Nakladnik HENACOM

Za nakladnika Uzeir Husković

Urednik
Seid Serdarevic
Lektura i korektura Sibila Serdarevic
Copyright © Ante Tomić, HENA COM, 2001.
Ante Tomić
SMOTRA FOLKLORA
OM i
HENACOM Zagreb 2001
rn
Domovina u ložnici
Velika mi je želja otići na neki pir, samo da čujem kako to zvuči hrvatska himna u aranžmanu onih
strahovitih tandema što haraju po hotelskim terasama u sezoni. Znate već takve tipove: klavijature i
gitara, brkovi, repici na zatiljku kojima se valjda kompenzira oskudnost vlasišta na šoferšajbi i
višeznačno Que sera, sera upućeno društvu nacvrcanih Talijanki u uglu. I sada jedna takva dva
slučaja gule kožu s glasovite Runjaninove skladbe, a svatovi žustro ustaju i hvataju se za prsi. Kako
mi priča jedan fotograf — koji mora da je nešto gadno uprskao u prethodnom životu kada u ovome
slika vjenčanja — ta je pojava postala dio nepisanoga protokola na pirevima u nas. Redom — Lijepa
naša, minuta šutnje za poginule branitelje, Očenaš, potom se uzvanici skrušeno prekriže i tek im je
onda dozvoljeno opustiti se i slaviti. Dakle, ako hoćeš jesti, piti, plesati, skakati, razbijati, pucati i
povraćati po večernjim haljinama, dokazivati, u najkraćemu, da su unatoč pričama i Hrvati postali od
majmuna, izvoli se najprije spomenuti mile nam i jedine.
Sada se ja pitam: je li moj nacionalni osjećaj ispravan ako ja mislim da je to glupo? Najelegantniji
odgovor, koji
bi velikodušno zadovoljio i mene i one što najprije pjevaju himnu i mole, a onda ijujuču i gaze po
pladnjevima pečenke, bio bi da je nacionalni osjećaj, kao i svaki drugi osjećaj, intimna stvar koju
svatko od nas ima pravo proživljavati na svoj način. No, u ovome slučaju, bojim se, ovaj je argument
ispao već u kvalifikacijama. Nema ti ovdje, kume, intimnoga. Vjenčanja kao vjerojatno ništa drugo u
našim životima, počesto potpuno dokidaju razliku između intimnoga i javnog. S najnovijom navadom
da se pjeva himna i šuti u sjećanje na palu mladež, jedan vrlo osoban čin do kraja je poprimio obilježja
državne priredbe i zapravo još samo malo nedostaje da zavlada vjerovanje da se tako jednostavno
moraš oženiti, jer u suprotnome nisi "naš".
Nekad je bio običaj da se muškarci žene tek nakon što su "odgulili" svoj dug domovini, pa se čak i
govorilo da "tko nije za vojsku, nije ni za ženidbu". Danas se ta rečenica izgovara još samo u šali, ali
zapravo nije teško zamisliti društvo u kojemu upravo jedna državna institucija, kao što je regrutna
komisija, mora muškarca proglasiti sposobnim za zajednički život sa ženama i vlastitu reprodukciju.
Na posljetku, po čemu bi se taj običaj razlikovao od rastrubljene svadbene kolone auta gdje se kroz
prozor mercedesa na čelu vijori crven-bijeli-plavi? U oba slučaja država se pojavljuje kao svjedok
obreda vjenčanja, nevidljivi, ali sveprisutni treći kum koji bi valjda trebao biti najčvršći jamac vrijednosti
veze koja je netom ustanovljena između mladenaca.
S tim da se paradiranje barjacima još i moglo razumjeti kao potreba da se sam događaj učini većim i
važnijim, da vjenčanje preraste značaj koji ima za njegove aktere i postane stvar od državnog i
nacionalnog interesa. No, uvođenje himne i minute šutnje u svadbeni protokol poka-
zuje da stvar definitivno izmiče kontroli. S dužnim štovanjem prema Lijepoj našoj i palim braniteljima,
kakve veze imaju Lijepa naša i pali branitelji s vjenčanjem? Moglo bi se, naravno, govoriti i o
skrnavljenju državnih obilježja i o sućuti koja je doista neprimjerena raskalašenom svadbenom veselju,
no stvar koja je meni ovdje puno zanimljivija jest to da ja, čak i kad bih htio, ne mogu zamisliti gorega
totalitarizma od onoga na koji, makar simbolično, pristaju mladenci vjenčavajući se s državnom
himnom. Takvo ukidanje intimnoga u ovome slučaju dostojno je Orwela, to je upravo bolesno: to,
naime, da se u bračnu ložnicu ide skupa s Domovinom, pa Domovina legne s jedne strane postelje, a
izabranica vašega srca s druge.
Ipak, riječ je tek o simboličnome totalitarizmu, onome idiotu kojemu je palo na pamet da pjeva Lijepu
našu i moli Očenaš prije janjetine zacijelo se tek učinilo zgodnim da pir bude "ki na televiziji". Od
svega, možemo mu zamjeriti-samo neimanje mjere i nepoznavanje običaja. U ovome slučaju puno je
ozbiljnije to da se sama država sa svojim represivnim aparatom gdjekad zna nepristojno petljati u ta
intimna pitanja. Dobro, i toga je s vremenom pomalo nestalo, ali ako se sjećate vladajuća je stranka
svojedobno vrlo ozbiljno brijala po tome pa je nekakav mudrijaš u Saboru spominjao čak i porez na
neženje. Ako mene pitate, živa je šteta što ta budalaština nije usvojena, bilo bi veliko veselje gledati
kako se u djelo provodi jedan takav namet. Zamislite, primjera radi, da ovi iz porezne uprave banu kod
jednoga što se nije ženio zato što je grbav? Bi li mu okrpili porez ili bi mu grbu ipak priznali kao
poreznu olakšicu?
v
Živa šteta, kažem vam. Danas se možemo još samo sa sjetom sjećati toga doba HDZ-ova zanosa
kada se vlasti činilo da može kontrolirati apsolutno sve u ovoj državi,
od sportskog ribolova do opreme za udavače. Poslije, kada su vidjeli da ne mogu kontrolirati čak ni
Milasa, pomalo su splasnuli naboji, provodadžijska politika i pronatalitetne agitacije zagubili su se
negdje na stazama revolucije. Od svih, ostao je još samo don Anto Baković kao osamljeni pronositelj
svetoga ognja, pomalo rasist, pomalo šovinist, ali jedan drag, naš, domaći čovjek koji priča bedastoće.
Don Anto — o čijoj nekadašnjoj važnosti svjedoči fakat da je bio jedan od potpredsjednika HDZ-a! —
tužan je relikt onoga vremena kada je njegova stranka imala čvrst ideološki okvir i jasnu predodžbu
kako bi trebala izgledati hrvatska država, a što se imalo ostvariti u projektu famozne, sjeća li se još tko
toga, "duhovne obnove". Kako je to bio vrlo zastarjeli koncept, potpuno neprikladan suvremenim
uvjetima življenja, ne treba puno očajavati za njim. Naime, imati puno djece, kako to svituje autor
velebnog znanstvenog djela Ostaje li Hrvatska bez majki, osim što je vrlo nepristojno zabadanje nosa
u tuđi privatni život, potpuno je besmisleno u današnje vrijeme. Mnoštvo potomaka je, dakako, vrlo
razumno imati kada trebaš što više ruku da ti rade u polju, ali i vrlo nepraktično u situaciji kada ti je sin
u Kristovim godinama, a nezaposlen, spava do podne, onda do večernjeg izlaska seta po stanu u
pidžami i ogorčeno se poziva na svoje Ustavom zajamčeno pravo na džeparac.
Osim toga, da se vratim na Bakovića, ja ne znam je li itko ikada pokušao objasniti tome svećeniku,
zarobljenome u vedrim uspomenama na djetinjstvo u Podrinju, gdje neženje valjda doživljavaju
čudacima, a stare cure sumnjiče na urotu s Nečastivim, kako čitava njegova teorija počiva na hipotezi
vrlo sumnjive valjanosti: to, naime, da bi nam bilo ljepše da nas je puno. Otkud mu to da bi
nam bilo ljepše da nas je puno!? Eno, Kineza ima k'o Kineza pa se ja isto ne bih mijenjao s njima.
Na posljetku, opet vidiš da je lijepo što je don Anto ostao osamljen i da je još jedino, zapravo sasvim
beznačajno petljanje države u obiteljske odnose ostalo ono kada Predsjednik bude kum nekakvome
desetom ili dvanaestom djetetu. Onima koji naprave dvanaestero djece valjda i ne smeta da im
Domovina malo zaviri u bračni krevet. Ono što je meni zanimljivo jest to da je Predsjednik kum upravo
onomu najmlađem sirotanu koji će valjda sve do ženidbe nositi iznošenu odjeću svoje braće. Što ima
značiti to Predsjednikovo kumstvo? Zar samo Hrvat u prnjama može biti dobar Hrvat?
Kalašnjikov preko sindikata
Na početku rata, u ono herojsko doba, naivno kako samo herojstvo može biti, svi su htjeli imati
nekakvo oružje, nekakvu cijev, kako bi rekao netko tko se želi smatrati stručnjakom u tom pitanju. U
slatkom uzbuđenju kako je zacijelo zgodno nekome oduzeti život, sveučilišni profesori, novinari,
poštanski službenici, trbušasti poslovođe u samoposluživanjima, po svemu inače sasvim bezazlen
svijet bez razmišljanja je keširao stotine maraka za pištolje i sačmarice, rumunjski kalašnjikovi bili su
pravi bestselleri. Imati cijev bila je stvar prestiža po prilici usporediva s posjedovanje mobitela danas.
Odvajalo se od stare devizne štednje, djedova naslijeđa, djeci od usta, šparalo na kruhu i mlijeku za te
cijevi, premda je u mnoštvu slučajeva to bilo posve besmisleno. U mnoštvu slučajeva, naime, radilo se
tek o građanima koji su potajno maštali kako bi bilo lijepo klep-nuti svoga privatnog Srbina, eto,
recimo, Oklobdžiju sa sedmoga kata, navečer na stubištu, dok čedo u papučama iznosi smeće. Tako
su oni, po načelu "svatko svojega sub-doživljavali ispunjavanje duga prema domovini.
asu
Onda bi se rastrijeznili, skontali kako, jebi ga, ipak ne
10
možeš nekoga, makar i Srbina, tek tako, na stubištu, i sve bi propalo. Sačmarice su ostale u
špajzama, a pištolji u ladicama ispod čarapa, kako su već njihovi vlasnici bili od onih koji zbog
oštećenog bubnjića, kokošjeg sljepila ili makar alergije na pelud i prašinu nisu mogli na čuke.
Rat je u međuvremenu minuo, a cijevi u smočnicama i ormarima ostale su snivati neko novo
krvoproliće. Koliko je toga oružja, vjerujem da nitko od nas ne bi mogao dati ni približno točan
odgovor. Povremeno ga, doduše, netko i upotrijebi, nastrijeli svoju staru majku ili strica raznese
bombom, no prave razmjere vatrene moći građanstva možemo samo naslutiti za Novih godina, velikih
utakmica ili svadbi, kada je ushit čovjeka toliki da on to svojoj okolini može prispodobiti tek rafalom u
nebesa. Svakako ste zamijetili koliko je takvih. Ja se, recimo, svake blagdane prepadnem. Ne toliko
od same pucnjave, koliko od spoznaje da iza te množine ispaljenih metaka mora stajati nekakva
množina ljudi, a ako ih je već toliko, onda su tu i oni s kojima se susrećem u gradskom autobusu,
pokraj kojih sjedim u kafićima, s kojima kupujem u istom dućanu, koji uzimaju kasete u mojoj
videoteci... To je užasno — svi oni imaju oružje! Ovo je nesigurna zemlja!
Ima tako jedan negdje u mojemu kvartu, još nisam otkrio gdje točno, koji kada počne gruhati za Novu
godinu, svi polegnemo na pod pa onda ležeći klopamo francusku i štipamo tučje batake. A kada treba
nešto donijeti, recimo iz kuhinje, pognuti pretrčavamo stan izbjegavajući prozore. Ko komandosi! I
mene uvijek uhvati strava kad pomislim da bi taj australopitek mogao, za primjer primjera, zaspati s
upaljenom cigaretom. Pa Duboki Jarak bi bio mila majka prema toj tragediji!
Zapravo je najčudnije kako u tim situacijama narodnoga veselja nema pravih ubojstava. Kažem
pravih,'ne onih nes-
11
retnih slučajeva kada neki imbecil dadne djetetu da i ono malo vidi kako je to pucati, nego onih
istinskih ubojstava, što bi rekli, s predumišljajem. Zašto ne, kada već toliko njih gađa kumuluse, tko bi
znao da ima mudrijaša što strijeljaju u meso? Recimo, u vrijeme utakmice Hrvatska — Njemačka:
kada je Jarni dao gol, u onoj gužvi ste mogli sasvim lako poubijati cijelu jednu obitelj; kod Vlaovićeva
gola nitko ne bi primijetio da ste ucmekali i susjede; kada je pak Suker dokrajčio Elfe, netko vičan
oružju mogao je ući u neboder od dvanaest katova i sve pomalo, šetnjom, od stana do stana, ohladiti
jedno dvjestotinjak ljudi zajedno s njihovim psima, mačkama, zlatnim ribicama i hrčcima. I tko bi ubojici
što mogao: dok bi policija nakon cijele one strke te večeri došla na očevid, tip bi na frankfurtskoj
zračnoj luci već lovio prvi avion za Buenos Aires. Pa se ti onda petljaj sa zahtjevom za izručenje.
Sada dolazimo do najzanimljivijeg poglavlja u našoj priči o naoružanim civilima — svadbe! Ja mrzim
svadbe, svaki put kad otvaram poštu umirem od straha da bi medu pismima mogla biti neka pozivnica
za vjenčanje. Tada bih, naime, morao otići na jednu kompliciranu i iznimno rizičnu operaciju koju
čuvam za slučaj da me netko pozove u svatove, koji su, po mome sudu, jedan od najužasnijih običaja
u našoj civilizaciji. Protiv sprovoda, recimo, nemam ništa, sprovodi su okej, radije bih stotinu njih
ispratio do posljednjeg počivališta nego nazočio početku zajedničkoga života jednog jedinog para. Dok
su na sprovodima svi tako tihi i uljudni, u svatovima se svi nešto glupi-raju, skaču po stolovima,
ijuijuijujuču, baljezgaju budalaštine i, što je najstrašnije — pucaju!
A pucaju toliko da ja prognoziram da će u vrlo skorom vremenu svećenici početi vjenčavati s
pancirnim
12
prslukom preko misnog ruha i kacigom na glavi, dok će časne za orguljama sagraditi zaklon od vreća
s pijeskom. Čini se kao da roditelji svoje kćeri sada opremaju dotom u minsko-eksplozivnim
napravama: umjesto krevetnine s monogramom kupuju sanduke svjetlećih metaka, umjesto ručnika
strojne puške, više nitko ne mari za srebreni pribor za jelo za dvanaest osoba, nego daj da ošinemo
jednu maljutku...
Čuo sam priču kako je u Mostaru jedan što videoka-merom snima vjenčanja potpuno dotukao svoju
konkurenciju kada je, prvi put zapravo posve slučajno, igrajući se u montaži, nakon kadra gdje
nevjesta baca jabuku preko krova umontirao kadar kuće koju pogađa tenkovska granata. Ispalo je vrlo
bizarno, kao da je mlada jabukom razorila kuću. I znate što? Sve snimke vjenčanja nakon te imale su
taj trik, svi su, što košta da košta, htjeli imati nevjestu tipa mlada partizanka bombu bacala!
13
Štemanje ulično obično
"Uvijek udari prvi", govorili su mi. "Kad je gusto, ti udari prvi — tako si u prednosti." Nikada nisam
poslušao ovaj savjet. Najprije, mislio sam, što ako zviznem čovjeka, a on se, recimo, uopće nije
naumio tući sa mnom? Malo je, kvragu, nezgodno: ja njega okrpio po njušci, a tip stao pa me gleda.
Zamislite tu situaciju: "Zašto si to napravio?" pita me on začuđeno. I što da mu ja kažem na to, da je
bila kriva procjena?! "Oprosti, prijatelju, prevario sam se u tvojim namjerama, nadam se da ovaj mali
incident neće pokvariti naše tradicionalno dobre odnose..." I dok sam ja to tako zamišljao i mučio se
dvojbama hoću li udariti i kakvog to uopće ima smisla, ta civilizirani smo ljudi i on i ja, valja
razgovarati..., onaj drugi bi me obično bez pardona opalio. On bi udario prvi i, Bogu hvala, stekao onu
poslovičnu prednost koju, pak, istaknuti humanist, to jest ja, nikada ne bi nadoknadio, već bi gotovo u
pravilu izvukao takve batine da je to jedna milina.
Poučak je, naravno, ako se misliš tući, ne razmišljaj.
Just do it, kazali bi proizvođači sportske opreme. Udari
prvi, udari dok još možeš, ili imaj pištolj sa sobom. Ali,
zaludu je to čovjeku objašnjavati, dapače, ako samo
14
razmišljaš o tome, kako to mi sada radimo, nešto s tobom nije u redu. Ako, naime, to nemate u sebi,
valjda već u svojoj naravi kodiran taj zvjerski nagon koji će vas u danome trenutku prenijeti na onu
stranu razuma, pristojnosti, milostivosti, svih onih lijepih vrijednosti koje ste usvojili odgojem, nećete ni
udariti prvi, a kamoli imati pištolj za pojasom. "Buržuj u životu ne može prijeći granicu koju ne može
prijeći ni u načinu razmišljanja", napisao je jednom prilikom stari Mara. Ne nalazim ništa prikladnije i
istinitije o ovoj temi, samo bih imenicu "buržuj" zamijenio imenicom "građanin".
Svi smo se mi, naime, tukli kao djeca. Onda nas je društvo ubacilo u stroj za mljevenje sitnog otpada i
od malih divljaka smo postali uzorni građani. Izbjegavat ćemo tučnjavu, a kada se i potučemo, bit će to
samo stoga što smo bili izazvani i pritom ćemo se zadovoljiti ako uspijemo samo onesposobiti ili
prestrašiti protivnika. Utrneš svjetlo u glavi, udariš mamlaza, on padne, a ti ponovno pališ svjetlo i
kažeš sam sebi: "Dobro je, sada se smiri." Za većinu nas ovo je granica koju ne možemo prijeći ni u
životu ni u svojim mislima, a ako to učinimo, bit će to samo u iznimno stresnoj situaciji.
To je, međutim, manje uzbudljivi dio ove priče. Pozabavimo se načas onima koje društvo nije uspjelo
svladati ni strojem za mljevenje krupnog otpada, a koji će oboriti čovjeka na tlo pa ga još podariti s
nekoliko dobro odmjerenih udaraca špicom cipele u trbuh ili, još slađe, u lice. Ako niste vidjeli na djelu
jednoga takvog autentičnog nasilnika, ne možete ni zamisliti kakva je to bezumna strast, a ako ste ga
pak i vidjeli, možete samo naslućivati kako golemo mora biti njegovo uzbuđenje kada je u stanju
generirati divlju smionost da skoči na čovjeka makar bio i krupniji i jači od njega. Poznavao sam
jednoga takvog,
15
bio je nizak i gotovo žgoljav, a štemao je da je iverje letjelo okolo. Nasilje se događa u glavi, da
parafraziramo onu znamenitu seksološku.
E, sad, što se uistinu tamo događa, to možemo samo naslućivati. Kako već huligani znaju brojiti samo
do šezdeset i ne poznaju padeže, malo je vjerojatno da bi nam oni mogli govoriti o svojim psihičkim
stanjima. Ja vjerujem da je to nekakva osobita transcendencija, slično vještini onih jogina što se
zabulje u vlastiti pupak pa isprazne mozak. Jer, kako smo već kazali: ako se misliš tući, ne razmišljaj.
Ako pogledate, što je mogao i misliti onaj zagrebački policajac dok je uhićeniku karate udarcem lomio
prsnu kost? Šipak — o čemu bi taj mislio! Zamislite ga, uostalom, tog zen-majstora, kako se zaletio s
drugoga kraja sobe, cijelim svojim bićem usredotočen u taj udarac, tako je predan i ponesen...
Rijetkost je danas vidjeti da netko tako voli svoj posao.
Uistinu, ima u nasilju nečega onostranog, nedokučivog valjda čak i onim psihijatrima što vještače
ubojice. To je jedna nova stvarnost o kojoj baš previše i ne znamo. Is-točnjaci su, navodno, uspješniji
u tome sa svojim karate, kung fu i šta ti ja znam kakvim sve ne tehnikama, ustanovili su škole gdje se
uči kako se snaći u tom svijetu, ući u njega i bez posljedica izići, kako valjano iskoristiti tu zapretenu
energiju i znati je kontrolirati, kako, u najkraćemu, isprebijati tipa a da ti se to ne osladi. Premda, da
vam pravo kažem, ja u sve to ne vjerujem: na posljetku, pokraj sveg teatra kojem su ti majstori skloni,
jedan s crnim pojasom mi ne izgleda ništa civiliziranije i produhovljenije od jednoga domaćeg,
samoukog nasilnika, naivca iz hlebinske škole štemanja, koji po birtijama vitla šakama voden samo
svojim instinktom, improvizira po sluhu i umjesto "Khaiiiii!" viče "Mamicu ti lopovsku!"
16
I u jednome i u drugom slučaju čovjek nije svoj na svome, to više nije njegov svijet i koliko god se
trudio, taj mrak će ga na kraju progutati. Oni što lako planu, nakon nekog vremena će planuti još lakše,
svidi im se to i ne mogu prestati, slučaj je baš kao i s heroinom. Neki su se ovisnici o heroinu,
primjerice, nekada užasavali injekcije, svojedobno su se čak i onesvijestili kada su im u školskim
ambulantama vadili krv. A onda su se jednom ipak počeli bosti: prešli su tu granicu, i u životu i u
svojemu načinu razmišljanja.
Povremeno se, dakako, nije loše potući, neki čak kažu da je to i dobro, premda ja baš ne vidim zašto
bi to bilo dobro. Meni je tu simpatično i gotovo dirljivo vidjeti običnoga čovjeka kada se s nekim potuče,
kucne se s nekim na parkiralištu pa izleti iz auta i pograbi ga za prsi ili uhvati dripca koji urinira na
stubištu i onda se pošaketaju. Čudno je vidjeti čovjeka kako se uzruja i zapuše, a to nije od tjelesnoga
napora, nego je upravo preplašen iskustvom koje mu je potpuno strano pa govori besmislice, psuje
bez reda obično nesvjestan svojih riječi. Žena mu briše rasječenu arkadu, a on zabačene glave samo
ponavlja: "Jebem ti, a da samo vidiš kako onaj izgleda! Uh, uh, uh, uh, pomalo, pomalo s tom rakijom!"
Lijepo je samo gledati dok se drugi tuku i ako se to dogodi na ulici, možete biti sigurni da će se u
minuti okupiti tridesetak znatiželjnika kojima će na kraju biti čak i krivo kada tipove razdvoje. Dobra
besplatna tučnjava uživo prava je radost za oči, još da samo naleti netko s čipsom i pivom. Čak i
okorjeli pacifisti poput mene će se tu zaustaviti. Ja se sam, kako ste uostalom već mogli i ustanoviti,
ne volim tući, da oprostite, kukavica sam, pa ako me već zatekne stani-pani, namjestim svoje
najkrvoločnije lice, napumpam svojih metar devedeset i nešto i
17 Gradska k.-.jižnica
panično odašiljem mentalne valove: Majmune, gubi se... Majmune, gubi se... Majmune, gubi se...
Majmune, gubi se... Ako se pak majmun ne kani izgubiti, već je krenuo prema meni, gledam kako bih
ga drmnuo nogom u prepone. Znam, to mi baš ne služi na čast, ali ja mislim da je taj udarac u
prepone bio upravo jedan od kamena temeljaca našoj civilizaciji. I zato volim patetično kazati kako
vjerujem u udarac u prepone! Zamislite, uostalom, jedan od ključnih trenutaka u razvoju čovjeka,
trenutak kada se naš prapredak uspravio: antropolozi će kazati kako je značajan taj trenutak kada se
homo erectus digao na stražnje noge da bi ubrao plod s drveta. Važnije od dostupnosti plodova s
grana meni se čini to da su tom čukunčovjeku tada ostale nezaštićene genitalije. Pobjednički hod
ljudske povijesti je mogao krenuti: svaka je tučnjava mogla biti okončana jednim jedinim udarcem.
18
Karate Croate
Više ne znam je li u onome mraku pucketala loša filmska kopija ili statički elektricitet, tako je golemo
bilo naše uzbuđenje. Matineja je bila, U zmajevu gnijezdu i mi, tucet školaraca koji su umjesto
spojenih satova tehničkog odgoja uzeli kolektivni godišnji pa zdimili u kino. Mali šuvarovski mutanti
sabotiraju piljenje i ljepljenje maketa rodnih kuća predsjednika Tita, očarano zureći u blistavi torzo
Brucea Leeja, duguljaste vretenaste mišiće i mačkasti hod toga krasnog muškarca, zmijske reflekse,
strahoviti maivashigeri koji pljuska zlikovca ristom stopala dok krv i slina pršte u slow motionu. Opizdi
ga, zmaju! Zgoljavi muškić najednom skače raspamećeno, u ekstazi, kao vjerski fanatik šaketa
uprazno i skviči, a iz zadnjih se redova deru: "Sidi doli!" Sidi doli, majmune!"
Prošlo je dvadesetak godina otada, najmlađi su u međuvremenu otkrili skuplja i raznovrsnija
zadovoljstva od pišljive karataške matineje. Junaci kompjutorskih igrica k tomu, hara Croft i ina
virtualna gamad listom vladaju borilačkim vještinama pa se stvar više i ne čini osobitom: o karateu, čini
se, možemo govoriti još samo u prošlom svršenom vremenu, s velikom vjerojatnošću da potom-
19
stvo baš i neće razumjeti o čemu to pričamo Uistinu, današnji trideset i nešto godišnjak mora se i sam
sebi nasmijati kako su se on i njegovi šulkolege nekoć dugo nakon izlaska iz kina odbijali vratiti u svoju
socijalističku i samoupravnu stvarnost u koju su tek stidljivo kročile prve adidas tenisice Khami, vikali
smo i satima nakon filma, još uvijek hipnotizirani onim baletnim mansanjem, uvježbavajući, najbolje na
sitnijima od sebe, sbuto sakotsu-uchikomi (duboki udarac bridom šake u ključnu kost), urak-en sbita-
ucbi (niski udarac s okrenutom šakom) ili čak zloglasni kin-gen (udarac u genitalije)
Nedavno me je jedan prijatelj razveselio malom školskom tekom iz toga doba Vlasnik teke s
novinskom fotografijom obožavanoga Leeja na konci bio je njegov brat, a moj prijatelj joj je smio bez
straha prići tek kada je braco bio otišao u vojsku i povjerio mu na čuvanje svoje blago Prije toga se za
neovlašteno uznemiravanje posjeda bez pardona fasovao seiken mawashi-uchi O čemu se tu radilo?
Brižljivo, premda s hlebinskim poznavanjem anatomije, brat je tu bio nacrtao sve stavove, udarce i
blokade u karateu s fonetski ispisanim japanskim nazivljem, trening nunčakama bio je u prilogu Bilo je
tu, na posljetku sam odustao od brojanja, više od dvije stotine crteža koji zorno upućuju u tajne
cijenjene istočnjačke vještine i upravo jezovito svjedoče zašto prvi vlasnik bilježnice nikada nije završio
gimnaziju Dirljivo iskustvo
Baš kao što se pomama za Istokom pojavila kao opozicija anglosaksonskom modelu življenja, pa se
kontemplativni mir koji nalazi zadovoljstvo u sićušnim stvarima suprotstavio razmetnom orgijastičkom
potrošačkom društvu, tako valja primijetiti da i karate postaje popularan upravo u vrijeme hladnoga
rata, krajem šezdesetih i počet-
20
kom sedamdesetih Podsjetimo se, čovječanstvo u to doba strepi od nuklearne katastrofe globalnih
razmjera, a politički se vođe nimalo ne trude smanjiti tu ugrozu, u standard stanovanja ulazi atomsko
sklonište u temeljima novogradnje, obrazovni filmovi smrtno ozbiljno poučavaju kako namjestiti
zaštitnu masku i dekontaminirati vodu, što učiniti kad hidrogenska bomba grune dvije ulice dalje I tada,
u tjeskobnoj spoznaji da se Rusi i Amerikanci ne prestaju napeto ciribimbiti preko satelita dok im prsti
nervozno lupkaju po pucetima za aktiviranje interkontinentalnih nuklearnih glavića, pojavljuje se karate
Svijet u kojemu se cijene oružja mjere milijardama dolara, počinje se oduševljavati usamljenim
fajterom koji nema čak ni perorez u džepu, kojemu su sve oružje njegove ruke i noge U času kada je
ratovanje postalo toliko prljavo i psihotično da je eventualni novi sukob svjetskih razmjera sasvim
opravdano prijetio uništenjem cijeloga planeta, kada je čak i obožavani John Wayne postao fašistička
svinja zbog filma u kojemu navija za američku intervenciju u Vijetnamu, karate je vratilo vitešku
nevinost nasilju
Tako da nije samo školska mladež s odobravanjem dočekala ovu pojavu, dapače, mogli ste očekivati
da ce vas roditelji bez zadrške podržati ako ste odlučili skakutati i vriskati u nekakvome klubu, na
mnogim su našim bagaticama uostalom i sašiveni toliki kimom, a mnogi se tata znao hvaliti prijateljima
narančastim pojasom svojega potomka, kao da je mali stekao ne znam kako značajan akademski
stupanj Karatisti, naime, nikada ms.u smatrani huliganima, bila je to mjera građanski prihvatljive
tučnjave Stigao u paketu sa ženom, ikebanom i origam-ljem, transcendentalnom meditacijom, jin i
jangom i drugim istočnjačkim đinđama i ogledalcima, karate je
21
smještan u pseudoreligijski i pseudofilozofijski kontekst koji je razvaljivanje nečijega nosa činio nekako
boljim i smislenijim nego kada nekome smrskate surlu u nekoj domaćoj, staromodnoj birtijskoj tučnjavi.
U svojem tobožnjem traganju za duhovnom ravnotežom karate je, primjerice, uvijek bio nadmoćan
boksu, koliko god se potonji nazivao plemenitom vještinom. Nije, naime, bilo nimalo proturječno da
svoje dijete istodobno šaljete na satove klavira i karate, ali bi vas svakako u čudu pogledali kada biste
izjavili kako vaš mali u jednome dijelu svojega slobodnog vremena vježba solfeggio, a u drugome
aperkate. Karatisti su mogli citirati Konfucija, boksači nikada nisu spominjali Shakespearea. Oko
karatea se bila isplela jedna takva intelektualistička priča da nam na posljetku nije bilo nimalo bizarno
da su se borilačke vještine kroz povijest, kako kažu, razvijale u budističkim samostanima. Mislim, kad
nekakav tamo korejski duhovnik nekome istjera dušu na nos maegerijem, onda je to kao okej, a da
naš nekakav don Jozo ili fra Štipan nekoga zvizne nogom u tintaru, svi bi kazali da vidi divljaka, da tko
je njemu dao da bude svećenik.
Makar se radilo i o budalaštinama kakvo je lomljenje krovnih crjepova bridom dlana, karate je stvari
prikazivao dubokoumno kao da upravo rješava problem gladi u svijetu. "Karate koji zapostavlja
vježbanje lomljenja objekata nije korisniji od voćke što ne donosi ploda", stoji u knjizi Karate, ispod
fotografije gdje proslavljeni majstor Masutatsu Oyama rukom drobi opeku. Mo'š mislit — kao voćka što
ne donosi ploda?! Taj bi da ne nade papira u zahodu vjerojatno nujno zaključio da je zahod bez papira
kao dan bez sunca. No, koliko god sve to danas smiješno izgledalo, ta tobožnja zenovska obrana
golog nasilja u ono nam je vrijeme zvučala smisleno. Pa i ja sam, bilo je to
22
doduše prije nego sam stekao i malu maturu, nisam htio biti nekorisniji od voćke što ne donosi ploda.
Nisam, naravno, razbijao cigle: zaključivši kako bi razumnije i primjerenije mojoj dobi bilo početi
kršenjem letvica, demolirao sam nekoliko gajbi za voće.
Nunčake, ako mi dopustite, najradije ne bih spominjao, te dvije palice povezane komadom lanca držim
u vrlo ružnoj uspomeni. Prije negoli sam ih uopće uspio upotrijebiti u potencijalnoj tučnjavi, toliko sam
se puta samoo-zlijedio tim karataškim oružjem, bezdušno sam sebe odalamio po kostima, da to i
dandanas ćutim kad se mijenja vrijeme.
23
Žudnja za trokutima
E, a je li se sjećate Petra Čelika? Ma, znate, onaj bilder iz Novoga Sada koji je reklame za svoje
proteinske preparate objavljivao na zadnjim koricama Eks almanaha Zagor iz Fruške Gore, zalizanko
u kupaćim gaćicama, za kojega nikada nisam znao je li mu ono Čelik kršteno ili umjetničko, jednom
rukom zagrli plavojku, a u drugoj mu limenka nekakvog kvasca što se razmuti u mlijeku, pije dvaput
dnevno i mišići, da vidiš samo, bubre kao lubenice1 U što se lijepo možete osvjedočiti na fotografiji
druga Čelika razbacio se, brate, ko đubre po vinogradu Vidi mu trokuta, slinili su malci, čisto da
čeljade posumnja u ispravnost njihovih spolnih preferencija Trokut, kako se kolokvijalno nazivao
atletski torzo, s uskim, gotovo djevojačkim strukom što se lepezasto širi u čvrst prsni koš, bio je za
žgoljave muškiće predmet upravo nepojmljive žudnje Bilo je to, dakako, puno prije negoli smo otkrili
žudnju za nekim drugim trokutima Dobro, trokutići-ma
"Ovim neopozivo naručujem ____ kom proteinskog
preparata Slim " stajalo je u narudžbenici, ispuniti velikim štampanim slovima Ružičasti prašak
putovao je s
24
kraja na kraj socijalističke Jugoslavije, osobito u svibnju, pred ljeto i sezonu godišnjih odmora Cure su
bnjale noge i pazuhe, a muški se mazohistički šopali nevjerojatnom splačinom od koje se u konačnici,
umjesto tvrdih mišića, obično fasovala meka stolica Krojačkim metrom mjerili smo obujam bicepsa,
srkali proteine i kilavili se utezima, lmaginirajući trenutak u kojemu na žalu u nekakvoj Podgon ili
Sutivanu lijeno skidamo majicu, uljem za sunčanje dokono mažemo mramorne trbušne mišiće, a
nestašni kraj gaćica kažiprstom prevlačimo preko čvrste stražnice, dok obližnja ženskadija panično trči
u more, eda bi sakrila vidljivo tamniji donji dio kostima
Teretana sa zrcalima, brižljivo osmišljenih mučionica od kroma i umjetne kože što ih danas ima svaka
palanka, tada još nije bilo ni u primisli Utezi su, ako se sjećate, bili domaće izrade- metalna poluga na
krajevima utaknuta u beton izliven u dvije kante od marmelade na kojima se sretno smiješi dječak
zamazanih usta Mogle su se, naravno, uzeti i limenke od motornog ulja, graška ili kiselih krastavaca
Osim ako niste imali iznimno tolerantnu mamu koju ne bi smetale polupane pločice, s takvim utezima
niste mogli vježbati u kupaonici Bildalo se u dvorištima jedan bi teglio betonsku marmeladu, drugi
sten-juci brojao zgibove na prečki za istresanje sagova, treći na klupi ispuhivao trbušnjake, dok bi koji
dokoni susjed na prozoru vikao "Pnvati se ti, sinko moj, motike, pa da vidiš mišića'"
Na posljetku se nisam ni prihvatio motike, niti sam nastavio s dizanjem utega Žene se od srca nasmiju
kada se razodjenem na plaži, prošle se godine jedna na Braču umalo ugušila marelicom kada me je
vidjela Jedna krasna zamisao zauvijek je upropaštena A da sam bio pametan, ej, gdje bi mi kraj bio"
Namlatio bih para i para nastupa-
25
jući kao striper u diskotekama. A možda bih i na kakvo prvenstvo bildera došao, pa nakvarcan i
nauljen, skladno definirane mišićne mase i izbrijanih prsiju, nabijeljenih zuba režao na publiku.
Primjećujete ovdje zavist frustriranog žgoljavca. Priznajem, takav sam i što ću, ne mogu pobjeći od
toga da kada se sjetim bildera, meni uvijek pred oči nekako izađe slika kako oni jedan drugome pred
takmičenje kolegijalno briju lopatice i ramena. Cisto se stresem od užasa pred tim prizorom. Makar on,
dakako, uopće ne mora biti istinit. Valjda su i bilderi u međuvremenu otkrili fascinaciju nekim drugim
trokutima? Ne znam...
Kod body buildinga na djelu je čudan paradoks: premda se čovjek zapravo trudi biti što jači,
opsjednutost tijelom smatra se osobinom koja je prikladnija slabijem spolu. Tako, bivajući sve
snažnijim, muškarac koji samozaljubljeno motri napinjanje svojih bicepsa u zrcalu teretane, uistinu
prelazi u svoju suprotnost, doimajući se sve mekoputnijim. Slično je i s bildericama, koje u posve
ženstvenoj brizi za vlastito tijelo, zadobivaju osobine koje su, makar u našoj kulturi, primarno muške.
Posrijedi je neobična spolna inverzija koja u konačnici može dovesti do zaključka koji se možda i ne bi
svima svidio. Pa ga neću ni napisati. Ali razmislite o tome.
26
Tijelo je poruka
Ono tradicionalno dvojstvo duha i tijela i iz toga, manje ili više ishitreno, izvedene opreke: dobro — zlo,
čednost — razvrat, Bog — Đavo, nebesa — pakao... u glazbi se obično tumači dvojstvom melodije i
ritma. Melodija je tu razum i red, ona je dobra, bogobojazna i pristojna, ne jede prstima, nožice su joj
čedno stisnute. Ilustracije radi, to vam je kao u filmovima strave: zamislite ljupko, pospano predgrađe
sa srdačnim susjedima što žive u bijelim prizemnicama, pomno šišaju travnjake i živice i u
poslijepodnevnim satima dobacuju gumene loptice svojim iščet-kanim škotskim ovčarima — e, pa to
vam je melodija. Ritam je kada se u jednoj takvoj idili pojavi masovni ubojica. Ritam je zlo, tjelesan i
nagonski, životinjski razvratan, ritam bez pardona hvata za guzu.
U svojoj sjajnoj zbirci pripovijedaka Bas saksofon Josif Skvoreckv primjećuje kako su i nacisti i
komunisti, premda međusobno zavađena čeljad, umalo pa s jednakim argumentima zabranjivali jazz.
Za jedne je, doduše, ta muzika bila crnačka, dakle nearijevska i niska, dok su drugi više grintali zbog
tobožnje buržujske naravi swinga i be-bopa, no u osnovi je stajala zajednička bojazan kako bi
27
jazz svojom naglašenom ritmičnošću mogao u mladeži potaknuti nagone opasne za ideju Reicha ili
revolucije. Kičasti totalitarizmi, koji svijet vole zamišljati — i samo zamišljati, u stvarnosti je, kako
znamo, potpuno drukčije — kao idilična predgrađa sa srdačnim susjedima i iščetkanim škotskim
ovčarima, uplašili su se toga neobuzdanog, putenog ritma iz delte Mississippija i čikaških noćnih
klubova. Kako je već od građana zahtijevano da budu razumni, čedni, odani i bogobojazni — ovo
potonje, naravno, shvatite u širem smislu riječi — na cijeni je bila glazba s naglašenijom melodijskom
strukturom, a čulni ritam Dukea El-lingtona i Satchma Armstronga doživljavan je kao čimbenik
nestabilnosti u regiji. Usudio bih se kazati — s pravom!
Premda Duke i Satchmo, naravno, nikada ne bi mogli pojmiti takvo nešto i vjerojatno bi ih užasnulo,
pedeset godina poslije njih plesna je muzika melodijski potpuno ogoljena, uskuhane mase na golemim
se open-air feštama obeznanjuju na divlji ritam techna. Adolescenti s nakitom na jeziku i kose obojene
u zeleno i djevojke nagih, išaranih grudi, bili bi zapravo vrlo prikladna ilustracija za slavno Danteovo
djelo. Štoviše, kada bi gospon Alighieri danas nakanio vizitirati odaje Nečastivoga, vjerojatno bi uzeo
puno upućenijega vodiča nego što je to Vergilije: nekoga D.J.-a, primjerice.
U plesu se dogodila jedna strahovita emancipacija tjelesnoga. Ples je, dakako, u svojoj naravi bitno
tjelesan, no ovdje imate dojam kako ti klinci što se koprcaju na sintetički ritam techna ispod hlača već
imaju pripremljene, navučene kondome. Mogli bismo sada prikazati prirodan razvoj te emancipacije
još od vremena kada je Elvis skandalizirao Ameriku svojim senzualno zaljuljanim kukovima, ih poći
čak i još dalje u povijest, do kankana, primjerice, i veselog izlaganja podvezica pučanstvu, vr-
28
ijedno bi bilo pripomenuti kako je, kada se pojavio, čak i valcer doživljavan nećudorednim, ali onaj
pravi, istinski početak ove erupcije nagona ipak je u nešto bližoj povijesti, u sedamdesetima, s
pojavom diskoteka.
Tlo je, kako su socijalni seizmografi već pouzdano izmjerili, počelo podrhtavati s pojavom pilule protiv
začeća, što se općenito uzima početkom seksualne revolucije. Diskoteke su pak došle nekoliko godina
poslije, odvažio bih se ustvrditi kako je to bio blistavi vrhunac oslobađanja puti. U halucinogenoj
atmosferi žmiganja nebrojenih žarulja u svim bojama shizofrenije, uz za-glušujuću buku ritam-mašina,
jedna je spolno osviještena generacija došla do toga da joj uopće više nije trebalo razgovarati kako bi
ostvarila kontakt s partnerom/partnericom. Razgovor je, uostalom, bio svjesno onemogućen, za takvo
što ste pod monstruozno golemim zvučnicima morali imati glasnice od kompozit-nih materijala.
