koji zaslužuju." odgovorio je gledajući Ersta ravno u oči.
"Na putu prema tom cilju, naši protivnici će iskoristiti sve, pa čak i naše osobne tragedije, da nas
spriječe. To im ne smijemo dopustiti. Ni pod kakvu cijenu". Dok je izgovarao te parole, i dalje mu
je pogled bio prikovan na Ernsta, kao da je želio da svaku tu riječ i pogledom duboko utisne u
njega. Schaffer je polako spustio pogled. Nije mogao izdražati ledeni pogled Wolffovih nebesko
plavih očiju.
"Sve je u redu, Ernst" blago mu se obratio. "Doživio si veliku nesreću i još veću nepravdu i način na
koji se boriš sa time vrijedan je divljenja. Došlo je vrijeme da prikupiš snagu i ustaneš. Naša zemlja,
naš narod i naš vođa te trebaju. Mi te trebamo." nastavio je. "Ovdje se radi o stvari koja je puno
veća od nas samih i naše odluke i postupci mogu promijeniti sudbine milijuna naših sunarodnjaka.
Isto tako smo se zavjetovali da smo spremni na bilo kakvu žrtvu. Ti si svoju već napravio i sad je
vrijeme da nas povedeš. Trebamo tebe da nas vodiš, jer to nitko drugi neće moći učiniti bolje."
Ernst je polako podigao pogled. U njegovim očima kao da se pojavila iskra.
"Da, da." procijedio je "Vjerojatno si u pravu."
Vrata sobe su se otvorila i sva su trojica kao jedan skočila na noge.
"Heil Hitler!" uzviknuli su visoko podižući desnicu.
U sobu su ušla dvojica visokih časnika SS-a. Richard Walther Darre bio je jedan od prvih suradnika
Adolfa Hitlera. Gorljivi nacist i anti semitist, bio je jedan od tvoraca plana Rasa i teritorij (Rasse
und Raum), koji se temeljio na pojmovima nadiranja prema istoku ("drang nach Osten"), životnog
prostora ("Lebensraum") te Hitlerovim težnjama za osvajanjima, proizašlim iz njegova "Mein
Kampf"-a. Nosio je čin Obergrupenfuhrera SS-a ali je važnija bila pozicija Reichleitera NSDAP. To
je bila najviša politička pozicija u Nacional socijalističkoj Njemačkoj radničkoj Partiji. Prva do
samog Fuhrera. Darre je bio jedan od tzv "zemljaša", struje u Partiji koja je zagovarala fokusiranje
na Europski kontinent, širenje na račun Slavena prema Balkanu i Rusiji, odbacivanje prekomorskog
kolonijalizma starog tipa. Oni su naginjali savezništvu Njemačke sa Velikom Britanijom a protiv
komunizma i Rusije, prepuštajući svjetsku kolonijalnu dominaciju Englezima u zamjenu za
slobodne ruke za Njemačku kolonizaciju istoka Europe i dalje. Njemu, zaključio je Wolff, nije bilo
moguće prodati priču o Englezima koji bi profitirali od otkazivanja Schefferove ekspedicije. Morao
se usmjeriti u drugom pravcu. Odlučio se za provjerenu kombinaciju hazara, boljševika i komunista,
SSSRa i Kine, koji su stajali na putu Njemačke prema istoku, prema pravom duhovnom izvorištu
arijevske rase, Tibetu. Za susret sa njime Wolff se pripremio ali ga je pojava drugog čovjeka na
sastanku iznenadila. Bio je to Reinhard Heydrich, SS Gruppenfuhrer. Iako po činu u SS-u i partiji
podređen Darre-u, Heydrich je bio zvijer u usponu. Sa nepunih 34 godine već je pod sobom imao
cijeli Gestapo i Krimpo, njemačku tajnu i krim policiju. Još relativno mlad a već na tako visokim
položajima, bio je jedan od najopasnijih pripadnika Nacističke Partije i SS-a. Bezuvjetno odan
Fuhreru i svom direktno nadređenom Himmleru, Heydrich je bio nemilosrdan. Na najmanji mig
svojih šefova pokretao bi svoju smrtonosnu mašineriju i svi bi protivnici ili neistomišljenici
nestajali bez traga. Nekoliko mjeseci kasnije, obiteljima bi se samo isporučile urne sa pepelom
pokojnika a bez ikakvih objašnjenja. Bio je savršen ratni stroj koji je drobio sve pred sobom. A što
je bilo još važnije, Wolff je čuo za priču po kojoj je postojala netrpeljivost između starog Admirala
Canarisa, veterana 1. svjetskog rata i mladog, novog, ambicioznog te nadasve častohlepnog časnika
SS-a. Slučajnost pomaže pripremljenom umu, glasila je narodna mudrost koju je često koristio.
Ipak, znao je da pojava Reinharda Heydricha u ovom trenutku i na ovom mjestu nikako nije mogla
biti slučajnost. U trenutku je u svojoj glavi odbacio prvobitni plan koji je tako pažljivo pripremio,
odlučio improvizirati i usmjerio svu svoju pažnju prema njemu. U glavi mu je sijevalo. Novi plan
kao da se stvarao sam od sebe. Kao da ga je nešto navodilo u novom smjeru, koji je istovremeno bio
vrlo opasan ali sa izgledima da donese sjajan rezultat.
"Meine Herren, bitte, sjednite" hladno ih je pozvao Darre. "Pretpostavljam da znate Gruppenfuhrera
Heydricha, šefa naše Sigurnosne policije." predstavio je svog pratioca.
"Na inzistiranje našeg dragog Fuhrera, sudjelovati ću na ovom sastanku. Želim čuti informacije koje
ima kapetan Schepke." ubacio se Heydrich, očito svjestan svoje pozicije i reputacije, koja je bila
daleko moćnija od Darreove. "Isto tako, ovdje sam da bih vam prenio podršku Reichfuhrera
Himmlera za vašu ekspediciju" pogledom je strijeljao prisutne. "Nadam se da vam naša organizacija
može ponuditi pomoć i dodatni poticaj a kako bi se stvari pomakle sa mrtve točke na kojoj smo
sada". Iza njegovih riječi izbijala je ledena oštrica prijetnje koja je bila usmjerena na svu trojicu.
"Na kraju, drago mi je da vas vidim ovdje, Her Scheffer. Budite uvjereni da vaša žrtva za domovinu
i Fuhrera nije i neće proći nezamijećena te da svi sa nestrpljenjem očekujemo uspješan završetak
priprema i konačan polazak. Fuhrer i Reichfhurer osobno su me zamolili da interveniram u tom
smjeru." nastavio je ledenim glasom. "Koliko sam čuo imate sve potrebne dozvole za put. Da li
postoje još neke prepreke da se nastavi sa pripremama?" upitao je Scheffera.
"Da, postoje, her Gruppenfuhrer." drhtavim je glasom odgovorio.
"Slušam" kratko je odvratio Heydrich.
"S obzirom na situaciju sa nesrećom koja se dogodila, izgubili smo financijsku podršku većine od
naših financijera. Netko je proširio glasine da se ekspedicija otkazuje i većina se povukla. Proći će
mjeseci ako ne i godina da ih ponovno sakupimo i privolimo da sudjeluju. Uz svu krizu koja se
nazire, kako ona financijska tako i politička, nisam siguran da ću u tome uspjeti" nastavio je.
Heydrich ga je samo promatrao. Izvadio je tabakeru i pažljivo izabrao cigaretu i lagano podigao
pogled prema Darreu. Lice mu je bilo kao isklesano iz kamena. Ovaj se, kao da ga je udario grom,
istog trenutka, uhvatio za džep, izvadio šibice i drhtavim rukama izvadio jednu. Trebalo mu je da tri
puta povuće šibicu preko papira za paljenje dok konačno nije uspio. Plamen je drhtao pred
Heydrichovim licem zajedno sa rukom koja je držala upaljenu šibicu. SS-ovac je primakao cigaretu
plamenu i pripalio je. Uputio je Darreu prijezriv pogled, otpuhnuo prvi dim i okrenuo se prema
Ernstu.
"Smatrajte to riješenim Her Schefer. Većina članova ekspedicije su pripadnici SS-a. Oni koji to nisu,
ili će to postati ili ćete ih zamijeniti našim ljudima. SS po direktnom naređenju Fuhrera postaje
jedini financijer i organizator ekspedicije sa Vama na čelu. Vrijeme je da se stvari postave na svoje
mjesto i da se to već jednom pokrene. Fuhrer i Reich ne mogu više čekati igrarije financijaša i
političara. SS preuzima cijeli projekt i slobodni ste nastaviti sa pripremama. Mišljenja smo da Vam
je tri mjeseca dovoljno. Alles klar?" upitao je Heydrich.
"Jahvohl mein Gruppenfuhrer" ispalio je Scheffer kao iz topa. "Krećemo sa pripremama iz ovih
stopa. Prenesite moje iskrene zahvale Reichfuhreru i Fuhreru osobno. Nećemo vas razočarati! Heil
Hitler!"
"Drago mi je da smo uspjeli pronaći riješenje za sve probleme koji nam stoje na putu Herr Scheffer.
Od danas ćete sva izvješća, pitanja, probleme i sve ostalo donositi u moj ured. Preko mene
odgovorni ste direktno Reichsfuhreru Himmleru i samom Fuhreru. Jasno?" Nije sačekao da ovaj
pokuša odgovoriti. "Možete ići. Heil Hitler" zlobno se nacerio i pogledao prema Darre-u koji je
očito ovdje bio samo figura, kulisa. Jasno je bilo da je Heydrich preuzeo igru u svoje ruke a sa njim
nije bilo za šaliti se. Svi su ustali i oštro salutirali, uključujući i Darrea.
"Vi ostajete još malo Herr Hauptsturmfuhrer" pogledao je Wolffa koji je morao pogledati kroz njega
prema zidu, a kako bi uspio odagnati strah koji je počeo osjećati. Situacija se u tren oka izokrenula.
Sada se on osjećao kao lovina.
"Nas dvojica još nismo gotovi".
Schaffer, Bruno i Daree udaljavali su se od stola prema vratima. Wolff je stajao u stavu mirno i
pokušavao staviti strah pod kontrolu. Ponovno ga je osjećao kako mu se poput velike mačke koja
zabija kandže u njegovu kralježnicu, nezadrživo penje prema glavi i pokušava ga preuzeti. Heydrich
ga je netremice promatrao.
"Sjedite Herr Schepke. Cigaretu?"
"Danke, mein Gruppenfuhrer" odgovorio je prihvaćajući ponuđeno.
"Malo sam se raspitao o Vama kapetane". Napravio je pauzu i promatrao učinak svog pitanja. Wolff
je vješto iskoristio stanku sa cigaretom da bi uspostavio kontrolu nad svojim mislima i osjećajima.
Nije se osjećao sjajno, ali je uspio nadvladati strah i uspijevalo mu je zadržati kakvu takvu mirnoću.
Usredotočio se na završetke Heydrichovih rečenica. Tamo gdje na kraju nije bilo upitnika odlučio je
ne reagirati i odbacivati sve komentare koji su mu se pojavljivali u glavi. To je bio dio njegove
obuke kao kontraobavještajca a i Angelika mu je jednom spomenula da i Vril koristi sličnu tehniku.
Isto tako zamišljao je da je Marija sa njim i da ga štiti na neki način svojim prisustvom. Napeta
tišina parala je prostor između dvojice SS ovaca koji su sjedili jedan nasuprot drugom.
"Ono što sam čuo o Vama i ono što sam do sada vidio, podudara se. Čini mi se da je pred Vama
odlična karijera u SS-u." nastavio je Heydrich i dalje pomno promatrajući način na koji će Wolff
reagirati. "Naravno, ukoliko Vaši postupci i izbori budu u skladu sa ciljevima kojima svi zajedno
težimo" ponovno je napravio podužu stanku. Izgledalo je kao da ga ispituje, kao da traži pukotinu u
Wolffovom stavu. To je za Wolffa bilo odlično. Dobivao je vremena da se koncentrira na disanje, na
svoje unutrašnje procese, da se stabilizira i oporavi od početnog šoka.
"Pozvao sam Vas ovdje po naređenju samog Reichfuhrera. Očito se i njemu zapeli za oko" nastavio
je. "A i ovo što ja vidim samo potvrđuje da je njegova zainteresiranost za Vas potpuno opravdana."
Wolff je sve više i više ulazio u situaciju i postajao sve koncentriraniji, čula su mu sve bolje radila a
u glavi se stanje smirivalo. Počeo je sve čišće i jasnije čuti što mu ovaj stvarno govori. Na samo
izgovorene riječi, već i skrivena značenja, naglašavanje, zamke, provokacije i manipulacije.
"Isto tako i do mene su došle neke informacije da postoje neke sile kojima je u interesu da ova
ekspedicija propadne i prije polaska". Ponovno duža stanka.
"Što Vi znate o tome, kapetane?" upitao ga je.
"Mogu ih potvrditi Herr Gruppenfuhrer." naoko mirno je potvrdio, bespomoćno gledajući kako mu
ovaj sve više ograničava manevarski prostor. Staza je bila sve uža i uža, ali je i dalje imao osjećaj da
vodi u dobrom smjeru.
"Imate li kakve konkretne dokaze za to, kapetane?". Heydrich je podigao obrvu i prostrijelio ga
pogledom.
"Nein" kratko je odgovorio. "Sve što mogu reći jest da sam u nekim razgovorima dobio takav
osjećaj." nastavio je.
"Sa kime ste razgovarali kad vam se pojavio taj osjećaj?" upitao ga je Heydrich. Očni kapci su mu
se lagano suzili. Wolffu se učinilo kao da ga je nanišanio. Morao je jasno odgovoriti na ovo pitanje.
Heydrich ga je vrlo brzo stjerao u kut iz kojeg je mogao izići samo otvorenih karata. Sve ostalo
vodilo je prema tome da nepovratno izgubi mogućnost stjecanja povjerenja ovog čovjeka. A to bi ga
moglo dovesti u situaciju da izgubi i glavu. Nije mogao nazad.
"Nakon nesreće u kojoj je stradala gđa. Scheffer. Admiral Canaris kao da je jedva dočekao da se
ekspedicija odgodi. Dapače, da se u potpunosti otkaže." odgovorio je polako vagajući svaku riječ.
Na sam spomen Admirala, Heydrichove su se zjenice raširile. Zadobio je njegovu pažnju pa je
nastavio. "Isto tako, Admiral je meni osobno nekoliko puta izrečito rekao da zaboravim na tu
ekspediciju. Zajedno sa činjenicom da je vijest o otkazivanju ekspedicije vrlo brzo došla i do
domaćih a pogotovo inozemnih financijera, vodi me zaključku da je on taj koji je za to odgovoran."
Heydrich ga je i dalje pažljivo promatrao.
"Također, način na koji se cijeli Abwehr odnosio prema toj ekspediciji, dala mi je naslutiti da nitko
tamo nije ozbiljno zainteresiran da se to i provede."
Posljednja rečenica nije kod Heydricha izazvala nikakvu vidljivu reakciju, što je Wolffa navelo na
zaključak da je njegov interes ipak bio povezan sa Canarisom a ne sa samom službom. Uostalom,
riba uvijek smrdi od glave. Odlučio je dodati i osobnu notu cijeloj priči.
"Moram priznati da sam i ja osobno želio da ne sudjelujem u tome".
Heydrich je podigao obrvu. "Vi?" upitao je, vidljivo iznenađen otvorenošću i hrabrošću koju mu je
Wolff servirao.
"Da, herr Gruppenfuhrer." brzo je progutao knedlu, svojski se trudeći da ovaj to ne primijeti. Igrao
je opasnu igru sa opasnim protivnikom. "U početku mi nije bilo jasno što je cilj te ekspedicije i
kako se ja kao kontraobavještajac uklapam u to. Isprva mi se činilo da mogu bolje poslužiti na
nekom drugom mjestu sa nekim drugim zadatkom. Tek poslije su mi stvari postajale jasnije i ispod
službene verzije ekspedicije".
"Da? A što vi mislite da je ispod službene verzije?" upitao ga je Heydrich ponovno pokazujući
zanimanje. Wolff je polagano pleo mrežu u koju je namjeravao uhvatiti vrlo opasnog predatora.
"Proučavajući područje, kulturu i običaje, došao sam u kontakt sa nekim knjigama koje opisuju
zanimljive stvari, zanimljive tehnike čovjekova unutrašnjeg usavršavanja koje su mi se učinile
korisne za daljnji razvoj naše Arijevske rase. Sve više vjerujem da se tamo kriju naši korijeni i da
povratkom tim korijenima možemo osigurati dodatnu prednost pred našim neprijateljima. Vanjskim
i unutarnjim. Na kraju, pronašao sam da u regiji postoje izrazite simpatije prema našem pokretu i da
geostrateški, to područje može biti odlično uporište na drugom kraju svijeta." odgovorio je.
"Uostalom, i British Raj (Indija) dolje je niz stepenice" dodao je teatralno.
Heydrich ga je i dalje pažljivo slušao i promatrao.
"Zanimljivo razmišljanje, kapetane. I kakav je sada vaš stav o ekspediciji?" upitao je.
"Potpuno se promijenio. Sada mislim da je od velike važnosti za naš pokret, zemlju, narod i
Fuhrera. I želim učiniti sve što mogu kako bih pomogao da se ona uspješno završi." nastavio je
Wolff.
"Da, da" ubacio se Heydrich ."Ponekad, nama operativcima i pragmatičarima, pobjegne viši smisao
zadatka koji dobijemo od našeg Fuhrera. Zato je važno da sva naređenja ispunimo bez pogovora i
bez upliva osobnih interesa i preferencija, ja?"
"Naravno, Herr Gruppenfuhrer." potvrdio je.
"Naravno" kimnuo je Heydrich glavom. Nekoliko sekundi gledao je Wolffa direktno u oči. Ovaj je
osjetio kao da mu pokušava prodrijeti iza očiju i pogledati u unutrašnjost. Kao da mu je želio
pročitati misli, osjećaje, generalno stanje u kojem se nalazio. Wolff mu je uzvraćao pogled, pritom
se fokusirajući na vlastito disanje i u isto vrijeme promatrajući svoje unutrašnje reakcije. Čim bi
koju vidio, odmah ju je odbacivao kako ga ne bi preuzela i izbacila iz pažnje na vlastito disanje.
Ubrzo je on mogao primijetiti misli i stanje u kojem se nalazio Heydrich. Ispitivao je Wolffa, vagao
da li mu može vjerovati, koliko je ovaj snažan ili čak potencijalno opasan. Nije mogao dozvoliti da
se u njegovom prisustvu nalazi čovjek koji bi ga mogao prevladati. Koji je bio snažniji od njega.
Wolff je doslovno balansirao na oštrici noža. Ako pokaže slabost i povuče se, izgubit će
Heydrichovu pažnju i zainteresiranost. Sa druge strane ako se pokaže prejakim, ovaj bi ga mogao
smatrati konkurentom. Iako je to vidio, nije bio u stanju odrediti što točno učiniti. U tom trenutku
Wolffu se učinilo kao da čuje Marijin glas kako dolazi negdje iza njegove glave, poviše. Glas mu je
samo rekao da skrene pogled i povuče se. Učinio je upravo to. Skrenuo je pogled i oborio ga. Nije
se bilo smisla u ovom trenutku natjecati sa takvim čovjekom kao što je bio Heydrich. On sam,
njegova pozicija u SS-u i stranci, kao i njegova cijela mašinerija Sigurnosne policije Reicha, mogli
su učiniti da Wolff jednostavno nestane te da se nitko i nikada ne usudi niti priupitati kako ili zašto.
Sa druge strane imati takvog čovjeka kao saveznika bilo bi od velike koristi. Propuštajući dio straha
kojeg je osjećao u pozadini, svoje misli kao da je upakirao u svoj pogled i jednostavno ga ponudio
Heydrichu.
"Da, da" kimnuo je glavom Heydrich, "Zanimljiv ste vi čovjek kapetane Wolff" nastavio je polako
ustajući iz stolice. Prekrižio je ruke na leđima i napravio par koraka prema prozoru kao da
razmišlja.
"Što da učinim sa Vama?" zapitao je više sam sebe gledajući kroz prozor.
Nekoliko dugih i neugodnih minuta u prostoriji je vladala potpuna tišina. Heydrich se lagano
okrenuo i krenuo se vraćati prema stolu. Wolff je i dalje gledao u stolicu u kojoj je ovaj do prije par
minuta sjedio i nije se ni pomakao. Polagano je sjeo i ponovno pogledao Wolffa ravno u oči.
"U redu, kapetane, evo kako ćemo" započeo je. "Prvo. Što se Admirala Canarisa tiče, do mene su
došle neke informacije da on nije baš ono za što se predstavlja. Vaše opservacije su mi samo
pojačale sumnju. Pratimo ga i provjeravamo već neko vrijeme ali, ta prepredena stara lisica, uvijek
nekako izmigolji i dobije ono što želi. Želim da pozorno motrite na njega i da mi javljate što ste
primijetili. Zadržati ćemo Vašu poziciju u Abwehru do daljnjega, međutim, učiniti ćemo neke
promjene da izazovemo njegovu reakciju. Prvo ćemo Vas Fuhrerovim dekretom povući sa zadatka u
Španjolskoj i vratiti Vas na projekt ekspedicije. Nadalje, dobit ćete novi zadatak vezan uz naše
djelovanje u Austriji. Bit ćete pridodani specijalnoj postrojbi, da ju tako nazovem" usiljeno se
nasmješio. "O ciljevima te postrojbe i njezinim članovima biti će te posebno upoznati kasnije. Kako
sam čuo, već ste bili u kontaktu sa nekima od njih ali neću sada ići u detalje. Ne želim Vam
pokvariti iznenađenje", zagonetno je rekao ne trudeći se sakriti zluradi osmjeh sa lica. "Taj zadatak
u Austriji trebali bi izvršiti prije odlaska na ekspediciju. Austrija je test i za Vas i za tu specijalnu
postrojbu. Ukoliko se pokažete uspješnim to bolje za sve Vas, ukoliko ne...." napravio je pauzu i
podigao prijeteći obrvu. "Znate kapetane" nastavio je "Postoje dvije grupacije koje se međusobno
natječu za prevlast iza kulise, da tako kažem. Prva trenutačno uživa povjerenje samog Fuhrera.
Reichfuhrer Himmler, sa druge strane, gaji simpatije prema drugoj. Koja će prevladati, ovisi sada i
o Vama." nastavio je zagonetno, prešućujući više nego što je govorio. "Da još jednom napomenem.
Očekujem da me osobno izvještavate o svemu vezano za Abwehr, ekspediciju i taj novi zadatak. Da
me izvještavate i da mi budete osobno odgovorni za sve rezultate. Alles klar?"

VIII
"Još istog tjedna Marija je preselila u Beč. Razgovor sa ocem bio je težak i emotivan. Nije joj se
svidjela pomisao da će ga, nakon majčine smrti, ostaviti samog u Zagrebu. Ipak, prilika koju joj je
ponudio Sebottendorf nije mogla odbiti.
"Marija, dovoljno si odrasla da sama možeš odrediti kojim putem ćeš krenuti" rekao joj je otac.
Preko svojih kontakata u Beču brzo joj je osigurao adekvatan smještaj. Nisu prošla niti dva tjedna
od prvog susreta sa Sebottendorfom u knjižnici a Marija je već sjedila u društvu pripadnika bečkog
Teozofskog društva kojeg je osnovao i vodio Frederic Eckstein. Već na prvom sastanku mlada je
žena svojim obrazovanjem, elokvencijom, načitanošću i samom svojom pojavom, privukla pažnju
samog Ecksteina koji ju je uveo u osnovne ideje teozofije. Dobila je i dvije knjige, "Tajna doktrina"
i "Uvod u teozofiju"od H.J.Blavatsky. Tražio je od nje da ih pročita i pokuša mu prenijeti zapažanja,
ideje i razmišljanja koja će se pojaviti. Već nakon nekoliko dana ponovno se sastala sa njim.
Esckstein je bio zapanjen brzinom i preciznošću načina na koji je shvatila ideje iz knjige. Sjeli su u
veliku sobu za sastanke društva.
"Ne mogu vjerovati da ste sve ovo shvatili gđice Orsic" rekao je nakon nekoliko minuta razgovora.
"Nastavite, molim Vas" dodao je.
"Moram priznati da nije bilo nimalo lako" odgovorila je. "Ove knjige i ideje koje sam pronašla
ponudile su mi odgovore na mnoga pitanja koja sam imala a isto tako pojavila su se nova. Opis
duhovnog svijeta kojeg sam pronašla vrlo je zanimljiv. Nisam znala da postoji takvo što. Suptilni
svjetovi i tijela, iznad ovog fizičkog i pojavnog, preko astralnog, mentalnog do kauzalnog. Život se
gradi od temelja, fizičkog i pojavnog, svakodnevnog. Ista je stvar i sa vjerom u duhovni svijet.
Četiri anđeoska nivoa koje spominje gđa. Blavatsky govore mi da smo, kao ljudska bića u
neprestanoj evoluciji kroz proces učenja. Kad dostignemo određen nivo, dobivamo nova tijela, nove
sposobnosti ali i nove zadatke, izazove. Nakon smrti, vraćamo se nazad kako bi razvili područja
koja smo propustili za prethodna života. Svakim novim životom, svakom inkarnacijom, bez obzira
da li smo u tom pojedinom životu napredovali ili nazadovali, bili uspješni ili ne, dobivamo
određene lekcije i znanja a sve u cilju generalne evolucije. Kako nas kao bića pojedinačno, tako i
grupe, društva ili civilizacije u isto vrijeme. Poput velike piramide koja se sastoji od manjih,
polagano se penjemo prema vrhu zauzimajući mjesto nekog tko je ispred nas i prepuštajući svoje
mjesto nekome tko nas slijedi. Teozofi ne vjeruju u Boga, već vjeruju u više Sopstvo, kao nešto što
nas usmjerava i vodi kroz sve inkarnacije sa ciljem cjelovite evolucije bića" zastala je i pogledala
Ecksteina. Ovaj je samo potvrdno klimnuo.
"Nastavite, molim"
"Koliko shvaćam" nastavila je "svaki je čovjek i biće iza njega na individualnom stupnju evolucije.
Neki su brži, neki sporiji. Neki su na kraju svog puta na ovoj planeti i nakon smrti neće se više
inkarnirati ovdje. Oni su Majstori. Njihova učenja i djela, kao da su sažetak svih njihovih života i
oni kao da su u stalnom kontaktu sa svojim višim Sobstvom, prenoseći svoje znanje onima koji još
uvijek nisu završili svoju evoluciju ovdje. Postoje ljudi koji ih i nakon smrti mogu kontaktirati.
Jesam li u pravu?" upitala je "Da li vi u Teozofskom društvu prakticirate seanse sa medijima?"
nastavila je. "Jako bi rado prisustvovala takvoj seansi."
"Fraulein Orsic, Vaši komentari i ideje su fascinantni. Razmišljate i govorite kao netko tko već
godinama proučava naše ideje. Bit će mi čast i veliko zadovoljstvo da Vas pozovem da nam se
pridružite na prvoj sljedećoj seansi. Isto tako, pozivam Vas da prisustvujete našim tjednim
sastancima društva na kojima čitamo odlomke iz knjiga i raspravljamo o njima. Siguran sam da ćete
i na ostale članove ostaviti ovako sjajan dojam." odgovorio je Eckstein.
"Oh, neizmjerno Vam hvala na Vašim pozivima herr Eckstein. Sa velikim veseljem ih prihvaćam."
odgovorila je Marija, još uvijek ne vjerujući kojom se brzinom stvari događaju.
Tjedan dana kasnije primila je pismo od Fredericka Ecksteina u kojem je pozvana na seansu sa
medijem. Nije mogla a da se ne prisjeti prve seanse u Zagrebu i neugodnih iskustava koja je tada
doživjela. Ipak, skupila je hrabrost i odlučila prihvatiti poziv. Sljedećeg je dana u naznačeno
vrijeme stajala pred vratima Teozofskog društva. Bila je večer i zgrada je bacala čudne sjene na
park ispred nje. Drveće je izgledalo sablasno poput duhova ili demona. Snažna je mjesečina
obasjavala prostor a lagana sumaglica stvarala osjećaj mističnosti, straha i napetosti. Lagani
povjetarac igrao se lišćem koje je tiho šuštalo. Duboko je udahnula i konačno pokucala na vrata.
Otvorio ih je Eckstein osobno.
"Freulein Orsic. Konačno ste ovdje. Bojao sam se da nećete doći." uzbuđeno ju je pozdravio i
pozvao je da uđe. "Bože, kako ste blijedi! Da li je sa Vama sve u redu?" upitao je.
"Sve je u redu herr Eckstein, samo sjene i vjetar..."
"Sjene i vjetar? Niste li možda vidjeli duha?" upitao je kroz smijeh.
Morala se i sama nasmijati situaciji. Riječ po riječ, osmjeh po osmjeh i boja na licu brzo joj se
vratila dok su ulazili u dvoranu gdje su za velikim stolom već sjedili okupljeni. Neke od njih je
poznavala sa tjednih sastanaka, neke nije. Pogled joj je pao na starog znanca. Rudolf Von
Sebottendorf srdačno ju je pozdravio dok je sjedala na svoje mjesto. Dugo se nisu vidjeli i njegova
je prisutnost dodatno osnažila njezinu odlučnost da ponovno prisustvuje ovakvom događaju.
Eckstein nije želio da gube vrijeme i pozvao je te predstavio ženu koja će večeras biti medij preko
kojeg će pokušati kontaktirati duhove. Svjetla u prostoriji su pogašena i samo je svijeća na sredini
stola osvjetljavala prostoriju. Nakon desetak minuta koliko joj je trebalo da se spusti u trans začuo
se glas.
"Dobra večer, moji gosti. Hvala Vam što ste me pozvali"
"Tko si ti?" upitao je Eckstein.
"Duh. Duh pokojnika" odgovorio je
"Kako ti je tijelo umrlo?" bilo je sljedeće pitanje.
"Snažna plućna infekcija. A i moje je vrijeme isteklo" odgovorio je duh.
Marija nije bila posebno impresionirana. Sve izgledalo nekako namješteno i lažno. Ipak zanimalo ju
je kako će se predstava dalje odvijati.
"Imam poruku za jedno od vas" nastavio je duh.
"Kakvu poruku?" upitao je Eckstein.
"Marija, slušaj glasove koji ti se obraćaju. Ne boj se. Ja sam uvijek uz tebe."
Marija se skamenila i zurila je u ženu koja je upravo spomenula njezino ime.
"Tko? Tko si ti?" uzviknula je.
"Zar me ne prepoznaješ? Ja sam Sabrina. Tvoja majka"
"Majko..." Ruke su joj se počele tresti. Ledena se hladnoća spuštala niz njezinu kralježnicu.
Osjećala je da gubi kontrolu nad sobom i svojim tijelom. Žena je ispružila ruku i snažno uhvatila
Marijinu. Iz daleka, negdje iza njezine glave u um su joj počeli stizati glasovi. Ponovno su bili
ovdje.
"Marija. Marija Oršić!"
Čvrsto je zatvorila oči, slobodnom rukom pokušavajući se zaštititi. Nije pomoglo. Glasovi su već
bili u njezinoj glavi.
"Marija. Ne boj se. Govori ti Izida. Posjetit ćeš nas. Doći ćeš k nama."
Nastupila je tišina. Glas je nestao brzo kao što se i pojavio. Marija je polako dolazila k sebi. Medij,
još uvijek u transu, čvrsto je držala njezinu ruku.
"Drago moje dijete, vjeruj glasovima koje čuješ. Neće ti učiniti ništa nažao. Ja znam da si ti
odabrana".
Žena je zašutjela i polako se počela buditi iz transa. Marija je sjedila iscrpljena i preplašena.
Eckstein joj je brzo ponudi čašu crnog vina koja joj je vratila malo energije u tijelo.
"Freulein Orsic, što se dogodilo? Što ste vidjeli?" upitao ju je uzbuđeno Sebottendorf. U svoju
knjižicu brzo je zapisivao sve što je vidio i želio je znati više.
"Ponovno sam čula glasove. Povremeno mi se javljaju još odkad sam bila dijete. Kao da se spuste
negdje odozgo straga i jednostavno prodru u moju glavu. Prvo sam mislila da mi se priviđa ali nije
tako." odgovorila je.
"Tko su oni? Što govore?" nastavio je sa pitanjima Sebottendorf.
"Ne znam ni sama. Prvo sam mislila da mi se obraćaju mrtvi. Sada mi se čini da glasovi dolaze
negdje izdaleka. Zapravo, uvijek se radi o jednom glasu. Ženskom. Uvijek mi govori o nekim
planovima i porukama koje ima za mene. Kao da dolazi sa nekog višeg nivoa, sa nekog drugog
svijeta."
"Koliko ja vidim, Fraulein Orsic ima vrlo jako razvijene psihičke moći i prijemčivost." ubacila se
žena-medij. "Osjeća prisustvo izvanzemaljskih bića i može komunicirati sa njima".
Marija ju je pogledala i ništa više nije rekla. Popila je vino do kraja i poželjela otići kući.
Sebottendorf je samo dodao u svoju knjižicu: Marija kontaktira sa izvanzemaljskim bićima.

Sljedeće jutro, odmah po ulasku u Abwehr, bio je pozvan hitno se javiti u ured Admirala Canarisa.
Brzina kojom se situacija odvijala izazivala je pomiješane osjećaje straha, samopouzdanja, jeze i
sigurnosti koji su se stalno miješali i ljuljali ga kao klatno. Čas bi bio prestravljen i želio bi pobjeći
čim je moguće dalje od sveg ovog, čas samopouzdan kao da bi sam mogao pokoriti cijeli svijet. Da
nije bilo Marijinih uputa i tehnika kojima bi umirivao svoj um, tko zna kako bi sve ovo izgledalo.
Nasmiješio se pri pomisli na nju. Sa druge strane, da se Marija i njezina učenja nisu pojavili u
njegovom životu, vjerojatno ne bi niti bio u prilici naći se u ovakvoj napetoj situaciji. Odmah je
primijetio da, zapravo uopće ne može znati kako bi se stvari razvijale da je nešto bilo drugačije i
brzo bi prekidao takva razmišljanja. Puno mu je bilo korisnije usmjeriti se na sada i ovdje umjesto
fantaziranja o tome, što bi bilo, kad bi bilo. Uostalom, svaki sastanak sa Admiralom Canarisom bio
je izazov sam po sebi. I bio je opasan. Adernalin je već kolao njegovim venama dok se stepenicama
uspinjao prema posljednjem katu zgradu, gdje je bio smješten Admiralov ured. Stožerni narednik ga
je zamolio da sjedne i pričeka dok ga ne pozovu. Sklopio je oči, duboko udahnuo i počeo raditi
tehniku povlačenja koju mu je pokazala Marija. Uskoro je bio potpuno miran, staložen, usmjeren,
naoštrenih čula i potpuno spreman za bilo što sa čime će se suočiti kada prođe kroz velika masivna
vrata Canarisovog ureda.
"Izvolite ući, Hauptsturmfuhrer" pozvao ga je uskoro stožerni narednik. "Gospoda Vas očekuju."
Ustao je, snažnim pokretom popravio uniformu, podigao bradu i ušao. Oštro je salutirao. U uredu su
za stolom sjedili Admiral Canaris i Oberstleutnant Hans Paul Oster, njegov zamjenik. Obojica su
bili lagano crveni u licu, po čemu je mogao zaključiti da su o nečemu žustro raspravljali. Isto tako
mogao je pročitati laganu nervozu u njihovim pogledima. Pepeljara na stolu imala je u sebi više
opušaka, što mu je dalo zaključiti da su razgovor i dogovaranje potrajali neko dulje vrijeme.
Nekoliko dugih trenutaka samo su ga promatrali.
"Hauptsturmfuhrer, Schepke." službeno mu se obratio Admiral.
Wolff je spustio desnicu i miran poput kamenog kipa nastavio stajati ispred stola. Usmjerio je
pogled na velikog metalnog orla sa svastikom koji je stajao na zidu točno između njih dvojice i tako
ih spriječio da točno znaju u kojem smjeru gleda. Sve ostalo je promatrao perifernim pogledom.
Oster je nervozno vrtio prsten na svojoj ruci, dok je Canaris prepleo prste obje ruke i lagano ih
stiskao. Bilo je očito da su prije njegovog dolaska, pomno pripremili igru. Kakvu, Wolffu je
preostalo samo da je vidi i prepozna.
"Imamo novi zadatak za Vas, Schepke", započeo je Oster. "Pretpostavljam da Vam je poznata
situacija u Austriji i naši interesi vezani za nju", nastavio je. "Prije dva dana Fuhrer je osobno od
kancelara Schuschinga zatražio da pristane na ponovno ujedinjenje naših dvaju zemalja. Politička i
strateška situacija je povoljna i moramo brzo djelovati. Zadnje informacije koje smo dobili govore
da austrijski kancelar nije voljan učiniti kako mu je rečeno, već da pokušava dobiti na vremenu.
Priprema raspisivanje nekakvog referenduma o ujedinjenju. Uz sve pripreme i natezanja oko toga,
on planira probiti rok za konačni odgovor koji mu je dao Fuhrer. Vojska je već dobila naređenja da
pokrene trupe i pripremi se za invaziju. Na nama je da na terenu pripremimo brzu primopredaju
vlasti i, ako je ikako moguće izbjegnemo vojni sukob. Isto tako da neutraliziramo utjecaj zapadnih
obavještajnih službi, sklonimo njihove ljude i simpatizere sa čelnih položaja. Naposljetku, trebamo
osigurati da vijesti koje od tamo budu slane u ostatak svijeta, našu akciju potvrde kao legitimnu,
temeljenu na principu obostrane koristi i suglasnosti. Vaš zadatak, konkretno jest kao civil otići u
Beč. Tamo ćete kontaktirati našeg lokalnog agenta Otta. Zajedno ćete se staviti na raspolaganje
našim ljudima koji su zaduženi za preuzimanje vlasti koja će, nakon što se stabilizira, pozvati
Njemačku da osigura mirno ujedinjenje. Vaša je uloga sigurnosno konzultantska. Pazit će te da
pripadnici stranih obavještajnih službi budu neutralizirani, prokazani i sklonjeni kako ne bi, na
nikakav način, spriječili ili otežali našu akciju. Isto tako, ukoliko situacija bude eskalirala imate
mandat da iskoristite bilo koja sredstva koje smatrate potrebnim u cilju povoljnog ishoda akcije. U
početku ćete biti u civilu i u pozadini, a kad vojska krene preko granice, obući ćete uniformu SS-a i
otvoreno preuzeti stvar u svoje ruke. Pismeno naređenje i neke materijale dobit će te na izlasku od
stožernog narednika a u sljedećih nekoliko dana biti će organizirani sastanci na kojima će te dobiti
sve potrebne detalje i upute."
Osterov govor vidljivo je bio naučen i pomno unaprijed pripremljen. Za vrijeme dok je on govorio,
Admiral je promatrao Wolffa tražeći njegove reakcije kako bi otkrio što ovaj osjeća i kako se odnosi
prema ovakvom razvoju događaja. Wolff je samo nepomično stajao i mirno unutar sebe bilježio sve
podatke koje mu je Oster dao. Nešto je u cijeloj priči ostalo nedorečeno i ta mu je činjenica bila
očigledna, no nije se htio predavati tim mislima, već je odlučio prihvatiti igru kako mu je ponuđena.
Kasnije će biti dovoljno vremena za analizu i pažljivije proučavanje pukotina koje su se nazirale i
kako ih i čime popuniti da bi slika postala potpunija.
"Ne moram Vam posebno napominjati, herr Hauptsturmfuhrer" počeo je Admiral i zastao, kako bi
Wolffu uputio prijeteći pogled, "Ovaj zadatak je strogo povjerljiv." Oči su mu se na trenutak suzile
"Ukoliko informacije o ovome podijelite sa bilo kime izvan ove sobe, bit ćete mi osobno odgovorni.
Pomno ćemo Vas motriti, budite sigurni u to. Na informativnim sastancima imate samo zapisivati i
memorirati bez ikakvih dodatnih pitanja ili komentara. Sva izvješća, razmišljanja, pitanja ili
nedoumice, pripremit će te u pisanom obliku i predavati Oberstleutnant Oster-u i nikom više. Nakon
što to bude raspravljeno, svi pisani tragovi biti će na licu mjesta uništeni, jasno?!"
"Javohl herr Admiral" ogovorio je.
"To je sve Hauptsturmfuhrer Schepke. Prionite poslu." naredio mu je Oster.
"Javohl her Oberstleutnant, Heil Hitler" odgovorio je, podigao desnicu, okrenuo se na peti i izašao.

Sljedećih nekoliko dana proveo je intenzivno se pripremajući za odlazak u Beč. Danju na

sastancima u Abwehru a večeri i noći pomno slažući kockice zadatka i svoje situacije. Bilo mu je
očito da su u SS-u znali sve o njegovom zadatku i da nije bilo potrebe da se javlja Heydrichu. Tim
više što je bilo očito da su Canaris i Oster imali informaciju da je bio na sastanku sa njime i da su
cijelu igru odigrali po pravilima. Ukoliko je Heydrich natjerao Admirala da mu dodjeli novi zadatak
a kako bi izazvao njegovu reakciju, ona je izostala. Ništa novo nije mogao ponuditi SS-u, sve je na
površini izgledalo kao pravi zadatak za obavještajca. Ipak, ispod površine je osjećao da nešto nije
kako se čini i da postoje neke nedorečenosti. Nedostajale su neke važne kockice u cijeloj situaciji.
Na primjer, kako to da se Heydrichove najave samo djelomično poklapaju sa naređenjima koje je
upravo primio? Zadatak koji je upravo dobio od Canarisa izgledao mu je nekako previše
jednostavan i jednoobrazan. Gdje su i tko su specijalne postrojbe o kojima mu je govorio Heydrich
a Admiral u potpunosti propustio spomenuti? Tko su grupacije koje se bore za prevlast iza kulise i
kakva je njihova uloga u svemu ovome? Kakvi su im interesi? Kako se u sve to skupa uklapa Marija
Oršić i Vril? Da li je Vril možda, jedna od tih grupacija? Ako jest, tko je na drugoj strani? Zašto?
Pitanja su se množila u njegovoj glavi i koliko god se trudio iz poznatih mu informacija izvesti neke
zaključke, ubrzo bi shvatio da to nije moguće u ovom trenutku. Još uvijek su postojale praznine
koje je mogao popuniti jedino sa svojim pretpostavkama koje su mogle, ali i nisu morale, biti točne.
Zato se usmjerio da obradi ovo što je imao a da se sa karikama koje nedostaju pozabavi u trenutku
kada se pojave. Jer, bio je siguran, sve će se na vrijeme otkriti. Na njemu je bilo da bude usmjeren,
jasan, bez upliva osobnih preferencija i da bude otvoren za sve što će mu situacija donijeti. Da bude
pažljiv i priseban. Isto tako bilo mu je očigledno da je netko ili nešto nametnulo svoju volju situaciji
i da je situacija servirana svima koji su bili sa njom povezani. Ne birajući stranu u konfliktu opcija,
otvorenost ka objema i stalnim usmjerenjem na promatranje sebe, okoline i međudjelovanja toga
dvoga možda se nameće neka viša volja situaciji. To promatranje bilo bi uvođenje nečeg novog u
kruženje uzroka i posljedica, nečega što utiče na situaciju ali je istovremeno i izvan same situacije,
kako mu je govorila Marija. Kao i u vanjskom životu, tako i u ovom unutarnjem, vidio je da mu
nedostaju ključne informacije, ključevi za dublje razumijevanje. I dalje su mu u pozadini ostajale
Marijine riječi sa prvog sastanka: "Vrijeme je, dragi, vrijeme je za Igru. Još nisi dovoljno snažan da
imaš svoju vlastitu stvarnost, pa dobro došao u moju." Da li je ovo njezina ili njegova stvarnost?
Njezina ili njegova Igra? Moglo je biti i jedno i drugo. Jedino u što je bio siguran jest da sve ovo ne
može biti i nije slučajnost.

