ANDY

WEIR

PROJEKT
SPASITELJ

s engleskoga prevela
Ana Briski Đurđevac

LUMEN
Izdavač
Lumen izdavaštvo, d. o. o.
Zagreb, Masarykova 28

Za izdavača
Martina Zužul

Urednica
Miroslava Vučić

Stručni recenzent
Dario Hrupec

Kreativna direktorica
Ana Marija Žužul

Dizajn naslovne stranice

Vanja Perković

Naslov izvornika
Project Hail Mary
Copyright © 2021 by Andy Weir
All rights reserved.
This translation published by arrangement with Ballantine Books, an
imprint of Random House, a division of Penguin Random House LLC.
© Lumen izdavaštvo d. o. o., Zagreb, 2021. za djelo prevedeno na hrvatski
jezik.
Ni jedan dio ove knjige ne smije se umnožavati, fotokopirati ni na bilo koji
način reproducirati bez nakladnikova pisanog dopuštenja.
Za Johna, Paula, Georgea i Ringa
 PRVO POGLAVLJE

»Koliko je dva plus dva?«

To mi pitanje ide na živce. Umoran sam. Ponovno zadrijemam.
Nakon nekoliko minuta evo ga opet.
»Koliko je dva plus dva?«
Tihi ženski glas potpuno je bez emocija, a izgovor je isti kao i prvi
put. To je glas računala. Maltretira me računalo. Sad mi još više ide na
živce.
»Pstmir«, kažem i iznenadim se. Namjeravao sam reći »Pusti me na
miru« — što je, prema mojem mišljenju, savršeno razumna reakcija - no
nisam to uspio izgovoriti.
»Netočno«, kaže mi računalo. »Koliko je dva plus dva?«
Moram početi eksperimentirati. Pokušat ću reći zdravo.
»Zvoo?« izgovorim.
»Netočno. Koliko je dva plus dva?«
Što se događa? Stvarno to želim znati, no nemam dovoljno
informacija na temelju kojih bih donio zaključke. Ništa ne vidim. Ne
čujem ništa osim računala. Ništa ne osjećam. Ne, to nije točno. Nešto
osjećam. Ležim. Na nečemu mekanom. Na krevetu.
Mislim da su mi oči zatvorene. To nije tako loše. Moram ih samo
otvoriti. Pokušam, no ništa se ne dogodi.
Zašto ne mogu otvoriti oči?
Otvori.
Ma daj... otvori!
Otvori, dovraga!
Aha! Nešto se mrdnulo. Vjeđe su mi zatreperile, osjetio sam to.
Otvori!
 Vjeđe mi se napokon rastvore, a mrežnicu mi zapeče blještava
svjetlost.
»Blme!« kažem i čistom snagom volje prisilim oči da se ne zatvore.
Sve je bijelo, u nijansama boli.
»Detektiram pokreti očiju«, kaže moja mučiteljica. »Koliko je dva
plus dva?«
Blještavilo se smanjuje. Oči mi se prilagođavaju. Polagano počnem
razaznavati oblike, no ništa još nema smisla. Da vidimo... mogu li
pomaknuti ruke? Ne.
Noge? Neće ići.
Ali usta mogu micati, ne? Izgovarao sam nešto. Naravno, to što sam
izgovarao nema nikakvog smisla, ali barem proizvodim zvukove.
»Črr.«
»Netočno. Koliko je dva plus dva?«
Oblici oko mene počinju dobivati smisao. Ležim na krevetu.
Čudnom, jajolikom krevetu.
Oko mene blistaju LED lampe. Na stropu su kamere, prate svaki moj
pokret. To je samo po sebi jezivo, no još me više brinu robotske ruke.
Sa stropa vise dvije ruke od brušena metala. Na kraju svake nalazi se
gomila alatki koje izgledaju kao da im je jedina svrha izbušiti nešto ili
nekoga. To mi se nimalo ne sviđa.
»Č...rrrr....«, kažem. Hoće li to biti dovoljno?
»Netočno. Koliko je dva plus dva?«
Dovraga. Skupim svu snagu volje i tijela. Počinje me hvatati panika.
Dobro. I to ću iskoristiti.
»Čeeetiriii«, napokon protisnem.
»Točno.«
Bogu hvala. Mogu govoriti. Donekle.
Uzdahnem s olakšanjem. Čekaj - upravo sam kontrolirao vlastiti dah.
Ponovno udahnem. Namjerno. Usta su mi bolna. Grlo me boli. Ali to je
moj bol. Imam kontrolu nad time.
Na licu mi je čvrsto priljubljena maska za kisik, spojena na cijev što
se pruža sve do mojeg zatiljka.
 Mogu li ustati?
Ne. Ali mogu malo pomaknuti glavu. Pogledam svoje tijelo. Gol
sam, no sva je sila cijevi koje izlaze iz mene. Imam jednu u svakoj ruci,
jednu u svakoj nozi, jedna mi je u »džentlmenskoj opremi«, a dvije su se
zavukle ispod mojih bedara. Pretpostavljam da je barem jedna od njih u
mojoj gospodskoj pozadini.
To sigurno nije dobro.
Usto sam i prekriven elektrodama. Onakvima kakve se lijepe za
EKG. Posvuda su. No dobro, barem nisu zabodene u kožu već su
zalijepljene.
»Ga...« protisnem pa pokušam ponovno. »Gdje sam?«
»Koliki je treći korijen iz osam?« upita računalo.
»Gdje sam?« ponovim. Ovoga mi je puta lakše.
»Netočno. Koliki je treći korijen iz osam?«
Duboko udahnem i polagano izgovorim. »Dva puta e na dva-i-pi.«
»Netočno. Koliki je treći korijen iz osam?«
Ali nije bilo netočno. Samo sam htio provjeriti koliko je pametno
računalo. Dobio sam odgovor - ne baš.
»Dva«, odgovorim.
»Točno.«
Čekam iduće pitanje, no čini se da je računalo zasad namireno.
Umoran sam. Opet zaspim.
***
Probudim se. Koliko sam dugo spavao? Vjerojatno je potrajalo jer se
napokon osjećam odmorno. Bez muke otvorim vjeđe, što je ozbiljan
napredak.
Pokušam micati prstima i uspije mi iz prve. Dobro. Sad stvarno
napredujem.
»Detektirano micanje ruke«, kaže računalo. »Ostanite ležati.«
»Što? Zašto...?«
 Robotske ruke obruše se na mene brzinom munje. Nisam se ni
snašao, a već su počupale većinu cijevi iz mene. Ništa nisam osjetio. Koža
mi je ionako, nekako, neosjetljiva.
Ostale su samo tri cijevi: infuzija u ruci, cijev tamo otraga i kateter.
A baš sam se ovih zadnjih najviše htio riješiti. No, dobro.
Podignem desnu ruku i pustim je da padne na krevet. Ponovim to i s
lijevom rukom. Dovraga, baš su teške. Pokušam opet s obje ruke. Vidim
čvrste mišiće na njima i sve to nema nikakvog smisla. Pretpostavljam da