Ašikovanje je tako postalo disciplina u ritmičkoj gimnastici: zgoditku među plahtama smjeli su se
nadati samo oni s elastičnim torzom i dobrim radom nogu. Pametnjakovići pak, koji su se ufali kako će
smotati žensku zgodnim i duhovitim sentencijama i nesebičnim zalaganjem za mir u svijetu, zapravo
su veliki gubitnici te raskalašene dekade.
Jer, sedamdesete su bile doba čistoga, ideološki neopterećenog hedonizma. Disko-muzika i diskoteke
u tome su upravo esencijalni. Najprije, kako smo već kazali, tu se ne razgovara, tijelo je poruka. Vrlo
oskudna doduše, kako je već kukovima teže izraziti složeniju misao, ali izravna: u najkraćemu. "Ako si
ti voljna, moji su otišli na selo." Za emitiranje tako rudimentarnoga ljubavnog zova bilo je dovoljno ući u
krug plesača pa banuti pred izabranu damu i malo protresti lančić na rutavim prsima.
29
Sve je u disku bilo podređeno tomu, glazba je bila vrlo prikladno ritmična, tekstovi ne osobito mudri.
Disko-muziku su mogli razumjeti čak i oni s dvojkom iz engleskoga, čemu u konačnici vjerojatno i
imamo zahvaliti mahom zločinačku pojavu njemačkih, talijanskih i španjolskih disko-zvijezda.
Popularna kultura tako se prvi put značajnije decentralizirala, izišla iz svojeg anglosaksonskog
zabrana. Sto i ne čudi: nije bio osobit problem prevesti nešto tako izrazito tjelesno kao što je disko-
kultura — čuj, kultura?! na strani jezik.
Domalo se cijeli planet zaneseno tresao u sintetičkome ritmu i sintetičkoj odjeći, ne poznajući ekološko
grizo-dušje. U to doba za takve se stvari nije puno hajalo, kraljeve plesnih podija zanimao je samo
njihov ljubavni saldo, gdje je u nekim slučajevima ostvaren doista zapanjujuće golem "broj noćenja".
Premda, za pravo reći, disko se u svoj svojoj punini nikada nije razmahao na našim prostorima.
Seksualno oslobađanje u Hrvata ipak nije bilo dosegnulo onu razinu da bi mogao okončati večer s
nepoznatom u krevetu, a da ova poznaje samo tvoje plesačko umijeće. Taj hendikep u našim su
diskotekama nadoknađivali setom laganije, baladne muzike, u narodu poznate kao sentiši, gdje bi
zagrijani mladac nevičan dus-kanju mogao ostvariti konvencionalniji kontakt s partnericom.
Pokraj te, uvjetno kazano, lokalne osobenosti naših diskoteka i činjenice da se u tim ugostiteljskim
destinacija-ma kod nas nešto počesto vade pištolji, sve drugo isto je kao svuda u svijetu. Kada je ta
manija počela, neko su vrijeme, doduše, diskoteke bile u prostorijama mjesnih zajednica — obnoć bi
mladež čagala, ujutro umirovljenici mozgali nad šahovnicama — no i to se brzo promijenilo: prave,
profesionalne diskoteke uskoro su bile jednako gl-
30
amurozno opremljene kao i one u Amsterdamu, Londonu ili New Yorku. Diskoteke su postale nalik
coca-coli — svuda su jednake, kugla od kvadratića zrcala jednako je moćan simbol onoga što se
naziva američkim kulturnim imperijalizmom.
Po svemu, to je postala jedna tako svakodnevna pojava da se više nitko ne sablažnjava, dapače, zna
se dogoditi da u disku čak i predsjednici države čestitaju svojemu narodu Novu godinu. Užasnuta
mladež na to je pobjegla vani, na techno partvje pod otvorenim nebom, izazivajući kerbere našega
ćudoređa da grme protiv ritmova što potiču nezdrave nagone. Ako mene pitate, techno mi se doista
čini malo seksualno preeksplicitnim, ali bih se u svakome slučaju prije odlučio za jedan takav
hormonalni poremećaj, nego za mirišljavi totalitarizam koji potiho nude protivnici tjelesnoga. Malo me
jedino smeta što vise nema sentiša, a onda se mislim, ma šta me briga, Bogu hvala, oženio sam se.
31
Na pričuvnoj adresi
Kriza srednje dobi počinje pitanjem. Trebam li ]a bavnicu ih vikendicu? Za golemu većinu muškaraca
to je zadnja velika odluka, zadnje opasno raskrižje A radi se o iznimno osjetljivu razdoblju na pragu
četrdesetih muškarac je više ili manje uspješno definiran kao nekakav Taj i Taj čovjek i građanin,
magistar, planinar, obiteljska kuća, dinners kartica, opel vectra, oženjen, djece komada dva I sada,
kada mu je sve tako fino skockano, tip je pomalo umoran od uloge koju mu je život namijenio, treba
mu novi izazov
Ako je pustolovnije naravi, sredovječni će nezadovoljnik svoju sreću potražiti u oglasniku, pod šifrom,
"gospodin s obvezom", "diskrecija zajamčena" Takvi su muškarci od onih što zaključuju kako je njihov
Taj i Taj potpuno promašen, kako su zaslužili bolje i ljepše od ovoga sada Zabrinuto zatežu ovješeni
podvaljak pred zrcalom u kupaonici, užasnuto se pitajući kad su prije prošle sve te godine, tako
uzaludno i glupo "Šta radiš unutra toliko dugo-1" dere im se žena pred vratima "Šuti, gusko', prošapta
čovjek očajno, više za sebe Muškarci iz ove kategorije ne povjeravaju se svojim gospođama Gospođe,
kako je i red, uvijek zadnje sve saznaju
32
S druge strane imamo zrelost frajera koji se odlučio za vikendicu On je zadovoljan svojim prolaznim
vremenom na sredini staze, ne bi mijenjao ni ženu, ni posao, ni auto i nije nesretan kada na televiziji
vidi nekoga tko je s njim išao u školu Kada pred sebe stavi novi izazov, muškarac od ove vrste
ziheraški će paziti da mu on ne naruši sklad što ga je dotada brižljivo gradio Štoviše, s tim će novim
izazovom njegov Taj i Taj čovjek i građanin, magistar, planinar, opel vectra. dobiti punoću i sjaj
vlasnika kućice za odmor na srednjem Jadranu ili klijeti u kutjevačkom vinogorju.
Vikendica je pritom posve logičan izbor" kada se osjetio umornim svojim dotadašnjim životom,
muškarac iz ove druge, ziheraške kategorije je jednostavno zaključio kako mu se valja odmoriti Za
njega, što je učinjeno — učinjeno je, tu se previše toga ne da mijenjati, od sada pa do smrti više se
ništa spektakularno neće dogoditi Tuđe žene ovakvi gledaju još samo u filmovima za odrasle, a
pustolovinom shvaćaju branje gljiva, pucanje u jarebice, obrezivanje lozja i panulavanje na pričuvnoj
adresi Vrhunac njihove razuzdanosti je početi s kuhanim vinom u petak navečer, pa se probuditi tri
dana poslije, s glavom koja im se čini velika i teška kao panj stoljetnog hrasta, ne sjećajući se
apsolutno ničega u međuvremenu
"Jesam li pravio puno pizdarija5" upitao je mnogi naš vikendaš svoju ženu u ponedjeljak ujutro
"Pa nisi baš", kaže gospođa, "osim što si jučer poslije podne plačući zaključio kako ti je ovdje toliko
lijepo da se više nećeš ni vraćati u smrdljivi grad pa si, da pnsnažiš svoju odluku, nožem razrezao sve
četiri gume na autu j ja sada ne znam kako ćemo kuci '
"Ajoj1" zavapi nevoljni pilac
33
Kako je već vikendica njegova zadnja velika odluka, zadnje opasno križanje, čovjek je domalo počne
doživljavati svojim životnim djelom pa nikada nije posve zadovoljan njome Tako da zapravo nema
dovršene vikendice, ja ne znam da sam vidio ijednu koja ne bi bila kao ona glasovita Schubertova
simfonija Apsurdno je ovdje da ispočetka svi krenu s pričom, ajde, hvala Bogu, nek je i potleuši-ca,
samo da imamo negdje prespavati, da bi desetak godina poslije na krovu krasne trokatnice montirali
satelitsku antenu I to opet nije dosta — uvijek se ima nešto prčkati oko te vikendice posijati travu,
zasaditi ukiasno grmlje, sazidati roštilj, podići dvorišnu ogradu od lijevanog željeza, urediti stazice od
opeka, zar nam nisu krasni oni narcisi tamo, tu na sredini smo zamislili vodoskok, iz Švicarske smo
naručili krasne vrtne patuljke i tako ad infinitum.
Ono što plijeni jest vikendaška strpljivost u obavljanju ovih poslova, njihova mirnoća dostojna je kakva
budističkog redovnika Nema više one gladi za stjecanjem i dokazivanjem, za sve se ima vremena A to
je zapravo i smisao vikendice prebacivanje života u nižu brzinu i svođenje njegova konačnog računa
Jer, ako pogledate, vikendica dolazi nakon što se čovjek stambeno sredio, osigurao krov sebi i
svojemu potomstvu, ona je na pola puta između obiteljskog gnijezda i obiteljske grobnice, između
stalnog boravišta i vječnog počivališta Tako da vikendaši s godinama sve češće bježe u svoju
pastoralnu nirvanu, sjetno se osvrću na godine iza sebe i u filozofskome miru, sa slamčicom među
zubima, gledaju oblake zamišljajući kako će se jednom — ako dobri Bog bude milostiv prema njima —
ispružiti na jednome od njih
A s umirovljenjem mnogi se zastalno presele u svoje vikendice, u grad dolaze još samo izmjeriti tlak,
Zorićeve
34
im uplatnice dolaze na novu adresu, poneki čak počnu uzgajati i kokoši ih čak svinje No, to je valjda
oduvijek tako prije tisuću i sedamsto godina rimski je car Gaj Aurelije Valenje Dioklecijan sišao s
prijestolja i preselio se na drugu stranu Jadrana, u svoje ladanjsko zdanje, da ne kažemo vikendicu, iz
kojega će se poslije iščahuriti Split Pojava, dakle, nije osobita novost
I na kraju, ono što svakako valja uočiti je vikendica kao prostor slobode Ne samo one najopćenitije
shvaćene, obične ljudske slobode od susjeda koji vire u vaše prozore, slobode da parkirate auto gdje
vas je volja, da vaš pas urinira u dvorištu, da hodate u poderanoj trenirci i ne bnjete se Govorimo o
slobodi u političkome smislu Nitko nikada neće moći saznati kolika je zasluga vikendica u političkoj
emancipaciji naroda u Istočnoj Europi, a da je ona znatna, više je nego sigurno U Češkoj je,
primjerice, bila masovna pojava da svijet od radničkih savjeta i policijskih doušnika bježi u svoje
vikendaške azile u planinama Njihov veliki pisac Bohumil Hrabal tako je nakon sovjetske invazije na
Cehoslovačku potpuno preselio iz Praga na selo, umirući od straha da bi drugovi u kožnim kaputima
mogli pokucati na njegova vrata
Dobro, u nas je totalitarizam bio ponešto blaži, mi na posljetku nismo imali ruske tenkove na ulicama
No, i oni najplašljiviji među nama gdjekad bi se u nekoj vikendici opustih rakijom pa stali baliti protiv
države ili potiho zapjevati Vilu Velebita A, ako baš hoćete, baš u jednoj vikendici, u onoj plješivičkoj
kleti gdje se okupio onaj pra-HDZ sa Stipcem i Veselicom u prvoj postavi, začela se sadašnja
Hrvatska
Kada iz današnje perspektive gledamo na taj slavni događaj, čini se da vino koje se te večeri točilo
nije bilo osobite kvalitete
35
Domaća kuhinja
Događa se često da naš svijet uloži strahoviti novac u opremanje dnevnih soba kupuju se naslonjači
presvučeni kožom nebrojene teladi i regali tako golemi da bi se u njima, za nevolju, odjednom mogle
pokopati četiri odrasle osobe, pa onda oni besmisleno niski stolići sa staklenom pločom — koja je
staklena valjda samo stoga da ne bi stavljati noge na nju — čupavi sagovi i teške pepeljare od bruše-
nog kristala, vitke svjetiljke s bolesnožutim sjenilom, kakav Berberov ih Bottenjev grafički štanceraj visi
po zidovima i čudne tapiserije što skupljaju prašinu, a nema uputstva na kojoj ih se temperaturi smije
oprati Od svega ovdje meni su najdraže one gipsane replike Bašćanske ploče što se kupuju po
romskim štandovima na Pazaru, a da se nitko nikada nije upitao otkud se to Romi s Pazara razumiju u
uglatu glagoljicu
U privatnosti stana dnevna je soba najmanje privatna Kao mjesto u kojemu se dočekuju gosti, poslovni
partneri ili makar listonoše, ta je soba uređena prema slici koju domaćin i njegova supruga imaju o
sebi u mjedi, iverici, staklu i sintetičkoj spužvi ovdje je opredmecen njihov društveni uspjeh To je
užasno mjesto Više nego
36
išta drugo prosječna će hrvatska dnevna soba posvjedočiti kako je otužan život njezinih vlasnika i
prokazati ih kao ziheraše i skorojeviće, sirot, uskogrudan, frustriran svijet O gdjekada gotovo
patološkoj skrbi kojom se održava čistoća toga mjesta i mizernom ukusu što ga otkrivaju Berberi,
tapiserije i Budakova Ognjišta pokraj ružičastog kompleta romana Judith Krantz mogla bi se pak
napisati dobra studija o fašizmu Jer, što je drugo fašizam u svojoj biti nego upravo to strah od
prljavštine i loš ukus
U ovome svemu čovjeka veseli samo jedna stvar — u dnevnim se sobama, srećom, ne živi, makar ne
svakodnevno Češće se eventualno tek spava poslije objeda na kauču i to je sve Čudnovata je, naime,
pojava da se u dnevne sobe ulaže strahovit novac, a da se one uopće ne koriste uređujući ta mjesta
prema slici koju imaju o sebi, nerijetko je slučaj da su ukućani od njih napravili nešto kao kapelice, s
regalom kao masivnim oltarom, posvećene vlastitoj građanskoj egzistenciji I sad, naravno, ljudi se
nekako skanjuju ući Nije zgodno, kažu, žena je malo prije usisala, nego, ajmo mi u kuhinju
Ispadne da smo mi narod koji živi u kuhinjama Sto je dobro, jer to i jest naš pravi život, tu uostalom
vise i sat i kalendar, tu su i svi naši računi pohranjeni u staroj kutiji od cipela u kredencu, pokraj
rezervnih gumica za slavinu i francuskog ključa za odvidavanje plinske boce Kuhinje su stvarnije od
dnevnih soba, a i ljepše govore o nama nikakav grafički štanceraj sa zida u salonu neće vas bolje i
istinitije opisati kao čovjeka i građana od zguljene naljepnice Calimera na frižideru, i kada bi svi ljudi to
shvatili i po tome se ravnali — ovo ce zvučati bedasto — na svijetu bi bilo manje gladi i rata
U kuhinjama, ispod oslikanih keramičkih tanjura, suvenira sa sindikalnih izleta, vaš se otac nekada
mučio log-
37
antmima i kvadratnim funkcijama iz vaše domaće zadaće, u očaju se konzultirao čak i s Općom
enciklopedijom, pa se na posljetku nemoćno izderao kako ste vi jedan majmun i neradnik i, jebem ti
sunce, nikad ništa od vas A mater je prala suđe, kao kakav Židov pred zidom plača, čelom naslonjena
na kredencu iznad sudopera, potpuno odsutna duhom Jednom sam se zatekao u jednome društvu
gdje je netko tvrdio da je njegova mama znala čak i zaspati tako naslonjena čelom na kredencu Onda
je netko kazao da je to nemoguće, jer da samo konji spavaju stojeći Onda se onaj prvi naljutio što je
ovaj drugi njegovu mamu nazvao konjem Bila je to jedna baš onako neugodna situacija
Kuhinje, kako smo već kazali, nisu izlozi porodice, one su sićušni, intimni prostori u kojima se doista,
svakodnevno živi, tu se jede i uči, tu se donose najvažnije odluke ove male zajednice, u Dalmaciji je
kužina često jedina prostorija u stanu koja se zimi grije Dok se u dnevnoj sobi gleda televizija, kuhinja
je carstvo radija, starog, ra-zlupanog tranzistora što stoji pokraj solnice Spikerski bariton čita prognozu
vremena za srednji Jadran da ti radijski spikeri nemaju ništa osim svojega baršunastog baritona — a
obično i, ruku na srce, nemaju — valja im biti zahvalan na toplini glasa koji je humanizirao krmeljava
zimska jutra sa smrznutim oknima
Kako ovdje manjka prostora, kuhinjski je stol s jedne strane prislonjen uza zid Taj stan stol s priprostim
katngama i sjajnom bakelitnom pločom, koja se obično ne pokriva stolnjakom, poprište je mnogih
nesmiljenih nadmetanja u "čovječe, ne ljuti se", divljih partija s m-farktnim završnicama kakvih nema ni
u američkoj profesionalnoj košarci Naravno, ako bi partija uopće dočekala završnicu, ako je ne bi
prekinulo upadanje publike u ter-
38
en, čupanje vlasišta, demonstracija karataškog umijeća i sekino cmizdrenje u kupaonici, iza
zaključanih vrata, na zahodskoj školjci A kada bi se igrala briškula i treseta stol se morao odmaknuti
od zida da četvrti sjedne Nema ljepšega mjesta za bnškulu i tresetu od kuhinje u leđa vas bodu
prekidači štednjaka, a tako je usko da nema smisla niti pokušavati sakrivanje karata
A vrata od frižidera su bila nešto kao zidne novine, službeno glasilo porodice Na starim, već
požutjehm Obo-dinovim frižiderima boje zguljene na rubovima, s dvije rupice i uočljivo svjetlijim tragom
na mjestu gdje je nekada stajalo drugo slovo o, stajali su rasporedi sati školske djece i poruke
pričvršćene plastičnim Mickevem Mouseom s magnetićem otraga "Dragi sine, mi smo kod strine u
bolnici, a ti podgrij sarme za ručak, vatrogasci su na 93 " Te stare hladnjake iz nekoga vrlo
zagonetnog razloga svi su kitili naljepnicama, u desetljećima njihove prisutnosti u kuhinjskome kutu tu
se nakupilo nebrojeno oznaka sportskih klubova, nacionalnih parkova, motornih ulja, poduzeća i
priredbi sličica rodne kuće Josipa Broza Tita ovdje stoji pokraj sličice Svete Obitelji koju je svećenik
ostavio kada je blagoslovio stan Netko bi za tisuću godina mogao rekonstruirati političke prilike u nas
samo da iskopa te Obodinove frižidere pa stane čitati naljepnice Najslađa slija koju sam ja vidio na
nekome našem hladnjaku imala je natpis 'Igman - marš smrznutih partizana 75 Kao da s druge strane
vrata, između uvele salate i pljesnivog komada parmezana, brkova pokrivenih injem, cvokoće glavom
legendarni komandant Sava Kovačevic
Žuži Jelinek je nedavno kazala kako se našla uvrijeđenom kada je netko njezinu mamu i nju, još u
djetinjstvu, primio u kuhinji Staru vlaškovuličansku gospođu ta zgoda još i danas peče i valja je
razumjeti No s druge strane,
39
takvi kao ona čine zapravo neznatno malen postotak stanovništva ove zemlje. U velikome dijelu mi
smo ipak mala seljačka nacija koja se tek u trećoj ili čak drugoj generaciji iskobeljala iz bijede. Upravo
stoga naši su saloni tako jadna, skorojevićka mjesta i upravo stoga ih zaobilazimo i odmah s vrata se
upućujemo u kuhinju, medu hranu, u mirise pečenja i šufigavanja. Na dnu te navike, sudim, još uvijek
reži ono čudovište gladi koje je stoljećima klalo naše pretke. Za vlastito dobro, nemojte se stidjeti toga.
40
Crni merak
U svijetu gdje će vas prevariti tko god vas može prevariti, uvaliti vam komad loja pod meso, gnjilu
bananu ili vodu u dizelu, kava se kupuje samo u zrnu. Čovjek je čovjeku svinja, boj se bližnjega svoga.
Tako po prilici rezoniraju one naše stare tetke po selima, što ih anualno obilazimo, obično
0 Svim svetima, ne bez kutije najprostijih keksa i dvadeset deka kave u zrnu. Donesete li, naime,
svojoj teti, gospođi opreznoj prema svemu što ne dolazi iz uskoga plemenskog kruga, do vlasišta
prožetoj onom skepsom koja bi se ovdje na Balkanu valjda mogla nazvati atavističkom, dvadeset deka
kavenoga praha "fine mješavine", kako to običava pisati na vrećici mljevene kave, dobra će se žena
možda i rasplakati zbog vašeg budalastog povjerenja u trgovačku čestitost. To s "finom mješavinom"
nju ne može prevariti, slatkorječivost s etikete njoj je, dapače, povod da bude osobito oprezna i
posumnja kako su vam, jadnom
1 zelenom, u dvadeset deka praha fino zamiješali cikorije, zemlje, piljevine, pepela i bilo je o tome na
televiziji prije neki dan, teških droga. Poslije se vi — atavizam je to! — ne možete oteti dojmu kako teta
možda ima i pravo i ogadi vam se kava načisto.
41
Kako bilo, želimo li doista uživati u kavi, trebali bi je kupovati u zrnu pa još i neprženu, jer kava
najljepšu aromu i okus ima dan ili dva nakon prženja i netom samljevena. Tako barem kažu. Ne meljite
kave više nego što je namjeravate skuhati, savjetuju nas znalci, no tko će domalo, kada stare tete
napokon sve poumru i više nitko ne bude kupovao kavu u zrnu, još uopće znati da postoji takvo nešto
kao što je kućni mlin za kavu, osobito onaj mehanički ili, što bi rekli, ručni.
Kod ručnih mlinova u našim su kućanstvima nekada dominirala dva modela — jedan drven, širokoga
kockastog kućišta, nalik na ormarić, u kojemu se prah skupljao u malenoj ladici u dnu, i drugi metalan,
pozlaćen i s ugraviranim šarama, duguljast kao minaret ili štafeta mladosti. Čini mi se da je minaret bio
malo cjenjeniji od ormarića, vjerojatno čisto podsvjesno: kako se pila isključivo turska kava, ova je
mlinac djelovao nekako vjerodostojnije, islamskije. Zacijelo ima i nešto u tome da je, u to sam se
spreman zakleti, minaret mljeo sporije od ormarića. Njegova iznimna sporost ispunjavala je
povjerenjem, jamčila da je svako kaveno zrno smrvljeno valjda do subatom-skih čestica.
Bože, koji je to pakao bio, ti duguljasti mlinci nalik minaretu ili štafeti mladosti. Dođu ti gosti u kuću i ti
se već preznojavaš od pitanja, posve izvjesnog i neumoljivog kao smrt: "Jeste li za kavu?" A gosti su
stoka, uvijek za kavu, makar bio i slučaj da im je liječnik brani ili im je to već četrdeset i šesta toga
dana, i starije dijete u kući dobiva u zadaću težak, metalni mlinac što kavu drobi nepojmljivom brzinom
od dva i pol nanograma na uru. Čini mi se kako su upravo zbog tih mehaničkih mlinaca djeca u to
doba bila razvijenija, krepkija, manje su pobolijevala. Moj jedan rođak, svjetski rekorder na tom polju,
koji je do
42
trećega osnovne zdrobio kave u količini koja bi vjerojatno odgovarala godišnjem urodu Brazila, tako je
žustro vrtio ručicu mlinca da bi to povremeno stvorilo tako strahovitu zračnu struju koja bi njega, onako
lagašnog, znala i podići sa stolice i ostaviti da lebdi u kužini kao kakav jogi letač.
Kava, posebno ona prva jutarnja, ima nešto diktatorsko u sebi: pijemo je da nas osvijesti i razbudi,
izvede iz privatnosti sna u javnost svijeta, iz solipsizma u realizam, iz posteljne ugode u mučnu
svakodnevicu naših tvornica i ureda. Vruća crna tekuća vraća nas u krilo društva i ponovno čini radno
sposobnima. "Ustaj, vojsko!" dere se crna kava tiranski, bezdušno i divlje, upozoravajući kako je život
patnja i čovjek se nije rodio da bude slobodan.
Coffea arabica, međutim i srećom, ima dvostruku narav. S jedne strane, kako smo već kazali, ona je
budnost i marljivost, dok je s druge potpuno drukčija, lijena i merak-lijska. U malu porculansku šalicu
skladno se smjestio okrutni kapitalizam i samoupravni socijalizam. Ovo drugo svakako je izražajnije,
makar u našim krajevima. "Povazdan sjedi i pije kavu", kazat će se za stanovitoga ljen-guza, zauvijek
ga otpisujući kao nepouzdanog i niškoris-nog bijednika. Vjerojatno ne postoji strasnije kvalifikacije od
toga da netko "povazdan sjedi i pije kavu", osobito po našim selima, gdje rad podrazumijeva otvoreni
prostor, obično vinograd ili krumpirište, i nekakvu krupniju alatku u rukama, pa je stoga upravo
nezamisliv u sjedećem položaju. Autor ovoga napisa, primjerice, ima trajan problem da onima u
svome selu objasni kako on svakodnevno sjedi, pije kavu i — radi. "Pa šta to radiš", kažu oni
smijuckajući se prepredeno, "vrtiš kućarin?"
Crna kava je možda najljepša slika orijenta, one begovske dokonosti, andrićevskog svijeta mračnih i
zatomljenih
43
strasti, gdje divlji nagoni na dnu duše stoje kao mutni talog na dnu šalice. Upravo tome mentalitetu,
koji je redovito prvoosumnjičeni za propast mnogih naših kapitalnih gospodarskih ulaganja, i dugujemo
doživljaj kave kao lijene, meraklijske navike. Uistinu, kada malo bolje pogledate, fildžani na malenom
zlatnom pladnju, sićušna džezva u kojoj se pomalo topi kocka šećera i pilac zgrbl-jen na niskoj sećiji:
morate biti osobito besposleni i pred sobom imati sve vrijeme ovoga svijeta za jedan tako kićen obred.
A kada vaša stara teta traži kavu u zrnu strahujući da bi mogla biti prevarena, u njezinu se oprezu
otkriva onaj svijet levantinske prevrtljivosti, gdje će vas prevariti komu god je dana milost da vas
prevari.
Opisanu dvostruku narav kave najvjernije ilustrira razlika između turske kave i espressa. Kaveni talog
najbit-niji je u toj priči. Kava se popije i šalica okrene, crni mulj se cijedi i suši na njezinim unutrašnjim
stijenkama, a kićeni se obred sada nastavlja nečim tako osobito orijentalno mističnim kao što je
gatanje. U šalicama gmižu zmije i lete gavranovi, trnovite se ruže izvijaju, kuće gore, vukovi zavijaju
zapjenjenim čeljustima, a mala djeca sjede na oblacima. Hieronimus Bosch senior bio je mlaka vodica
prema nekim našim gatarima, njihov imaginarij je upravo beskrajan, u uvijek nove simbole učitava se
novo, obično neočekivano značenje, pa čin gatanja uvijek izmiče bilo kakvoj racionalnoj prosudbi.
Tomu nasuprot stoji espresso, bez taloga, ekonomičan i racionalan u najboljoj tradiciji zapadne
civilizacije koja ga je i izmislila. Espresso je kavi oduzeo dušu, sudbina kavopija ostala je zarobljena u
filteru aparata, neki put zajedno sa sudbinom neznanca koji se zatekao pokraj vas za šankom, i
istresena u drveni sanduk kao smeće.
44
I
Meso bez pedigrea
Dabogda te majka u ćevapima prepoznala (narodna)
Jedu se s lukom, s ajvarom, ako ih volite i s lukom i s ajvarom, onda se kaže "sa svim", a lepinja mora
biti ugr-ijana i natopljena smećkastim uljem od pečenja. Za ulje uvijek pomalo dvojite kako je, makar
dijelom, marke val-voline, no o tome ne razmišljate previše da vam ne pokvari gust. Jedenje ćevapa iz
kioska pored ceste inače je ekološki duboko osviješten čin, kao najčistiji i najjeftiniji poznat način
uništavanja mesnih otpadaka.
Za okoliš je k tomu prihvatljiv i tvrd, masan papir u koji se ćevapi zamataju, ali taj je istodobno posve
neupotrebljiv za obrisati usta. Naslućuje se kako taj tvrdi papir potječe iz onih čemernih vremena, one
neimaštine i gladi kada se jedači nisu ni brisali, nego bi išli okolo masne njuške, da svi vide kako su
oni klopali ćevape i pocrkaju od zavisti. U tom smislu ćevapi su vrlo zahvalno jelo: ako ste ih jeli, svi će
znati da ste ih jeli, kako već ova delicija, posebno ako je s lukom, ima tako izražajan bouqet, da kada
podrignete svima u prostoriji bude zlo od toga.
A od ćevapa ćete neizbježno podrignuti, dapače, poželjno je da vam se to dogodi: čin ispuštanja zraka
iz želuca ovdje
45
je da označi sretan završetak jedne probavne pustolovine, koja ža vaš organizam nije bila ni laka ni
ugodna Premda ugostitelji gdjekad, posve besplatno u meso dodaju sode bikarbone, valjda se ni naš
Spasitelj onih četrdeset dana u pustinji nije napatio kao neki od nas sa ćevapima Probavljanje ćevapa,
uostalom, vrlo je nalik religijskom iskustvu čovjek se kaje zbog svoje proždrljivosti i vapi za spasenjem,
a onda se želudac umilostivi njegovim molitvama, odriješi ga od grijeha u činu podrigivanja i on se u
tom trenu osjeti nevino i čisto i od zahvalnosti mu pođu suze na oči Neću više nikada, kune se on sam
sebi, nikada vise neću jesti ćevape Ali, drek, evo ga već sutradan, guba nevirna, na kiosku uboge
pečenjarnice uz cestu kako pruža novčanicu i, gledajući gdje mu lijevaju užeglo ulje po lepinji, od
uzbuđenja muca "J-j-j-još, j-j-j-još mi malo toga u-u-u-ulja stavi1 T-t-t-tako, t-t-t-tako1"
Ti kiosci i kamp-kućice, ono divlje ugostiteljstvo što niče u korovu i kupini pokraj naših prometnica,
limeni miljokazi na kojima dugo u noć sablasno svijetli klimava reklama "Maca gnll, ćevapi, topli
sendviči, higijenski ulošci, cigarete", obično su jedini znakovi života u našim gradovima u sitne ure
Parovi, umorni od večernjeg provoda, ovdje jedu u parkiranom automobilu ugašenih svjetala, ljube se i
maze masnih brada, on srče pivu iz kantice, koka pije sok Dogodi se, naravno, i da u kolima pred
jednim takvim grillom budu tri muškarca, pa dvojica fa-suju metak u zatiljak, a patolozi se poslije kinje
razdvojiti mozak žrtve od gnjecavog zalogaja mljevenoga mesa s pecivom, no to je vec slučaj iz neke
druge priče Nama je puno zanimljivija činjenica kako se visok postotak naših ćevapa prodaje na
rubovima civilnog života, posve bespravno, u nezakonito postavljenim kioscima i potleuši-
46
čama bez građevinske i lokacijske dozvole. Vrhunska tajna, što se šapatom pronosi među
gastronomima, kadšto je znati u kojemu se zaboravljenom kutu grada, negdje na Sirobuji ili u
Cvjetnom naselju, peče najbolji ćevap
Ćevapi u lepinji ovdje se pojavljuju gotovo kao simbol građanske neposlušnosti Nezakonito i daleko od
osvijetljenih središta gradova, nepoželjno u elitnoj kulturi, ovo meso bez pedigrea otima se ozbiljnom i
umišljenom režimu, kao što se svakodnevni život otima bezvremenim ideologijama Pođete li, na
primjer, u Bosnu, na jedan od bezbrojnih švercerskih sajmova što niču diljem te zlosretne zemlje, kao
jedini iskreni i stvarni izraz onoga što političan običavaju nazivati "obnovom povjerenja", uočavate
kako je u infrastrukturi tih okupljanja jedna stvar upravo neizbježna — kiosk ili, češće, kamp-kućica s
ćevapima Nije ih, dakako, preporučljivo konzumirati, tko zna kakvo je i odakle meso u njima, ali vam je
drago da su tu. ti žilavi mesni valjušci pokazuju kako je žilav život nasuprot smrti, pa bila ona i tako
masovna kako je ovdje bio slučaj
Zapjenjenim zagovarateljima vjerske, nacionalne ih rasne čistoće, koji tu masovnu smrt ako već ne
brane i ne prizivaju, a ono barem licemjerno drže historijski neminovnom, ti ćevapi neobično intenzivno
idu na jetru Ćevapi, kao, neautentični u njihovoj kulturi, nečisti i niski, pripadaju civilizacijskome krugu
koji je nama po svemu inferioran Zgodi se tako da se svake godine o fešti svetoga Duje one kućice za
kampiranje s ćevapima dovuku iz predgrađa sve do Rive, iz svojih mračnih zaboravljenih kutova grada
sve do njegova blistava središta, a brižni čuvan nacionalnoga identiteta popizde da kakav je to način,
pokraj pravih, naših, čisto hrvatskih jela, prodavati nekakvo orijentalno smeće Ta se gospoda, sa
svojim
47
mozgovima izlivenim iz jednog komada, dakako, nikada neće sjetiti zaviriti u Dalmatinsku kuhinju Dike
Marjan-ović-Radice, taj spomenik nulte kategorije naše gastronomije, gdje lijepo stoji recept za
"ćevapčiće originalne", a da i ne spominjemo kako je budalasto da nekome smeta orijentalnost
ćevapa, a štuje svetoga Duju koji je, Bog mu duši dao, podrijetlom bio s područja današnje Sirije,
dakle, nepatvoreni orijentalac.
Ideologije su lijepe, razumljive i statične, plijene svojom čistoćom i jednostavnošću, no svakodnevni
im, onaj divlje pulsirajući život stalno izmiče. Dovoljan je, za priliku, jedan takav mali ćevap iz
bespravnog kioska u predgrađu i najednom se pokaže upitnom cijela ona veličanstvena slika o naciji,
njezinome svetom tlu i povijesnim pravima, relikvijama, inkunabulama i kamenim pleterima. Jer, taj
mali ćevap, taj užas zbog kojega bi se poneki nutricionist poželio ritualno spaliti ispred pečenjarnice,
ovdje je u nas tako autentičan da bi smio proglasiti dotepencem čak i nekoga tko bi nedvojbeno
dokazao svoje stoljetno srodstvo s knezom Mislavom.
Ervin Hladnik Milharčič, Delov dopisnik s Bliskoga istoka, nedavno je tako otkrio da su čak i stari
Feničani suznih očiju podrigivali poslije ćevapa. Ako pak znamo da je Fenikija dijelom na području
današnje Sirije, onda je vrlo vjerojatno da je i naš Duje tu i tamo klopnuo deset komada s lukom. Tu na
Mediteranu, dakle, na znanje svima koji se kunu u autentičnost, ćevapi su se pekli i onda kada su
Hrvati, taj barbarski nekrst, toljagama sačekiva-li veprove negdje u Zakarpatju i valjda još ni u primisli
nisu imali svoj gastarbajterski pohod na jadransku obalu.
Makar i prognani u predgrađa, nepoželjni od elitnih kultura, ćevapi su ostali ovdje na Sredozemlju, u
ovoj kolijevci triju velikih religija, gdje su se civilizacije stoljećima
48
miješale i krvavo potirale u ime velikih ideja, i gdje smo svi mi podjednako autentični i lažni.
Sredozemno more, ako bolje pogledate, malo čak i nalikuje na ćevap. To žilavo meso opstalo je kao
vrhunski simbol tolerancije i kao dokaz da je, ma koliko god to patetično zvučalo, život uvijek veći od
smrti.
49
Bratstvo i svinjstvo
Poslije trećeg ili četvrtog dana uzbune u jednomu našem gradu koji je s jeseni '91. bio blagoslovljen
teškim topništvom, bez struje i vode, u onome tjeskobnom stanju kada se čovjek sam sebi čini
potpuno besmislenim pred činjenicom da bi nekakva granata mogla pljesnuti njegovu mizernu
egzistenciju o asfalt kao jaje kad ga razlupaš na tavi, u onoj bjesomučnoj paranoji kada te svjetlo iz
baterijske svjetiljke moglo prokazati kao špijuna, u jednome neboderu iz jednoga oficirskog stana
smrdjelo je po lešini. Nekakav Spasojević ili što ti ja znam, kapetan prve klase što je tu živio, zdimio
čim se zakuhalo, po skloništima se pričalo da ga je netko negdje vidio s bradom, šubarom i bajunetom
među zubima. I sada iz njegova stana smrdi po lešini. Zaudara za povratit.
Svijet pričao da je to Spasoknindža priklao svoju ženu jer da se ona sirota, čestita Hrvatica od oca i
matere katoličke vjere, nije htjela odmetnut protiv demokratski izabrane vlasti. Muškarci ogorčeno
pljuvali na pod zgađeni takvom bestijalnošću, a žene se uplašeno križale i molile za patriotsku dušu.
Na posljetku policija provalila u stan. I sad, što ti je za vidjeti, u ispreturanom stanu iz kojega
50
Gradska knjižnica
je kapetan prve klase na brzinu strugnuo zaboravivši na gipsano poprsje Ive Lole Ribara i goblen s
motivom mar-ša smrznutih partizana, nigdje nikakva lesa. Od svega što bi moglo barem izdaleka
podsjećati na takvo što, tek hrpa crvljive svinjetine u zamrzivaču u smočnici.
Zaustavite se, dragi čitatelji, načas na ovoj slici i pomislite samo koliko je simboličnoga u njoj.
Smradno raspadanje tog mesa dogodilo se upravo u vrijeme smradnog raspadanja bivše države, a ja
ne znam da bi išta bilo tako snažno obilježeno jugoslavenskim kao svinjske polovice u zam-rzivačima.
Možda još samo da je to meso dobavljeno preko sindikata. Pokojni ministar Sušak u svojim je
emigrantskim danima zapažen po jednome blago rečeno nelije-pom činu, kada je htio zaklati prase na
kojemu je napisao "Tito". Ostavimo li po strani njegove motive, mora se kazati kako stari Gojko nije ni
znao koliko je istinitoga u njegovu činu. Jer, ako su u drugoj Jugoslaviji živjeli tako različiti narodi da je
njezin raspad bilo upravo povijesna neminovnost, najmanje tri stvari su nam uvijek bile zajedničke i
kada bi se jednoga dana ponovno netko sjetio da nas uvali u nekakvu, što bi se reklo, "balkansku
asocijaciju", najmudrije bi mu bilo da ponovno počne od te tri stvari: od zamrzivača, sindikata i
svinjskih polovica.
Zamrzivači su se pojavili s prvim krizama krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih i kada su
jednom došli, svi su ih odmah morali imati: kućanstva su se umalo natje-cala tko će imati golemiju
škrinju. Neke su bile tako goleme da je zbog njih valjalo izbijati vratnice smočnica, neke su obitelji
imale zamrzivačkih kapaciteta osrednjega hotelskog poduzeća. Takve stvari, dakako, ne postoje u
kućanskome inventaru u društvima obilja, u Francuskoj, Njemačkoj ili Americi uobičajeni su mali
zamrzivači na vrhu frižidera, nitko ne pravi tako velike zalihe hrane.
51
Riječ je, dakle o osebujno socijalističkoj pojavi, premda u tome, čini mi se, ima i predindustrijskog ili
čak atavističkog straha od gladi: oni što su trpali u svoje škrinje cijele teleće butove i desetke
kilograma pilećih prsa posvema su nalik praljudima koji su njušeći prvi snijeg grozničavo trpali svoje
pećine mamutovinom. Jer, kada bolje pogledate, naš se doživljaj zime u tih nekoliko tisućljeća što nas
dijeli od špiljskih prapredaka zapravo i nije ozbiljnije promijenio. Svake godine iznova mi prve mra-
zove dočekujemo sa zebnjom da će ljudi umirati od gladi. Pa čak i naši umni ekonomski analitičari
imaju običaj kazati kako će "biti teška zima", kao da u najmanju ruku spremamo ofenzivu na Rusiju.
Besmislen strah od zime iznjedrio je besmislen običaj zimnice, pojam zimnice bio je značajno proširen
pojavom zamrzivača, a velika kraljica zamrzivača bila je, zna se, svinjska polovica.
Zimnica je pak uvijek bila u domeni sindikata. Te organizacije radništva koje su disciplinirale
kapitalizam i na koje su poslodavci na Zapadu morali pristati da im jednoga dana ne bi došao nekakav
Kardelj i počeo trkeljati o samoupravljačima, ovdje u nas bile su nešto potpuno drukčije. Zahvaljujući
upravo Kardelju i drugovima, temeljna djelatnost sindikata u nas bila je postavljena na tri nosiva stupa:
zimnica, organiziranje ljetovanja i novogodišnji darovi za djecu uposlenika. Dobar sindikalni vođa u
bivšoj Jugoslaviji nije bio tip koji je uspio izboriti povećanje plaća i bolje uvjete rada, već maher koji je
negdje našao pršute za pola dinara po kilogramu pa još na otplatu na dvjesto četrdeset rata. Dok su
mali Amerikanci živjeli u iluziji da Djed Mraz postoji, mi što smo odrasli u socijalizmu smo znali da on
postoji: Djed Mraz je bio sindikalni povjerenik iz Norveške.