Večer prije polaska sjedio je u baru hotela Adlon ispijajući piće za šankom. Zadnjih nekoliko dana
dolazio je ovdje na večeru ili samo na piće prije spavanja. Znao je da se Marija i vrilovke sastaju u
tom hotelu i nadao se da će na neki način nabasati na neku od njih. A one kao da su u zemlju
propale. Čak ni Angeliku i Paulu više nije mogao naći u knjižnici. Na porti je dobio informaciju da
su prebačene na neko drugo mjesto. Nije dalje propitkivao. Osjećao je da ga stalno netko prati i
nadgleda svaki njegov potez i nije htio ispitivati ili tražiti ništa što bi moglo pobuditi sumnju da radi
nešto izvan dodijeljenih mu zadataka. Primjećivao bi ljude koji su ga ispod oka promatrali. Njegova
obuka kontraobavještajca nepogrešivo ih je izdvajala iz gomile slučajnih prolaznika ili gostiju u
hotelu. Nije mogao biti siguran tko ga točno prati i promatra. Mogli su to biti agenti Abwerha, po
nalogu Admirala Canarisa, mogli su to biti Gestapovci po nalogu Heydricha a mogli su biti i
pripadnici nekih od stranih obavještajnih službi. Jako je dobro znao da su svi oni dobro upoznati sa
njegovim zadacima i da budno prate svaki njegov korak i kontakt iako mu još nije bilo jasno zašto.
Samo je prihvatio to kao činjenicu i nije se zamarao da otkriva njihove motive. Bio je siguran da će
se sa vremenom sve otkriti. U zadnjih nekoliko dana jedina osoba sa kojom je kontaktirao izvan
Abwehra bio je Bruno Beger, koji je i sam često dolazio u hotel na večeru. Jednom su večerali
zajedno i par put zajedno popili piće i razgovarali o ekspediciji. Naravno, Wolff mu ni u jednom
trenutku nije rekao da odlazi u Beč. Datum odlaska na Tibet još nije bio konačno određen ali je bilo
predviđeno da se na put krene najkasnije do kraja Travnja. S obzirom na to da je ekspedicija sada
pod pokroviteljstvom SS-a, Wolff je bio prilično siguran da je taj rok i konačan. Kako se u to uklapa
Austrija i kako će se sve odviti i hoće li on biti na brodu za Indiju, nije mogao znati. Zasada mu
nitko nije dao za naslutiti da će se nešto promijeniti. A iz dosadašnjeg iskustva sa ekspedicijom bilo
mu je jasno da je sve moguće. Sve u svoje vrijeme, odlučio je. Sutra ujutro će biti na vlaku iz
Berlina za Beč i to je bilo sve na što se sada fokusirao. Ipak, kad bi barem sreo Mariju ili Heide da
malo popriča sa njima. Sjedio je nalakćen na šank, ispijao schnaps i otpuhivao dim prema ulaznim
vratima hotela. Krajičkom oka promatrao je par koji je sjedio za stolom u kutu a tako da oni nisu
bili svjesni da ih je zapazio. To je njegova večerašnja pratnja, nasmiješio se u sebi. U jednom
trenutku par je svoju pažnju usmjerio prema ulaznim vratima. U bar je ušao čovjek u dugačkom
baloneru ispod kojeg se nazirala khaki uniforma stranačkog čelnika NSDAP. U trenutku kada je
čovjek skinuo baloner i šešir i predao ga konobaru, Wolff ga je prepoznao. Bio je to Alfred
Rosemberg, jedan od vodećih ljudi partije, šef stranačkog ureda za vanjske poslove. Gorljiv nacist i
jedan od glavnih rasnih teoretičara u stranci, bio je izraziti antisemitist. U isto vrijeme Wolffu se
činio kao vrlo mutan lik, povučen, čak i introvertiran, izrazito ne karizmatičan i često dosadan. Nije
bio osobito cijenjen jer je neprekidno filozofirao i teoretizirao, a bez jasnih i opipljivih rezultata. Po
SS-u su često kružili njegovi radovi sa idejama vezanim za religiju i rasu. Rasa je za Rosemberga,
sjećao se, bila više duhovni nego biološki koncept, jedinke unutar rase, po njemu su dijelile
zajednički duh a njihova individualnost bila je samo izražaj tog duha. Na tom duhu, pogotovo
arijevsko-nordijskom, temeljio je i svoju ideju o novoj religiji krvi, kritizirajući pri tome učenja
protestantske i katoličke crkve, nazivajući ih još i negativnim kršćanstvom. Zalagao se za kako je
on to zvao, pozitivno kršćanstvo, temeljeno na pretpostavci da je sam Isus bio porijeklom iz
nordijske enklave u Galileji i kako se, zapravo, aktivno suprotstavljao Judaizmu. Zbog toga je bio u
stalnom sukobu sa tradicionalnim katolicima i protestantima. Jednom prilikom u razgovoru
vezanom za ekspediciju u Tibet, Bruno se oštro obrušio na Rosembergove ideje. Kao gorljiv
protestant i pri tome antropolog, potpuno uživljen u svoju ulogu znanstvenika, osvrnuo se na
potpuni izostanak Rosembergova znanja o antropologiji i teologiji, koristeći te činjenice da u
potpunosti odbaci Rosembergove ideje i nazove njegove radove intelektualnom bljuvotinom. Ipak,
sama činjenica da je Rosemberg visoko pozicioniran u stranci, dala je Wolffu naslutiti da nije
bezazlen lik i da ima određen utjecaj na Fuhrera. Hotel Adlon bio je sjedište i njegovog ureda. Wolff
ga je promatrao dok se ovaj približavao šanku i uputio se ravno prema njemu. Tjerajući lisicu,
istjerao je vuka, pomislio je kada mu je postalo jasno da Rosemberg ide k njemu. Stranački čelnici
nisu imali ingerenciju nad SS-om pa je Wolf odlučio mirno pričekati da mu ovaj priđe i obrati mu
se.
"Guten abend herr Hauptsturmfuhrer, Heil Hitler" pozdravio ga je.
"Heil Hitler, Herr Reichleiter und guten abend" odgovorio mu je Wolf.
"Mogu li Vam ponuditi piće i pridružiti Vam se" upitao je Rosenberg.
Kao i svaki visoki član partije, pitanje je postavio bahato i reda radi i dok još Wolff nije ni
odgovorio sjeo na stolicu i naručio dva whiskeya.
"Naturlich herr Reichleiter, naturlich" usiljeno mu se nacerio Wolff, vidno ne impresioniran
njegovim nastupom. "Čemu mogu zahvaliti ovo neočekivano zadovoljstvo?" upitao je, pomalo
posprdno.
"Slučajnost" odgovorio je ovaj. "Nakon napornog dana odlučio sam popiti piće, a kada sam vidio
stranačkog kolegu i člana pokreta" pogledom je pokazao prema Wolffovoj uniformi, "pomislih, da
bi i Vama odgovaralo malo razgovora".
Riječ "slučajnost" poput sirene za uzbunu oglasila se unutar Wolffa. Primijetio je nemir u svom
tijelu, pojavio se osjećaj ugroženosti a u glavi mu se pojavila samo jedna jedina riječ: Lažov!. Nije
bio siguran što ovaj želi i koje su mu namjere, ali je zato bio potpuno siguran da ova situacija nije
slučajna. Pojačao je osjećaj pažnje i usredotočio se na Rosemberga koji je sjedio do njega i kao
opušteno pijuckao whiskey, gledajući pred sebe. Primijetio je venu na njegovom vratu i pokušao
osjetiti brzinu otkucaja njegovog srca i usporediti ga sa svojim. Način na koji je ovaj držao čašu u
ruci i kako je gledao pred sebe te izbjegavao kontakt očima, u Wolffu su dodatno pojačali osjećaj da
je ovaj čovjek uzbuđen, napet i da jako dobro pazi da se to ne primijeti.
"Uz dužno poštovanje Herr Reichsleiter, osobno ne vjerujem u slučajnosti pa bi predložio da odmah
pređemo na stvar i preskočimo nepotrebne formalnosti. Iako mislim da nije potrebno, dozvolite mi
da se predstavim. Hauptsurmfuhter SS-a Wolff Schepke, kontraobavještajna služba Abhwehra.
Kako vam mogu pomoći gospodine Rosemberg?"
Ovaj nije očekivao takvo brzo otvaranje i lagano je ustuknuo. Wolffu je bilo jasno da je ovime u
potpunosti razbio koncept razgovora koji je Rosemberg u glavi pripremio, što mu je uostalom i bio
cilj. Ponovno je podigao čašu, lagano otpio gutljaj pića i polako se okrenuo prema Wolffu. Koristio
je svaki trenutak da se smiri i pokuša vratiti situaciju na teren koji je prije pripremio.
"Vrlo direktno... vrlo direktno, kapetane SS-a" odgovorio je Rosemberg i dalje pokušavajući dobiti
na vremenu.
Spustio je čašu na šank i spustio ruke u svoje krilo spajajući palčeve i prste na rukama formirajući
tako trokut koji je bio usmjeren prema dolje. Činio je to vrlo napadno, trudeći se da Wolffova
pažnja bude usmjerena na svaki njegov pokret.
"Pa što ima novo i zanimljivo ovih dana kod vas u SS-u i Abwehru. Ovo su zanimljiva vremena
puna izazova za sve nas, slažete li se?"
Wolff je osjetio nešto neobično. Njegova volja i sigurnost lagano su se počele topiti. Kao da je
previše popio. Pogledao je u čašu schnapsa u svojoj ruci. Bila je gotovo puna. Ne. To nije moglo
biti od alkohola.
"Da", potvrdio je, "Vrlo zanimljiva i puna izazova, herr Reichsleiter".
"Zanimljiva, izazovna i prepuna prilika za napredovanje nas koji smo više usmjereni na ono
unutarnje u odnosu na ovo vanjsko, ako me razumijete, kapetane".
"Da, da, slažem se" odgovorio je Wolff.
Sve više i više je imao osjećaj da iza ovoga što Rosemberg govori stoji nešto puno dublje, opasnije.
Kao da ga pokušava uspavati i preuzeti mu volju. Na površini njegovog uma pojavila se ideja da mu
se otvori i prepusti. To ga je iznenadilo. Pa zašto bi to učinio? Odakle se uopće pojavila?
Rosembergove su riječi zvučale opijajuće poput alkohola ili narkotika i lagano su mu gasile dijelove
uma. Pogled mu se sam od sebe stalno vraćao na Rosembergove ruke i oblik trokuta koje su
formirale.
"Čuo sam da je SS preuzeo pokroviteljstvo nad Scheferovom ekspedicijom na Tibet i da ste vi oficir
zadužen za sigurnost. Osobno sam vrlo zainteresiran za rezultate. Sigurno znate za moj rad i da sam
više usmjeren prema, da tako nazovem, mističnim dijelovima tibetanskog učenja, zoroastrizma i
vedskog hinduizma, ja?"
"Naturlich, herr Reichsleiter. I ja osobno držim da tamo postoji mnogo toga što bi bilo korisno za
naučiti i primijeniti" odgovorio je Wolff, sve dublje i dublje upadajući u osjećaj opijenosti, i
potčinjenosti. Postojali su dijelovi unutar njega koji su se još uvijek opirali i pokušavali se
suprotstaviti, ali su svakom Rosembergovom rečenicom i svakim pogledom na njegove sklopljene
ruke, bili sve slabiji i slabiji.
"Jasno mi je dragi kapetane, da smo mi koji gledamo na takav način na tu ekspediciju u manjini, i
zato je važno da se međusobno povežemo i udružimo snage u borbi za ideje koje većina ne vidi.
Slažete li se?"
Sada je Wolffu već bilo potpuno jasno. Ovaj čovjek mu svakom svojom rečenicom sve više i više
nameće svoju volju, sve više i više ga stavlja u poziciju da vlada njime. Boja njegovog glasa, riječi
koje je izgovarao, oštar pogled njegovih ledeno plavih očiju, položaj njegovih ruku. Sve je to bilo
dio pažljivo pripremljene predstave, koja mu je preuzimala svijest.
"Da, u pravu ste, herr Reichsleiter, moramo se čvršće povezati".
Bio je jednostavno nemoćan da kaže išta drugo osim da se složi sa njim. Kao da većina njegovog
tijela i njegovih misli, više nisu njegove već pripadaju Rosembergu. Nije znao što i kako da učini da
se otrgne od tog utjecaja.
"Jedva čekam da se sastanemo nakon vašeg putovanja, herr Hauptsturmfuhrer. Mogu reći da Vam i
zavidim na prilici koja vam se pružila da odete tamo. Kad bi mi moje obaveze prema Fuhreru i
Reichu dozvolile i osobno bih vam se pridružio. Na žalost ili na sreću, moja pozicija ovdje zahtjeva
moju potpunu prisutnost i ne postojim mogućnost za to. Ali, eto, barem na ovaj način, preko Vas
moći ću sudjelovati. Isto tako ukoliko ćete biti u mogućnosti, zamolio bih Vas da me redovito
izvještavate o svim mističnim i nesvakidašnjim stvarima sa kojima se tamo susretnete a koje
vjerojatno nećete proslijediti svojim nadređenima. Jasno mi je da oni nisu otvoreni da to prime i da
bi vam te stvari mogle naškoditi u vašoj danjoj, profesionalnoj vojnoj karijeri" lukavo se nacerio.
"Ja i moj ured, sa druge strane, iznimno smo zainteresirani za takve stvari i isto tako imamo načina
da te informacije uključimo i iskoristimo za našu zajedničku borbu protiv sila koje nam rade o
glavi."
"Slažem se sa svime što govorite herr Reichsleiter i prihvaćam vaš zahtjev" kao da je netko drugi
odgovorio umjesto Wolffa. "Možete biti sigurni da ćete biti obaviješteni o svemu što se tamo bude
dešavalo." Mali, gotovo zanemarivi dio njega, uz ogroman napor, još uvijek je mogao promatrati što
se događa. Samo promatrati ali ne i djelovati iz toga. Rosemberg je, kao nekom magijom uspio
potpuno odsjeći taj dio i suvereno je vladao ostalim.

"Postoji još jedna stvar koju bi mogli učiniti za Fuhrera i Reich, her Schepke" nastavio je nakon
stanke Rosemberg. "U muzeju u Beču, nalazi se jedna kolekcija umjetnina koja je vrlo važna za naš
pokret i našu borbu." Posegnuo je u džep i izvadio fotografiju. "Radi se o kolekciji Imperial
Regalia, kruna, žezlo, kugla i posebno, vrh koplja koje su u svojoj vladavini koristili vladari Svetog
Rimskog carstva." objašnjavao je. "Vrlo je važno, dapače, najvažnije od svega je da se domognemo
tih relikvija i da ih sigurno prebacimo na teritorij Njemačke." Na trenutak je zastao. "To je osobni
zahtjev Fuhrera i moramo ga bez pogovora izvršiti. Ne mogu vam prenijeti koliko je to važno."
nastavio je. "Isto tako vrlo je važno da Vi osobno a preko Vas i moj ured, dobijemo pune zasluge za
povrat relikvija. Ne smijemo dozvoliti da koplje padne u ruke Admiralu Canarisu i društvu oko
njega. Budite sigurni da ćete biti obilno nagrađeni za taj uspjeh. Neuspjeh, sa druge strane nikako
ne smije biti opcija."
Dok je to govorio podigao je čašu i nazdravio Wolffu uz pobjednički osmjeh. Ovaj je mehanički
podigao svoju čašu i lagano je kucnuo u Rosembergovu. U trenutku dok je ispijao gutljaj pića
pogled mu je privukla žena koja je sjedila na kraju šanka u društvu nekoliko visokih oficira
Wehrmachta. Iako se svima činilo da se zabavlja u opuštenom razgovoru i flertu, gledala je Wolffa
direktno u oči. On se zagrcnuo i čaša mu je gotovo ispala iz ruke. Na kraju šanka sjedila je Heide. U
njezinim očima vidio je crnilo. Crnilo koje ga je uvlačilo u sebe i kao da ga je budilo iz
omamljenosti koje je do tada osjećao.
"Vrati se i ostani ovdje." kao da je čuo njezin glas. "Nemoj odlaziti. Ostani ovdje. Trebam tebe!"
U sekundi mu je kroz glavu prošla cijela noć koju je proveo sa njom. U tijelu su mu se počeli
vraćati utisci, senzacije i osjećaji koje je tada doživljavao i koji su poput britve rezali veo koji je
preko njega nabacio Rosemberg. Čudna energija mu se pojavila u preponama i počela se nezadrživo
kretati prema njegovoj glavi na svom putu rušeći sve pred sobom. Vrijeme kao da je stalo, imao je
osjećaj da su svi ljudi u prostoru, uključujući i njegovog sugovornika zamrznuti. Postojala je samo
ona, točnije ono iza njezinih očiju i on, točnije ono duboko unutar njega i to je bilo isto, bez razlike.
Sve ostalo, prostor i vrijeme nepomično je stajalo u tome. Kao što se fotografija nalazi na papiru na
kojoj je otisnuta.
"Vrati se i nemoj više odlaziti. Ostani ovdje," grmjelo je unutar njega.
U tom trenutku sve se počelo kretati unazad. Kao da je sve ispred njega postalo film koji je netko
pokrenuo u suprotnom smjeru velikom brzinom. Zvukovi i razgovori bili su potpuno nerazumljivi
jer se i to kretao u suprotnom smjeru. Nije se mogao pomaknuti. Čak su mu se i misli kretale u
suprotnom smjeru. Cijela prostorija se okretala oko sebe i nakon nekoliko sekundi, Wolff je osjetio
jak udar. Kao da je cijela stvarnost udarila u zid i naglo se zaustavila.

"Vrlo direktno... vrlo direktno, kapetane SS-a" odgovorio je Rosemberg i dalje pokušavajući dobiti
na vremenu.
Spustio je čašu na šank i spustio ruke u svoje krilo spajajući palčeve i prste na rukama formirajući
tako trokut koji je bio usmjeren prema dolje. Činio je to vrlo napadno, trudeći se da Wolffova
pažnja bude usmjerena na svaki njegov pokret. U trenutku kada se usmjerio na oblik koji je ovaj
napravio, neka nevidljiva sila unutar njega uhvatila je taj trokut, usisala ga u sebe, napunila ga
svojom supstancom, pojačala i povećala ga, te vratila nazad Rosembergu. U monologu koji je
uslijedio, Alfred Rosemberg, Reichsleiter NSDAP i šef ureda za vanjsku politiku stranke ispričao
mu je sve o sebi, svojim idejama i interesima, kao i o tome što tajno društvo Thule, kojem su
pripadali on i mnogi u vrhu stranke, države i vojske, želi i traži od njega. Hitleru i osobito
Himmleru, bilo je od najveće važnosti doći u posjed koplja koje je bilo u sastavu kolekcije Imperial
Regalia. Koplje je, vjerovali su, u rukama koje ga znaju koristiti, donosilo je vrlo veliku moć
manipulacije situacijama i ljudima. Onom tko osigura sigurnu predaju tog artefakta, prestiž i
pozicija u državi i pokretu, značajno će porasti. Društvo Thule, kojem je pripadao i sam Admiral
Canaris, željelo je prigrabiti sve zasluge za taj pothvat. Koplje su namjeravali zadržati za sebe a
Hitleru predati vjernu kopiju koju su već pripremili i tako prigrabiti svu moć te putem koplja,
pokušati zavladati Njemačkom i Europom. Sve informacije o Wolffu i njegovim zadacima,
Rosemberg je dobio direktno od Admirala Wilhema Canarisa. Odlučili su ga prevariti,
izmanipulirati i nametnuti mu svoju volju te ga tako iskoristiti za svoju korist. Nove kockice
savršeno su se uklopile i proširile sliku Igre koja se ubrzano zahuktavala.

IX
Marijina je kosa vijorila na vjetru dok je stajala na balkonu svog stana u ulici Hadikgasse. Pogled
joj je pucao na šetnicu uz rijeku Wienfluss. Preko puta bio je smješten manji kafić sa terasom.
Naglo je zahladilo, podigao se vjetar a oblaci su brzo sakrili sunce pa su gosti počeli napuštati
terasu žureći kući. Spremala se kiša čiji se miris već osjećao u zraku. Udahnula je duboko i vratila
se u dnevnu sobu. I dalje je razmišljala o svojim vizijama i porukama koje je primala. Što znače?
Kako ih prima? Zašto? Um joj je bio prepun pitanja i zagonetki te je osjećala neodoljivu želju da
sazna više, da shvati i razumije. Sjela je sa željom da meditira, da smiri svoj um i tijelo. Ipak,
pomislila je, sljedeći put ću zapisati sve što osjetim i čujem, čvrsto je odlučila. Ustala je i uzela
papir i olovku te se ponovno ugodno smjestila u kožnu fotelju u sredini sobe. Sklopila je oči i
počela lagano povlačiti svoju svijest iz udova prema čelu. Ugodna toplina pratila je njezinu pažnju
dok ju je lagano tijelom podizala prema glavi. Zvukovi kočija i automobila sa ulice polagano su se
počeli utišavati dok je ulazila sve dublje i dublje u sebe. Njezin unutrašnji pogled bio je usmjeren na
ništavilo koje se uvijek pojavljivalo kada bi ušla u dublji trans. Odjednom je začula glas koji ju je
dozivao negdje izdaleka.
"Marija! Marija Oršić!" Glas je postajao sve glasniji i jasniji. Bila je spremna.
"Da. Ovdje sam" odgovorila je mislima.
"Konačno. Konačno si nas prihvatila. Marija, vrijeme je. Danas ti želim reći neke važne stvari. Ne
boj se. Pod mojom si zaštitom. Ti si odabrana" polagano joj je govorio ženski glas.
"Zašto? Što znače ove poruke? Zašto ja?" upitala je.
Iz dubine crnila ispred njezinih očiju polako je počela izvirati plavičasta svijetlost. To ju je
iznenadilo i preplašilo ali se odmah odlučila smiriti.
"Ne boj se. Prihvati ono što dolazi. Novo doba. Ti si školovana, imaš znanje, iskustvo, ti si medij,
možeš nas čuti i poznaješ nas. Trebamo tvoju pomoć."
Ne otvarajući oči dohvatila je papir i olovku. Bez da je gledala, ruka joj je sama krenula zapisivati
tijek razgovora i osjećaje koje je vidjela.
"Tko ste vi?" upitala je.
"Dolazimo izdaleka a uvijek smo sa tobom. Tko smo i što smo sada nije važno. Naučit ću te sve o
nama što trebaš znati. Postoji život izvan vašeg sunčevog sustava. U sazviježđu Bika. To je naš
dom. Naš se sustav sastoji od nekoliko planeta i sunca. Zovemo ga Aldebaran. Već smo vas
nekoliko puta posjetili. Ja sam carica. Pričam sa tobom uz pomoć Izidinog zrcala i o tome ću ti još
pričati. Promatram te od tvojeg rođenja. Znam i tvoje roditelje. Znam sve o tebi. Znam da ti nije
lako, ali vjeruj mi. Naše su namjere čiste." govorio joj je glas.
"Vjerujem vam. Izida? Znam mnogo o staroj civilizaciji Egipta. Jest li vi bogovi koji su ih
posjetili?"
"Stari su Egipčani bili jedna od najnaprednijih civilizacija na Zemlji. No, sada nije trenutak za
razgovor o njima. Ti si izabrana." ponovio je glas.
Njezina je ruka i dalje pisala. Znakovima koje nije poznavala.
"Za što sam izabrana? Što želite od mene?" upitala je.
"Novo doba dolazi, Marija. Svaka civilizacija ima svoje cikličke periode, svaka svoj vremenski
prolaz. Mnogi na vašoj planeti tvrde da znaju ali nisu u pravu. Novo doba dolazi i biti će u skladu sa
našim planovima. Ti predstavljaš važnu kariku u tom procesu. Dobit ćeš zadatke. Znaj da si
povezana sa cijelim univerzumom. Od danas pa ubuduće, za vrijeme cijelog tvojeg života bit ćeš
povezana sa njim. Sila te odabrala. Vril od danas teče tvojim tijelom i duhom. Nemamo previše
vremena. Trebamo povesti vašu civilizaciju u prosvijetljenje. Postoje sile zla koje žele spriječiti taj
poduhvat."
"Sila Zla?" ustuknula je.
"Prouči mitove o Izidi. Pronađi i nauči o simbolima i Magna Figuri. Borba je neizbježna. Već ju
možeš primijetiti u svom svijetu. Postati će sve žešća. Odvijati će se i na fizičkoj i na duhovnoj
ravni. Moraš nam pomoći. Imamo plan i zajedno možemo dovesti novo doba na Zemlju. Vaša je
planeta dio i našeg poznatog univerzuma pa je stoga sve što se događa na njoj i naša briga."
Marijina je ruka prestala ispisivati čudne simbole po papiru ali se razgovor još nije završio.
"Što moram učiniti da budem na stazi koja vodi evoluciji i prosvjetljenju? Kakve zadatke moram
izvršiti?" upitala je.
"Marija." pozvao ju je glas. "Bit ćeš most između ovog svijeta i sljedećeg. Dobiti ćeš poruke
duboke duhovne snage i znanja. Upoznat ćeš se sa Izidom. Ja sam božica svijetla. Dobit ćeš
tehničke upute i nacrte koje će promijeniti vaš svijet i cijelo čovječanstvo. Rigveda."
Polagano je počela dolaziti k sebi. Još je uvijek bila uzbuđena zbog razgovora koji je upravo
završio. Toplina u tijelu koju je osjećala polako se povlačila. Oprezno je otvorila oči. Na stolu
ispred nje ležalo je nekoliko komada papira gusto ispisanih simbolima koje nije razumjela. Moje
šifrirane poruke, lagano se nasmiješila sama sebi, pažljivo ih pokupila i odložila u ladicu radnog
stola. Izida, Aldebaran, novo doba, borba dobra i zla. I dalje je to osjećala duboko u sebi. I još
snažnije odlučila da sazna više o tome.

Sljedeće jutro nervozno je šetao ispred vagona u sastavu kompozicije vlaka Berlin – Beč koji je
imao krenuti kroz tridesetak minuta. Obučen u tamno sivo odijelo, bijelu košulju, sa balonerom
prebačenim preko ruke i šeširom na glavi, nije se osjećao ugodno. Puno mu je draža bila uniforma
SS-a. Morao je sebi priznati da se bez nje osjećao nekako ogoljeno, ne zaštićeno i jednostavno
obično. Inače se nije tako osjećao kada bi van dužnosti oblačio civilna odijela. Ali ovo je bilo prvi
puta da u civilu putuje izvan Njemačke na tajni zadatak. U džepu su mu bile putne isprave na ime
Wolfganga Sterlitza, višeg pomoćnika kustosa Berlinskog muzeja i pismo kojim ga se poziva da
prisustvuje simpoziju koji se kroz nekoliko dana ima održati u palači Hofburg u Beču. Nervoza koju
je osjećao pripisivao je zadatku, činjenici da na njega ide potpuno sam i da nije mogao
pretpostavljati što ga tamo očekuje. Upute i činjenice kojima je raspolagao bile su vrlo šture i
neodređene, ostavljajući mu pri tome dosta prostora za improvizacije ali u isto vrijeme činile su ga
nesigurnim. Imao se prijaviti u Hotel Imperial i čekati da ga kontaktira veza koja bi ga trebala
povezati sa čelnim ljudima Nacističkog pokreta u Austriji, kojima se trebao staviti na raspolaganje.
Isto tako u džepu je imao i sliku kolekcije umjetnina koju je imao zaštititi i skloniti na sigurno.
Pomisao na sliku vratila ga je na događaj od prošle večeri. Još uvijek jednostavno nije mogao
vjerovati što se dogodilo i kako je to moguće. Dapače, više nije bio ni siguran koja je verzija
događaja stvarna i da li je uopće stvarna. Da nije našao sliku umjetnina u džepu svoje uniforme
danas ujutro, mogao bi se zakleti da je sve to bio samo san. Pa ipak, slika je bila ovdje. Sve ostalo je
bilo samo unutar njegovih sjećanja sa kojima je imao veliki problem. Bila su jednako živa a
potpuno različita. U prvoj verziji Rosemberg, očito je to bio on, jer on mu je dao sliku, potpuno ga
je porazio i preuzeo njegovu volju te je Wolff prihvatio zadatak da za njega osigura umjetnine. U
drugoj verziji, on je porazio Rosemberga, koji mu je priznao da ga je kontaktirao po naređenju ljudi
iz tajne organizacije Thule, kojoj je, navodno pripadao i sam Admiral Canaris. U prvoj verziji
uspjeh povratka umjetnina bio bi poraz za grupaciju kojoj je pripadao Canaris, a u drugoj bi to bila
njihova pobjeda. Novo tajno društvo, Thule, o kojem je već prije čuo neke glasine, u prvom slijedu
događaja nije ni postojalo, u drugom jest. Čak je izgledalo da su oni to sve i isplanirali. A Heide?
Pojavila se u jednom trenutku niodkuda i već u sljedećem nestala. Da li je uopće i bila tamo? Sva ta
pitanja proizvodila su popriličan kaos u njegovoj glavi. Nije se imao za što uhvatiti. Ništa, ali baš
ništa što mu je padalo na pamet nije mu moglo pomoći da vidi što je od toga stvarno a što nije. I
uostalom, odakle i kako se pojavila ta druga verzija. Što predstavlja i što govori? Na temelju koje da
planira svoje daljnje djelovanje? Kojoj da vjeruje? Vremena i prilike za dublju smireniju analizu
nije imao. Odmah po izlasku iz taksija koji ga je doveo do željezničkog kolodvora u Berlinu,
primijetio je čovjeka koji ga je pratio. I koji je isto tako ukrcao svoju prtljagu u vlak, u vagon ispred
njegovog i evo ga sad tamo. Sjedi na klupici, puši i naoko čita novine, ali preko njihova ruba
pažljivo ga promatra. Tko je on i za koga radi? Opcije su bile brojne. Mogao je biti agent Abwehra
koji ga prati po nalogu Admirala Canarisa, mogao je biti Gestapo po nalogu Heydricha, mogao je
biti agent neke od zapadnih špijunskih službi, možda Rus, a možda i njegov kontakt sa kojim se
trebao naći u Beču. Čim više je razmišljao tim su se otvarale nove opcije, sve luđe i luđe. Isto tako,
s obzirom na napetu političku situaciju, naređeno mu je da putuje bez naoružanja i to je dodatno
pojačavalo njegovu nervozu. Imao je ideju da ponese barem svoj nož ali su se i na njemu nalazile
oznake SS-a pa je i tu ideju brzo odbacio. Ipak, uspio je da pronađe džepni nož na rasklapanje kojeg
je stavio u džep i koji ne bi trebao pobuditi sumnju ukoliko ga netko bude pretraživao na granici. Iz
razmišljanja ga je prenuo glasan pisak lokomotive i kondukter koji je pozivao putnike na relaciji
Berlin – Beč da se ukrcaju. Zgazio je opušak od cigarete i popeo se u svoj vagon, periferno prateći
čovjeka sa novinama kako ulazi u svoj. U njegovom kupeu, nasuprot sjedalu na koje je on imao
sjesti, smjestila se lijepa žena kraće crne kose. Na sebi je imala krznenu bundu i krznene štitnike za
ruke i po tome je Wolff zaključio da vjerojatno pripada nekoj aristokraciji koja je i u ovo teško doba
još uvijek uživala u luksuzu. Listala je jutarnje novine i samo lagano podigla pogled dok je ovaj
ulazio u kupe.
"Gutten morgen" pozdravio je Wolf.
Na sjedalu do njega smjestio se debeljuškasti čovjek sa brkovima. Uza sebe je stiskao aktovku koja
mu je očito bila vrlo važna, jer ju nije odložio na policu iznad svoje glave. I on je čitao novine,
provirujući iza naočala koje je imao na nosu.
"Morgen" promumljao je debeljko dok je žena samo, nezainteresirano kimnula glavom.
Vlak je polagano kretao i uskoro je zvuk kotača postao jednoličan i počeo ga je uspavljivati. Sunce
je tek izlazilo i napolju je još uvijek bio sumrak. Wolff je neko vrijeme gledao kroz prozor i
promatrao krajolik Berlina kojim su prolazili. Grad se tek budio. Ulična rasvjeta je još uvijek bila
upaljena i putniku u vlaku činilo se kao da se jedno svijetlo stapa sa drugom u igri linija koje su
prolazile pred očima. Iako je uza sebe imao knjigu i svoje novine, Wolff je odlučio da se ponovno
pokuša smiriti i još jednom razmisliti o situaciji u kojoj se nalazio. Sklopio je oči, zamislio da je
sam u kupeu i u čitavom vlaku te je svoju pažnju usmjerio na povlačenje linija od nogu prema glavi,
kako mu je to jednom pokazala Marija. Sama pomisao na nju, povukla ga je u bujicu asocijacija,
sjećanja, novih misli i tjelesnih senzacija. Od dana kada ju je upoznao ništa više nije bilo kao prije.
Mogao je reći da njegovim životom gospodari kaos i da ništa nije predvidljivo. Pa ipak, kada se
osvrnuo na događaje koji su bili iza njega, morao je priznati da mu je bio vidljiv tok uzroka i
posljedica. Uostalom, gdje je sada? Što bi mu sada mogla reći i kako bi mu mogla pomoći? Sjećao
se dosta njezinih rečenica i neke je sve više i više razumio i postajale su mu sve logičnije. Neke
druge su mu i dalje bile misteriozne. I dalje je bio uhvaćen u vrtlog vlastitog uma i posve je
zaboravio na to što je naumio. Otvorio je na čas oči. Žena preko puta njega promatrala ga je ali je
brzo spustila pogled na novine. Ponovno je zatvorio oči i duboko udahnuo. Eto, više nije mogao biti
siguran ni da li je uhvatio njezin pogled i da li je bio usmjeren prema njemu ili nije. A sa druge
strane nepogrešivo je osjetio svog pratitelja. Ispustio je dugačak izdah kao da pokušava sve te misli
izbaciti iz glave u postor oko sebe. Ponovno se usredotočio na vježbu. Kada je konačno uspio
odvojiti se od svojih misli, asocijacija i osjećaja proveo je još neko vrijeme uživajući u smirenosti
koje mu je to donijelo. Ni sam nije mogao ocijeniti koliko je vremena prošlo prije nego što je opet
otvorio oči. Žene ispred njega nije više bilo, ali je po njezinim ostavljenim stvarima mogao
zaključiti da je samo na neko vrijeme izašla iz kupea. Debeljuškasti brko pored njega spavao je i
lagano hrkao i dalje stišćući svoju aktovku. Novine su mu ispale iz ruku a naočale ležale u
njegovom krilu. Wolff se polako sagnuo, pokupio novine sa poda i polako ih položio na sjedalo
pored usnulog čuvara aktovke. Na licu mu je zatitrao smješak. Vjerojatno bi bez po muke mogao
izvući aktovku iz njegovih ruku i pogledati što je u njoj. Pogledao je kroz prozor. Vlak je putovao
njemačkom provincijom. Na prozoru su se izmjenjivali pejzaži sela, polja, šuma, malenih gradova.
Povremeno bi se buka kotača pojačala kada bi prelazili preko jednog od brojnih mostova koji su se
protezali preko rijeka ili potoka. Automobili, kola sa konjima, biciklisti, motoristi i pješaci uredno
su iza rampi čekali da vlak prođe kako bi nastavili svojim putem. Sve mu se činilo kao da gleda film
u kinu. Um mu je bio miran i svjež te je odlučio to iskoristiti. Na treningu za obavještajce naučio je
tehniku da sve što mu se događa, sve razgovore, informacije i svoja razmišljanja zapisuje u neku
nevidljivu bilježnicu. Kasnije, kad je smiren i izvan samih događaja, ponovno bi je čitao i
pokušavao iz prikupljenih informacija izvući nešto što mu je u prvi trenutak promaklo. Marijin
zahtjev da svakodnevno promatra sebe i procese unutar sebe, samo je povećao sadržaj. Sada je
odlučio sve to zajedno pročitati i analizirati. Sklopio je oči i vratio se u trenutak kada je stajao u
uredu Admirala Canarisa i prvi puta upoznao Mariju. U mislima je preslagivao rečenice, događaje,
susrete sa ljudima, svoja razmišljanja vezana za sve to, okuse, mirise, tjelesne senzacije. Dodavao bi
tome svoje osjećaje, strahove, euforije i depresije, svoja kolebanja i jasnoće, promjene raspoloženja,
planova, previde, pogrešna tumačenja. Činilo mu se da ga um usmijerava prema onom unutrašnjem,
a on se trudio da se usmjeri na vanjsko, pojavno, čulno, jer mu je bilo logično da se tamo skrivaju
odgovori na pitanja koje je imao. A um bi ga ponovno vraćao unutra. To mu je bilo neobično. Kad
god bi radio ovu tehniku, nikada dosada nije imao problem sa time. Borio se i trudio neko vrijeme,
međutim ništa mu nije polazilo za rukom. Taman kad je bio spreman izvući neki zaključak o nekom
događaju ili rečenici koju je čuo, um ga je ponovno povukao da se prisjeti svog unutrašnjeg stanja u
tom trenutku. A to kao da je svaki puta zasijenilo sve na što je želio obratiti pažnju. Vanjski
događaji, odnosno sjećanja na te događaje, koja je sada pokušavao prizvati, bljedila su u odnosu na
sjećanja sebe unutar tih događaja. Nakon nekog vremena, osjetio je graške znoja kako mu se
spuštaju niz lice i vrat. Iznutra je sve gorjelo. Tijelo mu je bilo napeto, zgrčeno i nervozno. Osjećao
je trnce u nogama i rukama i sve jaču bol u lijevom laktu. U ušima mu je zujalo a usta su mu se
osušila. Osjetio je žeđ, dok mu je želudac bio svezan u čvor. Mir i svježina koju je osjećao prije
nego što je počeo, kao da su nestali. Zašto se bori? Zašto ne odustane i ne prepusti se? Zato što mu
je ovo dosada uvijek uspijevalo i očito je da nešto nije u redu. Očito tehniku radi na pogrešan način
ili se ne trudi dovoljno. Čim bi se jače koncentrirao i fokusirao, tim bi otpor bio jači i čvršći
bacajući ga nazad na početni položaj. Počeo je osjećati strahovit umor i počelo mu se spavati. Sa
naporom se održavao u tom stanju i dalje pokušavajući izvući nešto iz vanjskih sjećanja koja su sve
više i više bljedila. Morao je stati i prestati. Osjetio je strah da ludi i da će izgubiti sva sjećanja.
Otvorio je oči. A vani je bio mrak. Ponovno se prisilio da otvori oči. Ništa. Crnilo. Tišina. Nikakve
zvukove nije čuo. Počela ga je hvatati panika. Što se, k vragu dogodilo? Gdje je? Nije bilo
odgovora. Da li je mrtav? Kako izgleda biti mrtav? Je li ovo to? Uostalom, tko je ovaj što stalo
zapitkuje i kako je moguće da i dalje ima pitanja ako je mrtav? Odbacio je tu mogućnost. Očito nije
mrtav ako se pita da li je mrtav. Mrtvi ljudi se ne pitaju. Pa gdje je? Zašto ništa ne vidi ili ne čuje?
Zašto ne može ustati ili pomaknuti ruke? Zato što ih jednostavno nije ni bilo. Nije mogao ni vidjeti
ali ni osjetiti svoje tijelo. Ni tijela nije bilo. Zacijelo sanja, kroz glavu mu je proletjela misao. To ga
je donekle smirilo. Sjetio se onog sna sa Marijom. U redu, pomislio je, ako sanjam mogu u svom
snu činiti sve što želim. Ta misao se kao bljesak pojavila u tami koja ga je okruživala. U svom snu
mogu izabrati što god želim. Novi blijesak. U svom snu mogu... Bljesak. Nije stigao uhvatiti misao.
Ali bljesak je bio ovdje. Novi bljesak. Marija koja mu govori "dobrodošao u moju stvarnost". Novi
bljesak. Reinhard Heydrich koji mu govori o dvije grupacije koje se međusobno bore. Bljesak.
"Koja će prevladati ovisi i o vama". Uskoro je oko njega sve bljeskalo. Same od sebe, činjenice su
se povezivale i premrežavale, a on kao da je, iz dubine onog crnila, samo promatrao što se događa.
"On sam može izabrati koja će od one dvije situacije u hotelu za njega biti stvarna". Pisak
lokomotive zaparao je tišinu. Sjedili su je udarci kotača kompozicije u prugu. Tijelo mu se lagano
ljuljalo u ritmu vlaka. Negdje iz hodnika dopirao je miris kave i cigareta. Dlanovi su mu bili mokri
od znoja ali su mu ruke bile hladne. Desna cipela ga je lagano žuljala, očito mu se čarapa presavila
dok je hodao. Otvorio je oči. Debeljko pored njega je i dalje spavao, čvrsto zagrlivši svoju aktovku.
Novine su mu ispale iz ruku a naočale ležale u njegovom krilu. Wolff se polako sagnuo, pokupio
novine sa poda i polako ih položio na sjedalo. Nasmiješio se u sebi. Vjerojatno bi bez ikakve muke
mogao izvući aktovku i pogledati što je u njoj. Namrštio se. Ponovno ista situacija? Činilo mu se da
je već jednom podigao te novine i da je već jednom pomislio kako bi bilo lako opljačkati debeljka.
Odlučio je prošetati po kompoziciji i popiti kavu u vagonu-restoranu. Osjećao je umor, ali je to bio
onaj ugodan umor nakon uspješno obavljenog posla. Puno stvari mu još uvijek nije bilo jasno. Um
mu je i dalje odbijao prihvatiti neke stvari koje je vidio ali je odlučio ne zamarati se time. Iako nije
bio potpuno svjestan toga, imao je osjećaj da su neke stvari konačno sjele na svoje mjesto.

Zapalio je cigaretu i ušao u vagon-restoran. Približavajući se središnjem dijelu vagona gdje je bio
smješten šank, brzo je pogledom preletio po ljudima koji su sjedili za stolovima sa obje strane
prolaza. Neki su doručkovali, neki samo ispijali kavu, neki čitali novine ili nešto razgovarali. Žena
iz njegovog kupea sjedila je sama za stolom, pijuckala kavu i gledala kroz prozor. Wolff je bio
siguran da ga je vidjela kako ulazi. Isto tako, za stolom na drugom kraju vagona, lica skrivenog
novinama, sjedio je njegov pratitelj, motreći ga. Wolff je zastao za šankom, uljudno pozdravio
konobara i naručio kavu te zatražio novine. Opušteno ih je presavinuo, stavio pod ruku, povukao
dim iz cigarete i ugasio je u pepeljari te se zaputio prema slobodnom stolu. U prolasku je klimnuo
ženi iz njegovog kupea u znak pozdrava i nastavio. Sjeo je za stol nasuprot onom za kojim je sjedio
njegov nepoznati pratitelj i otvorio novine. Situacija se u Austriji mijenjala vrlo brzo. Ne odbijajući
otvoreno Hitlerov ultimatum, austrijski je kancelar Schusching najavio je raspisivanje referenduma
o ujedinjenju Austrije i Njemačke. Naravno, otezalo se sa određivanjem točnijeg datuma,
opravdavajući to pojačanom aktivnošću simpatizera Nacističkog pokreta, koji su sve otvorenije
pozivali kancelara na ostavku i političkom krizom koja je iz toga proizlazila. Sa druge strane već se
i u novinama moglo pročitati da je njemačka vojska stavljena u stanje povišene borbene gotovosti a
i pojačana je njezina fizička prisutnost na austrijskoj granici. Zapadni saveznici su uglavnom bili
nezainteresirani za situaciju, prepuštajući dvjema zemljama i njihovim vladama da pronađu
"kompromis na obostrano zadovoljstvo", blago upozoravajući da neće priznati nikakve jednostrane
poteze. Sve u svemu, mlako i ne djelotvorno. Wolffu se činilo kao da su već dali prešutni pristanak
na činjenicu da će Njemačka uskoro pripojiti Austriju pod krinkom ujedinjenja dviju njemačkih
zemalja. Dopisnik iz Beča, pisao je o Arthuru Seyss-Inquartu, austrijskom ministru vanjskih
poslova i čelniku austrijske nacističke stranke te njegovoj borbi protiv jednostranačkog političkog
režima pod vodstvom Domovinske fronte na čijem je čelu bio i sam kancelar Schusching. Ministar
rata u Austrijskoj vladi, Edmund Glaide von Horstenau, drugi čovjek austrijskih nacista, već je
uvelike proveo prilagođavanje austrijske vojske njemačkoj, kako u vojnoj opremi, tako i u ustroju te
načinu funkcioniranja. Bilo je malo vjerojatno da bi se i jedna jedinica austrijske vojske aktivno
suprotstavila njemačkoj invaziji. Ipak, Hitler je od svih svojih suradnika nastavio tražiti da se dobije
i politička privola a kako bi se slična strategija mogla kasnije primijeniti i na Čehoslovačku.
Propagandna mašinerija Josepha Goebelsa već je sada bila u punom pogonu svakodnevno pišući i
potencirajući ugroženost njemačkog naroda u toj državi, prvenstveno u pokrajini Sudeti, u kojoj su
većinu činili Nijemci. Dok je tako čitao, Wolff je povremeno, preko vrha novina, pogledavao prema
čovjeku koji je sjedio za susjednim stolom i također preko novina pogledavao prema njemu.
Razmišljao je što da učini sa ovim. Čovjek mu trenutačno nije predstavljao neku ozbiljnu opasnost,
jer, da ga je htio eliminirati, već bi davno to i pokušao. Vjerojatnije je da ga prati i nekog izvještava
o tome kako se Wolff ponaša, što radi i drži li se zadataka. Ukoliko je bio iole uvježban
obavještajac, trebalo mu je biti jasno da ga je Wolff provalio i da zna da ga ovaj prati. Palo mu je na
pamet da mu priđe i pokuša ga raskrinkati, ali nije mogao vidjeti neku osobitu korist od toga. Bilo je
jasno da mu ovaj neće reći za koga radi, a primjena sile nije dolazila u obzir zbog činjenice da su
mu Canaris i Heydrich najavili da će biti pod prismotrom. Ubiti ili zarobiti kolegu i silom pokušati
doći do odgovora trenutačno nije bilo opravdano i nije bilo u opisu zadatka koji je imao. Tek onog
trenutka, kad službeno obuče uniformu SS-a i preuzme zaštitu situacije oko ujedinjenja ili oko one
kolekcije umjetnina, tek će ga tada moći pritisnuti. Prije toga ne. Osim ukoliko ovaj ne učini prvi
korak i ne ugrozi Wolffa ili njegove ciljeve. Zapalio je cigaretu i demonstrativno otpuhnuo dim
prema njemu kao da izaziva. Čovjek je samo podigao pogled prema njemu i mirno ga vratio na
novine koje je čitao. Ništa od toga, pomislio je Wolff, srknuo kavu i vratio se čitanju novina.
"Oprostite" prenuo ga je ženski glas iza njegovih leđa. "Mogu li Vas zamoliti za jednu cigaretu i
malo vatre?"
Lagano se okrenuo da pogleda ženu koja mu se obratila iako je pretpostavio o kome se radi.
Osjećao je da i ona ima neku ulogu u cijeloj priči još kad je prvi puta ulazio u kupe.
"Naravno, gospođice" odgovorio je i izvadio tabakeru. "Poslužite se, molim".
"Zahvaljujem i oprostite na smetnji" odgovorila mu je ona, nagnuvši se prema njemu kad je ovaj
podigao upaljenu šibicu.
"Ništa, ništa" odvratio je.
Žena je bila lijepa. Duboko tamno smeđih očiju, gotovo crnih, skladnih crta lica, crne kose čiji su
vrhovi spuštali do njezinih ramena. Jedan je pramen potpuno skrivao lijevu stranu njenog lica i
morala ga je rukom odmaknuti da pripali cigaretu. Bila je obučena u skladni crni komplet koji je
lijepo ocrtavao njezine ženstvene bokove i stražnjicu. Okrenula se i laganim koracima uputila se
nazad prema svom stolu, očito svjesna pogleda koje je privlačila. Wolff ju je promatrao dok nije
sjela leđima okrenuta prema njemu. Nešto mu je u toj ženi bilo poznato, ali nije bio siguran što. I
nešto ga je privlačilo. Ponovno je raširio novine, bacio još jedan izazivački pogled prema čovjeku
preko puta i spustio pogled kao da čita. Razmišljao je da ode i pridruži se ženi za njezinim stolom,
ali je od toga brzo odustao. Nije bilo razloga da svom pratiocu daje dodatnog materijala za izvještaj,
a možda i ona ipak nema nikakve veze sa svim ovim, pa ju nije htio upetljavati u igre koje su igrali
Abwehr, Gestapo, Thulle i tko zna tko sve ne. Približavalo se vrijeme ručka i konobari su počeli
pripremati restoran. Gurali su kolica sa tanjurima, čašama, priborom za jelo, svježe izglačanim
stolnjacima i ubrusima. Neki su gosti ustajali i odlazili, a neki ostajali sjediti. Wolff se pokušavao
koncentrirati na prostor i promjene u njemu a bez da podiže pogled. To je bila vježba koju je često
radio i za koju je bio uvjeren da mu oštri percepciju i osjećaj zbivanja u prostoru. Sa vremenom je
počeo osjećati druge ljude u prostoru, njihove misli i namjere. Primijetio je isto tako da uvijek kad
mu se pojavi misao da je to nemoguće, to mu je bilo teže da to i učini. Na obuci za obavještajca,
učili su ga da je moguće izoštriti instinkt, a i od Marije je čuo nešto slično, iako ona to nije zvala
instinktom. I sam je nekoliko puta to osjetio i sam se uvjerio da je to moguće. Pa ipak, prva misao
koja bi se pojavila kad god bi odlučio vježbati bila je da je to nemoguće. Vidio je i da kad se uspije
odvojiti od te prve misli i odbaciti ju, rezultati su bili bolji. Kao da je samo njegovo vjerovanje u to
što je moguće a što ne sprečavalo da bude uspješan. S obzirom kakve je stvari doživio u zadnjih
godinu dana, sam je sebi potvrdio da su neke stvari za koje je smatrao da su nemoguće, itekako
moguće i ta mu je činjenica pomagala da brže i jednostavnije oslobodi svoj um i tijelo od tog
ograničavajućeg faktora. I što je uopće bila stvarnost na kojoj se temeljilo to vjerovanje? Kad bi
razmišljao o tome i pustio asocijacije da same od sebe teku a bez da ih on odmah proglašava
mogućim ili nemogućim, vidio je da stvarnost nije toliko čvrsta i fiksirana kako se na prvi pogled
čini. Eto, on na primjer, ima svoj zadatak i njegova razmišljanja i osjećanja su obojana time. Njegov
pratitelj ima drugačiji zadatak i njegova su razmišljanja vezena za njegov. Lijepa žena iz njegovog
kupea ima pak svoje, konobar svoje. Logično pitanje koje se nameće jest, da li bi njih troje, kad bi
vidjeli istu stvar, reagirali potpuno na isti način i time bili u istoj situaciji. Odgovor koji mu se sam
nudio je da ne bi. Različita situacija jest i različita stvarnost. Isto tako sjećao se razgovora sa
Marijom i njenog koncepta proizvodnje situacija i nametanje situacije drugim ljudima. Ovo zadnje
jasno je vidio nekoliko puta. Odjednom se pojavila drugačija situacija i ljudi su automatski reagirali
kako bi joj se prilagodili. Time, situacija im je nametnuta. Koncept proizvodnje situacije bio mu je
nejasan. Prvo, zato što mu je mozak vrištao kako to nije moguće. A ipak, Marija je savršeno
predvidjela stvari koje su mu se dešavale nakon toga. Da li je ona proizvodila te situacije i samim
time nametala svoju stvarnost njemu i drugima. To bi uostalom bilo savršeno objašnjenje njezinih
riječi "dobrodošao u moju stvarnost" iako mu se um i dalje opirao toj ideji. Čim bi sve više i sve
dublje proširivao tu ideju unutar sebe, tim bi više imao osjećaj da mu se mozak pregrijava kao
motor automobila ili tenka na oštroj uzbrdici. U nekoliko navrata desilo bi mu se da jednostavno
zaspi ili padne u neko neobično stanje isključenja, kao primjerice danas u kupeu. Bilo mu je jasno
da njegov motor treba dodatnu snagu kako se ne bi pregrijavao i u konačnici ugasio pod većim
opterećenjem. A snaga se dodaje pojačanim gorivom, ugradnjom dodatnih elemenata u motor ili ako
je tijelo u pitanju hranom, treningom ili nekim vanjskim pomagalom. Sa tehničke strane sve je bilo
jasno. Nove ideje, ispitivanje, usvajanje, trening, trening, trening. Vratio se na početak, osjećaja u
prostoru. Crnokosu ženu iz svog kupea više nije mogao osjetiti, trojica konobara, dvoje ljudi za
prvim stolom, dva stola prazna, sijeda žena za sljedećim, kao da je mapirao prostor vagona iza sebe.
Odjednom, dobio je osjećaj da nešto veće i jače ulazi u prostor vagona. Zapravo, vagon je ulazio u
to nešto veće i jače, pokušao je vidjeti i osjetiti to veće. Prvo što je osjetio bio je veći broj ljudi u
tom prostoru, više komešanja, više različitih energija, vrijeme kao da se lagano ubrzavalo, počeo je
osjećati opasnost i strah. Podigao je pogled, vlak je ulazio na glavni kolodvor u Munchenu i
polagano se zaustavljao. Na stanici, u gomili putnika i prolaznika, zapazio je grupu crno odjevenih
ljudi u pratnji dvadesetak naoružanih SS-ovaca. Jedan od njih je pokazao u smjeru njegovog vlaka.
Grupa se razdvojila na nekoliko dijelova i spremala se ući u vlak čim se ovaj zaustavi. Nešto nije
bilo uobičajeno i Wolff je počeo osjećati nervozu i strah, iako nije mogao vidjeti pravi razlog.
Skrenuo je pogled na svog pratitelja, koji je bio miran i pojava agenata GESTAPO.a i SS-ovaca nije
ga vidljivo uzbudila. Dvojica su se međusobno promatrala kao da love jedan drugog, tražeći i
najmanji znak reakcije na iznenadnu situaciju.