sam bio ozbiljno bolestan i da sam već neko vrijeme u ovom krevetu. Pa
inače me ne bi privezali na sve te aparate, zar ne? Logičan je zaključak da
su mi i mišići trebali atrofirati.
Usto, gdje su liječnici? Zašto se ne čuju uobičajeni bolnički zvukovi?
I kakav je to krevet? Nije u obliku kvadrata nego je ovalan, a čini mi se i
da je pričvršćen za zid, a ne za pod.
»Izvadi...« Ostanem bez daha. Još sam prilično umoran. »Izvadi
cijevi...«
Računalo ne odgovara.
Opet nekoliko puta podignem ruke. Mičem nožnim prstima.
Definitivno mi je bolje.
Pomaknem gležnjeve. Sve radi kako treba. Podignem koljena. I noge
su mi u odličnoj formi. Mišići nisu kao u bodybuildera, ali svakako
izgledaju i više no zdravo za osobu koja bi trebala biti na rubu smrti. Ipak,
kad bolje razmislim, nisam baš ni siguran kako bi trebali izgledati.
Oslonim se dlanovima na krevet i odgurnem se. Trup mi se podigne.
Moći ću ustati! Moram uložiti svu svoju snagu, no ne odustajem. Krevet se
lagano zaljulja poda mnom. Definitivno nije riječ o običnom krevetu. Kako
dižem glavu, tako imam sve bolji pogled na uzglavlje i podnožje ovalnog
kreveta pričvršćenih za nekakve neobično debele kuke na zidu. Podsjeća
me na viseću ležaljku. Čudno.
Uspravio sam se i sada sjedim na cijevi u dupetu. Nije mi baš
najugodnije, no kome je ikad cijev u dupetu bila ugodna?
Sada imam još bolji pogled. Očigledno je da nisam u normalnoj
bolničkoj sobi. Zidovi izgledaju kao da su plastični, a soba je okrugla.
Oštra bijela svjetlost dopire od LED lampica u stropu.
 Za zidove su pričvršćena još dva kreveta nalik na viseće ležaljke, a u
svakome je po jedan pacijent. Kreveti su raspoređeni u trokut u čijem se
središtu nalaze Ručetine za maltretiranje što vise sa stropa. Tako se mogu
pobrinuti za sve nas, valjda. Ne vidim dobro svoje sustanare, utonuli su
duboko u ležajeve, kao i ja.
Nema vrata. Na jednome zidu nalaze se ljestve koje vode do...
grotla? Poklopac je okrugao i u sredini ima kolut za otvaranje koji služi
kao kvaka. Da, to je nekakvo grotlo. Kao u podmornici. Možda svi mi
bolujemo od neke zarazne bolesti? Možda smo u zračno nepropusnoj sobi
za karantenu? Na zidovima vidim nekoliko otvora za ventilaciju i osjećam
lagani propuh. Možda je ovo soba s kontroliranim uvjetima.
Spustim nogu preko ruba kreveta, a on se zanjiše. Robotske ruke
jurnu prema meni. Trznem se, no one se zaustave ne dodirnuvši me, samo
se motaju oko mene. Mislim da su me spremne uhvatiti ako padnem.
»Detektirano pokretanje cijelog tijela«, kaže računalo. »Kako se
zovete?«
»Ma daj, ozbiljno?« upitam.
»Netočno. Drugi pokušaj: Kako se zovete?«
Zaustim odgovoriti.
»Ovaj...«
»Netočno. Treći pokušaj: Kako se zovete?«
Tek mi tada sine: ne znam tko sam. Ne znam što radim. Ničega se ne
sjećam.
»Uh...« kažem.
»Netočno.«
Preplavi me umor. Nekako je čak ugodan. Računalo mi je vjerojatno
infuzijom uštrcalo sredstvo za spavanje.
»... čekaj malo...« mrmljam.
Robotske me ruke nježno spuste na krevet.
***
Ponovno se budim. Na licu mi je jedna robotska ruka. Što to radi?!
 Zadrhtim, više od šoka nego od straha. Ruka se naglo povuče u svoje
ležište na stropu. Opipam si lice da vidim što mi je napravila. Jedan obraz
mi je čekinjav, drugi je gladak.
»Brijala si me?«
»Detektirano stanje svjesnosti«, kaže računalo. »Kako se zovete?«
»I dalje ne znam.«
»Netočno. Drugi pokušaj: Kako se zovete?«
Bijelac sam, muško sam i govorim engleski. Riskirat ću. »J-john?«
»Netočno. Treći pokušaj: Kako se zovete?«
Izvučem infuziju iz ruke. »Fućkaš to.«
»Netočno.« Robotske ruke posegnu za mnom. Otkotrljam se s
kreveta, što je totalna pogreška. Još imam cijevi u sebi.
Cijev iz dupeta bez problema se izvuče, čak i ne boli. No, iz penisa
mi se iščupa još napuhani kateter. A to boli. Kao da sam ispišao lopticu za
golf.
Vrištim i grčim se na podu.
»Fizički bol«, kaže računalo i ruke krenu u potjeru, a ja pužem po
podu bježeći od njih. Zavučem se pod drugi krevet. Ruke se zaustave, ali
ne odustaju. Čekaju. Pokreće ih računalo. Neće im ponestati strpljenja.
Spustim glavu na pod i hvatam zrak. Nakon nekog vremena, bol se
počinje povlačiti i brišem suze.
Nemam pojma što se događa.
»Ej!« povičem. »Dajte, probudite se!«
»Kako se zovete?« upita računalo.
»Ljudi u krevetima, probudite se, molim vas.«
»Netočno«, kaže računalo.
Prepone me još toliko bole da se moram nasmijati. Sve je ovo previše
apsurdno. Osim toga, endorfini su mi preplavili krvotok i vrti mi se u glavi.
Zagledam se u kateter pokraj svojeg kreveta i zapanjeno odmahnem
glavom. To mi je bilo u mokraćovodu. Ideš.
Nanijelo mi je ozljedu pri izlasku, sada shvaćam. Po podu se vuče
curak krvi. Samo tanka crvena linija...
***
 Otpio sam gutljaj kave, ubacio zadnji komad tosta u usta i mahnuo
konobarici da mi donese račun. Mogao sam uštedjeti jedući doručak kod
kuće umjesto da svakog jutra idem u zalogajnicu, što bi vjerojatno bilo
pametno s obzirom na moju šugavu plaću. Ipak, mrzim kuhati, a jako
volim omlet i slaninu.
Konobarica je kimnula i otišla do blagajne pripremiti račun, no u tom
su trenutku u zalogajnicu ušli drugi gosti i pozvali je.
Pogledao sam na sat. Tek je prošlo sedam. Nema žurbe. Najdraže mi
je bilo doći na posao do sedam i dvadeset tako da se stignem pripremiti za
dan, iako sam u uredu trebao biti tek u osam.
Izvukao sam mobitel iz džepa i provjerio e-mailove.