52
Nekome tko je dočekao zrelost u nekoj sretnijoj zemlji zbilja biste teško mogli opisati sve radosti
odrastanja u socijalizmu. To, recimo, da današnji dvadesetogodišnjaci pate od noćnih mora u kojima
uspaničena svinja bježi preko zaleđenog dvorišta, a krezubi striko u gumenim čizmama viče: "Drž' je
komšija!" Jer, pokraj one, da prostite, gospode koja su odlučila čisto i bez uzrujavanja dobaviti svinjsku
polovicu preko sindikata, bilo je i luka-vaca koji bi u obližnjemu selu, kod rodbine ili prijatelja, gojili
pravu pravcatu svinju i po cijelu godinu skupljali ostatke hrane za svoga debelog mezimca, uzdišući od
zadovoljstva u iščekivanju Dana Republike — crveno zaokruženog na kalendaru — kada će svinjska
duša rečenog mezimca otperjati svome svinjskom bogu na istinu, dok će njegovi zemni ostaci,
prerađeni u kobasice, krvavice, švarglu, čvarke, hladetinu i slične delicije, izgubiti svaku šansu da na
sudnji dan ustanu iz groba.
U prilog svinjskome jugoslavenstvu, svakako ide i činjenica da se u nas prasad klala upravo na dan
kada je u Jajcu osnovana avnojevska Jugoslavija. Kao da su znali, partizanski se vijećnici davne '43,
nisu osobito žurili s definiranjem državnog ustroja, već su se puna dva dana usuglašavali, tako da se
njihovim potomcima nije moglo dogoditi da su zaklali svinju, a nisu stigli istopiti mast ili napuniti
krvavice. Danas je to ostao valjda najrašireniji oblik jugonostalgije: to da je ostalo zacementirano da se
kolje za "dvaes'deveti". Ja bih s ovoga mjesta svakako molio hrvatsku vlast da, ako nikako drukčije,
makar izmisli nekakav blagdan u ovo vrijeme, pa da i u ovome slučaju raščistimo s mračnom prošlosti.
Na kraju, pokušajte zamisliti jednu ovakvu priču. Bili jednom Hrvat i Srbin, susjedi i prijatelji, pa
sredinom osamdesetih skupa kupili jednu svinju i skupa je utovili u
53
nekome selu, skupa je zaklali za Dan Republike, skupa je odvukli u svoje urbane jazbine i raskomadali
učinivši blagovaonice nalik salama za obdukciju, skupa je požderali jedne od onih "teških zima". I
onda, došao rat, njih se dvojica, koji su nekoć pojeli svaki svoju polovicu jedne svinje, našla na
suprotnim stranama, gledaju se preko nišana iz svojih glibavih rovova. Pa onda, kao u onoj pjesmi E,
moj druže beogradski, Hrvat ubije Srbina, dođe do tijela svojega nekadašnjeg prijatelja, zaklopi mu oči
i kaže: "Previše masne hrane, stari moj. Jeli smo previše masne hrane."
54
Kad jaganjci utihnu
U mojem poduzeću svojedobno je na ulazu u direktorske odaje stajao natpis "vuci", što je bilo vrlo
primjereno količini janjetine koja se tada jela. Onda smo počeli nešto lošije poslovati i kočoperna su
slova maknuta. To je valjda jedina svijetla strana naše krize: da se nije prestalo s janjetinom, neki bi
doista podivljali kao kurjaci.
Direktorska sklonost jedenju janjetine i promjene koje na njihovoj ličnosti ta navada izaziva, tu bi stvar
svakako valjalo istražiti. Bila bi to vrlo izazovna tema za golemo istraživanje jednog interdisciplinarnog
skupa znanstvenika, gdje bi, da se mene pita, valjalo angažirati čak i genetičare. Jer, zamislite, za
primjer, slučaj da je u jednoj obitelji direktorsko mjesto već postalo nešto kao tradicionalni obrt: jedan
je direktor imao sina koji je postao direktor, pa se i sin njegova sina ukopao u kožnoj fotelji, da bi na
posljetku čak i sin sina njegova sina štipao tajnicu za debelo meso. Zamislite, dakle, jedan takav slučaj
— u četiri koljena sve direktor do direktora! Boga mi moga, ako se u onoga posljednjega, praunuka, ne
bi, kao genetska posljedica trganja mnogih janjećih butova, pojavili izduženi oštri i snažni očnjaci.
Takvi su ti direktori. Neki
55
bi od njih nanjušili i požderali čak i onoga kozlića — jer i kozlin je lip! is! — koji se u bajci sakrio u zidni
sat.
Premda se, naravno, ni za običan svijet ne može kazati da je ravnodušan na ovu pojavu. Dapače,
vozite se tako našom magistralom i svih dvjesto osam kostiju u vašem tijelu zna da se vozite našom
magistralom i proklinje ministra prometa, a onda vam golemo janje naslikano na bočnoj fasadi neke
krčme bolno je nadraži očni živac i učas se pokrene složen biokemijski proces koji na svojem cilju, u
kori velikoga mozga izazove paničnu, upravo neljudsku glad zbog koje se umalo ne strovalite s autom
u grabu pokraj ceste. VRUĆA JANJETINA, piše preko cijeloga zida ponešto klimavim slovima, ono
ETINA na kraju je u pomanjkanju prostora stisnuto kao zupci na češlju, a vi parkirate u oblaku prašine
kao Steve McQeen i utrčavate u krčmu. "Je li vruća?" pitate užasnuto kao da se to "vruća" odnosi na
tjelesnu temperaturu osobe koja svaki čas ima umrijeti, a gazda mirnim glasom veli: "Pričekajte
petnaestak minuta, malo prije smo stavili." I vama je odjednom dosta takvoga života, i znate da će tih
petnaest minuta na posljetku biti pun sat, ako ne sat i po, i tako ste očajni da biste dohvatili vilicu sa
stola i zarinuli je sebi u prsi.
Zanimljivo je ovdje kako svi gostioničari jednako reklamiraju svoju janjetinu: na zidnim slikarijama koje
su gdjekad tako velike da dimenzije pečenke više odgovaraju odraslom nosorogu nego mladom od
ovce, stoji nakošen ražanj s nabijenom životinjom. Izuzmemo li Toscanije-vu kampanju za Benetton, a
ta se pak smatra vrhunskom markentinškom avangardom, to je valjda jedincati primjer na čitavu
planetu gdje reklama nije lijepa. Tamo gdje bi se tankoćutniji svijet jamačno dovijao metaforama
slikajući janjčiće kako pasu i umiljavaju se materi, naši su
56
ugostitelji surovo izravni. Ta propagandna što-na-umu-to-na-drumu strategija možda je još očitija kod
onih limenih kućica u kojima se janjci peku, a koje su gotovo u pravilu tik do ceste i umalo da vam ne
odbiju retrovizor. Proizvod uspješno reklamira sam sebe, a da nitko od onih što su nasjeli i zaustavili
se nije ni pomislio kako jede nešto što je bilo u prašini i ugljičnom monoksidu iz brojnih auspuha. Za
naš dio svijeta taj je higijenski standard gotovo apsurdan.
Mnogo je toga, uostalom, kod tih pečenih janjaca što je osobeno za naš dio svijeta. Kada sve zbrojite,
ispada da je to vjerojatno najsnažniji i najčistiji simbol onoga načina razmišljanja i ponašanja koji se
običava nazivati balkanskim. Imate najprije okrutnost. Hrana što je blagujete nimalo ne skriva činjenicu
da je životinja umorena na vrlo okrutan način. Dapače, kada joj se na žeravi isuši lubanja, one njezine
izbuljene oči čine se još jezivijima.
Druga ovdje bitna oznaka koja je zajednička pojmu Balkana i janjetini jest primitivno. Janjac s ražnja
vrlo je primitivno jelo, pri čemu ovaj pridjev ne stoji u njegovu vrijednosnom značenju, nego se odnosi
na primitivnost pripremanja. Jer o čemu se tu zapravo radi: meso i sol su jedini sastojci, sam recept
bio je poznat još u lovačkim društvima — baš kao i tajne službe, dometnuo bi gospodin Tuđman — a
njegov pisani spomen nalazimo već u Odiseji.
I napokon, treći balkanski moment kod pečenoga — kako se ustalilo nazivati janjetinu s ražnja — jest
ono patrijarhalno. Pečenje janjaca, naime, jedan je od rijetkih trenutaka kada se muškarac u nas
miješa u pripremanje hrane, dapače to je ekskluzivno muška stvar u kojoj je gotovo u pravilu vrhovni
autoritet najstarija muška glava u obitelji. Kada imate na umu sve ovo, pa se još sjetite onoga bahatog
rituala kada nakon blagovanja janjetine u gostion-
57
ici muškarci stanu psovati Gospodina i dan Gospodnji, hvatajući se za novčarke, još vas vrlo malo
dijeli od zaključka da je to naoko nevino janje s ražnja zapravo jedna zloćudna pojava koja nas "gura u
neke nove balkanske asocijacije".
Ipak, sve ovo na posljetku upravo je ništavno pred činjenicom da je pečena janjetina izvrsna okusa.
Može ona biti ne znam kakva, ali ako je tvoje srce želi, onda tu nema nikakve pomoći. Mene, recimo,
strahovito živciraju oni skorojevići što će nekakve gastronomske kerefeke sa šafranom, tartufima ili
zelenim paprom, samo zbog složenosti njihova pripremanja, pretpostaviti svetome trojstvu
dalmatinske fešte: janjetini, kapulici i kruhu ispod peke. "Jednostavno je lijepo", uzdišem ja iznad
mrsnih rebara pokrivenih hrskavom smeđom kožicom. "Manje je više", mumljam, lakomisleno trpajući
u usnu šupljinu mladu kapulicu, zaneseno zaboravljajući kako je to sno-morično iskustvo za moju
probavu.
O, prijatelji, da vi samo znate kako se ja radujem toj janjetini, a jedem je jednom, najviše dvaput
godišnje, svakako o Velikoj Gospi. Prije sam tu ugodu morao plaćati participacijom u okretanju ražnja,
no sada je i toga nestalo: zahvaljujći onome neimaru koji se dosjetio upotrijebiti elektromotor stare
perilice — Vidi me, Fato, vrtim bez ruku! — ostalo mi je čisto zadovoljstvo u hrani. Blagdan je, dakle,
Gospina Uznesenja, Bogorodica je među anđelima, a mi sjedimo oko stola ispunjenog oglodanim
kostima i sladimo se rashlađenom lubenicom. Može se nekome činiti nepriličnim, taj sveti dan i te
kosti, ali ja to janje doživljavam — neka mi bude oprošteno — gotovo kao pričest. Znate uostalom
kako svećenik na misi digne hostiju iznad glava vjernika i kaže: "Evo Jaganjca Božjeg, evo onoga koji
oduzima grijehe svijeta. Blago onima koji
58
su pozvani na gozbu Jaganjčevu." Tko zna, može biti da je to jedenje pečene janjadi o svecima
posljedica upravo pogrešno shvaćenog sakramenta pričesti. Što, naravno, ne smeta: ako je pogrešno,
svakako nije grešno.
Pečena janjetina zajednička je mnogim kulturama i religijama. Janje se kod nas spominje u Evanđelju,
a muslimanima ga je halal jesti, dapače u njih je o Kurban-bajra-mu običaj klati ovna. Premda bi mnogi
od nas odbio jesti ovna smatrajući ga janjetom kojemu je istekao rok trajanja, još uvijek imamo jedan
ekumenski simbol za koji bi se vrijedilo uhvatiti. Jer, možda bi upravo odatle trebalo početi mireći
Hrvate i Bošnjake u Bosni, da stolovi s pečenom janjetinom budu prvi mostovi povjerenja među
zavađenim narodima. Uostalom, onaj tko se nasiti janjetine, jedno je vrlo pomirljivo čeljade. Naravno,
sve ovo vrijedi ako još ima janjadi u Bosni. Ako ih u međuvremenu već nisu požderali naši ratni
poglavice, ti strašni direktori balkanskoga klanja.
59
Toalet iznad kukavičjeg gnijezda
Negdje oko tri ujutro, na cesti Split-Zagreb, vozač je podižući remen objavio stanku od dvadeset
minuta pa sada s kondukterom kusa grah s kranjskom ili tripice, a putništvo se, iznureno od vožnje,
sneno pogledava i nitko ne zna di smo: jesmo li prošli Plitvice, je li ono malo prije bila Udbina ili
Gračac, Slunj, kaže optimist neki, ma kakav Slunj, ima još ohoho do Slunja... Bože mili, misliš se, kud
sam zašo, noć me stigla u tuđini. "Žuti prozori gostionice oskudno osvjetljavaju šljunkom nasuto
parkiralište, šume crni borovi, a muškarci odmiču u mrak i raširenih nogu, negdje uza zid ili voćku
obijeljenu vapnom otkrivaju zaboravljenu radost mokrenja u eksterijeru — žubori, reć bi, kano potočić.
Iz tmine se otimaju uzdasi olakšanja, gdješto netko čak i proštenje, koja je to naslada tamo najbolje se
vidi kad izađe neki dida, sav smušen i zapisanih nogavica.
Putopisac koji bi zašao u ove krajeve, pa se još zaputio domaćom autobusnom linijom, nekim divljim
ćize-blize expressom, gdje se od decibela s razglasa iskrivio lim vozila, jamačno bi zapazio čudnu
navadu da u stankama putovanja malo tko od muškoga svijeta u nas mokri u
60
zahodu. Domalo bi shvatio i zašto. Zahodi u našim gostionicama, osobito u nekoj vukojebini uz cestu,
slobodarski se opiru svakoj definiciji toga mjesta, čak i onoj kako tu i car ide pješke. Cara, koji bi tu
došao pješke, vjerojatno bi iznijeli na nosilima. Nema vode, nema papira, nema sapuna, od svega
propisanog tu je tek rupa, koja doduše u ovome slučaju jest esencijalna — kako već rupe više ili manje
i jesu uvijek esencijalne — ali smrdi da pomisliš kako je to otvor samoga pakla i kako će se sam đavo
izmigoljiti odozdo i svojim te trozubcem bocnuti u debelo meso.
Gdjekada smrdi, premda je sasvim očito da je zahod sasvim napušten od ljudi, za oči grize desetljetni
vonj onih što su se davno iskrcali i otišli. Neki su od njih u međuvremenu možda i umrli, no njihov je
duh još uvijek zarobljen u kanalizacijskom otvoru u gostionici uz cestu i upravo vapi: "Oslobodite me!
Oslobodite me muka, dobri ljudi! Povucite vodu!" A vode, kako smo kazali, nema, vodokotlić se
oglašava jadnim — klang! klang! klang! Povlačiš uzicu neko vrijeme kao zvonar jecavo, posmrtno
zvono, a onda ti na posljetku nema druge nego u onu rupu ispod sebe nujno zaključiti: "Ne pitaj komu
zvono zvoni. Tebi ne zvoni."
Premda ne znaš što je bolje, kad nema vode ili kad je ima. Ako ima vode, onda to što su vrata
podignuta desetak centimetara od tla u našim javnim zahodima dobiva sasvim osobitu svrhu i smisao.
Tih desetak centimetara gdjekada vas može spasiti od sasvim izgledne smrti od utapanja. Čudna je,
naime, pojava da ti vodokotlići nikada ne mogu normalno funkcionirati s nekakvom razumnom
količinom vode, nego su ili posve suhi ili nalik akumu-lacijskom jezeru kakve strateške hidroelektrane.
U potonjem slučaju obično se i posve svakodnevno iskustvo ve-
61
like nužde putniku namjerniku prometne u sasvim nesvakidašnju pustolovinu splavarenja na
slapovima. Voda nenadano nahrupi poplavljujući i čučavac — jer u pravilu su to čučavci — i pločice
oko njega s petnaestak centimetara vode, ako je netko prije vas imao malo mekšu stolicu, prizor je
vrlo nalik proljetnom izlijevanju Jang Cea, Žute rijeke.
Takav jedan nužnik u gostionici uz cestu, na kolodvoru ili zavučen u nekome mrtvom kutu grada liši
vas svih iluzija o čovječanstvu. U tome kalu otkrivate kako su ljudi, kada ih nitko ne gleda, u
anonimnosti koju omogućava ovakvo mjesto — koja je, uzgred budi rečeno, vrlo nalik anonimnosti
glasačkih mjesta, a i posljedice su vrlo slične — zapravo sebična i samoživa stvorenja. Tko se tu
pomokri, a ipak ostane humanist, zaslužuje Nobelovu nagradu za mir i Povelju pravednika među
narodima. Osjećaj pripadnosti bilo kakvoj zajednici ovdje je na neumoljivoj kušnji. Sve ideologije ovdje
padaju u vodu. Naravno, ako vode uopće ima.
Primjera radi, jedinstvo Hrvata: tko bi to jedinstvo, tisućljetnu uljudbu da i ne spominjemo, mogao
obraniti u nužniku na nekome našem autobusnom kolodvoru? Svako jedinstvo, naime, podrazumijeva
stanovit stupanj solidarnosti, bila ona idealistička ili utemeljena na oportunom načelu "ne čini drugima
ono što ne želiš da drugi tebi učine". Ova biblijska u nekim je javnim zahodima čak i eksplicitna,
uobličena u natpis: "Ostavi kako bi želio zateći." Unatoč tomu, svi čine ono što ne očekuju od drugih,
ergo, ostavljaju onako kako ne bi željeli zateći: Hrvat je tu sam i bespomoćan, prepušten samo svojoj
sudbini. I tko bi nakon toga još mogao govoriti o jedinstvu? Šišaš ti takvo jedinstvo kada ti tvoji
suplemenici neće olakšati ni da se olakšaš kao čovjek, ne možeš se na njih ni u nuždi osloniti. Osobito
velikoj.
62
Sada će se jamačno naći netko tko će autoru ovoga napisa predbaciti da je tendenciozan i radi na
štetu svoje domovine, jer što se uhvatio Hrvata, kada su javni zahodi svuda po svijetu manje ili više
jednaki, pa je, jednakom logikom, u njima jednako teško biti i kozmopolit i nacionalist. Premda ja inače
neobično volim biti tendenciozan i raditi na štetu domovine, za naglašavanje upravo hrvatskog pitanja
u ovoj priči imam, makar mi se tako čini, puno čvršći motiv. Uočili ste svakako kako u našim javnim
nužnicima, uz pornografske, dominiraju upravo nacionalno obojeni i češće, nacionalistički grafiti: Mi
smo Hrvati, bit ćemo prvaci. Srbe na vrbe. Evo zore, evo dana. Živio Ante Pavelić... Zidovi javnih
zahoda izgledaju kao da je netko prepisao transparente s predizbornog skupa kakve desničarske
stranke, što je u najmanju ruku neobična pojava, to, naime, da se zahtjev za etničkom čistoćom
pojavljuje na tako nečistome mjestu.
Otkud to da neki Hrvati svoje nacionalno biće tako snažno doživljavaju upravo u javnome zahodu? Zar
samo takvi imaju penkalu u džepu? Nose li upravo zbog toga vodootporne flomastere za pisanje po
pločicama? Toliko je stvari između neba i zemlje pred kojima je smrtan čovjek posve nemoćan. Ja
sam najprije mislio kako su ti zahodski izrazi nacionalizma relikt iz doba jednoumlja, kada se ono, što
bi rekli, nije smjelo reći da si Hrvat. Kum bi došao, nadrljao nešto šovinistički, a onda se, vrlo prigodno,
je li, pokenjao od straha. Ali, ima medu tim natpisima i onih novijega datuma, grebanjem žbuke
promptno se obilježavaju događaji i političke ličnosti iz suvremene povijesti, a to je već jedan ozbiljniji
slučaj, koji bi valjda samo psihoanaliza mogla rasvijetliti.
Usput, nasuprot svom tom smradu i netrpeljivosti sa zidova, one tete što gdjekad održavaju javne
zahode vrlo
63
su strpljiva i pomirljiva čeljad. Sjede zaogrnute pletenim prslucima za stolom, letargično zureći preda
se, smjerno kimnu kada na tanjuriću ostavite dvije kune, a tu je, na komadu kartona, i jedno drhtavo
"hvala". Valja razumjeti tu bezvoljnost, kao što valja cijeniti da je netko na takvome mjestu ostao
zdravoga duha. Bio je tako, kažu, u Imotskome jedan što je održavao zahod na kolodvoru pa bi,
skupljajući one stare dinare i žute pare, znao kazati: "E, sad da se još jedan posere pa mogu lipo i
maren-dat." Čovjek je u međuvremenu umro. Ako postoji takvo mjesto, jamačno je u raju: tko je u
životu upoznao takvu niskost, tko je gledao ljude u njihovu najgorem izdanju, danas može samo sjediti
zdesna Ocu. Štoviše, možda je čak i nekakav direktor ili čak predsjednik općine tamo gore.
64
I
Za šaku pfeniga
Čačkati uho ključem od mercedesa i razmetljivo čašća-vati dangube u gostionici bili su znakom
uspjeha u selu u kojemu sam odrastao. Solidan švapski stroj parkiran pred vratima i lijenčine koje za
tvoj novac piju unutra čovjeka su činili boljim i pametnijim, slobodnim da pjeva, viče, čak grdi i vrijeđa
druge ili — ovo prije svega — zamorno propovijeda o tome kako je u Njemačkoj, brajo moj, sve pod
konac, od salame do prometne signalizacije, pa il' se pokloni, il' se ukloni. U gostionici o Božiću,
Uskrsu ili Velikoj Gospi, odslušao sam bezbroj takvih priča i bezbroj seminara o vječnoj temi kako
ishoditi njemačku radnu dozvolu. U takvim prigodama svak bi šutio i slušao pa makar ga teme i ne
zanimale, kako je već pristojno šutjeti kada govori onaj što ti je platio gemišt.
U svemu ovome najzanimljiviji je taj hranidbeni — ili bi možda ispravnije bilo kazati pojidbeni - lanac
između onih što su častili i onih što su bivali čašćeni. Jer, oni što su došli iz bijeloga svijeta i
velikodušno vadili svežnjeve tvrde valute, kvalitetnih novčanica koje nisu trunule od inflacije, zapravo
su i sami nekoć bili u onoj drugoj kategoriji, nikogovići koji su čekali da se pojavi netko pa da ih ponudi
65
čašom vina Tako je bilo sve dok se jednoga dana nisu postidjeli da im drugi plaćaju račune u birtiji, ih
im se jednostavno više nije dalo slušati ženina zvocanja kako su nesposobni, pa bi i oni, stazama
gastarbajterske revolucije, otperjali preko granice I onda — sada dolazi najljepši dio priče — kada bi
se bivši seoski besposličar i ni-škonsti napokon tamo negdje u Svabiji smjestio i zaposlio, stao lijepo
zarađivati i sa suzom u oku glačati i preslagi-vati novčanice kao djevojka miraz, sve što je želio s tim
parama napraviti jest da se ponovno nađe u krčmi u svome selu pa da svim onim jadnicima što su
ostali u domaji, i Mati, i Strpi, i Juri i Anti plati koliko mogu popit, pa da im onda svima skupa održi
jednu vatrenu prodiku o tome kako je u Njemačkoj, brajo moj, sve pod konac, od salame do prometne
signalizacije, pa il' se pokloni, U' se ukloni
Zvuči besmisleno'' Besmisleno je i bilo Jer, ako bolje pogledamo, što je ostalo od nebrojenih
gastarbajterskih pustolovina u nekoliko desetljeća ovoga fenomena među Hrvatima? Smiješne riječi,
kao što su getnba, gedora, cvikcange, bormašine i šasija, mnoštvo nerazumno golemih kuća po našoj
Zagori i ruzinave olupine automobila na poljima zaraslim u korov i draču I ništa više Danas, kada se
granice visokorazvijenih zemalja sve čvršće zatvaraju za došljake iz pasivnih krajeva Europe, kada se
sretni kse-nofobično začahuruju pred nesretnima, kada, na posljetku, možemo obznaniti da je ova
pojava blaženo preminula u Gospodinu i napraviti konačni skor koliko nam je ona dobra donijela,
možemo se samo užasnuti koliko je sve to bilo besmisleno
Zorom se uzverati na skelu i sve do mraka rintati slušajući kako se njemački poslovođa izdire na tebe,
a navečer šnaps, pivo i pevaljka u zavičajnom klubu, suha hrana i vlažne barake, sav taj jad
gastarbajtere čini nalik Indijan-
66
cima kojima je bijeli čovjek prodao vatrenu vodu Pre-padnuti nerazumljivim neonskim natpisima iznad
širokih ulica, oni nikada nisu postali dijelom zajednice u kojoj su se zatekli, za mnoge od njih jedini
intimniji kontakt s domorocima bio je plaćeni sat s gospođicom s banbofa Počesto, naravno, njima nije
bilo ni dano da postanu bliski sa svojim domaćinima getoizirani u svojim neuvjetnim radničkim
naseljima, oni su bili doživljavani kao mračni Treći svijet, nedostojniji od najbjednijeg medu Nijemcima
Znamo, uostalom, kako Nijemci znaju biti isključivi kada to hoće No, čak i unatoč tomu, one vrijednosti
o kojima su našijenci zaneseno pričali u krčmama u svome selu, ta zadivljujuća germanska disciplina,
red i rad, sve to oni su samo vidjeli i pokorili se, ali nikada doživjeli iznutra, saživjeli se s tom
promišljenom prirodom koja je, nakon svakoga izgubljenog rata, nevjerojatnom brzinom osov-ljavala
zemlju na noge
I sada, kada možemo povući crtu, bez imalo krzmanja možemo kazati — naši su tu utakmicu u
gostima izgubili Gdje si bio — nigdje, što si radio — ništa! Gastarbajterski novac, sve te krvavo
stečene marke, nestale su u bljesku varljive raskoši, u ružnim, nikada dovršenim kućama, vrlo se
rijetko oplodio, a da i ne govorimo koliko je malo od toga uloženo u obrazovanje Djeca gastarbajtera,
oni klinci s kojima sam odrastao, a koje pamtim po vojničkim vjetrovkama s crno-crveno-žutom
zastavicom na rukavu, koji su me velikodušno častili žetonima za fliper i na tjelesni dolazili u novcijatim
dresovima Bajerna iz Munchena, s lijepim kožnim bakinima koje sam i sam nabijao, danas su u istoj
onoj situaciji u kojoj su bili njihovi očevi sredinom šezdesetih I oni sami mogu biti tek gastarbajteri,
samo što je njima sada ta mogućnost uskraćena Bolno ih je vidjeti kako mračno šute u kutu gos-
67
tionice, uvrijeđeni kao da im je napravljena nekakva golema nepravda. U cijelom selu ne možeš naći
dva jamca za kredit pa da ga okreneš naglavce.
A više od svega rastužuje vas kada vidite umirovljenoga gastarbajtera. Ti krepki muškarci koje ja iz
djetinjstva pamtim kao fizionomije iz narodnih pjesama, junaci koji su dizali Njemačku iz ruševina sada
su sami napola ruševine, prerano ostarjeli i klimavi. Desetljeća kulučenja završila su vrlo nelijepom
starosti s bauštel-skom kostoboljom, probave uništene paštetama. Tek su njihovi mercedesi ostali
dobro uščuvani, i to mi se doima kao vrhunac cinizma: to da su ti solidni švapski strojevi praktično
neuništivi.
68
Kupovanje tuđe nesreće
Prodajem obiteljsku grobnicu — tako stoji u malom oglasu. Počnimo neozbiljno: odnosi li se pridjev
obiteljski na smještajni kapacitet grobnice ili on pak znači da su mama i tata još uvijek na oglašenoj
adresi? A onda, sasvim ozbiljno, zašto bi, zaboga, netko prodavao grobnicu — zar mu ona ne treba?
Mislim, to je stvar koja će ti jednog dana pouzdano trebati i ja ne znam ni za koga da je sam sebe
makar uvjerio u suprotno. Uključujući i neke u visokom državnom vrhu. Najrazumniji odgovor ovdje bi,
naravno, bio da čovjek ima grobnicu viška. Okej, pretpostavimo, dakle, da on ima grobnicu viška, a
grobnicu baš i ne možeš iskoristiti kao trap za krumpire ili kao jarak za popravljanje auta, i što ćeš
drugo nego je prodati. Ali kako je uopće došlo do toga da netko ima grobnicu viška? Dopuštam da
sam ja u ovoj stvari razmjerno neupućen, a i zbilja mi nije bistro kako se to događa: kupiti grob koji ti
ne treba vjerojatno je najgluplje potrošen novac, a prazni grobovi ne idu ni u red stvari koje se
naslijeduju iz jednostavna razloga da ih čovjek upravo po svojoj smrti počinje koristiti. Gdje je onda
kvaka? Netko je možda tipu darovao grobnicu za rođendan, ne znajući da on već ima jednu?!
69
Naša tema, međutim, nisu grobnice već mah oglasi Mali oglasi jedna su od najčudnijih pojava u našoj
svakodnevici, s ove strane normalnoga Osvjedočio sam se u to kad sam prije nekoliko godina,
zapravo posve slučajno, iščitao svih jedanaest tisuća i nešto oglasa koje je u samo jednome svom
izdanju objavio jedan zagrebački list Kad vam netko kaže da je pročitao jedanaest somova malih
oglasa, pa još slučajno, zacijelo ćete svojoj djeci zabraniti da se druži s njim, ah vjerujte, kad jednom
počnete čitati što sve narod prodaje, kupuje i mijenja ih kakve usluge nudi, kakvih se tu bizarnosti zna
naći, u sadržaju ih barem u formi oglasa, to je tako zabavno da se ne možete odlijepiti od teksta Na
kraju vam gotovo bude žao da nema još i potpuno ste sman-tani, pomiješanih osjećaja, više ne znate
je li ovaj naš svijet lijep ih užasan, je h on samo šašav ih je pak toliko divlje lud da ga se treba
pribojavati
Kažu da je Jaroslav Hašek upravo među novinskim oglasima nalazio inspiraciju za svoje humoreske
Utvrdit ćete kako to uopće ne mora biti književna legenda dohvatite li samo jedan broj neke od onih
tiskovina koje besplatno objavljuju male oglase Pomislite uostalom kakav je to tip, što je to čovjeku u
glavi, pokušajte odgonetnuti njegovu motivaciju da oglasi Za kožnu strunjaču dajem sok-ovnik
Moultnex Ja ne znam nikoga da ima kožnu strunjaču, rečeni sokovnik upravo nikad u svom životu
nisam vidio i, možda griješim, ah čini mi se da je vjerojatnost po prilici jedan naprama šesto
kvadnhjuna da bi se u cijelom svemiru mogao naći parnjak za ovakav oglas, naime netko tko upravo
žudi da agrume cijedi na kvalitetnom Mouhnex sokovniku, a baš bi se htio riješiti stare kožne strunjače
svojega pokojnog djeda sokolaša
111, recimo, oglas Češere otvorene, velike, suhe, za aranžmane, 10 kom , 1 kn/kom Ne izmišljam,
duše mi moje,
70
nudi se deset borovih šiški, vrlo prikladnih za slaganje sa sjajnim kuglicama, nekoliko crnogončnih
grančica i svijećom o Božiću, a Božić je, hvala Bogu, svake godine, i što da vam pričam, mudrijašu je
upala sjekira u med — zaradit će ciglih deset kuna' Drugi prodaje krasan luster od jelenskih rogova,
treći povoljno crta karikature i prevodi s češkog Djevojka, poželjno većih grudi, traži se za rad u
ugostiteljskom objektu, a vlasnikom smeđe nekorištene perike možete postati za samo 150 kuna Malo
dalje jedan oglašava bilježnicu s više od 200 odličnih viceva, pogodno za žurke, obiteljska okupljanja i
si, cijena po dogovoru .
Pokraj ovakvih bizarnosti, koje su, valja priznati, ipak razmjerno rijetke, mali vam oglasnici pružaju
zapanjujuće mnogo informacija o društvu, o njegovu životu i običajima Uistinu, nekom bi
obavještajnom analitičaru ovo bilo puno korisnije štivo od mnogih naših novina Oglasi mnogih agencija
koje nude informacije i pomoć za dobivanje američkih i australskih viza tako svjedoče o nemalom
postotku onih posustala domoljublja, mizerno jeftine kuće u istočnoj Slavoniji ilustriraju kako je u
najmanju ruku nelagodno biti Srbin u Hrvatskoj, tu su i varalice i lihvari koji otvoreno nude svoje
usluge, oglasi za prodaju čak i rabljenih dječjih igračaka otkrivaju kako su alarmantni razmjeri naše
bijede Samo u jednom broju jednoga našeg oglasnika našao sam više od dvjesto ponuda žena
pedesetih godina koje se nude raditi bilo kakav posao, čuvati djecu, čistiti, glačati, peci kolače, što god
im se da Po zakonu tako velikih brojeva neke od tih žena morao sam vidjeti na televiziji s
transparentom Ne damo Dwnu', neke od onih izbezumljenih gospoda koje su malo prije mirovine
dobile otkaz i koje se nemaju prava nadati da će ih više itko zaposliti
Ima u tim oglasima upravo ganutljivih stvari, u jednoj jedinoj rečenici gdjekad možeš vidjeti kako
golemo zna
71
biti ljudsko beznađe. Gospodin bi čistio stubišta — našao sam tako jednom među oglasima. Pokušajte
zamisliti čovjeka koji je to dao u novine. Imenica gospodin ovdje je vjerojatno u značenju ozbiljna,
pouzdana čovjeka koji savjesno obavlja povjereni mu posao, upozorava nas kako nije riječ o nekakvoj
dangubi koja će uzeti novce, a da nije nego tri puta zamahnula metlom, lako je moguće i da je taj koji
se smatra gospodinom svojedobno radio puno zahtjevniji i odgovorniji posao od čišćenja stubišta, tako
da mu možete bez imalo zazora povjeriti svoju zgradu. I sada takav jedan savjestan, pouzdan i
naviknut na bolje, zacijelo sredovječan gospodin, nudi se da radi posao koji se smatra vrlo
nedostojnim i koji je u pravilu rezerviran za žene, pa on sam nema gotovo nikakve šanse da ga netko
angažira i svjestan je toga. Zamislite, dakle, koliko je taj gospodin morao u životu govana pojesti prije
nego se odlučio u novine staviti oglas: Gospodin bi čistio stubišta?!
Mali su oglasi za malog čovjeka, njegov zadnji trik za preživljavanje, zadnji izlaz iz jada u kojemu se
zatekao. I premda zna biti onih koji redovito čitaju oglasnike, kao da bi se negdje među onim
najsitnijim, najskrivenijim ponudama mogla zateći prilika za neočekivano brzu i laku zaradu, teško da
tu ima išta osim jada. Ma kako to ružno zvučalo, ako tu nešto kupujete, nerijetko kupujete upravo tuđu
nesreću. Među oglasima tako nećete naći što jest ili što će biti dobar biznis, ali ćete odmah shvatiti što
više nije biznis. Recimo, uzgoj činčila, što je jedno vrijeme bio veliki hit među bu-dalašima koji se
zanose da se bogatstvo može steći u pola godine, više se definitivno ne isplati: svi ih prodaju, nitko ih
ne kupuje. Dapače, jedan je čak dao oglas da će onome tko mu nade kupca za činčile dati tisuću
maraka.
Baš tako stoji: Osobi koja mi nade kupca za chincille dajem 1000 DEM. Pomislite samo kakav je to
užas: kako ružno
72
mora sanjati tip koji negdje ima kaveze sa stotinjak potpuno beskorisnih glodavaca koji gladni ciče i
kandžicama stružu rešetke, plus toga žena već pola godine ne razgovara s njim, plus toga uvijek kada
dođe u gostionicu svi ga hvataju u dir zbog tih činčila, već su mu i nadimak prisili: iza leda ga zovu
Bundica. Što da on napravi? Pobiti beštije ne smije, jer tek bi to bio skandal i sprdačina, a ovako više
ne može. To čovjeka zbilja može natjerati u samoubojstvo. Ako mene pitate, ja bih radije čistio ona
stubišta. Pa i za manji novac.
73
Stari majstori
Svakakvi se ljudi danas predstavljaju majstorima Moj prijatelj K, recimo, uređivao je stan i trebao
keramičara koji će mu postaviti pločice u kupaonici Kad, što ti je za vidjeti, jedan dan bane ti njemu
policija na vrata "Vi ste taj i taj, stavljate nove pločice u banju'*", pita policajac. "Jesam", kaže K u
čudu, malo i uplašeno, ne opažajući kakve veze imaju služba sigurnosti i njegove talijanske pločice s
ukusnim plavim uzorkom potočnica "O čemu se radi5" "Ja sam vam keramičar", pojasni policajac
sramežljivo Priča kaže da su dečki 12 Službe jednako tako sa soboslikarskim ljestvama došli kod
Vlatka Pavletića, no to je nama ovdje manje bitno, nego, zbilja, svakakvi se danas predstavljaju
majstorima U nevolji koja ih je zatekla ljudi otkrivaju kako vladaju vještinama za koje prije nisu znali da
vladaju Njihove mušterije pak takvo što nikada ne otkriju Zapravo otkriju suprotno, 1 to prekasno
Trebaš, za priliku, nove škure pa ih naručiš od stolara za kojega se kasnije ispostavi da je zapravo
profesor biologije koji je zbog alkoholizma već četrnaest mjeseci na bolovanju Škure, k tomu, 1
izgledaju kao djelo profesora biologije sklona rakiji, napravljene dosljedno, bez tjednoga pravog kuta
74
I
Drugi put naiđe ličilac bagerist, izbjeglica iz Bosne, Jack-son Pollock ne bi ti napravio od zidova ono
što je on napravio Onda upoznaš medicinskog tehničara vodoinstalatera, električara ekonomista,
nezaposlenog inženjera agronomije koji lakira parkete, televizor ti servisira pukovnik u penziji Domalo,
okrećeš se po stanu i, gledajući kako je sve loše, nahereno i nesolidno, psuješ to ludilo u kojemu su
socijalne uloge potpuno ispremještane Sve je to, dakako, prirodna posljedica činjenice da u nas i
zadnja budala može biti ministar, ali to te nimalo ne tješi Lakše je prihvatiti da budala bude ministar,
nego da budala petlja s tvojim elektroinstalacijama Korijen ove nesreće, kako je danas već moderno
za sve optuživati komuniste, nalazimo još u sedamdesetima, u onoj notornoj reformi školstva koja je
vrlo imbecilno ukinula "škole učenika u privredi" Nestankom ovih obrazovnih ustanova u prosvjetnom
melt-ing potu socijalističke Jugoslavije načinjena je šteta koja zapravo nije ništa manja od nestanka
gimnazija Makar su onda svi bjesnjeli samo zbog gimnazija, a i danas se one Suvaru najviše uzimaju
za grijeh, nitko nije uočavao kako tom političkom mjerom ostajemo bez solidno školovanih i uvježbanih
obrtnika Apsurdno je kako se nitko nije obazirao na to, posebno u svjetlu gore navedene činjenice da
je prihvatljiviji budala ministar, nego budala električar Ali, eto, ljudi su kratkovidni, razmišljaju o nesreći
samo kada se njima dogodi, kada veselo uđu u netom renoviranu kuhinju, upale svjetlo, a ono frižider
prestane zujati
U takvoj situaciji glas o vršnome majstoru pronosi se od usta do usta kao narodna pjesma o junaku
Ako ste mudri, informaciju o kvalitetnome stolaru ili vodoinstalateru šapnut ćete samo na odabrano
uho Kod izbora majstora važne su dvije stvari je li dotični a) dobar i je li b) pouzdan5 Od četiri para
osobina, nepouzdan — loš,
75
pouzdan — loš, nepouzdan — dobar, pouzdan — dobar, čini se da ovi posljednji uopće i ne postoje. Ili
ih makar ja nikada nisam sreo. Čudnovata je pojava, naime, da su nekakvom blesavom logikom oni
najbolji obično najnepouzdaniji. Odličan majstor, krasno radi, takorekuć umjetnik, ali lakše bi našao
Salmana Rushdieja nego njega. Započne posao pa nestane i ne javlja se, ni žena mu ne zna gdje je,
posljednji put su ga vidjeli negdje u Pakistanu... Ili je čovjek spor. Lijepi ti pločice dva tjedna kao da će
kuhinju izložiti na Bijenalu male keramike. Michelangelo je kraće radio Sik-stinsku kapelu, nego što je
ovaj tvoj bijelio plafon u tinelu. Orkanska bura ti propuhuje kroz stan, a majstor sitno povlači kistom po
okvirima prozora i letargično, kao nekakvu mantru ponavlja: "Sa' će... sa' će..."
Samo ga marenda može trgnuti iz njegova mira, a za marendu je, naravno, najfinija šunka ili
mortadela, pravi parmezan, kranjske, sve ukusno aranžirano sitnim krast-avčićima i maslinama, pa
onda kolačići, napolitanke, vino... Majstori, u najkraćemu, jedu ono što vi jedete samo iznimno, obično
kada se nekome od vaših ukućana udjeljuje kakav sakrament. Gledate ih kako slatkohrano mljackaju i
gutate pljuvačku, ali ne bunite se: vrijedno je žrtve ako je majstor zbilja dobar. Ne prosvjedujete ni
kada je on neugodan ili vas čak otvoreno vrijeđa, kao što je, primjerice, bilo s jednom mojom
prijateljicom i njezinim stolarom, takorekuć umjetnikom, no potpuno sumanutim tipom koji je jednom
banuo u jedanaest navečer i do tri ujutro popio sav njezin viski, usput gnjaveći o — potpuno sulud
čovjek, kad vam kažem — talijanskim postmodernistima! Isti majstor drugom je prijatelju radio kuhinju.
Prijatelj i žena, koji su htjeli imati zelenu kuhinju, dolaze u čovjeka, dogovaraju posao, ovaj posve
slučajno kaže kako samo primitivci imaju zelene kuhinje. Moj prijatelj i njegova žena slože se s njim,
prigodno se gnuša-
76
jući i ismijavajući seljačine: zelena kuhinja... hi, hi, hi... kako takav užas nekome uopće može pasti na
pamet.
Na kraju jedna vesela pričica. Potpuno izmišljena, naravno. Takve su najbolje.
Jutarnji sat bio, djeca u školi, stariji o svome poslu, u kući samo baka Jelica kojoj su vrlo precizno
objasnili kako da naputi majstora, stolara što je kazao da će navratiti oko deset. Majstor Miso, inače
pravnik u jednome trgovačkom poduzeću na rubu stečaja, mora pribiti policu na zid u dnevnoj sobi, a
baka je dosta teška za komunikaciju jer joj pomalo odumiru živci pa treba duže, nekada i cijela minuta,
dok starica shvati što su je pitali. I tako, deset-nula-nula, Miso dolazi i zvoni, zvoni drugi put, zvoni treći
put, pa još malo... Napokon, kada je već naumio otići, vrata se otvaraju. Miso: "Dobar dan" Baka:
ništa, napregnuto zuri u stolara. Ovome neugodno. "Došao sam postaviti policu na zid", kaže on
bojažljivo. "Dobar dan", reče baka. "Dobar dan", ponovi stolar zbunjeno. Ponovno šutnja. "A vi ste za
policu?", sjeti se starica. "Da". Ponovno nekoliko časaka nelagode. "Dobar dan", reče Jelica još
jednom. Misi ništa nije jasno.