X
Nekoliko dana kasnije Marija je dobila je pismo od Sebottendorfa. Pozvao ju je da se nađu 12.
kolovoza u 3 sata popodne u kultnom kafiću Schopenhauer. Sastanku će prisustvovati trojica
gospode koji bi mogli pomoći u njenoj potrazi za objašnjenjem zagonetnih poruka koje je primala.
Besprijekornog izgleda, uzbuđena i pomalo preplašena ušla je kafić i sjela za stol rezerviran na ime
Sebottendorf. Nije prošlo mnogo a na vratima se pojavio Rudolf u pratnji još trojice muškaraca.
Prišli su stolu i predstavili se pojedinačno, redom joj ljubeći ruku.
Prvi je bio Lothar Weiss, inžinjer i testni pilot koji je radio na projektima novih zrakoplova
njemačkog ratnog zrakoplovstva Luftwaffe. Drugog je Sebottendorf predstavio kao Prelata Gernota,
voditelja Reda siromašnih vitezova Krista i Solomonova hrama, Templara. Treći je bio Klaus
Haushofer, bivši general njemačke vojske, geopolitičar i mistik.
Riječ je prvo uzeo Von Sebottendorf. Pričao je o astrologiji i astronomiji, o Zemljinim ciklusima i
ciklusima Mliječne staze, yugama u Hinduizmu i najavama novog doba koje dolazi. Spominjao je
Crno sunce, tamnu zvijezdu u središtu galaksije koja emitira Silu koja pokreće galaksiju. Završio je
svoje izlaganje najavom velike borbe, rata sila svijetla i tame, sila koje vode čovječanstvo u Zlatno
doba i sila koje se tome odupiru. Očigledno se trudio zadiviti sve prisutne svojim znanjem i
teorijama. Marija ga je pažljivo slušala. Neke su se njegove rečenice savršeno poklapale sa
dijelovima poruka koje je primila tijekom posljednje vizije. Nakon njega na red je došao Prelat
Gernot.
"Nemam ništa za dodati na temu Vašeg izlaganja herr Von Sebottendorf. Rekli ste sve što je važno.
Sada Vam želim ispričati nešto o legendama planina Untersberg. Ima ih mnogo, od Legende o Karlu
Velikom do Legende o Fredericu Barbarossi, koji spava pod planinom. Njegova brada raste i uvija
se oko velikog stola. Kada se uvije u treći krug, to će navijestiti kraj svijeta. On će ustati i povesti
konačnu bitku za čovječanstvo. Rezultat bitke odlučiti će hoće li se ono uzdići u novu razinu ili će
propasti kao i ona prethodna. No, htio bih više reći o Izidi."
Marija je ustuknula. Da li je čula ime Izida iz usta Prelata Gernota? Srce joj je počelo brže udarati.
Ovaj čovjek možda zna tajnu božice Izide.
"Izida se nikako ne uklapa u poznate sustave božanstava" nastavio je Prelat. "Svi bogovi kroz
povijest, kao i sveci danas, odražavaju naš sustav vjerovanja koji izražava naš Duh i temelje se na
našoj percepciji stvarnosti kao sfere, počevši od nas samih pa naviše. Sa svoje pozicije, ljudi se od
pamtivijeka mole onom višem, daljem, bogovima i božanstvima tražeći usluge, korist ili zaštitu.
Izida kao da odudara od tog opisa. Ona se sama pojavljuje u određenim trenucima nudeći znanje i
vodstvo, ali nikada neće učiniti ništa više. Barem ne dok je prisutna i jedna ideja, misao ili zamolba
koja nemaju ultimativnu važnost za evoluciju čovjeka i civilizacije. Sama odabire kome će se
obratiti i kao da je ravnopravna takvom čovjeku. Kao da dolazi iznutra ili iz neke paralelne
stvarnosti ili svijeta a ne sa "višeg", čovjeku nedostupnog. Kao da su njezino stanje, znanje i
sposobnosti nešto čemu čovjek može stremiti, nešto što može i sam doseći. Cijela mitologija o Izidi
može se opisati jednom rečenicom: Postao si od svijetla mjeseca i noćne tmine a sestra Izida uvijek
je tu i uvijek te promatra. U našem Redu poznat je slučaj viteza Huberta koji je primio mnogo
poruka od Izide, a sve je počelo njegovim vizijama dok je boravio podno planine Untersberg"
Marija je pažljivo upijala svaku njegovu riječ. Da li je moguće? Da li stvarno prima poruke od
Izide? I dalje se nije usudila ništa pitati ili komentirati. Nije mogla vjerovati da se njoj dešavaju
slične stvari o kojima pričaju ovi ljudi.
"Između ostalog, Izida je Hubertu poslala i ovo" rekao je i polako iz džepa izvadio smotuljak.
Pažljivo ga je odmotao. U njemu je bio kristal ljubičaste boje. Mariji se odmah učinilo da kristal
odašilje neku čudnu i ugodnu vibraciju koja je odmah ispunila prostor oko njih.
"Ovo je Amethyst" rekao je. "Jedna od najvrednijih relikvija našeg Reda. Posjeduje vibraciju novog
doba i Silu koja se za njega zalaže."
Marija nije mogla odvratiti pogled sa kristala. Izgledao joj je poznato iako je bila sigurna da ga
nikada prije nije vidjela. Osjećala je kao da je oduvijek bio prisutan u njezinom pamćenju, samo ga
je trebala vidjeti da se prisjeti. Osjećala je da joj daje dodatnu snagu i hrabrost, smiruje a njezine
misli i osjećaje činio čistim i jasnijim. Odjednom, ni sama nije znala kako, čak i protivno njezinoj
volji prekinula je Prelata Gernota.
"Prije nekoliko dana primila sam još jednu poruku. Zahvaljujem Vam gospodo na Vašim pričama i
informacijama koje ste mi dali. To o čemu govorite rekla mi je i Izida. Jer ja sam u direktnom
kontaktu sa njom". Ton glasa joj je bio čist i jasan. Sada je bila sigurna.
Sva su četvorica ostala zapanjena i u tišini. Buka u kafiću je utihnula. Kao da su se vrijeme i prostor
zamrznuli. Prvi je sebi došao Sebottendorf.
"Znao sam! Jesam li vam rekao? Ona kontaktira sa njima" uzbuđeno je rekao.
"Za vrijeme mojih vizija, primam šifrirane poruke" nastavila je i izvadila svoj fascikl. "Ne mogu ih
pročitati, ali Izida razgovara sa mnom i mislima, tj. putem riječi koje razumijem" Pokazala im je
svoje bilješke na nepoznatom jeziku i ispričala cijeli posljednji razgovor sa Izidom, od opisa
planetarnog sustava Aldebarana do najava sljedećih tehničkih nacrta i uputa.
"Tehnički nacrti i upute?" zanimalo je Lothara Weissa. "Ti bi podaci mogli biti presudni za borbu
koja dolazi. Imate li neke naznake o tome?"
"Ne" odgovorila je. "Možda su skriveni u ovim tekstovima a možda još i nije došlo vrijeme za to.
Rečeno mi je da će se klupko odmatati kako ja budem napredovala. Sa novim informacijama i
znanjima, dobit ću daljnje upute. Molim Vas da nastavite, gospodo. Želim čuti sve što je i izdaleka
povezano sa ovom temom."
Lothar Weiss joj je odmah ispričao legendu o Koplju Sudbine i sve što je znao o čuvenoj Kristalnoj
lubanji, a Haushofer o učenjima koja je dobivao od jednog, isto tako tajanstvenog i zanimljivog
čovjeka koji je proputovao Istokom i u Europu donio drevna ezoterična znanja. Njegovo je ime bilo
Georg Ivanović Gurđijev.

Unutar sebe Wolff je osjećao nemir, nesigurnost i nešto straha. Osim svojih lažnih putnih isprava i
pisma preporuke za Bečki muzej, nije imao ništa čime bi mogao potvrditi da je na tajnom zadatku.
Njegovi pravi dokumenti, naređenja, naoružanje i uniforma trebali su mu biti diplomatskom poštom
dostavljeni u Beč. Tako mu je bilo rečeno na zadnjem informativnom sastanku sa Hansom Osterom
u Abwehru. Vjerovao je da nije u direktnoj opasnosti od Gestapovih agenata koji su ušli u vlak, ali
mu situacija nije bila ugodna. Ukoliko nisu bili striktno obaviješteni o njegovom lažnom identitetu i
njegovom zadatku, mogli su mu izazvati probleme. Dovoljno je bilo da ga skinu sa vlaka i počnu
dodatno provjeravati. Imao je izrečitu zapovijed da nikome i u ni jednoj situaciji, bez obzira na
cijenu, ne smije odati svoj pravi identitet, pa bi takva dodatna provjera rezultirala kašnjenjem u
rasporedu i otvarala je vrata drugim nepredviđenim okolnostima. Ta mu se mogućnost nikako nije
sviđala i želio ju je izbjeći. Morao je uložiti popriličan napor kako bi se odvojio od svega toga.
Jasno je vidio da mu je netko ili nešto nametalo novu situaciju na koju nije računao. I to mu je
izazivalo nelagodu. Kako je naučio, morao je prihvatiti obje krajnosti situacije, ostati priseban i
miran, pažljivo promatrajući vlastite reakcije i jednostavno čekati da vidi što će se dogoditi, uz
stalnu usmjerenost prema cilju da bez ikakvih problema i na vrijeme izađe iz vlaka na kolodvoru u
Beču. Osim toga, ova mu je nenadana situacija mogla biti i od koristi. I njegov pratitelj se mora
prilagoditi tome i na temelju toga kako će to učiniti, Wolff bi mogao zaključiti za koga točno radi.
Vratio u kupe i sjeo na svoje mjesto. Dok je ulazio, žena preko puta njega, podigla je pogled sa
knjige koju je čitala. Nešto je bilo neobično u njezinom pogledu koji je bio podozrivo, izazivački,
strog i nimalo ugodan. Debeljuškasti brko meškoljio se na susjednom sjedištu, nervozno brišući
naočale, pogledavajući čas njega, čas nju. I on je bio vidno uznemiren. Cijela je atmosfera u kupeu
bila izrazito napeta. Kao da se nešto sprema dogoditi. Vlak je konačno ponovno krenuo. Sljedeća
stanica je bila u gradiću Freilassingu, na samoj granici Njemačke i Austrije a do tamo im je trebalo
nešto više od dva sata. A vrijeme je sporo prolazilo. Zatvorio je oči i u glavi radio tehniku koju mu
je Marija pokazala a koju je koristio uvijek kad bi se osjećao nervozno i nesigurno. To ga je dodatno
smirilo, vratilo mu sigurnost i samopouzdanje te ga odvojilo od osjećaja straha i uzbuđenosti. Uspio
se u potpunosti isključiti od vanjskog svijeta davši naredbu svojim čulima da mu signaliziraju čim
se otvore vrata od kupea, bez obzira kada i zbog čega. Nakon nekog vremena, samo je dobio impuls
da otvori oči. Žena preko puta sjedila je isto mirno i uspravno, zatvorenih očiju, kao da spava.
Nekoliko sekundi nakon njega i ona je otvorila oči. Gledala je ravno u njega. Pogled joj je bio
prijeteći i imao je osjećaj da će ga već u sljedećem trenutku napasti. Otklonio je nelagodu koja mu
se pojavila i nije skrenuo pogled. Nešto unutar njega se budilo i penjalo mu se uz kralježnicu, rušeći
na svom putu sve što je ostalo od straha i nesigurnosti. Njezine su oči postajale sve tamnije i
tamnije. Nakon nekoliko dugih sekundi, činilo se kao da se crnilo razlilo i potpuno počelo
ispunjavati njezine bjeloočnice. Wolff je ovog puta bio spreman. Sve što je taj prizor izazvao, samo
je propustio da prođe kroz njega. U sljedećem trenutku vrata kupea su se otvorila. Na njima je bio
agent u crnom baloneru sa crnim šeširom na glavi. Iza njega su stajala dva SS-ovca u crnim
uniformama. Izgledali su vrlo opasno.
"Vaše papire" bez pozdrava je naredio agent.
Wolff je ostao nepomično sjediti promatrajući ženu ispred sebe. Njezine su oči ponovno bile
normalne. Sa svoje lijeve strane osjetio je meškoljenje debeljuškastog brke, koji je kopao po
džepovima tražeći papire. U gotovo isti čas, i dalje ne skidajući pogled jedno sa drugog oboje su
posegnuli za dokumentima i pružili ih čovjeku u crnom. Nekoliko dugačkih minuta agent Gestapo-a
prelistavao je njihove papire i pogledavao prema njihovim vlasnicima. Vladala je neugodna tišina i
napetost.
"Herr Sterlitz, kuda putujete i zašto?" upitao je nakon nekog vremena.
"Putujem u Beč. Poslom." kratko je odgovorio Wolff.
"Vi, frulein Reinhardt?" Upitao je potom ženu.
"Beč" kratko je odgovorila, ne skidajući pogleda sa Wolffa. "Sve vam jasno piše u mojim papirima,
gospodine", dodala je hladno i službeno.
"Da, da. Jasno piše" ponovio je agent njezine riječi. U njegovom se glasu osjetila nesigurnost i
povlačenje.
"Vi?" nastavio je agent, ponovno zauzimajući tvrd i napadački stav.
"U Salzburg, poslovno, trgovac sam i idem na poslovni sastanak sa klijentom tvrtke koju zastupam"
odgovorio je debeljko, zamuckujući.
Ponovno je nastupila napeta tišina.
"Izvolite svoje papire, sve izgleda u redu" rekao je agent pružajući im svakome ponaosob
dokumente. Žena se nagnula prema agentu, prihvaćajući ih. Pri tom se približila Wolffu koji se isto
tako nagnuo da prihvati svoje.
"Znam tko ste", šapnula je. "Pozdravlja vas Admiral Canaris".
Wolff je ustuknuo iznenađen, prihvatio svoje dokumente od agenta i sjeo nazad na sjedište. Nervoza
i nesigurnost ponovno su se pojavili. Žena je također sjela. Oči su joj zlokobno zaiskrile. Agent se
okrenuo prema vratima spremajući se da izađe.
"Gospodo" podigla je kažiprst. "Samo trenutak!"
Gestapovac je zastao i polagano se okrenuo.
"Da?"
Polagano je ispružila palac na ruci, sa već podignutim kažiprstom, oblikujući slovo L.
"Iako izgleda da je sve u redu, nije tako" polako je odgovorila, gledajući u Wolffa.
"Kako to mislite, gospođice?" upitao je agent.
Dvojica SS-ovaca napravila su korak unazad. Ruke su im se približile drškama pištolja koje su imali
za pojasom. Žena je lagano, teatralno, spojila vrh ispruženog palca i kažiprsta formirajući krug. Svi
su u kupeu bili usmjereni na to što je radila i govorila. U potpunosti je vladala svime oko sebe. Čak
se činilo da svaki udarac kotača kompozicije koji je dolazio izvana, prati ritam njezinih riječi i
pokreta. Wolffu je svaka sekunda izgledala kao vječnost. Osjetio je kako mu volja kopni, kako ga
situacija preuzima. Misteriozna crna žena kao da je zavladala cijelim prostorom i ljudima unutar
njega. Kroz glavu mu je u djeliću sekunde proletjelo sjećanje na sličnu situaciju. Kad je Alfred
Rosemberg u baru hotela Adlon na sličan način preuzeo kontrolu nad njim. Isto tako sjetio se načina
na koji je, uz pomoć Heide i Vrila uspio preokrenuti situaciju. Nešto je u njemu, a nad čime očito
nije imao svjesnu kontrolu, samo prizvao osjećaj koji je tada imao i spustilo ga u njega.
"U ovom kupeu postoji čovjek koji nije ono za što se predstavlja", polako je rekla i dalje držeći
podignutu ruku sa spojenim palcem i kažiprstom.
"Tko je on, gospođice?" upitao je agent, nervozno gledajući čas Wolffa, čas brkatog debeljka.
SS-ovci su polako izvlačili svoje Lugere.
"Ne očekujete valjda da obavim cijeli vaš posao?" posprdno mu je odgovorila, spustila ruku i
udobno se smjestila u sjedalu. "Na vama je da to otkrijete" dodala je i zaklopila oči. Njezina
namjera je bila izvršena i kao da je prepustila situaciju da se dalje odvija sama od sebe.
Wolff je duboko udahnuo i usmjerio se unutar sebe. Jasno je vidio što je upravo učinila misteriozna,
crna žena. Nametnula je volju situaciji i situaciju svim prisutnima. Sada on mora odgovoriti na to.
Nametnuti svoju volju i riješiti problem u kojem se našao. Iako nije bio potpuno siguran kako,
odlučio je da to učini.

"Ajmo, vas dvojica, ustajte i pođite sa nama. Ukoliko bilo što pokušate bit ćete ustrijeljeni na licu
mjesta. Schnell, schnell!" povikao je agent i glavom pokazao svojoj pratnji da se pokrene.
Uhvatili su prvo debeljka, osovili ga na noge izgurali ga kroz vrata kupea. Wolff je mirno ustao.
Drugi SS-ovac ga je grubo uhvatio za ruku, izokrenuo mu je iza leđa i pritisnuo cijev svojeg Lugera
u njegovu kralježnicu.
"Idemo, brže, brže!"
Odvodili su ih prema kraju vlaka i ubacili svakog u svoj kupe.
"Sjedite tamo do prozora" naredio je SS-ovac Wolffu dok je on ostao stajati na vratima kupea sa
Lugerom i dalje uperenim u njega. Mirno je sjeo, ruke položio u krilo, spojio prste i palčeve i
nastavio sa vježbom smirivanja uma koju mu je pokazala Marija. Iako su mu kroz glavu prolazile
svakakve misli i asocijacije, koje su u tijelu proizvodile različite senzacije, sve je to odbacivao i
nastojao ostati miran i stabilan. Situacija se odvijala takva kakva jeste i duboko unutar sebe nije
osjećao nikakav poriv da nešto učini. Minute su sporo prolazile, što mu je i odgovaralo jer je vidio
da je svakom minutom provedenom u smirenom stanju, sve snažniji, sve stabilniji i sve odlučniji da
se cijela situacija okrene njemu u korist. Fokusirao se na sliku sebe, kako izlazi iz ovog vlaka u
Beču i odbacivao bi bilo kakve druge scenarije koje mu je um pokušao namnetnuti. Nije bio siguran
koliko je vremena prošlo kada je začuo otvaranje vrata kupea.
"Izlazi!" doviknuo mu je SS-ovac sa uperenim pištoljem.
Na vratima su stajala još dvojica koja su ga imala sprovesti u kupe konduktera koji su agenti i SS-
ovci zauzeli kao svoj privremeni štab za operaciju u vlaku. Grubo su ga gurnuli u stolicu, nasuprot
stolu za kojim je sjedio agent Gestapo-a, očito vođa ove operacije.
"Dakle..." počeo je agent. "Herr, Sterlitz?" upitao je podižući obrvu. "Imali ste dovoljno vremena da
razmislite. Što imate za reći?"
"Ništa više od onog što sam već rekao vašem kolegi" odgovorio je Wolff gledajući ga direktno u
oči.
"Putujem u Beč na simpozij kustosa nacionalnih muzeja a po nalogu mog šefa."
"I to je sve, herr Sterlitz?" ponovno je upitao agent. "Sigurni ste da je to sve?"
Način na koji je izgovarao njegovo lažno prezime, Wolffu je jasno pokazivao da agent zna da to nije
istina i da ga pokušava manipulacijom natjerati da kaže više, da otvori karte.
"Apsolutno" kratko je odgovorio Wolf. "Osim ukoliko imate neko preciznije pitanje" pecnuo ga je.
"Dobro, dobro. Kako god želite, Herr Sterlitz" zlobno se cerio agent. "I čovjek koji je sjedio prije
Vas u ovoj stolici isto je tako tvrdio da nema što dodati, pa sam bio primoran pozvati kolegu. Znate,
on je vrlo vješt u uvjeravanju ljudi da budu malo iskreniji." Na licu mu je i dalje titrao zluradi
osmjeh. Otvoreno je prijetio.
"Dragi gospodine" mirno mu je odgovorio Wolff. "Ja samo radim svoj posao, a vi samo nastavite sa
svojim".
Činilo mu se da je pročitao igru koju je agent igrao. Vjerojatno je znao tko je i zašto je ovdje, ali
nije imao načina da to potvrdi osim ako mu Wolff sam ne kaže više.
"U redu, kako god želite, herr Sterlitz. Hans!" povikao je.
Prošlo je nekoliko dugih sekundi prije nego što su se vrata susjednog kupea otvorila. Na njima je
stajao krupan SS-ovac. Imao je samo donji dio crne uniforme i bijelu košulju na kojoj je Wolff
primijetio tragove krvi.
"Javohl, herr Mayer" odgovorio je ulazeći i pri tome pogledao prema Wolfu. "Zvali ste?"
"Da. I ovaj čovjek, kao i onaj prethodni ne odustaje od svoje priče. Vjerujem da ćeš i u ovom
slučaju uspješno pomoći da se dotični prisjeti i nekih detalja koje je izostavio?" rekao je agent ne
skidajući sadistički osmjeh sa lica.
"Javohl, herr Mayer" odvratio je div.
Lagano, teatralnim pokretima počeo je na ruke navlačiti crne rukavice. Dvojica SS-ovaca koje je
mogao osjetiti iza svojih leđa napravili su po korak unaprijed i približili mu se. Odjednom, Wolff je
naglo podigao ruke, koje su mu do tada mirno počivale u krilu i mašio se za unutrašnji džep kaputa.
SS-ovci iza njega naglo su ustuknuli, ruke su im poletjele prema pištoljima. Div je napravio nagli
korak u stranu, dok je Wolff, sa rukom još uvijek zavučenom u unutrašnji džep, naglo ustajao i
krenuo prema agentu. U agentovim očima ugledao je paniku. I to ga je zabavljalo. Osjećao se kao
apsolutni gospodar ove situacije i u trenu je odlučio da to i provjeri. Iako je znao da dvojica iza
njega izvlače pištolje, unio se agentu u lice i lagano počeo izvlačiti ruku ispod kaputa. Kad mu se
šaka počela pojavljivati, naglo je trznuo rukom, izvukao cigaretu, stavio je agentu pod nos i upitao:
"Imaš li, možda, vatre?"
"Verdamnt." procijedio je agent. Ruka mu je automatski poletjela u džep kaputa iz kojeg je izvadio
upaljač. "Vi ste potpuno ludi, herr Sterlitz." zamuckivao je ali i pripalio Wolffovu cigaretu.
Ovaj se lagano okrenuo i vratio u stolicu, usput uputivši prezrive poglede dvojici sa isukanim
Lugerima. Sjeo je.
"Dakle?" podigao je obrve i pogledao agenta koji je i sam sjeo u stolicu, pokušavajući se smiriti.
"Gdje smo ono stali?"
Agent je šutio i dalje pokušavajući shvatiti što se upravo dogodilo. Stražari i Hans su samo
zbunjeno gledali prema njemu. Čekali su naredbu i nije im bilo jasno što se dogodilo i što sljedeće
učiniti. Prošlo je više od minute prije nego što je agent digao pogled.
"Gospodine Sterlitz. Slobodni ste da se vratite u svoj kupe. Ispitivanje je završeno." Ipak, nije
izdržao a da se ne opravda. Samome sebi i svojim ljudima.
"Jedan naš kolega potvrdio je vaš identitet i vašu misiju." rekao je dvosmisleno. "Isto tako, osoba iz
vašeg kupea, ispostavilo se, je židovski krijumčar koji je ilegalno pokušao prebaciti nakit i
vrijednosne papire iz Reicha u Beč. Sve je priznao i bit će najstrože kažnjen. Morali smo utvrditi da
Vi niste njegov pomagač" procijedio je kroz zube. "Heil Hitler!"
"Heil Hitler" odgovorio mu je Wolff, ustao, prošao pored dvojice SS-ovaca, koji su još uvijek
zbunjeno stajali pored vrata i izašao. I sam je osjetio navalu zbunjenosti, koju je uspio nekako
prikriti i uputio se prema svom kupeu. Bilo je tu i snažne ljutnje i bijesa usmjerenih prema ženi
koja je zakuhala cijelu ovu situaciju. Ljutito je otvorio vrata kupea i sjeo nasuprot njoj. Imala je
zatvorene oči i izgledalo je kao da spava, ali je Wolff znao da to nije tako.
"Dakle." počeo je. "Nadam ste da ste zadovoljni svojom predstavom. Upravo ste osudili jednog
čovjeka na smrt. I to vjerojatno nevinog, koji je samo pokušavao spasiti sebe i svoj imetak. Sigurno
ste ponosni na to." bijesno je nastavio.
Ona je polagano otvorila oči i prezrivo ga pogledala.
"Ne budi pekmezast, kapetane SS-a." odgovorila je posprdno. "U ovoj igri ima različitih figura.
Nekoga mora dopasti uloga običnog pješaka. Ne umišljaj si da si ti nešto drugačiji. Samo još nije
došlo vrijeme da te neka jača figura pojede ili da te igrač koji igra sa tobom žrtvuje. Isto tako,
nemoj sada ovdje glumiti nekakvog altruističnog pacifista. Nekoga tko je zabrinut za sudbinu
drugih ljudi. Pih!" Nastavila je sjeckati njegovo samopouzdanje i sigurnost. "Ljut si i bijesan jer si ti
bio u problemu a ne zbog nekog židovskog krijumčara. Uostalom, nisam ga ja osudila na smrt. Ti
si!"
Crnilo iz njezinih očiju sijevnulo je i ošinulo ga. Uputila mu je još jedan prezrivi pogled. Izgledalo
je da ga ne smatra vrijednim svoje pažnje.
"Ja? Kako... " pokušao je nastaviti.
Djelićem uma morao se složiti sa njezinom tvrdnjom. On je odlučio da se izvuče iz neugodne
situacije ne pitajući za cijenu i tko će ju platiti. Pojavio se osjećaj krivnje. Ljutnja i bijes koji su do
tog trenutka bili usmjereni prema njoj okrenuli su se prema njemu samome. A ona, kao da je cijelo
vrijeme bila nekoliko koraka ispred njega i njegovih reakcija.
"Nisam raspoložena za nastavak ovog razgovora" prekinula ga je i prije nego što je mogao nešto
suvislo izgovoriti. "Idiot!" promrmljala je više sebi u bradu i ponovno zatvorila oči, ostavljajući
Wolffa da pokuša shvatiti što se dogodilo.
Kako je moguće da ga je tako brzo potezno matirala? Iako se trudio, nikako nije mogao a da se ne
složi sa svime što je rekla. Tko je ona? Zašto je namjerno izazvala ovu situaciju? Za koga radi? Što
joj je namjera i cilj? Iako mu se do prije par minuta činilo da potpuno vlada situacijom, sada se
osjećao izgubljenim i poraženim. Izletio je iz kupea i pohitao prema restoranu. Trebao je piće i
cigaretu da se ponovno smiri. Krajičkom oka vidio je svog tajanstvenog pratitelja kako razgovara sa
jednim od agenata Gestapo-a. Barem je sada znao za koga taj radi. Kiselo se nacerio samom sebi
dok je uzimao prvi gutljaj schnapsa za šankom. Situacija je istjerala na vidjelo činjenicu da je pod
prismotrom Gestapo-a ali se istovremeno pojavila i gomila pitanja vezana za misterioznu i lijepu
gđicu Reinhardt. Lakoća sa kojom je proizvela situaciju i nametnula ju ostalima te brzina i način na
koji ga je porazila nakon toga, jasno su ukazivali na činjenicu da je ona jedan od jačih igrača koji se
pojavio na ploči i da će se tek morati otkriti njezina uloga.

XI
Bilo je hladno zimsko jutro u Beču. Marija je ležala u krevetu još uvijek u nekom polu snu. Prošlo
je već skoro dva mjeseca od zadnjeg razgovora sa Izidom a i nikako se nije uspijevala sastati sa
Prelatom Gernotom. Svaki puta kada ga je uspjela kontaktirati opravdao bi se nekim obvezama i
ponovno odgodio sastanak. Prije nekoliko dana primila je njegovo pismo u kojem joj čvrsto
obećava da će ju primiti sredinom Siječnja. Jedva je čekala ponovni sastanak. Dnevna rutina
svakodnevnog života nije mogla zadovoljiti njezinu glad za novim, ne istraženim i nepredvidivim
situacijama. Ležala je tako u krevetu razmišljajući što bi mogla učiniti danas. Odjednom, na plafonu
spavaće sobe, primijetila je plavičastu točku svjetlosti. Točka je putovala po stropu do mjesta točno
iznad njezine glave i počela se polako spuštati prema njoj. Postajala je sve jača i svjetlija. Marija je
u prvi trenutak bila iznenađena ali se ubrzo smirila. Svijetlo je izgledalo blago i umirujuće, toplo i
omamljujuće, pozivalo ju je da ga prihvati i otvori mu se. Znala je što slijedi. Konačno, nova poruka
od Izide.
"Marija. Marija Oršić, imam novu poruku za tebe. Čuješ li me?"
"Čujem. Konačno. Zašto prolazi toliko vremena između naših razgovora?" upitala je.
Osjetila je kao da se Izida nježno nasmiješila.
"Nauči se strpljenju, dijete" toplo joj je odgovorila "Misli su brže od svijetla. Mi smo uvijek sa
tobom. Svaka sljedeća poruka dolazi kad dostigneš novu razinu u svom znanju i razvoju. Vrlo brzo
napreduješ, Marija. Vrlo brzo."
Bilo joj je drago čuti pohvalu, ali ipak njoj se činilo da napreduje presporo.
"Slijedi moje upute i koračaj stopama Izide. Poveži se sa Izidinim magičnim moćima. Također,
vjeruj ljudima koje si do sada srela. Ne boj se. Ja sam uvijek sa tobom."
"Hoću. Oni su mi dali mnogo korisnih informacija."
"Marija, tvoj je zadatak da budeš poveznica ova dva svijeta. Pomoći ćeš nam da uskoro budem bliže
tebi nego što možeš pretpostaviti. Vjeruj u svoje sposobnosti i vjeruj svojim osjećajima. Koračaj
magičnim putem Izide – Rig Veda."
"Što je Rig Veda?" upitala je.
"Uskoro ćeš biti upućena u tajne indijske Rig Vede. U njoj je skriven kod života, sjeme i izvor.
Možeš vidjeti da govori istinu. Najbrže od svega lete misli. Sve što činiš bit će važno u vremenu
koje slijedi. Kreni stopama Izide. Pronađi i okupi ljude slične sebi. Načini od njih unutarnji krug. I
vjeruj sebi i svom znanju."
"Hoću. Kad ćemo ponovno razgovarati?" upitala je osjećajući da je kraj poruke blizu.
"Kada dostigneš sljedeću razinu." odgovorila je Izida.
Sljedećeg je jutra dobila poruku od Prelata. Pozivao ju je na hitan i neodgodiv sastanak u prostorije
Reda gospodara Crne stijene. Adresa je bila čitko napisana na kraju poruke. Začudila ju je ta žurnost
koju je tražio Gernot. Prošli su mjeseci od zadnjeg sastanka i svi njezini pokušaji da se sastane sa
njim ostali su bez rezultata. Isto tako, Red gospodara Crne stijene bio joj je nepoznat. Očigledno je
da joj Prelat nije otkrio sve o sebi na prvom sastanku u kafiću Schopenhauer. Sada je on bio taj koji
nju poziva da se odmah sretnu. U zakazano je vrijeme stajala u velikom predvorju kuće na kraju
jedne od Bečkih ulica. Kuća je izgledala staro ali otmjeno. Velika, teška ulazna vrata, na Marijino
iznenađenje bila su otključana. Predvorje je bilo jednostavan velik prazan prostor sa dva reda
stepenica koja su vodila prema katu. Ništa što je vidjela nije dalo zaključiti da je ovo kuća u kojoj se
okupljaju Vitezovi Templari i Red gospodara Crne stijene. Provjerila je još jednom adresu. Bila je
točno na tom mjestu. Nakon nekoliko trenutaka začula je korake kako se spuštaju niz stepenice.
Uskoro se na njima pojavio Prelat Gernot i srdačno je pozdravio.
"Liebe Marija! Dobrodošli u naš skromni dom."
"Prelate, drago mi je da Vas opet vidim. Već sam se počela bojati da nešto nije u redu i da sam na
pogrešnom mjestu. Ova kuća i predvorje uopće ne izgledaju kao mjesto gdje bi se mogli okupljati
ljudi kao Vi." odgovorila mu je srdačno, pružajući mu ruku.
"Imate vrlo dobro oko za detalje, Marija." nasmijao se Prelat. "Ipak", pokazao je rukom prema
malom natpisu na stupu uz stepenište "Ovaj vam je detalj očito promakao".
Marija je pogledala u smjeru u kojem je pokazao i vidjela sitan natpis na kojem je jednostavnim
slovima pisalo: HvvS.
"Isto tako, vjerujem da vam je već jasno" nastavio je Prelat, "Red Vitezova Templara tajno je
društvo i ne želimo previše privlačiti pozornosti. Pogotovo je to slučaj sa Redom gospodara Crne
stijene. Vrlo malo ljudi zna za njega i trudimo se da tako i ostane."
"Naravno, dragi Prelate" odgovorila je Marija. "Možete računati na moju punu diskreciju"
"Naravno Marija. Računam na to. Ono što ću Vam sada pokazati mora ostati između nas. Nema
puno ljudi koji dobivaju priliku da to vide." zagonetno će Gernot.
"Oh" uzbuđeno će Marija "Počašćena sam."
"Nema potrebe za time, Marija. Vidjet ćete i sami. Pođimo."
Uspeli su se stepenicama na posljednji kat zgrade. Na kraju dugačkog hodnika, Prelat je izvadio iz
džepa ključeve i počeo otključavati teška drvena vrata. Prostorija u koju su ušli nije bila velika.
Zrak je bio težak i ustajao, cijela je soba bila u polumraku jer su preko prozora bile navučene teške
crne zavjese.
"Da. Malo je zagušljivo" reče Prelat. "Prošlo je dugo vremena od kada sam zadnji puta bio u ovoj
prostoriji."
Upalio je svijetlo. U prostoriji se nalazio samo jedan veliki stol, nekoliko stolica i veliki, teški
drveni ormar. Prišao mu je i počeo ga otključavati starim velikim ključem. Razmaknuo je oba krila
velikih vrata ormara i pomakao se u stranu kako bi Marija mogla vidjeti što je unutra.
Unutra je na polici koja je izgledala kao manji hram ili žrtvenik stajao kip. Bio je visok oko jednog
metra. Prikazivao je dva lica, jedno muško a drugo žensko, koja su bila spojena na jednoj glavi.
Duga ženska kosa obavijala je stup na kojem su lica stajala i svojim krajevima formirala postolje.
Sa dvije strane kipa bile su dvije udubine u koje se očigledno umetalo nešto što trenutačno nije bilo
na svom mjestu. Marija je bila zapanjena. Sigurno nikada prije nije vidjela ovakvu figuru a opet
imala je snažan osjećaj prepoznavanja. Polako je primakla ruku figuri, pogledom tražeći od Prelata
dopuštenje da ju dotakne. Ovaj je samo potvrdno klimnuo i polagano zatvorio oči.
"Prekrasna je" rekla je. "Čudna a opet izgleda mi vrlo poznato. Što predstavlja? Ima li neke veze sa
Izidom?" upitala je.
Prelat se samo nasmiješio.
"Naravno da ima."
"Ovo je Magna Figura. Predstavlja najavu novog, magičnog doba čovječanstva. Doba kada će
Dvoje postati Jedno." Zastao je na trenutak. "Znanje o energetskim promjenama koje trebaju
donijeti novo doba postoji još od vremena kad su se pojavili Vitezovi Templari. Od tada traje i
borba protiv sila koje ga pokušavaju spriječiti. Templari u tome nisu uspjeli. Vođene su nebrojene
bitke protiv Katoličke crkve. Templari su vjerovali da će Dobro jednog dana pobijediti iako nikada
to nisu doživjeli. Red je uništen, ljudi su pobijeni. Ipak znanje je ostalo sačuvano i prenosilo se
tajnim redovima i društvima kroz stoljeća. Ova figura ili naprava, da budem precizniji, nikada nije
dovršena i nikada nitko nije uspio proniknuti što i kako radi. Postala je tajni artefakt Reda."
"Ali, ne izgleda mi toliko staro." prekinula ga je Marija. "Ovo je kopija. Jesam li u pravu?" Sjetila
se Izidine najave da mora naučiti o ovom artefaktu. Sve se savršeno poklapalo sa njezinim
zadacima.
"Da, u pravu ste. Ovo je kopija orginalnog kipa koji je izgubljen kroz povijest. Izradili smo ga
prema starim tajnim spisima. Sam kip nije toliko važan. Ono što je važno dijelovi su kipa koji nisu
na svom mjestu. To su dva kamena. Ametyst i Crni Onyx. Čuvamo ih odvojeno na tajnim mjestima.
Prvi se postavlja na vrh kipa u ovu udubinua drugi ide u ovu na podnožju. Prema starim spisima,
kada se napune enegijom Izide, kristali postaju utjelovljenje energije Illua i Grali, Svijetla i Tame,
Aktivne i Pasivne Sile, Ženskog i Muškog principa, dualnosti. Kristale treba povezati dugačkim
pramenom ženske kose, koja igra ulogu, treće, nama vrlo često potpuno nevidljive, Neutralne Sile
koja će razriješiti suprotnosti i aktivirati napravu. Svi dosadašnji pokušaji ostali su bez rezultata.
Barem do sada..." zastao je i pogledao Mariju ravno u oči.
"Ali... Zašto? Zašto mi sve to govorite?" upitala je zbunjeno.
Prelat joj je prišao i stavio ruke na njezina ramena pokrivena njezinom dugom plavom kosom.
"Marija. Vaše su sposobnosti puno veće nego što mislite i vjerujete."
Zatvorila je oči i odmahnula glavom.
"Ja vjerujem da Vi možete aktivirati ovu napravu!"
"Ja? Prelate, ja?" Napravila je korak unazad. "Ne znam kako se to radi. Nemam dovoljno znanja ni
moči za to. Zašto ne pokušate sa nekom ženom koja je članica vašeg Reda. Sigurno ih znate mnogo
koje imaju više znanja i sposobnosti od mene." I dalje je sumnjala u svoje sposobnosti.
"Freulein Orsic. Ja vjerujem u Vas. Mi već desetljećima pokušavamo eksperimentirati sa ovime.
Bez uspjeha, kao i mnogi prije nas. Ili je kosa koju koristimo prestara ili žene koje su nam
trenutačno na raspolaganju nemaju dovoljno energije, znanja ili sposobnosti. Moguće je da je
potrebna točno određena vibracija koja je potrebna da bi se probila barijera između ovog kipa i
onoga što je na drugoj strani. Ne znamo i ne uspijevamo u tome."
Marija je i dalje sumnjičavo kimala glavom.
"Znamo da je moguće ali ne uspijevamo. Bez toga ovaj je kip samo artefakt, ukras, nešto što nas
nadahnjuje da i dalje pokušavamo. Kada bi je uspjeli aktivirati, dobili bi veliku pomoć u našoj borbi
da dovedemo novo doba na ovu planetu. Naučili smo kako sastaviti figuru, pronašli smo kristale i
naučili kako da ih napunimo energijom potrebnom za njihovu funkciju. Ostalo nam je da
pronađemo nekoga tko to može učiniti."
"Herr Gernot, ne osjećam se još spremnom za takvo što." Spustila je pogled prema podu kao da
osjeća stid zbog toga. "Izida mi je rekla da pratim njezine stope. Moram poći u Untersberg na
mjesto gdje se ukazala vitezu Hubertu i tamo potražiti dodatnu snagu i znanje za zadatak koji
stavljate pred mene. Osjećam da nisam još dovoljno snažna" rekla je ne dižući pogled.
"Marija. Imate vremena koliko Vam je potrebno" rekao je "Siguran sam da ćete na svom putovanju
pronaći ono što mislite da Vam nedostaje. Uz Izidinu pomoć."
Podigla je pogled. U njoj je počela rasti odlučnost kad se sjetila Izidinih riječi. Pogledala je
Gernota ravno u oči.
"Prelate, obećajem Vam da ću, kada se vratim pokušati aktivirati Magna Figuru. Imate moju riječ."
Prelat Gernot je samo potvrdno klimnuo glavom. Još su neko vrijeme razgovarali i nakon toga se
rastali. Hodajući prema kući, Marija se prisjećala razgovora sa Izidom. Sve što je dosada rekla i
najavila ispostavilo se potpuno točnim. Dok je otključavala svoj stan, susjedova su se vrata otvorila.
"Marija" pozvao ju je. "Imam poruku za Vas. Prije sat vremena došla Vas je posjetiti jedna mlada
žena. Nažalost niste bili kod kuće" rekao je i pružio joj kovertu.
"Oh, hvala Vam najljepša" Prihvatila je kovertu, otključala stan i ušla. Sjela je na fotelju u dnevnoj
sobi i uzbuđeno otvorila kovertu sa porukom.
"Draga Marija. Ni nakon ovih puno godina koje su prošle, nisam te zaboravila. Kontaktirala sam
tvojeg oca koji mi je rekao da sada živiš u Beču. Danas te, na žalost nisam pronašla. Ovdje je moja
adresa. Dođi čim prije, imamo toliko toga za razgovarati. Rig Veda – tvoja prijateljica, Traute
Amon."

Bijele pahulje snijega brzo su prolazile pored prozora vlaka koji je hitao kroz noć. Kapljice vode na
prozoru, nastale od pahulja koje su bile uhvaćene na njegovu površinu, putovale su sa jedne strane
prozora prema drugoj. Kuće, automobili, rasvjeta, krajolik, sve je izgledalo kao na filmskom platnu.
Pejzaži su se izmjenjivali jedan za drugim. Zvučna kulisa ritmičnih udaraca kotača vlaka
povremeno je bila prekidana oštrim piskom lokomotive. Na njemačko-austrijskoj granici nije bilo
nikakvih problema. Austrijanci su samo nezainteresirano pregledali njegove papire i nisu postavljali
nikakva pitanja a žena preko puta njega se sve do svog izlaska ponašala kao da on i ne postoji. U
kupeu je bio polumrak i bio je u njemu sam. Gospođica Reinhardt izašla je u Salzburgu, a
debeljuškastog brku više nije vidio otkada su ga odveli SS-ovci. Bio je već umoran od svih pitanja
koja su mu tijekom vožnje prolazila kroz glavu, tako da je bio sretan kad je u kupeu ostao sam i
iskoristio je svo preostalo vrijeme da se odmori i opusti. Tijelo i čula su mu bila mirna i nije osjećao
nikakve znakove straha, zabrinutosti i uzbuđenja. Vrlo je često bio na granici sna i nije bio siguran
koliko je od ostatka putovanja prespavao. Kako se vlak počeo približavati glavnom željezničkom
kolodvoru u Beču, tako su mu se čula polagano budila i izoštravala. Dan još nije bio gotov, kao da
je upozoravao sam sebe dok se vlak lagano zaustavljao. Uzeo je svoj kovčeg, obukao baloner,
stavio šešir na glavu i pridružio se rijeci ljudi koja je silazila iz vagona. Uskoro se utopio u masi
koja se komešala na peronima i u zgradi glavnog kolodvora. Sve je naoko bilo uobičajeno i
svakidašnje, ali je on negdje u pozadini osjećao napetost i nervozu koja je dolazila iz okoline.
Taksijem se zaputio u centar, prema hotelu Imperijal čije ga je luksuzno, ukrašeno i lijepo
osvjetljeno zdanje podsjetilo na hotel Adlon u Berlinu. U trenutku su mu kroz glavu prošle sve
dogodovštine koje je u tom hotelu doživio u zadnje vrijeme i samo se nasmiješio pri pomisli da je
Imperial u Beču nova pozornica za nove koje ga očekuju. Smjestio je stvari u hotelsku sobu i
spustio se u bar. Prebacio je baloner preko stolice nasuprot sebi, šešir položio na sjedalo, naručio
kriglu piva i Sacher tortu, otvori tabakeru i zapalio cigaretu, postavljajući pri tome svaku stvar na
točno određeno mjesto kako bi privukao svoj kontakt da mu priđe. Nije trebao dugo čekati. Njegova
čula i um, ponovno su točno predvidjela muškarca koji mu je prišao. Bio je visok i snažan, vrlo
markantan, sa velikim ožiljkom preko cijelog lijevog obraza.
"Dobro večer gospodine" pozdravio ga je, promatrajući ga pozorno svojim maslinasto zelenim
očima. "Mogu li Vas zamoliti za jednu cigaretu? Ako se ne varam, to je pravi američki duhan".
"Naravno gospodine, samo se poslužite" odgovorio je Wolf. "Zanimljivo je sresti pravog
poznavaoca duhana" nastavio je unaprijed pripremljen razgovor koji je služio da se obojica uvjere
kako su prave osobe koje se trebaju sresti.
"Od američkog duhana, veći je užitak samo u pravoj austrijskoj Sacher torti" odgovorio je ovaj.
"Sjedite i poslužite se mojom" odgovorio je Wolff, "Meni ne odgovara u kombinaciji sa njemačkim
pivom" zaključio je šifrirano upoznavanje.
"Otto" kratko je prošaputao agent dok je sjedao u stolicu nasuprot njemu. "Prate Vas" dodao je.
"Znam" odgovorio je Wolff. "Gestapo. Zasada ne izgleda kao problem, samo me drže pod
prismotrom."
"Vidjet ćemo, vidjeti" odvratio je Otto sumnjičavo. "Mnoge stvari još se nisu otkrile, kapetane"
nastavio je. "Moramo biti oprezni a i imamo dosta posla. Ispod kreveta u vašoj hotelskoj sobi nalazi
se kovčeg sa vašim naoružanjem i uniformom. Za početak pištolj, teška artiljerija je za kasnije.
Sutra ujutro imate sastanak sa našim agentom u Palači Hofsburg. Iz sobe ćeš izaći u 7 sati i
stepeništem za poslugu se spustiti na stražnji ulaz hotela, tamo će Vas čekati taksi. Za pripremu i
planiranje akcije u muzeju imate 24 sata. Navečer u 22 sata se nalazimo u restoranu hotela gdje
ćemo se sastati sa još nekim našim ljudima. Organiziran je bal pod maskama, sve potrebno naći ćete
u ormaru u svojoj sobi. Prekosutra imamo sastanak sa čelnicima stranke gdje ćemo dobiti nove
zadatke i informacije. Imate li dodatnih pitanja?"
"Što je sa Gestapom?" upitao je Wolff.
"Njih prepustite meni" odgovorio je Oto. "Skloniti ću ih sa puta kad god to bude potrebno".
"Kako ću vas naći na maskenbalu?"
Otto se zagonetno smješkao i podigao obrvu. "Ne tražite nas, mi ćemo pronaći Vas. Sretno!" dodao
je, ustao, te se sigurnim koracima udaljio iz bara.
Wolff je još neko vrijeme sjedio u baru, pijuckao pivo i pušio, prisjećajući se posljednjih Marijinih
riječi kad su se rastajali: "Ne traži nas. Kad dođe vrijeme mi ćemo pronaći tebe".
Vrijeme je izgleda, došlo.
Kišne kapi udarale su o prozor sobe. Wolff je već ustao, obrijao se, obukao i spreman sjeo u fotelju
u uglu a kako bi odradio svoju vježbu smirivanja uma koju je prakticirao svakog jutra. Kada je
zvono na obližnjoj crkvi udarilo 7 udaraca, smireno je ustao, provjerio Luger u futroli ispod pazuha,
obukao kaput, zgrabio šešir i izašao. U hodniku nije još bilo nikoga i vladala je tišina. Oprezno je
šmugnuo iza ugla i uputio se prema vratima koja su vodila prema stepeništu za poslugu. Tiho ih je
otvorio, oslušnuo i pogledao niz stepenice. Na dnu je vidio svjetlo i čuo glasove. Posluga se
pripremala za novi radni dan u hotelu. Brzim koracima spustio se niz stepenice. U hotelskoj kuhinji
sve je već bilo u punom pogonu. Jedan ga je konobar iznenađeno pogledao.
"Ne bi smjeli biti ovdje, gospodine" upozorio je prijeteći.
"Policija" kratko će Wolff. "Sklanjaj se s puta i gledaj svoja posla" zarežao je i uputio se prema
izlasku za poslugu. Brzo je izašao i uputio se prema automobilu parkiranom nekoliko metara od
vrata. Kratko se osvrnuo da provjeri da li ga netko prati. Brzo otvorio vrata od automobila i ušao.
"Vozi" kratko je naredio vozaču koji je ubacio u brzinu i uz škripu guma krenuo.
Brzo su se utopili u jutarnji promet koje je već bio vrlo živ. Wolff je iskoristio vrijeme vožnje kako
bi se ponovno smirio i dodatno izoštrio um i čula. Njegova je mašina radila savršeno. Osjećao se
vrlo sigurno i u potpunoj kontroli situacije. Automobil se ubrzo zaustavio sa stražnje strane palače
Hofsburg, koja je bila 10ak minuta vožnje udaljena od hotela. Velebno barokno zdanje bilo je
sjedište Austrijske vlade i predsjednika, imalo je nekoliko muzeja, knjižnicu, konjušnicu, poratne
zgrade za čuvare i gardu. Pravi grad u malom. Otprilike u centru zdanja bilo je i ono što je bio cilj
Wolffovog dolaska, Carska Riznica u čijim su prostorijama bile pohranjene carske relikvije
Habsburških careva još od Svetog Rimskog Carstva na ovamo. Prednja strana palače bila je
otvorena prema širokom trgu i sjajno osvijetljena, dok je stražnja strana bila skrivenija od pogleda i
bila naslonjena na manju ulicu u kojoj je bio omanji kafić.
"Stigli smo, tamo je vaš vodič" kratko je rekao vozač nakon što se vozilo zaustavilo.
Glavom je pokazao prema stupu ulične rasvjete koji nije radio i siluetu u dugačkoj kabanici koja je
stajala pored njega. Wolff je brzo izašao, dok se automobil uz škripu guma brzo udaljavao. Bacio je
brz pogled niz ulicu kojom su došli. Izgledalo je kao da ga nitko nije pratio i ubrzanim koracima je
krenuo prema figuri pod kabanicom.
"Skakač" kratko je rekao.
"Šah" čuo je šapat. Lice je bilo dobro skriveno kapuljačom. Brzi pokret ruke pokazao je prema zidu
palače. Brzo su prešli ulicu i nakon nekoliko metara došli do skrivenih vrata koja su vodila u
palaču. Osoba u kabanici otvorila je vrata, propustila Wolffa da prođe kroz njih, bacila još jedan
pogled niz ulicu i zatvorila vrata za sobom. Čulo se zveckanje ključeva i škljocanje teške brave.
Nalazili su se u slabo osvijetljenoj pokrajnjoj prostoriji u kojoj je bilo neko pomoćno skladište
građevnog materijala. Po podu su bile razbacane daske, vreće sa pijeskom ili cementom, komadi
metala i drveta. Prostorija je lagano zaudarala na životinjski izmet, nije imala prozora i Wolff je
zaključio da prostorija nije korištena duže vrijeme. Jedina rasvjeta dolazila je od prljave sijalice u
lijevom uglu prostorije. Ponovno se čuo zveket ključeva i otvaranje brave na vratima ispod kojih se
nazirala svijetlost. Tajanstven je vodič otključao vrata, provirilo, bacio užurban pogled na obje
strane i izašao, pokretom ruke pokazujući Wolffu da ga slijedi. Izašli su i našli se u polu
osvijetljenom dugačkom hodniku. Na kraju hodnika sa lijeve strane čuli su se udaljeni glasovi.
Vrata kroz koja su prošli brzo su ponovno zaključana i brzim su se koracima zaputili hodnikom
prema desnoj strani. Wolff je u stopu pratio siluetu u kabanici i u glavi bilježio rutu kojom su došli.
Nakon nekoliko dugih minuta hoda po labirintu hodnika, zastali su pred jednim vratima, njegov
kontakt ih je brzo otključao i oboje su stupili u prostoriju koja je bila nečiji ured. Na velikom
radnom stolu bile su neke knjige, papiri, olovke, šalica od kave, tabakera i pepeljara sa nekoliko
opušaka. Zagonetna je prilika brzim potezom ruke sa glave svukla kapuljaču od kabanice. Dugačka
crna kosa svezana u rep bilo je prvo što je vidio.
"Dobrodošao u Beč, Wolff" pozdravio ga je poznati ženski glas.
Brzim potezom žena je zbacila kabanicu sa sebe i okrenula se. Bila je to Angelika. Wolff se
nasmiješio, i počeo skidati svoj kaput.
"Naravno da ste i vi ovdje" rekao je umjesto pozdrava.
"Naravno" ogovorila je ona, namignuvši mu. "Raskomoti se, ovdje smo sigurni i pričekati ćemo da
noćni čuvari završe smjenu. Oni dnevni su puno manje oprezni, a i više podložniji ženskim
manipulacijama, ako me razumiješ." Nasmijala se.
Sjeli su i Angelika je na stolu rasprostrla detaljan nacrt palače. Potanko mu je pokazala raspored
hodnika, prostorija, skrivenih tajnih prolaza, ruta kojom se kreću čuvari, točnu poziciju riznice i
točnu vitrinu u kojoj se nalazila kolekcija Imperial Regalia. Na njegovo pitanje zbog čega je toliko
važno da osiguraju točno tu kolekciju, samo se nasmijala. Wolff je osjetio da je njezina snaga veća
nego zadnji puta kad su se sreli i svi njegovi pokušaji da joj nametne svoju volju i manipulacijom
izvuče dodatne informacije ostali su bez uspjeha. Jedino što je saznao je da je Angelika već
nekoliko mjeseci ovdje i da je tijekom tog vremena uspjela zadobiti naklonost i povjerenje čelnih
ljudi muzeja. Isto tako pronašla je većinu tajnih prolaza koji su vodili iz jednog dijela muzeja u
drugi, a uspostavila je i dobre odnose sa čuvarima i od njih dobila gomilu korisnih podataka o
načinu na koji funkcionira čuvarska služba. Složili su se da je najbolja opcija da se, u trenutku kad
situacija bude povoljna i kad pažnja osoblja bude usmjerena na nešto drugo, ušuljaju u riznicu i
iznesu iz nje najvažnije komade kolekcije i sakriju ih u prostoriju kroz koju su ušli u zgradu. U
pravom trenutku, kolekciju će predati nekome od glavešina SS-a. Angelika mu je objasnila da
postoji više zainteresiranih strana koje žele doći u posjed kolekcije i da je za njihovo društvo vrlo
važno da upravo oni budu ti koji će ju predati. Više od toga nije željela otkriti. Neko su vrijeme još
razgovarali o najboljim smjerovima izvlačenja i dogovarali pojedinosti kako i kada će se sastajati a
kako bi izmjenjivali dodatne informacije i mogli svoje planove prilagoditi eventualnim novim
situacijama.
"Pođimo sada u obilazak, herr Sterlitz" ljupko mu je rekla.