ZA: Astronomske zanimljivosti azanim@scilists.org

OD: (dr. Irina Petrova) ipetrova@gaoran.ru
PREDMET: Tanka crvena linija

Namrštio sam se. Mislio sam da sam otkazao sudjelovanje na tom

newsletteru. Odavno već nisam živio tim životom. S tih adresa malokad je
dolazilo mnogo pošte, no ono što je stizalo bilo je uglavnom prilično
zanimljivo, ako se dobro sjećam. Bila je riječ o nekolicini astronoma,
astrofizičara i drugih stručnjaka iz tog područja koji su se dopisivali o
čudnim pojavama.
Bacio sam pogled prema konobarici - gosti su imali gomilu pitanja o
jelovniku. Valjda ih zanima poslužuju li bezglutensku vegansku travu ili
takvo što. Dobri ljudi San Francisca katkad su znali biti prilično naporni.
Budući da nisam imao pametnijeg posla pročitao sam e-mail.

Zdravo, kolege. Ja sam dr. Irina Petrova i radim u

Opservatoriju Pulkovo u Sankt Peterburgu u Rusiji.
Pišem vam jer trebam pomoć.
Posljednje dvije godine provela sam radeći na teoriji o
infracrvenom zračenju iz maglica. Stoga imam vrlo detaljne podatke
o nekoliko specifičnih dijelova infracrvenog spektra. I otkrila sam
nešto neobično - ne u nekoj dalekoj maglici nego u našem
Sunčevom sustavu.
U Sunčevom sustavu postoji vrlo blijeda, no ipak primjetna
linija koja zrači infracrvenom svjetlošću na valnoj duljini od 25,984
mikrometra. Za sad se čini da se pojavljuje samo na toj valnoj
duljini, bez varijacija.
Prilažem Excel tablice s podatcima. Šaljem i nekoliko
renderiranih 3D modela tih podataka.
Na modelu ćete vidjeti da se linija proteže 37 milijuna
kilometara u zakrivljenom luku koji se uzdiže ravno iz sjeverna
Sunčevog pola. Nakon toga se naglo spušta, i udaljava se od Sunca
prema Veneri. Na vrhu luka oblak se širi u oblik lijevka, a kod
Venere je presjek luka širine samog planeta.
Infracrveni sjaj vrlo je slab. Otkrila sam ga samo zato što sam
upotrebljavala izuzetno osjetljivu opremu za detekciju zbog potrage
za infracrvenim zračenjem maglica.
Kako bih provjerila svoje podatke zamolila sam za pomoć
ekipu iz opservatorija u Atacami u Čileu - prema mojem mišljenju,
riječ je o najboljem opservatoriju za infracrveno područje na svijetu.
Oni su potvrdili moje otkriće.
Mnogo je izvora infracrvenog zračenja u međuplanetarnom
prostoru. Mogla bi biti riječ o zvjezdanoj prašini ili drugim česticama
koje odražavaju Sunčevu svjetlost. Ili možda neki molekularni spoj
apsorbira energiju te je ponovno emitira u infracrvenom dijelu
spektra. To bi objasnilo i činjenicu da je uvijek u istoj valnoj duljini.
Posebno je zanimljiv oblik luka. Najprije sam pomislila da je
riječ o česticama koje se kreću po linijama magnetskog polja. No
Venera gotovo da i nema magnetsko polje. Nema magnetosferu,
nema ionosferu, nema ništa takvog. Koje bi onda sile privukle
čestice prema njoj? I zašto bi sjale?
Nadam se da ćete mi moći ponuditi neke sugestije ili hipoteze.

Dovraga, što je to sad bilo?