Dvadesetak mučnih minuta poslije on se popeo na stolicu. Odmjerava i olovkom označava mjesta za
tiple, a sitna bakica prekriženih ruku stoji udno njega i gleda ga zabrinuto. Stolar je uštekao bušilicu i
prislonio svrdlo na križić na zidu. "Može ovako?", pita. Jelica opet ništa, trepće, stiska zube, guta slinu,
muči se. Nešto bi, vidi se, žena rekla. A ne može. Miso je tužno gleda, čisto mu žao starice. Onda se
okreće i počinje bušiti - trrrrrr - zid je malo tvrdi, naslanja se ramenom na ruku — trrrrrr! Krssss! —
začu se odjednom iz zida zlokobno i sijevnu, a Miso odleti sa stolice, ispruži se po podu i stade
bjesomučno trzati nožicama. "Nemojte tu", reče tada baka Jelica jednostavno, još uvijek gledajući u
zid, "tu vam je žica od struje".
77
Taksimetar kvadratni
Kako bi to Heraklit kazao, samo je mijena vječna ne možeš dva puta ući u isti taksi U stanovitome
času na kolniku se pojavio stanoviti taksi, odvezao te do stanovite točke B i odsada pa zauvijek to je
vrijeme izgubljeno za tebe, jedinstveno i neponovljivo U desetak minuta i nikada više tvoja se sudbina
kucnula sa sudbinom nepoznatog taksista u noćnoj smjeni "Dobra večer Kamo5" Ti mu kažeš adresu,
sjedaš, u mraku se crveno žari digitalni brojčanik taksimetra, pošli ste I onda, kada su neonske
svjetiljke uz rub golemog bulevara već stale monotono promicati iznad vjetrobrana hipnotički mameći u
san i tebe i njega, počinje razgovor Počinje obično bezazleno "Onda, što je novoga?" ih nekako slično
Prava je lakoća početi pričati s taksistom, to valjda umiju čak i oni što imaju ozbiljnih problema u
komunikaciji pa u dućanima čitaju s papirića i kad ne kupuju nego kvar-at kruha Nekako samo od sebe
između putnika i vozača dogodi se živahna razmjena dojmova o klimi i Kosovu, o rabljenima
automobilima, godišnjim odmorima, o njezi dojenčadi, ženskim stražnjicama i ružnim iskustvima iz
bolnica I možda upravo zbog neponovljivosti situacije,
78
pomalo bivate sve intimniji s tim strancem koji se bez nekakva reda zatekao u vašemu životu i kojega
vjerojatno više nikada nećete sresti ćakula koja je počela blesavim "Onda, što je novoga?", završava
vašim priznanjem kako ste bili jako vezani za djeda i kako vam je bilo strašno kada je on umro Na
posljetku, kada ste se već našli na točki B, nije vam jasno kad ste prije stigli i bude vam žao što
nestaje jednoga od onih rijetkih trenutaka kada ste okusili pravu slast razgovora
Naravno, sve ovo za prosječnoga Hrvata čista je znanstvena fantastika Baš kao što u Ujf i Petrovom
Zlatnom teletu građani Arbatova zaziru od lokalnog taksista jer su sve one vucibatine koje je ovaj
nekoć vozao završile u pržunu zbog pronevjere državnih para, vožnja taksijem u nas se smatra
neviđenim hohštaplerajem Sad, je li stanje takvo da se taksijima nitko ne vozi zato jer su skupi ili je
možda slučaj da su oni skupi jer se njima nitko ne vozi, je li stanja kokoš ili jaje, doista je teško kazati,
činjenica je tek da je to zadovoljstvo nebulozno papreno Toliko da pomisliš da u nas isti ljudi baždare i
taksimetre i flipere Pa ti se otkucavaju samo šesteroznamenkasti brojevi To kako vas neki taksist
može okrpit po džepu, to valjda nisu u stanju ni oni mesari što uz teleću ružu stavljaju na vagu i
rožnate dijelove teletova praoca
No, ja bih vas svejedno svitovao da koji put sebi priuštite vožnju taksijem, a da nije nekakva panična
situacija, da ne morate u bolnicu i ne kasnite na groblje, nego se jednostavno raskomotite koliko god
vam to vaš tijesni proračun dopušta, ili barem na nekoliko minuta pokušajte zamisliti da vam je u krilo
palo golemo nasljedstvo nepoznate pratetke iz Pittsburga Taksisti su od one vrste ljudi koju vrijedi
upoznati Samo što morate paziti Ne ulazite u taksi s usisanim sicevima, gdje s retrovizora vise
79
mali kartonski borići s mirisom jagode ili vanilije, a ispred suvozača se kočoperi drsko "Hvala što ne
pušite": vlasnici su antiseptični kao i njihovo vozilo. Dobar znak su ostaci marende na podu: mrvice
kruha, loptica masnog papira i vrpce najlonskog crijeva s moslavačke salame, navlake moraju biti
impregnirane duhanskim dimom, a vozač krmeljav i da mu se kosa od spavanja u autu na jednoj strani
ulegla kao trava poslije kiše.
Oni su pravi gospodari ulica, čuvari mračnih tajni grada, doajeni suvremene usmene književnosti koji
bi vam mogli ispripovjediti na desetke veselih pričica o pijancima, lopovima i preljubnicima, o
oficirušama što su se kurvale po motelima i raspojasanim budžovanima koje su ispraćali tamburaši.
Pravi je taksist upoznao sve opačine ovoga svijeta, sedam smrtnih grijeha stoje upravo u opisu
njegova radnoga mjesta i svaki će vam se potužiti da je toga toliko da bi se najradije zatvorio u
nekakav pustinjački samostan, obrijao do glave pa do smrti muzao krave i pravio sir. A opet, kada vam
zločesto pričaju o tim gadostima, ne možete ne nazreti dozu tople sjete u njima i shvatite kako je tu
posrijedi onaj autentični cinizam na dnu kojega uvijek stoji autentično čovjekoljublje, sućutno
pomirenje s činjenicom da je ljudska narav roba s greškom. U svojoj biti taksisti su zapravo prave
dobrice. Ako im se baš ne ispovraćate po sicu.
Za razumijevanje ljudskih slabosti u taksista zacijelo je dijelom zaslužno i to da i iza njih samih stoji
nekakva grešna, mangupska mladost. Ovdje sada valja primijetiti kako je taksiranje jedan od onih
poslova u kojima se čovjek u pravilu nađe slučajno, samo stoga jer ih je nekakav vrtlog sudbine tu
bacio, nijedan od njih nije ni slutio da će mu to biti kruh. Mnogi od taksista što sam ih ja upoznao bili su
ostarjeli frajeri što su se tukli po plesn-
80
r
jacima u ono davno doba kada je još drmao Drago Mlinarec, kojima su sirote majke cmizdrile na
roditeljskim sastancima, a rodbina zabrinuto vijećala što će biti od tog malog u životu: zamijenio je dan
za noć, toliko je lijen da mu priliči samo nekakav sjedeći posao, a nema nikakvu kvalifikaciju. Jedini
logičan izbor bio je, naravno, taksi.
Jer, što ti treba za biti taksistom? Pod jedan, moraš imati položen vozački ispit, a to je, Bogu hvala,
potvrda koju posjeduje barem osamdeset posto punoljetnih građana. A razuzdani mladić o čijoj sudbini
glasno razmišljaju tete i stričevi već je u petnaestoj krao ocu ključeve auta pa ih je ovaj skrivao u
limenki s kavom. Pod dva, taksist bi trebao znati nešto stranog jezika. Ni to nije osobit problem, jer naš
mali ima golemo iskustvo u naganjanju strankinja s ljetovanja u Crikvenici i Baskom Polju. I napokon,
pod tri, taksist bi morao dobro znati sve ulice. Tete i stričevi o ovoj stavci nisu ni raspravljali. Samo su
se gorko nasmiješili.
Taksiranje ide u red pustolovnijih zanimanja, umalo pa bi u ženidbenim oglasima trebalo stajati
"avanturisti i taksisti isključeni". Zamislite uostalom kako je ženi jednoga zagrebačkog taksista kojemu
svake dvije do tri godine pukne film pa odluta u Aziju na šest mjeseci. Sjedne tip na kamion do Turske,
pa u Istambulu hvata autobus do Pakistana, pa se tamo negdje popne na krov vlaka za New Delhi...
Jednom sam se zatekao u njegovu automobilu, a razgovor je počeo kada sam uočio na pepeljari
zalijepljenu malu sličicu Sai Babe u okruglome, zlatnome okviru od plastike. "To je moj veliki prijatel",
kazao mi je ponosno.
Drugi put me je vozio nekadašnji izbacivač iz diska i karataš koji je morao prekinuti s aktivnim
bavljenjem
81
sportom nakon jednog ružnog udarca u glavu kojim ga je na nekakvom prvenstvu štemnuo neki
Albanac. Danas mu je hobi slikanje. Već nakon pet minuta ponudio mi je da razgledam fotografije
njegovih ulja na staklu pa, ako sam zainteresiran, lako ćemo se dogovoriti za cijenu. Bile su to vrlo
zgodne slike. Samo što su sve imale isti motiv. Snjegovića na lopoču. Nakon petog snjegovića na
lopoču pomislite kako je samo morao biti gadan onaj udarac koji je okončao umjetnikovu karatašku
karijeru.
82
Gnjavimo po kućama
To je jedna od mojih najgorih mora. Zvoni mi na vratima, otvaram, sredovječni muškarac u odijelu
prisno se zacereka i počinje drobiti bez ikakva uvoda: "Kupili ste koncertni klavir, regal ili bačvu od
petsto litara, ali kućna su vam vrata preuska da biste to unijeli..." Tu bih se ja htio pobuniti, upozoriti da
ne kanim kupovati ni koncertni klavir ni regal, a kamoli bačvu od petsto litara i da su mi vrata sasvim
dovoljno široka ovakva kakva jesu, no tip se ne da. "Sto sada, hoćete li svoj novi koncertni klavir,
regal, ili bačvu od petsto litara ostaviti vani, na milost i nemilost atmosferskim prilikama i osobama
nečasnih namjera?" pita se on retorički pa dodaje: "Ne, gospodine dragi, nećete, ni slučajno, jer danas
je tu Štem-stem", podviknu on ozareno, izvadivši odnekud iluzionis-tičkim trikom nekakvu spravicu,
"džepni pneumatski čekić koji će u tili čas otući zid oko vaših vrata na željenu širinu!" I, evo ga,
muškarac više nije u odijelu s kravatom, već u radničkome kombinezonu, stavlja zaštitne naočari i pali
onaj svoj džepni pneumatski čekić pa stade žustro štemati moj zid. Komadi žbuke i betonskih blokova
frcaju uokolo, prašina nas zasipa, buka tolika da bi
83
cijela županija skočila na noge. "Ne, molim vas, ne, neee, neeeeee, neeeeeeeeeee!!!" urlam ja
nemoćno.
I tu se probudim. Sav u goloj vodi.
Ne znam kako je s vama, dragi čitatelji, no ja pomalo počinjem žaliti za onim turobnim vremenima
kada još nismo znali za čudesne lonce u kojima se istodobno mogu peći teleća prsa i iskuhavati
čarape, kada su noževi tako oštri da biste s njima u dvadeset i četiri sata mogli okončati krizu na
Kosovu bili samo sanak pusti, kada su sredstva za čišćenje bila nemoćna protiv mrlja na žirafama,
dalmatincima i bubamarama. Svemu su krivi ovi novi, nepodnošljivo nametljivi trgovački putnici. Za tu
vrstu ljudi jedan moj frend što se bavi teorijama urota tvrdi da su stvoreni u tajnim genetskim
laboratorijima CIA-e, kada je nekakav John Smith greškom dobio krv pitbull terijera.
Dobro, možda je pretjerano tvrditi ovakvo što, no fakat je da cijela ta stvar zna biti dosta mutna i
zagonetna. Recimo, onaj gospodin što po našim novinama oglašava kako "putuje svijetom i bira za
nas", taj veliki hodočasnik, prvosvećenik kulta bespotrebnih stvari, jedan i jedi-
v
ni Mister Džirlo! Sto vi znate o toj pojavnosti mimo one neoštre fotografije proćelava, umjereno
gojazna tipa srednjih godina i lukava smiješka?! Kako se on preziva, zove li se doista Džirlo i jesu li
mu se djeca u školi rugala zbog imena, u koju je matičnu knjigu državljana on upisan, gdje je
smještena središnjica njegove tvrtke, pri kojem je trgovačkom sudu registrirana i, na posljetku, je li ono
na slici doista on? Ako mene pitate, to bi mogao biti bilo tko. A možda je dio poslovne strategije da je
on dalek i nedohvatljiv, da mi ne znamo postoji li on i je li ikada postojao: umjesto "Putujem svijetom i
biram za vas" možda bi trebalo stajati "Veliki Džirlo te gleda".
84

Doista, toliko je toga upravo isljedničkog, promišljeno psihički iznurujućeg u metodama trgovačkih
putnika. Banu u nebuloznu uru na vaša vrata kao policajci pa vas satima maltretiraju, naizmjence vas
pljuskajući i nudeći cigaretama, slatkorječivo se umiljavajući ili divlje prijeteći kako ćete zajamčeno već
sutra Bogu na istinu ako ovaj čas od njih iznimno povoljno ne kupite set za manikiranje s kompletom
umjetnih noktiju, po izboru u crnoj ili zelenoj boji. I nema teorije da vi njima objasnite da ste, recimo,
stolar i da bi vam umjetni nokti samo smetali dok radite blanjom ili dlijetom. Ne, oni će vas tako
izmrcvariti da na kraju ne samo da ćete kupiti njihovu budalaštinu nego biste i, već poluludi od
iscrpljenosti, priznali kako ste još jesenas umorili i sve pomalo pojeli svoga susjeda, samo da su to
zatražili od vas.
Pričala mi je tako jedna prijateljica kako je bila na jednoj prezentaciji. Znate već kakve su te
prezentacije, kada trgovački putnik okupi desetak žrtava pa ih od puta oguli, u njihovu se žargonu to
zove grupnjak. Na ovome se, dakle, grupnjaku prodavao nekakav pribor za jelo, krasan, ukusno
dizajniran pribor, načinjen od nekakvog materijala da ne samo da bi i vaše šukunpotomstvo moglo
njime kusati nego bi i u slučaju da cijeli planet eksplodira te žlice još dugo neoštećene lutale
svemirom. Te su žlice, međutim, unatoč senzacionalnom popustu — a uvijek je, naravno, nekakav
senzacionalan poput — stajale šesto maraka! Okupljena se ženskadija isprva zbunjeno ogledavala,
misleći kako se zacijelo radi o skrivenoj kameri. Šesto maraka! Tko kupuje pribor za jelo za šesto
maraka, mislile su žene. Ni u jednom trenutku ni jedna se od njih nije prepoznala u tome dijelu
populacije: nakon početna divljenja priboru, otklonile su ponudu i čekale da trgovačka putnica odvergla
svoje pa da se raziđu u miru. No, pazite sad što je trgovkinja na-
85
pravila kada je čula da nitko ne želi njezinu robu. Pogledala je gotovo uvrijeđeno nezahvalne klijentice
i kazala: "Molila bih da mi sada svaka od vas posebno objasni zašto ne želi kupiti ovaj pribor za jelo."
Žene se stadoše meškoljiti, što da kažu zašto ne žele kupiti pribor za jelo za šesto maraka. Pa zato
što nisu blesave — tko to može dati cijelu plaću za beštek! Tako su sve mislile, ali ni jedna od njih nije
kazala naglas. Bilo im je neugodno, trgovkinja je cijelo vrijeme bila tako ljubazna i draga. Zaustavimo
se ovdje načas na ovome osjećaju nelagode. Ako ste s trgovačkim putnikom i počinjete se osjećati
nelagodno, to je pouzdan znak da ste se našli u njegovoj klopci: ako ni zbog čega drugog, ponuđenu
ćete robu na posljetku kupiti samo da se oslobodite tog osjećaja. "Ljubazna i draga" gospođa dobro je
znala za taj psihološki mehanizam, a njezin zahtjev da joj svaka od potencijalnih mušterija objasni
svoje odbijanje njezina pribora za jelo bio je namijenjen pokretanju tog mehanizma. Žene iz naše priče
to, dakako, nisu znale pa su stale neuvjerljivo vrdati, mucati kako nemaju novca, kako im autu istječe
registracija, baš su prošli tjedan kupile spavaću sobu, došla im je na naplatu rata za zimnicu preko
sindikata...
Onda su mojoj prijateljici prvoj popustili živci pa je sramežljivo protisnula kako bi joj, eto, baš trebao
pribor za jelo. U tom trenutku sve su žene na prezentaciji skočile na nju. Zanimljivo je kako je
trgovačka putnica u ovome slučaju ostala mirna, gotovo se nije ni miješala u nagovaranje, a
izmanipulirane žrtve sada su same uhvatile uvjeravati jednu od svojih kako joj je super taj pribor, kako
će joj dobro doći i kako to nisu nekakve velike pare. Na sve strane se čulo: Kupi! Kupi! Kupi! Kupi!
Kupi! Kupi! — govorile su žene, moleći zapravo moju prijateljicu da otkupi njihove duše, da ih oslobodi
iz ropstva nelagode.
I moja prijateljica, što će, kupi, svakog ju je u posljednja tri mjeseca to okrpilo za po petsto kuna, u više
je navrata razmišljala da počini samoubojstvo nekom vilicom iz tog pribora.
No, ona barem ima pribor za jelo, što bi tek kazali oni što su im trgovački putnici uvalili masažer,
magnetnu narukvicu, čudotvorni visak, bubu za prisluškivanje ili nekakvu sličnu budalaštinu?! Kada
vidite što se sve prodaje u nas, mora vas zadiviti drskost s kojom trgovački putnici potcjenjuju
inteligenciju svojih mušterija. Meni je tako nedavno prišao jedan na štekatu kafića, pokazuje nekakvu
crnu kutijicu malo veću od kutije šibica, stvarčica sa strane ima kao privjesak zakačenu uzicu. "Sto je
to?" "Samo potegnite ovaj špag", kaže trgovac tajanstveno. "Ovaj ovdje?" "Da, da, tu." I ja potegnem,
ona uzica iščupa maleni utikač što je bio utaknut u kutiju i sad to stade pištati: "Pi! Pi! Pi! Pi! Pi! Pi!..."
Užas jedan, svi se okreću, hvataju za uši, šalica s kavom na mom stolu počinje poskakivati i primicati
se rubu. "Sto je ovo?!", derem se ja. "Pisti!" pojasni trgovac učeno. "Vidim i ja da pisti, nego što je to?!"
"Ništa, samo pisti!" "Samo pisti?!" "Samo pisti!" Zgodno, mislim se ja, posebno ako voliš da ti krvari iz
ušiju. "A kako se isključuje?!" pitam. "Samo vratite ovaj špag nazad", kaže frajer. Pa vrati onaj utikač u
utičnicu. A ono ništa — pisti i dalje. On ga ponovno izvuče pa vrati. Ništa. Pa još jednom. Ništa...
"Ej, ti!" viknu u jednome trenutku vlasnik kafića što je bio panično izletio iznutra. "Gubi se odavde!"
"Molim?!" dere se trgovac. "Gubi se odavde!" I trgovac ode. Malo dalje na uglu je bacio pištalicu u
kontejner i cijeli taj dan i cijelu noć je tako pištalo da cijela ulica nije mogla spavati. Pred jutro idućega
dana, kada su već počele popuštati baterije, cvililo je kao da netko davi mačku.
87
Stojin na kantunu glava u računu
Na vrhu Pazara svakoga jutra iznova jedan me švercer deviza podmuklih okica zatekne, još mamurna
od sna, upravo filozofskim pitanjem: Triba li šta minjat? I svakog jutra iznova ja se poželim zaustaviti i
skresati mu u lice: "Triba li šta minjat?! Pa kad već pitaš, prika, tribalo bi. Puno toga. Državu, recimo, ili
makar porezni sustav, našu politiku u Bosni, svjećice na autu, kaput, frizuru možda, klimu, ovu bi divlju
klimu svakako trebalo promijeniti, i plombu u šestici gore desno, i one ružne svijetloplave pločice u
kupaonici, i one blesave urednike Dnevnika, i neljubazne službenice u bankama, i svjećice u autu...
Jesam li to već rekao?... Ma znaš šta, prika moj, možda bi bilo najbolje da ja promijenim put kojim
idem na posao, pa da te moje oči nikad više ne vide, majmune jedan neodgojeni!"
Uistinu, sa švercerima se eventualno možete cjenkati, no ne pokušavajte se s njima prepirati o
užasima svakod-nevice. Praktičan kakav jest, švercer se ne predaje tjeskobi zbog visokih poreza —
on ih jednostavno ne plaća. U njegovu lopovskom umu ne postoji dvojba koliko je bilo mudro osnivanje
Herceg-Bosne, sve dok je tamo dostupan jeftin
marlboro. Šverceri su krasna ilustracija Darwinove teorije o selekciji vrsta, oni su od onih organizama
koji će, uspješno se prilagođavajući novim uvjetima, preživjeti sve promjene. I kada bi nas nekakva
dušmanska zemlja — a takvih je, sudeći po napisima u našim novinama, sve više — jednoga dana
zasula nuklearnim projektilima, budite sigurni da bi oni od kojih danas kupujete triestine i espadrile već
imali pune garaže plinskih maski korejske proizvodnje. Maske bi, naravno, bile s greškom.
Divni su ti šverceri. Ako nisu iskemijali invalidsku mirovinu, mnogi od njih negdje nešto posve zakonito
rade, negdje u nekakvu skladištu, u Školi, tvornici, pošti ili nekakvome sličnom mjestu, gdje su na zlu
glasu zbog svoje lijenosti, kašnjenja ili potkradanja poslodavaca. Reklo bi se, ništa od njih. No, čim se
uhvate svoje crne rabote, paraziti "udruženoga rada", pretvaraju se u manijakalne radoholičare koji
spavaju samo u autobusima do Trsta ili Istambula. U zemlji u kojoj se nekada glasovite trgovačke kuće
guše u dugovima, otpuštaju ljude ili ih jednostavno ne plaćaju, šverceri u neljudskim uvjetima, bez
socijalnog, mirovinskog, sindikata, toplog obroka i naknade za prijevoz, pokazuju začudnu žilavost i
istančani osjećaj za potrebe tržišta.
Njihova je poduzetnost upravo nevjerojatna: nanjušit će jeftine majice na drugome kraju planeta,
proputovati kao Aleksandar Makedonski za nekoliko kutija petardi, glumiti maloumnost pred
carinicima, znojiti se i puhati više tisuća kilometara ispod šesnaest džempera, nakićeni zlatom kao
ciganski kraljevi kroz suze će se kleti da im je sve to njihova baka, Bog joj duši dao, ostavila.
Spominjem Rome, oni su bogovi šverca. Što sve oni ne prodaju: stolnjake, krevetninu, trenirke,
navlake za auto, vjetrovke, lonce, bižuteriju, alat, ručnike, djecu! Da,
89
djecu. Ja sam isto mislio kako je ta priča napuhana, a onda mi je jedan u ciganskome naselju pokraj
Đurđevca ispričao kako je prodao čak dvoje svojih potomaka: jedno u Italiju, jedno u Francusku. "Neka
deca uče jezike", kazao mi je mangupski se smješkajući. Ne znam je li me zezao, meni se čini da nije.
No, ako i jest, njegovo "neka deca uče jezike" poslužit će kao krasno objašnjenje zašto su Romi tako
uspješni šverceri: oni su kozmopoliti, a šverc je jedna duboko kozmopolitska djelatnost. Pođite,
uostalom, u Bosnu, na tržnice pokraj Stoca ili Tuzle da to vidite, kako šverceri međusobno zaraćenih
naroda jedni drugima uvaljuju stoku, automobile, alkohol i bijelu tehniku. Mnogi su od njih neprekinuto
trgovali i za najžešćega rata. I premda je cijelo to klanje njima savršeno odgovaralo, u cijelom tom
užasu moglo se fantastično zaraditi na šleperima piva i cigareta, oni sami nisu ubijali, što se toga tiče,
potpuno su bezgrešni.
Ipak, možda bi ih bilo pomalo preuzetno uzeti kao model po kojemu bi se mogla provesti "obnova
povjerenja". Oni, naime, jedni drugima ni prije rata nisu vjerovali. Njihovi su osmijesi lažni kao i
tajlandski Levi's što ga prodaju. Mjera srdačnosti brižljivo je određena mjerom njihove praktičnosti. A
ako treba, i samu ideologiju će iskoristiti u zaštitu svojega posla. Jedan od sovićkih švercera tako mi
se jednom prigodom žalio da što mi Hrvati grintamo kako oni zarađuju, pa zar nismo svi mi, bez obzira
na granicu, jedan narod. Onda sam ga ja upozorio da ako smo jedan narod, onda neka vrijede i
jednaka pravila za sve, a ne da su njegova cedevita i ronhill umalo pa upola jeftiniji nego deset
kilometara dalje, u Imotskome. Frajer se gotovo naljutio na mene, jer kako to ja mogu uspoređivati njih
i nas, kada je njihova — pazi sad! — bosanska industrija potpuno opustošena u ratu. U jednoj jedi-
90
noj minuti čovjek je istodobno bio veliki Hrvat i bosanski patriot! Vjerujem da je isto tako, u jednako
malo vremena, mogao biti i fanatični zagovornik Afričkog nacionalnog kongresa i navući kukuljicu Ku
Klux Klana. Samo da njegov posao ne pati.
Ipak, mnogo sam toga spreman oprostiti švercerima. Jednom sam vidio kako je neugodan njihov
posao. Kupio sam traperice na Peristilu. Bila je to prava mora. Dođem ja, dakle, na Peristil, obratim se
jednome nosatom što je na zidiću poslagao traperice, ovaj raširi jedan model preda mnom, ja ga
opipam, zbilja, dobre hlače, volio bi ih oprobati. "Nema problem", kaže tip pa me vodi u Nepo-tovu.
Meni ništa nije jasno. Došli mi tamo, u jedan portun, a tip meni: "Skidaj se!" "Molim?", "Bogati", kaže
švercer, "skini se da provaš gaće!" "Ovdje?!" "E!" I sada se ja skidam, umirem od straha da netko ne
bane. S muškarcem, u mračnoj veži, samo u mudantama, već zamišljam kako me Areni prokazuju kao
manijaka.
Srećom, nitko nije naišao. Ali kada sam odjenuo re-batinke što sam ih naumio kupiti, vidio sam da su
mi tijesne. Vidio je to i švercer: "Jesu li ti dobre?" kaže on. "Super su!" kažem ja. "Jesi li siguran?" reče
tip sumnjičavo. "Ma, rebe su prva liga, čoviče!" kažem ja veselo, sve pazeći da plitko dišem da mi
botun ne bi otpao. Toliko sam, naime, bio užasnut mogućnošću da bih se još jednom morao svlačiti tu
u tom portunu, da sam kupio hlače koje mi uopće nisu odgovarale i pošao kući sve poskakujući sitnim
koracima kao gejša. Traperice su svejedno pukle po šavu, kući sam stigao držeći, onako bezbrižno,
ruke na stražnjici. A kada me je jedan upitao gdje je neka ulica, gradio sam se gluhonijemim.
91
Taj kuni i ljubavnici
Činjenicu da u državnome proračunu ni pišljiva lipa nije predviđena za suočavanje s problemom
milenijskog buga neki doživljavaju kao sramni dokaz naše zaostalosti. To nas uvodi u jednu šaljivu
aporiju: jesmo li mi tako informatički neosviješteni da ne vidimo pogibelj ili pak ovako informatički
neosviješteni imamo pravo biti apsolutno ravnodušni prema toj pogibelji? Kako bilo, valja nam pričekati
eksploziju one dvoznamenkaste bombe što tiho otkucava u našim računalima. Ako bude kako oni
katas-trofičari najavljuju, na početku iduće godine čeka nas, medu ostalim, kolaps kompjutoriziranih
bankarskih sustava u kojemu će milijuni ostati bez svojih plaća i ušteđevina. Sto je situacija koja
Hrvate i ne mora posebno uzrujati, dapače, puno prije može biti povodom turobnog zadovoljstva tipa
"eto, sada znate kako je nama". No, to je manje zanimljiva strana ove priče. Veselije je znati da ako
Kutle, Gucić i slični prežive dotad, ako ostanu čitavi pokraj svih sudskih tužbi, prijetnji sindikalnih
središnjica i razjarenog radništva, poslije prvoga siječnja im možete staviti soli na rep: tko će više znati
je li za nešto kriv milenijski bug ili milenijska protuha? Štoviše, kada
92
nekakvome tajkunu banu u ured njegovi ojađeni uposlenici pa stanu urlati da di su njihove plaće, što
će ovoga priječiti da pokaže na siroti IBM u kutu i u pravednom gnjevu zavapi: "Rođeni moji, nisam
vam ja ništa kriv, nego
oni, oni tamo je sve zasra!"
Je li vam sada barem malo jasnije zašto milenijskog buga nema u proračunu?
Ovo zvuči kao savršena teorija zavjere i pada u vodu tamo gdje sve teorije zavjere padaju u vodu —
njezini protagonisti nisu tako pametni da se toga dosjete. Ipak priznajte, izazovno je zamisliti da bi
jedna pogreška u kompjutoru mogla biti virtualni Spasitelj koji će otkupiti sve grijehe jednoga političkog
i gospodarskog sustava sumnjiva morala. Bio bi to vrlo prikladno bizaran kraj bizarne storije o
pretvorbi, toj golemoj, svenarodnoj partiji pokera na svlačenje u kojoj su mnogi ostali bez gaća.
No, ako je već malo vjerojatno da bi se bekrijska avantura rasprodaje nacionalnog bogatstva mogla
skončati na opisani način, posve je izvjesno da je njezin kraj vrlo blizu. I zapravo je svejedno hoće li
naši junaci menadžeri u završnici čeznutljivo gledati plavo nebo iznad Lepoglave, ili će ispijati
egzotične koktele u hladu kokosovih stabala na pacifičkome atolu s kojim Republika Hrvatska nema
potpisan ugovor o izručenju zločinaca. Pravda, naravno, traži ono prvo, ali ja ne želim pričati o pravdi,
ona nakon nekog vremena više neće ni biti važna. Nakon nekog vremena, a ja slutim vrlo skoro,
svemu ćemo se tome smijati. Zvuči bešćutno, kao da se izrugujem tisućama nesretnika koji su dobili
nogom u stražnjicu od onih što su voljom vlasti postali poduzetnici, ali nije — vjerujte, zbilja ćemo se
smijati.
Uostalom; da nas to nije udarilo po džepu, već bi sada bilo smiješno da je netko kupio poduzeće
svojim novcem
93
i zadužio ga na četverostruki iznos njegove vrijednosti, a onda dugove namirio novcem iz državne
blagajne. Ni u klasičnoj humorističkoj literaturi nema puno tako grandioznih mučki, da i ne govorimo
kako su one rijetke u stvarnosti. Vjerojatno upravo stoga, povijest je neobično sklona hohštaplerima i
varalicama, gdjekad čak i zadivljena trči-laži tipovima poput Casanove, Raspučina ili onoga
crnogorskog lažnog cara Sćepana Malog. Neki od naših tajkuna mogu bez imalo zazora stati uz bok
tim historijskim ličnostima.
A mi? Sto će od nas ostati? Drek! Tko još pamti onu gospodu koju je Casanova tobože liječio od
želučanog katara, a zapravo im obeščašćavao supruge pa i paušalno drpio koju vrećicu dukata? Ako i
pamti, onda je to samo stoga što ih je ostriglo kao ovce. Smjernost i čestitost, premda stoje u
temeljima civilizacije, povijesne su čitanke uvijek pomalo prezirale. Koliko god to nepravedno bilo, ona
golema većina koja je cijeloga svojega života strepila hoće li i sutra ujutro umakati svoj baškotin u
bijelu kavu, sav onaj sramežljivi i tihi svijet koji se spetlja i stane mucati kad ga kontrolor u gradskome
autobusu uhvati bez karte, sve su to samo statisti u megalomanskim predstavama slavnih propalica. I
možete se na posljetku i politi dizelom i zapaliti zajedno s transparentom Lopovi, vratite nam naše
pare!, oni što dolaze iza vas jednoga će se dana svejedno smijati kako je nekoć davno jedan —
zamislite samo, hi, hi, hi... — kupio poduzeće svojim novcem i zadužio ga na četverostruki iznos
njegove vrijednosti, a onda dugove namirio novcem iz državne blagajne.
Narod za takve voli kazati da "kako ima obraza" — premda zapravo hoće kazati kako dotični nema
obraz a — i to je dosta bitna kategorija u ovoj priči: sram! Bezbroj puta dosada napisano je kako je
Hrvatska ostala bez sred-
94
njega sloja, oštro rasječena na jako bogate i sasvim osiromašene. Nitko iz toga, međutim, nije
zaključio kako smo onda ostali i bez srama. Jako bogati i posve osiromašeni, naime, imaju i ponešto
zajedničko: ne poznaju sram. Prvi će vam tako besramno uzeti zaradu i ulupati je u jahtu ili nešto
jednako besmisleno i nepotrebno, dok će drugi na posljetku sasvim savladati nelagodu kada budu
prolaznike žicali dvije kune za kruh, poslije nekog vremena više se neće uplašeno osvrtati kada budu
prčkali po kontejneru.
Sram je upravo jedno fino građansko, srednjostaleško čuvstvo i možda najvažnija ograda između
civilizacije i džungle. Sam Bog zna kako nas skupo može stajati to obesramljivanje Hrvatske.
Psihoanalitičkim rječnikom kazano, sram je Superego, bez njega društvo pada u kaljužu nagona.
A kada je o nagonima riječ, pristojan ih se čovjek pomalo boji, pomalo ga sve to i golica i do svoje
smrti neće napraviti ni dvadeseti dio onoga o čemu je zamišljao. Tajkuni su, nasuprot ovakvima, ljudi
koji su ostvarili svoja maštanja, oni su od onih koje zadivljeno i bez daha slušamo kada divane o
svojim brojnim ljubavnim pustolovinama. Nisam ih uzalud usporedio s Casanovom i Raspučinom.
Neka mi bude dopušteno zaviriti u tajkunsku psihologiju, meni se čini da bi u tom njihovome šaranju
po poduzećima moglo biti i pravog erotskog uzbuđenja, da oni, tako smioni i samouvjereni, upravo
šaraju po zamišljenim posteljama, iskorištavaju nesretne žene i bezdušno ih odbacuju. Mi koji smo se
vjenčali sa svojim poslovima i gdjekad se tek posvađamo sa svojim šefom, kao što se gdjekad
posvađamo sa suprugama, izvičemo se pa sutradan ohladimo i nikomu ništa, možemo samo biti
zapanjeni takvom drskošću, tim poslovnim prijapizmom. Kako đubre ima
95
obraza! Jadna žena, skanjujemo se mi, a možda bismo i sami sve to napravili, samo da nam je
pobijediti vlastiti sram.
No, kako rekoh, bekrijska se pustolovina primakla svojemu kraju i tajkuni će uskoro otići, naučili su
izabrati kravatu i kušati vino, da smo ih još samo malo pustili, zacijelo bi skontali i da na koncertima ne
treba pljeskati između stavaka. I znate što, vidjet ćete — jednoga će nam dana nedostajati ta
gospoda, ti veliki hebači!
96
Sedma kila
Kada bi se nekome dalo i ne bi mu se gadilo zbrojiti sve one nebulozne iznose što ih pod stavkom
"pravedna naknada" naši političari navode u tužbama za nanošenje duševne boli, ispod crte bi se,
vjerujem, našlo toliko znamenaka da bi jedini razuman zaključak bio kako ovu državu vodi psihički
posve rastrojena vlast. Tomu bismo se možda i smijali da ne znamo koliko je ozbiljno blizu istini. No,
kada k tomu znamo da golemi dio toga "duševnog" novca naši ministri i savjetnici, časni zastupnici,
direktori državnih agencija i javnih poduzeća, generali i izbornici potražuju, "u kunskoj protuvrijednosti
po srednjem tečaju Narodne banke na dan isplate", upravo od novinara, ispada da su ti novinari
najzajebaniji državni neprijatelji. Makar je i sam Predsjednik nedavno slično zaključio, tomu se možete
slobodno smijati.
Novinar se, u golemom dijelu slučajeva, postaje u ranoj mladosti, gdjekada tako ranoj da bi neki od tih
tipova umalo pa vlastitu redakciju optužili za nesretno djetinjstvo. Negdje potkraj razdoblja
adolescencije pojavi se tako u nekim novinama, na preporuku kakvoga barbe ili jednostavno sam od
sebe, nekakav poletarac, slavni kandidat za čir, cirozu
97
ili neko drugo profesionalno oboljenje novinara, a za kojega su bližnji kazali da je "jak na peru", tek da
bi prešutjeli kako dečko još od vrtića vuče nedovoljan iz matematike "Jak na peru" je službeni izraz, a
još se kaže i kako mali "ima smisla za to" Glavni autoritet u toj osjetljivoj mladenačkoj dobi za
novinarskoga je aspiranta, naravno, profesorica hrvatskog Profesorice su hrvatskog, međutim, obično
cendrave stare gospođe koje znaju drek o novinarstvu, kako već dirljiv školski sastavak o jeseni u
mom gradu ima malo zajedničkog sa šezdeset redaka izvještaja o trostrukom ubojstvu u tri ujutro u
bifeu Suze liju plave oči
No, kako bilo, mladić je tu, jak na peru, ima smisla za to, a i zatekao se u blizini kad je nekoga valjalo
poslati na izbornu skupštinu nezavisnog sindikata spintista i astrologa i, dok si dlanom o dlan, evo ti
već novinara i gospodina autora, masno potpisanog Zm Klj , koji moralno i materijalno odgovara za
istinitost vijesti dimenzija šest puta osam centimetara, a i inače je spreman krvariti, ginuti, čak i donirati
bubrege i rožnicu za sveta načela profesije Makar na onim nevinim počecima svojih karijera,
misionarske su ambicije, patetična istinoljubivost i senzibilitet za društvenu pravdu kod novinara
zapravo neobično česta pojava Mislim, ako imate na umu da oni što upisuju medicinu to apsolutno
nikada ne čine zbog Hipokratove zakletve
Gorljivi idealisti, dakako, kasnije obično odustanu od svojih principa, barem stoga jer su od sjedenja
fasovali hemeroide, pa se težište njihovih interesa s gladi u Trećem svijetu premješta na higijenu
onoga osjetljivog otvora Rečeni otvor, na ovaj ili onaj način, vlastiti ili tuđi, i inače zna biti vrlo bitan u
ovoj profesiji, gdješto je on upravo središte novinarova svemira, a imenica "dupe" kejtvord u opisu
njegova karaktera No, ostavimo još malo tu analnu fazu i vratimo
98
se ponovno na onoga ptića što izgladnjelo širi kljun na jutarnjim kolegijima To je strast, možda
protuprirodna, ali svakako strast koja tu jadnu mladost tako obuzme da mnogi od njih potpuno zapuste
započeto obrazovanje, što novinarstvo na posljetku, bez premca, čini zanimanjem s najvećim
postotkom onih "ostalo mi je još tri ispita i diplomski"
Neobjašnjivim prirodnim zakonom, najokretniji reporteri, najpronicljiviji komentatori i tankoćutni stilisti
nerijetko se novače baš iz redova takvih, zbog čega će im autor ovih redaka, primjerice, gotovo i
pozavidjeti na tom iskustvu akademske nedovršenosti, kao da je upravo taj fakat presudan u njihovoj
darovitosti Ono što me ipak tješi jest to da barem fakultet koji sam završio, Bogu hvala, nije novinarski
Jer, diplomirani je novinar, unatoč tomu što politologiju svake jeseni iznova maturanti opsjedaju kao
Avari, zapravo potpuna smijurija mladac je, kao, izučio za novinara i sebe doveo u stupicu da, makar
obrazovanjem, ne može biti ništa osim novinara, dok novinarima postaju čak i oni s diplomom
agronomije, prometa, općenarodne obrane, zemljopisa ili pak bez ičega takvog
Sreća je da svatko i svašta može postati novinar Nesreća je, međutim, da to jednako tako može biti i
nitko i ništa i to je k tomu češće, makar u visokokorumpiranim društvima Siroti Edmond O'Brien, u
popularnoj kulturi već slavna metafora čestitog žurnalista, koji se u For-dovome Čovjeku koji je ubio
Libertj Walancea svojim smiješnim listićem suprotstavlja lokalnom nasilniku, u našoj će stvarnosti
zajedno s nasilnikom prije glodati janjeća rebra i u potaji za male pare kupovati upropaštene tvornice
trikotaže
Novinari počesto vole mudrovati o hrabrosti i odgovornosti, praveći veliku misu od svojega posla
Prava je istina, međutim, kako je riječ o običnoj građanskoj odvažnosti,
99
samo što se ona u novinama traži nešto cesce nego, za priliku, među radnicima Koteksa, što se tek
jednom u nekoliko godina obraćaju javnosti, obično u mediju uličnog transparenta s natpisom "Lopovi,
ajte kući!" Novine su nešto slično tim transparentima, samo što se pojavljuju svaki dan i obično nisu
tako izravne, nego je na njima velikim slovima istaknuto "Više pažnje raznim problemima", "Maslina je
neobrana" ili kakva slična besmislica. Da ta novinarska, tobože iznimno zahtjevna moralna pozicija
doista nije ništa osobito, pokazuje i slučaj od prošle godine, gdje je jedna bankovna službenica svojom
smi-onošću upravo posramila velik dio ovoga tužnog ceha.