Bilo je već prošlo 9 sati i u hodnicima i prostorijama muzeja već je bilo ljudi. Zaposlenici, čuvari,
posjetioci kretali su se po muzeju i njih dvoje su se brzo uklopili u taj tok i po ničemu nisu privlačili
pažnju. Angelika ga je vodila pravcem koji su odredili prema mapi, pokazivala mu gdje su skrivena
vrata tajnih prolaza pritom mu kao objašnjavala važnost i vrijednost umjetničkih dijela koja su se
nalazila u blizini. Nakon nekog vremena došli su i do ulaza u riznicu na čijim je vratima bio čuvar.
On i Angelika su se srdačno pozdravili, čuvar je uljudno pozdravio Wolffa kao uglednog gosta
muzeja i pustio ih u prostorije riznice. Od pogleda na eksponate mu je zastao dah. Krune, žezla,
različit nakit, odjevni predmeti sa utkanim zlatom i dijamantima, bili su uredno posloženi u
vitrinama sa obje strane velike prostorije. U središtu sljedeće prostorije u velikoj vitrini nalazila se
kolekcija Imperia Regalia. Bilo je tu svega. Kruna, žezlo, kraljevska kugla, rukavice, mačevi, čak i
cipele, razne relikvije.
"Najvažniji i najvredniji dijelovi kolekcije su, kraljevska kruna, kugla, križ, mač i ovaj vrh koplja."
rekla mu je službeno a kako bi i čuvar koji ih je pratio mogao čuti. "To je vrh koplja kojim je Isusa
na križu probo Sv. Longinus a kako bi mu skratio muke, nazivaju ga Svetim kopljem ili
Longinusovim kopljem ili ... Kopljem Sudbine" posebno je naglasila. "Želite li ga pogledati izbliza,
uzeti u ruku?" upitala je.
"Oh, naravno, ako je to moguće" odgovorio je glumeći pretjeranu uzbuđenost.
"Kurt" pozvala je čuvara, "Možeš li nam na trenutak otvoriti vitrinu? Her Sterlitz bi volio pogledati
kolekciju izbliza".
Savršeno je upakirala naredbu u pitanje ostavljajući privid da će čuvar sam odlučiti hoće li ili neće
poslušati. Čuvar se u početku dvoumio, ali ga je zavodljiv Angelikin pogled brzo razoružao.
"Može, ali samo na trenutak. Inače ne bih smio." odgovorio je i posegao za ključevima kako bi
otvorio vitrinu. Angelika je uzela vrh koplja, lagano ga provukla kroz prste i pružila ga Wolffu.
"Zamislite, herr Sterlitz, ovaj metal je bio u tijelu našeg Gospodina" zastala je. "Zamislite. Kako
moćno!"
Wolff je prihvatio koplje, pogledao ga i baš ga ničime nije impresioniralo ali je morao odglumiti
oduševljenje.
"Da, vrlo moćno" odgovorio je "Dodirnuti takav predmet, neopisiv je osjećaj" nastavio je.
"Pogledajte bolje, pogledajte ove utore. Tuda se slijevala krv našeg Gospodina" nastavila je
Angelika.
U njezinom glasu osjetio je nešto neobično. Kao da ga je uvjeravala i nagovarala na nešto. Melodija
njezinih riječi sve je više privlačila njegovu pažnju i usmjeravala ju na artefakt. Kao da je radila
nešto što ga je činilo omamljenim i sugestibilnim, oduzimalo mu volju te se koplje činilo sve
privlačnijim i zanimljivijim. Nije mu bilo jasno što ona radi ali je odlučio da joj se prepusti. Još se
jače usmjerio na njezine riječi i predmet u svojoj ruci. Pažnja na okolinu sve je više slabila i imao je
osjećaj da sve oko njega nestaje u laganoj sumaglici. Samo je koplje i dalje sjalo i zvalo ga da se
potpuno utopi u njemu. Prolazile su minute ali je imao osjećaj da vrijeme zapravo stoji. Zvukovi iz
okoline su nestali. Vladala je potpuna tišina. U njegovoj pažnji i njegovoj svijesti postojalo je samo
jedno. Koplje Sudbine. U jednom trenutku, Wolffu se učinilo da iz utora na koplju vidi laganu
plavičastu svijetlost koja je prodirala u njegov um i zazivala ga po imenu. Bilo mu se ubrzalo, ruke
su mu se počele znojiti, negdje iz dna kralježnice počeo je osjećati strah ali i dalje nije mogao
odvratiti pogled sa koplja i točke na njemu iz koje je izvirala svijetlost. Odjednom je svijetlost
poprimila lik lica. Ženskog lica savršene ljepote. Lica oblika kojeg Wolff nikada prije nije vidio.
Glas u njegovoj glavi se pojačavao dok je izgovarao njegovo ime. Vibracije zvuka i slike spajale su
se u jedan jedini utisak koji mu je ispunjavao um, osjećaje i tijelo. U glavi mu je zujalo a tijelo mu
je gorjelo i počelo se lagano tresti. U njegovom umu više nije bilo ničega osim tog lica. Tako
privlačnog a tako nepoznatog, tako smirujućeg a tako opasnog. Oči na licu naglo su se otvorile. Bile
su potpuno crne. Crnilo kao da mu se kroz njegove širom otvorene oči, pritom probivši opnu
zjenica, sjurilo u njegovu glavu. Bola nije bilo ali je instinktivno čvrsto zatvorio kapke i odskočio
kao opečen. Koplje mu je skliznulo iz ruku ali ga je Angelika uspjela uhvatiti. Svjetlost je netragom
nestala, prostorija i zvukovi u trenutku su se vratili u njegov um. Angelika je odložila koplje u
vitrinu. Izgledala je iznenađeno, zbunjeno i uplašeno onim što se upravo dogodilo. Čuvar je i dalje
samo stajao po strani, staklenog pogleda kao da nije pri svijesti.
"Kurt!" povikala je. "Kurt, probudi se!" prodrmala ga je.
"Uh, oprostite" rekao je. "Izgleda da sam se malo zamislio".
"Ništa, ništa, događa se svakome" nasmijala se Angelika. Brzo se pribrala i vratila na poziciju sa
koje je kontrolirala situaciju u Riznici.
"Hvala na pomoći Kurt, moram nastaviti sa svojim gostom, a nas dvoje se vidimo kasnije"
zavodljivo ga je pozdravila.
"Hoćemo li dalje, herr Sterlitz?" Obratila se Wolffu koji je samo zbunjeno stajao i dalje pokušavao
shvatiti što se zbilo dok je imao artefakt u ruci.
"Da, da" promrmljao je zbunjeno "Pođimo dalje. Vrlo neobično i zanimljivo iskustvo" dodao je.
Stvarnost oko njega polako je poprimala oblik na koji je navikao. Negdje duboko u njemu, tinjao je
osjećaj da je ipak, nešto bilo različito.

XII
Sljedeće je nedjelje oko 11 sati prije podne stajala pred vratima stana na adresi koja se nalazila u
Trautinoj poruci. Bila je uzbuđena. Vidjet će svoju staru prijateljicu nakon toliko dugih godina. A
Traute joj je nedostajala cijelo to vrijeme. Nitko drugi nije ju mogao povući u višesatne razgovore
kao što je to mogla ona. Sa druge strane osjećala je čudnu nelagodu. Poruka koju je primila
završavala je riječima Rig Veda. Sve joj se više činilo da je i Traute dio velike i zamršene priče koja
se polagano odmatala pred njom. Zašto joj se sada javila? Nakon toliko vremena i nakon što joj je
Izida u zadnjoj poruci rekla da okupi ljude iste kao ona i napravi unutrašnji krug oko sebe. To
nikako nije moglo biti slučajno. Nervozno je pozvonila na vrata, nadajući se da će svoju prijateljicu
zateći kod kuće. Nije prošlo mnogo a vrata su se otvorila. Na njima je stajala mlada žena duge
smeđe kose. Tiho je kriknula i bacila se Mariji u zagljaj.
"Marija, draga moja, kako si samo lijepa. Koliko je vremena prošlo od našeg posljednjeg susreta?"
"Predugo, draga, predugo" odgovorila joj je kroz smijeh.
"Haha" nasmijala se Traute. "Znam da ne misliš tako. Ovo je pravo vrijeme. Uđi!"
"Hm, čini mi se da si u pravu" složila se Marija.
Kroz hodnik u kojem je Marija ostavila svoj kaput i šešir, prateći Traute ušla je u prekrasno uređeni
dnevni boravak. Stan se nalazio u elitnom dijelu Beča i bilo je očito da Traute živi lagodnim i
otmjenim životom bečke buržoazije.
"Sjedni, draga." pozvala ju je Traute. "Donijet ću nam čaj i pridružiti ti se kroz koji trenutak"
Marija je sjela u udobnu fotelju i počela razgledavati prostoriju. Namještaj je bio otmjen, barokni,
na središnjem dijelu sobe bio je smješten veliki lijepo ukrašen kamin. Na zidovima su visjele slike i
na stolićima po sobi bile su razmještene vaze sa svježim cvijećem. Bilo je vrlo čisto, uredno i
otmjeno ali nikako kičasto i previše napadno.
Uskoro se Traute pojavila noseći pladanj sa velikim porculanskim čajnikom i dvije šalice. Miris
svježe kuhanog čaja proširio se prostorijom.
"Dakle, draga Marija." počela je Traute čim je sjela. "Tako si narasla od kad sam te zadnji put
vidjela. Pogledaj se. Prava ljepotica".
"Hvala, draga" odgovorila je Marija, sramežljivo se smješkajući. "Mnogo je vremena prošlo. Jako si
mi nedostajala. Vidim da tebi ide dobro u životu" nasmijala se pokazujući rukom na prostoriju.
"Da, da" odgovorila je "Ne mogu se požaliti." nasmiješila se i natočila dvije šalice vrućeg, mirisnog
čaja.
"Tvoj mi je otac u pismu napisao da ti je majka umrla. Žao mi je" nastavila je.
Na spomen majke Mariji su navrla sjećanja.
"Da. Jest. Vrlo teška upala pluća. Prošlo je već više od godina dana. Još uvijek mi nedostaje i
osjećam bol kad pomislim na to". U uglu očiju počele su se sakupljati suze.
"I moj je otac umro prije otprilike godinu dana, također od iste bolesti. Majka mi se preudala prije
nekoliko mjeseci i odselila sa novim suprugom u Švedsku. Sve što smo imali u Beču, otac je
oporučno ostavio meni." sjetno se nasmiješila. "Osigurao me za cijeli život."
"Oh, žao mi je što to čujem, Traute" odgovorila je. Osjetila je laganu nelagodu što je njezin lijep
stan i očigledno lagodan život povezan sa gubitkom oca.
"Ah, Marija. Tko zna koje su bile uloge naših roditelja. Vjerojatno su obavili sve kad su pozvani na
onaj svijet"
"Da, vjerojatno" složila se.
Neko su vrijeme razgovarale o svojim roditeljima, prisjećale se događaja iz vremena dok su zajedno
pohađale internat i polako se približile sadašnjosti.
"Traute, tvoja poruka koju si mi ostavila neki dan završava sa riječima Rig Veda. Odakle ti te
riječi?" upitala je, ne mogavši više zatomiti svoju znatiželju.
Traute se samo nasmiješila. Znala je, pomislila je Marija. Znala je za Izidu!
"Te riječi imaju duboko značenje, znam. Oduvijek sam osjećala da smo nas dvije snažno duhovno
povezane. Ti si, Marija još od našeg zajedničkog školovanja posjedovala posebnu karizmu. Rođena
si za vođu. Tvoji snovi i vizije oduvijek su bile magični i mistični. Sve dok..." zastala je.
Marija ju je pogledala ravno u oči kao da želi prodrijeti u njezin um.
"Dok ih i sama nisi počela dobivati?" upitala je.
Traute je duboko udahnula i zatvorila oči. Izgledalo je kao da ponovno proživljava te trenutke.
"Da" odgovorila je nakon nekog vremena. "Većinu poruka ne razumijem ali ono što jesam uputilo
me da te potražim. Tebe i još jednu. Tebe sam pronašla." nasmiješila se. "Dobivam poruke koje
stalno spominju Izidu i najavljuju novo doba za čiji dolazak trebaju našu pomoć. Tvoja je uloga da
primiš glavne smjernice. Moja i uloga te treće osobe je da te podržimo. Udružene, naša energija i
sposobnosti biti će pojačane. Glas me na kraju uvijek pozdravi sa Rig Veda. Sve mi izgleda vrlo
ozbiljno i stvarno. Što ti znaš o svemu tome Marija?" upitala je na kraju.
Marija joj je u detalje prepričala sve poruke koje je dobila od Izide kao i sve sastanke, osobe i
informacije koje je sakupila od kad je preselila u Beč. Traute je bila zapanjena pričom i samo je
odmahivala glavom u nevjerici.
"Marija? To je sve stvarno? Još uvijek mi je teško povjerovati. Oprosti"
"Da, jasno mi je. Ne brini. Uskoro će sve sjesti na svoje mjesto. I meni je u početku bilo teško.
Izgledalo je previše fantastično da bi bilo istinito. S vremenom, kada sam dobila potvrdu sa raznih
strana i od raznih ljudi te sakupila dijelove priče, uvidjela sam da sve vodi jedno drugom. I odlučila
se prepustiti tom poduhvatu."
Traute je stisnula usnice i potvrdno klimnula glavom.
"Vjeruj, Traute, ne želim ovu ulogu. Često se pitam zašto baš ja. Zadatak se čini golem i težak.
Nisam sigurna da li sam spremna za to."
"Ah, Marija. Oduvijek si zračila posebnom energijom a tvoje su sposobnosti uvijek izgledale
gotovo nadnaravno. Tko, ako ne ti?"
"Znaš Traute, Izida mi je rekla da će moja majka umrijeti i otići k njima. A ja? Ja nisam mogla ništa
učiniti da to spriječim. I dalje se mrzim zbog toga. I dalje mrzim biti bačena na milost i nemilost
situaciji bez mogućnosti da išta učinim. Kakve su to moći? Kakve sposobnosti? Nisam bila
sposobna izliječiti svoju majku" odgovorila je već na rubu plača.
Traute ju je samo slušala. Mogla je razumjeti njezinu bol i tugu i suosjećala je sa njom. Nekoliko su
dugih minuta tako promatrale jedna drugu, osjećajući kako se njihova povezanost pojačava.
"Marija, koliko često pričaš sa Izidom?" upitala je konačno Traute.
"Pravih je razgovora bilo samo nekoliko" odgovorila je "Mnogo toga još uvijek ne razumijem.
Zapisujem razgovore na jeziku i pismu koje ne poznajem i koje ne mogu pročitati. Ipak, većina
komunikacije odvija se telepatski. Prije nego što će moja majka umrijeti Izida mi je rekla da se ne
bojim, jer ona ide k njima. Da odlazi u Zelenu zemlju. Nikada prije nisam čula da bi Aldebaran
mogao biti mjesto za život poslije smrti. Ili ta, Zelena zemlja. Da li je to tako? Ne znam."
Traute je spustila glavu. Ipak je očekivala da će joj Marija moći objasniti sve.
"Da, Traute" nastavila je Marija, nepogrešivo osjetivši svoju prijateljicu. "I meni nedostaje dublje
razumijevanje temelja Izidinih poruka. I zato želim nastaviti istraživanje i dobiti odgovore na sva ta
pitanja".
"Vjerujem da hoćeš, Marija. Stvarno vjerujem. I ako postoji išta što ja mogu učiniti da ti pomognem
možeš računati na to."
Ustala je, prišla joj i snažno ju je zagrlila. Neko su vrijeme stajale tako zagrljene i odlučile se rastati
uz dogovor da će se redovito viđati i razgovarati.

Popodne u sobi morao je odspavati i smiriti a kako bi se spremio za sastanak sa Ottom i ostatkom
ekipe večeras u hotelu. Nakon događaja sa kopljem u Riznici muzeja, a koji je Wolff čvrsto odlučio
odložiti u ladicu unutar svog uma predviđenu za neobjašnjivo i nepoznato, Angelika i on proveli su
još oko 2 sata u muzeju, razgledavajući eksponate. Ona ga je upadljivo predstavljala svim ljudima
koje su sretali, kako bi sljedeće njegovo pojavljivanje u muzeju izgledalo čim prirodnije i kako ne
bi izazivalo sumnju u razloge njegovog boravka. A svi su se svojski trudili da ugode prvenstveno
njoj, a potom i njezinom gostu iz Njemačke. Bio je dobro pripremljen za svoju ulogu i sa
sigurnošću i samopouzdanjem, koje je brzo povratio, ulazio je u kontakte sa tim ljudima. Ipak, bilo
je očigledno da je ona bila ta koja je cijelo vrijeme vodila glavnu riječ. Zanimljiva i pomalo
iznenađujuća bila je i činjenica koliko je mlada žena sazrela i napredovala u tako kratko vrijeme.
Iako je bio prilično siguran da ona zna da mu se nešto neobično dogodilo tijekom boravka u riznici,
nije imao prilike, a nije ni smatrao korisnim, o tome pokretati razgovor. Primijetio je da ga je često
podozrivo promatrala i bilježila svaku njegovu riječ, reakciju i pokret. Ponovno je dobio osjećaj da
je na nekoj vrsti testa i ta mu je ideja pomogla da se odvoji i da ne dozvoli da šok koji je osjetio,
zbunjenost i pitanja koja su se javljala, utječu na njegovo ponašanje. Odlučio je u potpunosti se
posvetiti ulozi koju je imao i odigrati je što bolje. Na kraju obilaska muzeja Angelika ga je odvela
na glavni ulaz i na porti mu osigurala posebnu propusnicu koja mu je vrijedila za slobodan ulaz u
muzej, bez obzira na uredovno vrijeme. Dogovorili su da će se naći u muzeju ponovno sutra ujutro,
za što se potrudila da osoblje na recepciji, čuvari u predvorju i na ulazu, dobro čuju. Sjedeći u
naslonjaču svoje hotelske sobe, pušio je i promatrao kroz prozor ljude i automobile koji su prolazili
ulicom. Sve mu je izgledalo da se odvija po unaprijed utvrđenoj shemi. Red pješaka, red
automobila, pokoja kočija. Naoko nered i kaos a zapravo vrlo uređen mehanizam. Večer se polako
spuštala i ulična rasvjeta se palila. Grad je polako ulazio u noćnu smjenu, obilježenu zabavama,
svečanostima, kulturnim događanjima. I on sam je imao poći na jednu takvu zabavu. Bal pod
maskama u plesnoj dvorani i restoranu hotela, odjeven kao austrijski konjički časnik sa početka
prošlog stoljeća. Bijela košulja, bijele jahačke hlače, sjajne visoke čizme, bijela, srebrnim koncem
bogato ukrašena bluza, metalni šljem sa crvenim ukrasom od perja i sablja oko pojasa. Sam je sebi
priznao da ne izgleda tako loše u toj uniformi. Šljem mu se nije svidio, bio je sjajan i napadan a
perje na njemu izgledalo mu je previše smiješno, te ga je odlučio jednostavno ostaviti u hotelskoj
sobi. Isto tako odlučio je pištolj vratiti u kovčeg ispod kreveta. Nije bilo vjerojatno da će večeras
biti potrebe za naoružanjem. Popravio je uniformu, duboko udahnuo, fokusirao se na sebe i svoj
zadatak te se sigurnim korakom uputio u predvorje, gdje su se gosti već počeli okupljati i gdje ih je
čekala prva okrepa u vidu tankih, visokih čaša ispunjenih pjenušcem i malih canape sendviča svih
boja, oblika i okusa. Uputio se prema šanku. Trebao je nešto jače od sladunjavog, iritantnim
mjehurićima ispunjenog pjenušca, pića čiji nije bio veliki ljubitelj. Naručio je čašicu Whiskeya,
zapalio cigaretu i počeo intenzivno promatrati ljude koji su ulazili i izlazili iz prostorije, pili, jeli,
smijali se i razgovarali. Pokušavao je promatrati vlastite unutrašnje procese za svakog ponaosob
kako bi primijetio razlike između njih. Vjerovao je da bi mu unutrašnji osjećaj točno mogao reći
koji ljudi imaju neke veze sa njime i njegovim zadatkom. Nakon nekog vremena u gomili je uočio
Otta kako mu se približava. Veliki ožiljak na njegovom obrazu bilo je lako prepoznati u gomili i
Wolffu je bilo neobično da je odabran za tajni zadatak iako je imao tako upečatljivu i lako uočljivu
tjelesnu oznaku. Bio je također odjeven u neku povijesnu vojnu uniformu za koju Wolff nije mogao
točno ustvrditi koja je. Ali isto tako bio je upečatljiv i bilo je jasno da mu je nošenje uniforme, kao i
njemu samome, vrlo prirodno. Došao je do Wolffa i nalaktio se na šank ošinuvši pogledom
konobara koji je požurio da ga posluži. Odisao je samopouzdanjem i sigurnošću koja je graničila sa
arogancijom.
"I?" neodređeno je počeo. "Sve je u redu?" upitao je gledajući ispred sebe.
"Jawohl" kratko je odgovorio Wolff. "Alles in ordnung".
"Vaša pratnja vas je izgubila danas ujutro. Prilično sam siguran da vas nisu uspjeli pratiti" kratko ga
je izvijestio. "Isto tako", nastavio je, "sutra ujutro neće im biti lako ući za vama u muzej. Pobrinuli
smo se za to".
Glas mu je bio hladan, služben i metalan. Tipično vojničko izvještavanje iako Wolff nije mogao
točno odrediti da li mu se obraćao kao nadređenom ili podređenom.
"Nekoliko sljedećih dana, vaš je jedini zadatak da provodite čim više vremena u muzeju kako bi se
ljudi tamo navikli na vaše prisustvo" dodao je. "S obzirom da Vas Gestapo prati i da ne znamo točno
da li su njihovi motivi u skladu sa našom misijom, na nekoliko dana ćemo odgoditi vaš sastanak sa
vodstvom stranke. Taj dio ću ja preuzeti u Vaše ime. Također, postoje naznake da postoji jedna
inozemna grupa koja se namjerava dokopati artefakata".
Otto je govorio jasno, točno i precizno i nije ostavljao prostora Wolffu da išta komentira ili
preispituje.
"Ovdje je kratak prikaz operacije, ljudi i njihovih zadataka za predstavu koja dolazi. Molim Vas da
pogledate to i date mi Vaše mišljenje o tome." nastavio je, gurnuvši mu pod ruku, poveću kovertu u
kojoj su se nalazili neki papiri, a koju je Wolff vještim pokretom u tren oka ubacio ispod svoje
bluze. "Želim Vas još izvijestiti da pripreme zasada idu kao podmazane i da naši ljudi polako
zauzimaju svoje polazne pozicije. Referendum je predviđen za četiri dana. U slučaju da austrijska
vlada i kancelar ustraju na tome, naši će ljudi pokrenuti val nezadovoljstva i nasilja, kako bi čelnici
naše stranke imali razloga da sruše Schuschinga i pozovu Fuhrera da vojno intervenira. Prema
informacijama kojima raspolažemo, Zapadni saveznici se neće umiješati, ali o tom po tom."
"Što je sa Austrijskom vojskom? Možemo li računati na njihovu potporu?" upitao je Wolff.
"Ne baš na otvorenu potporu" odgovorio je Otto. "Ipak ne očekujemo veći otpor. General Von
Horstenau napravio je dobar posao i njihova je vojska prilično pod našim utjecajem tako da nekog
organiziranog otpora sigurno neće biti. Ista je stvar i sa policijom" dodao je.
"Odlično." kratko će Wolff. "Što konkretno dalje?" upitao je.
"Kao što sam rekao, Vaš je prioritet sada kolekcija umjetnina. Kada predstava počne, osigurajte ju i
čuvajte do dolaska naših ljudi. Seys-Inquart u svojoj ladici ima spreman ultimatum za kancelara
kojeg će mu službeno predati za 3 dana. Tražit će ga da povuče referendum a potom i da ostavku.
Predsjednik bi tada trebao proglasiti Seys-Inquarta kancelarom, a ovaj pozvati Fuhrera da vojno
podrži želju austrijskog naroda za sjedinjenjem sa njemačkim Reichom. Ta dva, tri dana u zemlji će
vladati popriličan kaos. Na vama je da u tom periodu kolekciju držite na oku, skrivenu od onih koji
bi mogli poželjeti staviti svoje šape na nju. Ipak..." napravio je stanku Otto, polagano se okrenuo i
leđima naslonio na šank. "Postoji još jedna grupa na čiji ste zahtjev ovdje u Beču" nastavio je
tajanstveno. "Njih upravo očekujemo". Pokretom glave pokazao je u smjeru dvorane.

Wolff se okrenuo i ugledao tri žene u raskošnim kostimima koje su im prilazile. Iako su sve tri
nosile maske preko lica, Wolff je dvije odmah prepoznao. Prilazile su im Marija Oršić, Heide
Lehman u društvu treće žene koju nije mogao prepoznati.
"Dragi Wolffe, kako je lijepo opet te vidjeti" veselo mu se obratila Marija dok je Wolf uzbuđeno
prihvaćao njezinu ruku i u maniri pravog konjičkog časnika, poljubio.
"Da, zaista jest" dodala je Heide dok je ljubio njezinu. "A tek kako mu dobro stoji ova uniforma"
nije propustila dvosmisleno se našaliti na njegov račun.
"Frau Orsic, Frau Lehman" pozdravio ih je službeno. Okrenuo se prema trećoj ženi koju nije
poznavao. Ona je samo klimnula glavom u znak pozdrava. Njezine tamno smeđe oči Wolffu su se
učinile poznate, ali bio je previše uzbuđen zbog ponovnog susreta sa Marijom i Heide da bi imao
vremena prebirati po sjećanjima gdje i kada ih je vidio.
"Ah, Wolffe, nemoj tako službeno, molim te. Pa ovdje smo da se zabavljamo. Prost!" dobacila mu
je Marija, podižući čašu šampanjca.
"Prost" odgovorili su gotovo u glas Otto i Wolff, podižući čaše i ispijajući svoje piće.
Orkestar u dvorani spremao se početi svirati plesnu glazbu.
"Ah, odlično" uzviknula je Marija. "Valcer, obožavam valcer, jeste li za ples kapetane? Ja ću voditi,
ne brini" veselo ga je pozvala.
"Naravno da hoćeš" odgovorio je osmjehujući se i prihvaćajući je za ruku.
Zaplesali su u grupi parova na plesnom podiju. Marija ga je gledala ravno u oči.
"Dobro ti ovo ide" rekla je zavodnički osmjehujući se i ostavljajući mu prostor za pitanje na što
točno misli.
"Hvala" odgovorio je. "Izgledaš savršeno" dodao je "Kao i uvijek" nasmiješio se.
"Hvala dragi" uzvratila mu je osmjeh i približila svoje usne njegovima.
Mogao je osjetiti njezin ubrzani dah. Nije mogao odvojiti pogled od njezinih nebesko plavih očiju.
Utapao se u njima ali se ipak sjetio da mora biti stabilan, prisutan i miran. Dodir njezine kože koji je
osjećao na svom dlanu položenom na njenim golim leđima, bio je gladak, mek i vreo. Mogao je
osjetiti trnce kako mu preko dlana putuju po cijelom tijelu, u ritmu svakog njezina pokreta dok je
plesala. I ona je vidljivo uživala u plesu i u igri njihovih tijela koja su se pri tome dodirivala.
Nekoliko puta je ispustila glasan uzdah i njemu se učinilo kao da vodi ljubav sa njime, ovdje, na
plesnom podiju. Osjećao je čudnu energiju kako ulazi u njega na mjestima gdje ga je dodirivala i
opet istim putem izlazi iz njega u nju kružeći tako i pojačavajući se. Plesali su tako a njemu se
činilo da sve oko njih nestaje i da postoje samo njih dvoje, a zapravo jedno, isprepleteno u skladnim
pokretima plesa tijela, utisaka i energije koju su ti utisci proizvodili. Osjetio je kako mu snaga i
samopouzdanje rastu, kako postaje sve moćniji i kako ga ona zapravo, namjerno i svjesno puni tim
osjećajem. Samo promatranje nje što radi, sebe kako se osjeća i što ona budi u njemu, te samog
plesa u kojem su zajedno sudjelovali, širilo je njegov osjećaj sebe i izvan njegova tijela. A ona je
uzimala taj osjećaj u sebe, pojačavala ga dajući mu dodatnu energiju i snagu te mu je ponovno
vraćala. Kako je taj njihov unutrašnji ples postajao sve savršeniji i skladniji, tako se i njihov vanjski
ples pretvarao u nešto što je privuklo pažnju cijelog prostora. Stvorili su situaciju i nametnuli je
svima ostalima. Kada je orkestar završio sa dionicom, dvoranom se prolomio pljesak. Svi parovi
oko njih prestali su sa svojim plesom i oduševljeno promatrali njihov. Wolff je osjetio laganu
zbunjenost. Pogled na Mariju koja se odvojila od njega, nekoliko puta se okrenula oko sebe i lagano
spustila u naklon cijeloj dvorani, vratila mu je sigurnost. Da, pomislio je. Ovo je njezina stvarnost i
njezina igra. A on je osjećao ponos, snagu i sigurnost samo zato što je dio te predstave. Uz ovu ženu
u svom životu imao je utisak kao da je nepobjediv, neuništiv, svemoćan, iako mu je bilo jasno da je
to njezina sposobnost a ne njegova. Ipak, osjećaj je bio nevjerojatan. Vratili su se nazad do ostalih
za šankom. Otto i treća žena su nešto razgovarali a Heide je gledala oduševljeno u njihovom smjeru.
"Ljudi, kakav ples, kakva igra" oduševljeno će Heide. "Energija je frcala iz vas sve do ovdje, jasno
sam je mogla osjetiti i uživati u njoj" nije mogla sakriti divljenje i uzbuđenje.
Marija se zvonko nasmijala.
"Sigurna sam da ćeš i ti naći načina da dobiješ svoju punu dozu, draga", nagnula se prema njoj i
strastveno ju poljubila.
"Naravno", vragolasto se osmjehnula i uputila zavodljiv pogled prema Wolffu. "Sljedeći ples je
moj" dodala je uz širok osmjeh.
Proveli su ostatak večeri u plesu, piću, jelu i zabavljanju dok nije došlo vrijeme za rastanak a da ni
jedno od njih ni jednom riječju nije spomenulo ništa vezano za mjesto i situaciju u kojoj se nalaze.
"Poželjeti ću vam laku noć, gospodo i zahvaliti se na prekrasnoj zabavi u vašem društvu" rekla je
Marija pripremajući se za odlazak. "Nadam se da ste i vi uživali, ali sada je vrijeme da se odmorimo
i pripremimo za sljedeći dan" glas joj se lagano počeo mijenjati. "Otto, sutra u 16.00 sati." kratko je
naredila. "Wolf, vidimo se sutra ujutro u muzeju." dobacila je već prilično službenim, gotovo
vojničkim tonom. "Laku noć, gospodo".
"Laku noć" odgovorio je Otto, okrenuo se i krenuo prema izlazu.
"Laku noć" ponovio je Wolff i kao po naredbi, ne osvrćući se, krenuo za njim. Popeo se
stepenicama na kat, otključao vrata od svoje sobe i ušao. Bio je prilično umoran od napornog dana,
dugo ostajući pod vrelim tušem koji je opuštao njegovo tijelo i misli. Nakon osvježenja, ogrnut
samo ručnikom, otvorio je prozor, naslonio se na njega i zapalio cigaretu. Polako, sa uživanjem ju je
popušio i krenuo prema krevetu a kad je čuo kucanje na vratima. Dohvatio je svoj Luger i zatakao
ga za ručnik na leđima. Nikoga nije očekivao i ništa nije htio prepustiti slučaju. Lagano je odškrinuo
vrata držeći drugom rukom dršku pištolja. Na vratima je stajala Heide, ogrnuta u crnu, dugačku
tuniku. Čim su se vrata počela lagano otvarati, odgurnula ih je nogom, zalupila iza sebe i bacila se
na njega, strastveno ga ljubeći i gurajući prema krevetu.
"Budi sa mnom. Budi ovdje. Želim tebe."

Koračao je ulicama Beča od svog hotela prema palači Hofburg koja je bila i bliže nego li mu je
izgledalo. Očito je vozač prošlu večer napravio nekoliko krugova po gradu kako bi se riješio
eventualnih pratitelja. Danas, nije bilo potrebe za time, iako je i dalje imao pratnju. Visoki čovjek u
crnom kaputu, pratio ga je od kada je izašao iz hotela. Jutros je ustao rano, kako bi odradio svoj
jutarnji ritual smirivanja uma i izoštravanja čula. Heide je još spavala. Njezina zlatno plava kosa
bila je prosuta po njezinom jastuku. Wolff se nasmiješio, pomakao joj uvojak sa lica i nježno
poljubio u obraz. Ona je samo promrmljala nešto i nastavila spavati. Prošla noć je bila vatrena.
Wolff je jutros, kao i nakon prvog puta kada je vodio ljubav sa njom u Berlinu, bio prepun energije.
Osjećao se snažno, moćno i samouvjereno. Bio je siguran da je to izravna posljedica nečega što je
Heide radila svo vrijeme dok su bili zajedno u vrtlogu seksualnih užitaka. I on je odradio svoj dio
kako je tražila. Cijelo vrijeme imao je otvorene oči, intenzivno promatrao nju, sebe i njihovu
okolinu i nije si dozvoljavao da ga išta preuzme i proguta. A ona je isto tako cijelo vrijeme
promatrala njega. U njezinom se pogledu osjećala duboka prisutnost. Bila je svjesna svih svojih
pokreta, svih njegovih pokreta i svega što se dešavalo u njoj i njemu. Cijelo je vrijeme imao osjećaj
da su prožeti jedno drugim do točke gdje nije mogao točno odrediti da li su osjećaji koje osjeća
njegovi ili njezini. Ili su zapravo bili zajednički. Približavao se glavnom ulazu u palaču. Bilo je
vrijeme da vidi da li je Otto bio uspješan u tome da njegov pratitelj neće moći ući u zdanje. Pokazao
je svoju propusnicu čuvarima i ušao u predvorje. Naslonio se na veliki stup i zapalio cigaretu i
promatrao ulazna vrata tako da se izvana nije moglo vidjeti mjesto gdje je stajao. Ništa. Neki ljudi
su ulazili kroz vrata ali su brzo odlazili svojim poslom prema hodnicima ili stepeništu. Ni na
jednom od njih nije mogao primijetiti da ga je pogledao ili imao namjeru da pričeka pa da vidi kuda
će se zaputiti. Ugasio je cigaretu u pepeljaru u kutu i polako se zaputio stepenicama na kat, prema
Agelikinom uredu, ipak povremeno provjeravajući da li ga netko prati. Pokucao joj je na vrata i
ušao. Marija je već bila ovdje.
"Uđi Wolfe" pozvala ga je.
"Kava?" upitala je Angelika.
"Ja, gern." odgovorio joj je i prihvatio ponuđenu šalicu mirisne crne tekućine.

"Dakle" započela je Marija, "Vrijeme je da ti otkrijem neke nove činjenice."

Wolff je okrenuo naslon stolice prema sebi, sjeo i rukama obuhvatio naslon.
"Trebalo bi ti već biti jasno da mi stojimo iza tvojeg dolaska ovdje" rekla je.
Klimnuo je potvrdno. Imao je osjećaj da Marija i Vril stoje iza svega što mu se dešavalo od kad ju je
upoznao, pa zašto bi ovo bila iznimka.
"Jedan od glavnih razloga zbog čega Fuhrer želi pripojiti Austriju, nalazi se upravo ovdje. U ovoj
palači."
"Imperia Regalia? Longinovo Koplje?" upitao je.
"Da" odgovorila je kratko i nastavila. "Fuhrer jako dobro zna kolika važnost leži u tom artefaktu, SS
i Thule također, Admiral Canaris, pogotovo. Mi znamo još više. Znamo točno zašto je taj artefakt
iznimno važan a znamo i zašto je važno tko će ga točno predati Fuhreru i preuzeti zasluge za to.
Neću sada ulaziti u detalje, jer oboje još niste spremni za to" pogledala je i Angeliku. "Ali, vi ste naš
tim za izvlačenje koplja i očekujem da mi potpuno vjerujete i striktno ispunjavate moje naredbe.
Klar?"
"Klar" odgovorili su u glas.
"Ti, Angelika znaš svoje tehnike i što je točno tvoj zadatak, ali sad je vrijeme da vidiš zašto je i on
bitan. Muškarac je budućnost, cilj, usmjerenje, svijet. Žena je trenutak, put, energija, kuća. Wolffe,
tvoj je zadatak, voditi, predviđati, promišljati, smirivati. Njezin je da djeluje, pomaže, osjeća, daje
energiju. Ukoliko oboje budete fokusirani na svoje zadatke i prepustite onom drugom njegove,
uspjet ćete. Ukoliko se budete miješali u tuđe područje ili pokušali zamijeniti neke od uloga, nećete.
Tehnike i vježbe koje ste oboje dobili rade nepogrešivo u tom cilju. Nadam se da im ozbiljno i
svakodnevno pristupate."
Potvrdno su klimnuli glavama.
" Ti, Wolfe ćeš se ovih dana kretati, promatrati i planirati, upotrijebit ćeš svoju kombinatoriku i
sposobnost široke percepcije uz stalnu pažnju na sve što se događa oko tebe i u tebi. Ti, Angelika
ćeš biti ovdje i direktno izvršavati sve što ti on kaže i imati artefakt stalno pod kontrolom. Ova
zgrada je tvoja kuća u kojoj ćeš držati sva četiri zida, učiniti je čistom i spremnom te stalno
održavati vatru na ognjištu. Kada dođe vrijeme Wolffe, ovo zdanje postati će tvoj svijet i dok
artefakt ne bude siguran u našim rukama, za tebe neće biti drugog svijeta osim ovog. Tvoj će svijet
biti njezina kuća, tvoja budućnost njezina sadašnjost, tvoje usmjerenje njezin put. Sve tvoje bit će
njezino a sve njezino bit će tvoje. I postati ćete savršeni par, savršen mehanizam, savršenstvo.
Dvoje će postati Jedno a Jedno će postati Sve i tada ćeš reći planini da se pomakne i ona će se
pomaknuti. U zadnjim satima ove igre, bit ćete zajedno i trenutačno rješavati sve što će biti
postavljeno pred vas i dalje vodeći računa tko je za što zadužen. Odbacit ćete svoje trenutačne uloge
i otvoreno se vratiti u svoje stare, ti kapetan SS-a a ti agent Vril-a. Oružje i uniforme, te sve ostalo
što vam je potrebno osigurati će vam Otto. Jasno?"
Iako mu se um pobunio protiv ovakve podijele zadataka i definicije kako bi trebali zajedno
funkcionirati muškarac i žena, pogotovo tijekom špijunske operacije nije mogao pronaći nikakve
zamjerke ili činjenice koje bi pokazivale suprotno. Čak, što više, dok je Marija opisivala kako
trebaju funkcionirati u paru, kroz glavu su mu prolazile situacije u kojima je već bio i osjetio nešto
slično. Heide se upravo tako ponašala za vrijeme dok su vodili ljubav, a od njega je tražila upravo to
o čemu je pričala Marija. Da bude ovdje, smiren, prisutan, dok je ona djelovala, davala energiju. I
onaj fantastičan jučerašnji ples sa Marijom. Ista stvar. Sve mu se više činilo da bi u kombinaciji sa
sposobnom i obučenom ženom mogao bolje i učinkovitije izaći na kraj sa kompliciranom
situacijom, nego sa grupom jurišnika SS-a.
"Na kraju misije bit ćete u naizgled bezizlaznoj situaciji" nastavila je i prijeteći je podigla obrvu.
"Teškoće koje dolaze upravo su proporcionalne vašoj snazi. Ništa vam se ne može dogoditi a što
već ne pripada vašoj svijesti, a svime što pripada vašoj svijesti u stanju ste ovladati. Zapamtite to
jako dobro."
Pažnju je vratio na Mariju. A što je sa njom? Kod nje u svakom trenutku može vidjeti oba segmenta,
kao da ih objedinjuje u isti čas. I vodi i radi, i smiruje i daje energiju. Vidi u budućnost a usmjerena
je isključivo na sadašnji trenutak. Svijet, kao da je njezina kuća. Pogledao ju je bolje, pokušavajući
je snažnije osjetiti. Da, ona je upravo to. Djelatni centar oko kojeg se sve vrti i koji svemu daje
energiju. Kao središte galaksije oko kojeg se okreću bezbrojni svjetovi i koje ih drži na okupu. Crno
Sunce kroz koje u galaksiju ulazi sila, Vril i čini galaksiju živom. Stvari su postajale sve jasnije i
jasnije, iako još uvijek nije znao na koji način da i sam postigne to isto. Ali bio je siguran. Želio je
upravo to.

"Prošetajmo Wolfe." pozvala ga je.

Kao da je pročitala njegove misli. Popeli su se stepenicama do glavne čitaonice na koju se
naslanjala velika terasa sa koje je pogled pucao prema centru grada.
"Pogledaj" rekla je. "Pogledaj ovaj grad. Taj savršeni organizam. Pogledaj kako, naizgled sam od
sebe funkcionira. Kako je to moguće?" upitala je.
"Nisam o tome razmišljao na taj način" odgovorio je pomalo zbunjen.
"Naravno da nisi" nasmijala se. "A zašto i bi? Kad si ti ionako maleni kotačić koji pokreće jedan od
mehanizama koji pokreću taj organizam" nastavila je kroz smijeh. "Pogledaj grad. Zamisli cijelu
Austriju, Europu, cijelu zemaljsku kuglu. Zamisli te milijune ljudi od kojih baš svatko ima svoje
ideje, osjećaje, misli, svoje ideale, vjerovanja, načine ponašanja. I za koje vjeruju da su istinita.
Neka su slična a neka različita. I sada, svi hodaju po istom vanjskom svijetu, po istoj pozornici ili
kao figure po istoj tabli za igru, ali svatko od njih živi u drugačijem svijetu, igra drugačiju ulogu.
Da li je neobično što ulazimo u novi rat?" upitala je i nastavila. "A kad ti još kažem da postoje i
kolektivne uloge, igre ili pozornice, koje okupljaju ljude sličnih osobnih stavova, a koji ih sami
izgrađuju? Tako, svatko od nas živi u svom vlastitom svijetu, sanja svoj vlastiti san i kroz to živi
dogovorenu stvarnost. Drugim riječima, stvarnost koju svatko od nas živi, mora biti istinita jer svi
vjerujemo da je istinita. Promijeniš li vjerovanje, potvrdiš li tu promjenu i utisneš li ju duboko u
svoj život, promijeniti ćeš stvarnost. Postoji i brži način. Trik. Pokušaj ga sam provaliti" nasmijala
se. "Kad to naučiš, bit ćeš sposoban nametnuti svoju volju situaciji i drugi će joj se morati
prilagođavati. Ili ćeš ti voditi igru ili će to činiti netko drugi. Trećeg nema."
Zastala je na trenutak, sklopila je oči, duboko udahnula. Imao je osjećaj da se njezino prisustvo širi
prostorom. Kao da je povlačila nešto veliko i moćno u sebe.
"Prvi problem, prva prepreka i stepenica veličine kineskog zida je..." zastala je..."što ne vjerujemo
da možemo promijeniti stvarnost. A zašto? Zato što smo prokleto pristali na takav dogovor i zato što
vjerujemo da je to istina. I što sada?" nastavljala je kao u nekom transu.
"Možemo postati toga svjesni i odlučiti prekinuti to slijepo vjerovanje i provjeriti je li ono stvarno,
istinito. Provjeriti!" podigla je glas. "Provjeriti a ne potvrditi ili negirati ono što mislimo da je
stvarno. Tada... " zastala je, okrenula se prema njemu i unijela mu se u lice. "Pogledaj me, Wolff!"
Nijemo ju je promatrao. Njezine su oči postajale sve dublje i dublje. Plavetnilo je lagano tamnjelo.
Znao je što slijedi i bio pripravan na to. Iz središta očiju pojavilo se To. Crnilo koje je usisavalo sve
ostalo u sebe. Sve osim njegovog stabilnog promatranja. Crnilo je potpuno prekrilo njezine oči.
Uskoro je sve počelo nestajati u toj crnini. Uskoro je sve počelo nestajati u toj crnini. Nebo je
nestalo, Sunce bilo progutano, grad, palača, terasa, ona te naposljetku i on sam. U tom trenutku,
negdje u dubini te crnine, pojavilo se lagano plavičasto svijetlo. Svijetlo koje je već prije vidio.
Svijetlo koje je polako ispunjavalo crninu i u kojoj se počelo ocrtavati žensko lice.
"Tada" čuo je glas u pozadini. "Tada možemo dobiti vodstvo. Vodstvo koje nam može pomoći da
savladamo tu prvu prepreku".
Glas koji je čuo, nije bio Marijin već je pripadao ženskom licu koje ga je gledalo iz plavičastog
svijetla. Gledalo ga širom otvorenih a potpuno crnih očiju. Nije znao koliko je vremena prošlo.
Osvrnuo se oko sebe. Bio je naslonjen na ogradu terase palače. Marija je stajala pored njega, pušila
cigaretu i gledala zamišljeno dolje prema gradu.
"Uh." samo je promrmljao i duboko udahnuo, posegnuo za svojom tabakerom i zapalio. Ona se
polagano okrenula prema njemu.
"Kako se osjećaš?" upitala ga je.
"Umorno, iscrpljeno, ali i smireno, stabilno" odgovorio je.
Energija, snaga, euforija i vitalnost, koju je ponio sa sobom iz hotela, nakon burne noći provedene
sa Heide, kao da su bile spuštene dublje u njega, u njegove temelje i bile su puno mirnije, čvršće i
stabilnije.
"Dobro. To je dobro" zadovoljno je klimnula glavom. "Sve se odvija po planu. Moramo biti stabilni
i fokusirani, kako bi se tako i nastavilo" nastavila je pomalo neodređeno. "Slušaj me pažljivo. Želim
da se sada vratiš u svoju hotelsku sobu. Dobro se otuširaj i očisti tijelo. Zatim sjedni i dobro očisti
svoj um. Poslije toga odspavaj par sati i ponovi postupak. Bez odjeće, bez izlaska, bez hrane, bez
cigareta, bez kontakata sa bilo kime. Bez pitanja, bez razmišljanja i bez analiziranja. Samo voda i
čišćenje. Moraš se očistiti od svega. Želim da budeš kao stranica praznog papira. U neko doba
večeri, Heide će doći po tebe. Ali ne čekaj ju. Samo radi ovo što sam ti rekla. Ukoliko to odradiš
kako treba nećeš ju ni primijetiti prije nego što te dotakne i kaže ti što dalje da učiniš. Jasno?"
Iako mu je um odmah preplavila bujica pitanja, samo ih je pustio da prođu kroz njega. Samo je
trepnuo očima u znak potvrde.
"Dobro" odgovorila je ona zadovoljna onim što vidi. "Sretno!" dodala je i utisnula vlažan poljubac
u njegove usne.