Sjećanje je nadošlo odjednom, nekako mi se bez upozorenja pojavilo
u glavi.
 Nisam mnogo doznao o sebi. Živim u San Franciscu - toga sam se
sjetio. I volim doručak. Usto sam se nekoć bavio astronomijom, no više se
ne bavim?
Moj mozak očito je zaključio da je izuzetno važno podsjetiti me na
taj e-mail. Umjesto da mi otkrije neku trivijalnu sitnicu kao što je moje
vlastito ime.
Podsvijest mi očito nešto pokušava reći. Pogled na vlastitu krv
vjerojatno me podsjetio na naslov e-maila — »Tanka crvena linija«. Ali
kakve to veze ima sa mnom?
Izvučem se ispod kreveta i naslonim se o zid. Ruke posegnu za
mnom no još me ne mogu dohvatiti.
Došao je trenutak da se pozabavim s ostalim pacijentima u ovoj sobi.
Ne znam tko sam ni zašto sam ovdje, ali barem nisam sam - i, eto ti ga na,
mrtvi su.
Da, definitivno su mrtvi. Pacijentica bliže meni bila je žena, čini mi
se. Barem je imala dugu kosu, no sada se pretvorila u mumiju. Isušena
koža na kostima. Nema nikakva mirisa, ništa ne vonja trulo. Davno je
umrla.
Osoba u drugom krevetu bila je muškarac. Mislim da je on umro i
prije nje. Koža mu nije samo isušena, nego se već i mrvi.
Dobro. Dakle, tu sam s dvoje mrtvih ljudi. Trebao bih biti užasnut i
zgrožen, no nisam. Toliko su davno umrli da više ne izgledaju kao ljudi
nego kao rekviziti za Noć vještica. Nadam se da mi nisu bili bliski
prijatelji. A ako jesu, nadam se da se toga nikad neću sjetiti.
Mrtvaci pokraj mene svakako su razlog za zabrinutost, no ja se više
brinem zbog toga što su ovdje tako dugo. Čak bi i iz karantene maknuli
leševe, zar ne? Nešto je ovdje gadno pošlo po zlu.
S mukom ustanem. Treba mi mnogo vremena i truda i na kraju se
moram uhvatiti za rub kreveta gospođe Mumije. Krevet se zaljulja i ja se
ljuljam s njim, no nekako ostanem na nogama.
Robotske ruke opet krenu po mene, no ja se priljubim uza zid.
Prilično sam siguran da sam bio u komi. Da. Definitivno sam bio u
komi.
Ne znam koliko sam dugo ovdje, ali ako su me smjestili ovamo u isto
vrijeme kao i moje cimere, prošlo je prilično vremena. Protrljam napola
obrijano lice. One robotske ruke namijenjene su skrbi za pacijente koji su
dugoročno bez svijesti. Što mi samo dodatno dokazuje da sam bio u komi.
Možda mogu stići do onoga grotla?
Načinim jedan korak. Pa još jedan. A onda moram sjesti na pod.
Previše je naporno. Moram se odmoriti.
Zašto sam tako slab, a mišići su mi u tako dobroj formi? Ako sam bio
u komi, otkud mi uopće mišići? Trebao bih izgledati poput isušene stapke
kukuruza, a ne poput nabildanog šminkera.
Nemam pojma što poduzeti. Što da radim? Jesam li stvarno bolestan?
Mislim, grozno se osjećam, no ne osjećam se »bolesno«. Nije mi mučno,
nemam glavobolju, mislim da nemam ni vrućicu. Ako nisam bolestan,
zašto sam bio u komi? Zbog neke ozljede?
Popipam si glavu. Nema čvoruga, nema ožiljaka, a ni zavoja. I
ostatak tijela čini mi se zdravim. I ne samo to. Opako sam mišićav.
Preplavi me potreba za drijemežom, no oduprem joj se.
Moram pokušati još jednom. Opet se dignem na noge, no osjećam se
kao da dižem utege. Ipak, ovoga mi je puta malo lakše. Sve se više
oporavljam (nadam se).
Povlačim se uza zid koji mi služi kao potpora. Ruke stalno posežu za
mnom, no držim se izvan njihova dohvata.
Jedva hvatam dah, osjećam se kao da sam istrčao maraton. Možda
imam upalu pluća? Možda sam u izolaciji za vlastito dobro?
Napokon stignem do ljestava. Zateturam i dohvatim prvu prečku.
Užasno sam slab, nemam pojma kako ću se popeti po ljestvama visokim
deset stopa.
Deset stopa.
Razmišljam u imperijalnom sustavu mjera. To je još jedna nit.
Vjerojatno sam Amerikanac. Ili Englez. Ili Kanađanin. Kanađani za kratke
udaljenosti upotrebljavaju stope i inče.
Upitam samog sebe: Kolika je udaljenost od Los Angelesa do New
Yorka? Odmah dobijem odgovor: 3000 milja. Kanađanin bi znao odgovor
u kilometrima. Dakle, Englez sam ili Amerikanac. Ili možda Liberijac.
Znam da u Liberiji upotrebljavaju imperijalni sustav mjera, a ne
znam kako se zovem. To mi stvarno ide na živce.
 Duboko udahnem. S obje ruke uhvatim se za ljestve i stavim stopalo
na najdonju prečku. Jedva se podižem, no nekako mi ipak uspije. Sada su
mi oba stopala na donjoj prečki. Posegnem prema gore i zgrabim iduću
prečku. Dobro, napredujemo, iako mi se čini kao da mi je cijelo tijelo od
olova - za sve je potreban golem napor. Pokušam se povući uvis, no u ruci
nemam dovoljno snage.
Padnem na leđa. Ovo će boljeti.
Ne boli.
Robotske ruke uhvate me u zraku jer sam im se našao unutar dosega.
Ništa ne propuštaju. Vrate me u krevet i ušuškaju me poput majke koja
sprema dijete na spavanje.
Eh, moram priznati da mi to savršeno odgovara. Užasno sam umoran
i nemam ništa protiv ležanja. Krevet se utješno ljulja ispod mene. Nešto me
muči u vezi pada s ljestava i pokušam razmisliti o tome. Ne znam o čemu
je točno riječ, no nešto je tu pogrešno.
Hm.
Zadrijemam.
***
»Jedite.«
Na prsima mi leži tuba paste za zube.
»Ha?«
»Jedite«, ponovi računalo.
Dohvatim tubu. Bijela je, a na njoj crnim slovima piše DAN 1 —
OBROK 1.
»Koji je ovo vrag?« upitam.
»Jedite.«
Odvrnem čep i osjetim miris nečega pikantnog. Slina mi navre na
usta, tek sam sada shvatio koliko sam gladan. Stisnem tubu, a iz nje navre
nekakav smeđi mulj odvratna izgleda.
»Jedite.«