Zbilja, s iznimkom nekolicine kolega koji doista valjano i čestito obavljaju svoj posao, vjerojatno nigdje
kao u novinarstvu, već stoga što ono svakodnevno zahtijeva makar trun građanske odvažnosti, nećete
otkriti tako esencijalan kukavičluk. A gdjekada je to čisti Sartre i najturobniji egzistencijalizam kako
mnogi novinari žive za nekakvo imaginarno sutra kada će, kao, napokon kazati sve što su dosada
prešućivali. A to sutra slobode, razumije se, nikako da se ostvari, nego sve nešto "pusti, nije još
vrijeme" i zatajene gluposti gnjiju u čovjeku i truju ga iznutra pa pije. Premda, naravno, mnogima za
pijenje i ne treba motiv.
I tako te mrcine desetljećima sjede na političkim tribinama ili za okruglim stolovima s čašom bistre
tekućine za koju se pogrešno smatra da je tek aqua naturale, a javnost ih smatra novinarima i
gospodom autorima i s neobičnom pomnjom iščitava njihove komentare, gradeći se da je shvatila tko
je u tim budalastim metaforama s vukovima i janjcima vuk, a tko janje, premda, za pravo reći, ni sam
gospodin autor nije više najsigurniji u to, nego se vadi da je on mislio na vukove u janjećoj koži. Ili čak
na janjce u vučjoj koži, ma, uostalom, koga briga, Milice, daj nam još dva pelinkovca.
100
Davljenje sonetnim vijencem
Dogodilo se jednome mom prijatelju da je ugostio jednoga pjesnika. Pjesnik, bogati, pomislio je moj
frend naivno, pa se rastrčao da mu ugodi, narezao pršuta i sira, aranžirao ih rotkvicama i maslinama,
natočio vina kakva nije bilo ni na kanskoj svadbi, žena mu u kuhinji hitro mijesi tijesto za njoke, može
pašticada za večeru, pita on poetu servilno. A poeta gotovo ni da pipne onaj pršut, odbija pašticadu s
njokima, samo za vino mari. Natače čašu za čašom i tako lucidno i naobraženo zbori o Sudbini, Bogu,
Vječnosti, 'Ženi... da se njegovu domaćinu svako malo od ushita odsijeku noge.
I sad, u neko doba, nestade vina, bard najednom zašuti. Ojađenome domaćinu isprva nije jasno što se
događa, da nije možda nečim uvrijedio veličinu. Onda skonta da veličina požudno zuri u njegov bife.
Pardon, jeste li možda za nešto žestoko? Pa može, kaže pjesnik skroman kakvim ga je Bog dao. Moj
prijatelj sada mu stade točiti najskuplji i najfiniji alkohol što ga ima u kući, pa onda nešto malo manje
skupo i fino, pa jednostavnu domaću rakiju, pa rakiju kojom pere prozore... a velikan naše literature
sve jednako loče i sve jednako mudroslovi o Ljubavi i Duši,
101
Poeziji, Svemiru i, upravo kada se njegov domaćin uplašio da mu još samo losion za brijanje može
ponuditi, poeta iskolači oči, zagleda se užasnuto nekoliko časaka u daljinu, pa stade bljuvati po sagu
"To je želudac1"
"Evo, pogledaj", pokazuje mi pnka mrlju vidljivo bijedu od ostatka tepiha, "to se ne da očistiti Ja ne
znam šta taj jede kad je ovako izgnzio boju "
"To je želudac1" prošaptao sam udivljeno
I doista, pjesnici imaju želudac Ne znam kakva su u tome smislu vaša iskustva s njima, možda, ako
imate sreće, uopće nemate iskustava te vrste Ja znam dvadesetak pjesnika i pod punom moralnom i
materijalnom odgovornosti mogu kazati da ih znam najmanje petnaest previše Ne kažem, zna tu biti
sjajnih tipova, dobrih pisaca i dobrih ljudi, no u većini slučajeva prema pjesniku čovjek treba biti
oprezniji nego prema seropozi-tivnome Ilustracije radi, ima tako jedan što je početkom osamdesetih
obilazio urede ravnatelja škola nudeći njihovim knjižnicama otkup njegove zbirke stihova o Titu A tko
je tada smio kazati da ga ne zanimaju stihovi o Najvećem Sinu Zbilja vas ne zanimaju?1 Možete li mi
to, molim vas, dati napismeno-1 Istu metodu ista persona primjenjuje i danas, ovaj put kao nakladnik
zatvorskih memoara jednoga političara Vi se jamačno šalite, kaže on, podmuklo se smješkajući,
ravnodušni ste na stradanja jednoga viđenog hrvatskog muža u srbočetničkim kazamatima"
A jedan što je jednome pjesniku posudio pare mi plače kako njegov dužnik sada špila čuđenje u
svijetu "Ja mu kažem, onako u šali Pjesmče, znaš svoj dug", jada se vjerovnik, a on se samo priglupo
cereka i puši moje cigarete " Pa onda ona znamenita zgoda s onim klasikom naše literature što
102
je slušao gdje njegovi prijatelji u birtiji laprdaju protiv države pa ih otišao prijaviti u policiji Kada su ga
pitali zašto je zaboga učinio tu svinjariju, svoj je postupak lakonski objasnio riječima "Dečki, pa znate
da sam pizda'"
Dobro, u ovome bi slučaju čovjeka možda i mogao amnestirati njegov iznimni talent, no, ako bolje
pogledate, golema većina onoga što se u nas potura pod poeziju obično je književno smeće, tanke
misli i banalni srokovi, zapravo ništa što ni vi sami ne biste mogli napisati, samo da nemate
pametnijega posla Vještiji u strojopisu mogli bi godišnje objaviti tucet knjiga s takvim glupostima A, za
pravo reći, to se i radi Ima u nas pjesnika što godišnje znaju objaviti i po pet knjiga Takvi zacijelo
računaju "U prvome tromjesečju ove godine, ne računajući škart, napisao sam šest tisuća sedamsto
osamdeset i pet stihova, što je sedamdeset i osam cijelih pedeset i dva posto više nego u istome
razdoblju prošle godine "
Takvi sknbomani upravo teroriziraju našu provinciju svojim pjesmama U provinciji je, naime, stanje u
pjesništvu najgore u odsutnosti kakva drugog kulturnog sadržaja općinstvo je osuđeno na večeri
poezije i obično ne zna da na svijetu ima i zabavnijih i pametnijih stvari od nemušte poezije njihove
lokalne književne veličine Jednom sam bio na jednoj takvoj večeri poezije, gdje je nekakva an-
oreksična glumica blajhane kose deklamirala ciklus ratne poezije barda koji se u prvome redu pijan
klatio na stolici i žmirkao krmeljavim okicama Glumica se pjenila kao epileptična, škrgutala zubima i
stiskala svoje male pesnice kada je bila riječ o jugoarmijskim zvijerima, ili ganutljivo spuštala glas i
jecala na mjestima gdje se govorilo o užasu zapaljenih hrvatskih sela Takve stvari, naravno, nisu zaje-
bancija, ali vidjevši tu kankaturalnu uzvišenost u pet-
103
paračkim rimama pjesnika koji umalo nije pao na pod od pelinkovca i koji možda nije dobro ni znao
gdje se nalazi, čovjek nije mogao ne nasmijati se. Okrenuo sam se oko sebe očekujući potiho
cerekanje okupljenih. Nitko se nije smijao!
Prepuna dvorana samo je skrušeno slušala tu zvizdariju gradeći se obamrlom od estetske naslade,
ponegdje se moglo vidjeti kako je netko tronuto sklopio oči i zabacio glavu kao da mu u frizerskome
salonu šamponiraju kosu. Onda je ona mršava plavka završila, prostorijom se prolomio pljesak od
kojega su se stala tresti okna. Glumica je tada skočila na pjesnika pa ga stala ushićeno ljubiti. I svi su
se prisutni poveli njezinim primjerom: cijela dvorana, a bilo je tu najmanje stotinu duša, vukla je
zaslužnog umjetnika prolazom između stolica i coktala ga u obraze s ispucalim kapilarama. Ovaj se
samo izgubljeno smiješio kao opatica i mrmljao nešto nesuvislo pipkajući djevojke.
A kada smo već kod djevojaka, onda svakako treba upozoriti na najstrašniju stvar s tim pjesnicima. To
kako su oni uvijek besmrtno zaljubljeni u nekakvu damu koja se udala za drugoga. Vi koji se
oduševljavate sonetima što ih je Petrarca posvetio neprežaljenoj Lauri, jeste li ikada pomislili kakva je
sve to bila muka za Laurina muža? Kako su se zlobnici iza leđa smijali i pokazivali rogove gospodinu
Primicovu, za čijom je zakonitom ženom Julijom slinio slavni Prešern. Jeste li ikada pomislili kakve su
to morale biti svađe u domu Primicovih: muž bijesno razbija namještaj — a tada je, znate, sve to bio
bidermajer ili nešto jednako skupo! — a gospođa se stisla u kutu pa cvili da ona nema ništa s tim
luđakom. "Ti si ga izazivala", grmi Primicov, "pokazala si mu gležanj, grešnice!" "Nisam!" brani se
Julija. "Tako mi naše djece, nisam!"
104
Čuo sam za jedan sličan slučaj što se dogodio u nas prije nekoliko godina. U jednome malome mjestu
jedan je pjesnik svoje stihove posvećivao stanovitoj Mirjani K, a Mirjana K. je, što je cijelo mjesto
znalo, bila udana za mesara, I sad, hvala Bogu, mesaru sve to strahovito ide na živce, ali trpi da tamo
nekakva ništarija govori o očima njegove žene kao o dva modra jezera, o njezinu bijelom vratu, vranoj
kosi, bisernim zubima i sve tako to. Ali kada se svinja osilila pa počela buncati o čvrstim bokovima i
krupnim prsima svoje ljubavi, uzornome je građaninu definitivno pao mrak na oči. Jedne je večeri
zgrabio pjesnika za vrat, odvukao ga u svoju radnju i tamo ga ostavio sve do jutra da visi zakačen
kukom u hladnjači medu telećim truplima.
Pjesnik je kasnije objavio zbirku Polarna noć, kritičari je drže neobično uspjelom knjigom stihova o
otuđenju i emocionalnoj hladnoći u suvremenome svijetu.
105
Znanje za plakanje
Kanite li javno, u novinama, oglasiti svoju želju za zasnivanje bračne zajednice, najprije morate
savladati pravila jedne osebujne jezične igre, lingvisti bi se svakako trebali pozabaviti tim slučajem.
Imate, recimo, frazu "muškarac s obvezom", koja u svakodnevnom jeziku ne znači zapravo ništa, dok
je u ženidbenom oglasu upravo bremenita značenjem: lola je, naime, oženjen, no zasićen bračnom
rutinom pa bi negdje honorarno umočio, ali, da ne bude nismo znali, on svoju gospodu svejedno cijeni
kao ženu, majku i Hrvaticu i ne misli se razvoditi i plaćati alimentaciju, pa ako imade onih koje bi ga
velikodušno dijelile s njegovom glupom suprugom — "poželjna fotografija cijelog stasa". Iza naoko
bezazlenih rečenica ovdje se kriju duboki ponori pakla svakidašnjice: obiteljske tragedije, usamljenost,
strahovi, dosada, frustracije... "Razvedena, ne svojom krivnjom", "alkoholičari i avanturisti isključeni",
"jedno dijete nije problem", "prezaposlena žena ovim putem traži..." ono što su Tolsoj i Flaubert
elaborirali na tisućama stranica, u ovim je oglasima sublimirano u pedeset slovnih znakova, čisti
koncentrat očaja.
106
Jedan takav izraz, koji u osobitoj semantici ženidbenih oglasa ima osobito značenje, jest i
"intelektualac". Ženid-beni aspirant u ovakvim slučajevima ima nekakvu, makar i najnižu, akademsku
titulu, diplomicu fakulteta ili barem više škole u kartonskoj futroli i mjedenu pločicu pokraj zvona —
Tomislav ing. Merčep ili nešto tomu slično. I to se bez iznimke tako tumači: ako imaš višu ili visoku
naobrazbu, onda si intelektualac. Što je, ako mene pitate, jedna vrlo zabavna pojava. Ja jako volim
takve intelektualce, osobito one koji paradiraju s kožnim boršama iz kojih vire načetvero složen dnevni
tisak i hrpa raznobojnih penkala. Jednom sam indiskretno ćirnio u taj statusni simbol jednoga sa
završenom višom prometnom, unutra su bili masan burek, kantica piva i golemi lovački nož s
indijanskim resama na koricama.
Takvi su mudrijaši, naš ih narod vrlo prikladno zove drvenim filozofima, već zbog svojeg ing. ili prof.
smatraju pozvanima suditi o svemu, od rezidbe voćaka do monetarne politike Europske unije, gutaju
političku memoar-istiku, strastveno se upuštaju u skolastičke rasprave treba li juhu srkati ili gutati i vole
riječi kao što su "nazočan" i "izočan". Pitanja jezika i inače ih neobično mnogo tište, nerijetko su
zagovornici korijenskog pravopisa, a tu i tamo se čak i javljaju po novinama, gdje u rubrici pisma
čitatelja dvoje je li ispravno pisati "vau-vau" ili je duhu hrvatskog jezika ipak bliže "av-av". Svijet bi bio
tužniji da nema ovakvih pojava.
A sada ozbiljno. Pozabavimo se onima, da tako kažemo, istinskim intelektualcima. Od Emila Zole
naovamo taj pojam u europskoj tradiciji — Amerikanci ga, recimo ne poznaju — označava čovjeka
visoke, obično humanističke naobrazbe, koja čak i ne mora biti potvrđena akademskom titulom, ali se
podrazumijeva da dotični bolje od
107
drugih razumije što je moralno ispravno i u tome smislu djeluje za boljitak zajednice. To je, bez obzira
na ideološke različitosti, opće prihvaćen pojam, na cijelome kontinentu, od La Manchea do Urala ima
valjda nekoliko stotina tisuća pisaca, sveučilišnih profesora, akademika, redatelja, slikara ili novinara
koji se smatraju intelektualcima, a koji će se gorljivo otimati oko pobačaja, nuklearnog oružja,
eutanazije, cenzure, nacionalizma, smrtne kazne ili bilo koje druge polemičke kosti koju bacite među
njih.
U biti, ovo je obično jednako ridikulozno kao i onaj slučaj s lovačkim nožem s indijanskim resama.
Zapravo, bilo bi ridikulozno da stavovi intelektualaca — onih "istinskih" intelektualaca — nemaju
utjecaja na našu zbilju. Kako se, međutim, njihova mišljenja doista cijene i po njima se javnost ravna,
cijela bi se stvar prije mogla nazvati nakaznom. Ilustracije radi, Dorđe Balašević je u Nacionalu izjavio
kako su "Šiptari" — njegov izraz! — "narod bez povijesti i bez violončelista" i kako se tako "objektivno
zaostali trebaju zamisliti nad svojom zaostalošću, koja ih je dovela dotle da ne mogu živjeti s drugim
narodom". Za našu priču manje je važno da je i sam gospodin Balašević, inače neosporno darovit
kantautor, jedan vrlo skromno naobražen čovjek i da njegovi šarmantni songovi nerijetko svjedoče tu
činjenicu.
Važnije od toga je da Albanci doista imaju jako malo intelektualaca, ali da ih to definitivno nije učinilo
manje snošljivima i spremnijima na suživot od njihovih Srba. Od ono malo učenih albanskih Kosovara,
dalje, ne pamti se, ili barem ja ne pamtim, da je ijedan od njih otvoreno promicao vjersku i nacionalnu
mržnju. S druge strane, cijelo ovo krvavo sranje što se preko Slovenije, Hrvatske i Bosne kao gruda
niz snježnu padinu, bivajući sve veće i strahotnije, sada dokotrljalo i do Kosova, svoje prapoče-
108
lo ima u notornome Memorandumu Srpske akademije nauka i umetnosti. Arkan i drugari upravo su
iznikli iz toga plodnoga intelektualnoga gnoja. Može li se onda kazati da Albancima nedostaje
obrazovanih ljudi ilitiga "violončelista", kako bi to kazao citirani glazbenik? Drek! Njima samo nedostaje
oružja. Od onih s diplomom glazbene, njima su ovoga časa puno potrebniji oni što su završili vojnu
akademiju.
Ipak ne bih htio sotonizirati Srbe, ima ih uostalom koji će to spremnije i valjanije obaviti od mene. Ono
što je ovdje bitno jest fakat da narodi ne padaju u šovinističku histeriju zato jer se kod njih čita malo
knjiga po glavi stanovnika. Nijemci su, primjerice, vrlo prosvijećen narod, jamačno medu zadnjima za
koje bi se moglo kazati kako se "trebaju zamisliti nad zaostalošću koja ih je dovela dotle da ne mogu
živjeti s drugim narodom", a opet su u jednome razdoblju svoje povijesti povjerovali budalaštinama
Adolfa Hitlera i smatrali moralno neupitnim to da se prema Zidovima valja odnositi onako kako se
živoderi odnose prema psima bez ogrlice. Jednako tako ruši se i ideja intelektualca kao savjesti
društva: Martin Heideg-ger je jedan od tri najvažnija filozofa ovog stoljeća, ali je, eto, bio nacističko
smeće, D'Annunzio je bio sjajan pjesnik, no za nevolju je Mussolinija držao gala frajerom.
Ako vam sve ovo nije dovoljno uvjerljivo, vratimo se ponovno na Balkan — ugasite cigarete, zavežite
pojas-eve! — i pogledajmo kako su se u posljednjih osam godina krvavo osramotili neki ovdašnji
intelektualci. Bez ikakvoga pretjerivanja, meni već malo daje na povraćanje od takvih tipova,
akademika koji su svojim feljtonima intelektualno servisirali rat s Bošnjacima i doktora koji su s
olakšanjem zaključivali kako je sva sreća da im žena nije ni Srpkinja ni Židovka.
109
Nakon svega možeš zaključiti samo da je to s intelektualcima jedna zapravo šuplja priča. Poželjno je,
dakako, da čovjek bude obrazovan, ali to vas neće učiniti ni za vlas snošljivijim, boljim i, ako hoćete,
mudrijim nego što ste to već po samoj svojoj naravi. Razumom svakako možete spoznati što je
moralno ispravno, ali razumom se takve vrijednosti ne usvaja, baš kao što ni Descartes-ov dokaz o
postojanju Boga čovjeka ne može učiniti vjernikom. Nema tako visoke škole da od svinje učini čestita
čovjeka. I na kraju, nije li moralno sumnjiv i sam pojam intelektualca, to, naime, da postoji nekakva
obrazovana elita koja bolje od drugih uočava razliku između dobra i zla? Je li to vama malo smrdi?
110
Zubari i grešnici
Jarko svjetlo me zaslijepilo i ja sam znao da je to kraj mojega puta. "Zbogom, svijete!", uskliknuo sam
svečano. "Bješe divno kročiti cvjetnim livadama, radovati se rujnim sutonima i rosom umivenim
zorama, živodajnom suncu i plodonosnoj kiši, i proljeću razlistalom i zimi nevjesti u bijelo odjevenoj!...
Zbogom, voljena! Zbogom, najmiliji! Zbogom, gospodine Predsjedniče! Zbogom i tebi, Ivica RopušeL."
"Zar nešto nije u redu?", kazao je tada zubar zabrinuto, utrnuvši reflektor iznad stolice.
Uh! Vjerujete li, dragi čitatelji, da strah od zubara može biti samrtni? Dosta dugo ja sam se upravo tako
osjećao u stomatološkim — neću reći ordinacijama, jer tamo nisam ni zalazio, nego upravo —
čekaonicama. Tek što bih ugledao čekaonicu ispunjenu tjeskobom, onaj siroti svijet što je na zvuk
bušilice očajno pokrivao lice rukama i umotavao se u kapute kao da ga je nekakva strahotna studen
uhvatila, već bi me tu uhvatila mala snaga i poželio bih pobjeći. A još ako bi tamo iza vrata nekakav
nesretnik kriknuo — adio, Mare! Poslije sam, doduše, čuo priču o zubaru iz društvenog sektora koji je
sam kričao da rastjera pacijente. Gdjekada iz čiste obijesti, a gdjekada bi
111
mu se, recimo, žurilo na utakmicu i on bi uhvatio muklo stenjati, zavijati kao kurjak, lelekati i cičati, ili bi
jednostavno posve ljudski zavapio: "Neeeeeeeee! Nemoj-teeeeee, doktoreeeeeee, akooooo
bogaaaaaa znateeeee!..." i domalo više ni žive duše pred njegovim vratima.
Mora da je lijepo kada se toliko ljudi boji tvojega posla, premda, što se da vidjeti, zubari malo uživaju u
tome. Da sam ja, recimo, na njihovu mjestu, najmanje sedam od deset pacijenata bi mi se na stolici
popiškilo i, zajamčeno, svaki četvrti posijedio od pretrpljene strave. Naš neuki narod valja
izbezumi]ivati kad god se ukaže prilika za to. Pomislite samo na jednoga takvog prosječnog, da
oprostite, Hrvata koji je došao zubaru. U nezanemarivome broju slučajeva radi se o tupanu koji se
odvažio na to tek kada su zakazali svi tobožnji narodni lijekovi, kao što je, za primjer, rakija. Boli te zub
— promućkaj malo rakije u ustima, govorila je moja baba. Sva sreća da nisam imao ozbiljnijih
problema sa zubima, jer bih se u suprotnome danas zacijelo budio s teškim tremorom ruku i doručk-
ovao obojene tekućine s proizvodne linije Badela.
Drugi biser pučke stomatologije: stavi na žar cigarete malo šećera pa uvuci dim i drži ga u ustima,
učinkovito je po prilici koliko i kava s limunom protiv glavobolje. Čovjek se stvarno mora zapitati komu
je prvome palo na pamet da bi tako nešto moglo pomoći: cigareta sa šećerom?! Otkud mu to?!
Zamislite samo mudrijaša kojemu je palo na pamet nešto tako apsurdno, kojemu je jedina logika lijeka
da on mora biti nelogičan. Osjećate li u tome onaj neumrli duh mračnog čarobnjaštva, postojanog
unatoč penicilinu i svom njegovom brojnom potomstvu? Poznavao sam tipa koji je mjesecima tako
cukrio cigarete kao krafne. Na posljetku je bilo još gore, imao je puna usta karijesa. Sto zapravo i ne
čudi: slatko, kako znamo, škodi zubima.
112
I sada se on po prilici ovako smije: pokrije usta i trese se — hu, hu, hu, hu! Čak je i brkove pustio,
duge i čupave, izgleda kao alkarski momak. Ali svejedno ga ne možeš natjerati u zubara. Bez pardona
će, recimo, mlatnuti nekoga u kafiću, ali zubara se, eto, boji. Užasava se boli, izluđuje ga zujanje
bušilice, a nije mu zgodno ni da mu netko stavlja ruke u usta. Ovo potonje se navodno neobično često
pojavljuje kao razlog nepovjerljivosti prema zubarima. Što valja i razumjeti, vrlo je intiman čin pustiti
nekoga u usta, i to je nekakav otvor na tijelu, ma što gospodin Clinton kazao na to. Kako mi kaže moj
zubar, za neke ljude je ta stvar tako osobna da im ni najbliži ne znaju da oni, recimo, imaju protezu.
Zamislite to, gospoda u glavi ima porculana koliko je u kavenome servisu za šest osoba, a onaj s
kojim dijeli dobro, zlo, postelju, roditeljsku skrb i punomoć u banci živi u vjeri da ona ima prave zube,
solidan domaći kalcij, v sodelovanju z naravo.
A često bude slučaj da ljudi na posljetku, čak i savladaju strah od zubara, gledaju se u zrcalu kako
svakoga dana postaju sve sličniji onim kavkaskim stogodišnjacima i znaju da se tu više nema što
čekati, valja im pod bušilicu. A opet ne odu — strah ih je! Naš svijet zubara doživljava pomalo kao
svećenika. Karijes im dođe kao nekakav grijeh, a dolazak u stomatologa kao sakrament ispovijedi:
"Oprostite mi, oče, griješio sam." Stoga je vrlo važno da je zubar sućutna osoba, da ima razumijevanja
za ljudske slabosti kao psihijatar, a da je diskretan kao venerolog, a ne da vi skrušeno i uplašeno
sjednete na stolicu, dvije noći niste spavali smišljajući kako bi bilo najbolje složiti priču da ste od
posljednjeg posjeta zubaru, prije petnaestak godina, bili na službi u katoličkoj misiji u Nigeriji, a onda
vam ovaj luđak zaviri u ždrijelo pa poviče: "Muku ti blaženu, pa šta si ti, čovječe, jeo — nuklearni
otpad?!"
113
Ne ide to.
"Šestica gore lijevo je u dosta lošem stanju", kaže zubar. "Vaše ili moje lijevo?", pitam ja. "Zapravo",
kaže zubar malo bolje pogledavši, "i moje i vaše." Tako je otprilike izgledao moj prvi posjet zubaru
poslije... samo malo... koje je ono godine bila Zimska olimpijada u Sarajevu? A taj se dobri čovjek, taj
sjajni zubar, nije ni smijao niti je bio ljut, ozbiljno i savjesno je obavio svoj posao ni jednom jedinom
riječju mi ne prigovorivši na nelijepo stanje u mojim ustima. Beskrajno sam mu zahvalan na tome i pun
povjerenja u njegovu stručnost. Nedavno mi je otkrio da se onom bušilicom može probušiti obraz ili
čak prerezati jezik, a da se ja ni na tren nisam užasnuo te činjenice. U ordinaciji se ponašam prirodno,
nisam nimalo nervozan, osim što gdjekad dođem s dvije različite cipele i na kraju, kada me ovaj
ponudi čašom vode za ispiranje, ja obično poželim upitati: "A imate li vi, doktore, nešto žešće?"
Usput, čeljust ozbiljno načeta karijesom doista ružno izgleda, no uvjerljiva je ilustracija jednoga
mentaliteta, što gdjekada može biti čak i simpatično. Meni je tu krasan primjer Marko Perković
Thompson. Sjećate se njegova prvog pojavljivanja u javnosti: nisi mogao pojmiti kako se taj ratnik, koji
je na gitari imao više žica nego mu je u glavi bilo zuba, uopće nosi s vojničkim dvopekom. A bilo je to u
onome zanosnom početku rata, u uzvišenom west-ernu gdje se strahovitome ratnom stroju
suprotstavljalo srce golorukog naroda. Pojava jednoga takvog Marka Th-ompsona, s čeljusti koja je
izgledala kao opožareni pejzaž, i njegovih Cavoglava, zapravo jedinog autentičnoga ratničkog napjeva
u cijelom Domovinskom ratu, sjajno je opisivala stanje na terenu. Po prilici, gledajte kako neprijatelju
pokazujemo zube, premda, za pravo reći, i nem-
114
amo što pokazati. Onda su se Thompsona dohvatili zubni protetičari i, ako mene pitate, sve je išlo u
vražju mater — rat je definitivno izgubio nevinost.

115
Mala moćna muzika
Kultura je naše oružje, govorilo se s jeseni '91, u onome bunilu prvih dana rata, pa su se čak i
postrojavale nekakve jedinice slikara i aforističara, karikaturista i glumaca. Umjetničke satnije, kako se
to zvalo, bile su sjajan izgovor da ne fasuješ geler u glavu, a da ipak položiš nekakvu "žrtvu", makar
sonetić, dvije kvartine i dvije tercine, molit ću lijepo, "na oltar domovine". Stanovito smo vrijeme zbilja
vjerovali da u takvim budalaštinama ima istine i da bi, što ja znam, imalo smisla da prvaci našega
glumišta sokole momke u rovovima recitirajući im Ma-toša. Ili, još bolje, da im recitiraju na megafon pa
da Ma-toša čuju i Srbi s druge strane, pa da shvate kako smo mi kulturni do zuba i kako se s nama
nije šaliti.
Onda smo se, srećom, otrijeznili, skontali kako je četnike učinkovitije gađati teškim projektilima nego
Zlat-kom Vitezom, a umjetničke satnije su raspuštene. Rat su na posljetku, kako je i red, dobili oni što
Glembava znaju samo kao vinjak, a na spomen Picassa zaključuju kako je zacijelo riječ o novome
modelu renaulta. No, u narodu je ostalo neumrlo vjerovanje kako je kultura ono područje u kojemu
smo apsolutno superiorni svojim istočnim sus-
116
jedima, šiljastim lubanjama, štono bi kazao Dodan, koji jedu prstima, hodaju u opancima, rijetko se
peru i slušaju nekakvo zavijanje što ga zovu novokomponovanom narodnom muzikom. Posljednje iz
ovoga paketa predrasuda bilo je možda najsnažnija potvrda teorije o razdjelnici civilizacija na Drini.
Doajeni šovinističke antropologije pritom su osobito pazili da, pod jedan, s prezirom podcrtaju ono
novoko-mponovana i, dva, nikada ne kažu novokompomrana. Kao da u hrvatskome jeziku ne postoji
riječ za nešto tako gadno kao što je lelekanje uz dugmetaru. Srpska je novoko-mponirana narodna
muzika tako dosta dugo bila obilježena kao neviđen primitivizam. Priznati da vam nije mrsko poslušati
Draganu Mirković bio je gaf kao da ste na pozornici nekakve svečane akademije češali jaja. Ako vas
već ne bi optužili za izdaju hrvatskih nacionalnih interesa. Cijela ta histerija na posljetku je otišla tako
daleko da su i one natapirane estradne umjetnice u lasteksu s gnušanjem zborile o pevaljkama i
kafanama, kao da i one same hidrogen svoj nasušni ne zarađuju tezgareći s jednakim glazbenim
smećem po hrvatskim lokalima u Njemačkoj i Austriji.
Ugostiteljska, kafanska — i opet, s primjerenom dozom prezira i nikada kavanska — narav ove muzike
prikazivala se kao njezin najstrašniji grijeh. Oklopljenim umovima pritom je bilo uzaludno objašnjavati
da je i Edith Piaf pjevala u bistroima, a Billy Holidav u honky tonk barovima čiji ugled gdjekad nije bio
ništa bolji od ugleda kavane u najcrnjoj srpskoj provinciji. U govoru slijepe mržnje kafane su bile
krucijalni dokaz o nevrijednosti novokomponirane narodne muzike. Kao da ona, u golemoj većini
slučajeva, nije nevrijedna sama po sebi, praznoglava i banalna. Protiv narodnjačkog bofla razumni su
argumenti bivali go-
117
tovo zaboravljeni, kao što uostalom šovinizam i inače nije per tu s razumom U ovome slučaju za to je
postojao i poseban razlog" golema većina onoga što se naziva hrvatskom estradom, naime, jednako
je praznoglava i banalna kao i hitovi iz majstorskih radionica gospođa Zmi-janac i Ražnjatović
Onda su se u međuvremenu stvari stubokom promijenile Kroz otvorene prozore automobila
zaustavljenih pred semaforom novokomponirani decibeli izlijeću slobodno kao kakvi, usudio bih se
primijetiti, golubovi mira Narodnjaci su ponovno stekli pravo građanstva, javni ih ukus tolerira Ako
znamo da je ta muzika i prije rata bila getoizirana u krčmama u predgrađu i provincijskim diskotekama,
sve je zapravo kao nekada 111, ako vam se tako više sviđa, Lipe cvatu, sve je isto ko i lani Nakon
svega moramo biti sretni što je vatrena moć kulture, na koju smo onomad ozbiljno računali, bila samo
budalaština, jer bismo u tome slučaju rat svakako izgubili Arkan ne bi morao dolaziti sa svojim
koljačima u Slavoniju, dosta bi mu bilo da je poveo sa sobom onu pjevačicu što ju je oženio
Umjetnost, kažu, ne poznaje granice Meni se čini da to u još većoj mjeri vrijedi za lošu umjetnost ih
neumjet-nost Loš ukus je univerzalna pojava mi, evo, ponovno slušamo srpsko glazbeno smeće, a
Srbi, Bogu hvala, od našega nikada nisu ni otpočinuli I tko se sada još usuđuje ustvrditi kako su srpski
i hrvatski toliko različiti, kada vidimo kako se jedan čestiti Hrvat i katolik našao ponesen, pa čaše lomi,
a ruke mu krvave, puca u strop, a žbuka ga zasipa, dok na njegovu stereokasetofbnu gospoda
Ražnjatović, na jeziku kojemu ju je majka učila, cvili za svojim imaginarnim draganom3
Neugodna situacija To prije što oni što slušaju narodnjake nisu uvijek nekakvi izrodi, prodane duše,
sumnjivi
118
elementi i tome slično "Ko meni išta more red31 Nema većega ustaše od mene", kazao je jednom u
novinama vlasnik lokala u okolici Splita u kojemu svira isključivo novokomponirana narodna muzika
Sličan takav lokal postoji i u Zagrebu i nosi slavno ime Oluja 95 Dodajmo k tomu kako su slavne
Cavoglave, jedina autentična ratnička pjesma, bile autentični narodnjak koji se vrlo lako mogao
prearanžirati s harmonikom Uostalom, pogledajte malo te ljude iz črjih automobila na semaforima
zavijaju piratske kasete s novokompomranim hitovima ih imaju naljepnicu NDH na šasiji, ili im s
retrovizora visi zastavica s Poglavnikovim likom
Prije osam godina smatrali smo kako nacionalni osjećaj treba biti uzemljen u Gunduliću, Hektoroviću i
Jurju Dalmatincu, a danas se suočavamo s činjenicom da visok-oosviješteni Hrvati ne samo da ne
znaju za te veličine, već u dokolici konzumiraju lošu krivotvorinu srpske glazbene baštine Za našu
priču manje je važno što treba biti dijelom nacionalnog osjećaja, o osjećajima se, uostalom, ne bi
smjelo ni govoriti Ovdje i sada pravo je pitanje kako to da onim dvotaktnim mozgovima što
funkcioniraju po principu ljuta rana — ljuta trava paše upravo muzika njihovih bioloških neprijatelja
Srba?
Ja ne znam što bih rekao na ovo Zapravo, mogao bih se napraviti pametan pa kazati kako svaki
fašizam počiva na lošem ukusu, a loš ukus je, kako smo vec kazali, univerzalan U prilog ovome
mogao bi se pozvati na notorni primjer kako je Hitler bio mizeran slikar No, čini mi se da bi ovo bio
previše jednostavan odgovor, a i on sam smrdi na fašizam, tako da najbolje zaboravite da sam vam
išta rekao
Jer trebamo biti zadovoljni povratkom narodnjaka Takva muzika, u prvome redu, dokida vrlo nezdravo
vjerova-
119
I
nje o našoj kulturnoj superiornosti i demantira vrlo ružnu tvrdnju da je kultura oružje. Pod dva, glazbeni
se ukus nikome ne smije nametati: čovjek ima pravo sam izabrati kakvu će muziku slušati, ma koliko
njegov izbor bio imbecilan.
120
DasistWalter!
Dvije me stvari zapravo najviše muče: jedna, ima li života poslije smrti i, druga, tko to izmišlja viceve?
S ovim prvim je lakše: da imam pištolj i malo dobre volje da ga upotrijebim, mogao bih to doznati za
manje od sekunde, a i bez toga, dvojba će na posljetku biti razriješena golom biološkom nužnosti da
svi jednom moramo umrijeti. Treba se, dakle, samo malo strpjeti. Vicevi su, međutim, drugi par posto-
la. Jednoga ću dana možda i skončati zaslinjen i razjapljenih čeljusti od smijeha što ga je izazvao neki
vic, a pravi počinitelj tog zločina svejedno će ostati zagonetni N. N.
Uistinu, kada jedan vic poput virusa gripe pohara državu — gdje je, zaboga, izvor zaraze? Sigmund
Freud u svoje je vrijeme napisao jednu učenu studiju o vicevima, krasno ih uklopio u svoju teoriju
psihoanalize, no ja bih o ovome fenomenu ipak radije pročitao djelo nekoga poput Arthura Clarkea.
Jer, ako u cijelome svome životu niste čuli za nikoga tko je izmislio barem jedan jedini vic, pojava je u
najmanju ruku jednako misteriozna kao Stonehenge, graditelji Keopsove piramide ili Atlantida.
Prije sam čak znao pitati ljude: "Znaš li ti nekoga tko je izmislio neki vic?" I zbilja, jednom sam, valjda
nakon deset
121
tisućitog upita, naletio na jednoga koji je kazao da kako ne, evo, on sam ih je izmislio nekoliko
desetaka 'Je li", kazao sam ushićeno, "daj pričaj da vidim znam li kojega?" Onda je on počeo pričati
Pričao je cijelu večer povremeno ostajući bez zraka od keserenja na te svoje šale U nekoliko je
navrata veselo udarao glavom u granitnu ploču stola Jednom je čak, čini mi se, i nakratko ostao bez
svijesti A mi srno stajali okamenjeni kao dvorjani u "Trnoružici", užasnuti, ispunjeni golemom
nelagodom Ti njegovi vicevi, naime, bili su tako jadno neduhoviti da je neka žena u jednome trenutku
počela neutješno jecati
Otada više ne pitam zna li tko nekoga tko izmišlja viceve U stvari, ne, lažem, malo poslije ovoga
nemilog događaja jedan me dugo uvjeravao u postojanje specijalnoga odjela za proizvodnju političkih
viceva u CIA-inom sjedištu u Langlevju, Virginia U to sam stanovito vrijeme doista vjerovao, sve dok
tipu koji me upoznao s mračnom teorijom zavjere glas u glavi nije obznanio da je njegova draga teta
zapravo sjevernokorejski špijun Što bismo rekli, šizofrenija nikada ne spava A ja sam na posljetku
shvatio da je u ovom slučaju ispitivanje porijekla imovine posve uzaludno i pomirio se s činjenicom
kako se u slučaju viceva radi o djelu onoga što se običava nazivati narodnim genijem Autori viceva
valjda trebaju biti bezimeni, kao što je bezimen autor vječne melodije Jebala Mare soldata ili onaj
guslar koji je u škrta hajdučka usta starine Novaka stavio umne stihove Ne stekoh pare ni dinara/ Ni
zaslužih na noge opanke
To s vicevima baš je kao u onome davnom filmu Haj rudina Krvavca, kada tajanstveni komunistički
ilegalac s nadimkom Valter zajebava glupe Švabe kao ptica trkači-ca kojota Sjećate se toga, one
antologijske scene partizanskih filmova, kada na kraju, poslije mjeseci uzaludna
122

napora da barem doznaju tko je lola, njemački časnici bespomoćno gledaju panoramu Sarajeva, pa
jedan od njih, udivljen tim narodom koji se ne da porobiti — a u pozadini ide veličanstvena glazba
Bojana Adamiča — patetično skonta "Das ist Walter'" E, to je pouka i ove priče o vicevima ne tražite
Valtera — Valter to smo svi mi Viceve ne izmišlja nitko s imenom, prezimenom i jedinstvenim matičnim
brojem, već ih je iznjedrilo bezimeno mnoštvo što se naziva narodom I baš kao što je slavni Valter
sabotirao njemačke kompozicije s oružjem, vicevi sabotiraju i državu, i policiju, i sudstvo, i vjeru, i
obrazovni sustav, i monetarnu politiku, i pretvorbu, i nogometnu reprezentaciju, i televizijski dnevnik, i
vojsku Čineći ga smiješnim, vicevi su najčešće jedino oružje koje frustriranoj i obespravljenoj raji
preostaje u borbi protiv tog golemog represivnog aparata zvanog država
Naš stid što smo mucali kada nam je unfiormirana osoba zatražila osobnu iskaznicu imao je za
posljedicu vic gdje tupi policajac gleda uvis kada netko kaže "Vidi, mrtav golub1" Muke s poreznim
prijavama učinile su da Borislav Skegro u vicu bude ružniji od nosoroga Upravo istodobno s pojavom
hercegovačkoga lobija, pojavili su se i vicevi s bijelim čarapama i mobitelima Kako već smijeh ima
katarzičan učinak, čovjeku i građaninu bude lakše kada se izruga moćnijima i sretnijim od sebe
Plavuše s inteligencijom mikroorganizama tako pomažu da zaboravite ružno lice i celulit one što vam
kuha i pegla, a svećenici iz viceva su razvratni možda upravo stoga što oni nemaju ružno lice i celulit
koji im kuha i pegla
I baš kao što u svakoj bajci mora biti nekakav krvav zločin da bi se u opoziciji naglasila dobrota i
plemenitost glavnog junaka, tako su i u vicevima moguće gadosti kakvih se normalan čovjek ne bi
usudio ni spomenuti u
123
nekoj drugoj prilici. Uistinu, ratni su vicevi u pravilu bili bestijalniji od samih klanja, a psihijatrijske knjige
valjda i ne poznaju sve one nastranosti kakvih ima u našim vicevima: sodomija, nekrofilija,
nimfomanija, pedofilija, sadizam, incest, koprofagija, pederastija... Fakat, tu se nađe za svakoga
ponešto. Naravno, gotovo uvijek je tu onaj posebni vicovski izričaj koji izgovaranje prostote
nadomješta uzvikom, opscenim pokretom ili namigivanjem. No, i pored rečenica poput: "A on njoj
skinuo gaćice i oooooo-pa, bato!" ili "Onda ona njega pita bi li on da mu ona malo... je li...", u osnovi se
tu radi o vrlo ružnim stvarima. Tako ružnim da gdjekad staneš i zapitaš se kako sam uopće mogao
izgovoriti takvo što, kao što valjda svaki roditelj čitajući bajku dvoji zašto djetetu čitati užasnu priču o
babi koja kuha djecu.
A opet, koliko sve to gadno bilo, vicevi opet idu u red onih normalnijih pojava, dapače, oni su valjda
jedini društveno prihvatljiv način da se bude rasist ili Šovinist. O predrasudama iz naših viceva mogla
bi se napisati cijela studija u šovinističkoj karakterologiji gdje su Bošnjaci glupi, Crnogorci lijeni, Srbi
prljavi, Hercegovci bahati, Slovenci impotentni, a Albanci sve to skupa. Na kraju jednoga takvog vica o
"nižim" narodima s onim olakšava-jućim, pročišavajućim smijehom, dolazi lijepi osjećaj kako smo mi
sami, nasuprot njima, Bog nas, eto, takvima dao, pametni, vrijedni, čisti, skromni i spolno moćni.