XIII
Sjedećeg je dana Marija spakirala svoje kofere. Odlučila je odmah poći stopama Izide. Otići će u
planine Untersberg na samu granicu Austrije i Njemačke. Prelat Gernot joj je na zadnjem sastanku
potanko ispričao legendu o vitezu Hubertu. Njegova je pustolovina počela neobičnim događajem
koji mu je promijenio život. Nakon 20 godina provedenih na Orijentu gdje je sudjelovao u III.
Križarskom pohodu Fridricha Barbarosse i Richarda Lavljeg srca, bio je na povratku kući. Dok se
odmarao pored luke Tunis, u pećini na samoj obali prikazao mu se lik žene. Predstavila mu se kao
Ishtar, I.as.I, Izida, Ona koja Jeste. Prema njezinim uputama, uputio se u Njemačku, na planinu
Untersberg, koja je, rekla mu je, bila mjesto gdje obitavaju stari Bogovi. U seriji poruka koje je
primio po svojem dolasku, Izida ga je naučila kako da ju kontaktira kad to poželi. Također mu je
otkrila kako da izradi magičnu napravu, Magna Figuru. Govorila mu je da će ta naprava pomoći da
se na planetu spusti novo doba. Isto tako, naprava je bila i portal preko kojeg se obećala pojaviti i
prikazati svima. Cijeli se Red vitezova Templara bacio na traženje artefakata potrebnih za izradu
Figure, posebice kristala koji su je trebali pokrenuti i dati energiju za njezin rad. Iz tog vremena
potječe Legenda o potrazi za Svetim Gralom. Gral nema nikakve veze sa šalicom iz koje je Isus pio
na posljednjoj večeri. Ghral na Perzijsko-Arapskom označava Sveti kamen, Stijenu. Priču je, kao i
većinu drugih vezanih za istinsko, ezoterično kršćanstvo službena Crkva izvrnula. Nije im
dozvoljeno da sakriju istinu, ali je smiju izvrnuti. Pravi tragalac pronaći će put istine skriven u šumi
laži. Ostali će lako biti zavedeni i poći će pogrešnim smjerom. Godine su prolazile u toj potrazi a
vitezovi su putovali po granicama poznatog svijeta, često i preko njih. Mnogi se nikada nisu vratili.
Za to je vrijeme Hubert izgradio nekoliko tornjeva i utvrda na području planine na posebnim
mjestima na kojima je bila prisutna velika količina nepoznate energije. Mjesta mu je pokazala Izida.
Ostaci tih građevina i danas su vidljivi. Templari su gradili i brojne tunele te podzemne dvorane koji
su presijecali planinu. U njima su skrivali artefakte, blaga i svitke sa drevnim znanjima koja su
sakupili kroz povijest i uputama koje je od Izide dobivao Hubert. Konačno, sljedeći točne Izidine
upute Templari su uspjeli pronaći oba kristala a Hubert način kako aktivirati Magna Figuru. Izida se
prvi puta pojavila pred pripadnicima Reda. Redovito ih je posjećivala sljedećih 13 godina. Kroz to
im je vrijeme prenosila znanja koje su oni uredno zapisivali i pohranjivali u pećinama. Trinaest je
Izidinih Otkrivenja. U onom posljednjem, Izida im je otkrila postanak Univerzuma, Ep Stvaranja od
Alfe do Omege, kao i Ono što je iznad i što ih objedinjuje. Na temeljima Izidinih Otkrivenja,
Templari su se raspršili Europom, šireći znanje i neumorno radeći na dovođenju novog doba. U
pećinama i tunelima planine, nove su generacije stjecale znanja i sposobnosti, a sve pod budnim
okom Izide, njezinih moći i učenja. No ipak, sile kojima nije bilo u interesu evolucija i razvoj
svijesti čovječanstva sakupljale su svoje snage i pripremale se za odlučujuću bitku. Udarile su u
samo srce i mozak. Red Vitezova Templara proglašen je herezom i počeli su progoni, ubijanja i
zatiranja znanja koja su širili. Kada je 1314.g. na laganoj vatri do smrti ispečen posljednji Veliki
Meštar Reda Jacques de Molay, Hubert je dalje bio živ i aktivan. Templarski spisi iz tog doba
opisuju ga kao vrlo starog ali "snage kao u mladića". Iako nije zabilježen točan datum njegova
rođenja, dokumenti u kojima se spominje daju naslutiti da je bio star između 140 i 160 godina.
Godine rada na planini Untersberg i izloženost energetskim poljima, kao i znanjima koje mu je
prenosila Izida, vjeruje se da je dostigao stadij besmrtnosti. Nije mogao umrijeti prirodnim putem.
Zbog toga se, kada mu je postalo jasno da je igra izgubljena i da su sile tame prejake da bi se borio
sa njima, odlučio uputiti u Francusku koja je u to doba bespoštedno progonila i ubijala Templare.
Ubrzo je prepoznat, uhvaćen i spaljen. Red je zatrt a Izidina učenja i znanja zabranjena su i
uništavana. Većina je izgubljena a manji dio sačuvali su ljudi poput Gernota, okupljeni u tajnim
društvima.

Osjetio je lagan dodir po ramenu i polako je otvorio oči. Ispred njega je stajala Heide u dugačkom
crnom ogrtaču sa kapuljačom.
"Obuci ovo na sebe" rekla mu je.
Ustao je polagano i obukao ogrtač koji mu je dala. Sve što je izvana ulazilo u njega i sve što se
unutar njega dešavalo samo je propuštao da prođe. Ugledao, prepoznao i samo propustio. Osjetio je
ponos i zadovoljstvo. Ugledao, prepoznao i pustio da prođe.
"Prati me" kratko mu je rekla.
Tako odjeveni izaći ćemo na hodnik hotela, pomislio je. Ugledao, prepoznao i pustio da prođe.
Izašli su na hodnik. Bilo je očito doba večere jer je bilo dosta ljudi po hodnicima, koji su se spuštali
prema restoranu u prizemlju ili već vraćali prema svojim sobama. Osjetio je nelagodu i strah od
njihove reakcije na dvoje ljudi u crnim ogrtačima sa kapuljačama. Pogled na Heide, koja je
sigurnim koracima grabila naprijed, pomogao mu je da odbaci i te osjećaje. Ljudi oko njih kao da ih
uopće nisu primjećivali dok su prolazili. Dobro se pripremio. Bio je dio Vrilove operacije i svačega
se dosada nagledao, tako da je dao sebi u zadatak da ništa, ali ništa, što će vidjeti, ne smije u njemu
izazvati reakciju sa kojom bi se povezao. Sve će samo propustiti kroz sebe. Čak i samu ideju da će
sve propustiti kroz sebe. Uskoro su se zaustavili pred vratima na kraju hodnika na posljednjem katu
hotela. Heide se okrenula i pogledala ga, kao da ga proučava. Njezine su oči bile prazne. U njima
Wolff nije mogao primijetiti baš ništa, pa čak ni sićušnu mrvicu prepoznavanja. Baš ništa, kao da ga
gleda potpuno nepoznata osoba. Ili nešto drugo. Bila je smrtno ozbiljna i očigledno usredotočena
isključivo na svoju ulogu. Ušli su u sobu, koja je bila u polumraku. Po uglovima sobe bile su
upaljene svijeće. Po stolovima su bile statue nekih božanstava u ženskom obliku ili takvo što.
Osjećao je mirise koje nije znao imenovati ali ih se sjećao iz apartmana hotela Adlon u Berlinu. Ovo
su, očigledno, prostorije koje je Vril koristio kao svoje sjedište za vrijeme boravka u Beču. Jedino
mjesto u prostoriji koje je bilo jasno vidljivo bila je stolica u sredini sobe. Sjenila svjetiljki po
zidovima i na stropu bila su tako prerađena i složena da su bacala snopove svijetla na točno to
mjesto.
"Sjedi" naredila mu je Heide kratko.
Učinio je kako mu je rekla. Sjeo je i umirio se. Perifernim je pogledom pokušavao promotriti
prostoriju ali mu to nije polazilo za rukom. Zbog osvjetljenja koje je bilo usmjereno prema njemu,
ostatak sobe bio je uglavnom u mraku. Nastupila je neugodna tišina. Zatvorio je oči i usredotočio se
na sebe. Trebalo je smiriti um koji je počeo jače percipirati misli i pristajati na njih a što nije bilo
dobro. I tijelo mu se bunilo, adrenalin je kolao njegovim venama i počeo je osjećati strah i
nelagodu. Kako je naučio, brzo ih je primijetio, pogledao i pustio da prođu kroz njega. Malo
pomalo, um se počeo smirivati a i tijelo mu se počelo opuštati iako je jasno osjećao da ga netko
intenzivno promatra, procjenjuje i testira. Mogao je osjetiti nešto tuđe u sebi, nešto što kao da je
putovalo njegovim živcima, kostima i krvotokom, ulazilo u njegove mišiće. Poput čopora vukova
koji traže plijen. Gotovo da je u mislima čuo dahtanje, njuškanje i tiho režanje. Odbacio je i tu
asocijaciju i te osjećaje u tijelu. Vrijeme je sporo prolazilo.
"Tko si ti?" ženski je glas prerezao napetu tišinu. "Ime, prezime, čin i zadatak koji imaš!"
Nije prepoznao glas i um mu se odmah pobunio, ali je njegovo povjerenje koje je izgradio prema
Mariji, Heide i ostalim vrilovkama koje je upoznao, pobijedilo nepovjerenje koje se pojavilo.
"Wolf Schepke, Hauptsturmfuhrer SS-a. Osiguranje artefakata iz riznice Hofburg." polako je
odgovorio.
"Koliko nas ima u prostoriji?" bilo je sljedeće pitanje koje ga je iznenadilo. Kako da to zna? Kakvo
je to pitanje? Ah... da. Brzo se pokušao proširiti prostorom i osjetiti ljude unutar njega. Kao da je
udario u zid koji je postojao između njega i ostalih. Pokušao je ponovno. Ništa. Kao da mu je netko
ili nešto ograničilo percepciju samo na uzak prostor oko njega. Kao da je bio u nevidljivom kavezu
koji je ga je ograničavao da osjeti išta izvan njega. Ipak, u njegovoj se glavi odnekuda pojavio
slabašni glas.
"Šestero" odgovorio je, poslušavši ga.
Uslijedila je duža stanka, koju je ponovno iskoristio da se smiri.
"Jesi li spreman žrtvovati svoj život za zadatak koji ti je povjeren?" nastavila ga je ispitivati žena.
"Jesam" odgovorio je.
"I ne bojiš se toga?"
"Ne" odgovorio je.
"Da li se bojiš sada, u ovom trenutku?" glasilo je sljedeće pitanje.
"Ne. Ne bojim se".
"Jesi li si siguran?" pitala je.
Napravio je stanku i kao da sam sebe uvjerava u to, odgovorio.
"Da. Siguran sam. NE bojim se" ponovio je glasnije.
"Možda." rekla je žena i nakon kraće stanke zlobno nastavila. "Možda se ne bojiš ali uskoro hoćeš.
Uskoro ćeš se bojati!"
Osjetio je prijetnju u njezinom glasu i strah koji se počeo javljati kao sama reakcija na to.
"Ispričaj nam što se dogodilo dok si u rukama držao Koplje Sudbine. Što si vidio?" prepoznao je
konačno Marijin glas i to mu je pomoglo da se trenutačno zgrabi komadić mirnoće.
"Imao sam viziju, priviđenje ili samo igru uma" počeo je.
"Bez objašnjavanja i filozofiranja!" prekinula ga je glasno. "Pitanje je bilo što si vidio!" zarežala je.
"Vidio sam plavo svijetlo i žensko lice, bez očiju... Zapravo crnih očiju".
"Što je to bilo?" upitala je smirenijim glasom.
"Ne znam" odgovorio je.
"Što misliš?" nastavila je.
"Priviđenje, vizija, fantazija, ne znam" odgovorio je zbunjeno.
"Da li si i prije ili poslije vidio nešto slično?" upitao je novi, ponovno nepoznati ženski glas, nakon
stanke koja je potrajala nekoliko minuta, a koje su mu se činile kao vječnost.
"Da" odgovorio je.
"Kada i gdje?" nastavila je.
"Danas. Na terasi. U očima Frau Oršić".
Učinilo mu se da je ovaj odgovor bio neočekivan i kao da je izazvao komešanje u dijelu sobe gdje
su sjedile iako to nije mogao vidjeti. Ponovno je nastupila ona neugodna tišina.
"Daješ li nam namjerno lažne odgovore" upitao je novi ženski glas. Glas je zvučao poznato, ali s
obzirom na situaciju i napetost u njemu, nije ga ni pokušao točno prepoznati.
"Ne" odgovorio je, ponovno osjetivši zbunjenost.
"Znači, slučajno nam daješ lažne odgovore" zapitala je a u glasu se mogao razaznati podsmijeh.
"Ne" odgovorio je, "Ne dajem lažne odgovore".
Osjetio je navalu bijesa koji je počeo kuljati negdje iz njegovog trbuha.
"Znači" nastavila je. "Lažljivac si i kukavica, pfff" frknula je, podrugljivo.
Njegovi ljutnja i bijes pojačavali su se unutar njega i postajalo mu je sve veći problem da ih
kontrolira. Prsti su mu se poput čavala zabijali u drške stolice, a jedna kaplja znoja spustila se niz
njegovo lice. Morao se smiriti, pomislio je.
"Oh, da" zadovoljno je rekao isti ženski glas. "Osjećam taj bijes koji te preuzima" nastavila je.
"Prepusti mu se" izazivala ga je. "Učinit će te prividno snažnim i moćnim, a onda će te u jednom
trenutku pustiti da padneš u ralje straha. Kukavice trebaju bijes jer nemaju hrabrosti da se suoče sa
samim sobom u situaciji u kojoj se nalaze".
Boreći se sa bijesom u sebi, primijetio je da se uz njega javlja i strah koji ga je dodatno pojačavao.
Osjećao je kao da je unutar njega probuđena velika, opasna a ipak uplašena zvijer. Njegov je um i
njegovo tijelo bili su poput kaveza u čije je rešetke zvijer udarala u pokušaju da izađe iz njega. Čuo
je kako jedna od žena ustaje sa stolice i vidio ju kako mu se približava sa svijećom u ruci. Plamen
svijeće samo ju je djelomično osvjetljavao i izdvajao iz polumraka iz kojeg se pojavila.
"Misliš li da si među prijateljima? Misliš li da si siguran?" nastavila je polagano koračajući prema
njemu.
"Ne" procijedio je. "Ne mislim".
Strah je postajao sve jači. Žena mu se potpuno približila i ušla u osvijetljeni dio oko njega. Imala je
crni dugački ogrtač sa kapuljačom koja je potpuno prekrivala njezino lice. Polagano je odložila
svijeću na stolić pored njega i posegnula rukom negdje ispod ogrtača. U trenutku je izvukla dugački
bodež i stavila mu ga pod grlo. Mogao je osjetiti hladnoću sječiva koje je bilo oštro poput britve.
Odmah je osjetio bol kad mu je sječivo zarezalo kožu na vratu.
"Konačno iskren odgovor, ti izdajnička kukavice" povikala je žena i drugom rukom strgnula
kapuljaču sa svoje glave. Odmah ju je prepoznao.
"Nisi među prijateljima i nisi siguran. Možeš umrijeti ove sekunde" izderala se na njega žena koju
je posljednji puta vidio u kupeu vlaka kojim je putovao prema Beču. Ili? Ne. Njezine oči vidio je
kako ga promatraju iza maske na maskenbalu. Ona je bila treća žena. Kako ih tada nije prepoznao?
Kako to da je i ona ovdje, upitao se, jasno se sjećajući neprijateljstva i podrugljivosti kojim ga je
obasipala tamo u vlaku. Strah i nesigurnost bili su sve jači i jači. Zadnjim ostacima smirenosti koju
je još imao u sebi, uspio je zaustaviti tijelo koje je već krenulo da se obrani ili pobjegne.
"Što je, kapetane SS-a?" upitala ga je podrugljivo. "Želiš li pobjeći? Ili se želiš boriti?" nastavila je
"Ili ti je možda sada žao što nisi prihvatio našu ponudu da promijeniš stranu?"
Nemoguće, pomislio je. Admiral Canaris i njegova ponuda? Ovdje. U Vrilu? Naša ponuda? Kako?
Lavina pitanja pokrenula je lančanu reakciju u njegovom umu. Misli, asocijacije, pretpostavke,
ideje, nova pitanja, pokušaji odgovora, sve se to koturalo iz njegove glave prema trbuhu. A odatle,
kao vulkan crne ljepljive mase kuljao je strah, bijes, ljutnja i tko zna što sve ne. Dvije su se lavine
sudarile negdje u području njegovih grudi. Gledao je kako se cijeli sistem oko njega počinje
raspadati kao kula od karata. A ipak, on je i dalje stajao usred tog urušavanja grčevito se držeći
upravo za taj dio. Dio koji je promatrao urušavanje i nekako ipak ostao izvan toga.
"Gudrun!" povikala je druga žena. "Dosta! Dovoljno je!"
Još nekoliko sekundi gledala ga je direktno u oči i nastavila pritiskati nož dok ga konačno nije
odmaknula i uputila mu još jedan prezriv pogled.
"Idiot" procijedila je, okrenula se i vratila se na svoje mjesto dok je on prikupljao dijelove sebe koji
su mu još ostali pokušavajući se sabrati.

"Dakle?" upitala je Marija. "Što kažete? Možemo li kapetana smatrati sposobnim da doprinese
našem cilju?"
Prošlo je nekoliko dugačkih minuta bez odgovora.
"Traute?" obratila se prvoj ženi.
"Čini mi se da može obaviti zadatak u riznici. To da."
Ipak u odgovoru se mogla naslutiti sumnja.
"Što se druge stvari tiče, čini se preslab i ne bih htjela riskirati."
"Znaš da nemamo ništa bolje?" upitala je Marija.
"Znam. Ipak, moj je odgovor, ne! Rizik je prevelik a mislim da same možemo odraditi dovoljno."
"Heide?" nastavila je Marija. "Moram li napomenuti da se trebaš odvojiti od sviđanja koje imaš
prema kapetanu?"
"Ne, ne moraš" jasno joj je odvratila Heide. "Da za koplje. Uspjet će." Zastala je.
"Ritual?" upitala je Marija.
"Da i za to. Rizik je velik ali i mogući je dobitak velik. Mislim da je sposoban za to. Voljna sam
riskirati." odgovorila je jasno i uvjereno.
"Što se mene tiče" nastavila je Marija, složit ću se sa Heide. "Da i da." kratko je dodala.
"Sigrun?" upitala je sljedeću.
"Nije me impresionirao. Ipak, s obzirom da će raditi sa Angelikom i pod našom zaštitom, mislim da
će uspješno odraditi zadatak u Riznici." zastala je kao da se još dvoumi. "Ritual? Ne. Znaš kako je
završio zadnji na kojem smo imali neiniciranog muškarca koji nije pod vodstvom i zaštitom naših
prijatelja." zabrinuto je dodala.
"Očito je da je imao kontakt sa njima. Slažeš li se?" upitala je Marija.
"Možda. Iako nisam sigurna. Osim toga kontakt je jedno a spajanje nešto sasvim drugo. Uostalom,
što oni kažu na sve ovo?" upitala je.
"Ništa. Ostavljaju nama da odlučimo" odgovorila joj je Marija.
"Ne" zaključila je Sigrun.
Wolff je sve ovo samo slušao i nije mu bilo jasno o čemu govore. Jedino za što je znao bio je
zadatak sa Angelikom ali sada izgleda da postoji mogućnost da sudjeluje u još nečem. Dijelom je
želio to ali je osjećao i strah od nečega što mu je bilo potpuno nepoznato. I tko su "prijatelji" pitao
se. U svakom slučaju, pomislio je, ostala je samo Gudrun a ona mu sigurno nije sklona. Pa ipak,
zaustavio je svoje misli, možda bi mogao upotrijebiti trik sa nametanjem situacije? Na samu
pomisao da bi on mogao nametnuti volju ovim ženama u ovom trenutku, nije mogao ništa drugo
nego se grohotom nasmijati sam sebi. Ipak, misao ga je i dalje draškala.
"Vidiš li tu aroganciju Marija?" upitala je Gudrun, koja kao da je bila u njegovoj glavi i čitala svaku
njegovu misao.
"Vidiš li ti tu hrabrost i vjeru u sebe, Gudrun?" odvratila je ova.
"Vidim samo idiota." podrugljivo će Gudrun. "Da i da" kratko je dodala. "Završimo sa time već
jednom. On jest idiot, ali mi nismo i mislim da ćemo uspjeti", nasmijala se.
"U redu, moje dame, znate što vam je činiti. Još je duga noć pred nama" rekla je Marija.
U sobi je nastalo komešanje. Jedna od njih upalila je svijetla. Soba je sada bila potpuno osvijetljena.
Wolff se polako osvrnuo oko sebe. Žene su već bile ustale i svaka je krenula svojim poslom.
Izgledale su kao dobro uigran tim.
"Wolff" pozvala ga je Marija. "Dođi!"
Polako je ustao i krenuo za njom prema vratima koja su vodila u drugu prostoriju apartmana. Ušli
su i ona je polako zatvorila vrata.
"Sjedni" pokazala mu je prema velikom krevetu koji je bio u središtu sobe. "I dalje moraš raditi sve
kao i do sada, bez razgovora, bez razmišljanja i analiziranja. Samo slušaj i zadrži svoje stanje.
Pokušaj ga dodatno produbiti i stabilizirati", nastavila je. "Nemamo vremena za previše dodatnog
objašnjavanja, a uostalom i ne želim ti otkrivati detalje onoga što slijedi, a kako ne bi dala
materijala tvom umu za fantaziranje i filozofiranje." rekla je gledajući ga u oči. "Sjedit ćemo svi
zajedno u sobi neko vrijeme. U krugu čiji ćemo centar biti ti i ja. Gledati ćeš me direktno u oči i
isključivo u oči. Tvoje je da budeš smiren, priseban, da promatraš i da se odvajaš od svega što vidiš.
Događati će se stvari koje tvoj um još uvijek ne može prihvatiti, ali želim da mi vjeruješ. Da mi
potpuno i bez ostatka vjeruješ. Ja ću te štititi od svega. Jedino te ne mogu zaštititi od tebe samog.
Moraš izbaciti sve iz sebe za što ti se um, srce ili tijelo želi zakačiti. To ne smiješ dozvoliti. I to je
jedino važno. Kad te budem gledala u oči u njima moram vidjeti tebe. Moram vidjeti mir, stabilnost.
Moram vidjeti muškarca na kojeg se mogu osloniti. Možeš li to?" upitala je.
Samo je klimnuo glavom. Osjećao je nešto umora ali je navala adrenalina u njegov sistem budila
sve stanice njegovog tijela i obnavljala ih.
"U redu." napravila je stanku. "Kreni sa svojom praksom, početi ćeš sa čišćenjem tijela pod tušem.
Onog trenutka kad ja izađem iz ove sobe, sve što će se dalje događati dio je rituala koji ćemo
napraviti i koji će nam pomoći da uspješno izvršimo svoje zadatke i iz svega ovog izađemo kao
pobjednici".
Ponovno je samo klimnuo, duboko udahnuo i krenuo put kupaonice. Ušao je pod tuš i pustio topli
mlaz da se preljeva preko njegove glave i cijelog njegovog tijela. Trudio se biti svjestan svakog
mlaza, svake kapljice vode, svake stanice svog tijela i svake reakcije na utiske koje je primao dok
mi se voda slijevala po koži. Iznenada, vrata kupaonice su se otvorila a on to nije čuo. Ali je osjetio.
Dvije su žene polagano ušle u kupaonicu. Osjetio je njihovo prisustvo i brzo se odvojio od
iznenađenja koje je uzrokovalo njihov ulazak i sama činjenicom da ih je osjećao. Ostao je i dalje
licem okrenut prema zidu tuš kabine, ruku naslonjenih na pločice. Uskoro je osjetio ženske ruke na
sebi. Prvo jednu, pa dvije, pa tri, pa četiri. Nježno su ga milovale i sapunale pjenu na njegova leđa,
vrat, stražnjicu i noge. Njihov dodir bio je fantastičan. Svaka stanica njegovog tijela reagirala je u
ugodi i užitku te se ubrzano opuštala. Sa druge strane, iz područja njegovih prepona tijelom mu se
počelo razlijevati seksualno uzbuđenje. Samo ga je promatrao i nije dopuštao da ga preuzme. Jedna
od žena privila se uz njega. Na svojim leđima osjetio je njezine grudi. Obuhvatila ga je rukama i
počela ga milovati po vratu, remenima, prsima. I druga se privila uz njega i usnama ga počela ljubiti
po rameni i po vratu. Približila se njegovom uhu i šapnula mu:
"Budi tu. Ostani sa nama. Trebamo tebe." Iako je šaptala, Wolff joj je prepoznao glas. Bila je to
Gudrun i to ga je iznenadilo. Žena sa druge strane također ga je počela ljubiti i šaputati iste riječi.
To je bila Heide i to mu je pomoglo da se brže odvoji od iznenađenja i seksualne želje koje je
osjećao. Sjećao se trenutaka dok su on i Heide vodili ljubav i ova situacija mu nije bila potpuno
nepoznata. Zahtijevale su od njega da zadrži svoje stanje i da se ne izgubi u osjećaju užitka i
uzbuđenosti. Trebale su njegovu usredotočenost, mirnoću, svijest, stabilnost. Baš ono što je tražila i
Marija za ceremoniju koja je slijedila. Ovo je očito bio test i priprema za ono što slijedi i nikako nije
želio da poklekne i iznevjeri ih. Ni njih ni sebe. Duboko je udahnuo i kao da je svježim kisikom
dodatno pojačao svoju odluku da ostane stabilan i samo promatra što se događa. A njih dvije su
nastavljale sa svojom igrom ruku, usana, nogu, grudi i isprepletale se sa njime, ljubeći njega i
ljubeći se međusobno. Čim bi se on više trudio smiriti i čim dublje bi ulazio u stanje promatranja i
odvajanja, time se pojačavalo njihovo uzbuđenje, strast i energija. Kao da su se hranile njegovom
mirnoćom i stabilnošću. Njihovi pokreti su postajali energičniji, skladniji, nježniji i usklađeniji.
Zbog toga je i njegova je uzbuđenost također rasla, ali je na neki način bila transformirana u još
snažniju prisutnost, stabilnost, mirnoću i usredotočenost. Situacija u kojoj se našao i ove dvije žene
koje su jako dobro znale što rade te njegova vjera u Marijine savijete i vlastite mogućnosti, jasno su
mu pokazivale kako sve to funkcionira. Energija koju su davale dvije vatrene žene i njegova ledena
stabilnost i mirnoća, njegova prisutnost mešusobno su se nadopunjavale i pojačavale. Poljupci dvaju
parova vrelih ženskih usana spuštali su se sve niže i niže po njegovom tijelu. Duboko je udahnuo
kada je osjetio da ga je jedna od njih uzela u svoja usta i snažno ga usisala u sebe. Tijelo mu se
počelo tresti, a um mu se mračio od siline uzbuđenja i užitka. Heide je ustala i pogledala ga direktno
u oči.
"Ostani ovdje" šapnula je, poljubila u usta i dalje ga gledajući u oči dok ga je Gudrun doslovno
gutala. "Što god da se desi, ostani ovdje. Trebamo tebe", ponovila je Heide i poljupcima se ponovno
spustila do Gudrun da joj se pridruži.
To je trajalo neko vrijeme, a njih su se dvije izmjenjivale i sa vremena na vrijeme ustajale i svojim
pogledima i šaputanjem pomagale mu da održi prisebnost i ne izgubi se u strasti koja se
kontinuirano pojačavala. Osjećao se kao da usisavaju svu njegovu energiju i stanje u sebe,
pojačavaju je i vraćaju mu ih kroz poglede, dodire i poljupce. Nisu dozvoljavale da doživi orgazam,
već su prekidale i ponovno započinjale svaki puta kada mu je bio blizu. Nakon dužeg vremena
povukle su ga van iz kabine i svi su se, nježno, međusobno obrisali ručnicima. U sobi, Wolff je
morao sjesti na krevet. Heide mu je prišla sa leđa, sjela iza njega i obuhvatila ga rukama i nogama
sa stražnje strane, dok mu je Gudrun sjela u krilo i na isti način obuhvatila ih oboje. Tako
isprepleteni radili su svatko svoju tehniku smirivanja i pripremali se za finalni dio obreda. Prošao je
dosta vremena prije negoli su se vrata od sobe otvorila i žene su pozvane da iziđu dok je Wolffu
rečeno da i dalje ostane sjediti, potpuno gol i čeka. Uskoro je i on pozvan.
Prostorija je bila prazna i osvijetljena svjetlom svijeća koje su bile poredane u krug. Samo je jedna
od žena u ogrtaču sa kapuljačom preko glave, pokretom ruke pokazala Wolffu da sjedne u centar
kruga. Bilo mu je udaralo dok je sjedao ali je iznutra bio miran i čekao da vidi što će se sljedeće
dogoditi. U sobu su uskoro, jedna po jedna, počele ulaziti žene potpuno prekrivene ogrtačima i
kapuljačama i počele zauzimati mjesta u krugu oko njega. Zadnja je ušla u krug i stala ispred Wolfa
koji je i dalje sjedio i trudio se da drži pogled usmjeren u točku ispred sebe. Žena ispred njega,
lagano se uvijala u nekom svom unutrašnjem ritmu sve dok u jednom trenutku, naglim pokretom
nije ispustila ogrtač da spadne sa nje. Polako i graciozno počela se spuštati da sjedne pred njega.
Dok se tako spuštala, Wolff je mogao pratiti svaki dio njena tijela. Njezino uredno obrijano
međunožje, sa malim trokutom iznad njega, njezine bokove i skladan trbuh, njezine bujne grudi i
medaljon Vrila koji se ljuljao između njih, njezina ramena, vrat, bradu, usne i naposljetku, njezine
nebesko plave oči. U Marijinim očima tako se često utapao i u tom je trenutku osjećao privrženost,
povjerenje i sigurnost, dok je ona sjela preko puta njega i pogledala ga u oči. U njezinom pogledu
osjećalo se prisustvo, stabilnost, mirnoća, potpuna jasnoća i sigurnost u ono što radi. To mu je
pomoglo. Kao da mu je na pladnju nudila sve to da uzme za sebe. I prihvatio je. Gledao je u dubinu
njezinih očiju i počeo osjećati kao da se spajaju, kao da postaju jedno, a pri tome je osjetio i ostale
žene koje su sjedile oko njih. I one su se počele spajati sa njima i ubrzo ga je preplavio osjećaj
zajedništva, proširenja, sigurnosti i zajedničke snage. Osjećao je toplinu kako mu struji tijelom i
lagano drhtanje mišića. Kao da je nešto ulazilo u njega i rastapalo ga u sebi. Marija ga je netremice
promatrala, ali je imao osjećaj da uopće ne gleda njega, već nešto što je bilo unutar ili iza njega.
Vanjsko svijetlo svijeća počelo se gasiti. Nije mogao vidjeti da li su se svijeće stvarno ugasile ili je
njegova usredotočenost na Mariju i ono što je bilo iza njezinih očiju samo stvaralo takav osjećaj.
Tijelo je sve slabije osjećao, kao da je polako skliznulo sa njega i ostalo ležati na podu, kao kakva
odjeća koju bi svukao. U grudima mu je snažno grijalo, ali se i taj osjećaj polako počeo gubiti. Um
mu se smirio i kao da je bio isključen za sve osim za oštar osjećaj promatranja. Marijine su oči
počele tamniti i uskoro se u njima pojavila ona crnina, ništavilo i beskraj. Tako strašan, a u isti čas,
tako poznat i privlačan. I taj je beskraj u sebe usisavao sve što je bilo ispred njega. Sve njegove
misli, osjećaje i ono malo tjelesnog osjećaja koji mu je ostao. Usisavao i pri tome u njemu tražio
isto to. Isto takvo crnilo, ništavilo i beskraj. Osjetio je, iako mu nije bilo jasno točno sa čime, kako
se nešto lagano spušta od plafona sobe prema njima i uskoro se u crnini, koja je već bila progutala
gotovo sve, pojavila lagana plavičasta svijetlost. Prvo kao točka koja se polako počela širiti i uskoro
ispunila cijelo njezino oko, da bi se nastavilo širiti preko obraza. Njezini očni kapci polako su se
počeli zatvarati dok je Wolff i dalje nastavio gledati u nju, boreći se da se odvoji od iznenađenja i
straha koji su se počeli pojavljivati. Svaki puta kad bi ih osjetio, prizivao bi osjećaj povjerenja,
privrženosti i povezanosti koje je pomisao na Mariju izazivao i jačao. Osjetio je vlastite kapke kako
se zatvaraju i pokušao ih je spriječiti.
"Pusti. Prepusti se" rekao mu je glas koji je dolazio negdje iz Marijinog smjera ali nije bio njezin.
Ili barem nije bio potpuno njezin. Kao da je bio mješavina Marijina glas i glasa neke druge žene.
Zatvorio je oči na trenutak. U trenutku kad ih je otvorio, tijelo mu je ustuknulo, zatreslo se od
mješavine straha i uzbuđenja, povjerenja i nevjerice. Kapci su mu se sami od sebe zatvorili.
"Prepusti se. Vidi me." nježno mu je govorio glas.
Kao da ga je hrabrio. Polako je počeo ponovno otvarati oči. Marijino je lice bilo podijeljeno. Desna
je strana bila ona koju je poznao, ali lijeva? Cijela lijeva strana njena lica bila je plavičaste boje i
lagano je svijetlila. Lijevo oko bilo joj je potpuno crno. Lijeva strana glave nije imala kose dok se sa
desne njezina plava kosa, kao i inače, poput vodopada slijevala uz njezino lice. Na mjestu gdje je
trebalo biti lijevo uho, nije bilo ničega.
"Ne boj se. Vidi me" zazivao ga je glas. I on je gledao to što je bilo ispred njega. Kao da se radilo o
dva različita lica a opet je bilo jedno, skladno, nježnih prijelaza iz onog što je poznao kao ljudsko i
ovog drugog koje nije znao što je. Bacio je brz unutarnji pogled prema sebi. Da li u njegovim očima
Marija i to drugo vidi ono što treba vidjeti? Da li vidi muškarca na koga se može osloniti ili
preplašena dječaka? Nije ju htio iznevjeriti, ni nju, ni jednu od ovih žena, koje su zbog nekog,
njemu nepoznatog razloga trebale njega. I on je želio biti tu za njih. Pod bilo koju cijenu i bez
obzira što se pred njim ili sa njim dešavalo. Iz toga je izvukao dodatnu snagu i spustio je u stanje
koje se trudio održati. Lice ispred njega i dalje ga je promatralo kao da ga ispituje. Kao da traži
točku preko koje će se spojiti sa njime. Kada je to osjetio, iako nije znao ni kako ni što, Wolff je
unutar sebe jednostavno ponudio sebe tome. Ponudio i otvorio se, predao se tome da radi sa njim
što hoće. Crno se oko, proširilo i počelo ga ponovno usisavati u sebe. Sva njegova sigurnost,
stabilnost, mirnoća, prisutnost, kao da se odjednom počelo kretati od njega prema crnilu. Još jedan
udah i cjelokupna njegova svijest poletjela je prema naprijed. Prema Mariji i onom sa čime je
dijelila postojanje. Jedino što mu je još ostalo je promatranje, jer je i dalje vidio što se događa. U
sljedećem trenutku i toga je nestalo i zavladao je potpuni mrak i tišina. Ništa nije vidio, ništa nije
čuo i ništa nije osjećao. Jedino što je osjećao je da se neka sila spušta odozgo i slijeva svuda oko
njega i u njega. Iako njega u tom trenutku uopće nije ni bilo.

XIV
Putujući vlakom prema svom odredištu, Marija je razmišljala o Hubertu i njegovoj borbi. Koliko su
je priče o njegovim kontaktima sa Izidom privlačile, toliko je osjećala i strah. Templari nisu uspjeli i
bili su uništeni, a ona je sada bila na istom putu sa kojeg više nije mogla skrenuti. Duboko je
udahnula i prisjećajući se Izidinih savjeta da vjeruje u svoje snage i ljude oko sebe, pokušala je
odagnati zabrinutost. Bilo joj je očigledno da zadatak nije lak i da će morati izgraditi snažnu
strukturu i osigurati čim moćnije saveznike. Kada je stigla na svoje odredište, Marktschellenberg,
maleno selo u podnožju planine potražila je smještaj u lokanom prenoćištu. Cijeli slijedeći dan
provela je u odmaranju od puta, čitanju i dugotrajnim meditacijama. Trebala je vremena da smiri
misli i očisti um. U ranu zoru uputila se prema planini. Dugo je hodala planinarskom stazom prema
vrhu. Priroda je bila čarobna, zelena netaknuta šuma, žubor potoka koji su se spuštali niz padinu,
mnoštvo ptica pjevica, leptira, malih šumskih životinja. Zaustavila se na planinskom proplanku,
sjela u pozu za meditaciju, smirila um i počela dozivati Izidu. Nije bilo odgovora. Nakon nekog
vremena pošla je dalje. U jednom trenutku, ni sama nije znala zašto, skrenula je sa staze i uputila se
dublje u šumu. Šuma je postajala sve dublja i tamnija. Stoljetne su krošnje zaklanjale nebo i sunce.
Vjetar je lagano prebirao po lišću i gotovo neprimjetno igrao se sa granama. U zraku je osjećala mir
i mističnost. Dugo je vremena prošlo otkad je netko hodao ovim područjem. Najednom je nabasala
na staru ruševinu duboko skrivenu gustim raslinjem. Kamenje u njezinu podnožju bilo je prekriveno
mahovinom dok su se na vrhovima zidova koji su dosezali visinu krošanja, ocrtavale zrake sunca
koje se sramežljivo probijalo kroz njih. Prednji dio građevine izlazio je na osunčani proplanak
odakle je pucao pogled prema šumovitoj dolini koju su sa strana zatvarali kameniti vrhovi planina.
Mjesto je bilo nestvarno i savršeno. Da li je ovo neka građevina iz Hubertova doba ili samo obično,
staro, napušteno zdanje iz tko zna kojeg vremena. Kako je mogla znati? Da li je to jedno do mjesta
gdje se pojavljivala Izida? Prisjetila se njezinih poruka. Morala je vjerovati u svoju snagu i
sposobnosti. Ruševina je mogla biti i jedno i drugo. Gdje je bila razlika? Odjednom joj je sinulo.
Jedina razlika koju je mogla vidjeti bila je u njoj samoj. U onom što će ona reći da jest. Duboko je
udahnula i počela pojačavati svoje vjerovanje da je na pravom mjestu. Unutar sebe jasno je vidjela i
dio koji se suprotstavljao te je pokušavao uvjeriti da to nije tako. Što, uostalom, može izgubiti? Ako
je na pravom mjestu Izida će se pojaviti, ako nije, nastavit će svoju potragu. Malo pomalo obje
mogućnosti gubile su snagu njezinih očekivanja. Kao da se unutar nje nešto poravnavalo. I tada je
jednostavno odlučila. Ovo jest pravo mjesto. Sjela je na veliki kamen koji je ležao na mjestu gdje je
nekada vjerojatno bilo dvorište. Kroz prolaz u zidu koji je očito nekada bio ulaz, sunce je ostavljalo
blještav trag na zemlji. Osjetila je snažnu energiju i počela meditirati.
"Marija" začula je glas. "Čuješ li me?" upitala je Izida.
"Da, čujem te." odgovorila je mirno. "Ovdje sam. Slijedim tvoje stope"
"Vidim te, Marija. Odlično si obavila zadatak. Sada znaš!"
"Što znam?" upitala je pomalo zbunjeno. Kao da je osjetila nježan Izidin osmjeh.
"Znaš. Sada znaš kako kreirati vlastitu stvarnost."
"Hm, nisam sigurna na što misliš" odgovorila je i izvadila smotuljak papira i olovku te krenula
zapisivati.
"Ovo što si upravo učinila sa ovim mjestom. Pobijedila si svoju sumnju i nametnula joj svoju volju.
Ovo je stvarno jedno od mjesta na kojem sam govorila Hubertu. Da je tvoja sumnja pobijedila ovo
mjesto ne bi bilo pravo. Sve odgovori se nalaze u tebi i svi su jednako mogući. Ti odabireš što je za
tebe istina i stvarnost."
Samo je kimnula glavom i zapisala što joj Izida govori.
"Novo doba dolazi, Marija. Mnogi misle da znaju sile i zakone po kojima se to događa ali nisu u
pravu. Samo se treba prepustiti i čekati, biti strpljiv i sile će same odraditi taj zadatak. Isto tako biti
će potrebna borba. Teška borba." nastavila je. "Ovim putem moraš koračati sama. Sama otkrivati
svoje moći. Ljudi sa kojima se okružiš pomoći će ti".
"Kako to misliš? Čekati i boriti se? Sama a okružena drugim ljudima? Nije li to u suprotnosti?"
upitala je zbunjeno.
"Samo u tvom umu. Kada dvoje postane jedno a jedno postane sve, reći ćeš planini da se pomakne i
ona će to učiniti. Kontempliraj nad ovom idejom i razumi je. Uskoro ćeš dobiti nova znanja.
Oslobodi svoj um da bi ih mogla primiti. Vidjela si Magna Figuru. Aktiviraj je. To će pojačati sile
novog doba i ubrzati njegov dolazak."
Marijina je ruka ispisivala treću stranicu gustog teksta znakovima koji su joj i dalje bili nepoznati.
"Vrijeme je, Marija. Vrijeme je za Otkrivenje. Ovo što ćeš sada čuti Izidina je Volja."

"Wolff!" začuo je glas. "Probudi se" zvalo ga je nešto.

Otvorio je oči. Bio je u svojoj hotelskoj sobi. Vani je već sunce izašlo i pod prozorom je čuo
zvukove velegrada koji je vibrirao u svojoj svakodnevnoj užurbanosti. Automobili, tramvaji, bicikli,
motocikli i pješaci kretali su se ulicama. Izašao je na balkon. Hladan proljetni zrak osvježio mu je
um. Duboko ga je udahnuo i zadržao nekoliko trenutaka u sebi. Sat na obližnjem zvoniku crkve
udarao je 10.30. K vragu, kasno je pomislio je i osjetio kako mu se tijelo i mozak ubrzavaju. Nije si
mogao priuštiti da spava tako dugo u dan a usred misije koju je imao. Brzo se obukao i spustio u
predvorje hotela. Iako se nije mogao točno vidjeti, u zraku je osjećao povećanu napetost. Ubrzanim
korakom zaputio se u hotelsku kavanu, sjeo, mahnuo konobaru da mu donese kavu i dohvatio
novine. Sa dosta straha i zebnje provjerio je datum na vrhu stranice. Sutra igra kreće. Propagandna
mašinerija ministra Goebelsa već je neko vrijeme kontrolirala većinu službenih glasila u Austriji pa
je Wolff sa velikom sigurnošću i iz novina mogao doznati što se, kada i kako sprema. Za sutra je
predviđen sastanak Austrijskog kancelara sa Seys-Inquartom, tobože radi usklađivanja stajališta i
zajedničkog napora u prevladavanju krize. U stvarnosti dobit će posljednji ultimatum, sa rokom od
24 sata u kojem periodu mora dati ostavku. U protivnom, njemačka vojska koja je već danima u
stanju pune pripravnosti, upasti će u zemlju i silom nametnuti Hitlerovu volju. Zapalio je cigaretu i
počeo razmišljati što da danas učini a kako bi bio što spremniji za sutrašnje događaje. Iz
razmišljanja ga je prenuo konobar.
"Her Sterlitz? Imate telefonski poziv na recepciji, slijedite me molim".
Brzim korakom se uputio prema recepciji.
"Sterlitz" kratko je rekao recepcionaru.
"Kabina 1, molim" odgovorio mu je ovaj. Ušao je u usku kabinu na čijem je zidu bio telefon.
Podigao je slušalicu.
"Sterlitz. Skakač" kratko je rekao.
"Otto, Šah." čulo se sa druge strane. "Imamo potencijalnu situaciju. Sastanimo se odmah kod
Angelike u palači."
"Javohl" potvrdio je i spustio slušalicu.
Nasmiješio se. Bilo je dovoljno da krene sa razmišljanjem što i kako dalje a situacija mu je odmah
ponudila odgovor. Brzim je koracima izašao iz hotela i zaputio se prema palači, potpuno svjestan
muškarca koji ga je pratio. Kroz neko vrijeme sjedio je zajedno sa Ottom i Angelikom u njezinom
uredu.
"Dakle. Situacija se dodatno zakomplicirala." počeo je Otto. "Jučer navečer u Beč je stigla skupina
britanskih novinara, koji bi navodno trebali izvještavati o referendumu i političkoj krizi. Naši
kontakti u Londonu dojavili su nam da se zapravo radi o skupini agenata sa nepoznatim zadatkom.
Sve su naše ispostave obaviještene o ovom i stavljene u stanje maksimalne pripravnosti. Tako će
biti i sa vama ovdje. Noćas ostajete ovdje i pazite da nitko ne pristupi artefaktima. Daljnje upute i
naredbe dobit ćete telefonom. Isključivo od mene. Uniforme i naoružanje su vam na raspolaganju.
Pitanja?"
"Alles klar" odgovorila je Angelika a Wolff je samo klimnuo glavom.
"Sretno, Heil Hitler".
Ostali su sami u uredu. Angelika je zaključala vrata za Ottom i krenula prema ormaru gdje su se
nalazile uniforme i naoružanje. Sigurnim pokretima otvorila ga je, dohvatila Luger sa prigušivačem
i dobacila ga Wolfu. I sama je uzela jedan, provjerila magazin i zataknula ga za podvezicu ispod
haljine. Pažljivo ju je promatrao dok je to radila. U njezinim pokretima i u njezinim očima nije
mogao vidjeti tragove nesigurnosti ili straha. Očito je bila vrlo dobro pripremljena za sve što dolazi.
Pospremio je svoj Luger u tuljac ispod pazuha i obukao sako.
"U redu. Kako stojimo?" upitao je.
"Imamo dopuštenje direktora muzeja da sutra cijeli dan budemo u Riznici i fotografiramo artefakte
za novo njemačko izdanje kataloga." odgovorila je. "Isto tako sa šefom osiguranja imam čvrst
dogovor da me odmah upozori na bilo kakve sumnjive radnje u ili oko muzeja. Što se tiče noćnih
čuvara, noćas će oni morati obaviti posao čuvanja a za sutra je sve već dogovoreno, u službi je Kurt
i on će većinu noći mirno prespavati u ormaru. Kuća je spremna za sutrašnju priredbu i za sve
goste."
"Odlično" nasmiješio se Wolff. "Sada samo da se pobrinemo da neki nepozvani gost ne ukrade
srebrni pribor za jelo. Ja ću u obilazak da malo promotrim situaciju, a ti vidi može li se i za danas
nešto improvizirati da budemo bliže kolekciji. Budi opet ovdje kroz 3 sata."
"Javohl, Her Haupsturmfuhrer" ljupko je odgovorila Angelika i teatralno lupila potpeticama u pod.