Bogme se neću protiviti svojem jezivom robotskom vladaru pa
oprezno liznem.
 O, Bože, tako je fino! Odlično je! Poput nekoga gustog umaka, a nije
premasno. Istisnem još mulja u usta i uživam. Majke mi, bolje je od seksa.
Znam što se događa. Kaže se da je glad najbolji začin jer te nakon
dugog razdoblja bez hrane mozak nagradi zato što napokon jedeš. Bravo,
kaže ti, sad nećemo umrijeti!
Djelići informacija sjedaju na mjesto. Ako sam dugo bio u komi,
nekako su me hranili. Nisam imao perkutanu gastrostomu kad sam se
probudio pa su me vjerojatno hranili nazogastričnom sondom od nosnice
do želudca. To je najmanje nametljiva metoda za hranjenje pacijenata koji
ne mogu jesti, no nemaju problema s probavom. Usto će tako probavni
sustav ostati aktivan i zdrav. Zato nisam ni imao cijev u nosu kad sam se
probudio - takve se sonde uglavnom uklanjaju dok je pacijent još u
nesvijesti.
Zašto to znam? Zar sam liječnik?
Istisnem još mulja u usta. I dalje je nevjerojatno ukusno pa hitro
ispraznim cijelu tubu. Podignem je. »Daj mi još!«
»Obrok je dovršen.«
»Još sam gladan! Daj mi još jednu tubu!«
»Konzumirana je dovoljna količina hrane za jedan obrok.«
Ima smisla. Moj probavni sustav mora se naviknuti na nešto čvršću
hranu i ne smijem žuriti. Pojedem li koliko želim, sigurno će mi pozliti.
Računalo ima pravo.
»Daj mi još hrane!« Koga briga tko ima pravo kad si gladan?
»Konzumirana je dovoljna količina hrane za jedan obrok.«
»Ma daj.«
Ipak, osjećam se puno bolje nego prije. Hrana mi je dala energiju, a
usto sam se i dobro odmorio.
Skotrljam se s kreveta spreman šmugnuti do zida, no ruke ne krenu
za mnom. Izgleda da mi je dopušteno dići se iz kreveta jer sam dokazao da
mogu jesti.
Spustim pogled na svoje golo tijelo. Nije mi to dobro. Znam da su
drugi ljudi u mojoj blizini mrtvi, ali ipak.
»Daš mi neku odjeću?«
Računalo ne odgovara.
 »No dobro, tko te fućka.«
Skinem plahtu s kreveta i zamotam je oko torza, a kraj koji mi se
našao na leđima prevučem preko ramena i privežem za kraj s prednje
strane. Instant toga.
»Detektirano kretanje vlastitim snagama«, kaže računalo. »Kako se
zovete?«
»Ja sam car Komatozni. Klekni preda mnom.«
»Netočno.«
Vrijeme je da provjerim što je na vrhu onih ljestava.
Malo sam nesiguran na nogama, no ipak krenem. Ovo je već uspjeh -
ne moram se pridržavati za krevete ni zidove, uspijevam hodati na
vlastitim nogama.
Stignem do ljestava i uhvatim se. Mislim, nije da mi treba, ali
svakako se bolje osjećam držeći se za nešto. Grotlo na stropu izgleda
prilično solidno. Vjerojatno je nepropusno. A vjerojatno je i zaključano.
Ipak, moram pokušati.
Popnem se na prvu prečku. Prilično je teško, ali nije nemoguće. Još
jedna prečka. Dobro, ide mi. Samo polako.
Napokon se popnem do grotla. Jednom rukom držim se za ljestve, a
drugom dohvatim polugu na grotlu. Poluga se okrene pod mojim
pritiskom!
»Jesem ti bigulicu!« uzviknem.
Jesem ti bigulicu? Stvarno se tako izražavam kad sam iznenađen?
Mislim, dobro, nije baš tako loše, iako bih se nadao nečemu muževnijem.
Izgleda da sam ipak neki čudak.
Triput okrenem polugu u obliku kola i začujem škljocaj. Poklopac
grotla spusti se prema dolje i moram se maknuti da me ne tresne u glavu.
Otvori se do kraja i ostane visjeti na debeloj šarki. Slobodan sam!
Recimo.
Samo je tama iza poklopca. Pomalo je zastrašujuće, no ipak
napredujem.
Pružim ruke u novu prostoriju i povučem se prema gore pa legnem
na pod. Čim sam ušao, upalila su se svjetla. Vjerojatno se za to pobrinulo
računalo.
 Soba je otprilike iste veličine i oblika kao i ona iz koje sam upravo
izišao - još jedna okrugla prostorija.
Za pod pričvršćen je velik stol, izgleda kao laboratorijski. U blizini
su tri laboratorijska stolca, a uz zidove gomile laboratorijske opreme. Sve
je montirano na stolovima i klupama pričvršćenima za pod. Kao da je
cijela soba spremna za katastrofalan potres.
Na jednome zidu još jedne ljestve, vode do idućega grotla u stropu.
Nalazim se u dobro opremljenom laboratoriju. Otkad to odjeli za
karantenu puštaju pacijente u svoje laboratorije? Usto, ovo ne izgleda kao
bolnički laboratorij. Miša mu, pa što se događa?!
Miša mu! Stvarno? Možda imam malu djecu. Ili sam ozbiljni vjernik.
Ustanem i pobliže razgledam oko sebe.
Manji dijelovi opreme pričvršćeni su za stol. Vidim mikroskop s
povećanjem od 8000 puta, autoklav,1 niz epruveta, ladice s potrepštinama,
hladnjak za uzorke, plamenik, pipete... čekaj malo. Otkud znam sve te
pojmove?
Zagledam se u veće komade opreme uza zidove. Skenirajući
elektronski mikroskop, 3D printer s razlučivanjem manjim od milimetra,
glodalica s 11 osi, vakuumska komora obujma kubnog metra - znam što je
to sve. I znam upotrebljavati sve te sprave.
Ja sam znanstvenik! Ovo je pravi napredak! Znam da će mi znanost
pomoći da nađem odgovore. U redu, genijalni mozgu, smisli mi nešto!
... Gladan sam.
Uzaludniče jedan.
Dobro, u redu, nemam pojma zašto je ovaj laboratorij ovdje ili zašto
sam uopće smio ući. Idemo dalje.
***
Grotlo na stropu udaljeno je deset stopa od tla. Čeka me još jedna
pustolovina, no sada sam barem malo snažniji.
Nekoliko puta duboko udahnem i počnem se penjati po ljestvama.
Kao i prije, ovaj jednostavan čin zahtijeva silnu snagu. Možda mi je bolje,
no nije mi »dobro«.
Blagi Bože, što sam težak. Jedva se nekako uspnem do vrha.