Zanimljivo je, primjerice, kako nacionalisti, kao desničari koji u pravilu zaziru od onoga smiješnoga i
smijanja, vole viceve o narodima koje smatraju inferiornima svome narodu, neki od njih će čak
budalaštinu iz vica uzeti zdravo za gotovo, kao krunski dokaz o tuđoj inferiornosti. Međutim, ta
sklonost vicevima na tuđi račun kod ovakvih je tipova s druge strane kompenzirana izrazitom
nesklonosti vice-
124
vima na vlastiti brk. Jedan takav ljuta-rana-ljuta-trava tip jednom mi je kazao da on vjeruje da viceve o
Hercegovcima smišljaju nekakvi zlodusi i masoni kojima je u interesu razbijanje jedinstva hrvatskoga
naroda. Što bi rekli, šizofrenija nikada ne spava.
Jer, nema zapravo nikakve štete od viceva, čak ni država koju se tu ponajčešće izruguje ne treba ih se
bojati. Vicevi su, kako smo već kazali, tiho oružje pauperiziranoga mnoštva, problemi nastupaju tek
kada se raja odluči za ponešto bučnija sredstva za ostvarivanje svojih prava.
Zbilja, sada ste me podsjetili kako zapravo već odavno nisam čuo neki dobar politički vic.
125
Dozvolite da se obratimo
"Jesi li još štogod sagriješio?" upita svećenik opažajući da se onaj s druge strane drvene rešetke
nekako meškol-ji. "Pa da, zapravo..." "Reci, sine", sokoli ga duhovnik. "Pa malo je nezgodno..." "Ništa
nije nezgodno, Bog je velik." "E, pa to i jest problem", lanu ovaj, "ja u to ne vjerujem." "Sto ne vjeruješ,
da je Bog velik?" "Ma, ni velik, ni mali, ni nikakav, ja mislim da ga nema. Uopće", reče čovjek
rezolutno. Svećenik posuti.
"Gledajte, oče", nastavi ovaj ponešto pomirljivije, "nije red da vam lažem, a ovdje se ne bi ni smjelo
lagati, je li tako? Ja sam, naime, u vladajućoj stranci, direktor tvrtke, član gradske skupštine, a imam i
lijepu kesu od dva nadzorna odbora i sad, kao takav, je li, ja moram ići u crkvu. I ja zbilja idem, znate i
sami, vidite me, svake nedjelje sam tu. Ali mene to, kako bi vam to kazao, oče, ne dira, ja u to ne
vjerujem i kvit." Svećenik samo uzdahnu. "Ne znam", reče sada tužno onaj s druge strane, "može biti
da je to zbog toga jer sam nekada bio u Partiji. Dugo sam bio u Partiji, neću vam sada pričati o tome,
ali, znate, nekad vam onako prije spavanja ponovno uzmem Manifest komunističke partije pa ga malo
čitam. I, znate što,
126
ja mislim da je onaj kurvin sin, da oprostite, Mara to dobro napisao. Sav se naježim kada to čitam. Da
je meni osjetiti deseti dio toga kad ovako dođem u vas, ali ništa..." "Ne naježiš se?" upita svećenik.
"Ma kakvi!" kaže čovjek očajno...
Tako, po prilici, zamišljam da bi se mogao ispovijedati jedan iz one brojne dužnosničke populacije —
kolokvijalno: guzonja — što o blagdanima, u protokolom propisanim tamnim odijelima, ozbiljni i smjerni
stoje u prvim redovima zagrebačke prvostolnice. Možda sam i pogodio, vjerojatnije je da nisam, kako
bilo, ostat će zauvijek nepoznato ili makar ispovjednom tajnom zapečaćeno što misle i osjećaju, kakav
je uopće, iza one obrazine vjerničke skruše-nosti, doživljaj Apsoluta u pozlaćenim štukaturama i
tamjanu kod onih što su do jučer kao izluđene vezilje tražili crvenu nit. A dao bih, očiju mi, pet tisuća
maraka za pet minuta ispovijedi jednoga takvog. Ne znam, možda nazovem svojega prijatelja Markicu
Rebića, oni njegovi valjda sve te intimnosti s duhovnicima imaju na vrpcama.
Kada je ono Vezuv slobode skršio Pompeje socijalizma, a partijski sekretari umalo u pidžamama
bježali uokolo, znanost — psihologija, sociologija, antropologija, psihijatrija... — propustila je u cijeloj
povijesti zbilja sasvim jedinstvenu priliku za istraživanje pojave obraćeništva. Makar je ona poznata još
od zore kršćanstva, nikada kao u onome slučaju, kada su u strahovitom tektonskom poremećaju
urušeni temelji golemog broja država na Istoku Europe, nismo mogli vidjeti da se masovno dogodio
jedan takav, inače vrlo osobni misterij. Kako? Nemam pojma. Eto, recimo, Zvonimir Sep-arović, četiri
banke je čovjek bio u es-ka, nemojmo se zezati, kako se on pod stare dane uspio tako ušaltati u taj
posve novi doživljaj svijeta, savladati, što kažu, nagomilano gradivo, da je u stanju održati vatreni
nacionalistički govor, pa
127
još u tako ustaški obilježenom mjestu kakav je Široki Brijeg, i to na Veliku Gospu, i da ga nakon svega
oduševljena svjetina umalo na rukama nosi okolo?l
Ako mene pitate, to je slučaj o kojemu bi National Geo-graphtc trebao napraviti reportažu na dvanaest
stranica, pa da Separovića i kompaniju dođu slikati kao one rijetke guštere po amazonskim
prašumama I pritom ne mislim na nekakvu jeftinu metaforu o kameleonima, nego je, zbilja,
obraćeništvo jedna takva biološka zagonetka koja u sebi krije odgovor zašto je upravo čovjek
najuspješniji organizam na planetu Jer, ako bolje pogledate, ima li od konvertita i njihove sposobnosti
da se pnlagodavaju čak i najsićušnijim promjenama u okolišu, veličanstvenijeg dokaza kako je
evolucija bila velikodušna prema homo sa-piensu Meni, recimo, za to ne treba bolje potvrde od, na
primjer, Obrada Kosovca što je taj Kosovac sve preživio, pa konj bi odavno lipsao
Ima kod Pascala jedna rasprava gdje se izbor između vjerovanja i nevjerovanja u Boga postavlja kao
oklada Prevedeno na tržišni rječnik, Bog je ovdje kao nekakvo poduzeće, vjera je ulaganje kojemu
treba procijeniti isplativost, a zagrobni život dobitak ili gubitak Ne vjerovati da Bog postoji, kaže Pascal,
vrlo je rizična pa i budalasta duhovna investicija jer možeš fasovati pakao ako Boga ima, a i ako ga
nema opet ništa nisi dobio, jer onda nema ni tebe pa se ne možeš radovati ispravnosti svojega izbora
Nasuprot nevjerniku, vjernik se puno pametnije okladio može se nadati vječnomu blaženstvu ako
Boga ima, a ako ga nema, zapravo mu dopada isto što i nevjerniku, tj ništa Treba se dakle, kaže
Pascal, kladiti na Boga, kupujte dionice Svevišnjeg d o o, isplati se
Govorimo li o istinskoj vjeri ovo nije ništa više od do padljive intelektualne gimnastike Stvarni vjernici,
naime,
128
nisu izabrali Boga zato jer se to isplati, neke bi od njih možda i uvrijedilo da im pripišete takav motiv
oni su svojega Boga prihvatili bez ikakva interesa i vole ga kao što se voli dijete Jednako tako, teško je
povjerovati da bi filozofski dokaz tjednoga ateista natjerao da zbilja promijeni stranu Primanje vjere
nije djelo razuma nego srca, vrlo intimno i osobno, pa je bilo kakav argument, poput Pascalove oklade,
tu posve suvišan
Rečena oklada, međutim, sjajno oslikava pojave obraćenja na komunističkome Istoku, gdje je
četrdeset i nešto godina bilo opće prihvaćeno da Boga nema, da bi svi najednom spoznali kako ga
ipak ima Pitanje na koje sama filozofija nikada nije dala jasan odgovor i koje je naposljetku ostavljeno
pojedincu da odluči sam sa sobom u tišini, razriješeno je jednostavnom logikom Boga ima, čim
Predsjednik ide u crkvu Slijedom toga, javno se iz-jasniti kao ateist postalo je tek nešto manje zazorno
od toga da ste se prije deset godina deklarirali kao teist tržišne okolnosti su se promijenile, valjalo se
kladiti na Boga
Zbiljskim vjernicima ti ce novi s razlogom ići na živce, kao građane dodatno ce ih uzrujati činjenica da
oni što danas s mukom, virkajući kradom u molitvenik, prate službu Božju, to čine samo zbog svojega
računa, ponekad i deviznog O svemu tome možemo nadugo razgovarati No, jedna druga stvar se
meni ovdje čini daleko kobni-jom to, naime, da je ljudski kukavičluk tako golem da čovjek čak ni na
tako osobno pitanje, kao što je njegova vjera, ne usuđuje sam sebi dati odgovor, nego mu za to treba
državni autoritet Zbog toga je vjerojatnije da nisam pogodio u onome veselom opisu ispovijedi s
početka ovoga teksta Nijedan od tih obraćenika ne bi smogao hrabrosti da bude toliko intiman s
ispovjednikom, vec
129
stoga jer se on davno odrekao svoje intimnosti i tu ni Markica Rebić više ništa ne bi mogao nanjušiti.
Javno je provalilo u prostor intimnog još prije četrdeset i nešto godina i ne da se otamo istjerati.
Tržišne su se okolnosti možda promijenile, ali društvo nije - još smo uvijek neslobodni.
130
Hrvatska mitologija
Sve počne kada vaš mali u drugome srednje ima, recimo, nedovoljan iz matematike. Profesor ga izveo
pred ploču, a mali zaprepašteno bulji u razlomke kao da su došljaci iz svemira. Onda se još ustanovi
da mladiću nije baš najbistrije ni što su to neparni brojevi. Pa na kraju nastavnik s užasom otkrije da
šesnaestogodišnjak ne zna ni brojati do trideset, već konta da nakon dvadeset devet, sasvim logično,
je li, ide dvadeset deset. Sto ćete napraviti ako se ovako nešto dogodi s vašim potomkom? Ako ste
već dobar Hrvat, katolik i roditelj, zacijelo ćete zaključiti kako profesor, iz nekakva mračnog, posve
nerazumljiva razloga, mrzi vaše dijete. "Nekakav luđak, bože te sačuvaj", govorit ćete stručnom
savjetu rodbine i prijatelja, koje ste okupili da vam pomognu umilostiviti prosvjetno čudovište što
proganja vaše nevino čedo. I sada vi sjedite oko stola i žučljivo vijećate treba li se pouzdati u
poznanstvo obiteljskog automehaničara i profesorove tete — majstor, naime, ima vinograd odmah do
njezine vikendice — ili valja ići odmah u glavu? S markama! Uspijete li u svojemu naumu i iskemijate
dvojku od nastavnika, na bilo koji od ova dva načina, posve je svejed-
131
no, možete biti ponosni: vaš je jedinac upravo postao članom naše lopovske zajednice u kojoj je jedini
pravi put obično samo sporedni put.
Jer ono što počinje s nečasno stečenom dvojkom iz matematike, poslije se prirodno nastavlja s
potezanjem za rukav nekakvog subjekta u regrutnoj komisiji, s namještenim natječajem za radno
mjesto, sa zivkanjem zemljaka u policiji, građevinskoj inspekciji ili poreznom uredu, s plavom
omotnicom što je liječniku namigujući gurate u džep ogrtača, ukratko, sa svom onom hrpom svinjarija
koje je građanin sklon sažeti u pomalo egzistencijalističku parolu "provlačim se nekako". Kao da je to
posve prirodno i samo po sebi razumljivo, nevoljni će se Hrvat uvijek pokušati provući kroz nekakvu
rupu u sustavu. I to bez obzira na to radilo se o sustavu obrazovanja, sustavu zdravstvene zaštite ili
zapošljavanja, u pravosudnom, trgovačkom, komunalnom i svakom drugom sustavu — svugdje ima
dobrih ili barem podmitljivih duša.
Provlačenja, dakako, ima svakakvih. Sitni će lupeži tako biti sretni s mjesec dana bolovanja na račun
imaginarne kostobolje, a vrhuncem svoje karijere smatrat će to da su se poslije brojnih intriga domogli
diplome kvalificiranog kuhara.
Nasuprot ovakvima stoje ozbiljniji igrači koji se neće zaustaviti prije nego izmuljaju menadžerski kredit,
a zahtjev banke da počnu vraćati dug doživljavaju osobnom uvredom. Kada su stvari postavljene tako
da je prirodno ići mimo institucija, razlike između kuhara i menadžera nisu u njihovu obrazovanju i
sposobnostima.
Dapače, KV kuhar koji u životu nije pristavio čaj možda bi mogao biti i bolji menadžer od onoga
menadžera kčji se samo s mukom služi džepnim kalkulatorom i pasivno vlada hrvatskim. Samo da je
beskrupuloznosti: u većini
132
slučajeva to je jedina prava mjera uspjeha u Hrvata. Među bankovnim službenicima mogli biste tako
naći puno boljih urednika televizijskog dnevnika od ovih kimoglavaca što ih gledamo u devetnaest i
trideset. Stvar je samo u tome što su oni za šalterima uglavnom pristojna, dobro odgojena čeljad.
U Hercegovini je bio zanimljiv slučaj s jednim što je krivotvorio i prodavao diplome pa se na posljetku
tako umislio da je, prije nego što bi nekome prodao uvjerenje o kvalifikaciji za stanovito zanimanje,
počeo tražiti od čovjeka i da posjeduje nekakvo znanje o rečenom zanimanju. Kao u pravoj školi, kao
da je pravi profesor, falsifikator se osilio pa uveo ispite za svoje klijente. Ti, kume, što bi htio biti zidar,
ajde ti sada nama reci šta je to štemajzla i čemu to služi? I nema da se itko provukao bez ispita do
diplome.
Osim, dakako, u slučajevima kada bi kandidat platio dvostruko.
Isto tako, čini mi se, i mi bismo se uskoro mogli još samo pretvarati kako imamo pravo školstvo i pravo
zdravstvo, prave mehanizme financijske kontrole i pravo tržište. Jer, kada se jako dugo i jako često
provlačite kroz rupe u sustavu, lako se može dogoditi da vam na kraju sustav završi u rupi. Upravo se
to nama dogodilo.
Spektakularnom akcijom organa sigurnosti nedavno je uhvaćena skupina liječnika koja je prodavala
invalidske mirovine. Kako se već stjecanje invalidske mirovine na pragu četrdesetih smatra krunom
života u društvu u kojemu je provlačenje vrhunska vrijednost, usluge su liječnika bile iznimno tražene i
cijenjene. Kada se pročeprkalo što sve ti ljudi imaju od nekretnina i pokretnina u osobnom vlasništvu,
ostalo je nejasno tek posjeduju li oni i taktičko nuklearno oružje.
Javnost izmučena bijedom bila je očekivano ogorčena. Po novinama se javljalo ojađeno građanstvo,
mnogi pravi
133
invalidi konačno su mogli ispričati kako su bili odbijeni zato jer nisu htjeli plaćati ono što im s pravom
pripada No, nakon svega, to je manje zanimljiva strana ove priče Pravo je pitanje koliko je onih
šutljivaca koji se nikada neće staviti na stranu lnknminiranih liječnika, premda ih intimno drže
dobročiniteljima Ostavimo pravosuđe da završi s liječničkom komisijom, posvetimo se onima koji su
nezasluženo stekli mirovinu Koliko je takvih? Tisuću, dvije, deset ili dvadeset tisuća'
Puno, u svakome slučaju, toliko puno da ja više ne znam ima li smisla uopće govoriti o borbi protiv
korupcije Jer zar bi se onaj koji je tri godine proveo na fiktivnom bolovanju usudio grintati što njegov
šef svaki dan klopa janjetinu na račun poduzeća Korupcija, dakako, počinje od vrha, ona je nemoguća
ako nema blagoslova odozgo, no nemojte misliti da vas to amnestira od krivice dok zovete znanca u
policiji da vam pokida kaznu za pogrešno parkiranje Pomislite samo koliko je vama sličnih koji
svakoga dana interveniraju zbog sličnih stvari i shvatit ćete kako je cijela ova sirota država
korumpirana od vrha do dna, premrežena brojnim nepoštenim uslugama koje smo mi jedni drugima
napravili, premještajući iz ruke u ruku pršute, boce viskija, bombonijere i marke, tako da nitko više nije
posve Čist Toga je toliko da me zapravo ne bi začudilo da je negdje netko dobio za mito istu
novčanicu kojom je nekoć davno podmitio nekog drugog Jer to je apsurdna poanta ove priče to je
oduvijek bio samo naš novac, samo što smo ga mogli i časnije steci
134
Kad servilni serviraju
Zacijelo ništa tako tragično ne razgolićuje poltronsku narav našega svijeta koliko ovo omasovljenje
tenisa u devedesetima U velikoj mjeri zahvaljujući upravo predsjedniku države lupanje po
limunastožutoj loptici gotovo da je postalo nacionalni sport Hrvata Kao da je upravo neki od naših
narodnih vladara osnovao Wimbledon i suvereno skakutao ledinama s reketom u ruci još u ono slavno
doba prije nego su nam Arpadovići oduzeli servis Doista, tko sve danas ne igra tenis1 Imati crveno
umrljane tenisice, zakupljen termin u nekome klubu i zagrnut ručnikom oko vrata ispijati nešto
gazirano u obližnjem lokalu, mudrosloviti o kvaliteti opreme vrebajući trenutak kada ćete nenametljivo
upozoriti okupljene da je u vas sve to najkvalitetnije i najskuplje, postalo je biljegom uspješnosti
čovjeka i građana
A, kad bolje pogledate, sve te face što danas vode sko-lastičke rasprave o grafitnim vlaknima reketa
pomnošcu CNN-ova analitičara za Bliski istok, svima je njima do jučer jedina rekreacija bila glodanje
janjećih rebara na Bo-raji Direktori i kadrovici nekadašnjih OOUR-a, sada maskirani časnim atributom
menadžera, ostali su jedna-
135
ko glupi, neodgojeni i lakomi, a jedina je promjena u njihovu životu to da svinjarije više ne rade u
zadimljenim uredima komiteta Sada ih rade na čistome zraku Kilave se tako i pusu dvojica trbonja pa
divane preko mreže "Kako je u tebe u poduzeću-'" pita jedan trbonja 'Nije loše", kaže drugi, "ovih bi
dana trebala biti isplata plaća za veljaču prošle godine četvrtina plaće u kesu, a ostatak u spajalicama
za papir A što je s tobom, imaš li još uvijek onoga prčevitog šefa sindikata?" "Pomirili smo se ", kaže
prvi nemoćno gledajući jednu nedohvatljivo visoku lopticu, "potpisali smo dogovor da umjesto
jubilarnih nagrada dijelimo albume sa sličicama Svjetskog prvenstva "
Istodobno, te mrcine na taj svoj tenis troše toliko da bi se u godini dana moglo kupiti solidno polovno
auto Tko je to vidio da bi se na igralištu mogli pojaviti u običnoj bijeloj potkošulji ili reklamnoj majici
Mesoprometa?! Jok, braco' Sve njihove maje i hlače, sokne, znojnici, sve to mora biti Adidas, Fila,
Diadora, Nike ili Tacchini, reket je, Bogu hvala, profesionalni Pnnce, Wihon ili Head, a čak i ručnici i
borša moraju imati logo prestižnog proizvođača sportske opreme Prosječnom čovjeku sve to može
izgledati ndikulozno, no to je zapravo njegov problem dok god mu je to ndikulozno, on neće prestati
biti prosječan Jer, nemojte zaboraviti, priča o tenisu je priča o uspjehu Čuo sam kako je jedan od
videnijih naših tajkuna jednom cijelo poslijepodne grozničavo telefonirao znancima pokušavajući dobiti
informaciju kada ce se Predsjednik, koji je prije toga poduže izbivao iz zemlje, ponovno pojaviti na
tenisu A to je fakat koji ne smijemo podcjenjivati
Koliko je cijela ta stvar sudbonosna i dramatična, koliko je to, štono se reče, više od igre, ja sam
shvatio vid-
136
jevši kako u lokale u blizini teniskih klubova svraćaju one nakićene i blajhane gospođice u lasteksu
Znate već o kojim se gospođicama radi, o onima što im je gdje kad teško objasniti da je pomfnt
zapravo krumpir, što svoju životnu priliku traže među onima koji se takvima smatraju' Menadžeri
srkutaju svoje bezalkoholne napitke i grizu se zbog promašenih voleja, a dame ih za susjednim stolom
fiksiraju kao hipnotizen Onda i oni njih počnu gledati I vi već vidite kako otpočinje jedna besmislena
veza Koja bi naskoro mogla biti okrunjena jednim besmislenim brakom Da bi za desetak godina on
otkrio rulet ili kokain, ili završio u zatvoru zbog gospodarskog kriminala, ili sve to skupa, a ona se
upustila u očajnu ljubavnu vezu s nekim perspektivnim juniorom Hajduka, vezu koja bi na posljetku
bila okončana s nekoliko kutijica lexaunna i ispumpavanjem želuca na hitnoj pomoći pred zoru
Eto, sada znate zašto ne volim zalaziti u te teniske klubove
A to je samo pola mise Druga stvar koja me strahovito živcira na takvim mjestima su oni ambiciozni
očevi koji u svojemu nesretnom potomstvu vide tenisačke zvijezde tn spe Njihove se ambicije gdješto
znaju pretvoriti u takav horor da meni nije jasno zašto tu Umcef nešto ne napravi em je besramno
dijete doživljavati kao investiciju, em tu nerijetko ima i pravoga zlostavljanja djece Vidio sam to jednom
svaki put kada je malena promašila bekhend paralelu, stari bi joj zviznuo forhend pljusku Naočigled
cijeloga tog mjesta, pred svjedocima je ta zvijer to radila Svjedoci su, dakako, mislili da je ćaća u
pravu, jer on je "gospodar svoga djeteta', a i njegova želja da zgrne lovu na maloj činila im se posve
razumljivom i ljudskom
137
Mojsije je sa Sinaja donio zapovijed "Poštuj svoje roditelje". Meni se čini da bi u preambuli trebalo
stajati: "Zapovijed te ne obvezuje ako roditelji traže da igraš tenis." Ili, recimo, da tiskamo plakate:
dolje slika slomljenog reketa, a gore piše Samo reci ne! Doista, bilo bi zanimljivo vidjeti koliko na
jednoga Kafeljnikova i Martinu Hingis dolazi onih što su od sveg roditeljskog urlanja po teniskim
terenima samo počeli mucati i mokriti u krevet.
Doduše, nekada ni roditelji nisu jedini krivci za taj užas. Kakve su im bajke napričali teniski treneri,
dobro da jadni ljudi nisu sami sebe prodali u roblje zbog sportske karijere svojega potomka. Teniski
treneri — kakve samo tu, da prostite, gamadi ima! Dođu pa vam hvale dijete, da oni ne mogu sebi doći
kakav je to talent, da oni u životu nisu vidjeli da se netko tako dobro kreće, da je eksplozivan, taj
bekhend, molim vas, da vi vidite taj bekhend, pa tako siguran izlazak na mrežu, igra s osnovne linije,
servis... Agassi?! Ma dajte, molim vas, gdje je Agassi za vašega Robija?! Taj vaš mali, pazite što vam
kažem, gospodine, taj vaš mali će već u petnaestoj razjebat cijeli ATP tour. Oprostite mi što psujem,
ali ja ne znam prikladnije riječi od razjebat. Totalno!
I što biste vi napravili kada vam dođe jedan takav pa stane tako palamuditi, nego izvadili sav novac što
ga imate, stavili kuću pod hipoteku, prodali auto i založili obiteljsko srebro pa mu utiskali u ruke i pitali
je li to dosta. Znam za jedan takav slučaj kada je trener obrlatio jednoga tipa da je njegov mali čisti
teniski genijalac. Da to svijet nije vidio kakav je njegov mali talent. I sad, čovjeku isprva sve to
sumnjivo, posebno stoga jer njegovo dijete ima dioptriju od minus četiri na oba oka. No na posljetku se
ipak upeca. Trener nekakav takav čovjek da
138
mu moraš vjerovati: crvenokos, bljedoput, sav pjegav, ko Šveđanin izgleda, a Šveđani su, poznata
stvar, uvijek bili majstori tenisa. Počelo dijete trenirati, ujutro ga mater vozila na trening, otac
poslijepodne, život im se okrenuo naglavce od tog tenisa. A što je najgore, malome se to trčanje i
mlaćenje po loptici ne sviđa pa da ga ubiješ. Klinac se osamio, ušutio, smršavio, popustio u školi, od
vedra i razigrana djeteta došao na ništa. Otac se zabrinuo, razmišlja da ga povuče s treninga, da
dječaka oslobodi od bijede. No trener ni čut! Pa jeste li vi normalni gospodine dragi, uvjerava ga
mamlaz, ovakav jedan talent da se povuče. To je zločin! Pazite što vam kažem — zločin!
Potrajalo to mučenje nekih godinu, godinu i pol možda, sve do nekakvoga dječjeg turnira. Kratkovidni
talent u šest mečeva umalo pa nije gema uhvatio. A što je i mogao onako kratkovidan: lopticu ne bi ni
vidio ako nije bila na dva metra od njega. Izgubio mali sve što je mogao izgubiti.
No, od svega toga, od svih tih mrcvarenja, nešto je ipak dobio. Dobio je, za pravo reći, ono što je želio
više od ičega. Sestricu. Crvenokosu, bljedoputu, svu pjegavu.
139
Ča će mi Copacabana
Na nekome drugom mjestu takva bi pojava završila sa suzama, bijesom, posjetom bračnom
savjetovalištu ili čak sudskom podjelom imovine, na plaži je to, međutim, posve prirodna stvar — vi u
gaćicama ležite pokraj tuđe žene, a njezine grudi i bedra, pomalo salast stomak, carski rez, strije... sva
ona intima što je u čestitije gospođe u velikom dijelu godine dostupna tek oku njezina supruga, javno
je izložena na ovome komadiću javnoga pomorskog dobra. Na plaži je to, kazali smo, posve prirodna
stvar i samo divljak bi takvo što mogao doživjeti kao erotski izazov, civilizirani ljudi tako ne razmišljaju.
No, ako bolje pogledate, to je jedna od rijetkih stvari koja je od civilizacije tu preostala: svi ti goli ljudi
što su posjedali po tlu i njihova djeca što gola trče i vrište uokolo više su nalik kakvom divljem
plemenu, nego svijetu koji se ne čudi šamponu protiv peruti i konzerviranoj hrani za mačke. Još im
samo bubanj presvučen kožom kakve egzotične zvijeri fali.
Da bi stvar bila uvjerljivija, pojam vlasništva ovdje, baš kao i u prahistoriji, ne postoji: plaža je svačija,
svatko, pa i najbjedniji među nama može prostrijeti svoj isprani ručnik
140
i skinuti cipele s izmučenih nogu. Kao da je Karl Marx upravo na jednome ovakvom mjestu, odsutno
se češkajući po svojemu bijelom trbuhu, dok je tucet njegove djece u plićaku mljackalo breskve,
zamišljao besklasno društvo. Spominjem djecu, jer su upravo ti mali divljaci — što bez imalo zazora
posežu za tuđim kanticama, polijevača-ma i grabljicama, svim onim đindama čija vas besmislenost
tako izluđuje da biste dali javno izbičevati njihove proizvođače — upravo najbitniji činitelj utopističkog
ozračja na plaži. Vama je, dakako, isprva neugodno što vaše socijalno još neprilagođeno mladunče
drži kako se rupa u pijesku može napraviti samo s tuđom lopaticom, no poslije se naviknete. Nitko se
na plaži ne obazire na to. Da hoćete, mogli biste u desetak dana nakrasti pun tegljač tih lopatica i nitko
vas ne bi uhvatio.
Ponašanje na plaži svakako bi valjalo ustanoviti kao posebnu granu dječje psihologije. Recimo, to
rovanje po pijesku i njegovo rastresanje u onim malim sitima, ambiciozne građevine od pijeska poput
onih dvoraca s torn-jićima, bedemima i opkopima u koje se ulijeva more, a koje će u trenu, s vrlo
precizno podijeljenim poslovima, mobilizirati cjelokupnu plažnu populaciju još nedoraslu za gimnaziju...
Čini se kao vrhunski intelektualni izazov odgovoriti na pitanje: zašto se naša djeca na plaži doimaju
kao da ih je glavom Ljubo Cesić Rojs unovačio?
Ono što se može s popriličnom sigurnošću ustanoviti jest moralna podjela malih kopača: dobri grade
dvorce, zločesti zatrpavaju u pijesak svoje roditelje. Premda se znade naći i odraslih koji to dopuštaju
pa čak i traže od svoje djece — meni je, primjerice, jedan otac, stenjući ispod brda što ga je svojim
sinovima dobrovoljno dao izgraditi, sasvim ozbiljno tvrdio da mu ta siva zrnca, obilno zasićena
opušcima, rasušenim školjkama i kartončićima
141
od sladoleda, izvlače reumu1 — u golemoj većini slučajeva najmlađi to čine iz čiste obijesti I jao si ga
onome roditelju koji ima takvo dijete, a dogodi mu se da zaspe na plaži njegovi će ga potomci bez
pardona zatrpati čak i po glavi A uzme li se u obzir da su djeca uglavnom nesavjesna u toj raboti i
nemaju naviku obilježavanja mjesta gdje su pokopali svoje najmilije, nesretniku se ni grob neće znati
Ko Ivanu Goranu Kovačicu
Spavanje na plaži također je fenomen kojega bi plažolozi trebali s posebnom pomnjom ispitati Pod
jedan, zašto neki kada su na plaži zacore i, dva, zašto im se to uvijek dogodi prije nego su se
namazali kremom za sunčanje' Jesu li umorni od plivanja, ošamućem suncem ili im je dovoljno tek leci
da bi izgubili svijest' Zanimljiva je kategorija i onih pustolova koji se odvaže usnuti na luft-madracu pa
ih morska struja odnese na dvije milje od njihova ručnika Mene s tim u vezi muči jedna strašna slika i
svaki put se stresem od užasa kad na to pomislim blaženo sam zaspao na luft-madracu pokraj
Sumartina na Braču i probudio se nekoliko sati kasnije, bez ikakvih dokumenata, pokraj Trpnja na
Pelješcu, gdje me obalna straža privodi pod sumnjom da sam albanski izbjeglica, a ja im, obnevidio
sunčanicom, ne umijem objasniti tko sam i što sam
Opasni su ti luft-madraci A ja ih, da vam pravo kažem, ne volim i mimo toga, kao što mi smetaju sve
one budalaštine koje narušavaju opisanu atavističku narav plaže, taj djelić prahistonje u ovome
informatičkom dobu Ima ih, naime, medu nama koji taj prostor nasilno civiliziraju svojim suncobranima,
ležaljkama, sklopivim stolovima i stolicama, luft-madracima, putnim frižiderima, tranzistorima i
termosicama, maskama i perajama, frajera koji ce tu, dva metra od mora, čak i mali plastični bazen
napu-
142
hati pa se brčkati odvojeno od drugoga svijeta u svojemu ekskluzivnom moru, kao da se jednostavno
ne mogu pomiriti da bi ovdje trebali biti jednaki u divljaštvu, kao da hoće pokazati da se oni, eto, nisu
goli rodili
Bio je tako jedan što je na našu plažu svaki dan dovlačio toliko toga da smo se svi osvrtali ne bi li
negdje u blizini vidjeli parkiran kamion za selidbe Što sve taj nije donosio Kako ih je bilo četvero, dvoje
odraslih i dvoje djece, tu su bile četiri ležaljke, stol i četiri stolice, četiri suncobrana s onim postoljima
koja se pune vodom i koje napunjene nije preporučljivo nositi bez pojasa za kilu Dalje, tu su još bila
četiri luft-madraca od kojih je gospodinov bio dimenzija postelje za personu i po, a kao kruna svega —
šator' Da, dragi čitatelji, mali šator oko čije je mješine prostrte u pijesku taj nesretnik i po sat vremena
kao skaut trčkarao s uputstvom za sklapanje, saphcući se o nekakve špigete i odgonetavajući mjesta
različitih aluminijskih sipki u šatorskoj konstrukciji Gledajući ga sa strane, imali ste dojam da čovjek
napamet izračunava kvadrate šesteroznamenkastih brojeva tih sipki, čini se, nije bilo dvije iste duljine
A tek napuhivanje onoga njegova luft-madraca — to je tek bilo strahotno za vidjeti1 Taj luft-madrac je
trebao zraka kao jedan, neću pretjerati ako kažem — cepelin1 Frajer bi ga spojio na onu nožnu
gumenu pumpicu i po onome zvizdanu satima pumpao, pumpao, pumpao, pumpao, pumpao, pumpao,
pumpao, pumpao, pumpao Poletan i vedar na početku te mučne rabote, taj bi čovjek, na očigled sviju
nas na plaži, propao kao da je proveo nekoliko godina u nekom nacističkom logoru smrti potišten, bez
ideala, bez vjere u svome srcu, na posljetku bi samo pao po svom prokletom luft-madracu i još dugo,
dugo trzao nogom kao da ne može prestati s pumpanjem
143
Onda bi se malo umirio, popio čašu kakvoga osvježavajućeg napitka, pa ispuhao madrac, srušio šator,
zatvorio suncobrane, izlio more iz njihovih postolja, složio ležajeve i stolice i — otišao! A da se ni
okupao nije! Gledajući ga kako se iscrpljen vuče s plaže, ljudska nam se egzistencija ukazala u svoj
punini svojega besmisla. Upirući pogled u plavo nebo, mnogi se od nas toga dana na plaži upitao:
Zašto? Zar je to čovjek?
Neki bi sada kazali kako je trenutke na plaži učinio ugodnijim barem svojim najmilijima, ali šipak!
Njegova je gospoda za cijelo vrijeme opisanoga mučenja ležala u hladovini i uvrijeđeno frktala čitajući
nekakav ljubavni roman, a njegova djeca, dva sina, ti nezahvalni klipani koji su imali sve igračke za
plažu što ih je čitav Treći svijet ikada napravio, koji su imali kita na napuhivanje, tako velikog kita da
smo se svi prepali da je pravi i htjeli zvati Greenpeace da ga spasi, ta deriščad, dakle, došla je cmoljiti
kod moga maloga da im posudi svoje musave žute grabl-jice s polomljenim zubcima. Derali su se ko
da ih kolju, toptali nožicama, doslovce se gušili u suzama. A mi im nismo dali. Bilo je to jedno od onih
zadovoljstava kakva čovjek upozna dva do tri puta u cijelome svome životu.
144
Pričaju žene po brijačnicama
Rijetko bi se koji muškarac odlučio obrijati britvom. Ne bez prijeke potrebe i nikako bez boce krvi
odgovarajuće krvne grupe. Ja sam imam jedno takvo iskustvo i očinski vas savjetujem: ako ga vi
nemate, nemojte žaliti za tim. Meni se dogodilo da sam izašao iz kupaonice, a ukućani su vrišteći
bježali preda mnom. Moja se mala susjeda pritom, dijete se sasvim slučajno tu zateklo, tako
prestrašila da ni dandanas nije prestala mucati. Otad se brijem samo onim jednokratnim,
supersigurnim britvicama, a njihovim sam proizvođačima beskrajno zahvalan što sam uspio završiti
fakultet, zaposliti se, oženiti i dobiti krasnoga sina. Da sam nastavio s britvom, ničega toga ne bi bilo,
moji bi najbliži sada jamačno laštili moju sličicu na porculanskom ovalu.
S druge strane, te su jednokratne britvice isključivi krivac za zamiranje brijačkoga zanata. Onako kako
je Pi-caferaj u Velomu mistu psovao "letriku", Meštar brijač zacijelo bi spominjao majku Gilkteu i
ponavljao kako "neće Willkinsona u svoju butigu". Uostalom, s posljednjim se danom prošle godine i
zatvorila ona brijačnica na Voć-nome trgu u kojoj je snimana kultna Smojina serija. Slav-
145
na radnja nalik Hajdukovoj spomen-sobi postala je suvišna u svijetu u kojemu nogomet igraju šeprtlje
s dvije lijeve noge, a sami se briju mlatimudani s dvije lijeve ruke
I uopće, klasične se brijačnice posvuda zatvaraju, nestaju zajedno s gramofonima, cigaretnim
papirićima i džepnim satovima, a muški frizeraji, njihovi nedostojni nasljednici, uistinu su im po malo
čemu slični Najprije, danas malo tko u fnzerskome salonu traži da ga obnju, a i kada naruči, personal
se nađe u nemalome čudu kakva je to sad mušterija Da i ne govorimo kako jadna znade biti usluga tih
dnpaca koji te sastružu bez milosti u dvije minute, a za tople ručnike nikad nisu ni čuli No, to bi se još i
moglo pregrmjeti Ono što je za ovu priču daleko važnije jest da s brijačnicama iščezava posljednji
muški zabran u ovome društvu Danas više ne samo da žene šišaju nego su one u značajnoj većini u
tome poslu, a bome znade biti i da u salonima uslužuju mušterije obaju spolova
Prije nekog vremena gledam kako ulazi jedan postariji gospodin u fnzeraj, sjeda na stolicu uza zid
čekajući da dođe na red pa se sve vrpolji i zbunjeno osvrće prema vratima Napokon, frizerka otpravi
jednu mušteriju, poz-va didu da sjedne, a on zbunjeno pita da zar danas ne radi nekakav štatijaznam
koji Cura kaže da je taj umro prije dva tjedna A stari ništa ne reče, premda se vidi da ga je to pogodilo,
zagleda se zaprepašteno u zrcalo preko puta kao da ga otamo gleda njegova vlastita smrt, ustade i
izađe bez riječi
Ako se sjećate, u cijelome svome radnome vijeku Meštar iz Veloga mista ošišao je jednu jedinu ženu,
a i to samo stoga što je bila riječ o sasvim osobitom slučaju došao je bio malo popraviti frizuru sirote
Violete, koju su partizani unakazili zato jer je mrski okupator znao svraćati u njezinu plesnu školu
Mimo ovoga slučaja stan majstor
146
nije imao posla s drugim spolom, a ni drugi spol nije trebao njegovih usluga Kako su već brijačnice
dobile ime po brijanju, a brijanje je isključivo muška potreba, ova su mjesta bila isključivo muška i tu se
nije pričalo ni o ručnome radu ni o njezi dojenčadi, već o politici i nogometu, gdje se igrao nogomet U
brijačnicama na američkome Jugu zacijelo su više pričali o bejzbolu i segregaciji, ali to su već nijanse
Obrat se dogodio kada su brijačnice dobile politički korektno ime fnzerski salon i kad su žene i u
ovome segmentu javnoga života dobile pravo građanstva Govorim bez ikakva pretjerivanja o političkoj
korektnosti i pravu građanstva, zato što mi se čini da su upravo u frizerskim salonima, ma koliko vam
se gdjekad oni činili blesavim mjestima, žene dobile jednu strašno značajnu bitku u ratu za vlastitu
emancipaciju Prije pojave ovih mjesta one su uglavnom sjedile kod kuće, bavile se djecom, kuhale i
prale i tek u dokolici, štono bi rekla narodna pjesma, 'uplitale svoje ruse kose" Nisu se šišale, uvijače,
blajhanje i trajnu ondulaciju da i ne spominjemo Zaposlena pak žena, baš kao ona što presjeda iz
aviona u avion u reklami za tro-vremenski taft, sebi ne može dopustiti luksuz da se satima raščešljava,
njoj treba netko drugi tko ce se baviti njezinom kosom, a sama frizura mora biti praktična
A vjerojatno ništa ne može muškarca učiniti tako jadnim kao kada njegova suđena govori o praktičnoj
frizuri Muževi, naime, možda i u nesvjesnome žalu za iščezlim vremenom vlastite dominacije, ne žele
da njihova žena bude praktična oni bi da njihove žene budu lijepe, pa makar i nepraktične, da se
satima češljaju, da im je kosa "kao slap", kako bi to pjesnik kazao, rasuta na jastuku Kaže se da se
muškarcima sviđa da žena ima velike grudi, ali to nije potpuna istina Potpuna je istina da se
muškarcima, svima do
147
jednoga, sviđa kada žena ima dugu kosu. I kada bi od njih tražili da vam opišu kako zamišljaju
feministicu, oni bi vjerojatno zamislili nekakvu svadljivu rospiju s ravnim grudima i dječačkom frizurom,
kojoj bi na posljetku oprostili i jezičavost i daskastost, ali im nikako ne bi moglo ući u glavu što je ova
napravila od kose.
Otuda možda i ono partizansko šišanje nesretnica koje nisu imale rodoljubnog zazora pa su se družile
s Talijanima i Nijemcima. Časna povijest ratovanja, doduše, bilježi i užasnije stvari, no to je već tema
za specijalizirane časopise udruga psihijatara. Ovdje govorimo o postupcima normalnoga svijeta u
normalnim zemljama kakva je, primjerice, Francuska, gdje je gnjevno građanstvo također šišalo
kolaboracionistice nakon Drugoga svjetskog rata. Ako se dobro sjećam, to se i čuvenoj Coco Chanel
dogodilo. Osveta je bila u tome da se ženu ponizi oduzimanjem onoga najljepšeg na njoj. I ako mene
pitate, zbilja je zvjerski čin tako unakaziti ženu. Dakako, govorimo o "normalnim" ljudima.
No, danas to više, izgleda, ne vrijedi. Danas se žene same tako šišaju. "Kako mi stoji?" hvali mi se
nedavno kolegica gladeći svježe izbrijani zatiljak. "Sta ti je muž kazao?" pitam. "Poludio je", kaže ona
veselo, "jedva sam ga umirila." Muškarcu je nekada teško zamisliti većeg neprijatelja od frizerke
njegove žene, gdjekad jednostavno ne možete zamisliti ništa drugo nego da vas ta žena, naime
frizerka, iz nepoznata razloga mrzi kao psa. Zašto vam ona radi te svinjarije, pitate se, što sam joj
nažao učinio, pa mi se gotovo i ne poznajemo... Užasno je to. Jednom kada mi se žena vratila "sa
frizure", ja sam, svega mi, razmišljao da pošaljem policiju u salon pa da pohapsi tu bandu tamo.