Dok je hodao hodnicima palače, proučavao ih, trudio se upamtiti svaku sobu i svaki kutak, stalno se
prisjećao uputa koje mu je dala Marija. Sada je ova zgrada bila cijeli njegov svijet i želio ga je
upoznati čim bolje je mogao. Muzej je bio otvoren, u prostorijama je bilo posjetitelja i on se vješto
stopio sa okolinom igrajući svoju ulogu pomoćnika kustosa Berlinskog muzeja. U početku mu se
često dešavalo da bi ga um pokušao odvući u smjeru da razmišlja o tome što se zbilo prošle noći, ali
je to uspijevao odbacivati, vraćajući svoju pažnju na okolinu i situaciju u kojoj se trenutačno nalazio
i na svoj zadatak. Bio je siguran da će uskoro dobiti objašnjenje i za prošlu noć, samo je trebao
ostati strpljiv. Zdanje palače Hofburg bilo je zaista golemo. Sadržavalo je etnografski muzej, muzej
carice Sisi, nacionalnu knjižnicu, zbirke carskih umjetnina, carske odaje otvorene za posjetitelje,
konjušnice sa školama jahanja, crkvama, kavanama. Pravi mali grad u ograđenom prostoru
ispresijecan zelenim alejama i malim trgovima. Sjeverno krilo bilo je izdvojeno i zatvoreno za
posjetitelje. Tamo se nalazila rezidencija i ured predsjednika i taj dio nije bio obuhvaćen njihovim
zadatkom. Pretpostavljao je da je taj dio imao ozbiljnije osiguranje. Ono nadležno za muzeje i
prostore otvorene za javnost bilo je prilično opušteno, osim u prostorijama sa vrijednim
umjetninama koje su osiguravali slabo naoružani čuvari. Ono što se Wolffu svidjelo, bila je pozicija
Riznice koja se nalazila gotovo u centru zdanja a do koje je vodio samo jedan hodnik. Angelikin
ured bio je također na strateški dobroj poziciji. Od njega do Riznice bilo je nekoliko minuta hoda.
Osigurati cijelo zdanje sa samo njih dvoje bila je nemoguća misija i to je odlučio prepustiti
Angelikinim čuvarima. Oni su očito očarani i manipulirani njezinom ljepotom i ženstvenošću,
slijepo ispunjavali sve njezine zahtjeve, natječući se koji će biti uslužniji i korisniji. A ona je to tako
dobro koristila. Tipična Vril-damme, nasmiješio se. Cijeli svijet vrti oko svojeg prsta. Ipak, kada
počne glavna predstava, nije bio siguran da može računati na bilo koga drugog osim na sebe i nju.
Odlučio je stoga usmjeriti se na taj unutrašnji krug oko Riznice, Angelikinog ureda i male tajne
napuštene sobice, dok će vanjskim samo izviđati i patrolirati u redovitim vremenskim razmacima.
Vratio se do Angelikinog ureda u točno dogovoreno vrijeme. Ona se također ubrzo pojavila.
"Sve je čisto, zasada." kratko ju je izvijestio.
"Muzej se uskoro zatvara" rekla je.
"Od sada pa nadalje morati ćemo biti malo oprezniji. Nabavila sam nešto što će nam biti od koristi"
dodala je i pogledom pokazala prema dvije torbe koje je ležale na njezinom stolu. Wolff im je prišao
i otvorio jednu od njih. U torbi je bila uredno složena čuvarska uniforma.
"Vrlo dobro" pohvalio ju je uz smiješak. "Neću ni pitati kako si došla do ovog, ali vrlo, vrlo
korisno."
Sjeli su za stol, Angelika je natočila kavu. Duga je noć bila pred njima. Prošli su još jednom preko
mape muzeja i dogovorili rute kojima će se kretati, izbjegavajući noćne patrole čuvara, a pri tome
ipak biti u mogućnosti da obilaze sve prilaze koji su vodili prema Riznici. Sama je Riznica bila
zaključana i bilo je dovoljno da drže čuvara na ulazu na oku i samo ga prate u njegovim obilascima.
Wolff je napravio raspored dežurstva. Do ponoći će u obilaske zajedno a nakon toga jedno će držati
na oku čuvara riznice a drugo spavati u smjenama po dva sata.

Noć je protjecala mirno. Wolff je sjedio na poziciji sa koje je mogao vidjeti osvijetljen stol noćnog
čuvara riznice. Ovaj je zabacio noge na stol, kapom zaklonio lice i pokušavao naći ugodan položaj.
Upravo se vratio iz obilaska unutrašnjosti riznice u kojem očigledno nije vidio ništa neobično.
Dvorana koja je vodila prema ulazu bila je u polumraku i Wolff je mogao nezamijećen mijenjati
pozicije na kojima je boravio, bez opasnosti da ga čuvar vidi. I sam se udobnije smjestio u ugao koji
je bio u potpunom mraku od sjena koje je na njega bacao okolni namještaj i eksponati. Tijekom
cijelog dana bio je u stalnom kontaktu sa drugim ljudima i ovo je bio prvi trenutak kada je mogao
biti sam sa sobom i osluškivati svoju unutrašnjost a bez vanjskih smetnji koje bi mu odvlačile
pažnju. Čuvar je očito već zaspao i vladala je potpuna tišina. I Wolffova je unutrašnjost bila u tišini i
on je iz te tišine crpio snagu i energiju za događaje koji će slijediti. Vanjska čula su mu i dalje bila
vrlo oštra, mogao je čuti čuvara kako prigušeno hrče i svako toliko lagano škripanje stolice kad bi
se ovaj premještao. No iznutra je bio tih. Čak i više nego što je to inače mogao učiniti. U jednom je
trenutku danas pokušao sa Angelikom započeti razgovor o ceremoniji u kojoj je sudjelovao, a kako
bi ju manipulacijom pokušao navesti da mu kaže nešto više o tome. Vrlo ga je jasno i hladnokrvno
odbila uz obrazloženje da im je strogo zabranjeno pričati o tome. Poslije toga nije više ni
pokušavao. Znao je da će mu sve biti objašnjeno u trenutku kada za to dođe vrijeme i da su praznine
koje ima u sjećanju isključiva posljedica vlastite nesposobnosti ili nespremnosti prihvaćanja ono što
je vidio. Pa ipak, osjećao se drugačije nego obično. Kao da se unutar njega probudilo nešto što je
bilo sposobno pojačati osjećaje i utiske, ubrzati mišljenje i asocijacije, ubrizgati dodatnu snagu i
adrenalin u tijelo. I kao da to nije bilo njegovo. A opet kada bi pokušao to bolje vidjeti, izmicalo mu
je, smirivalo ga i nije mogao osjetiti nikakvu opasnost. Dapače, osjećao se bolji, sigurniji i moćniji.
Minute su prolazile u potpunoj tišini. U jednom trenutku učinilo mu se da vidi sićušnu plavičastu
točku na podu nedaleko od sebe. Protrljao je oči i osvrnuo se oko sebe. Sve je bilo mirno i potpuno
u redu. Točka je i dalje bila ondje gdje je do prije nekoliko trenutaka nije bilo. Polako je ustao i
držeći se sjena u prostoriji pošao prema njoj. Pogledao je unutar sebe. Nije osjećao strah. Bilo je
tragova znatiželje i interesa, ali ni to nije mogao vidjeti kao dovoljan razlog da ustane i ode prema
mjestu gdje je točka sjala na podu. Kad je došao do tog mjesta, točka je nestala i nakon nekoliko
sekundi pojavila se nekoliko metara dalje, na zidu. To ga uopće nije iznenadilo. Bacio je pogled
prema čuvaru, koji se meškoljio na stolici i dalje spavao. Polagano je nastavio pratiti točku koja je
ponovno nestala i pojavila se nekoliko koraka dalje. Na zaslonu prozora. Otvorio ga je i izišao na
maleni balkon kojeg je prozor skrivao. Ispod njega je spavao grad. Unutar njega sve je i dalje bilo
mirno. Osjećao se vođenim ali ne i opčinjenim jer je u jednom trenutku jasno u svom perifernom
pogledu uhvatio automobil koji je prolazio pokrajnjom ulicom. Mogao ga je pratiti sve dok nije
zašao za ugao, dok mu se pažnja, polagano usmjerila prema zvjezdanom nebu. A tamo gore, baš kao
i točka koja ga je dovela do mjesta na kojem se nalazio, ugledao je zvijezdu plavičasta sjaja.
"Najbrže od svega putuju Misli. Rig Veda". Nije bio siguran da li je to bio glas unutar njegove glave
ili njegova vlastita misao. "Sve je u redu. Samo me vidi ... Aldebaran." nastavljao je glas. Uživao je
u pogledu i osjećaju koji je imao. Osjećaju mira, sigurnosti, samopouzdanja. Osjećao se velik. Velik
kao Univerzum koji se prostirao pred njegovim očima. Svakim njegovim udahom imao je osjećaj da
je sve veći, kao da je udisao prostor koji je promatrao a koji je bio beskrajan. I to sve je bio on.
Vrijeme je da se vratim, pomislio je. Još je jednom duboko udahnuo svježinu koja kao da je dolazila
direktno sa zvjezdanog neba, zatvorio oči, izdahnuo, ponovno ih otvorio i polagano se vratio na
svoje mjesto, upravo u trenutku dok se jedna sjena polako kretala prema njemu. Angelika je dolazila
da ga smijeni.
"Wolff. Vrijeme je za ustajanje". Ležao je na sofi u njezinom uredu, pokriven grubom vojničkom
dekom. Kava je mirisala na stolu. Promatrao je Angeliku kako se sigurno a opet ljupko kreće po
uredu, sklanja šalice sa stola, posprema karte, prazni pepeljaru.
"Kavu?" upitala ga je.
"Molim te" odgovorio je.
Dohvatila je šalicu sa police, ulila u nju crnu, vruću tekućinu, stavila je na mali pladanj, uzela
njegovu tabakeru i upaljač, dodala pepeljaru i sve uredno složila na stolić ispred njega te sjela preko
puta. Pričekala je da zapali cigaretu i srkne gutljaj kave.
"Dakle. Muzej se otvara za pola sata. Dnevni su čuvari na svojim položajima. Sve izgleda mirno i
svakodnevno. Predlažem da odeš do toaleta niz hodnik i središ se pa nastavljamo."
Klimnuo je i srknuo gutljaj kave. Sviđao mu se ovakav način suradnje i pitao se zašto ga i druge
službe ne upotrebljavaju. Izgledalo mu je vrlo učinkovito. U trenutku dok je ulazio nazad u ured
zazvonio je telefon. Angelika se javila i predala mu slušalicu.
"Otto" kratko je rekla.
"Wolff, slušam"
"Imamo situaciju" brzo će Otto. "Britanski novinari su u ovom trenutku na putu k vama. Imaju
rezerviran obilazak u 10.00, improvizirajte i ne gubite ih iz vida. Mislim da nije slučajnost što baš
danas idu u palaču. Budite spremni na sve."
"Marija?" upitao je Wolff.
"Vidio sam se jučer navečer na kratko sa njom. I one imaju svoje zadaće i ne mogu direktno
pomoći. Vidjet ću da li mogu osigurati još nekoga u muzeju za svaki slučaj, na vezi smo." brzo i
vojnički odgovorio je Otto.
Spustio je slušalicu i pogledao Angeliku.
"Marija i ostale žene, rade svoj posao da nam pomognu. Ako se smiriš i pokušaš osjetiti, vidjet ćeš
da, iako nisu ovdje obavljaju velik dio posla. Ne samo za nas, već i za Otta i cjelokupnu njegovu
ekipu." počela mu je objašnjavati.
"U redu", prekinuo ju je. "Možeš li ti zamijeniti službenog vodiča za tu grupu britanaca?"
"Mislim da mogu" odgovorila je.
"Možda ih možemo zavarati i odvesti na pogrešan put te ih natjerati da otkriju zašto su ovdje"
nastavio je.
"U redu" odgovorila je, "Ali prvo da tebe ubacimo u Riznicu, Idemo".
Wolff je zgrabio svoje stvari koje je ona već prije pripremila, provjerio svoj Luger, i požurio za
njom. Brzo su koračali hodnikom prema Riznici.
"Gutten Morgen, dragi Franz" maznim je glasom Angelika pozdravila čuvara ispred Riznice koji je
očito bio iznenađen što ih vidi. "Malo smo uranili, ali imamo toliko važnog posla".
"Morgen freulein Angelika" odgovorio je čuvar još uvijek zbunjen i iznenađen. Muzej još nije bio
službeno otvoren i nije očekivao posjetitelje tako rano. Angelika mu je prišla i napadno raspustila
kosu koja je do prije toga bila vezana u rep. Pogledala ga je direktno u oči i uhvatila ga za ruku.
"Fanz," nastavila je. "Herr Sterlitz je vrlo ugledan gost, a i njegov posao ovdje je vrlo važan za naš
muzej i grad. Molim te da mu omogućiš sve što mu je potrebno i osiguraš da ga nitko ne ometa u
poslu. Mislim da ćemo danas imati Riznicu zatvorenom za posjetitelje, kako bi mu omogućili
potreban mir i privatnost."
"Hm, da, naravno, to jest, ne znam, nisam dobio takve upute od šefa osiguranja" odgovorio je ovaj.
"Ah, procedura" nasmijala se Angelika, "Budi bez brige, ja ću ga podsjetiti".
Franz je počeo prtljati po ključevima i otključavati Riznicu.
"Ah, da, budi srce i donesi nam dvije kave iz kafića, možeš li?"
Nagnula se prema njemu i dalje ga držeći za ruku nešto mu je prošaptala na uho. Čovjek se samo
zacrvenio i bez pitanja se udaljio hodnikom spreman da ispuni gotovo svaku želju ove prelijepe
žene. Angelika je otvorila vrata riznice i sigurnim koracima ušla unutra. Wolff ju je slijedio.
Zamahnula je glavom, njezina crna kosa je zaplesala oko nje a u očima joj je gorjela vatra.
"Vidiš" rekla mu je zavodljivo. "Nije bilo teško. Nisu svi muškarci tako otporni na ljepotu ženske
manipulacije kao ti".
Svezala je ponovno kosu u rep, popravila suknju i sakrila podvezice koje su se nazirale te zakopčala
dva gornja gumba na košulji koja on uopće nije primijetio kada ih je raskopčala. Samo se kiselo
nasmiješio i prihvatio se raspakiravanja opreme koju je ponio. Fotoaparati, stalak, nekoliko
bilježnica, metar, povećalo, gumene rukavice. Franz se ubrzo vratio sa kavama, Angelika mu je još
nešto šapnula, nježno ga poljubila u obraz i otišla zavodnički njišući bokovima potpuno svjesna
pogleda koje su je pratili. Wolffu je bilo potrebno nekoliko sekundi da se otrgne od pogleda na
njezinu savršenu figuru koja se udaljavala. Čuvar Franz, sa druge strane samo je zbunjeno sjeo na
svoju stolicu, držeći još uvijek dvije šalice kave u rukama i gledajući netremice za njom. Wolff mu
je prišao, uzeo jednu šalicu iz ruku, izvadio tabakeru i ponudio ga cigaretom.
"Prekrasna žena, slažete li se?" upitao ga je.
"Oh, da, u pravu ste. Nikada nisam vidio ovakvu ljepotu" složio se Franz i drhtavim prstima
primakao cigaretu ustima. Angelika ga je otvorila, razvalila i lukavo ostavila Wolffu da ga dovrši,
što je ovaj odmah iskoristio.
"Dakle, Franz, moje je ime Wolfgang, Wolff za prijatelje. Što ima novo u Beču? Uživam u vašem
gradu svakog trenutka svog boravka pa bih volio da od nekog tko tu stalno živi čujem stvari koje ne
mogu pročitati u turističkom vodiču."
Nije prošlo dugo vremena i već su pili schnaps iz Wolffove čuturice, pušili, pili kavu i pričali o
ženama, Beču, Berlinu, kao najbolji prijatelji koji se nisu vidjeli godinama. Neko su vrijeme tako
razgovarali, a Wolff se trudio da čuturica sa schnapsom čim više vremena bude u Franzovoj ruci.
Pod utjecajem alkohola i Wolffove namjere da mu zarobi volju, uskoro je samo ponavljao njegove
riječi i tupog pogleda gledao ispred sebe. U tom trenutku Wolff je ustao, ispričao se važnošću svog
posla u Riznici i samo mirno ušao unutra. Iza sebe, začuo je zvuk zaključavanja vrata. Ostao je sam
i mogao je mirno obaviti ono zbog čega je bio ovdje. Neko je vrijeme promatrao kolekciju uredno
složenu u vitrini te se pokušao prisjetiti i ponovno proživjeti iskustvo koje je imao prije nekoliko
dana, kada ju je prvi puta vidio. Ništa se specijalno nije dogodilo i sve je bio sigurniji da je,
zapravo, Angelika na neki način pokrenula čudne stvari koje je tada doživio. Tko zna što se točno
ovdje događa i zašto je ta kolekcija toliko važna. A očigledno je bila važna, s obzirom koliko napora
i resursa je uloženo u njezino čuvanje.

XV
IZIDINA VOLJA

Novo vrijeme, nova svijetlost, novo kraljevstvo, novi pogled. Uzdiže se, pobijediti mora tamu koja
vlada. Isus Krist je zapovijedio, Jahve ukrao njegove riječi, čovječanstvo zbunjeno tumara u mraku.
Potrebna je nova snaga, čista Sila, snažna i pametna, također i lukava. To su njezina oružja za
borbu. Sa izvan zemaljskog carstva je došla. Djeva, koja čini Dobro, koja živi Više Dobro.
Izida, zove se Djeva. Dobro znana svima. Od Zelene zemlje, preko svih kraljevstva, svih svjetova,
svog vremena, pod svim kapama nebeskim, i dalje. Preko samog Pakla, granica užasa, demonskog i
srednjeg carstva, Izida je poznata svima, do svjetlosnog i čistog Kraljevstva Božijeg.
I djeva bijaše izabrana, da spasi život na Zemlji, da ne bude izgubljen, u tisućljetnoj patnji,
božanskom gnjevu lažnoga, od ratova i kriminala, neprekinute osvete, neobuzdane muke. Krv mu
piju, po nalogu đavla. Sluge njegovi i sluge njihove. Vladaju dugo, posjeduju Zemlju, zatvorene
drže ljude, lažu, kradu, zlato je njihova hrana, siju zavist i svađu, truju Duh i Dušu. Zatvoriše Duh u
kavez, oslobodiše tijelo. Tijela tako hodaju slobodna dok Duh je zarobljen u vječnom kruženju.
Tijelo umire ali Duh je i dalje zarobljen. Dat će mu novo, dat će mu laž u slobodi, ropstvo u zbilji.
A nitko ovdje ne umire. Sve je vješto napravljena igra. Igra zaborava, To zaboravi, Igra prisjećanja,
To se prisjeti. Žar Sotone ugasiti, leglo njegovo sa trona zbaciti. Svijet očistiti, tamu dotaknuti,
svijetlo doseći. Sjeti se. Krist je obećao: tamna sila bit će pobjeđena i to dolazi.
Sredstva za borbu prikupiti. Iz svetog hrama Valhalle, ljubičast i crni kamen koji vibriraju svjetlom.
Izida ih vrati, od sila mraka ukradene, lukavstvom Izide vraćene. Otad slave je sva velika svjetlosna
bića. Izida bijaše brza, pametna i hrabra. Uze lik dječaka i kamenje istrgnu iz Sjene. Šteta je
nadoknađena a Sotona ih sve mrzi, jer vrijedni i opasani to su mu protivnici. Izida je došla na
Zemlju da ponovno donese svijetlo. Sveti kamen ima svoje mjesto, a blago počiva pod
Undersbergom. I došao je čas da kroz njega ponovno poteče snaga i moć. Ostaje još jedno.
Napraviti sveto mjesto, skupiti muškarce i žene kojima se može vjerovati. Ostvariti ovdje što Izida
sa drugog svijeta šalje. A šalje u tihoj noći obasjanom mjesečinom i plavim sjajem Zvijezde. Onaj
koji je odabran, kome je suđeno, dobit će čast i dužnost pred Izidom. A Izida objavljuje svoju volju
tvojim mislima. Pozovi ju. Ovako:

Muškarče, pogledaj mjesec, pogledaj Zvijezdu. Prepoznaj u njihovom plavom i srebrnom sjaju,
Izida dolazi tebi i u tebe. Ako želiš ispuniti svoju dužnost ni u vječnosti nećeš stati. Ako želiš
ispuniti svoju dužnost i hrabro uz Izidu stajati, uskoro ćeš ju i sam vidjeti. Doći će i biti u tebi.
Poznaje te dugo, zna ti ime, u svetu obitelj uđi od ovog časa. Prva godina bit će učenje. Sve što
trebaš znati. Ne odustaneš li, sa pravom Izidinim vitezom ćeš se zvati. Koplje nosit ćeš. No, dug je
put koji slijedi. Kroz sve zemlje i kroz sva vremena. Svoj zemaljski život ćeš dati, novim ga
posvetiti. Vrijeme ljudima odlazi i novo kraljevstvo odmah ne dolazi. Tamo gdje drugi stare i
propadaju, ti se nećeš mijenjati. Zato ne možeš biti na jednom mjestu jer prepoznati će besmrtnost
tvoju. Dok ne približi se čas, dok posao ne bude završen, često ćeš biti sam. Uvijek. Zato dobro
odmjeri. Ne traži se samo hrabrost. Besmrtnost je božji dar i prokletstvo. Sve jedno je. Morat ćeš
uživati u vječnoj sreći, vječno se odricati, nositi ova zemaljska tijela i nikada ti se to neće svidjeti.
Drugi mogu živjeti, ali to nije tvoje. Bit ćeš u ovom svijetu ali biti nećeš sa ovog svijeta. Ako ste i
dalje odlučni, dobrodošli. U svetoj ste obitelji, zaista.

Ženo, pogledaj se u ogledalo! U ogledalu na zidu, Ona je koja Jest. Prepoznala te u zrcalu plave
vode na ribnjaku. Učini isto, što prije je moguće. U ogledalu u kojem misliš, u kojem misliš
izravno, u zrcalu, nevidljivom, u Duhu, vidi istinito i čisto. U zrcalu Sebe i svoga vremena shvati:
došlo je vrijeme. Izidin zov je odzvanjao, pjevao ti je iz noći u noć. Sjaj plave Zvijezde prodrla je u
tvoju dušu, u sam tvoj duh upisao: Borit ćeš se za Izidu, sa Izidom. Za novo doba koje dolazi, koje
koristi samo dobrim ljudima, dobrim, jakim i čistim. Izidina moć će vas ujediniti, tebe i Izidu,
besmrtne u svetoj obitelji, koja ostvaruje novo kraljevstvo. Ženo, pogledaj se u ogledalo koje je
pronašla tvoja ruka koja ne traži ništa. upravo sada, gdje sjaji na prijestolju, noću kad na nebu
svijetle mjesec i plava Zvijezda. Pogledaj što ti ogledalo pokazuje: Izida te odabire. Ona te zove. Pa
uđi u njihov krug. Bit ćeš ubrojena među njezine sestre koje se udaju za svoju braću za put kroz svo
vrijeme, u carstvo vječnosti. Po svijetu ovdje valja hodati, jer dato ti je čarobno umjetničko djelo.
Žena.

Čini što je potrebno na mnoge načine, tako da se tihe sile pokrenu, koji podupiru Djelo, pomažu
borbenom Duhu Vitezova koji bore se za novo kraljevstvo. Žene su im ravnopravne. Njezin zanat,
to je magija, nikad ne bi bilo moguće bez nje, na ovoj Zemlji u pravo vrijeme da pripremi put za
novo doba. Žene, imaju Izidinu snagu i moć, čuli ste da im je kroz zrcalo došla njezina slika.
Njihova slika. Budi Izida, Ona koja jest, primi Izidu, Onu koja jest i ona te nikada neće ostaviti.
Uvijek će ići sa tobom, nevidljiva, a opet vidjet ćeš ju. Ona je tvoj nesalomljivi štit. Vodič i
Zaštitnik i Svjetlo. Plavo. Ovo se obećanje nikad ne krši. A tvoj je novi život počeo. Unutar tebe .
Zovu te svećenicom svjetla i poznaješ sve te magične vještine. Na tebi je da vježbaš, kako bi novo
doba prevladalo. To je visoka dužnost jer u isto vrijeme, također radiš za novo kraljevstvo.
Proći ćeš sva vremena, stajati uz sve vitezove, dok sveto se Djelo ne izvrši, konačna pobjeda svjetla
ne postigne.

Svijet će tada biti veličanstven, kakav se svima posvuda sviđa. Za tim žude i gomile ljudi koji nisu
uključeni u to, tromi koji samo dopuštaju da se to dogodi tamo gdje se drugi bore. Oni koji se
predaju dosadnoj zabavi, naviknuti na svako zlo. I za njih je visoko djelo spremno. Novo doba
cvjeta i za njih, ali oni su uspavani, zarobljeni i opčinjeni. Često će svoj mač dići u zaštitu svog
tamničara. Ali i oni pripadaju svetoj gomili, zauvijek. Ne sudi im. Bori se i za njih. Sve jedno jest.
Ti, Ženo, ti, Muškarče, posao završava pobjedom."
Vrata su se otvorila i u prostoriju je ušla Angelika. Na licu joj je mogao pročitati zabrinutost od koje
se nije uspijevala odvojiti.
"Dakle" započela je. "Muzej se zatvara za posjetitelje. Prije pola sata, na radiju je priopćeno da su
kancelar Schuschinigg i predsjednik Miklas obojica primili ultimatum od Njemačke da podnesu
ostavke i da se imenuje Seyss-Inquarta kancelarom. U slučaju da odbiju Njemačka vojska će noćas
ili ujutro ući u zemlju. Partijske ćelije počele su konačno preuzimanje vlasti u većini većih gradova.
Policija i vojska su zbunjeni i obezglavljeni. Nitko ne zna što im je i kako činiti. Ista je stvar i sa
osiguranjem ovdje u muzeju."
"Englezi?" prekinuo ju je.
"To je problem. Očito je da su bili jako zainteresirani da posjete Riznicu i jako ljuti kad sam ih
odbila. Ispratila sam ih do izlaza ali osjećam da će se vratiti. Gotovo sam posve sigurna da su ovdje
u Beču da nam pomrse račune i pokušaju se domoći artefakata. I uopće ne izgledaju bezazleno.
Dobro su pripremljeni, vjerojatno i naoružani. Razgovarala sam sa šefom osiguranja o njima i
uspjela sam ga nagovoriti da pojača osiguranje parametra Riznice i da to osiguranje odgovara meni
osobno." Namignula je. "Nije ga bilo teško nagovoriti. Jedva je dočekao da problem prepusti nekom
drugom. I da... Moram doći do Marije i ostalih. Trebati ćemo njihovu pomoć. Idemo do ureda,
uskoro će doći čuvari koji su nam stavljeni na raspolaganje. Treba pripremiti novi plan."
Otišli su do ureda i brzo se presvukli u čuvarske uniforme koje je nabavila Angelika. Na mapi
unutarnjeg parametra muzeja odredili su točke gdje će rasporediti čuvare i linije kojima će
patrolirati kad padne noć. Isto tako, Wolff je zahtijevao da kolekciju prebace na sigurnije mjesto,
čim to okolnosti budu dopustile, jer osim eventualnih vanjskih napadača, nisu smjeli riskirati da
netko od čuvara posumnja u njihove motive. Čim su se dodijeljeni čuvari pojavili, njih šestorica,
uključujući i Kurta, Angelika im je ukratko objasnila situaciju i Wolff ih je odveo na mjesta na
kojima su u parovima, trebali pokrivati. Svaki je stražarski položaj imao i interni telefon, tako da su
svi bili međusobno povezani sa centralom u Angelikinom uredu. Zadovoljan obavljenim, Wolff je
krenuo nazad prema uredu. U trenutku kad je ulazio, Angelika je sa nekim razgovarala na telefon.
"..da, to je problem. Imaju najmanje trojicu Tragača. Nisam ih mogla dulje promatrati da ne bi
pobudila previše sumnje."Okrenula se i pogledala Wolffa. "Da, ovdje je, upravo je ušao." Pružila
mu je slušalicu. "Marija" kratko je rekla.
"Wolff" kratko je izgovorio u slušalicu.
"Slušaj me dobro." rekla je Marija sa druge strane žice. "Englezi uopće nisu bezazlena skupina.
Jako je važno da čim prije sklonite artefakte na sigurno."
"Naravno, Marija" odgovorio je.
"Nemam sada vremena previše za objašnjavanje. Vrlo, vrlo je važno da se smiriš i pripremiš. Kako
sada stvari stoje noćas ćeš se suočiti sa novim opasnostima koje tvoj um još nije spreman
procesuirati. Sjeti se svega što si dosada naučio i budi spreman na neočekivane stvari. Razumiješ?"
"Da" kratko je odgovorio Wolff i osjetio strah i nesigurnost kako mu se lagano uspinju duž
kralježnice.
"Ništa, ali baš ništa što se dogodi ili što budeš vidio ne smije te izbaciti iz tvojeg stanja. Ukoliko se
ne uspiješ brzo odvojiti od iznenađenja ili straha koji će se pojaviti nećeš preživjeti. Razumiješ li?"
"Da, Marija" odgovorio je.
"Wolff. Niste sami. Iako nismo u muzeju, cijela grupa radi za vas dvoje, a i Otto je na putu k vama."
napravila je stanku. "Izvršite zadatak, Hauptsturmfuhreru SS-a".
Njezine su mu riječi dale novo samopouzdanje, novu snagu. Kao da je dotakla nešto unutar njega i
pojačala. Pred očima su mu proletjele sve stvari koje je doživio u zadnje vrijeme. Toliko toga još
nije uspio shvatiti ali mu je jedno bilo jasno. Očigledno je da je uletio u nešto neobično, nešto što
prelazi njegova dosadašnja shvaćanja i poglede na svijet, nešto što se događa na nekom nivou iznad
onog na koji je navikao. Isto tako bilo je očigledno da Marija zna što govori i da on ne bi bio ovdje
gdje je a da ga ona nije dovela na to mjesto. I jedino što mu je bilo važno u ovom trenutku, bilo je
da ju ne iznevjeri i da obavi zadatak koji mu je povjerila. Pa i pod cijenu vlastitog života.
Večer se polagano spuštala nad Beč. Ulice su bile prazne, ljudi su se zatvorili u stanove očekujući
daljnji razvoj događaja. Radio je javljao da su u nekim većim gradovima članovi
Nacionalsocijalističke radničke partije, nasilno preuzeli vlast. Ponegdje je bilo i pucnjave. Vijesti sa
granice bile su šture i nedorečene. Neki su tvrdili da njemačka vojska ulazi u zemlju, neki su tvrdili
da ne. Za 20 sati bilo je predviđeno obraćanje austrijskog kancelara i svi su nestrpljivo očekivali taj
govor. Osim dvojice čuvara koji su zajedno sa Angelikom dežurali na ulasku u Riznicu, Wolff je sve
ostale okupio u njezinom uredu nekoliko minuta prije emisije. Ni sam nije točno znao što će učiniti
jer je previše toga ovisilo o tome što će objaviti. Morao je biti spreman na improvizaciju, biti smiren
i strpljiv. Baš kako mu je rekla Marija. Intenzivno je radio na smirivanju svojih misli i tijela jer je
adrenalin već kolao njegovim venama i stalno ga pozivao na brze, odrješite akcije i rješenja. Kad se
uspijevao odvojiti od toga jasno je vidio da još uvijek mora čekati na daljnji razvoj situacije prije
nego što će njegov odgovor biti potreban i opravdan. Uskoro su se čuvari u parovima pojavili u
uredu. Izvijestili su ga da je situacija mirna i svakodnevna i kako nisu mogli primijetiti nikakve
neuobičajene aktivnosti. Unutarnji parametar muzeja oko Riznice bio je tih i miran, ali je Wolff
negdje unutar sebe mogao osjetiti da je to samo zatišje pred oluju. Na radiju je počelo obraćanje
austrijskog kancelara. On je ukratko objasnio situaciju, potvrdio ultimatum koji je dobio iz Berlina i
izvijestio slušateljstvo kako nije uspio dobiti nikakvu stanu potporu austrijskoj nezavisnosti.
Svjestan situacije u kojoj se nalazila zemlja i ljudi nastavio je:
"I zbog toga sam naredio našim oružanim snagama i policiji, u slučaju da do invazije dođe, da se
povuku bez otpora. Bez otpora i bez besmislenog prolijevanja bratske krvi. Neka čekaju daljnji
razvoj događaja i nove upute koje će dobiti u sljedećim satima. Ja osobno se povlačim, podnosim
ostavku u ovom trenutku, a uz riječ i želju od srca: Neka Bog čuva Austriju".
Wolff je pažljivo promatrao čuvare. Nisu bili pretjerano iznenađeni, neki su i otvoreno podržavali
pripojenje velikom njemačkom bratu. Odlučio je da je sada trenutak. Okrenuo je broj telefona stola
ispred Riznice i kad mu se Angelika javila samo kratko rekao:
"Los!".
To je bio dogovoreni signal da akcija počinje.
"Gospodo. Čuli ste kako stvari stoje i vrijeme je da dobijete daljnje informacije." Laganim je
pokretima izvadio svoju vojničku torbu ispod stola i polagano je otvorio. "Moje je ime Wolfgang
Schepke. Hauptsturmfuhrer SS-a Velikog Njemačkog Reicha".
Izvadio je svoj automat M38 sa prigušivačem i položio ga na stol. Promatrao ih je pokušavajući
ocijeniti ima li potencijalne opasnosti da netko reagira. Uzeo je svoju kapu i stavio je na glavu.
"Freulein Angelika je također agent njemačke tajne službe i uskoro će nam se pridružiti da vas
obavijesti o situaciji i potvrdi moje navode. Gospodo, u ime SS-a i Fuhrera Adolfa Hitlera,
preuzimam zapovjedništvo nad ovom institucijom."
U sobi je bio tajac. Čuvari su se začuđeno pogledavali iznenađeni brzinom kojom se situacija
promijenila. U međuvremenu je u ured ušla Angelika. Bila je obučena u pripijeni kožni
kombinezon, sa crvenom trakom i svastikom na rukavu, kose zavezane u rep. Za pojasom je imala
futrolu sa Lugerom i dvije ručne bombe a preko ramena joj je visio MP38 sa prigušivačem.
Izgledala je u isti čas vrlo privlačno ali i vrlo opasno.
"Gospodo. Imamo informaciju da će večeras ili tokom noći određene osobe pokušati iskoristiti
situaciju i opljačkati Riznicu. Kapetan i ja smo ovdje kako bi to spriječili. Slobodni ste nam se
pridružiti a vaši napori neće ostati bez nagrade. Ili, ukoliko želite, možete odložiti oružje i zaputiti
se kući, a bez ikakve opasnosti da ćete biti kažnjeni."
Čuvari su se međusobno pogledavali. Dvojica su ustala i stala uz Angeliku.
"Ostajemo" kratko su odgovorili.
Pridružio im se i još jedan, dok se onaj zadnji dvoumio i na kraju također pristao. Wolff je u
međuvremenu čuvarsku uniformu zamijenio onom SS-a. Konačno se osjećao kao u vlastitoj koži.
Nedostajala mu je crna otmjena uniforma. Pogledao je prema Angeliki. Njezine su oči bile tamnije
nego obično i u polumraku ureda izgledalo je kao da su potpuno crne.
"Požuri" začuo je njezin glas a da nije primijetio pomicanje njezinih usnica. "Moramo biti brži".
"Gospodo" podigao je ton glasa Wolff. "Na svoje položaje i nemojte se ustručavati upotrijebiti
naoružanje" nastavio je vojničkim tonom. "Nitko, ali baš nitko osim nas ovdje noćas nema što
tražiti u Riznici i oko nje."
Čuvari su se uputili na svoja mjesta a njih dvoje su se brzim hodom uputili prema Riznici. Sada je
bio trenutak da artefakte sklone na sigurno. Dok je Angelika razgovarala sa čuvarima i objašnjavala
im situaciju, Wolff je samo prošao pored njih i ušao u Riznicu. Iz svojeg je kovčega izvadio ostatak
opreme za snimanje, pažljivo zamotao dragocjenosti u baršunastu tkaninu te položio koplje, krunu i
žezlo u njega. Brzo je izašao, zaključao vrata Riznice i mahnuo Angeliki da ga slijedi prema maloj
napuštenoj prostoriji gdje su namjeravali sakriti svoj dragocjen ulov. Prolazeći pored prozora ispred
terase Wolffu se učinilo da je ugledao malu plavu točku.
"Stani" šapnuo je kratko i polagano razmakao zavjese. "Netko je dolje u dvorištu" rekao je i
pogledom pokazao na dva automobila koja su se polako, ugašenih svjetla približavala zgradi. Kada
su se zaustavili, iz automobila je izašlo nekoliko ljudi obučenih u crno i podijelivši se u tri skupine
po dvojica zaputili se trčeći prema zgradi.
"Ovuda" povukla ga je za ruku i otvorila skrivena vrata na zidu iza baroknog stola.
Šmugnuli su u mračan prolaz. Upalila je ručnu svjetiljku i potrčala naprijed. Wolff ju je slijedio.
Nekoliko minuta poslije, Angelika je lagano odškrinula vrata na kraju hodnika. Sve je bilo čisto i
brzo su zamaknuli za ugao te se našli u napuštenoj prostoriji. Wolff je brzo spustio kovčeg u skriven
prostor na podu, izvadio je ručnu granatu i namjestio je tako da ukoliko bi netko pokušao
pomaknuti dasku koja ga je skrivala, povukao bi vezicu detonatora i aktivirao je. Na dasku su
navukli stari stol za koji je Wolff pričvrstio još jednu granatu i namjestio vezicu detonatora.
Angelika je zastala, duboko udahnula i na trenutak zaklopila oči. Wolff mogao osjetiti kako se
njezino prisustvo širi prostorom.
"Ušli su u zgradu" kratko je rekla i stisnula usnice.
"Glavno stepenište" odgovorio je Wolff. "Moraju proći onuda".
Brzo su zatvorili vrata od sobice, zaključali ih i potrčali niz hodnik. Uskoro su zauzeli pozicije uz
glavno stepenište koje je iz prizemlja vodilo na prvi kat. Sve je još uvijek bilo tiho. Nije prošlo puno
vremena i primijetili su sjene kako se približavaju stepeništu. Četvorica obučenih u crno naoružani
britanskim Stenovima polako su prilazili vješto se sakrivajući po uglovima i iza namještaja. Sa
pozicije na kojoj su Wolff i Angelika bili sakriveni, lako su pokrivali sve uglove stepeništa. Dvojica
su se približavali sa lijeve a dvojica sa desne. Wolff je mahnuo glavom pokazujući Angeliki da
pokriva desno, dok je on laganim pokretom ubacio metak u cijev i usmjerio oružje prema lijevoj
strani. U trenutku kad su se dvojica sa lijeve strane počeli penjati uz stepenište, Wolff je otvorio
paljbu i ispucao dugačak rafal. MP38 je poskakivao u njegovim rukama, tiho, bez prevelike buke,
kao da netko velikom brzinom otvara boce sa šampanjcem. Zvuk praznih čahura koji su udarale po
podu lagano je zvonio oko njega. Meci su zujali poput ubojitih pčela i zasipali su stepenište lomeći
komadiće kamena i drveta. U tom trenutku i Angelika je otvorila vatru pucajući prema desnoj strani
stepeništa. Ljudi u crnom brzo su uzvratili. Wolff je promijenio spremnik i otpuzao nekoliko metara
na desno, na poziciju sa koje će imati bolji pogled na cijelo stepenište. Kao po naredbi Angelika je
krenula lijevo. Meci su zviždali oko njihovih glava. Polagano je provirio iza svog novog zaklona i
podigao cijev automata prema novom cilju. Jedna silueta mu je bila direktno na nišanu i kratak rafal
ju je oborio na pod. Čovjek je prigušeno kriknuo i očigledno ranjen, počeo se povlačiti. Ostala
trojica su se pridigla i osula paljbu prema Wolffovoj poziciji. Sa lijeve strane Angelika je praznila
svoj magazin prema njima. Još jedna se silueta srušila na stepenice i otkotrljala se u njihovo
podnožje. U ovakvoj unakrsnoj vatri napadači nisu imali šanse probiti se na kat i odlučili su se
povući. Wolff je brzo promijenio poziciju i polako izvirio kako bi bolje vidio niz stepenište. Na
ogradi je bilo tragova krvi ali tijela nije vidio. Bilo mu je nevjerojatno da je čovjek koji je bio svega
desetak metara od njega i u kojeg je ispalio kratki rafal, preživio. Dopuzao je do Angelike koja je
ubrzano disala i pokušavala se dodatno smiriti.
"Ne možemo ostati ovdje." prošaputao je. "Sigurno nas pokušavaju napasti preko krila. Ne
razumijem" nastavio je. "Imao sam čisti hitac, nema šanse da sam ga promašio".
"Ciljaj u glavu, posebno oči, uši, nos i usta" kratko mu je odgovorila Angelika. "Pogodak u tijelo
malo znači." nastavila je. "Ne pitaj kako i zašto, gađaj u glavu i to je to".
"Hm" promrmljao je. Sjetio se Marijinog upozorenja ali nije imao vremena za razmišljanje. Negdje
iza njihovih leđa u hodnicima ili prostorijama koje su vodile prema Riznici začula su se dva pucnja
iz pištolja i krik smrtno ranjenog čovjeka. Brzo su se pogledali i požurili u smjeru iz kojih je
dolazila pucnjava.

Trčao je poluosvijetljenim hodnikom a Angelika ga je slijedila. Svijetla na zidu poskakivala su u

ritmu njegovih koraka. Ubrzano disanje i udarci njegovih čizama bili su jedini zvukovi koje je jasno
čuo. Pucnjava je u međuvremenu prestala i u hodnicima je zavladala zlokobna tišina. Plavičasto
svijetlo lagano je ocrtavalo ugao hodnika. Wolff se zaustavio i podigao ruku pokazujući Angeliki da
stane. Dva je puta duboko udahnuo kako bi smirio dah, tijelo i um. Čvrsto je zatvorio oči i lagano
protresao glavom. Kakva je to plavičasta svijetlost? Nije mu se činilo da dolazi iza ugla, već mu je
izgledalo kao da dolazi iz njegove glave. Angelika ga je uhvatila za ruku i pogledala u oči. Samo joj
je klimnuo da je sve u redu i polagano se počeo približavati uglu. Plavičasta svijetlost je nestala i
zamijenili su je treperavi bljeskovi svjetiljke koja je pregarala u kratkom spoju. Mogao je čuti
pucketanje struje. Polako je provirio iza ugla. Jedan je čovjek ležao u uglu naslonjen na zid i
rukama pritiskao vlastiti vrat. Noge su mu se grčile dok se borio za svaki dah, polako se gušeći i
krkljajući. Nekoliko koraka dalje ugledao je drugog čovjeka kako leži na leđima dok je nad njim
bila crna silueta britanskog komandosa koji je klečao i kao da mu se unosio u lice. Bio je leđima
okrenut prema uglu i Wolff nije mogao točno vidjeti što radi. Podigao je svoj automat i počeo pucati
prema silueti. Velikom brzinom komandos se otkotrljao u stranu, podigao svoje oružje i uzvratio
vatru. Meci su se zabijali u zid i komadići odlomljenog zida zasuli su Wolffovo lice. Povukao se i
izvadio novi okvir. U isti čas Angelika je iskočila iza njega i zasula Engleza novim rafalom.
Pričekao je par sekundi i, u trenutku dok se ona povlačila nazad iza ugla da promjeni spremnik,
iskočio iza ugla držeći automat spremnim za novi rafal. Komandos je, očito ranjen pokušavao
otpuzati u zaklon. Krajičkom oka primijetio je pokret iza prevrnuta stola, nekoliko metara lijevo od
sebe i instinktivno se bacio na pod. Kratki rafal mu je proletio iznad glave i zabio se u zid na mjestu
gdje je prije sekunde stajao. Okrenuo je cijev prema mjestu sa kojeg je rafal došao i ispalio par
metaka u tom smjeru. Angelika se, zaklonjena zidom hodnika, polako približavala uglu. Wolff je
brzo otpuzao do stupa koji mu je pružio relativnu zaštitu od komandosa iza stola i ispalio par
metaka u njegovom smjeru kako bi privukao njegovu pažnju i omogućio Angeliki da se dodatno
približi. U trenutku dok je ovaj mijenjao spremnik na oružju, ona je iskočila iza ugla prema njemu, i
ispalila par metaka u njega. Vidio ju je kako ga je opkoračila, izvadila svoj Luger i ispalila mu tri
metka u glavu. Začuo se prodoran, gotovo životinjski krik dok je Angelika ponovno podigla
automat i počela pucati u nešto što se velikom brzinom udaljavalo. Wolff nije mogao dobro vidjeti
što je to, vidio je samo sjenu koja je brzo zaobilazila prepreke i nestala u polumraku. Uostalom nije
bilo ni vremena za čuđenje ili propitkivanje jer je drugi, ranjeni komandos dopuzao do novog
zaklona i iz pištolja počeo pucati prema Angeliki. Wolff je skočio na noge i u tri skoka se našao iza
leđa ranjenog komandosa. Ispalio mu je metak između lopatica, koji je napravio veliku rupu na
njegovim leđima, otkinuo nekoliko komadića kože, mesa i kostiju koji su pomiješani sa krvlju
poprskali njegovu čizmu. Gusta krv počela je kuljati iz rane. Na njegovo veliko iznenađenje, čovjek
nije bio mrtav, već se počeo okretati prema njemu i podizati pištolj. U sekundi koja je potrajala kao
vječnost, Wolff je na njegovom lijevom uhu primijetio plavu točku i instinktivno opalio metak na to
mjesto. Uslijedio je kratak prodoran krik i čovjekova glava, raznesene lijeve strane, tupo je udarila u
pod. Lokva krvi brzo se širila po podu. Wolff je brzo zamijenio okvir i pogledom potražio Angeliku.
Oprezno je prilazila mjestu na kojem je stajao i dalje držeći automat spremna za daljnju borbu.
"Ne brini, ovaj je gotov! A tvoj?" upitao ju je. Kimnula je i brzo kleknula da bi izbliza pogledala
ranu na glavi mrtvog komandosa. Kao da je nešto tražila u masi mozga, krvi i dijelova lubanje.
Nakon par sekundi, ustala je i nasmiješila mu se.
"Čestitam" rekla je. "Upravo si sredio svojeg prvog Tragača. Nemamo vremena za objašnjavanje,
oni sada točno znaju raspored čuvarskih mjesta, put do Riznice i vjerojatno su krenuli u tom
smjeru" nastavila je.
"Kako znaju?" nije mu bilo jasno.
"Izvukli su to iz njega" pokazala je glavom prema mrtvom čuvaru koji je ležao na leđima.
"Doslovno!"
Na mjestu gdje je nekad bilo njegovo oko, zjapila je krvava praznina, kao da je nešto probušilo
veliku rupu u njegovoj glavi. Wolff je znao da to ne može biti rana od metka ili noža. Nije mogao
razumjeti što se događa. Bilo je previše stvari koje se nikako nisu uklapale u njegovo iskustvo i ono
što je već vidio ili znao. Jedino što mu je držalo um fokusiranim i bez previše pitanja bilo je
Marijino upozorenje da će se noćas dešavati gomila čudnih stvari. On se samo prilagođavao
situacijama i učio u hodu, a bez da je tražio dodatna objašnjenja.
"Odlično" cinično je rekao, "I mi ćemo prema Riznici. Bolje je da čim dulje branimo mjesto gdje
nema srebrnine i zavlačimo ih" namignuo joj je. Pokrivajući jedno drugo oprezno su se zaputili
hodnikom prema njezinom uredu gdje su trebali pokupiti dodatnu municiju i dalje prema Riznici.
Negdje iz smjera glavnog stepeništa začuli su nekoliko pucnjeva iz pištolja. Očigledno je njihova
patrola naletjela na drugu skupinu Engleza. Nemajući iluziju koliko dugo priučeni čuvari sa
pištoljima mogu izdržati protiv odlično obučenih komandosa, koji pri tome pokazuju nadljudsku
izdržljivost, Wolff je samo hladno odmahnuo glavom i pokazao Angeliki da se neće vraćati prema
stepeništu. Žrtvovat će dvojicu čuvara i dobiti barem malo vremena da sljedeći parametar obrane
postave u dvorani iz koje je jedino bilo moguće doći do hodnika koji je vodio u Riznicu.

"Kurt!" povikala je Angelika dok su se približavali stražarskom mjestu ispred Riznice. "Kurt, jeste li
ovdje!?!" povikala je glasnije.
"Angelika?" začuo se glas iza prevrnuta stola. "Tu smo! Što se, do vraga događa? Tko puca?"
"Dolazimo. Nicht schiessen!" viknula je i mahnula Wolffu da je prati.
"Engleski komandosi su u muzeju".
"Što? Englezi? Komandosi? Kog vraga rade ovdje?" upitao je drugi čuvar u panici.
"Žele opljačkati Riznicu. Koriste kaos koji je u zemlji da opljačkaju naše nacionalno blago"
odgovorio je Wolff. "Pomoć je na putu. Na nama je da ih zadržimo koliko god dugo možemo"
dodao je.
"Da zadržimo Engleske komandose? Mi? Vi ste ludi. Trebamo se tornjati odavde dok još možemo"
povikao je Kurt.
"Kasno je za to, dragi" odgovorila mu je Angelika i stisnula mu ruku. "Drže glavno stepenište i
dolaze." nastavila je.
"Jedino što možemo jest da se utvrdimo ovdje i pokušamo ih odbiti" nadovezao se Wolff. "Dvojicu
smo već sredili, tu je njihovo oružje. Iskoristite ga." rekao je i čizmom udario o torbu koju su
donijeli.
"Što je sa ostalim našima?" upitao je Kurt, ubacujući okvir u engleski automat.
"Mrtvi" kratko je odgovorio Wolff.
"Blagi Bože, gotovi smo." rezignirano će drugi čuvar.
"Ti." povikala je Angelika i prostrijelila ga pogledom. "Kako se zoveš?"
"Walter" kratko će ovaj.
"Walter. Saberi se i usredotoči. To je jedino što te može spasiti. I slušaj što ti se kaže."
"U redu" odgovorio je Walter, duboko udahnuo i drhtavim rukama dohvatio krvavi engleski Sten.
"Ostani ovdje iza stola" rekao mu je Wolff, "Ti Kurt, tamo iza onog stupa u uglu. Pokrivajte prolaz.
Angelika i ja ćemo do dvorane. Kad zagusti povući ćemo se prema vama, pa pazite u što pucate i
štedite municiju, klar?"
"Javohl" odgovorili su uglas.