 Smjestim se na neudobnoj prečki i dohvatim polugu na poklopcu
grotla. Poluga se ne pomakne.
»Za otključavanje grotla potrebno je izgovoriti vlastito ime«, kaže mi
računalo.
»Ali ja ne znam kako se zovem!«
»Netočno.«
Dlanom tresnem o polugu. Poluga se ne pomakne, a ruka me zaboli.
Nisam se baš proslavio.
To će morati pričekati. Možda ću se uskoro sjetiti vlastita imena. Ili
ću ga negdje pronaći zapisana.
Krenem niz ljestve. Ili sam to barem namjeravao učiniti. Čovjek bi
mislio da će se biti lakše i jednostavnije spustiti nego popeti, no nije tako.
Ni blizu. Umjesto da se elegantno spustim po ljestvama, nespretno položim
stopalo na iduću prečku, popustim stisak na poluzi grotla i padnem kao
budala.
Razmašem se poput bijesne mačke posežući za bilo čime što mogu
uhvatiti. No, to je bila jako loša ideja. Padnem na stol i goljenicom tresnem
o nekakve ladice, što boli k’o vragek! Jauknem, zgrabim se za goljenicu,
skotrljam se sa stola i tresnem na pod.
Ovoga me puta nisu uhvatile robotske ruke. Sletim na leđa i ostanem
bez zraka. A onda se, kao da to nije bilo dovoljno, za mnom prevrne stalak
s ladicama. Ladice se otvore i zaspu me svojim sadržajem. Higijenski
vateni štapići nisu problem. Epruvete malo bole (začudo, ni jedna se nije
razbila). Ali zato me metalni metar s kućištem tresne ravno u čelo.
Još se toga ruši za mnom, no imam previše posla sa sve većom
čvorugom na glavi pa to i ne primijetim. Pa koliko je težak taj metar? Nije
pao ni tri stope, a ostavio mi je kvrgu na čelu.
»Ovo. Nije dobro prošlo«, kažem zidu. Cijela je ova situacija
smiješna poput scene iz filma Charlieja Chaplina.
Ne, bilo je točno kao u filmu Charlieja Chaplina.
Opet me preplavi onaj osjećaj da je sve nekako »pogrešno«.
Dohvatim najbližu epruvetu i bacim je u zrak. Ona poleti i padne, baš
kako je i trebala. Svejedno mi ide na živce. Nešto tu ne valja kod tih
predmeta u padu. A ja želim doznati što to ne valja.
 Što mi je na raspolaganju? Imam cijeli laboratorij i znam kako ga
upotrijebiti. No, što mi je pri ruci? Pogledam predmete što su popadali na
pod. Nešto epruveta, vatenih štapića za uzimanje uzoraka, plastičnih
štapića, digitalna štoperica, pipete, izolirka, olovka...
Dobro, možda stvarno imam sve što mi treba.
Ustanem i otresem prašinu s toge. Naravno, na njoj nema stvarno
prašine - moje je okruženje previše čisto i sterilno, no ipak se otresem.
Dohvatim metar i pomno ga proučim. Pokazuje duljinu u
centimetrima. Možda sam u Europi? Ma, nema veze. Uzmem i štopericu.
Prilično je čvrste izrade, podsjeća na nešto što bih ponio na kampiranje.
Kutija joj je od debele plastike, obrubljena čvrstom gumom. Sigurno je
vodonepropusna. I ne radi. LCD displej je prazan.
Pritisnem nekoliko tipki, no ništa se ne dogodi. Okrenem je i
pogledam spremnik za bateriju. Možda u ladicama nađem baterije pa je
pametno provjeriti kakve su joj baterije potrebne. Iz spremnika za baterije
viri crvena trakica. Povučem je, ona se izvuče, a štoperica oživi.
Aha, kao kod onih igračaka koje u sebi imaju baterije. Plastična
trakica služi tome da se baterija ne potroši prije prve uporabe. Dobro, u
redu, ovo je potpuno nova štoperica. Sve u ovom laboratoriju ostavlja
dojam kao da je tek izišlo iz tvornice. Cisto je, uredno, nema nikakvih
tragova uporabe. Ne znam što bih mislio o tome.
Prčkam po štoperici proučavajući kontrole, no ubrzo shvatim da je
prilično jednostavna.
Metrom izmjerim visinu stola. Donja strana stola nalazi se 91
centimetar od poda.
Uzmem epruvetu koja uopće nije staklena. Izgleda kao da je od
nekakve debele plastike, i nije se slomila kad je pala na tvrdu površinu.
No dobro, nema veze od čega je, bit će dovoljno teška da otpor zraka
ne počne predstavljati problem.
Položim je na stol i pripremim štopericu. Jednom rukom gurnem
epruvetu sa stola, a drugom pokrenem štopericu mjereći koliko joj treba da
padne na pod. Rezultat je 0,37 sekundi. To je prilično brzo. Nadam se da
brzina moje reakcije ne kvari rezultat.
Zapišem si vrijeme na ruku — još nisam našao papir.
 Vratim epruvetu na stol i ponovim test. Ovoga puta dobijem rezultat
od 0,33 sekunde. Ponovim to ukupno dvadeset puta zapisujući rezultate,
kako bih umanjio učinak vlastite pogreške kod startanja i zaustavljanja
štoperice. Uglavnom, krajnji prosječni rezultat iznosi 0,348 sekundi. Ruka
mi izgleda kao ploča u učionici za matematiku, ali to stvarno nije važno.
0,348 sekundi. Udaljenost iznosi pola ubrzanja puta vrijeme na
kvadrat. Dakle, ubrzanje je jednako dvostrukoj udaljenosti podijeljenoj s
kvadratom vremena. Lako mi se sjetiti tih formula. Prirodno. Fizika mi
definitivno ide, što je dobro znati.
U glavi izračunam rezultat koji mi se uopće ne sviđa. Gravitacija u
ovoj sobi definitivno je prejaka. Iznosi 15 metara u sekundi na kvadrat, a
trebala bi biti 9,8. Zato mi se učinilo da nešto ne valja s predmetima u
padu. Prebrzo su padali. I zato sam tako slab unatoč svojim mišićima. Sve
je jedan i pol puta teže nego što bi trebalo biti.
Stvar je u sljedećem - na gravitaciju ne utječe ama baš ništa. Ne
može ju se smanjiti ili povećati. Gravitacija na Zemlji iznosi 9,8 metara u
sekundi na kvadrat. Točka. A ovdje je veća. Za to postoji samo jedno
moguće objašnjenje.
Nisam na Zemlji.
 DRUGO POGLAVLJE