A najstrašnije je kada je žena nezadovoljna sama sobom, kada je u depresiji i ne razgovara ni s kim,
kada bi nešto
148

promijenila u svome životu pa, u nastupu iracionalnoga gnjeva, počne s promjenama na svojoj kosi.
Ostriže se nakratko kao da samu sebe želi zbog nečega kazniti. To je, ako bolje pogledate, dosta
raširena pojava i jao si ga onome muškarcu koji mora s tim živjeti. Psiholozi bi svakako trebali ispitati
tu pojavu. Meni je ona tako grozna da o njoj ne želim ni razmišljati.
149
Kokice u mraku
Sjeo si u vlažnome mraku jer mrak je u našim kinematografima uvijek pomalo vlažan, osvrneš li se
prije gašenja svjetala, mjestimice ceš uočiti plijesan i gnjile cijevi u zidu, koje izdaje nabrekla žbuka što
se prhko rascvjeta-va i truni po podu Sjeo si, dakle u vlažnome mraku, "Hvala što ne pušite1",
debeljko pokraj tebe vec se zasipa kokicama, savjetovao bih mu da drugi put dođe s ral-lcom za
snijeg, a mulanja negdje otraga raskalašeno ciči Iznad tvoje glave tada sune — tristo tisuća metara u
sekundi, to valjda znaš još iz osnovne škole — srebrna zraka stvarajući blistavi most između
projekcijske sobe na jednom i filmskog platna na drugome kraju dvorane Pogledaš li da sva čarolija
filma stoji tu gore pod stropom, u toj gredi svjetla u kojoj igraju čestice prašine, shvatiš kako je
evolucija bila velikodušna prema čovjeku i podarila mu mnoga znanja koja je uskratila njegovu pretku
majmunu Onda se, dakako, neki mudrijaš od čistog veselja stane nadvinvati nad prozor projekcijske
sobe, na platnu se ukaže silueta njegove cijenjene ćiverice, a ti pomisliš kako evolucija možda i nije
bila baš tako velikodušna
150
Odlazak u kino nekada je bio gotovo ntualiziran, određena društva odlazila su tamo samo određenim
danom i gotovo uvijek u istu dvoranu Vec prema afinitetima, birali ste svoju destinaciju velika i udobna
kina u središtu bila su za blockbustere, manja, nešto sporednija, prikazivala su jeftinije, manje
ambiciozne naslove, a uvijek je tu, dakako, bilo i nekakvo sasvim malo kino za pretenci-oznije filmove
ili one iz europskih kinematografija, gdje su dolazili tipovi s bradicama i njihove eterične cure u
indijskim sanjima Kako biste išli prema periferiji, kina su bila sve zapuštenija i neudobnija, s
repertoarom gdje su na matinejama neizbježno bili karate i kung fu filmovi što su ih dolazila gledati
školska djeca i slastičarski po-mocnici albanske nacionalnosti, sa skorenim tijestom od krafni na
rukama Mali slastičari obično nisu bili puno stariji od školaraca koji su tu pobjegli s nastave Navečer se
tu, dakako, za vojsku, šljakere i manijake u kišnim ogrtačima, davao meki pornic Neko venenčno
oboljenje, čini mi se, mogli ste fasovati samo od sjedenja na tim projekcijama U pomoru kinematografa
ove su periferijske rupe prve stradale, a da nitko nije stigao snimiti film koji bi žanrovski objedinio
perjanice njihova repertoara, kung fu i porno Zamislite film u kojem biste imali i jedno i drugo žestoku
koreografiranu šoru i mahnitu ko-reografiranu ševu Ako nekome padne na pamet snimiti takvo što, moj
prijatelj Ivica vec ima spreman naslov Šest Šveđanki u hramu Saohna
Ali, drek, da to netko i snimi, film posve izvjesno ne bi ni igrao u kinima, nego bi ga direktno zveknuli
na kasete i distribuirali po videotekama, pa tko voli Videotekama je posve svejedno, one nemaju svoju
publiku, naslovi stoje na odjelima kao u robnoj kuci U kinima srecete ljude koji dijele vaš filmski ukus, u
videotekama one s kojima
151
dijelite tek ulaz u neboderu. I zato je kino nekako ljepše i plemenitije. No, ajde ti to objasni narodu.
Neki od njih zadnji su put u kinu bili valjda kada su sa školom gledali Bitku na Neretvi. Kina stoje
napuštena, makar tko kupi kokice, dobiva i besplatan sok. Jednom sam se umalo ulovio na ovaj
propagandni trik i vidio da za jedan obični dvojni ce sa slamčicom treba kupiti pune naćve kokica.
Ušao sam bez kokica i sjeo u polupraznu dvoranu. Nekolicina je sjedila otraga, ispred mene nije bilo
nikoga. Osjetio sam se na časak kao drug Tito, kojemu su nekada ovako, samo za njegov gust, puštali
filmove. Stari je, kažu, osobito volio kaubojske s Johnom Wayneom. Kažite o njemu što hoćete, ali
imao je dobar filmski ukus.
Vrlo skoro, čini se, sasvim će odumrijeti zajedničko iskustvo gledanja filmova. Ili će makar, baš kao i
teatar, kino postati povlastica velikih urbanih središta. Provincijske škole na ekskurziji vodit će djecu u
kina kao u muzeje. Već sada, uostalom, u njihovim rodnim gradovima ki-nodvorane se koriste još
samo za godišnje skupštine sindikata i svečane akademije kulturno-umjetničkih društava, a u
razbijenim plakatnim ormarićima se još nade samo pokoja osmrtnica ili oglas škole plesa. Zatekao
sam se tako jednom na jednom našem otoku, obavio ono zbog čega sam došao, pa besposleno lutao,
nakon što sam proveo po četiri sata u svakome od tri tamošnja kafića, a nije mi se vraćalo u pustu
hotelsku sobu s novinama rask-upusanim na podu, kad me iza jednoga ugla bubnuo natpis
kinematografa. Od bezvoljne gospode kupio sam kartu, četiri starija mještana sjedila su na drvenoj
klupi u predvorju gdje su zidovi negdje do visine prsa bili obojeni masnom svijetloplavom bojom, ja
sam bio peti, za projekciju nam je nedostajao šesti. Bez šestog nema filma. Čekao se stanoviti Spiro.
Spiro je reka doć. —Je li reka? —
152
Je, ja san ga danas vidija, reka mi je da će sto posto doć, znaš i sam kako on voli ić u kino. Međutim,
već je pet minuta do početka projekcije, a ni š od Spira, već smo svi malo zabrinuti. Psuje se Spiro
izdajica. Na posljetku ja kupujem još jednu ulaznicu: boduli se, kako su široke ruke, sami nikada ne bi
sjetili tako ingenioznog čina. Gledali smo, sjećam se, Klub sretnih žena. Sutradan na trajektu, stojeći
za šankom, čuo sam da dvojica pričaju kako je neki Spiro iznenada umro prskajući čokote modrom
galicom. Kina, trebam li vam to reći, na otoku više nema.
153
Šaljivi kućni video
Kupiti cipele, ošišati se, odnijeti na razvijanje film iz fotoaparata ili promijeniti ulje u motoru može se i
na drugome kraju grada, no kafić, mini market, kiosk s novinama i videoteka moraju biti dovoljno blizu
da ne presvlačite umrljanu majicu i stare hlače. Ove četiri točke čine infrastrukturu svake gradske
četvrti: uvijek je tu nekakav a) kafić u kojemu lokalna spadala vrebaju da im netko plati pelinkovac i svi
su odreda potajno zaljubljeni u zgodniju od dviju prodavačica u b) mini marketu, koje u vrijeme najveće
gužve uvijek čitaju Milu, a Mila je samo posuđena na c) kiosku gdje radi napirlitana ženska kod koje
neobično često svraća jedan pozornik, koji u d) videoteci uvijek uzima kung-fu filmove. Nas ovdje
zanima d).
Jeste li opazili kako neki govore moja videoteka? Netko vam priča nekakav film, vi ga pitate gdje ga je
gledao, a on kaže: "Uzeo sam ga u svojoj videoteci." Zar to nije čudno? Ljudi obično nemaju ni svoga
zubara, a listom imaju svoju videoteku, toliko su postali intimni s tim mjestom u svojim vikendaškim
trovanjima filmskim smećem. A tu je dosta smeća, pogotovu ako — što uopće nije rijetkost — čovjek
svakoga petka poslije podne uzima po pet
154
kaseta. Faca dođe i štipne od svega pomalo: vestern, tinejdžersku komediju, akcijski triler, povijesni
spektakl, ljubić, horor... Onda ga u ponedjeljak ujutro pitate što je gledao. "Ništa posebno", kaže on,
zureći u vas zakrvavljenih očiju, "nekakva ljubavna priča: ona predaje psihologiju na jednom koledžu,
a on je gladijator."
Zapravo je zapanjujuće kako je jedna mlada kultura, kao što je video, postala toliko važna u našim
životima. Teško je povjerovati da je prošlo samo petnaestak godina od pojave prvih videorekordera. I
nije se dogodilo kao s televizijom šezdesetih da u cijeloj županiji ima samo jedan jedini videouređaj pa
da se ponosnom vlasniku cijela županija sa stolicama pod rukama nabije u tinel i gorljivo navija za
progonjenoga pravednika s ekrana, već su u malo vremena svi bili opremljeni tom tehničkom
novotarijom. Sjećate se kako je sve to počelo, kada su u garažama i šupama otvarane prve videoteke,
nicale kao korov u državi koja je zakonskim aparatom bila potpuno nespremna na njih. Danas, kada
su se hijene iz ministarstava domislile kako uzeti glavninu zarade i u ovoj djelatnosti, imati videoteku
više nije osobito unosan posao, no onda se bogatstvo na piratskim kopijama američkih hitova moglo
zaraditi gotovo preko noći.
Ispočetka, naravno, nitko nije mogao znati da će tu biti takva ispaša. Upecali su se samo pustolovi i
lijenčine, oni jedinci što su studirali ekonomiju dvanaest godina, pa onda otvorili cvjećarnicu, pa onda
malo prali mrtvace, pa maštali o naftnim platformama na Sjevernom moru sve dok nisu počeli
prodavati kozmetiku po poduzećima, da bi uskoro upisali trenersku školu, žicali vizu u australskom
veleposlanstvu, švercali zlato iz Turske... Takvi su jednoga dana došli svojim očajnim roditeljima s
novom "morskom" idejom, tata je razbijao po kući, mama se
155
zatvorila u zahod i plakala, a rodbina je bila pomalo sućutna, a pomalo zlurado slutila novu propast.
Onda je razmetni sin u samo godinu dana zaradio toliko da je mogao nabaviti taktičko nuklearno
oružje.
U međuvremenu su videoteke počeli otvarati ozbiljniji i poslovniji, vjetropiri iz pionirskih vremena sada
drže butike s indijskim sarijima. Ako se nisu uhvatili uzgoja činčila. No, ja ću zauvijek žaliti za onim
dobom nevinosti kada smo gledali kopijine kopije kopija, kada je slika bila zelena kao da smo televizor
stavili u akvarij, ili su boje titrale kao na impresionističkim slikama, ili su se pak razlijevale kao na
satelitskim snimkama oblaka na vremenskoj prognozi, kada nismo ni znali da je Denzel Washing-ton
zapravo crnac. U to slavno doba tri čovjeka bi gledala neku komediju, a dvojica slabovidnijih bi se
smijala samo kada bi se smijao onaj treći. A ni taj treći nije bio baš najsigurniji da je u pravu.
Kopije su tada bile užasne, filmovi očajno prevedeni, titlovi puni pravopisnih i gramatičkih pogrešaka.
Gdjekad je zabavnije od filma bilo gledati što su sve neuki videotekari u stanju napraviti od njega.
Jedan moj frend tako je gledao srpski pirat Casablanke i urlao od smijeha kako su napravili dorćolskog
mangupa od Humphrevja Bogarta. Gotovo je pao na pod kada je Ingrid Bergman upitala za zdravlje
onoga glasovitog crnog pijanista iz bara, a on kazao: "Krečana, gospojice." A jedan drugi frend mi se
kune da je jednom naišao na piratsku kopiju Easy Ridera s naslovom Soferi zezadžije!
Sada je sve to, naravno, puno uljudnije, čovjek se može nasmijati još samo onim gospodičnama što
izdaju filmove. Gotovo u pravilu one su potpuno nekompetentne da vam preporuče koji film uzeti i,
gotovo u pravilu, one neće propustiti da to učine: "Ovo van je jedan krasan film",
156
govori meni svaki put iznova cura u mojoj videoteci, "ona njega voli, a on nju ne šljivi, pa on nju zavoli,
a ona umre od leukemije, pa se onda on ubije bušilicom." Tko zna, da mi nije ispričala kraj, možda bih
se i upecao.
A najluđa stvar koja se meni dogodila s videom bila je u jednome autobusu. Znate već kako danas
svaki bolji autobus ima video. E, pa jednom sam putovao jednim takvim, a ekran iznad sjedala bio je
ugašen. Ja pitam konduktera da pusti da nešto gledamo, a on se nagnuo do mene pa mi povjerljivo
šapnu: "Znaš, nije zgodno, ima male diče!"
Imate tri puta da pogodite kakva je to nezgodna i za djecu nepodobna kaseta čučala u njegovu
plaveru. Naravno — pornić! Jedna od najznačajnijih spoznaja koju nam je video podario jest ona
koliko raznovrstan može biti spolni život homo sapiensa. A, bogami, i šire. U otkrivanju te
raznovrsnosti neki od nas nisu ni pomislili da ima i drugih kaseta osim onih pornografskih. Za dobar
dio našega svijeta video je zapravo istoznačnica za porno.
Jedan od takvih jednom je bio došao u mene. Razgovaramo mi, a on pilji u kasete pokraj mojega
videa.
"Sta ti je ono?" bubnu on znatiželjno u jednome času pokazujući na jednu kasetu.
"Vještice iz Easttvicka", kažem ja nedužno.
"Opa, vještice gledamo", kaže on veselo pa mi zavjerenički namignu. "A šta ti je ono tamo?"
"Moja Afrika", kažem.
''Moja Afrika?!", začudi se on.
"To ti je jedan sa životinjama", kažem sada ja zavjerenički.
"Sa životinjama?!" zapanji se tip.
157
"Afričkim životinjama", govorim ja, "lavovima, tigrovima, slonovima..."
"Slonovima!?"
"... Zirafama..."
"Muške ili ženske žirafe!?"
"Razne", rekoh ja ravnodušno.
Čovjek se gotovo onesvijestio od uzbuđenja.
158
Vlada u sjeni
Tih nekoliko stolova na ulici vrlo su prikladni za scene bijega u akcijskim spektaklima: junak na
motociklu, progonjen gangsterima u automobilu, iznenada i, kako to obično biva u ovim filmovima,
sasvim nemotivirano skreće s kolnika na nogostup pa krši plastične stolice i suncobrane, uokolo
praska staklo, gosti se panično bacaju ustranu, a kamera se strelovito primiče dvogodišnjem djetetu
koje užasnuto vrišti zaboravljeno na brisanom prostoru. Tako je to na filmovima. U stvarnosti, međutim
— pokušavam si predočiti taj prizor — klijentela na štekatu, oni suncem i pelinkovcem omamljeni jogini
što ispražnjena mozga flegmatično zure u obzorje, pred raspomamljenim bi prometalima vjerojatno
samo gledali da spase svoju čašu: '"Ebi mate', šporka si mi gaće", rekao bi gnjevni Splićanin i, lijeno
podižući sunčane naočale put tjemena, tek prezrivo odmjerio onoga Stevea McQuee-na koji je sebi
dozvolio drskost da ga uznemiruje u njegovoj štekatskoj meditaciji, baš kada se on duboko zamislio
nad dužinom svojih noktiju.
Štekat vrlo lijepo ilustrira onaj način života što ga nazivamo mediteranskim. Sjediš u okamenjenom
vremenu
159
škiljeći u blagoslovljeno sunce, i najednom više nema onoga jučer, niti će biti onoga sutra, i domalo se
osjetiš poput staroga Parmenida koji je onomad u staroj Grčkoj, ispod istoga ovoga sunca, stotinama
godina prije tebe, mudrovao kako vrijeme zapravo ne postoji, nego je bitak jedan, vječan i nepokretan.
Dok se kockica leda topi u žutoj travarici, a glasovi sa susjednih stolova u nerazumljiv žamor, tvoj se
život kravi u melasasti osjećaj da si besciljan i beskoristan, upravo posve beznačajna pojava kojoj
Onaj gore, iz posve neobjašnjiva razloga, pruža bezgraničnu milost motrenja ženskih bedara sapetih
oskudnim minicama.
"E, vidi onu!" "Koju?" "Ma onu!" "A onu?" "E." "Pa dobra je." "Je 1' da je dobra?" "Je, baš je dobra."
"Uh!" Tako se, po prilici, konverzira na štekatima, dokono, banalno i sasvim elementarno, jezikom u
kojemu je tri do pet imenica i jedanko toliko pridjeva. Netko nevičan tome rudimentarnom izrazu
štekata čisto bi se začudio koliko se toga može njime izraziti, kako, na primjer, jedno naizgled
maloumno "Oooooooo!" ponekad može zvučati udivljeno, ponekad uvredljivo, a ponekad neodređeno
lebdi između oba ta značenja pa se osoba kojoj je upućeno u neprilici samo kiselo smiješi i ovoliko joj
fali da potrči i od neugode se sakrije iza ugla.
Stekat je prirodno stanište zajebanata, po prilici kao Kopački rit za rode ili Kenija za slonove.
Vjerojatno nigdje kao na štekatu ugostiteljskih objekata, na stolovima pred kakvom kavanom, nećete
otkriti onaj osebujni humor mediteranskog podneblja, humor koji je teroristička disciplina, podjednako
nesmiljen i prema duševnim bolesnicima i prema ministrima, prema Ciganki prosjakinji, rediku-lu što je
umislio da je estradna veličina ili gradonačelniku crvena nosa, sve nas ovdje čeka isto, kao na
Posljednjem
160
sudu, pred licem Gospodina našega. Nema, za pravo reći, iako učenog čovjeka kojega veterani
štekata ne bi znali učiniti kretenom koji se ne umije samostalno služiti zahodskom školjkom.
Jednom bi netko valjda trebao napraviti ozbiljnu sociološku studiju o utjecaju klime na svjetonazor.
Dvjesto pedeset sunčanih dana koji građanstvu iz ovih krajeva pružaju ugodu da kavu piju pod
otvorenim nebom, da izađu na ulicu i suoče se jedni s drugima u prilici koja je na kontinentu puno
privatnija, umnogome, čini mi se, ima zahvaliti onome bučnom i nametljivom svjetonazoru Mediterana,
gdje je štošta tako okrutno javno, izloženo pogledu i kritici. Ulica i štekat na njoj omogućili su slobodniji
protok ljudi i ideja i oblikovali jedan pametniji svijet, sumnjičav i zajedljiv, osjetljiv za svaku glupost,
podrugljiv prema umišljenim autoritetima. Taj svijet je, ako bolje pogledate, uvijek isti, kod Smoje,
Cervantesa ili Fellinija, u svim zemljama oko onoga mora za koje su nekada smatrali da je u središtu
Zemlje.
Gnijezdeći se u pletenim stolicama pod palmama, lijeno gledajući život koji kuha pokraj njega, onaj na
štekatu ipak je ponešto izdvojen od ulice. On je tek statični promatrač koji, u svojemu okamenjenom
vremenu, u kojemu ne postoji ni jučer ni sutra, pomalo prozire besmislenost svake akcije. Posrijedi je
mudrost skeptika koji zna samo da se pod milim bogom nikada ništa nije promijenilo i da je već prema
tome taj uskuhani svijet dostojan samo uvrede, prezira koji, već prema nadahnutosti društva za stolom
pokraj betonskog pitara, ponekad zna biti podjednako i okrutan i šarmantan, ali nikada nije doista
buntovan i usmjeren na bilo kakav konkretan čin.
Ulica, to gibanje koje se u jeziku ustalilo kao metafora socijalnog bunta, zapravo ne dotiče štekat. Neki
sindikalni
161
pravednik od pilaca za stolovima pod suncobranima ne može očekivati nikakvu podršku osim
verbalne, a najbolje mu je da ih ništa i ne pita, jer bi ga lako mogli — makar i sasvim nemotivirano,
zašto ne — ismijati. Sitno podjeba-vanje ovdje se uvijek više cijenilo od krupnih parola. A kada bi se
zbilja dogodili ulični neredi, pravi socijalni pičvajz s razbijenim staklima i glavama, suncem i
pelinkovcem omamljeni jogini sa štekata vjerojatno bi najprije gledali da spase svoju čašu. I znate što,
gledati da spasiš svoju čašu obično je najpametnije što čovjek može napraviti.
162
Idiotska noć
Pođete li se jednoga od ovih predblagdanskih dana ošišati, lako vam se može dogoditi da vas nema
tko uslužiti. Mlađa djelatnica salona, naime, baš je sada uhvatila frizirati ovu stariju, onda će, Bogu
hvala, starija uzvratiti istom mjerom na vlasištu mlađe kolegice, a vi čekate kao da vam ne kažem
sada što. Bezvoljno posežete za rasku-pusanim ženskim štivom na stoliću i onda vas uhvate turobne
misli o užasnome kraju u koji srlja naša civilizacija dok čitate da se trogodišnji irski seter prvakinje
našega glumišta zove Almodovar, da su i ministrice, ma koliko to apsurdno zvučalo, nečije mame te
da proslavljene estradne umjetnice čak i kuhaju u crnim kožnim kompletima. Na posljetku, kada ste vi
već zbrojili bodove anonimne ženske osobe koja je rješavala seriozan psihotest s naslovom Jeste li
skloni preljubu? i zaključili kako bi damu svakako vrijedilo upoznati, gospođica s uvijačima vas poziva
na prijestolje pred zrcalom, veže vam krpu oko šije i, upravo neizbježno, glasom punim treperave
žudnje za pustolovinom pita: "Gdje ćete za Novu godinu?"
Takvim se svinjarijama, čini mi se, mogu radovati još samo frizerske pripravnice. Za mnoge od nas
pitanje
163
"Gdje ćete za Novu godinu?" stoji pri samome vrhu ljestvice najtjeskobnijih pitanja, negdje između "Što
biste napravili da vaša malodobna kci ostane trudna?" i 'Što biste napravili da vaša malodobna kći
ostane trudna s Bonslavom Škegrom?" U ovo nesretno vrijeme kada svatko od nas pomalo postaje
filozof i pušeći na terasi gleda zvjezdani svod dvojeći što je to čovjek i čemu se on smije nadati, kada
se pesimisti i optimisti razlikuju samo po tome hoće li se u travnju ih možda već u siječnju dogoditi
strahovit gospodarski slom čiji ishod sam Nečastivi zna, komu je još do notornog vlakića oznojenih
tjelesa u svečanoj dvorani nekog hotela, do pucanja šampanjskih čepova i konfeta-' Možda tek
gricnemo malo uha pečene svinje i gucnemo koji decilitar rizlinga iz paketa namirnica koji je upravo
drugi dio naše plaće za ožujak, a kojim je neka trgovačka kuća, u skladu s prahistorijskom trampom
koja je zaživjela u hrvatskom gospodarstvu, kompenzirala svoj dug našem poduzeću, i rezignirano
parafrazirajući onu srpsku pjesnikinju uzdahnemo "Nova godina je lijepa samo dok se čeka "
Prethodnih su godina lokalne vlasti naših gradova, malo zbog iskrenog altruzima i vjere u bratstvo
medu ljudima, a malo sigurno i stoga što je gradonačelniku rajcalo taštinu da svojim sugrađanima s
pozornice onako paušalno poželi sretnu Novu, organizirale javne dočeke na trgovima Ove godine,
barem zasad, nema glasova da bi se to moglo ponoviti i na Silvestrovo 1998 Što je i razumljivo Malo je
nezgodno u ovakvo vrijeme okupiti masu na trgu ako ništa drugo, to bi mogla biti barem generalna
proba socijalnih nemira
Tako ja mislim No, valja mi priznati, čak i da nije toga, sve da hrvatski stočari putrom tove svoju živinu,
a hrvatski umirovljenici mušičavim zahtjevima tjeraju na
164
samoubojstvo konobare na jahtama što krstare po južnom Pacifiku, da prosjaci u nas plaćaju zlatnim
karticama, da je ovo, u najkraćemu, najbolje mjesto za život u cijelome svemiru, i to još od vremena
kada se ovaj počeo širiti, upit "Gdje ćete za Novu godinu5" smatrao bih jednako neumjesnim Kada
nekoga tako nešto pitate, to nije kao da ste ga pitali kolika mu je plaća ili za koga je glasovao To je
gore
Kada, naime, pitate tipa gdje on i s kime misli dočekati dolazak novoga ljeta, vi ste dirnuli u čovjekovu
intimu, a tko zna kakav se pakao tamo krije Onako kako godišnjice matura služe da bi se uspješni
mogli podičiti svojim uspjehom — jer neuspješni uglavnom izbjegavaju takve prigode — Nove godine
služe da potvrde čovjekovo mjesto u zajednici, da mu pokažu koliko je omiljen u obitelji i medu
prijateljima, da ga promoviraju kao ugodna sugovornika i vrsna plesača A kako mnogi ne znaju ni
lijepo govoriti, niti su osobito okretni kada počnu tročetvrins-ki ritmovi, jer čovjek zna biti i jedna
zamorna i svadljiva osobnost pretjerano sklona alkoholu koju nikome ne pada na pamet zvati na
tulum, u blagdansko je vrijeme više nego ikada u općinstvu prisutan osjećaj osamljenosti i ništavnosti
Upoznali ste, naravno, onaj strah da vas nitko neće zvati na proslavu Nove godine Ako niste, lažete
Svi znamo kakav je to jad u duši Poželiš se, recimo, spustiti do dućana u kvartu i razbiti izlog pa da te
pokupe u istražni zatvor, samo da bi imao nekakav uvjerljiv razlog zašto se nisi urnebesno proveo na
dočeku A neki od nas bogme nisu uspjeli čak ni preživjeti tu činjenicu Evo, upravo sada, dok vi birate
kuglice za jelu i razvodite po zidovima kilometre raznobojnih žaruljica koji ce vašoj nastambi dati vrlo
ugodan, psihodelični ugođaj koji ce svakako potak-
165
nuti pijane goste na dočeku da povraćaju po sagu, neki se sirotan popeo na zgradu pa zuri dolje na
ulicu i još dvoji bi li napustio svijet, kada je već svijet njega okrutno napustio. Između Božića i sretne
Nove samoubojstva su češća nego i u jednome drugom dijelu godine.
A, Što je najluđe, kada vas na kraju netko i pozove na doček, više ne znaš je li vam učinio uslugu. O
Novim godinama moglo bi se snimiti bezbroj filmova strave i užasa, zabranjeno za mlađe od
osamnaest godina. Sto je društvo veće, veći je, naravno, i rizik da vam netko razbije staklenu ploču
stola u dnevnoj sobi, da se netko potuče, da vam pištoljem propucaju regal, da se nečija žena kra-
domice povuče s nečijim mužem u kupaonicu, da se netko napije pa počne baljezgati... Popis strahota
je valjda beskrajan. Kada razgovaram s ljudima, svaki put otkrijem neku novu, tako da sam na
posljetku sasvim odustao od zamisli da bih ja s nekim tko mi nije sasvim osobito blizak mogao
odbrojavati u ponoć.
Ne mora se na posljetku dogoditi nikakva zvizdarija. Dosta je da se, recimo, služi loše vino i hrana, da
netko sluša muziku koju vi smatrate smećem ili da se među vama čak nađe onih koji bi gledali
televiziju. Eto, recimo, taj novogodišnji televizijski program, ja to ne mogu razumjeti: kako netko može
napraviti nešto takvo, a nije mu dijagnosticiran težak poremećaj ličnosti? A ima čak i onih kojima se ta
papazjanija sviđa, kojemu je super kada mu Nela Eržišnik priča viceve svoje mladosti, a onda uleti
Martin Sagner grleći se s mužikašima i Branko Uvodić šarmantan koliko i vrećica kokica? Pa da ja s
takvima provodim Novu godinu?! Koješta!
Za dočeka Nove godine svi smo malo osjetljivi i sebični. Stvari moraju biti onakve kakve mi želimo da
one budu, nama se mora ugađati, to je vrlo posebna, štono bismo
166
kazali, luda noć. Na kraju nije ni čudno da su tolikima očekivanja iznevjerena, da su zajednički dočeci
razvrgli toliko prijateljstava. Jer, sve jednostavno ne može onako kako bismo mi htjeli. Ako je jednome
lijepo, drugi će svakako proklinjati svoju sudbinu. Nove godine su upravo krasan primjer kako je
nepravedan ovaj svijet: dok jedni žderu i tancaju, drugi im sjeckaju povrće za francusku salatu.
Sretna vam Nova godina, dragi čitatelji! Pamet u glavu!
167
Igle, lokomotive i slično
Sjećam se jednoga zločinačkog nauma što sam ga gajio u djetinjstvu (jednoga od, valja istaknuti,
mnogih zločinačkih nauma iz toga doba): sakriti se negdje u robnoj kući pa po završetku radnoga
vremena izaći iz svojega skrovišta i lunjati uokolo kao Pale sam na svijetu. Na odjelu slatkiša odmotao
bih stotinjak čokolada i od svake uzeo samo po jedan griz. Na odjelu s namještajem pronašao bih
najljepši kauč i po njemu skakao dok ne bi izvirile opruge. Među sportskom opremom izabrao bih lijepu
kožnu loptu, a onda malo svratio do odjela s lusterima. Nakon toga... ne znam, vjerojatno bih zaključio
kako mi je hladno pa na odjelu s posteljinom zapalio logorsku vatru od sintetičkih deka.
Eh, djeca...
Splitska Prima otvorena je u prosincu '66. Sićušna vijest o tome događaju u Slobodnoj iz tih dana stoji
pokraj golemih novinskih plahti o definitivnom slomu Rankovićeve "birokratsko-etatističke klike".
Savezno vijeće Savezne skupštine usvaja izvještaj SIV-a o "zloupotrebama u nekim organima Službe
državne sigurnosti": "Ni mitovi ni grupe ne mogu zaustaviti hod progresivnih snaga", is-
168
tiče se u ekspozeu Avde Hume. Drug Humo, dakako, pod progresom je smatrao nešto posve ino, ali,
iz današnje perspektive, to su bile, između ostaloga, upravo robne kuće. Pojava ovih golemih
trgovačkih superorganizama sredinom šezdesetih, baš u vrijeme Brijunskoga plenuma i micanja
Rankovića und Jaranen, označila je kraj rigid-nog razdoblja sovjetskog tipa socijalizma, razmakla
"željeznu zavjesu" i uvela nas u veseli hohštapleraj zrelog doba Titove Jugoslavije, onaj konzumizam-
komunizam gdje su samoupravljači klasnu svijest stjecali čibučenjem li-cencnih cigareta i cugajući
viski, u lažnoj kineskoj svili s Ponte Rossa. Česi, Poljaci, Rumunji i Mađari tih su se godina morali
gadno pomučiti da bi sebi predočili svijetlu budućnost o kojoj su im njihovi komesari trubili, no mi smo
bili načisto: mi smo u svijetlu budućnost odlazili pokretnim stepenicama robnih kuća.
Kao bogovi smo bili na tim skalama što bešumno klize negdje gore, gospodari svemira, aristotelovski
nepokretni pokretači kojima se pred očima pomalo otvara neonom osvijetljena raskoš plodova
udruženog rada, dok se odnekud, sasvim diskretno, razliježe uspješnica Splitskog festivala: Arsen
Dedić, Kuća pored mora, po prilici, to je bilo tih godina. Prodavačice u svijetloplavim (kasnije
ljubičastim) kutama, kao vile u ovoj mitološkoj dolini obilja, razgrću hrpe šarenih ručnika, brišu težak
brušeni kristal ili tek dokono ćakulaju na uglovima, s polica nam se sretno smiješe Braco i Seka s
Kanditovih čokolada, a na odjelu s gramofonskim pločama neodgovorna mladost krade sin-glice.
Bio je to provod za cijelu obitelj i mnogi su, zbilja, odlazili u robne kuće kao u kino ili restoran, u
misnome ruhu hodočastili u ova potrošačka svetišta. Majka bi zaglavila kod kozmetike ili se mazila s
novim modelom Bag-
169
atovog šivaćeg stroja, otac bi, kao žabac, paralizirano zurio u sjajne, kromirane koloturnike štapova za
ribolov, stariji sin spreman je vjenčati se s trkaćim biciklom, a mladi se vozikao stepenicama gore-dolje
pa se napokon izgubio i cmizdri, jedna ga prodavačica na odjelu s poljo-privrednim alatkama i
sadnicama pita: "Čiji si ti, mali?" Onda mali kaže kako mu se zovu mama i tata pa ojađene roditelje
zovu preko razglasa.
Nazivi robnih kuća lijepo ilustriraju onaj osebujni bas-tardni socijalizam toga vremena: dopadljivi
akronimi s pomalo stranim, kapitalističkim prizvukom kao Nama, Prima, Dalma, Vama, Ima, Roma...
skrivaju "klasna" i politički ispravna, no sasvim neprivlačna imena kao što su Narodni, Primorski ili
Dalmatinski magazin. Unatoč tome, bili su to ipak samo magazini, bio je to ipak samo socijalizam i
upravo u tome može se iščitati sreća i nesreća toga svijeta: on nije imao nikakve ekonomske logike,
kako već ekstenzivna privreda samoupravnog socijalizma nikada nije imala snage generirati pravo
potrošačko društvo. Bio je to goli privid. Ali lijep privid! Imati sve na jednome mjestu, "od igle do
lokomotive", kako bi se reklo u narodu, osjećajući kako je sve na svijetu tako skladno učinjeno da ide
tebi naruku, kupuješ ne pitajući za cijenu.
Taj nam se privid, međutim, nešto kasnije razbio o glavu, kada smo u tvrdoj tržišnoj igri pomalo gubili
pare i dostojanstvo i postajali bezlična i bezvoljna masa koju ekonomska znanost obično zove
stečajnom. Robne su se kuće, mislim, u takvoj situaciji najbrže urušavale: u devedesetima
prodavačice su stajale pokraj avetinjski praznih polica ili bi u toj pustoši aranžirale nekoliko preostalih
kutija piškota, dok bi u izlozima sve golije lutke ravnodušno zurile u gnjevne natpise kontra Vlade ili
oktroiranoga većinskog vlasnika.
170
Robne kuće, otkrilo se kasnije, bile su trgovački dino-sauri sasvim nesposobni za preživljavanje:
dnevno su proizvodili gubitke, imali znatan višak zaposlenih i pospanu upravu. Potom im se dogodio
Kutle ili nekakav slični poslovni divljak, došao samo da za nečiji račun obere skorup i rasproda
nekretnine, potpuno bešćutan za sudbinu poduzeća i zaposlenih, djecu potonjih da i ne spominjemo.
Robne kuće su, jedna za drugom, zatvarane, ili je pak njihov prostor podijeljen i dan u najam sitnijim
trgovcima. Doline obilja su iščezle, ostale daleko iza nas, u jednome drugom, sretnijem životu.
Kuriozum je da se u međuvremenu, baš kao i sredinom šezdesetih, dogodio skandal sa zloupotrebom
obavještajnih službi, samo što Tuđman nije imao hrabrosti obračunati se sa svojim Rankovićem. Ali
nije to ono što sam vam htio pričati, fućka mi se ovoga časa i za Rankovića i za njegov ortački ugovor.
Žalim samo za onim dječjim snom da se sakrijem negdje u robnoj kući pa po završetku radnoga
vremena izađem iz svojega skrovišta i lunjam uokolo kao Pale sam na svijetu. K vragu, da takvo što
danas napravim, em bih se našao među praznim policama, em bi me nekakva štrajkaška straža
prebila ko vola u kupusu.
I čemu da se onda čovjek raduje?
171
Kolodvorske lude
Zamislite ovakvu priču. Doznao, za priliku, čovjek da ga žena vara i naumio se ubiti. Bila srijeda,
šesnaesti srpnja, krasan ljetni dan, tip se odvezao autom izvan grada i sjeo na tračnice. I sjedi on sada
na tračnicama pa čeka da ga brzi za šta ti ja znam gdje skaši u neraspoznatljivu hrpu kostiju, mesa,
nesvarenog objeda i tkanina od prirodnih materijala. Iz grmlja pjevaju kosovi, žuti leptiri šaraju po
zraku, sunce upeklo. Samoubojica u potenciji misli kako bi mu sada baš legla jedna piva. E, da se
sjetio kupiti nekoliko limenki u nekom dućanu usput. Ali, sad je kasno. Kasno je za sve, jer on se
krenuo ubiti i ništa ga više ne može zaustaviti. A sunce upeklo i vlak kasni: po njegovome računu
trebao je biti tu već prije pola sata. Jebemti, misli tip, ti naši vlakovi, koji je to javašluk, a baš bi mu
pasala jedna hladna. Uto samoubojica ugleda nekakve novine bačene pokraj pruge, žute,
raskupusane i smežurane, s datumom od prije mjesec dana. Ajde, makar nešto, kaže on u sebi, pa
stade čitati horoskop, crnu kroniku, sport... vlaka sve jednako nema... oglase, kulturu, gradsku
rubriku... Iz grmlja pokraj pruge cvrkuću kosovi, žuti leptiri šaraju, a samoubojica otvara vijesti iz
zemlje
172
i u oči mu upada naslov na petoj stranici gore lijevo: sindikat željezničara za srijedu šesnaestog srpnja
najavljuje jednodnevni štrajk upozorenja.
Uvijek se zaprepastim i strahopoštovanjem me ispuni činjenica da je neki samoubojica u nas skončao
pod kotačima vlaka. Oni što režu vene ili gutaju pilule, vješaju se za remen, pucaju u usta, pa čak i oni
što skaču s krova, sve je to Zuckenvasser za jednoga što je poleđuške dočekao dizelsku lokomotivu.
Pomislite samo, pokraj tih naših vlakova što mile da bi im valjda i vjeverice na dvjesto metara mogle
dati sto metara fore, pa ono njihovo nepojmljivo kašnjenje da se već sasvim izglednim čini da bi brzi iz
Zagreba jednom mogao doći točno u minutu, ali da to bude brzi iz Zagreba od jučer, pomislite, dakle,
da je netko, unatoč svemu, bio tako redovnički strpljiv i sabran i dočekao da ga pregazi. Ako znamo da
su samoubojice obično prijeka i ishitrena čeljad, kod ovih što završavaju pod željezničkim
kompozicijama otkrivamo začudnu promišljenost, potpunu riješenost i strahovitu želju za smrću. Makar
kada je o našim vlakovima riječ: njihova sporost gdješto je besmislenija od suicida samog.
Kažu da je na glasovitoj Reri svojedobno stajao natpis: "U vrijeme vožnje zabranjeno je brati cvijeće!"
Što se čini dosta nevjerojatnim. Za liniju koja je prometovala između Sinja i Splita prije bismo očekivali
da putnici skaču iz vagona i po vrtovima kradu raštiku ili brste tuđe trešnje. Sama brzina vlaka ne čudi:
onda, kao i danas, ostala je gotovo ista. Prije četiri godine, primjerice, spretniji su putnici iz Marjan-
expressa tako hvatali krave što su nakon Oluje bezglavo lutale ličkim ledinama.
Sjećate se toga vremena kada je, nakon oslobađanja Krajine, Marjan-express ponovno počeo
prometovati, za
173
umirovljenike besplatno. Uđeš u vlak i sve puno starčadi što ispred tebe sitno koracaju hodnicima, a
usko pa ih ne možeš zaobići. Nakon pola sata, odnosno šest metara hodnika, već bi ih od bijesa
bacao kroz prozore. Valjda nije bilo Hrvatice i Hrvata koji je ostvario pravo na mirovinu, a koji se tih
dana nije zaputio do našega glavnog grada i natrag. Poneki od njih, kako mi reče jedan ogorčeni
kondukter, i po nekoliko desetaka puta, navozali se, gdjekad i bez kune u džepu, između sjevera i juga
domovine koliko Mate Granić nije na pet kontinenata, njihovi kod kuće možda nisu ni znali gdje je baka
i kako se ona silno špan-cira.
"Zagreb?" upitao me je, sjećam se, tada jedan Amerikanac, što se naivan zatekao u vlaku, pokazujući
na skupinu kuća. "No", kažem, "Kopilica." A on zinuo. Navikao čovo ući u vlak i na četristo kilometara
popiti kraću kavu, a onda se našao u jednome takvom zenbudističkom prometalu kakav je naš Marjan-
express, gdje se vožnja i vremenski i po njezinoj kaloričnoj vrijednosti — pohanim šniclama, pečenim
kokama, tirolskoj salami, tvrdo kuhanim jajima, panceti... množi s deset. Izašao je uvrijeđeno i bez
pozdrava već u Kninu, a da u usta, na naš golemi užas, nije stavio ni zalogaja od svih onih delicija što
su se prostrle na kartonskim kutijama između sjedišta. "Neće on još dugo: ubit će ga sekirancija",
zaključio je proročanski, gledajući ga kroz prozor gdje uzrujano seta po kninskom kolodvoru, jedan
barba grickajući kapulicu.
Naši vlakovi, s onim neobično socijalizirajućim kupeima s nasuprotnim sjedištima, gdje i
najsramežljiviji počinju razgovor jednostavno stoga jer je neprirodno gledati čovjeka u lice i ne
razgovarati s njim, po svemu pripadaju jednome drugom vremenu, stoljećima udaljenom od onih
japanskih prometnih čuda što te dovedu na odredište dok
174
si kazao "to šiba". Okrenuti jedni drugima sjedimo ovdje kao oko kakvoga simboličkog ognjišta,
divaneći dokono i bez reda, studentarija i umirovljenici, sve nekakav svijet što nema pametnijeg posla i
kojemu se nikuda ne žuri. Još su najposlovnije od svih one žene iz sela po Zagori, što se u rano jutro
ukrcavaju s vrećama povrća za splitski Pazar, pa drijemaju na mokrom zelju pokraj vrata vagona, sve
u strahu da ih netko ne bi okrao.