Wolff i Angelika brzo su se zaputili prema dvorani i zauzeli pozicije blizu početka hodnika sa kojih
su mogli pokrivati većinu dvorane. Brzo su razbili nekoliko sijalica kako bi njihove pozicije ostale u
mraku a smjer iz kojeg su se trebali pojaviti napadači ostao je osvijetljen. Uz automate i Lugere
imali su svaki i po jednu Stiel granatu. Wolff je odvrnuo prigušivač sa automata i odložio ga pored
sebe. Tišina je bila sablasna. Na brzinu zatvorio oči i u mislima odradio tehniku smirivanja uma i
izoštravanja čula koju je već toliko puta napravio da je mogao proizvesti osjećaj u nekoliko sekundi.
Negdje vani crkveni sat je zvonio za puni sat. Ništa se u dvorani ispred njega nije micalo. Prolazile
su napete minute, a Wolff je mogao osjetiti otkucaje svog srca i činilo mu se da zvuk njegovog
disanja odjekuje prostorijom. Nekoliko metara od njega Angelika je pozorno gledala ispred sebe
kao da pogledom pokušava prodrijeti kroz zidove i zatvorena vrata. U jednom trenutku pucnula je
prstima kako bi provukla njegovu pozornost. Pokazala je prema lijevim vratima, na kojima se kvaka
lagano počela pomicati. Wolff je polako podigao nišan automata i usmjerio ga prema vratima.
Lijevom je rukom podigao granatu, čija je zaštitna kapica već bila skinuta i zubima lagano prihvatio
tanki konopac koji je služio da je aktivira. Začuo je tihi metalni zvuk i ugledao objekt koji se polako
kotrljao od vrata prema sredini dvorane. Dimna granata. U trenutku prije nego što se aktivirala,
Wolff je zubima izvukao osigurač i zavitlao svoju granatu prema vratima. Odjeknula je snažna
eksplozija koja je raznijela vrata i komad zida. Dim je sukljao iz engleske dimne bombe i počeo
ispunjavati prostor u dvorani. Angelika je zapucala u smjeru vrata. U Wolffovoj je glavi bljesnula
plavičasta svjetlost i pozornost mu usmjerila prema drugim vratima, baš u trenutku kad su se ona uz
tresak otvorila. Dvije su siluete uletjele u dvoranu sipajući rafale prema poziciji sa koje je Angelika
pucala, prisiljavajući ju da se priljubi uz pod. Wolff je podigao automat i sasuo kratki rafal u
njihovom smjeru. Jedan je komandos zateturao i pao pogođen u koljeno. Brzo se otkotrljao u stranu
iza stupa. Drugi je skočio u drugu stranu i sakrio se iza fotelje. U isto vrijeme kroz dimnu zavjesu
kroz druga vrata napadala su druga dvojica pucajući prema Wolffu. Otpuzao nekoliko koraka prema
hodniku i ponovno zapucao prema njima. Angelika je izvukla osigurač granate i zavitlala je prema
stupu iza kojeg se sakrivao ranjeni komandos. Granata je udarila u zid, odbila se iza stupa sekundu
prije nego što je eksplodirala i raskomadala čovjeka koji se skrivao iza stupa. Komadi njegovog
tijela razletjeli su se na sve strane a na zidu iza stupa, sitniji komadići lagano su se spuštali prema
zemlji ostavljajući za sebe krvave tragove. Krajičkom oka Wolff je ugledao okrugli predmet koji je
letio prema mjestu odakle se Angelika već povlačila.
"Granate!" povikao je, skočio na noge i bacio se iza ugla hodnika.
Angelika se poput velike mačke izvila u skok i zamakla za ugao hodnika u trenutku kad je granata
eksplodirala. Udarni val odbacio ju je u zid, no brzo se ustala i pohitala iza slijedećeg ugla. Wolff je
isturio automat iza ugla i ispalio ostatak spremnika prema napadačima te joj se trčećim korakom
pridružio. Uz cijenu jednog komandosa Englezi su zauzeli posljednju prostoriju ispred ulaska u
Riznicu. Nova je granata poletjela niz hodnik ali je udarila u ugao i eksplodirala u samom hodniku.
Iako nitko nije bio ozljeđen, učinak eksplozije u ograničenom prostoru izazvao je gomilu dima i
krhotina koji su letjeli po zraku. Wolff i Angelika su se morali skloniti sa uglova, ali je zato Walter
iza stola počeo pucati iz automata niz hodnik. Jedan se Englez bacio na pod i provirujući iza ugla
uzvratio paljbu prema Walteru. Ovaj se ponovno sakrio iza stola. Meci i komadići drveta letjeli su
oko njega. Wolff je provirio iza ugla i opalio jedan jedini metak pažljivo nišaneći prema mjestu
odakle se pucalo prema Walteru. Pogodio je Engleza direktno u oko. Od siline udarca metka,
njegova je glava prsnula poput lubenice i mješavina krvi, komada mozga i kostiju razletjela se po
zidu i podu oko mjesta gdje je pao. Drugi je Englez zapucao prema Wolffu. Meci su ga pogodili u
rame i podlakticu. Oštra bol i vrelina su kao plimni val protutnjali njegovim tijelom. Automat mu je
ispao iz ruke i sa treskom pao na pod. Energija udarca širila se kroz njega, presjekla mu koljena,
koja su popustila i od pretrpljenog šoka samo je sjeo. Walter je pucao iz pištolja niz hodnik u
trenutku kada ga je metak pogodio u vrat. Krkljajući se srušio na pod i u smrtnom šoku pokušavao
zaustaviti krv koja je šikljala iz njegovog vrata i gušila ga. Kurt je u svom uglu počeo panično
vrištati. Odbacio je svoj automat i rukama se uhvatio za koljena pokušavajući se zaštititi te počeo
zazivati majku. Angelika je isturila automat iza ugla, ispalila cijeli okvir prema englezima i
otkotrljala se prema Wolffu. Njegova je desna ruka beživotno visjela dok mu je bol smrskane kosti
parao mozak. Pogledala ga je u oči i kratko rekla.
"Ostani ovdje. Budi tu. Trebam Tebe".
Njezine su riječi poput oštrog noža rezale njegovu bol, vraćajući ga k sebi. Podigla je njegov
automat sa poda, uhvatila ga za lijevu ruku i počela povlačiti prema vratima koja su vodila u
Riznicu. Wolff je teturao za njom pokušavajući se pribrati i pobijediti sve jaču bol i paralizu koja se
širila njegovim tijelom. Serija plavičastih bljeskova u njegovoj glavi kao da mu je dala dodatnu
snagu. Angelika se okrenula i ispalila još jedan rafal prema hodniku, dok je Wolff preskakivao
preko Waltera koji je još uvijek umirao gušeći se u vlastitoj krvi na podu iza stola. Lijevom je
rukom otvorio vrata i bacio se na pod Riznice te počeo puzati prema unutarnjoj prostoriji. Angelika
je također uspjela ući u Riznicu, zalupivši vratima baš u trenutku kad je eksplodirala nova granata.
Od siline udarca vrata su izletjela iz šarki i odbacila Angeliku na obližnju vitrinu. Sva su stakla na
vitrinama popucala i kiša svjetlucavih komadića zasula je Wolffa koji je ležalo na podu. Osjetio je
kako mu se krv slijeva niz lice. Komadići stakla zabili su se samo nekoliko centimetra ispod
njegovog desnog oka a iz velike posjekotine na čelu krv mu se slijevala u lijevo oko. U glavi mu je
bubnjalo, u ušima zavijalo. Bol u desnoj ruci gasila mu je svijest. Angelika je nepomično ležala na
razbijenoj vitrini, djelomično pokrivena velikim komadom teških drvenih vrata.

XVI
Glas unutar Marije je utihnuo. Otkrivenje je bilo snažno i duboko se utisnulo u njezin um. Inače je
imala osjećaj da Izidin glas dolazi negdje iznad nje i ulazi joj u glavu. Ovaj put osjećala je kao da
ulazi kroz sredinu grudi. Razumom baš i nije najbolje točno razumjela što se od nje traži, ali osjećaj
unutar nje kao da je to nepogrešivo znao. Pa ipak, u glavi joj je i dalje ostajalo pitanje. Zašto baš
ona? A Izida je osjećala te misli.
"Marija, ti odgovaraš ovoj ulozi kao što ta uloga odgovara tebi. Posjeduješ karizmu koja je
potrebna, izgled i poziciju za to. Povest ćeš čovječanstvo u novo doba. Ti to možeš!"
Dok je tako govorila, Marijina je ruka na papiru iscrtala nešto što je sličilo na prikaz munje.
"Što je ovo?" upitala je.
"To je simbol naše neraskidive povezanosti. Božansko svijetlo, energija, Sila sa kojom smo
povezani. I prije je ta Sila prolazila kroz tebe, no od sada će i djelovati putem tebe na ovaj svijet,
ovu ravan. Prihvaćajući Izidinu volju, otvorila si se toj Sili i pozvala je. Ona je Ti, Ti si Ona. Dvoje
je postalo Jedno."
"Ove tvoje riječi... zvuče mi strano i nepoznato, a ipak imam osjećaj da ih oduvijek poznajem. Ipak,
još uvijek imam puno pitanja za tebe". Osjećala je lagani stid. Nikako nije mogla do kraja umiriti
um koji je i dalje postavljao pitanja.
"Na sva ćeš dobiti odgovore. Na neka prije a na neka kasnije. Mogućnost da ti odgovorim na njih i
dalje leži u tvom napredovanju. Sa svakom novom razinom, otkriti će ti se novi odgovori." ponovno
joj je objasnila Izida.
"Što je Zelena zemlja?"
"Ono što nazivate zagrobni život, zapravo je ravan, Zelena zemlja. Moj svijet, Zemlja, ostali planeti
naseljeni humanoidima ili sličnim bićima nalaze se na toj ravni. Nema broja koliko ima Svjetova na
Zelenoj zemlji. Isto tako postoje ravni koje su iznad i koje su ispod. One koje su bliže Raju i one
koje su bliže Paklu. Na rubovima Zelene zemlje, neopisivo daleko nalazi se Demonski kanal,
zastrašujuć ali tih. U ravni Zelene zemlje postoje mnogi uspavani Svjetovi, kao i tiha Dolina
potonulih. Zemljani dolaze odande. Prvo da istražuju i razvijaju se u ovoj ravni da bi na kraju prešli
u sljedeću, na svom putu kući. Svega ima u ravni Zelene zemlje. Dobra i zala svih vrsta i oblika.
Nakon smrti tijela, otvaraju se prolazi u ovisnosti što smo učinili u ovom životu. Ili se vraćamo na
početak istog života da bi ga ponovili ili uzimamo neku drugu ulogu ukoliko smo dosadašnju
usvojili ali ostajemo na ravni Zelene zemlje ili imamo mogućnost prelaska na sljedeću ravan.
Svatko sam bira svoj put."
Mariji su se svidjele te riječi.
"Tvoj svijet i moj svijet su povezani i mi smo jedno", nasmiješila se, "Zelena zemlja je tvoj i moj
dom. Različita područja na istoj ravni su mi novost. O tome prije nisam razmišljala na taj način.
Sljedeće pitanje koje imam je kako ću aktivirati Magna Figuru?" direktno je nastavila sa pitanjima.
"Uskoro ćeš sama dobiti odgovor i na to pitanje ali prvo ti moram dati još neke upute. Da bi se naše
snage povezale moramo se i mi povezati. Potrebna nam je Grupa odabranih muškaraca i žena. Oba
su principa bitna. Simbol ženskog principa je ogledalo. Ankh ti je poznat."
Marija je potvrdno klimnula glavom.
"Simbol muškog principa je Koplje. Ono muškarcima donosi hrabrost. Grupa mora poštivati
striktna pravila. Svaki muškarac i svaka žena posjeduju osnovnu vibraciju za daljnji razvoj ali se od
izabranih traži puno više. Tvoj je sljedeći zadatak čvrsto se povezati sa mnom. Da Dvoje postane
Jedno. Nakon toga, preko nas će se, povezati i ostali. Za to nam je potrebna Magna Figura. Tvoja
snaga i intuicija već su dovoljne da možeš aktivirati napravu. Vjeruj u njih i uspjet ćeš."
"Dugačak i težak je put preda mnom" zaključila je Marija.
"Koračati ćeš njime, Marija. I sama osjećaš da tvoja snaga raste. Sada ću ti prenijeti pravila za
buduće članove Grupe.

Wolff se uz veliku bol uspio nasloniti na zid, pokušavajući lijevom rukom izvući pištolj. Dvije crne
siluete pojavile su se u oblaku prašine i krenule su prema njemu. Nekako je podigao pištolj i kroz
izmaglicu od boli i krvi usmjerio ga prema jednom od njih. Opalio je metak koji je samo za koji
centimetar promašio i završio u zidu iza njih. Snažan udarac nogom izbio mu je pištolj iz ruke. Ova
su ga dvojica grubo podigla i polegla na stol. Jedan ga je držao na nišanu pištolja dok je drugi
pretraživao prostoriju.
"Its not here, for fucks sake. Its not here!" povikao je.
"Gdje je! Gdje je prokleto koplje, prokleti naci" povikao je englez na njemačkom uhvativši Wolffa
za glavu počevši udarati njome o stol.
"Easy, boy" smirivao ga je drugi. "Provjeri nacističku kučku i pobrini se da njezin Skakač
odskakuće u vječna lovišta."
Nagnuo se nad Wolfa, približio se njegovom licu i oštro ga pogledao u oči.
"Sada ćeš nam reći sve, a onda ćeš umrijeti."
Njegove tamne oči izgledale su jezivo, predatorski, životinjski, gotovo demonski. Wolffu se učinilo
da je u njima ugledao pokret. Nešto tamno, sjenovito kao da se premjestilo iz jednog oka u drugo.
Osjetio je strah, pravi životinjski iskonski strah od nepoznatog. U isto vrijeme pokreti unutar oka
koje ga je netremice gledalo privlačili su svu njegovu pažnju.
"Idi u pakao!" kroz zube je procijedio Wolff.
"Da idem?" upitao je komandos ledenim glasom. "Zašto?" upitao je polagano. "Planiramo ga
dovesti ovdje." Zlobno se osmjehnuo.
"Seek" prosiktao je a Wolf nije mogao sa sigurnošću reći je li ovaj samo siktao ili je upotrijebio
riječ na engleskom.
Unutar komandosove zjenice ugledao je dvije sićušne crvene točkice. Gotovo kao oči nečeg što je
bilo skriveno u njegovoj glavi i kroz oko ga strijeljalo pogledom. Sa jedne strane bilo je strašno i
opasno, sa druge neobično te mu je i dalje, snažno privlačilo pažnju. Kao da ga je zvalo da mu se
otvori, prepusti, kao da je tražilo načina da prodre u njegovo oko, njegovu glavu, njegov mozak.
Osjetio je vrućinu i pritisak, oko ga je počelo peći ali nije mogao trepnuti. Samo je zurio u prizor
ispred sebe. Pokušao je boriti se da ostane svijestan ali su se pritisak i vrelina pojačavali i imao je
osjećaj da gubi teritorij. Njegova se svijest polako povlačila i prepuštala prostor sjeni koja kao da je
izlazila iz oka koje ga je promatralo. Tijelo mu je bilo potpuno ukočeno i nije se mogao pomaknuti.
U trbuhu mu je divljao strah, znatiželja, želja da se preda i da sve ovo čim prije završi. Jedino mu je
još u glavi negdje ostalo sve ono što mu je Marija govorila i grozničavo je pokušavao to iskoristiti
za borbu sa stanjem koje ga je preuzimalo. Poput magneta, sjena u englezovom oku privlačila je sve
njegove strahove, osjećaje, ideje, bolove u tijelu. Nalik crnoj gustoj magli ta se nakupina
povećavala i penjala se njegovim tijelom prema glavi. Kao velika vojska tame koja guta sve pred
sobom i napreduje prema posljednjoj utvrdi na svijetlu. Odjednom, crvene oči unutar komandosove
glave, poskočile su i skrenule pogled sa njega. U djeliću sekunde vidio je brz pokret sjene koja kao
da se premještala iz jednog oka u drugo i dalje. Prije nego što se komandosovo tijelo uspjelo
pomaknuti, sa vrata su se začuli pucnjevi. Jedan mu je metak probio pluća. Krv iz rane poprskala je
Wolffa po licu, dok je englez padao prema njemu i dalje prema podu.
"Krepajte gadovi prokleti" vrištao je Kurt dok je praznio spremnik automata u glavu drugog
komandosa koji je isto tako bio nagnut nad Angeliku, koja je nepomično ležala pod njim.
"Gubi se od nje, nakazo!" vikao je kao u transu.
Komandosova glava bila je u trenutku pretvorena u kašastu smjesu mesa, mozga i kostiju. Tijelo mu
se beživotno srušilo na pod.
"Angelika, Angelika" dozivao ju je Kurt. "Gotovo je. Sredili smo gadove."
Nagnuo se nad nju, brišući krv i prašinu sa njenog lica. Wolff je odahnuo i spustio glavu na stol.
Ponovno je bio na rubu da izgubi svijest i zatvorio je oči te počeo duboko disati da povrati snagu i
fokus. Pokušavao se smiriti ali je u njegovom desnom oku snažno bljeskalo plavo svijetlo i pozivalo
ga na uzbunu. Brzo je otvorio oči i ugledao crnu figuru kako se brzo približava Kurtu. Pokušao je
viknuti ali bilo je prekasno. Nož je sijevnuo i Kurt se uz krkljanje srušio na pod. Komandos je
kleknuo, koljenom mu pritisnuo vrat i zario mu nož u srce. Nekoliko je puta Kurtovo tijelo brzo
trznulo nogama i nakon toga se smirilo. Wolff se uspio podići sa stola i pokušavao je pogledom
pronaći neko oružje. Englez se okrenuo prema njemu, potrčao i uhvatio ga za vrat. Velika rana na
njegovim prsima kao da ga uopće nije smetala. Držeći Wolffa desnom rukom, lijevom je posegnuo
u džep, izvadio smotuljak zavoja sa prvu pomoć i snažno ga stisnuo na svoju ranu tako
zaustavljajući krv koja je curila iz rane i mjehuriće zraka koji su šištali iz njegovih propucanih
pluća. Bio je toliko snažan da je uspio Wolffa podići sa zemlje. Stisak englezove šake bio je poput
čeličnog okova i morao se boriti za svaki udah dok ga je komandos ponovno fiksirao pogledom.
"Gdje je koplje?" upitao je. "Seek" ponovno je zasiktao i brzo vratio Wolffa u situaciju da ponovno
pokuša obraniti svoju svijest pred njegovim napadom da je preuzme.
Malene crvene oči prodirale su kroz njegovo oko i polako mu počele ulaziti u glavu. Tamna masa iz
Wolffove podsvijesti nanovo je kuljala prema njegovoj glavi privučena neodoljivim zovom
došljaka. Želja da se prepusti i preda bivala je sve jača i jača dok mu je oko gorjelo od vrućine i
pritiska.
"Gotovo je" proletjelo mu je kroz glavu. "Marija," pomislio je "Razočarao sam te".
Svijest i svijetlo unutar njega polako se gasilo. Odjednom, negdje iz najskrivenijeg kutka njegove
glave ili njegovog uma, pojavila se snažna plava svijetlost i kao da je udarila u sjenu koja je kroz
njegovo oko već ulazila u njegovu glavu. Svijest mu se počela buditi i odupirati tami koja ga je do
tog trenutka preuzimala. Iz englezove se glave začuo krik, crvene su oči popustile stisak i polako,
kao ranjena zvijer, počele se povlačiti.
"Zanimljivo" procijedio je Englez. "Još jedan Skakač". Lijevom je rukom odbacio zavoj, podigao
pištolj i prislonio ga Wolffu na čelo.
"Die, you blue son of a bitch!"
Nije stigao opaliti. Oštrica noža probila mu je bubnjić i prošla kroz mozak. Stisak je popustio i
Wolff je pao na zemlju. Beživotno englezovo tijelo stropoštalo se pored njega. Krajičkom oka
ugledao je sjenu koja, kao da je izašla iz njegove glave i poput neke životinje u nekoliko skokova
brzo pobjegla kroz vrata Riznice. Podigao je pogled. Iznad njega je stajao Otto, brišući svoj dugački
SS bodež o rukav.
"Izgledaš kao apsolutna definicija nereda, kapetane SS-a." rekao je namignuvši mu. Iza njega je
stajalo nekoliko SS-ovaca u punoj ratnoj opremi. Dvojica su već pomagali Angeliki koja je ipak bila
živa. Pogledala je prema Wolffu i zadovoljno mu kimnula glavom.
"Artefakti?" kratko je upitao Otto.
"Na sigurnom" odgovorio mu je, uz kiseli osmijeh.
"Odličan posao, kapetane... Sanitat!" povikao je "Pokrpajte ovaj rusvaj! Šefovi su na putu ovamo,
kapetane. Borba je možda gotova ali sada slijedi politika".
Posegnuo je u džep, izvadio prsten iz njega i nataknuo ga na Wolffov desni kažiprst. Bio je to veliki
zlatni pečatnjak obrubljen ukrasom od hrastova lišća. U sredini se nalazila velika runa koja je
predstavljala znak Vrila.
"Nemoj se veseliti. Ovo ne znači da smo nas dvojica zaručeni". Prasnuli su u smijeh.

Sjedili su u carskoj dvorani za primanje, pušili i prepričavali svoje događaje te burne noći. Wolff je
imao desnu ruku uredno previjenu i zavezanu maramom oko ramena te očišćenu i saniranu ranu
ispod lijevog oka. Nekoliko modrica na licu polako su dobivale ljubičastu boju. Nadlaktična kost
desne ruke nije bila slomljena već je samo napukla. Boničar koji ga je previo, rekao mu je da će
ruka biti kao nova kroz samo nekoliko tjedana. Angelika je imala širok zavoj zavezan oko glave.
Eksplozija posljednje granate tamo u Riznici, odbacila ju je u zid u koji je udarila glavom i izgubila
svijest. Imala je još nekoliko površinskih rana po tijelu i duboku posjekotinu na desnom bedru. I
njezino je lice bilo prošarano sitnijim posjekotinama od stakla i komadića drveta ili kamena. Veliki
podlijev krvi ispod desnog oka bio je već gotovo crn. Još uvijek joj se povremeno znalo zavrtiti u
glavi dok je sjedila i ispijala vrući čaj sa rumom. Otto im je donio nove i čiste uniforme koje su uz
pomoć bolničara presvukli. Iako su izgledali pretučeno i umorno, zapravo su bili zvijezde večeri.
Čak ni Otto, koji je, nakon što su on i njegovi ljudi konačno osigurali muzej, uspio spriječiti
razularenu nacističku rulju da ubije austrijskog predsjednika u susjednom kompleksu, nije imao
takvu noć iza sebe kao njih dvoje. Umorni ali zadovoljni slušali su ljude oko sebe i polako otkrivali
cjelokupnu priču o noći ususret Anshlussu. Još tamo negdje oko ponoći austrijski predsjednik
Wilhelm Miklas, podnio je ostavku i konačno imenovao Seyss-Inquarta kancelarom. Ovaj je
ponovno pozvao austrijsku vojsku i policiju da se ne suprotstavlja jedinicama njemačke 8. armije,
koje su na nekim mjestima već prelazile granicu. Himmler i Heydrich navodno su već bili na putu
prema Beču a i Hitler je imao u planu vrlo brzo posjetiti austrijsku prijestolnicu. Situacija se u
zemlji smirivala i većina stanovništva očigledno je podržavala pripajanje te pripremala svečane
dočeke za njemačku vojsku i nacističke glavešine. Ovdje u Muzeju, na stolu koji su osiguravala
dvojica mladih, do zuba naoružanih SS-ovaca, ležala je kolekcija Imperial Regalia, i posebno
izdvojeno Koplje Sudbine, Sveto koplje ili Longinovo koplje, prvi ratni plijen koji su za Njemačku
osigurali Vril i SS. Iako zadovoljan i ponosan na uspješno obavljen zadatak, u Wolffovoj je glavi
bila zbrka. Tek sada, kad je adrenalin malo popustio i kad nije morao biti usmjeren na borbu,
zadatak i preživljavanje, njegov je mozak počeo procesuirati sve čudne događaje koji su se dogodili
tijekom bitke za Riznicu. Crvene oči koje su ga promatrale iz oka onog engleza nije mogao izbaciti
iz glave. Isto tako, njihova nadljudska snaga kojom su podnosili inače smrtonosne rane tjerala mu je
strah u kosti. Tu je bila i Angelika, koja je također pokazala gotovo nadljudske sposobnosti a ono
što ga je posebno brinulo bio je osjećaj da se i sa njim samim nešto neshvatljivo događa. Osjećao je
da nije sam u vlastitom tijelu i to ga je činilo nemirnim i nervoznim. Imao je toliko pitanja, a nije ih
imao kome postaviti. Također dobro se sjećao Angelike kako puca i pokušava pogoditi nešto što je
bježalo iz tijela engleza kojeg je nekoliko trenutaka prije, ubila. I na kraju, jasno se sjećao iste takve
sjene koja je pobjegla iz Riznice u trenutku kada je Otto ubio posljednjeg komandosa. Otto, očito,
nije ništa čudno primijetio iako mu je sjena doslovno prošla između nogu a da on nije reagirao.
Nekoliko je puta pogledao prema Angeliki, kao da traži odgovore, a ona bi mu samo lagano dala
znak glavom da se strpi i da sva pitanja ostavi za kasnije. Marija, koja mu je uostalom i najavila
čudne događaje te noći, smatrao je, vjerojatno će imati sve odgovore koje je tražio. I već je,
unaprijed, bio uplašen i zabrinut ali nije dopustio da to itko primijeti. Spremno je primao čestitke od
SS-ovaca koji su ga okruživali, pričao sa Ottom, pušio i ispijao schnaps. U jednom je trenutku u
dvoranu ušao Sturmscharführer, brzo pogledom potražio Otta i nešto mu zabrinuto govorio. Ovaj je
stisnuo usnice, neko vrijeme neodređeno gledao ispred sebe kao da razmišlja i nakon toga krenuo
prema Wolfu.
"Imamo problem, her Hauptsturmfuhrer." započeo je službeno, istovremeno dajući znak glavom
svojim ljudima da se udalje. "Dolje na ulazu nalaze se 20ak agenata Gestapoa i Abwehra. Moji ljudi
su ih zadržali. Njihov vođa traži razgovor sa komandantom ove akcije. Vjerujem da očekuje mene,
ali s obzirom da si ti viši po činu, predlažem da ih malo iznenadimo."
Wolff je klimnuo, skinuo zavoj sa rane ispod lijevog oka, zategnuo uniformu i ustao. Nakon
nekoliko koraka koljena su mu klecnula i zateturao je. Otto je brzo priskočio i pomogao mu da
nastavi hodati. Nakon nekoliko minuta mukotrpnog hoda na nesigurnim nogama, stajali su na vrhu
stepeništa i očekivali agente Gestapoa po koje je Otto poslao. Uskoro su se pojavili i počeli se
uspinjati stepeništem. Krajičkom oka, Wolff je ugledao nekoliko SS-ovaca kako se polako, sa
automatima M38 spremnim za borbu, raspoređuju oko stepeništa.
"Što radite ovdje!?" zagrmio je Otto zaustavljajući ih nekoliko stepenica prije vrha, namjerno ih
ostavljajući na stepeništu.
"Gestapo" odgovorio je jedan.
Wolff ga je bolje pogledao i odmah prepoznao. Bio je to agent koji ga je pratio cijelo vrijeme još od
Berlina.
"Da, I?" provocirao je Otto, "Što radite ovdje? Ovaj muzej i rezidencija su pod kontrolom SS-a i
vojna su zona. Kog se vraga motate ovuda?" zarežao je.
"Došli smo preuzeti osiguranje lokacije" odgovorio je agent.
"Do vraga da hoćete" odbrusio mu je Otto.
"Untersturmfuhrer Skorzeny?" upitao je agent.
"Tko pita?" uzvratio je Otto.
"OBERsturmfuhrer Wagner, Gestapo" odgovorio je ovaj, posebno naglašavajući čin koji je bio viši
od Ottovog.
"To možete objesiti mačku o rep, Oberst. Ovo je vojna operacija Waffen SS-a i nemate ovdje
jurisdikciju, pa ću Vas lijepo zamoliti da, uz dužno poštovanje, odjebete odavde."
"Vaš će bezobrazluk i neposluh dobiti pažnju koju zaslužuju, Untersturmfuhrer. Ovdje imam
naređenje od Admirala Canarisa osobno, da od vas preuzmem osiguranje ove pozicije, kao i svih
artefakata koji se u njemu nalaze".
Tek je u tom trenutku agent Wagner pažnju usmjerio na Wolffa. Bio je vidno iznenađen što ga ovdje
vidi. Iznenađenje je bilo pojačano brojnim ozljedama koje je mogao vidjeti na njegovom licu i
ranjenom zamotanom rukom na kojoj je krv već polako probijala zavoj.
"Oprostite što se nisam usrao od straha na licu mjesta, Oberst." nastavio je prepiranje Otto. "Možete
poručiti staroj, olinjaloj lisici, da su SS i Vril, pod komandom HAUPTsturmfuhrera Schepke-a
isprašili prvi tim koji je poslao. Sigurno nećemo tvrđavu i plijen prepustiti njegovim rezervnim
igračima. Još uvijek ste ovdje? Idemo, razlaz!"
Agent se zbunio. Njegova centrala mu je poslala pogrešnu informaciju o zapovjedniku SS snaga na
terenu. I kakav prvi tim? Rezervni igrači? Nije mogao izaći na kraj sa bezobraznim Ottom, pa se
okrenuo prema Wolffu.
"Her Hauptsturmfuhrer. Vi zacijelo razumijete situaciju..."
"Naravno!" prekinuo ga je Wolf. "Ništa od toga, Oberst. Ovo je područje vojne operacije i nemate
jurisdikciju. Točka." odlučno je završio Wolff, rukom dajući znak SS-ovcima da se pokažu.
Agent je zaustio da nastavi ali je progutao knedlu kada je na vrhu stepenica, ugledao desetak
automata uperenih u njega. Nekoliko dugih trenutaka agenti su stajali na stepenicama, da bi
napokon, polako podigli ruke u zrak i vratili se u prizemlje.

XVII
IZIDINA PRAVILA
Izida priznaje nas, mi priznajemo Izidu.
Njoj se ispovijedamo kao što se ona ispovijeda nama.
Tvoja volje je naša volja; njihovo je znanje u nama; njihova moć radi kroz nas.
Izida je izaslanik Svjetla, ona koja izvršava naloge od Svjetla u Svijetlu, od Boga, koji je Krist, koji
je Otac svog života, Kreator svega što jest, u ovom svijetu i u onom, svega osim pakla.
Priznajemo anđela u nama i zavjetujemo se na Put kući, čim izvršimo sve zadatke na Zemlji.
Naša je zadaća dvojaka:
S jedne strane ono što svijet, kao svijet po svojoj prirodi, zahtjeva da sve čini;
S druge strane ono što se ne odnosi na druge već samo na nas koji smo Izidini.
Živimo sa Izidom, njezin rad je naš rad, njezina misija, naša misija, njezini ciljevi naši zadaci.
Naša odricanja i rad su za Izidu: Donosimo novo Svijetlo, krčimo Put za novo doba, borimo se za
pobjedu Svjetla nad tamom.
Sve snage usmjeravamo na ovaj visoki čin, sve što odabiremo činiti nadahnjuje Izida.
Također nam je dužnost da se suzdržimo od onoga što je suprotno našem Cilju.
Odričemo se svih ugoda koje ne pomažu našem Cilju; svo vrijeme koje nam je dato usmjerit ćemo
ka našem Cilju.
Kao žene i muškarci, koristimo sve svoje sposobnosti u duhu našeg Cilja; željno učimo sva znanja i
teorije spoznaje, gnoze, magije, morala i svega što nas uči Izida.
U svakom trenutku težimo spoznati više, znati više, biti vještiji, na bilo koji svrhovit način za naš
Cilj, pogotovo da probudimo i razvijamo anđela u sebi. Uvijek i sve više.
Nakon godine dana, na mjesečini primit će nas u obitelj, sestara i braće, žene i muškarce.
Žene će odrezati kosu, na sliku Izide, koja je odrezala kosu da bi spriječila tamne sile da je vide.
Muškarci će isprobati magično Koplje, magičnu snagu Muškarca, u magičnom Ogledalu, magičnoj
snazi Žene. Svi smo jedno, žene i muškarci. Jedna obitelj, bratstvo, sestrinstvo.
Ovo je zauvijek; i u ovom svijetu i nakon njega. Izida i mi smo jedan duh, sada i ovdje, koji se bori
za Svjetlo, novo doba i slavu Boga.

"Ovih se pravila moraju pridržavati svi članovi Reda" zaključila je Izida. "Ona su i podstrek i
doktrina i moraju se poštovati".
"Rig Veda" odgovorila je Marija, sada već vidno iscrpljena višesatnim razgovorom. Željela je da se
razgovor završi jer je bila na rubu snaga.
"Rig Veda, Marija, vidim da ti je potreban odmor i vrijeme da obradiš sve ovo što smo danas prošli.
Nastavi svojim putem i otkrij sljedeće tajne. Bit ću uvijek s tobom i dati ti snage kad bude
potrebno"
Glas je utihnuo.

"Wolff, ustaj. Šefovi su na putu ovamo. Bit će ovdje kroz pola sata." kroz izmaglicu je čuo Otta
kako ga budi. Umoran i već dosta opušten, zadrijemao je na kauču nekog austrijskog monarha iz tko
zna kojeg stoljeća. Netko je preko njega nabacio vojničku deku. Osjećao je da mu se u tijelo vratio
dio snage, a i bol je bila slabija. Cijelim tijelom prolazili su lagani trnci, kao da je nešto unutar njega
poticalo stanice na ubrzano obnavljanje. Nikada prije nije bio ozbiljnije ranjen ili bolestan i nje
previše obraćao pozornost na to. Činilo mu se normalnim, ali ipak. Osjećaj je bio čudan, ugodan na
neki način, a opet njemu stran i nepoznat. Popio je gutljaj kave i zapalio cigaretu kako bi se dodatno
razbudio. Otto je, u pratnji Angelike koja je isto tako bila vidno svježija i snažnija, raspoređivao
ljude po prostoriji, davao im dodatna naređenja i pripremao jedinicu za dolazak vrhovnika SS-a .
Iako je izgledalo da on potpuno vodi igru, često je izmijenjivao poglede i nekoliko riječi sa njom i
Wolffu je bilo jasno da je zapravo ona ta, koja je pripremala pozornicu za sljedeći njihov nastup.
Promatrao je situaciju oko sebe i ljude koji su u njoj sudjelovali, pritom promatrajući sve što se
događa unutar njega. To mu je uvijek davalo novu snagu, oštrilo um i čula. Naučio je da to koristi
kao pripremu za intenzivnije događaje koji su slijedili. Primijetio je da je danas proces još brži i
intenzivniji nego inače. Polagano je ustao i oprezno počeo koračati po dvorani. Angelika ga je
promatrala. Bio je puno sigurniji, snažniji i usmjereniji nego prije odmora. Klimnuo joj je.
"Herr Untersturmfuhrer, raport." službeno se obratio Ottu.
"Herr Hauptsturmfuhrer, jedinica je spremna da ju pregledate." odgovorio je Otto i oštro mu
salutirao.
"Pođimo" kratko je odgovorio.
Zaputili su se prema glavnom ulazu u muzej usput pregledavajući SS-ovce koji su već zauzeli svoje
pozicije. U dvorani su ostala desetorica na čelu sa narednikom a na svakim vratima na putu prema
ulazu po dvojica. U predvorju je bila još jedna desetina sa narednikom, postrojena ispred glavnog
stepeništa. Zaputili su se prema izlaznim vratima. Vani je svitalo i svjež hladan zrak zapuhnuo je
Wolfa. Duboko ga je udahnuo i na trenutak uživao kako mu kisik ulazi u pluća i krv. Gotovo da ga
je mogao osjetiti. Vod SS-ovaca bio je postrojen lijevo od ulaza, dok su sa obje strane velikih vrata
stajala još dvojica. Na stupovima stepeništa koje je vodilo prema trgu ispred muzeja, bila su
postavljena dva mitraljeza uz koje su stajali strijelac i punitelj. Na trgu je bilo parkirano nekoliko
automobila i kombi vozila. Agenti Gestapa i Abwehra stajali su oko njih pušili i razgovarali.
Mrtvozornici su ukrcavali posljednja tijela poginulih u svoje vozilo koje se uskoro udaljilo. Wolff je
zadovoljno klimnuo prema Ottu. Pozornica je bila postavljena, glumci spremni. Otto je skinu kapu i
opušteno ju odložio na ogradu, izvadio tabakeru i ponudio ih cigaretama. Ostalo im je samo da
čekaju dolazak vrha SS-a. Nakon kratkog vremena na trg je počela pristizati kolona automobila
praćena vojnim kamionom. Kad su se zaustavili iz kamiona su počeli iskakati SS-ovci obučeni u
crne paradne uniforme. Narednik je izvikivao naređenja vojnicima koji su se brzo postrojavali.
Wolff je bacio opušak na pod, ugasio ga čizmom, stavio kapu na glavu i zategao uniformu. Iz
automobila su počeli izlaziti oficiri SS-a. Iz sljedećeg vozila, čiji je vozač već otvorio vrata izišli su
jedan po jedan Reinhard Heydrich, Alfred Rosemberg i Heinrich Himmler. Vođa agenata Gestapoa
već im je prilazio. Nekoliko su minuta razgovarali a agent je nekoliko puta pokazao u smjeru u
kojem su stajali Otto i Wolff. Na licima Heydricha i Rosemberga pojavio se zluradi osmjeh, dok je
Himmler nezainteresirano slušao i samo povremeno kimao glavom. U pratnji nekoliko nižih oficira,
grupa se uskoro uputila prema stepeništu. Kad su prišli, Wolff i Otto su im oštro salutirali te je
Wolff podnio prijavak. U napadu britanskih komandosa, uz gubitak šestorice lokalnih čuvara,
parametar muzeja je osiguran, sve su umjetnine očuvane i pod nadzorom. Svi su komandosi
eliminirani.
"Britanci? Ovdje? Jeste li sigurni herr Hauptsturmfuhrer?" upitao je Himmler sumnjičavo ga
gledajući.
"Potpuno, herr Reichfuhrer!" odvratio je. "Njihova su tijela prebačena u mrtvačnicu i možete ih naći
tamo. Naravno, na sebi nisu imali nikakve službene oznake, ali naoružanje i govor su bez sumnje
engleski."
"Vi ste ih vidjeli?" upitao je Heydrich.
"Hauptsturmfuhrer Schepke je uz pomoć jedne agentice i muzejskih čuvara osobno obranio muzej
od napada. Kad smo mi stigli, već je uglavnom sve bilo gotovo" ubacio se Otto.
"Untersturmfuhrer Skorzeny" obratio mu se Himmler. "Koliko čujem, Vi ste noćas obavili lavovski
dio posla ovdje u Beču. Samo tako nastavite".
"Javohl, mein Reichfuhrer, Heil Hitler!" viknuo je ovaj, podižući desnicu.
"Što se tiče ove priče o muzeju i kapetana Schepke-a, to ćemo još vidjeti" sumnjičavo je pogledao
prema Wolffu i kratko naredio: "Vodite nas do artefakata!"
Hodajući prema dvorani nekoliko je puta uhvatio pogled Alfreda Rosemberga. Dobro se sjećao
večeri u baru hotela Adlon i osjetio je neugodu u donjem dijelu leđa kako polako jača i lagano puzi
uz kralježnicu. Što li ovaj smjera, pitao se. A Rosemberg se samouvjereno smješkao i naočigled nije
bio zainteresiran za situaciju. Ipak, Wolff je osjećao da ga ovaj vreba i strpljivo čeka povoljnu
priliku. Nekoliko se puta pokušao odvojiti od nelagode, ali se ona ipak vraćala, polako se širila i
zauzimala mjesto u trbuhu. Kao i sam Rosemberg, ona je vrebala i spremala se za napad. Jasno je to
mogao vidjeti. Nakon što su se popeli stepenicama te prošli nekoliko hodnika i dvorana, u kojima su
se, iako su SS-ovci raskrčili prvobitan nered, jasno vidjeli tragovi žestoke borbe, grupa je ušla u
dvoranu. Narednik SS-a oštro je salutirao, ali je Himmler, potpuno opsjednut željom da čim prije
dođe do stola sa artefaktima, samo prošao pored njega. Brzo je prišao stolu i uzeo Koplje Sudbine u
svoje ruke. Oči su mu se sjajile. Visoko ga je podigao i uzviknuo: "ZIG!"
"Heil!!" prolomilo se dvoranom. Užarenih očiju, vidno u ekstazi, okrenuo se prema ostalima.
"Gospodo! Danas je veliki dan za naš Reich. Ova kolekcija od neprocjenjive vrijednosti, konačno
će se vratiti tamo gdje pripada. U Veliku Njemačku."
Mahnuo je prema svom pobočniku koji je pohitao prema stolu noseći crni kovčeg u rukama.
Himmler je pažljivo položio Koplje u kovčeg. Na ostale artefakte uopće se nije obazirao.
"Skorzeny!" pozvao je Otta. "Vodi nas u neku sobu gdje možemo neometani razgovarati o tome što
se noćas događalo. Želim na licu mjesta pripremiti izvještaj za Fuhrera."
"Javohl herr Reichfuhrer" odgovorio je Otto i uputio se u smjeru Angelikinog ureda. "Ovim putem
gospodo" pozvao je.
"Pratite nas kapetane" dobacio je Rosemberg.
Wolff je pogledom potražio Angeliku. Rosemberg je ispratio njegov pogled, zlobno se osmijehnuo i
dobacio prema njoj.
"Ti, ne! Samo oficiri SS-a".
Wolff je postao zabrinut. Jasno je bilo da ih je ovaj namjerno razdvojio i da će kroz situaciju koja
slijedi morati proći bez njezine neposredne pomoći. Stisnuo je usne i pošao za grupom. Nelagoda u
njegovom trbuhu i kralježnici pojačala se. Uz nju je osjetio i strah.
U ured su ušli jedan za drugim Himmler, Heydrich, Rosemberg, Wolff i još jedan oficir SS-a, očito
zapisničar, koji je imao zadatak zapisati sve detalje razgovora. Ottu se Himmler zahvalio i hladno
mu naredio da ostane ispred vrata u društvu još trojice SS-ovaca iz njegove pratnje. Himmler i
Heydrich su sjeli za stol, Rosemberg je stajao iza njih dvojice i još uvijek se samouvjereno
smješkao. Postupno je nametao svoju volju situaciji i sada se spremao situaciju baciti Wolffu u lice.
"Dakle, kapetane" počeo je Heydrich, "Ispričajte nam što se događalo noćas ovdje".
U kratkim vojničkim crtama, bez pretjeranog objašnjavanja, ispričao im je sve događaje prošle noći.
Naravno, izostavio je sve događaje koje nije mogao objasniti. Zapisničar u kutu pažljivo je
zapisivao svaku njegovu riječ.
"Odbili ste naređenje agenata Gestapo-a da im predate lokaciju i artefakte?" upitao je Heydrich.
"Kako to?"
"Moja naređenja koja sam dobio od Admirala Canarisa i od Vas osobno, glasila su da ni u jednom
trenutku ne smijem artefakte ispustiti iz vida i prepustiti ih nekom drugom doli Vama ili
Reichfuhreru, osobno." odgovorio je. "Isto tako, bila mi je vrlo sumnjiva pojava stranih komandosa,
ovdje i u ovom trenutku te zato nisam mogao više nikome vjerovati. Kao što sam rekao, Koplje je
definitivno bila njihova meta. Vođi agenata Gestapo-a bilo je vrlo bitno da se približi artefaktu i sa
svojim ljudima ostane u potpunoj kontroli lokacije. Pod cijenu da budem poslat pred Vojni Sud,
odlučio sam oglušiti se na njihovu naredbu i zadržati kontrolu nad situacijom do Vašeg dolaska."
Himmler i Heydrich su se pogledali.
"U redu" rekao je Heydrich. "Kada dobijemo službena izvješća svih sudionika odlučit ćemo da li
postoji potreba za Vojnim sudom ili ne" hladno je nastavio. "Ostaje nam još jedna stvar da
raščistimo, kapetane" zagonetno će Heydrich. Napravio je dugu stanku, izvadio cigaretu, upalio je i
otpuhnuo veliki oblak dima iznad sebe. Iza njega, Rosembergove su oči zasjale. Rukama je
formirao trokut kao i one večeri u hotelu. Wolff je osjetio snažan napad. Ovaj je pokušavao da
ponovno preuzme njegovu volju.
"Društvo Thulle, čiji je predstavnik uostalom ovdje" pokazao je glavom prema Rosembergu "polaže
pravo na dio zasluga za vraćanje artefakta u posjed Velikog Reicha". Zastao je, kao da mu daje na
vremenu da se odupre ili prepusti Rosembergu. A njegova se volja njemu na očigled, topila poput
snijega na proljetnom suncu. Doslovno ga je osjećao u svojoj glavi te i dalje nije mogao skloniti
pogled sa njegovih očiju i znaka koji je rukama formirao.
"Možete li potvrditi to pravo" polako je izgovarao Heydrich.
Himmlerove su se zjenice raširile. Očigledno je i njemu bilo vrlo bitno što će Wolff sljedeće
odgovoriti. Potvrdan se odgovor protivan njegovoj volji sam od sebe formirao u njegovom umu.
Njegove misli prestajale su biti njegove i postajale su Rosembergove. Borio se unutar sebe da se
othrva. I gubio je bitku. Sekunde su sporo prolazile.
"Dakle?" upitao ga je Rosemberg dodatno pojačavajući svoj pritisak.
Wolffovo se grlo osušilo, u glavi mu je pucketalo, krv je raznosila adrenalin i strah kroz njegovo
tijelo. Udahnuo je kako bi odgovorio potvrdno, usprkos tome što to nije želio. Odjednom, u
njegovom desnom oku pojavila se plavičasta svjetlost. Nešto unutar njega ga je presjeklo i
zaustavilo. Začuo je unutrašnji glas za koji nije mogao točno odrediti odakle dolazi. Kao da je bio
dio njega, dio njegovih misli i osjećaja, kao da su bili jedno a opet dvoje.
"Ostani ovdje. Budi Tu. Trebam tebe" govorio mu je glas.
Osjećaj svježine počeo se razlijevati njegovim umom, trgati okove kojima ga je Rosemberg
pokušavao kontrolirati. Poput divlje rijeke nosio je sve pred sobom i vraćao mu je njegovu volju i
snažio je.
"Budi Tu. Nemoj odlaziti. Budi Tu. Budi Ti. Trebam Tebe" ponavljao je glas sve jače. Plavičasta se
svjetlost proširila i na drugo oko te mu je cijelo vidno polje bilo ispunjeno plavom bojom. Osjetio se
budan, prisutan, snažne volje i jasnoće. Strah i nelagoda su nestali. Osjećao se potpuno slobodnim.
"Nein!" kratko je odgovorio. "Pravu sam pomoć dobio od Vrila. Sila Vrila me vodila i kroz mene
djelovala." podigao je lijevu ruku na čijem je kažiprstu bio veliki pečatnjak sa runom. "Vril i
Aldebaran" dodao je. Svima u sobi pogled je bio prikovan za pečatnjak na njegovom prstu i
izgledalo je kao da ne primjećuju. Wolffove su oči bile potpuno crne.
Negdje ispred sebe, nije točno mogao razabrati iz koga, začuo je bolan poluživotinjski krik. Netko
je u prostoriji u sebi nosio ono sa čime se susreo u borbi protiv engleskih komandosa. Ono što je
Angelika u jednom trenutku nazvala Tragačem. Već je sljedećim treptajem očiju plavetnilo nestalo i
sve je bilo kao prije nekoliko trenutaka, osim što je pred vrhovnicima SS-a i Thulea stajalo nešto
drugo. Nešto što se manifestirao kroz tijelo, um i osjećaje Hauptsturmfuhrera SS-a Wolfa Schepkea.

Toga je jutra, na poziv novog kancelara Austrije Artura Seyss-Inquarta, njemačka 8. Armija i
službeno prešla granicu. Dočekana je cvijećem, zastavama sa svastikom, pljeskom i odobravanjem
mnoštva Austrijanaca. Bilo je tu, naravno, i inscenirane dobrodošlice u organizaciji lokalnih nacista
ili onih koji su sa tim zadatkom došli iz Njemačke, te je stvarnu podršku austrijanaca Anshlussu bilo
teško točno utvrditi. Ono što je bilo bitno, jest da niti jedna vojna ili policijska jedinica nije pružila
nikakav aktivni otpor. Zbog toga je i sam Adolf Hitler, automobilom, u pratnji oko 4.000 pripadnika
SS-a i Wehrmachta, istog popodneva došao u svoje rodno mjesto, Braun am Inn. Dočekalo ga je
mnoštvo koje mu je uzbuđeno klicalo. Iste je večeri došao u Linz. Ponovno uz burnu i toplu
dobrodošlicu. Prvotni je plan bio da Austrija bude marionetska država, ali oduševljenje koje su
austrijanci pokazivali i koje je bilo potpomognuto nacističkom propagandom i manipulacijama,
nagnalo je Fuhrera da promijeni plan i provede potpuno pripajanje. Nakon samo 2 dana na položaju
kancelara, Seyss-Inquart potpisuje potpuno pripajanje i daje ostavku na mjesto kancelara. Austrija
kao država prestaje postojati. U pozadini plebiscitarne podrške pripajanju, Gestapo i SS brzo su
neutralizirali bilo kakvu moguću opoziciju. Više od sedamdest tisuća ljudi pohapšeno je i odvedeno
u sabirne logore u Njemačkoj. Vodeće austrijske stranke podržale su pripajanje, isto je učinio i
austrijski kardinal u ime Katoličke crkve. Čak je i Vlada Velike Britanije odmah zatvorila svoju
ambasadu u Beču i dan kasnije ju otvorila. Ovaj puta kao Konzulat i defacto odmah priznala novu
situaciju na karti Europe. Dva dana kasnije, na veličanstvenom skupu u Beču, pred više od dvjesto
tisuća simpatizera okupljenih na Trgu Heroja, Hitler je govorio:
"Najstarija istočna provincija u kojoj živi Njemački narod, od ovog trenutka, postaje novi bastion
Njemačkog Reicha. Kao vođa i kancelar Njemačkog naroda i Reicha, objavljujem povijesni ulazak
države u kojoj sam se rodio u sastav Velikog Njemačkog Reicha. Neki su strani novinari pisali kako
smo se obrušili na Austriju nemilosrdno i brutalno. Ja im ovim putem poručujem: Čak i u smrti neće
moći prestali sa lažima! Ja sam, svojom političkom borbom i djelovanjem osvojio srce mog naroda.
Kada sam prešao bivšu granicu, dočekala me rijeka ljubavi koju nisam očekivao. Očito je da ovdje
nismo došli kao tirani, već kao osloboditelji. Ja, kao Fuhrer i Kancelar, sretan sam što mogu hodati
svojom rodnom grudom kao slobodan građanin Njemačke! ZIG HEIL!"
Njegova je popularnost bila na vrhuncu, njegova samouvjerenost također. Ponovno se kockao i
ponovno dobio. Zapadni saveznici nijemo su prihvatili pripajanje Austrije kao neizbježno i brzo ga
pospremili pod tepih. On se spremao na sljedeću igru. Sudetski Nijemci već su bili dobrano
pripremljeni da se i oni, zajedno sa svojom pokrajinom, odcijepe od Čehoslovačke i pripoje
Velikom Njemačkom Reichu. Te je večeri u Hotelu Imperial, održano svečano primanje na kojem je
Hitler, osobno, podijelio odličja Željeznog Križa, najistaknutijim pojedincima operacije. Među
njima je bio i Hauptsturmfuhrer SS-a Wolf Schepke. Iste večeri u sobu su mu došle Heide i Gudrun,
kako bi mu čestitale na uspješno odrađenom zadatku i odličju, te mu svojom seksualnom energijom
pospješile brže iscjeljivanje. Sljedećeg jutra trebao se naći sa Marijom za koju je imao gomilu
pitanja. Zaspao je brzo i čvrsto. Zadnjeg čega se sjećao prije nego što je utonuo u san, bila je lagana
plavičasta svijetlost koja se iz njegove glave blago prelijevala njegovim tijelom, opuštajući ga,
osvježavajući i, činilo mu se, liječeći njegove rane.