Dobro, udahni, smiri se. Nemoj naprečac zaključivati. Da, gravitacija je

prejaka. Sad pokušaj na temelju toga smisliti neki razuman zaključak.
Možda sam u centrifugi. Ipak, trebala bi biti prilično velika. Zemljina
gravitacija daje jedan g pa ne bi bilo nemoguće postaviti ove sobe pod
kutom na tračnice, ili na kraj nekakve dugačke ruke ili takvo što. To se
lijepo okreće, a centripetalna sila plus Zemljina gravitacija ukupno mogu
dati 15 metara u sekundi na kvadrat.
Zašto bi netko izgradio golemu centrifugu u koju bi strpao bolničke
krevete i laboratorij? Nemam pojma. Bi li to uopće bilo moguće? Koliko bi
velik trebao biti promjer? I koliko bi brzo trebala ići?
Mislim da znam kako to otkriti. Treba mi precizan akcelerometar. Za
grubu procjenu možda je bio dovoljan moj test s bacanjem epruvete sa
stola, ali točnost ovisi o brzini moje reakcije i o tome koliko hitro stišćem
tipku na štoperici. Treba mi nešto bolje od toga. A samo će jedna stvar
poslužiti: kratka uzica.
Pretražim ladice po laboratoriju.
Nakon nekoliko minuta već sam otvorio pola ladica i našao sve
moguće potrepštine za laboratorij. Osim uzice. Samo što nisam odustao
kad sam napokon ugledao namotaj najlonske niti.
»To!« Izvučem nekoliko stopa niti i pregrizem je. Na jednome kraju
napravim petlju, a drugi kraj zavežem za metar. Metar će poslužiti kao uteg
u ovom pokusu. Sada ga samo moram odnekud objesiti.
Pogledam prema grotlu iznad glave. Popnem se po ljestvama (sve mi
je lakše) i zakvačim petlju za kvaku, pa pustim metar da visi.
Načinio sam njihalo.
Njihala su super u jednome: vrijeme koje je njihalu potrebno za
njihaj naprijed i njihaj nazad - period - ne ovisi o otklonu. Ako dobije
mnogo energije, njihat će se s većim otklonom i brže, ali će period ostati
isti. Tako mehanički satovi mjere vrijeme. Samo dvije stvari imaju utjecaj
na taj period: duljina njihala i gravitacija.
Povučem njihalo na jednu stranu, pustim ga i pokrenem štopericu, a
onda počnem brojati cikluse dok se njiše s jedne na drugu stranu. To uopće
nije zanimljivo i gotovo sam zaspao, no nekako sam se uspio oduprijeti.
Nakon deset minuta njihalo se jedva još kreće i ja zaključim da je
sada bilo dovoljno. Ukupan zbroj iznosio je 346 ciklusa za točno deset
minuta.
Vrijeme je za drugu fazu.
Izmjerio sam duljinu od poluge na grotlu do poda - iznosi točno dva i
pol metra. Vratim se dolje u »spavaću sobu«. I opet mi ljestve ne
predstavljaju problem, mnogo se bolje osjećam. Hrana mi je stvarno
pomogla.
»Kako se zovete?« upita računalo.
Zagledam se u svoju togu od plahte. »Ja sam veliki filozof
Njihaljikus!«
»Netočno.«
Objesim njihalo za jednu od robotskih ruku, blizu stropa. Nadam se
da se ruka neće neko vrijeme micati. Odmjerim udaljenost od robotske
ruke do stropa, rekao bih da je oko metar. Moje se njihalo sada nalazi četiri
i pol metara niže nego prije.
Ponovim eksperiment. Deset minuta na štoperici dok brojim cikluse.
Rezultat: 346 ciklusa. Isto kao i gore.
Ideš.
E sad, u centrifugi, što si dalje od centra, to je veća centripetalna sila.
Da sam u centrifugi, »gravitacija« bi ovdje dolje bila jača od one gore. A
nije. Barem ne toliko da bi utjecala na broj ciklusa njihala.
Ali što ako sam u jako velikoj centrifugi? Tako velikoj da je razlika u
sili između ove sobe i laboratorija tako mala da ne utječe na broj ciklusa?
Da vidimo... formula za njihalo... formula za centrifugalnu silu...
čekaj, ne znam kolika je sila, samo znam broj ciklusa, pa imam i x-faktor...
ovo je, u stvari, jako zanimljiv problem!
 Imam olovku, ali nemam papira. Nema veze, imam zid. Stoga se
primim posla. Nakon nekog vremena zid izgleda kao da ga je išarao
poludjeli zatvorenik u samici, no ja imam odgovor.
Recimo da sam na Zemlji i da se nalazim u centrifugi. To bi značilo
da dio sile daje centrifuga, a ostalo dobivam od Zemlje. Prema mojim
izračunima (i nisam preskakao korake, samo da se zna!) ta bi centrifuga
morala imati promjer od 700 metara (što je gotovo pola milje) i okretala bi
se brzinom od 88 metara u sekundi - gotovo 200 milja na sat!
Hm. Dok se bavim znanstvenim izračunima, razmišljam u metričkom
sustavu. Zanimljivo. No to vrijedi za većinu znanstvenika, zar ne? Čak i za
znanstvenike koji su odrasli u Americi.
No dobro, to bi bila najveća centrifuga na svijetu... a zašto bi je
uopće itko napravio? Osim toga, bila bi nesnosno glasna. I jurila bi 200
milja na sat, što bi značilo da bi se povremeno osjećala turbulencija i čuo
bi se urlik vjetra. A ja ne osjećam i ne čujem ništa takvog.
Ovo je sve čudnije i čudnije. No dobro, a što ako sam u svemiru? Ne
bi bilo turbulencije ni otpora zraka, ali centrifuga bi trebala biti veća i brža
jer joj ne bi pomagala gravitacija.
Još matematičkih izračuna, još grafita po zidu. Promjer bi trebao biti
1280 metara - skoro milju. A ništa takve veličine nikad nije izgrađeno u
svemiru.
Dobro, nisam u centrifugi. I nisam na Zemlji.
Drugi planet? Ali u Sunčevu sustavu nema planeta, mjeseca ili
asteroida s ovolikom gravitacijom. Zemlja je najveći čvrsti objekt u
cijelom sustavu. Da, naravno, plinoviti divovi su veći, jedino ako se ne
nalazim u balonu koji lebdi na Jupiterovim vjetrovima, nema drugog