Naši su vlakovi danas gotovo sablasna mjesta, zarobljeni još u onome dobu kada su obitelji putovale
uz popust ovjeren u poduzećima, famozni K-15, kada su putne karte bile dimenzija pločica domina,
smećkasti, crveni ili plavi kartončići što bi ih kondukter, šeretski namigujući gos-pođicama, suvereno
deflorirao bušilicom, kada su na zrcalima iznad glava putnika stajale crno-bijele fotografije graditeljske
baštine bivše države — zidine Dubrovnika, manastir Studenica, bijeli minaret džamije u Počitelju... —
kada bi se na Unskoj pruzi, negdje oko Bihaća, nedjeljom navečer vagon natiskao sirotim bosanskim
šljakeri-ma koji su sutradan ujutro morali osvanuti na nekom slovenskom gradilištu...
Po svemu, možda bi se moglo čak i kazati kako je željeznica u nas socijalisitčki relikt. Sjećate se,
uostalom, kako je bivši politički sustav držao do njih, smatrao ih prestižnim, opjevavao dionice pruge i
tjerao mladost da se lopata između Samca i Sarajeva, Brčkog i Banovića, Beograda i Bara... Vlakovi i
pruge, u svojoj determiniranosti između točke A i točke B, bili su prava ilustracija toga sustava koji je
grabio, ili makar smatrao da grabi, iz nečega u nešto, iz mračne prošlosti u svijetlu budućnost, svijet je
imao cilj utjelovljen u cvjetnom slavoluku ispod kojega bi savezni guzonja u tamnome odijelu svečano
prerezao vrpcu pa poljubio pionirku što mu je donijela kitu crvenih karanfila.
175
Bio je to, naravno, neslobodan svijet, kako je već teško oćutjeti slobodu ako si determiniran između
toče A i točke B, no bilo je to dobro vrijeme za željeznice koje danas više ne funkcioniraju čak ni kao
metafora. Željezničari štrajkaju? Pa što onda. Darko Rundek bi kazao:
Bolje je da odete, prilike su nove, Ulozi u povijesti došao je kraj. U pola četiri ujutro sa perona pet
Radnička klasa odlazi u raj.
176
Rajska ptica starosti
Bio je nekoć u Japanu, gledao sam to u jednome filmu, običaj da starce, kad ovi više nisu za motike,
njihovi potomci nose na planinu da tamo umru od gladi i studeni. Sinovi skontaju, ili ih pak njihove
žene upozore na to, da je šaka riže što je starina svaki dan pohlepno pojede upravo bačena hrana,
domundavaju se u po glasa neko vrijeme u kutu mračno gledajući svoju promašenu investiciju kako
senilno klima glavom, ajmo, dida, obuvaj gojzerice! Dida se, naravno, toliko mu je pameti još ostalo,
otima, glumi da nije još vrijeme, još bi on mogao potegnuti, evo, gledajte ga, skinuo se u atletsku maju
pa radi sklekove, nacijepao drva, donio vode, zove unuke da mu dođu pipnuti mišiće. Ali, nema tu
pomoći: kad ti je jednom došao dan za obuvanje gojzerica, neće te više dragi bog spasiti. "Idemo,
djedice", kaže jedan od nezahvalnih sinova smijuckajući se lukavo, "idemo se u planinu malo
prošetati... Malo na visinske pripreme... He, he, he... Ko nogometaši..." I uhvati on oca krkećki, začudi
se kad se stari — mamu mu njegovu lupešku! — toliko udebljao, pa ga sve stenjući i sopćući odnese
uzbrdo, gore ga ostavi pod nekakvim kamenom pravdajući se da ide malo dalje
177
isprazniti mjehur, a onda stade bježati cereći se isprva potiho, da bi, kada je već odmakao dovoljno da
ga otac više ne može čuti, prasnuo u grohotan, oslobađajući kikot Dida ostade u planini, smrzutih
brkova, nujno gledajući krupne pahulje
Pomislite kako je nečovječno bilo društvo koje se tako odnosilo prema svojim najstarijim članovima i
kako smo samo sretni što smo se rodili koju stotinicu ljeta poslije Život nam je lak, od kolijevke pa do
groba više i ne znaš koje bi doba izdvojio kao najljepše Bože sačuvaj da bi danas netko nosio djeda u
planinu tu su država i Mirovinski fond da se pobrinu za starca Imate li problema, samo nazovite
Damira Zonća Ne skanjujte se, on stalno telefonira u samo godinu dana ovi iz Mirovinskog fonda nabili
su pola milijuna kuna računa samo na mobitelima "Alo, debeli", kažite mu prisno "Slušaj, možeš li
skočiti ovih dana do mene-' Moja baba je u pitanju Kako šta ćeš ti s mojom babom' Pa to je tvoj posao,
čovječe1 Uprti je na leđa i nosi na Velebit'"
Doista, kada vidite umirovljenike kako umotani u rite čeznutljivo pilje u izloge sa suhomesnatom
robom, čini vam se da bi ih država mogla još samo potrpati u autobuse pa odnijeti na Velebit i
poslagati u snijegu oko televizijskog repetitora na Ćelavcu Ih da legaliziramo eutanaziju pa ponudimo
azil i državljanstvo kontroverz-nome Jacku Kevorkianu, 'doktoru smrti' To je valjda jedini logičan
završetak ovoga sramnog trenda u kojemu su mirovine iz mjeseca u mjesec sve neredovitije i miz-
ernije, u državi koja zavlači te jadne ljude unatoč odluci Ustavnoga suda, gdje voditelji televizijskog
dnevnika, koji su od svih uvjeta koje moraju ispuniti za svoj posao naučili tek se uredno obrijati, samu
isplatu mirovina doživljavaju kao prvorazrednu vijest Nedavno je Zlatko Mateša iz-
178
javio da Vlada nije prekršila zakon, jer da u zakonu ne stoji točan datum kada bi se mirovine morale
isplaćivati Zdrav cinizam na to bi mu vjerojatno odgovorio da u zakonu jednako tako ne stoji ni to da bi
prvi čovjek Vlade trebao biti idiot No, komu je još do cinizma
Civilizacija se u stručnoj literaturi različito definira, za nas ovdje bitno je ono zdravorazumsko,
svakodnevno tumačenje koje civiliziranim naziva to da se u čamce za spašavanje prvi ukrcavaju žene
i djeca, a da u sredstvima javnoga prometa valja ustupiti mjesto trudnicama i invalidima Mjera
civiliziranosti jednoga društva, dakle, mjeri se prema njegovoj spremnosti da zaštiti nemoćne
civilizirani su sućutni i s tuljanima, a necivilizirane nije briga ni za paraplegičare Kada iz ove optike
procjenjujete hrvatsku vlast i kada vidite što je ona u stanju napraviti umirovljenicima, počnete ozbiljno
dvojiti da bi neki od tih subjekata bih u stanju pod okriljem noći dočekati nekoga bez noge u portunu i
izlemati ga njegovom vlastitom štakom
To je jedna strana ove priče Druga je, naravno, ona množina umirovljenika svih dobi koji su Republiku
Hrvatsku učinili zemljom s valjda najvećim postotkom radno pasivnog stanovništva u cijelome svemiru
Kako su već menadžerske kredite dobivali oni sa četiri razreda pučke, mudrijaši kojima je vrhunac
poslovne okretnosti bio za kikiriki rasprodati imovinu poduzeća, a njihove radnike velikodušno poslati u
invalidsku mirovinu makar s dijagnozom alergije na mačju dlaku, najezda novopečenih umirovljenika u
nas mogla bi se usporediti tek sa starozavjetnim prizorima najezdi skakavaca i žaba
Nedavno sam čuo da umirovljenika ima čak i medu aktivnim nogometašima u jednome drugohgašu iz
Dalmatinske zagore, primjerice, nastupaju dvojica što su radi-
179
la na nekoć golemom poljoprivrednom dobru koje je u međuvremenu, čarolijom pretvorbe, postalo
drek na šibici. Zamislite, sada, molim vas, taj par, de facto invalida, kako se pod stare dane — obojici
je trideset i neka! — mora sramotiti u kratkim hlačicama i štucnama. Kako od njih očekivati da pruže
dobru partiju, ako im nije došlo sto kuna dodatka? Kako je to neugodno kada se s tribina čuje:
"Aaaaaajmo, didaaaa!" Pa se onda u Hrvatskom nogo-metnome savezu čude da svijet više ne dolazi
na utakmice.
Užasno je sve to. Kada pomislite da je cijela jedna generacija hrvatskog radništva, ljudi koji su još u
snazi, koji bi još barem dvadeset godina mogli davati najbolje od sebe, nepromišljeno i bespovratno
upropaštena izmišljenim mirovinama. Tko će te ljude sutra vratiti u tvorničke hale i na traktore i tko od
njih može očekivati da ponovno rade od sedam do tri čak i kada bi ih uspio vratiti?! Ako mene pitate, to
je najčvršći jamac naše jadne budućnosti ma tko sutra došao na vlast. Bog jokin nas neće spasit! Jer,
čemu se mi imamo prava nadati i kao narod, i kao država, i kao tisućljetna uljudba, i kao gospodarsko
čudo, i kao predziđe kršćanstva, i kao čimbenik sigurnosti u regiji i u svakome drugom smislu, kada se
uopće ne drži ponižavajućim, dapače, društveno je apsolutno prihvatljivo imati četrdeset godina, dvije
ruke, dvije noge i trideset i dva zuba u glavi, a povazdan ležati na kauču i čekati poštara s mirovinom.
Neki će od korica do korica iščitati cijele tomove medicinskih enciklopedija u potrazi za prikladnom
bolesti samo da im se takvo što dogodi.
Jer, čovjek se uglavnom ne buni kada ga proglase invalidom, njemu je to super, to što su ga
nepotrebno učinili radno nesposobnim on doživljava činom osobite
180
državne milosti, dobivanje papira o umirovljenju smatra blistavim vrhuncem svoje prepredenosti. Sada
će se on već snaći, malo će švercati cigarete ili postavljati na crno pločice u kupaonicama, oni s
"trajnim oštećenjem liga-menata" istovarivat će vreće cementa, uglavnom nezainteresirani za sve što
se događa u društvu, ravnodušni i na pravdu i na krivdu.
Kako su, uostalom, oni u mirovini, od njih se očekuje da budu kuš i oni se toga drže. To je, valjda,
jedino zajedničko objema kategorijama umirovljenika, i onima koji su to postali nakon četrdeset godina
radnoga staža i onima koji su to kupili nakon jedva toliko godina života: to da su oni ucijenjeni,
stavljeni pred svršen čin. Starima se to dogodilo jer se njihov život sam približava svome svršenome
činu, a ovi mlađi su sami sebi zakuhali. I pravo im bilo.
181
Ure i nevere
Ako već niste amiš koji upreže konje, kuha na drva i svečeri sriče psalme na žišku čađave petrolejke,
možete samo nemoćno gledati kako u jednolikom ubrzanom gibanju potrošačke civilizacije stvari sve
brže stare i gomilaju se na smeću. Ne stignete ih ni upoznati, a kamoli se intimizi-rati s njima, a one
već vire iz kontejnera na dnu ulice, nepotrebne i zaboravljene, zanimljive još samo onim šašavim
penzionerima što skupljaju vijke i vade gumice iz starih slavina, uvjereni kako je cijeli svijet poludio od
obijesti. Što vjerojatno i jest. Pomislite, uostalom, kako će jednoga dana vašem djetetu biti čudesno
otkriće da su se svojedobno satovi navijali, kišobrani popravljali, upaljači punili, a muškarci cijeli život
brijali jednom britvom.
No, to je manje zanimljiv dio ove priče, puno ozbiljnije i sudbonosnije u ovome jest to da ako se stvari
tako brzo odbacuju i zaboravalju, što će na posljetku ostati i od nas samih? Ako je već sve vaše
završilo u kontejneru, kao potomstvo smatra nepotrebnim i suvišnim predmete koje ste vi nekoć
koristili i oko kojih još uvijek svijetli aura vašega života, po čemu se onda smijete nadati da će vas
zadržati u vedro] uspomeni? U ono doba kada su se stvari
182
manje habale i svijet bio sporiji, bilo je lako. Ostaviš, na primjer, sat svome sinu, pa ga onda ovaj
jednom svečano uruči svome sinu, potom sat naslijedi sin sina tvoga sina i sve tako do ne znam
kojega koljena, ura s ugraviranom lokomotivom na srebrnom poklopcu sitno otkucava i javno i
privatno, u kontinuitetu našega zajedničkog vremena i jedne sasvim intimne obiteljske tradicije.
Ručni je sat nekada bio jedan za cijeli život, pa već prema tome vrlo osoban predmet, obično
najvrjednije što je čovjek imao od pokretnina. Pomno se navijao i u kupaonici pažljivo odlagao na
porculanskoj ladici ispod zrcala kada bi se prale ruke: "Pričuvaj mi sat", upozorili bi nekoga, samo
iznimnog bliskog i povjerljivog, na plaži, a isti je slučaj bio i kod uličnih ili birtijskih tučnjava. Prije nego
bi tipa razvalili krošeom, džentlmenski je bilo pričekati da ovaj skine uru sa zapešća i pohrani je kod
sekundanta: ako se već i spremate napraviti totalku na nečijoj njušci, vi, dakako, ne želite oštetiti
njegova malodobnog, ni krivog ni dužnog, sina, koji će jednom naslijediti očevu omegu.
Spominjanje sinova i samo sinova u ovome, naravno, nije mogući patrijarhalni nazor i sklonost spolnoj
diskriminaciji kod autora ovog napisa, već je bilo posve isključeno da bi kći mogla naslijediti očev sat,
kako je već, usudio bih se kazati, u poretku toga svijeta bilo ugrađeno da se ručni satovi dijele na
velike i razmetljive muške i sićušne diskretne urice dimenzija malo većeg madeža na gracilnim
ženskim zapešćima. Muška dominacija očitovala se tako i u urarskoj industriji i modi. Bilo je u tome
nekoga reda, zacmizdrio bi ovdje netko konzervativniji, baš kao što se nekada znao i red s navijanjem
satova. Uvijek u isto doba, obično u pidžami pred počinak, sjedeći na postelji, kao posljednja stvar
koju ćeš učiniti prije nego se ispružiš pod jor-gan-planinom, u svečanom građanskom ritualu
obilježavao
183
se završetak jednoga dana i čovjek se pripremao za onaj sutrašnji, kao da produžavanjem rada
satnog mehanizma želi produžiti i vlastiti život, i kao da bi umro u snu da se u noći zaustave kazaljke
njegove ure. Jedan... dva... tri... četiri... brojao bi gospodin sneno vrteći kotačić, a već na pet... šest...
sedam... osam... na jastuku bi sklopljenih očiju brojao ovce. Tiho kuckajući na kantunalu sat s
posvetom radničkog savjeta bdio bi nad njegovim mirom.
Sat je u to vrijeme bio nekako nemoćniji, upućen na onoga tko ga nosi koliko i čovjek na njega.
Današnje baterijske, vodootporne ure su više ili manje nezavisne od vas, da vas pokopaju s takvim
jednim satom, on bi još dugo kuckao iz lakirane jelove kasete, fluorescentne kazaljke možda bi još
mjesecima, dolje u mraku i vlazi, plašile crve kojima je dopalo recikliranje vašega štovanog lesa. Stari
ručni sat na navijanje, međutim, odano bi se zaustavio, kao oni psi što skapaju na grobu svojega
gospodara, razlabavljene opruge, malo za vama. Naravno, ako ga u međuvremenu ne bi počeo
navijati vaš sin.
Kako su se izmjenjivale godine i generacije ti satovi izgre-banih stakalaca pomalo bi počinjali kasniti, ili
žuriti, naizmjence i žuriti i kasniti, postajali bi mušičavi baš kao starija čeljad, a vlasnici bi se, obzirni
prema njihovoj dobi, usklađivali s njima i tek bi dnevno, kod navijanja, izvukli kotačić i kazaljke
ponovno namjestili na onaj naš zajednički i općeprihvaćeni, srednjoeuropski standard. Toga ima još i
danas, premda rjeđe. Zaustavite, na primjer, nekoga penzionera na ulici da ga upitate koja je ura, a on
pogleda na sat i reče: "Tri i dvadeset", makar se na satu lijepo vidi kako je dva manje pet. "Ali,
kako...?" čudite se vi pokazujući na kazaljke, a stari odmahuje rukom. "Pusti ti njega", kaže stari, kao
da je ura na izlizanom remenu upravo njegova senilna gospođa s kojom još samo on može izaći na
kraj.
184
Satovi su u međuvremenu prestali biti osobni pa čak i spolno obilježeni, u životu ćete ih promijeniti
najmanje deset. Makar se sada tako čini, jer nas ne bi začudilo da će, dvadeset godina kasnije, kada
se potrošačka histerija još bješnje zahukta, broj satova po ljudskom vijeku porasti i do pedeset. Sve ih,
dakako, ne možete ostaviti potomstvu, osim ako baš niste dobrostojeći građanin Ujedinjenih Arapskih
Emirata pa sa svakom od svojih sedamnaest žena imate po troje djece. Osim toga, što će vašim
nasljednicima ti vaši satovi, pa i oni će do svoje dvadesete promijeniti tucet tih jeftinih plastičnih ura,
bezobzirno ih odbacujući i kupujući nove, a da se nisu ni upoznali, a kamoli srodili s onim starima.
A najluđe je kako su današnji satovi točni, tako uniformno točni da domalo više nitko neće razumjeti
zašto je Lee Marvin dvanaestorici žigosanih rekao: "Da uskladimo satove." Barem se meni tako čini,
jer više i ne pamtim da sam čuo gdje nekome sat žuri ili kasni tri ili pet minuta. Štoviše, dogodi mi se
povremeno i da naletim na kakvoga fanatika koji mi prije Dnevnika usplahireno pokazuje i viče
"Gledaj! Gledaj!" kako je njegova sekundar-ka skladna s onom televizijskom. Sretan čovjek, Mirjana
Hrga mu ne može pobjeći.
I više nitko ne zaokružuje vrijeme, odoka ti, recimo, u sedam i sedamnaest kaže sedam i kvarat. Ne,
on će uvijek kazati sedam i sedamnaest i to će doista uvijek biti sedam i sedamnaest, premda vi već
pomalo priželjkujete da je pogriješio, da se napokon otkrije nekakva napuklina u toj okrutnoj civilizaciji
koja jednoliko ubrzano odbacuje i zaboravlja stvari. Ide vam to više na živce i baš ste se uželjeli onoga
vremena kada svijet nije tako žurio i kada su i satovi, čini se, malo sporije otkucavali.
185
Smeće moje, i ja bih te brala
Postoje one kante za smeće s pedalom kao kod glasovira dolje pritisneš, gore poskoči poklopac Prava
je šteta što je ostalo neupamćeno cijenjeno ime vizionara koji je tim sjajnim izumom zadužio
čovječanstvo Ako mene pitate, neimar koji je ljude oslobodio ropskoga saginjanja u činu bacanja
škovaca svakako zaslužuje enciklopedijsku jedinicu, poprsje u parku, spomen-ploču na rodnoj kući,
ako ne i biografski film s naslovom Gospodo, moje su ruke ciste Premda, za pravo reći, te papučice
nikada ne funkcioniraju Gdjekad se uz rub kante nakupi neobično ljepljiva smjesa od svih onih masti i
ugljikohidrata iz otpada pa se poklopac teško odvaja No to se događa samo iznimno rijetko
Neotvaranje ovih kanti s pedalama, naime, obično je potpuna misterija na izgled sve štima, ali glupi
poklopac, pa da ga rodom rođenim kumiš, ne mrda Čovjek gazi i gazi po papučici, oznojio se kao
desetobojac i proklinje, ali kanta čvrsto drži linije obrane i ne uzvraća na provokacije neprijatelja
Iskajuci pomoć, jednom sam zgodom sve to ispnpovjedio znancu stručnjaku, tip je znanstveni asistent
na kolegiju mehanike na jednome tehničkom fakultetu A on me je vrlo pomno saslušao pa bez riječi
186
poveo na balkon do svoje kante "Isti slučaj", kazao je rezignirano pokazujući na čudovište s pedalom
Nakon svega, gotovo da sam sklon povjerovati da nas kanta za otpatke u ovakvim prilikama želi
upozoriti Kao da u svemu tome postoji nekakva viša inteligencija koja te poziva da razmisliš prije
negoli se zauvijek odrekneš neke stvari, baš kao kompjutori kada vas nakon zapovjedi delete upravo
očinski zabrinuto pitaju Are you sure you want to send 'krptna doć to the Recjde Bin ? Možda će vam
to ipak, tko zna zašto, još zatrebati5 Doista, koliko smo se samo puta pokajali zbog svoje temeljitosti u
pražnjenju ormara i ladica Baciš, a da i ne promisliš, sve što ti dođe pod ruku dijamantni prsten,
lutrijski listić, krštenicu, ortački ugovor, Orden zasluga za narod sa srebrnim vijencem, partijsku
knjižicu, kontaktne leće, periku i još se nisi ni snašao, a stvar se već kotrlja u smetlarskom kamionu na
putu u pakao Karepovca
U ovim stvarima možda je najmudrije poslušati stariji svijet Znate već one djedove što rastavljaju
neispravne tranzistore, iz odbačenih slavina vade gumice i još uvijek čuvaju sve svoje žilete još od
vremena Bnjunskog plenuma, ih one bakice koje po ćoškovima gomilaju staklenu ambalažu i prazne
kutijice od lijekova Vjerojatno ni u čemu drugome nije tako očito nerazumijevanje između generacija u
jednome kućanstvu kao u onim svađama oko toga što jest ili nije smeće Vi biste bacili i Panasomcov
video s četiri glave, a djedica ne da ni crno-bijeli Ei-Niš televizor, žena bi se riješila lanjskih cipela, a
baba zaključava svoju vjenčanicu I to je jedan strahoviti sraz volja koji se, od slučaja do slučaja,
različito okončava Katkad potomstvo po danu baca, a starčad pod okriljem noći obilazi kontejnere,
skuplja stvari i vraća ih u kuću, a katkad se bome, ako je dida strog, onako zajeban tip, i mlađi
187
moraju skrivati pa jedno drugome poslije večere zavjerenički namiguju sve iščekujući kada će začuti
hrkanje iz roditeljske spavaonice. Znam tako za jedan mlađi bračni par koji je sve do ponoći čekao da
baka odgleda Motrišta, pa se iskrao da baci stari usisivač, pa naišla policijska patrola, a oni bez
ikakvih dokumenata, i sve do jutra morali objašnjavati kako nisu narkomani što rasprodaju stvari iz
kuće.
Lako je razumjeti zašto stariji čuvaju očito nepotrebno: oni zapravo čuvaju svoj način života i svoj,
usudio bih se kazati, svjetonazor, u stvarima koje bismo mi hit-nuli u otpad i oni su sami ugrađeni
dijelom svoje egzistencije, pa ako je suvišan oronuli kauč, njegov se prvi vlasnik ima pravo naći
osobno uvrijeđenim da vi zapravo i njega samoga smatrate suvišnim. No, to mi se čini nekako
prelakim odgovorom na zagonetku glodarskog instinkta naših praotaca. Ono što se meni ovdje čini
puno bit-nijim jest primijetiti kako je za nas smeće zapravo, ma kako to čudno zvučalo, pojava novijega
datuma. Škovace su, naime, u prvome redu urbani fenomen. Plastičnu dvoli-trenku, primjerice, u
gradu možete samo baciti, na selu ona još uvijek služi za vino ili mlijeko, kore lubenica u gradu su
niškoristi, na selima ih veselo grickaju praščići, kredenac iz kužine ovdje se pomlađuje u konobi,
istanjenom dekom makar ćeš zagrnuti mlado tele, dok stara perilica nekome u Splitu stvara muku, u
Muću se na njezinu elektromotoru još dugo vrte janjci.
Smeće je možda najsnažnije obilježje urbanog, potrošačkog društva, razmetnoga obilja koje proizvodi
još samo otpad. A takav način života nas je iznenada snašao, smeće koje se odjednom stalo gomilati
uokolo zateklo nas je nespremne. Ne znam, možda bi u nas sve bilo jednako kao da socijalizma
nikada nije ni bilo, da društvo nije
188
panično, gdjekad i nasilno urbanizirano, ali je fakat da smo malko prebrzo shvatili da nije smrtni grijeh
baciti komad kruha. Moja će baka, recimo, cmoknuti svaki komad koji baci, a bacit će ga suznoga oka
i tek kad je upozorimo: "Pomalo, baba, udavit ćeš se tolikim kruhom."
Kako smo se već našli zatečeni smećem, nismo uspjeli ni izgraditi nekakav normalan odnos s njim.
Sto je valjda najočitije kada se zaputite našom Magistralom: najljepše more na svijetu oplakuje obalu
zatrpanu milijunima tona građevinskog otpada sporadično načičkanog starim štednjacima i frižiderima.
O nekakvome prikladnijem, higijenskijem rješavanju odlagališta otpada mi smo počeli razmišljati — i
samo razmišljati! — već kada su se ona maligno proširila sve do predgrađa, a spalionicama smeća na
posljetku će nas valjda donirati gosti iz svemira. A valja imati zdrav i odgovoran odnos prema smeću i
ne možete ga samo izbaciti na ulicu: koliko se god stidjeli toga, vi ste to napravili i morate priznati
očinstvo i sve što s tim ide.
Kante koje se otvaraju pritiskom na pedalu kako bi ruke bile slobodne smišljene su da biste se što
manje petljali sa škovacama. U novogradnjama postoje čak i otvori na stubištima koji vam
omogućavaju da čak s dvanaestog kata bacite svoju crnu vreću pa da ona niz cijev klizne do
kontejnera u prizemlju. Smetlarski kamioni kruže gradom u zoru, kada većina nas još spava snom
pravednika. Ne bih znao ni jedan razuman razlog zašto se to događa baš u zoru, a ne, primjerice, u
jedan poslije podne. Jedino što je ovdje logično i uvjerljivo jest to da je cijela ta stvar s otpadom tako
fino uređena da vi i ne znate što se s njim događa, nego on tiho i netragom nestane iz vaših života kao
nekakva zla savjest. Što je, naravno, pogrešno.
Možda najvrjednija tekovina ekologije, tog posljednjeg velikog sustava ideja, jest to da je osvijestila
čovjeka u
189
tom čudnom odnosu, natjerala ga da malo protrese kantu i sama sebe zapita je li se možda prebrzo
odrekao nečega, zar je već došlo vrijeme da se neka stvar baci i zaboravi. Jer valja se suočiti s tim
smećem, sa svakim smećem: od staklenke kiselih krastavaca do Ahmića.
Što bi rekla ona djeca što pišu Modroj lasti: nadam se da ovo moje pismo neće završiti u košu.
190
Premijere s groblja
Premda je to bilo razmjerno rijetko, gdjekad bi me ipak istukli, pače i isprebijali kao vola u kupusu.
Jedne od epo-halnijih dječjih batina koje sam fasovao vjerojatno su bile onda kada sam svojega
mlađeg bracu umalo usmrtio indijanskom kamenom sjekirom domaće izrade. Kako možete i naslutiti,
nisam baš bio pohvaljen zbog valjano načinjenog tomahaivka, upravo suprotno, Bik Koji Sjedi neko
vrijeme nije sjedio, veliki poglavica iz trećeg a zauvijek će pamtiti dan kada se barem njegova
stražnjica smjela smatrati stražnjicom jednoga ponosnog crveno-košca. Uistinu, ako vam otac baš nije
bio alkoholičar ili nekakav patološki tip koji vas je zlostavljao, batine obično idu u red vedrijih
uspomena iz djetinjstva. Nalemaju vas, potjeraju u postelju i vi se zavučete pod pokrivače i cmizdrite. I
to je prekrasan doživljaj, neizmjerno uživate u svakoj suzi i poželite da nikada ne prestanu teći, a kada
napokon prestanu, čak se i trudite produžiti tu divotu pa neko vrijeme jecate uprazno, sve dok ne
shvatite da to ipak nije to.
Za trajanje te krasne tuge nevini će dječji um valjda neizbježno poželjeti vlastitu srnrt. Svi smo to radili
u djet-
191
injstvu zbog nečega su vas kaznili i uplakali, a vi im se osvećujete u svojoj mašti zamišljajući kako ste
umrli Neka će djeca pritom do posljednjeg detalja zamisliti vlastiti sprovod s vijencima i svijećama,
uplakanom rodbinom, limenom glazbom, svećenikom i ministrantima I kako su već roditelji kaznili njih,
oni kažnjavaju svoje roditelje maštajući kako starci cmizdre na njihovu odru, pjene i grcaju,
onesvješćuju se od tuge i ruše po bijelom sanduku s njihovim malim, beživotnim tijelom "Oprosti mi,
sine", vapi tata kroz jecaje, "oprosti mi što sam te nalemao zat'o što si brata umalo dokrajčio
tomabaivkom1" I taj je prizor tako dirljiv da i vi koji ga zamišljate počinjete plakati zajedno sa svojim
ocem — premda vam, naravno, ne pada na pamet da mu date oprost za one batine — i na posljetku
vam bude žao što ste umrli i što sve to ne možete vidjeti To je točka u kojoj se ova igra prekida kada
spoznate paradoks da ne možete biti na vlastitome sprovodu, vaša se tuga pomalo počinje gasiti i vi
se vraćate u stvarnost Neko ćete vrijeme možda pokušati nastaviti i jecati uprazno, ali, kako smo već
kazali, to više nije to, doviđenja do idućeg umiranja
Onda jednoga dana stasate za prednji sic u autu i pomalo prestanete s tim, ta vam stvar postane
smiješna, čak se i zastidite kako ste zamišljali vlastitu smrt Normalan, odrastao čovjek ne misli o
takvim budalaštinama zašto bi sam sebe razveseljavao prizorima vlastita sprovoda kod toliko
privlačnijih i opipljivijih zadovoljstava, kod žena i dobre hrane, biljara, prijateljstva, buđenja pored
svojega djeteta I tako vi guštate u tim novim radostima već pomalo zaboravivši onu davnu radost
plakanja ispod pokrivača
Ali vrijeme ide skok na skok, štono bi kazao stan Senoa, i vec ste u trećoj životnoj dobi, žene su vam
sve nedostup-
192
I
nije, a na dobru hranu stavljen je liječnički veto, prijatelji pobolijevaju i umiru, smrt postaje sve
neumitnija I tada vam se stara navada pomalo vraća, počinjete gnjaviti najbliže svojim umiranjem
Najbolje da ja umrem, nikome više ne trebam, kažu starci kada ih uvrijedite u namjeri da vas kazne,
da u vas izazovu grižnju savjesti što niste bih dobri prema njima, što je zapravo obrambeni
mehanizam jednak onome u djeteta koje je fasovalo batine
Hedonistički je krug života tako zatvoren, čovjeku je ostala jedino radost zamišljanja smrti, samo što
se kod djeteta ona javlja zato jer ono za druge radosti još ne zna, dok stariji svijet shvaća da je za
neka drukčija veselja već prekasno U oba slučaja pozivanje na vlastitu smrt i sprovod zapravo je
oružje nemoćnih, sam život je jedino čime vas mala djeca i jako stan ljudi mogu ucijeniti, ma koliko to
vama neozbiljno zvučalo Dobro, mala djeca tu nisu osobitno bitna, ali svakako saslušajte svoga didu
kada se počne groziti takvim stvarima, a ako doista volite svoju baku, ispunite sve njezine želje, sve
scenografske, kostimografske i re-kviziterske zahtjeve koje traži njezin sprovod, ta glamurozna
kazališna predstava što se izvodi samo prem-ljerno Gdjekad je to najviše što možete napraviti za
staroga čovjeka, pa ako on hoće limenu glazbu, vi napravite međunarodnu smotru orkestara limene
glazbe, ako bi želio veliki lijepi spomenik, vi dajte sagraditi tako golem da bi svijet mogao pomisliti da
je meteor pao na groblje Neki starci toliko pričaju o tome da im potomstvo vec strahuje da bi im u
slučaju da, ne dao Bog, nekako zeznu stvar u ukopu, tatin duh mogao dolaziti u snove i grintati da
kako si mogao, kopile jedno nezahvalno, kupiti onaj ružni crni sanduk bez zlatnih ukrasa, pa ona
ovohcna osmrtnica bez slike u novinama, pa oni vijenci, one vijence si sigurno dobio po staroj cijeni
193
No, i mimo ovoga, mimo interesa koje za njih pokazuju njihovi glavni akteri, sprovodi su od iznimna
značenja za cijelu zajednicu. Ima ih medu nama koji bi radije propustili janjetinu nego sprovod, pa
makar se radilo o čovjeku s kojim su bili samo na dobar dan. Za njih je to prvorazredan društveni
događaj, koračaju dostojanstveno u povorci i sa susjedom šaptom divane o automobilima, obrezivanju
lozja ili tuđim porocima sve se osvrćući koliko se svijeta skupilo. Pa ako ih je mnogo u žalobnoj
povorci, onda kažu kako je bio lijep sprovod. Prošle subote bio jedan baš lip sprovod, kažu, umro
jedan mladi čovik, došla mu čila županija. Zvuči apsurdno, upravo morbidno apsurdno sve ovo, ali
tako je samo na prvi pogled: svijet u stvari ima pravo, sprovodi su lijepi, oni su, za pravo reći,
najčovječnija pojava na svijetu. Nikada nitko od nas neće biti tako drag i plemenit kao onda kada već
bude pokojni. Nekakvoga mafijaša, primjerice, usmrte s nekoliko dobro usmjerenih i za društvo
svakako korisnih hitaca, a njegova mu obitelj i prijatelji daju po novinama osmrtnice gdje se ljiljan bijeli
rimuje sa život cijeli. A to što je lirska dušica običavala za doručak namjernicima razvaljivati lubanje
drškom pištolja, to nikomu ništa, o mrtvima sve najbolje, makar pritom i krivotvorili njihov lik i djelo.
Kod sprovoda sve mora biti lijepo i veličajno, sprovod je uvijek veći od života. Andy Warhol
svojedobno je kazao da će u budućnosti svi imati svojih pet minuta slave, no za to uopće ne trebamo
čekati budućnost. Još od osvita civilizacija za to je potrebno samo umrijeti, jer svi smo mi zvijezde na
polaganju vlastitog lijesa u četvrtastu rupu od ilovače. Zapravo najprikladnija definicija ove pojave jest
kult ličnosti: ono što se predsjednicima država za rođendane događa na stadionima ili u kazališnim
194
dvoranama, običnom se čovjeku dogodi samo kada <><l.i| ne. Kada nas pokapaju, svaki je od nas i
Hajle Sehi.sijt Kim II Sung, i Josif Visanonović Staljin, i Juan Pcion i Mao i Franco. Što zapravo i nije
nekakva velika šteta tip je umro i nema straha da bi se mogao umisliti takvim pretjerivanjem pa
skromno predložiti da, eto, zašto ne l>i obnovili njegovu rodnu kuću, obilježili je spomen-plounu pa
organizirali posjete pionira i omladine.
Kabriolet iza ugla
pogovor
I
Dokle god Čovjek živi, postoje barem matematički izgledi da će jednom, recimo, voziti crveni kabriolet,
stanovati u luksuznoj vili s bazenom, vlastitim jetom obilaziti egzotične predjele, spavati u hotelima s
pet-šest zvjezdica, i to, naravno, ne sam nego u društvu raspusne blondinke Šanse za takav rasplet
iznimno su male, pravo za reći - gotovo nikakve, ali u teoriji postoje Jer, čuda se ne događaju samo u
Lourdesu, Fatimi, Međugorju i Holly-woodu
Sjetite se, uostalom, Loto Lothara, onoga njemačkog sirotana koji je prije nekoliko godina poharao
nacionalnu lutrijsku blagajnu i preko noći postao milijuner Čovjek koji je svoju crijevnu floru
desetljećima uništavao obilnim porcijama bratwursta, sauerkrauta und kartoffla te cisternama piva i
schnapsa, nastavio je to činiti i nakon što je dospio na popis najbogatijih Nijemaca, ali se tada počeo
prežderavati i oblokavati u kudikamo skupljim restoranima Ucviljenu suprugu nadomjestio je desecima
ljepotica u nježnoj dobi, olovno nebo zavičaja sunčanim kanpskim svodom a lumpenproleterske
navade razmetljivim gestama kakve priliče pijanom parajhji
Nestašni Lothar brzo je platio danak vlastitoj neumjer-enosti becar odjeven u prestižne dizajnerske
krpice do pustio je da mu se jetra pretvori u bezoblični dronjak No
197
tragični epilog priče o njemačkom tranzicijskom čudu ne može dovesti u pitanje ocjenu kako svi mi,
baš poput Lothara, ipak imamo šansu da jednom, možda, uhvatimo Boga za bradu Ako u nadi nema
spasa, barem ima utjehe Crveni kabriolet možda nas čeka iza prvog ugla
Nema, međutim, toga bolida koji bi nas mogao vratiti u mladost Pred nama možda stoji blistava
budućnost, ali prošlost, ma kako šugava ona bila, više nam nitko ne može vratiti Ta spoznaja rađa u
čovjeku potrebu da pokuša konzervirati varljivo sjećanje na minula vremena i događaje Običan svijet
koji za olovkom poseže nerado i rijetko, uspomene će nastojati sačuvati pripovijedajući bližnjima
anegdote iz daleke prošlosti Spisateljska pak čeljad vlastiti će perfekt pokušati oživjeti sukladno boljim
običajima svojega zanata ispisujući svezak-dva memoara ili makar zbirku sentimentalnih feljtona
Takav pogled u retrovizor pisci obično bacaju na pragu jeseni života ih još kasnije Svijet oko nas mora
se temeljito promijeniti da bi pisanje o prošlosti imalo bilo kakvog smisla Na posljetku, i mi sami
moramo pretrpjeti štošta, da bismo se s čežnjom prisjećali prohujalih vremena Zanimljivo je, međutim,
da tu vrstu spisateljskog svrbeža u nas sve više osjećaju posve mladi autori Vidiš momčinu, tek je
navršio tridesetu, puca od zdravlja, bilježi - štono bi se reklo - rekordan broj močenja i ne pada mu na
pamet kapitulirati pred oltarom, a već je udario kukati za rajskom pticom mladosti Tomu se, međutim,
ipak nije čuditi Na ovim prostorima vrijeme se već odavna ne mjeri po ritmu što ga udara Geofizički
zavod, ono teče malo brže, pa valjda i ljudi brže sazrijevaju i stare
U minulih desetak godina malo je koji datum utekao časti da ga kakav zanesenjak ne proglasi
povijesnim Prilična je gnjavaža svakoga jutra buditi se s mišlju kako će, eto, i danas, najkasnije do
podneva, nešto sudbonosno i važno potresti zemlju Stvari bivaju još i gore kada shvatite da ćete
možda i do odlaska na onaj svijet uživati u privilegiji da vam se važna poglavlja povijesti zapliću i
198
rasplicu ispod prozora Od siline tih dramatičnih preokreta čovjeku se može zavrtjeti u glavi, on mora
pronaći kakav-takav oslonac, uhvatiti se za nešto čvrsto, pa makar to bila i olovka Pokušavajući
sačuvati vlastitu ravnotežu, Ante Tomić i nama je pomogao da ostanemo na zemlji
Istini za volju, sentimentalne ispovijedi i nostalgične bilješke zapremaju tek manji dio Smotre folklora
Teško se, međutim, oteti dojmu kako upravo ti dijelovi knjige u presudnoj mjeri određuju njezin duh
Čak i oni feljtoni koji se bave fenomenima novijega datuma, koji opisuju nedavna zbivanja i
mladodemokratske rituale, svoj puni smisao dobivaju u opreci s tekstovima koji nas vraćaju unatrag, u
dane mraka, odnosno dane ponosa i slave - svejedno Smotra folklora i jest dragocjena zato što
prokazuje svu besmislenost napora da se ritam naše svakod-nevice ugodi po taktu ove ih one
ideologije Folklor, pisan s navodnicima ili bez njih, tvrdoglavo preživljava i najveće društvene potrese i
kada se čini da je posvojio nove vrijednosti, on tek preoblikuje stare III, da parafraziramo onaj glasoviti
bosanski poučak, vi možete istjerati Hrvata iz ćevabdžinice, ali ćevabdžinicu iz Hrvata - nikada S tom
se činjenicom Tomić odavna pomirio Da bi s nekim podijelio terapeutske blagodati toga otkrića,
napisao je ovu knjigu Kada je sklopite, i vi ćete, zacijelo, ponoviti onaj njegov programatski usklik iz
naslova jedne kratke priče Život ima smisla'
Zato ne gubite vrijeme, izađite van, jer možda vas crveni kabriolet čeka iza prvog ugla
Ivica Ivanišević
199
Sadržaj
Domovina u ložnici
Kalasnjikov preko sindikata
Stemanje ulično obično
Karate Croate
Žudnja za trokutima
Tijelo je poruka
Na pričuvnoj adresi
Domaća kuhinja
Crni merak
Meso bez pedigrea
Bratstvo i svinjstvo
Kad jaganjci utihnu
Toalet iznad kukavičjeg gnijezda
Za Jaku pfemga
Kupovanje tuđe nesreće
Stan majstori
Taksimetar kvadratni
Gnjavimo po kućama
Stojin na kantunt glava u računu
Tajkuni i ljubavnici
Sedma kila
Davljenje sonetnim vijencem IO I
Znanje za plakanje I (Ni
Zubari i gresnici ............................................................... 111
Mala moćna muzika ..........................................................116
Das ist Walter ............................................................... 121
Dozvolite da se obratimo......................................................126
Hrvatska mitologija ...........................................................131
Kad servilni serviraju..........................................................135
Ča će mi Copacabana ........................................................ 140
Pričaju žene po brijačnicama ...............................................145
Kokice u mraku.................................................................. 150
Šaljivi kućni video .............................................................154
Vlada u sjeni..................................................................... 159
Idiotska noć........................................................................163
Igle, lokomotive i slično........................................................ 168
Kolodvorske lude..................................................................172
Rajska ptica starosti............................................................177
Ure i nevere........................................................................ 182
Smeće moje, i ja bih te brala................................................ 186
Premijere s groblja............................................................... 191
Pogovor Ivica lvanišević........................................................197