Sljedeće jutro probudio se u znatno boljem stanju nego što je legao. Na stolici pored kreveta čekala
ga je svježe oprana i izglačana uniforma. Soba je mirisala na lagani ženski parfem a kroz
poluotvoren prozor prodiralo je sunce i svjež zrak. Polagano i bojažljivo dotakao je zavoj na ruci.
Rana je još uvijek bila bolna ali znatno slabije nego što je očekivao. Stisak šake ranjene ruke
zabolio je jače ali je ipak mogao micati prstima. Polako je ustao i iskušavao sigurnost svojih nogu.
Bolje je, puno je bolje, zaključio je i pošao u kupaonicu da se umije, osvježi i uredi koliko je
najbolje mogao. Nakon toga izašao je na balkon, zapalio cigaretu i uživao u svježini proljetnog
jutra. Nekoliko je puta duboko udahnuo svjež zrak i pustio da se osjećaj svježine razlije njegovim
tijelom. Ispod njegovog balkona, Beč je već živio novu stvarnost. Bogato okićen zastavama sa
svastikom, činio se snažnijim, jasnijim, stabilnijim nego prvog jutra kada je prvi puta stao na taj
balkon i promatrao ga. Ovo je sad Njemačka, pomislio je. Sve je slično a opet tako različito. Osjećaj
samopouzdanja i ponosa preplavio ga je. Tamo u sobi, na noćnom ormariću uz krevet stajao je
Željezni križ kojim je odlikovan prošlu večer. Uz njega bio je i velik pečatnjak sa runom Vrila, koji
kao da je pulsirao i odašiljao prema njemu neku njemu nepoznatu energiju i snagu. Iz te
samozadovoljne sumaglice koja ga je obuzimala, prenulo ga je lagano kucanje na vratima njegove
sobe.
"Her Hauptsturmfuhrer!" začuo je ženski glas.
"Naprijed!" kratko je odgovorio i polako se vratio u sobu. Vrata su se otvorila i na njima se pojavila
lijepa mlada djevojka, jasnih plavih očiju i dugačke plave kose vezane u rep koji je bio prebačen
preko njezinog ramena i koji je dosezao gotovo do njezinih bokova. Bila je uredno odjevena u
uniformu koja je sličila na njegovu. Umjesto oznaka SS-a na kragni je imala runu Vrila.
"Dobro jutro, Her Hauptsturmfuhrer" pozdravila ga je. "Šalje me Freulein Orsich. Ime mi je
Veronika i došla sam vam pregledati rane, previti vas i pomoći vam da se obučete i uredite za
sastanak. Marija vas očekuje u stožeru na doručku."
Wolff je samo potvrdno klimnuo i zadovoljno se nasmiješio. Uživao je u osjećaju pažnje koje su mu
ukazivale pripadnice društva Vril, iako je negdje znao da su sve usmjerene na sebe i na zadatke koje
su imale. Sa potpunim povjerenjem, iako je vidio da je Veronika vrlo mlada, prepustio se da ona
uradi kako joj je rečeno. Vještim pokretima, skinula mu je zavoj, pregledala ranu, očistila je i stavila
svjež zavoj.
"Jako se dobro oporavljate, kapetane. Rana izgleda veoma dobro."
"Drago mi je to čuti" odgovorio je "Osjećam se odlično. Kao da bih mogao ovom rukom zgrabiti
cijelu planetu i dobro je protresti."
Veronika mu se nasmiješila. "Znam kakav je to osjećaj" odgovorila je, "Ali do tada, dopustite da
Vam pomognem odjenuti se."
"Haha! U pravu ste! Do tada, mislim da ću ipak trebati Vašu pomoć".
U sjajnoj novoj, crnoj uniformi, sa Velikim križem oko vrata i pečatnjakom Vrila, uredno počešljan,
mirisan i svjež, prošao je pored Veronike, koja je, otvorivši mu vrata i najavivši ga, zatvorila vrata
iza njega. U velikoj sobi apartmana na zadnjem katu hotela, bio je bogato postavljen stol za
doručak. Uz prozor je stajala Marija, odjevena u bijelu haljinu i bijelu košulju, plave dugačke kose
raspuštene preko leđa.
"Dragi Wolffe! Dobro došao. Dozvoli mi da ti čestitam na uspješno izvršenom zadatku." uzbuđeno
je rekla prilazeći mu.
Njezin je poljubac bio vreo, njezine su oči sjale u svom svojem plavetnilu. Osjećao je toplinu u
njezinom pogledu. Bilo joj je drago što ga vidi. Izgledalo je kao da i ona sa njim, dijeli ponos koji je
osjećao. Ta ga je žena ispunjavala snagom, samouvjerenošću i sigurnošću. Uz nju se osjećao nekako
cjelovito, potpuno i čiste svijesti, a opet osjećao je i poštovanje, povjerenje, divljenje i magičnu
privlačnost svaki puta kada bi ju sreo. Isto tako, osjećao je kao da ona ispunjava cijeli prostor u
kojem su se nalazili i da je puno veća, prostranija i moćnija od žene savršene ljepote koja je stajala
pred njim.
"Marija. Bilo je teško, naporno i opasno. Ipak, osjećao sam da si tamo. Sa mnom." odgovorio joj je.
"Naravno." potvrdila je. "I bila sam." pokazala je prema stolu, "Sjedni. Doručkujmo. Umirem od
znatiželje da čujem sve. Svaki detalj koji se zbivao izvan tebe i u tebi".
I doručkovali su. Poslije toga su izašli na balkon, pili kavu i pušili. Wolff je detaljno prepričavao sve
događaje koji su se dogodili od zadnjeg puta kada su se sreli. Često bi primijetio da su joj se zjenice
raširile kad bi pričao o čudnim stvarima koje su mu se dešavale, o plavičastom svjetlu, o sjenama u
očima britanskih komandosa i ostalim stvarima koje nije mogao objasniti. Često bi i zastao, kao da
od nje traži potvrdu, kao da traži odgovore i objašnjenja. Ona bi ga u tim trenucima samo pozvala
da nastavi. Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja da ju uvuče u razgovor, shvatio je da mu ona neće
ništa potvrditi, ništa objasniti ili odgovoriti dok on sam ne završi sa cijelom svojom pričom. Sa
druge strane, ništa što bi ispričao, bez obzira što bi i njemu samom to zvučalo kao nešto nestvarno,
izmišljeno ili umišljeno, ne bi u njoj izazvalo nikakvo čuđenje, nepoznavanje ili neslaganje. Kao da
je točno znala što će joj ispričati i da ju je jedino zanimalo kako će to učiniti. I taj mu je osjećao dao
povjerenje i samopouzdanje da bude detaljan i da ništa ne prešuti, iako mu se često javio poriv da
neke stvari preskoči jer ni sam nije znao o čemu točno priča i da li je za takvo što pomislio da je
moguće. Ponovno se i sam vratio u noć u muzeju i ponovno ga proživio prepričavajući ga njoj.
"Jasno ti je da imam gomilu pitanja i da mi jako puno stvari uopće nije jasno što su. Isto tako ne
vjerujem ni sam sebi ni u ovo što sam ti ispričao. Što se, pobogu tamo desilo?!" završio je svoju
priču Wolff.
"Mislila sam da ćeš ti to reći meni" vragolasto se nasmiješila i otpuhnula oblak dima prema njemu.
"Nemam blagog pojma" odgovorio joj je. "Kao da je osnovna priča u redu. Branili smo povjeren
nam objekt koji je napadnut i uz žrtve smo ga uspjeli obraniti. Sve ostalo, zvuči mi, jednostavno
nevjerojatno. Kao da sam poludio".
"Da. Slažem se. Zvuči." zagonetno ga je pogledala. "Ali nije. Meni nije. Točno znam o čemu pričaš.
I ne..." nasmiješila mu se. "Ne brini. Nisi poludio. Da jesi, ne bi to ni znao".
Prebacila je nogu preko noge, udobnije se namjestila u fotelji, prodorno ga pogledala i duboko
udahnula.
"Pođimo redom. Prvo. Važno je da očistiš svoj um od svega za što misliš da znaš. Ne znaš. Od
svega što misliš da je istina. Nije. Od svega što misliš da je nemoguće. Jest".
Potvrdno je klimnuo, nekoliko puta duboko udahnuo i izdahnuo, kao da sa svakim udahom želi
izbaciti ono što mu je ona savjetovala da izbaci.
"Drugo." nastavila je "Sve što ću ti danas ispričati zadrži za sebe kao i sva pitanja koja imaš zadrži
za kasnije. Prihvati ovo koliko možeš, provjeri koliko možeš ali ne pričaj o tome i sam potraži
odgovore. Pričanjem o ovome, dovest ćeš sebe u opasnost a velika većina ljudi neće ti vjerovati, jer
su oni igrani a nisu Igrači. Ukoliko ti netko drugi spomene bilo što slično, ispred sebe imaš Igrača i
moraš ga natjerati da ti otkrije karte i pokaže se u pravom svjetlu, kojoj strani pripada. O stranama,
ratu i Igri, kasnije." Zastala je na trenutak. "Koplje," nastavila je. "Koplje sudbine, Sveto koplje ili
Longinovo koplje je vrh koplja kojim je rimski centurion Gaj Kasije Longinus, navodno, probo
Isusa na križu želeći mu prikratiti muke. Iz njegove je rane potekla krv i voda, krv kao obilježje
ljudskog i voda kao obilježje božanskog. Longinus je bio poprskan po licu, doživio je čudotvorno
izlječenje te nakon toga i prosvjetljenje. Shvativši moć koju ima takav artefakt odlučio ga je
sačuvati i sakriti na sigurno. Kroz stoljeća koja su slijedila, stvorena je legenda, Tko posjeduje
Koplje sudbine, može prilagoditi sudbinu svijeta svojim željama. Ukoliko izgubi Koplje umrijet će
za tri dana. Mnogi su uspješni osvajači tvrdili da svoja osvajanja mogu zahvaliti Koplju. To je, reći
ćemo, službena verzija i u osnovi je točna, osim što joj nedostaje prvi dio. Koplje nije od ovog
svijeta. Kao i mnogi drugi artefakti, poslano je na Zemlju kako bi pomoglo ljudskim civilizacijama
da izađu iz zatvora u kojem su zarobljeni." zastala je i pogledala ga.
On se borio da proširi svoju percepciju i da svoje znanje koje je dosada stekao odbaci kao konačno i
proširi ga. A morao ga je u startu proširiti na vrijeme i prostor izvan okvira koje je poznavao.
Vrijeme prije civilizacije koju je djelomično poznavao i prostor izvan planete na kojoj je živio.
"Koplje koje si obranio, na žalost, nije orginalni artefakt. Obična je kopija i nama nije od prevelike
koristi. Međutim, predavši ga u ruke onima koji vjeruju da jest, moguće je iz te kopije izvući neku
korist za našu borbu. Snaga vjerovanja jača je nego što misliš. Ukoliko veća grupa ljudi vjeruje da
imaju artefakt koji će ih učiniti nepobjedivim, oni takvi mogu i postati. Mi ne znamo točno gdje je
orginal. To što su britanci i njihovi saveznici pokušali doći do ovog, govori nam da, možda ni oni ne
znaju gdje je. Bilo kako bilo, iako Reich sada posjeduje samo kopiju, ukoliko postoji dovoljna
količina vjere u njegove moći, pojačati će snagu Reicha, njegovog vodstva i same vojske za borbu
koja se već odvija kao i za rat koji slijedi. Rituali kojima se Igrači koriste, a kao onaj u kojem si i
sam sudjelovao, ne znajući, služe upravo tome. Nametanju svoje volje situaciji i nametanju situacije
ljudima, a kako bi se oni, kao pijuni u šahu, bili spremni boriti i žrtvovati se za pobjedu." Zastala je
i pogledala ga.
Njegov svijet doslovno se mijenjao. Da mu je netko drugi pokušao ispričati nešto slično ovome,
momentalno bi to odbacio kao potpunu fikciju. Sve što mu je dosada ispričala Marija, pokazalo se
istinitim iako je prkosilo svim stavovima i uvjerenjima koje je imao. Bilo mu je jasno da još nije
pošteno ni zagrebala u dubinu i da je priča o Koplju samo uvod u ono što slijedi. Ipak, nakon noćne
akcije u muzeju i stvari koje je tada doživio, um mu je bio nešto slobodniji da primi nove ideje.
Zapravo, kad je bolje pogledao, sustav vjerovanja koji je imao o svijetu i životu bio je dobrano
izbušen i kao da je tražio od nje da ga pokrpa i te rupe ispuni nečim novim, postojanijim, nečime u
što bi mogao vjerovati i za što bi se mogao uhvatiti u sljedećoj nepoznatoj situaciji.
"Nastavi, molim te" uzdahnuo je.
"Naravno" rekla je, zavodljivo se osmjehnula i ustala. Polaganim koracima njišući bokovima polako
je prišla gramofonu u uglu sobe. Pokrenula ga je i lagano pucketanje gramofonske ploče ispunilo je
prostoriju. Iz zvučnika je polako počeo izlaziti zvuk frule. Uskoro mu se pridružio i metalni zvuk
nalik zvončiću, pa duboki bubanj, pa brze udaraljke. Melodija se polako gradila i postajala sve
složenija i sve savršenija. Marija se kao u nekom transu počela izvijati i lagano plesati u ritmu
melodije. Kroz prozor je u sobu ulazilo sunce koje je vješto iskoristila kao savršenu pozornicu za
svoju izvedbu. Vještim je pokretima a sve unutar plesa, upalila je pet mirisnih štapića koje je
postavila oko osunčanog kruga u kojem je plesala. Polako je počela skidati odjeću sa sebe i dalje
plešući u ritmu melodije koja je ispunjavala prostoriju. Dim mirisnih štapića i sam je plesao oko nje.
Wolffova su čula bila preplavljena utiscima. Egzotični mirisi, skladan zvuk i prizor prekrasne nage
žene koja se pred njegovim očima poput mačke uvijala u ritmu melodije. Mogao je vidjeti svaki
njezin mišić kako se zasebno pokreće a opet svi oni zajedno činili su savršenstvo i sklad pokreta.
Svaki pramen njezine kose plesao je u istom ritmu kada bi naglo zabacila glavu. Ritam glazbe se
ubrzavao a njezini su ga pokreti pratili. Na njezinoj se koži počeo pojavljivati tanak film znoja, koji
je činio da je postala još sjajnija kako su se sunčeve zrake kojima je bila okupana reflektirale prema
njemu. A njezine oči su sjajile prodornom plavičastom svjetlošću. Iako je izgledalo kao da je u
potpunom transu, jasno je vidio da ga cijelo vrijeme promatra i da joj je pogled prikovan za njega.
Njegovo se disanje ubrzavalo, puls također, kao da je i njegovo tijelo reagiralo na kompletan prizor
ispred njega. U jednom su se trenutku u njezinim rukama pojavila dva kratka zlatna bodeža sa
valovitim oštricama. Njezini su pokreti postali još brži, strastveniji i borbeniji. Izgledalo mu je kao
da se bori protiv mnoštva zamišljenih protivnika, a opet, sve je i dalje bilo skladno, savršeno i
plesno. I nevjerojatno zavodljivo. Ta zavodljivost, međutim, nije imala veze sa seksualnošću.
Zavodio ga je sam život, životna energija koja je činila ovakav prizor mogućim. Savršenstvo života
od izvora života i životne energije. Žene. Više nije vidio Mariju. Pred njim je plesala Životna sila u
svoj svojoj ljepoti i savršenstvu. Bio je potpuno očaran i opijen, kada je melodija utihnula i kad se
Marija, očito fizički iscrpljena, sklupčala na podu. Nekoliko je trenutaka tako ležala a onda je
ustala, i kao da se ništa nije dogodilo, podigla svoju odjeću sa poda i laganim koracima nestala iza
vrata susjedne prostorije, ostavljajući Wolffovom umu da dovrši sliku koju mu je htjela pokazati. A
njegov je um poletio daleko iznad Zemlje, gledajući ju tako lijepu, skladnu i savršenu, plavičastog
sjaja. Pa prema Suncu, izvoru Životne sile sistema planeta oko njega. Pa dalje, prema centru
galaksije, prema Crnom suncu i dalje. U jednom je trenutku sve to vidio zajedno, sav taj sklad i
savršenstvo, savršen živi organizam neviđene ljepote. I ponovno se vratio prema Zemlji koja, iako
je bila smještena na rubu galaksije Mliječnog puta, kao da je bila centar svega. Posebno i izdvojeno
mjesto.

XVIII
Sjedila je u sobi u društvu Prelata Gernota.
"Fraulein Orsic, što se dogodilo? U pismu ste napisali da je stvar od velike hitnosti i apsolutne
diskrecije" upitao je Gernot dok joj je nalijevao šalicu vrućeg čaja. Jasno je vidio da je Marija
uzbuđena.
Čim se vratila u Beč odmah mu je napisala pismo u kojem traži hitan sastanak.
"Dragi Prelate. Slijedila sam Izidine stope i otišla na Untersberg. Tražila sam ju i pronašla. Osjetila
sam njezinu snagu i dobila nova znanja" odgovorila je u jednom dahu.
Iako vrlo zainteresiran da čuje cijelu priču, Gernot je samo strpljivo slušao.
"Osjećam da je vrijeme" nastavila je "Vrijeme da pokušam upotrijebiti to što mi je rekla i aktiviram
njezinu magiju. Figuru."
"U redu" odgovorio je Prelat, nasmiješio se i otvorio ormar u kojem je bila statua. "Dobili ste upute
kako to učiniti?"
Marija se nasmijala.
"Ne, naravno da nisam. Rečeno mi je da je moja intuicija dovoljno snažna da to otkrijem sama."
"Naravno" složio se Gernot. "Dozvolite mi da Vam donesem nešto što bi Vam moglo biti od
pomoći" rekao je, ustao i izašao.
Marija je promatrala kip. Kao da je mogla vidjeti energiju koja ga je obasjavala. Cijela unutrašnjost
ormara svijetlila je zlatnom svjetlošću. Figura kao da je bila uronjena u neku sumaglicu ili tekućinu
i lagano je lelujala ispred nepomične drvene pozadine ormara. Povremeno bi joj se učinilo da vidi
sićušne plavičaste bljeskove koji su se poput sitnih krijesnica pojavljivali i nestajali unutar prostora
ormara. Cijeli je prizor bio prožet mistikom i magijom. Kada su se vrata otvorila i Gernot se vratio,
svijetlost i bljeskovi su iznenada nestali. Sve je bilo kao i prije.
"Evo, izvolite Marija" rekao je i na stol ispred nje odložio veliku kožnu mapu koja je očito
sadržavala neke stare i vrijedne spise. "Pokušajte ovdje pronaći nešto što bi Vam moglo pomoći".
Zatim je pošao prema ormaru i na postolje ispred Magna Figure pažljivo položio malenu škrinju. Sa
svojeg je vrata skinuo ogrlicu na kojoj se nalazio ključ i polagano je otključao bravu na škrinjici.
"Ovdje je ono što naš Red čuva još od doba viteza Huberta." rekao je, polagano podižući poklopac.
Marijine su oči zasjale. U škrinjici su se nalazili ljubičasti Ametyst i Crni kamen prekriveni
ljubičastim baršunastim pokrovom koji je Gernot polagano podigao i otkrio ih.
"Ukoliko me budete trebali, biti ću u sobi preko puta" kratko je rekao i ostavio je samu sa svojim
zadatkom. Marija je sjela na jednostavnu drvenu stolicu i polagano otvorila mapu.
Na prvoj je stranici pisalo: SIGNUM SECRETUM TEMPLI – Tajni spisi Templara. Pažljivo je
okrenula požutjeli papir i počela čitati tekst i uspoređivati ga sa svojim bilješkama o porukama koje
je dobila od Izide. Uskoro je primijetila sličnosti ali i razlike u njima. Jedno kao da je dopunjavalo
drugo. Počela je dopisivati svoje bilješke sa onim što je čitala.
"Magna Figura pokrenut će proces dolaska Zlatnog Doba."
"Magna Figura je naprava pomoću koje je moguć kontakt duž ravni Zelene zemlje. Konstrukcija je
uvijek ista, Amethyst i Crni Onyx umeću se unutar kipa. Amethyst u sebi nosi ženski princip,
žensku energiju, Illu, Onyx je Grali, muški princip, muška energija. Konstrukcija statue i način na
koji su kristali obrađeni, dovest će do međudjelovanja energija kristala i aktivacije muškog i
ženskog principa. Tada će se svijetlo iz glave kipa uputiti u Illum, u Božansko Crno Sunce, centar
galaksije. Ne možemo ga vidjeti ali ono upravlja cijelom galaksijom i prolaz je, most između
svjetova. Potrebna je i treća energija, treći princip i treća Sila da bi se aktivirala naprava. Odabrana
žena. Vrh će kose položiti na postolje kipa i pritisnuti ga Crnim kamenom. Amethyst staviti će na
vrh glave. Kada naprava proradi vratiti će kristale na svoja mjesta na Figuri." stajalo je u detaljnom
opisu.
"Oružje i obrana, snaga i moć, misli su koje su pravilno upotrijebljene" Čitala je Izidine Zapovijedi
njemačkim Templarima iz 1239 godine. "Tvoje su misli slike – gledaj iza njih. Riječi su tvoje misli
– slušaj iza njih. Molitva sa svrhom – Čini. Ili samo činiš bez svrhe"
Svaka je rečenica koju bi pročitala sjela na svoje mjesto. U njezinom se umu slagala slika. U
njezinom su se mozgu povezivale sinapse na nov način. Uzbuđenje, nepovjerenje i nevjerica su se
povlačile. Znanje, razumijevanje, sigurnost i jasnoća zauzimale su njihovo mjesto. Odjednom je
stala sa čitanjem. Osjetila se spremnom. Znala je da je spremna i znala je da će uspjeti. Polagano je
zatvorila mapu, pokupila svoje bilješke i rasčistila stol. Okrenula se prema ormaru sa kipom.
Prostor unutar ormara ponovno je sjeo zlatnim sjajem prožet sićušnim plavičastim iskrenjem.
Polagano je podigla statuu i postavila ju na stol. Zlatna se svijetlost proširila prostorijom. U svaku je
ruku uzela po jedan kristal. Osjetila je trnce kako prolaze njezinim tijelom. U lijevoj je ruci držala
Amethys, osjećala je snagu, energiju, djelatnu silu, ljubav. Illu. U desnoj je ruci držala Crni Onyx,
osjećala je mirnoću, stabilnost, jasnoću i usmjerenost. Grali. Odložila ih je na stol i laganim
pokretima raščešljala pramen svoje duge plave kose. Stavila je Grali na njegov kraj. Polako je
podigla Amethys i položila ga na svoje tjeme. Osjetila je snažno podrhtavanje u kristalima. Vrh
pramena njezine kose koji je bio na stolu pritisnut Crnim Onyxom zasvijetlio je crvenim sjajem.
Sjaj se polako počeo uspinjati uz njezinu kosu prema njezinoj glavi. Boja je polako tamnila i uskoro
joj je cijeli pramen nestao u ljubičastoj sumaglici koja je obuhvatila Onyx, Amethys i pramen kose
koja ih je spajala. Kugla zlatnog svijetla prošarana plavičastim iskricama krenula je iz Crnog
kristala prema Amethysu na vrhu njezine glave i uskoro ušla u njega. Osjetila je snažnu toplinu na
tjemenu. Nekoliko trenutaka potom, svijetla su su se počela polako gasiti dok su kristali snažno
pulsirali energijom i Marija ih je intuitivno umetnula u njihova mjesta na Figuri. Snažan snop
svijetla izletio je iz vrha kipa i prošao kroz plafon sobe, krov, oblake i uputio se negdje daleko.
Začula je poznat glas.
"Uspjela si! Zraka Ilu je aktivirana. Zlatno doba dolazi. Prvi stadij naših planova je izvršen."
Marija je i dalje promatrala prekrasnu igru svijetla oko Magna Figure i snažan snop koji je
osvjetljavao plafon. Da li je to moguće? Pokrenula je kip! Što je sljedeće, zapitala se.
"Oformi svoj Unutrašnji krug. Pronađi ljude. Povedi ih. Uči ih. Zajedno ćete izraditi svoju prvu
magičnu napravu." odgovorio joj je Izidin glas.
"Napravu?" upitala je.
"Da. Ogledalo za ženski princip, Illu. Vrh koplja za muški princip, Grali. Na drvenom postolju
spojit ćete ih bakrenom žicom. Komad ugljena i planinskog kristala omotanih ženskom kosom
služit će da se naprava pokrene."
"Koja je svrha te naprave?"
"Pomoću nje lakše ćemo komunicirati, moći ćeš me vidjeti. I ti i svi ostali."
"Izido, puno sam naučila, osjećam se snažnom. Ipak, osjećam da me čeka još jedan, još veći
zadatak."
"U pravu si Marija. Proces je već započeo. Uskoro ćemo biti i bliže nego što misliš. Rig Veda."

"Da, dragi" prekinula ga je u sanjarenju. Sjedila je preko puta njega, obučena i uređena, svježa i
nasmijana, puna životne sile, neopisivo lijepa i zagonetna. "Zemlja je posebno mjesto na karti
Galaksije. Eksperiment. Mjesto na kojem su trebali živjeti i stvarati najviši životni oblici u
Galaksiji. Tako je zamislio Stvoritelj, Bog, ako hoćeš. O tome govore svi njegovi izaslanici koji se
sa vremena na vrijeme pojave ovdje kako bi nas na to podsjetili. Kao Isus, na primjer." zastala je.
"To je bila namjera. Međutim Jahve, Lažni bog, krade njihove riječi i izokreće ih. Zemlja se
zbunila, čovječanstvo se zbunilo i jedno po jedno upadalo je u mrak i propadalo. Mi smo već sedmo
čovječanstvo koje se bori na ovoj planeti. Bori se da zbaci Lažnog boga i vrati Zemlju na mjesto
koje joj pripada. U toj borbi na raspolaganju nam je i najmoćnije oružje koje postoji. Sila izvora.
Sila svih sila. Vril. Neki današnji znanstvenici već vjeruju da postoji sila koja objedinjava sve
poznate i nepoznate sile. Isto to vjeruju i neki filozofi. Još je Faraday napisao: "Vjerujem da iza svih
različitih pojavnih formi sila, postoji zajednički izvor. Sve sile koje poznajemo međusobno snažno
utječu jedna na drugu i ovise jedna o drugoj. Moguće je jednu transformirati u drugu i ponovo
dobiti iste efekte. Kao da iza svega stoji jedna, osnovna Sila." Svako čovječanstvo uvijek kreće iz
početka. Otkriva Vril, počinje ga koristiti, zloupotrijebi ga i tako samo sebe uništi. I sve ide
ponovno na početak. Zapravo, mogla bi reći, cijelo se vrijeme zapravo borimo sami protiv sebe i
protiv svoje sebičnosti, neodgovornosti, mržnje i nesvijesti. Čuo si za Atlatidu?" upitala ga je.
Sjetio se nekih tekstova koje je čitao. Neki grčki povjesničari i filozofi pisali su o civilizaciji na
kontinentu na području današnjeg Atlanskog oceana koja je u jednom trenutku misteriozno nestala.
Vjerovao je da je to samo fantastična priča i ništa više. Zanimalo ga je što Marija zna o tome.
"Jesam" odgovorio je. "Ali sam siguran da ćeš mi ti reći nešto što dosada nisam čuo"
Odgovor je izmamio osmjeh na njezinom licu.
"Na Atlantidi" nastavila je "ljudi su u potpunosti ovladali svim zakonima prirode. Otkrili su kako
proučavati sile i koristiti se njihovim učincima. Istražujući sve dublje i dublje, naučili su kako su
sve o kozmičkoj povezanosti svih bića. To ih je konačno dovelo do "Sile svih sila" i mogućnosti da
je tehnološki iskoriste. To je ono što nazivamo Vril, sila izvora, čista magična energija, daleko iznad
onoga sa čime današnji svijet raspolaže. Atlantiđani su bili dinamički psihofizički tehničari,
provoditelji, transformatori i korisnici, a ne samo mehanički strojari kao mi danas. Mi se baziramo
isključivo na tehnologijama koju pokreću fizičke sile. Sve ostalo za nas je znanstvena fantastika.
Oni su, živjeli Vril i koristili se njime kako bi svijet oblikovali po vlastitim idejama a ne obrnuto,
kako mi danas činimo. Odgovornost koju je sa sobom nosila mogućnost upravljanja takvom silom i
tehnologijom bila je ogromna, pogotovo sa strane etike i morala. Oni su bili pažljivo pripremani za
takvu vrstu odgovornosti, tisuće godina su prolazile u radu na svjesnosti, budnosti i odgovornosti a
imali su i stalnu izvanzemaljsku pomoć i nadzor. Priroda im se u potpunost pokorila i služila im. I
tako je bilo tisućama godina. Sve dok je postojalo poštovanje prema majci Prirodi, jedinstvo i
zajedništvo čovječanstva kao cjeline, visoko moralno dostojanstvo i iznad svega bezuvjetna ljubav,
Vril je bio blagoslov. Beskonačna kreativna energija univerzuma. Zemlja je bila raj. U jednom su
trenutku zaboravili svoje dostojanstvo, svoju odgovornost i bezuvjetnu ljubav. U njih je bilo
posijano sjeme sebičnosti, orijentiranosti na materiju. U doticaju sa time Vril je od blagoslova
postao prokletstvo. Zatresao je temelje cijelog kontinenta, a mogao je i uništiti cijelu planetu.
Antlantida je potonula uništena vlastitom mržnjom i iskvarenošću. Gledajući gigantske građevine
koje su na zemlji ostavili egipćani ili južnoameričke civilizacije, očito je da su neka znanja starih
Atlantiđana ostala očuvana i nakon propasti njihovog kontinenta. Pa ipak, niti te civilizacije nisu
opstale, usprkos mogućnosti da kontroliraju takvu vrst energije. Zašto?" zagonetno se upitala,
zastala i pripalila cigaretu. "Postoje sile, entiteti ako hoćeš, kojima je u cilju da Zemlju i
čovječanstvo zadrže u stanju u kojem je sada. Zbunjene, malodušne, bez samopouzdanja, slabe i
jadne. Lažni bog i njegovi agenti već tisućljećima drže Zemlju zarobljenom i njezine stanovnike u
zatvoru. Promovirajući izokrenute vrijednosti zapakirane u lijep omot, polako iznutra vrše
preobrazbu stvarnih vrijednosti u lažne. Čovjek se bori za pravdu i vjeru, a zapravo služi i bori se na
strani Lažnog boga. Uzmi za primjer Križarske ratove. Ljudi su u njih išli da se bore za Isusa i
njegovo učenje a protiv nevjernika. Ognjem i mačem borili su se u ime nekoga tko je zagovarao
bezuvjetnu ljubav, milost i opraštanje. Savršena manipulacija." nasmijala se. "Pratiš li me?" upitala
ga je.
"Da. Donekle" zbunjeno se nasmiješio.
Primjer sa križarskim ratovima bio je tako čist i jasan i nije mogao vjerovati kako mu je takva,
očigledna nelogičnost, promakla i kako ju nije vidio. Isto tako, učinilo mu se da su i posljednji
događaji u kojima je i sam sudjelovao, slična stvar. Ali kako primjetiti manipulaciju? I tko
manipulira?
"Ovo o čemu govoriš u isto je vrijeme potpuno fantastično i nevjerojatno, a sa druge strane logično
i čini se, istinito. Odakle ti te informacije?" upitao ju je.
Nasmijala se i rukom odmaknula uvojak plave kose koji joj je pao preko lica.
"Odakle?" ponovila je. "To je vrlo dobro i zanimljivo pitanje" promijenila je izraz lica i uozbiljila
se. "Znaš, vrlo često ni sama ne znam pravi odgovor na to pitanje. Možda sve umišljam i sve je
samo fantazija a možda i nije. No, to je moje istraživanje i moj rad. Recimo da sam nešto osjetila i
pošla za time. S vremenom se pokazalo da informacije koje dobivam mogu iskoristiti ovdje i sada."
duboko je udahnula i napravila stanku, razmišljajući kako da priču prilagodi a kako bi ju on mogao
bar donekle shvatiti. "Prije puno godina kao mladoj djevojci počele su mi pristizati neke čudne
poruke. Kao da je netko ušao u moju glavu i počeo mi pričati. U prvom trenutku nisam previše
obraćala pažnju na to ali se to sa vremenom pojačavalo. Priče koje sam dobivala bile su
nevjerojatne. Glas unutar moje glave tvrdio je da potječe sa planete u orbiti zvijezde Aldebaran u
sazviježđu Bika. Zanimljivo je to da nikada prije nisam čula za tu zvijezdu i potražila sam što
astrolozi znaju o njoj. Ime joj na arapskom znači Sljedbenik, Pratitelj, Učenik i to me odmah
zainteresiralo. Odakle u mojoj glavi ime za koje nikada nisam čula a ispostavilo se da je stvarno.
Odlučila sam početi razgovarati sa entitetom koji mi je govorio. Slijedila sam upute koje su me
odvele na dug put. Trebalo je sakupiti neke artefakte i sastaviti od njih neku vrst prijemnika. Uskoro
su mi se pridružile i druge žene koje su dobivale slične poruke, Gudrun, Traute i Sigrun. Neću
ulaziti previše u detalje jer to je bio naš put i naš rad. Na kraju smo pronašle artefakte, sastavile
prijemnik i kontaktirali bića koja su nas vodila u našoj potrazi. Prijemnik se pokazao kao više od
toga. On je u isto vrijeme i portal koji je dopustio tim bićima da se ponovno spuste na Zemlju. Kao i
kod Vrila, svako čovječanstvo iznova mora otkriti i uspostaviti kontakt sa njima te ih dozvati kao
pomoć i vodstvo. Tada, ta bića imaju mogućnost projicirati se u čovjeka koji je spreman i otvoren.
Skočiti u njega, zato ih zovemo Skakači. Na neki način Skakač se poveže sa svojim domaćinom te
počnu surađivati. To zovemo Simbiozom. Bez domaćina, Skakač se u početku, očito ne može
manifestirati na Zemlji. Rekli su nam da je ovo već sedmi puta kako se spuštaju na Zemlju kako bi
pomogli njenim stanovnicima da se oslobode zatvora u kojem ih drži Lažni bog uz pomoć svojih
agenata, Tragača. Za razliku od Skakača, Tragači imaju materijalnu formu na ovoj planeti i prisutni
su ovdje tisućljećima, sakriveni u svojim gradovima ispod površine. Kao i Skakači mogu ulaziti u
čovjeka i u potpunosti preuzeti njegovu svijest i natjerati ga da radi za njihovu agendu, da postane
igrač crnog tima. Tragači potječu iz sazvježđa Draco i potpuno su usmjereni na materiju, vladanje,
iskorištavanje i porobljavanje. Majstori su prilagođavanja, preobražavanja i manipulacije. Borba
Skakača i Tragača, bijelih i crnih ili točnije plavih i crvenih, na ovoj planeti traje od njezina
postanka. S obzirom da se ciklički ponavlja i da pri tome koriste ljude kao posrednike ili figure, tu
borbu možemo nazvati i Igrom. Kao u šahu ili na vojnoj karti na kojoj generali ili igrači pomiču
svoje figure trudeći se stjerati protivnika u kut. Sve je u isto vrijeme Igra i borba, zavisi samo sa
koje se pozicije promatra. Prema informacijama kojima ja raspolažem da bi se prešlo na sljedeći
nivo Igre potrebno je unutar sebe postići minimalno 51% pozitivnosti. Tragači i njihovi saveznici
imaju zadatak da postignu 95 postotnu negativnost unutar sebe. Ukoliko to uspiju prenijeti i na
kompletnu civilizaciju, tada se ona uništava i igra se vraća na početak. Kad kažem uništenje, nemoj
misliti da se mora raditi o brzom i nasilnom događaju. Godine na Zemlji su dijelovi sekunde u
prostoru u kojem se igra. Isto tako nemoj misliti da se mora raditi o globalnom događaju. Nekada
može biti, kao na primjer katastrofa koje uništila dinosauruse ili skup lokalnih događaja, kao na
primjer propast Atlantide ili Lemurije i naposljetku pojedinačni događaji kao nestanak civilizacija
Azteka, Maja, Rimskog Carstva i slično. S obzirom na evolucijski karakter Igre, planeta Zemlja je
prevladavajuće negativna. Zašto? Zato što je dozvoljeno da se pojedinci, grupe i čak civilizacije
oslobode svoje uloge u Igri ukoliko dosegnu više od polovine unutrašnje pozitivnosti. Tako sa
vremenom postoji sve manje bijelih igrača. Naravno, kroz evolucijski proces neki crni postanu
bijeli i krenu prema vlastitom ili grupnom oslobođenju. Samo veliki i masovni prelazak crnih igrača
u bijeli tim gurnuo bi cijelu planetu prema oslobođenju. Problem je u tome što je Igra za crni tim
nama ljudima strahovito primamljiva, donosi moć, snagu, dominaciju i sigurnost poznate uloge. Tek
kada to postane ne zanimljivo i dosadno nakon nebrojenih puta vraćanja, pojedinci se odluče, iako
im iskustvo pokazuje da će gotovo sigurno izgubiti Igru, prijeći na drugu stranu. Paradoksalno je to
da u želji da se prijeđe na sljedeći nivo, Igra mora biti izgubljena. Tek kada bi više od polovine
čovječanstva na planeti to shvatilo i trenutačno pristalo na takav ishod, cijela planeta bi bila
oslobođena i podigla bi se na sljedeću razinu. Pitanje je da li je to uopće moguće. Začudio bi se
koliko su ljudi daleko od tih 51% iako misle da su u potpunosti dobri i pozitivni. Čovjeku se
namjerno ne daju Viša Znanja. Religija to ne čini, duhovnost to ne čini, magijsko-okultno to ne čini,
obrazovanje to ne čini. Dapače, on se namjerno usmjerava na pogrešna znanja, moral, tzv. "dobro i
zlo". Čovjek ne zna što je to dobro i zlo. On ne zna da zlo savršeno imitira takozvano dobro i on,
misleći da čini dobro zapravo tone u vlastitu negativnost. Sa druge strane, Lažni bog, Tragači i
njihove sluge koriste ta ista Viša Znanja, ali orijentirana na osobne i sebične interese, gradeći
vlastitu unutrašnju negativnost i poput bolesti je šire među ostalima. Zašto? Oni također moraju
imati dovoljno energije za takvo "vrhovno djelo". Što misliš na koji način je dobivaju?"
Zagonetno se nasmiješila, uzela novu cigaretu i pripalila je. Pogledala ga je kako se nervozno
meškolji na stolici pokušavajući povezati sve što čuje.
"Uglavnom" nastavila je "Oslobođenje cijele planete i čovječanstva nalikuje mi na utopiju. Iako
moji duhovni vodiči, najveći i najsposobniji među Skakačima, tvrde da je to moguće i da se zajedno
sa njima borimo za taj ultimativni cilj, sve mi se više čini da je to samo dobra priča. Način da nam
se pojača motiv i podigne moral. Očito je da se takav slučaj do sada nije dogodio na Zemlji. Da
jeste, ova Zemlja više ne bi bila Zemlja" nasmijala se i napravila nekoliko savršenih kolutova dima.
Wolffu se čak učinilo da je oblikovala nekoliko planeta i dva Sunca oko kojih su kružili. Um mu je
bio izbušen poput sira i imao je osjećaj da u njega može ući bilo što i da ništa od toga ne može
zadržati. Sve mu je izgledalo kao halucinacija.
"Znam da Skakači i Tragači također igraju Igru, samo na nekoj svojoj razini koja ni meni nije
potpuno jasna. Samo sam sigurna sam da nisu slučajno ovdje i da imaju svoje zadatke i ciljeve.
Malo je složenije od šaha, ha?" nasmijala se glasno, zabacivši glavu i dopuštajući kosi da joj
prekrije dio lica. "No, o tom potom" nastavila je "Pretpostavljam da ti neki dijelovi ove nevjerojatne
priče ipak djeluju poznato?" upitala je.
"Vidiš li Skakača u meni?" Upitao ju je umjesto odgovora. Um mu to nikako nije mogao prihvatiti
iako je imao osjećaj da zna odgovor.
"Ne, ne vidim." odgovorila mu je. "Ali to ne znači da već nisi u Simbiozi" nastavila je. "Događaji i
osjećaji koje si opisao tipični su za Simbiozu. Možda tvoj Skakač ima neki razlog da ostaje skriven i
od tebe i od mene."
"Ali" prekinuo ju je "Ja sam vidio tvojeg Skakača u tebi, tamo na balkonu muzeja. Je li to moguće
ili sam samo sanjao?"
"Da. Moguće je." odgovorila mu je. "Ja sam naučila kako ju dozvati i pustiti da se pokaže prema
van. Teško mi je to točnije opisati. Puno mi je zanimljivije da si je ti vidio. To je rijetko" nasmiješila
se. "Očito si uspio otkriti trik iako toga još nisi svjestan."
"Trik?" upitao je zbunjeno.
"Da. Trik kako prevariti svoj um i otvoriti ga da može primiti nešto što u njemu još ne postoji"
"Nisam siguran na što točno misliš" zbunjeno je odgovorio.
"Pronađi odgovor. Onaj koji je Tvoj ali nije tvoj. Sada i ovdje!" naredila mu je.
Sklopio je oči i umirio um.
"Kada izbacim sve misli iz svoje glave i ostanem miran u pitanju što će se slijedeće dogoditi ili što
da sljedeće učinim, odgovor kao da se pojavi sam od sebe. Osjećam da je moj ali kao da nije došao
iz mog uma" odgovorio je upravo na način na koji se odgovor pojavio.
Otvorio je oči i susreo se sa Marijinim pogledom. Samo je potvrdno klimnula glavom.
"Da. To je to." potvrdila je zadovoljno. "Ne možeš vidjeti osim ako to ne očekuješ. Ako ne staviš
um u određeno stanje isčekivanja a bez nestrpljivosti, bez traženja logike, činjenica ili razloga. Tada
ti odgovori dolete u misli kao ptice. Zamisli da si u mračnoj prostoriji. Prvo uopće ni ne vidiš vrata.
Toliko je mračno. Malo pomalo pojavljuje se svijetlo i ugledaš vrata. Što je iza njih? Otvaraš ih i
ulaziš u sljedeću mračnu prostoriju. Ukoliko ti je um stvarno bio u stanju isčekivanja i promatranja,
ući ćeš u novu prostoriju. Ukoliko te prevario i nisi uspio ispred vrata ostaviti sve što nosiš sa
sobom, shvatit ćeš da si se vratio u istu prostoriju iz koje si pokušao izići."

"Znaš, nikada i nikome nećeš moći dokazati da si u simbiozi sa Skakačem, ali će tvoja djela to moći
potvrditi. Čak ni sami Skakači ne mogu ovdje vidjeti jedan drugoga jer su na Zemlji u svom zadatku
povezani nekom vrstom kolektivne svijesti. Oni su ovdje zapravo jedno u množini i kao takvi ne
mogu vidjeti jedan drugog jer bi to značilo da vide sami sebe. Rijetki su ljudi koji mogu vidjeti
Skakače u drugima. Ja mogu a očito i ti. Ne znam zašto je to tako, jer ostale žene vide samo svoje
Skakače i meni prenose što im ovi govore i koriste ono što im Skakači omogućavaju. I mi i Skakači
od prvog dana učimo kako živjeti i surađivati zajedno. Evoluiramo zajedno i mi i oni, kao jedinke i
kao cjelina. Oni, definitivno sa sobom donose neko znanje ali je očito da pri skoku sa svoje planete
na ovu gube znanja koja su imali u prošlosti ovdje i ponovno ih moraju naučiti, točnije prisjetiti ih
se." napravila je stanku i nastavila "Na žalost, jedini koji nepogrešivo mogu vidjeti Skakače su
njihovi protivnici Tragači iako mislim da Skakači i njihovi domaćini mogu naučiti kako se prikriti.
Da to nije tako ovi se ne bi nazivali Tragačima," nasmijala se. "Isto tako, rečeno mi je da su u doba
Atlantide i Lemurije, Skakači u velikom broju hodali ovom planetom. Bili su prisutni i u doba
Sumerana u određenom broju, dok ih se nekoliko desetaka uspješno materijaliziralo za vrijeme
starog Egipta, civilizacije Maja, Inka i Azteka. Očito na nekom stupnju dobiju mogućnost da dođu
ovdje i u fizičkom obliku. Ništa nije predodređeno i sve je podložno promjeni, evoluciji ili
propadanju."
U Wolffovom je umu ključalo, informacija je bilo previše, bile su naizgled nepovezane ali je imao
osjećaj da ova žena ispred njega ima mogućnost da ih poveže. Duboko je udahnuo, zatvorio oči i
počeo smirivati um koji je u panici tražio neko čvršće uporište.
"No." prekinula ga je "Neke stvari su ipak jednostavne. Ukoliko stvarno želiš znati da li se netko
nastanio u tebi, jedino što trebaš jest otvoriti mu se i jednostavno pitati. Ako je tu, javit će ti se."
nasmijala se. "Pokušaj!" bodrila ga je. "Znaš kako se smiriti i otvoriti, iskoristi svoje znanje,
kapetane SS-a. Tu sam da ti pomognem."
Stisnuo je usne, klimnuo glavom i udobnije se namjestio u naslonjaču, sklopio ruke na trbuhu i
počeo povlačiti svijest iz tijela prema glavi. Osjećao je Marijino prisustvo u prostoru i to mu je
davalo dodatnu snagu i usmjerenost. Konačno i to je nestalo i ostao je sam. Sam u cijelom
univerzumu. I iz tog osjećaja je zapitao.
"Jesi li tu? Pokaži mi se. Kako se zoveš?"
Nakon nekoliko pokušaja primijetio je lagano plavičasto svijetlo negdje u dubini sebe. Svijetlost je
polako, gotovo bojažljivo izlazila u njegovo osjećajno polje. Više ju je osjećao nego vidio a
uostalom koja je bila i razlika?
"Kako se zoveš?" ponovio je u sebi sada se direktno obraćajući plavičastom osjećaju unutar sebe.
"Cora" začuo je djevojački glas. "Ime mi je Cora."

KRAJ PRVE KNJIGE

POGOVOR.

"Poštovani čitetelju" važno je naglasio i pripalio cigaretu. Slabašno plavičasto svijetlo u njegovom
oku lagano je titralo.
"Možda želiš pomoći da se ova knjiga objavi i u tvrdom izdanju? Možda si izdavač ili znaš nekog
izdavača? Možda si lektor ili znaš nekog lektora? A možda si samo bogati mecena koji bi htio
prikupiti svu slavu izdavanjem ove knjige i njezinih nastavaka?" upitao je skupinu na čijim se
licima moglo primijetiti odobravanje nakon što su pročitali ovaj rukopis.
"Za objavu i štampanje oko 500 komada, potrebno mi je u grubo oko 3.000 Eura. Ukoliko želiš
pomoći donacijom ili na bilo koji drugi način, javi se u inbox na FB ili Instagramu. U ovisnosti o
vrsti i iznosu donacije dobit ćeš svoje mjesto na stranicama ove knjige i samu knjigu. K vragu,
možeš dobiti i poziciju na naslovnici kao autor, koautor, vlasnik, nositelj prava, sve je moguće
dogovoriti. Želiš li možda dobiti lika sa tvojim imenom i prezimenom u sljedećoj? Svega ima."
ushićeno je uskliknuo, iako je imao dojam da ga ne shvaćaju. Okrenuo se prema onim drugima.
"Hvala Vam na vremenu koje ste uložili u čitanje i na vremenu kojeg ste uložili u nešto drugo. Vaša
energija kritike, ne sviđanja, trolanja, podsmjehivanja i bilo koje druge negativne reakcije, također
je dobrodošla. Dogod postoji rekacija, bila ona pozitivna ili negativna, mi profitiramo" - zlurado se
osmjehnuo, dok se par malenih crvenih očiju premještao iz jednog oka u drugo.
Pogled mu je pao na lika koji je sjedio u kutu i nezainteresirano prtljao po mobitelu.
"O Bože" zavapio je.
"Da?" odgovorio je lik i podigao pogled sa mobitela.
"Što ti kažeš na sve ovo?" upitao ga je. Skakač u lijevom i Tragač u desnom oku, bježali su u
njegovu dubinu pokušavajući se sakriti.
"Its OK" odgovorio je lik.
"Its OK - Fani Čapalija" /Goggle it/