mjesta na kojem bi na mene mogla utjecati takva sila.
Otkud mi sve te informacije o svemiru? Nemam pojma, jednostavno
ih znam. Dolaze mi prirodno, poput informacija kojima stalno baratam.
Možda sam astronom ili znanstvenik koji se bavi planetima. Možda radim
za NASA-u ili ESA-u ili...
S Marissom se nalazim svakog četvrtka navečer kod Murphyja u
Ulici Gough, na odrescima i pivu. Uvijek u šest i, zato što nas osoblje
poznaje, uvijek za istim stolom.
Upoznali smo se prije dvadeset godina na faksu. Hodala je s mojim
tadašnjim cimerom. Njihova je veza (kao i većina fakultetskih veza) za tri
mjeseca neslavno propala, no mi smo u međuvremenu postali dobri
prijatelji.
Konobar me ugledao, nasmiješio mi se i mahnuo prema našem
uobičajenom stolu, a ja sam krenuo prema Marissi. Pred njom su na stolu
već stajale prazne čaše za žesticu, a u ruci je držala punu. Izgleda da je
rano započela.
»Vidim, ide to tebi«, rekao sam sjedajući.
Ona je samo spustila pogled i nervozno okretala čašu u ruci.
»Ej, pa što je bilo?«
Otpila je viski. »Gadan dan na poslu.«
Mahnuo sam konobaru, koji mi je samo kimnuo. Nije morao dolaziti,
znao je da želim srednje pečen odrezak, pire-krumpir i kriglu Guinnessa.
Isto sam to naručivao svakoga tjedna.
»Ma daj, koliko gadan može biti?« upitao sam. »Lijepo si se
smjestila u Ministarstvu energetike, imaš dvadeset dana godišnjeg, a moraš
se samo pojaviti da dobiješ plaću, zar ne?«
I opet se nije nasmijala. Uopće nije reagirala.
»Daj više!« rekao sam. »Tko ti se pokakao u tanjur?«
Uzdahnula je. »Znaš za Petrovinu liniju?«
»Aha. Zanimljiv misterij. Ja pretpostavljam da je riječ o solarnom
zračenju. Venera nema magnetsko polje, ali pozitivno nabijene čestice
mogu doći do nje jer je električki neutralna...«
»Ne«, prekinula me. »Nije to. Ne znamo točno što je, ali znamo da je
nešto... drugo. Ma, nema veze. Idemo jesti.«
Otpuhnuo sam. »Marissa, nemoj me zezati. Što ti je?«
Zamislila se. »Pa dobro, zašto ne? Ionako ćeš to čuti od predsjednika
za kojih dvanaest sati.«
»Predsjednika?« začudio sam se. »Predsjednika Sjedinjenih
Američkih Država?«
Otpila je još jedan velik gutljaj viskija. »Jesi li čuo za Amaterasu? To
je japanska sonda za istraživanje Sunca.«
»Aha«, odgovorio sam. »Japanska agencija za istraživanje svemira
već je od nje dobila odlične podatke. Super je, u stvari. Nalazi se u solarnoj
orbiti, na pola puta između Merkura i Venere. Nosi dvadesetak
instrumenata i...«
»Da, da, znam. Nema veze«, prekinula me. »Njihovi podatci
pokazuju da se snaga Sunčevog zračenja smanjuje.«
Slegnuo sam ramenima. »Pa što onda? Gdje se nalazimo u solarnom
ciklusu?«
Odmahnula je glavom. »Nije riječ o jedanaestogodišnjem ciklusu.
Nešto je drugo u pitanju. Japanci su uračunali utjecaj ciklusa i svejedno su
otkrili trend smanjivanja. Kažu da Sunce ima 0,01 posto manju
luminoznost nego što bi je trebalo imati.«
»Dobro, to je zanimljivo. Ali i dalje ne vidim zašto bi to zaslužilo tri
viskija prije večere.«
Stisnula je usne. »To sam i ja mislila. Ali Japanci tvrde da se taj
postotak povećava. I da se povećava sve brže. Riječ je o nekakvom
eksponencijalnom gubitku koji su primijetili vrlo rano zahvaljujući
izuzetno osjetljivim instrumentima na njihovoj sondi.«
Zavalio sam se u stolac. »Ne znam, Marissa. Ne čini mi se
vjerojatnim da bi tako brzo primijetili eksponencijalnu progresiju. Ali,
dobro, recimo da imaju pravo. Kamo odlazi ta energija?«
»U Petrovinu liniju.«
»Ha?«
»Japanci su pažljivo proučili Petrovinu liniju i tvrde da ona postaje
sve blistavija u istom omjeru u kojem se Sunce zamračuje. Nekako, ne
znamo kako, Petrovina linija krade energiju Sunca.«
Izvukla je gomilu papira iz torbice i spustila ih na stol. Činilo se da je
riječ o nekakvim grafovima i tablicama. Prelistala ih je, pronašla papir koji
je tražila i gurnula ga prema meni.
X-os bila je označena s natpisom »vrijeme«, a y-os nosila je natpis
»smanjivanje snage zračenja«. I da, crta je pokazivala eksponencijalan
porast.
»To sigurno nije točno«, rekao sam.
»Točno je«, odvratila je. »Energija Sunca past će za pola posto
tijekom idućih devet godina. Za dvadeset godina pad će iznositi pet posto.
Ovo je gadno. Jako, jako gadno.«
 Piljio sam u grafikon. »To bi značilo nadolazak ledenog doba. Ono...
odmah. Instant ledeno doba.«
»Da, a to je najmanji problem. Slijedi propast usjeva, masovna glad i
sve ostalo.«
Odmahnuo sam glavom. »Kako je moguće da se Sunce tako
odjednom promijeni? Pa mislim, riječ je o zvijezdi. Zvijezde se ne
mijenjaju tako brzo. Za promjenu su potrebni milijuni godina, a ne desetak.
Mislim, pa i ti to znaš.«
»Ne, ne znam. Nekoć sam to znala. A sada samo znam da Sunce
umire«, rekla je. »Ne znam zašto i ne znam što možemo poduzeti. Ali
znam da umire.«
»Kako...« Namrštio sam se.
Ispila je viski do kraja. »Predsjednik će se sutra ujutro obratiti naciji.
Mislim da su se koordinirali s ostalim svjetskim vođama, tako da će svi
istodobno objaviti novosti.«
Konobar mi je donio Guinness. »Izvolite, gospodine. Odresci stižu.«
»Treba mi još jedan viski«, rekla je Marissa.
»I meni«, dodao sam.
***
Trepnem. Još jedno sjećanje.
Je li istinito? Ili je riječ o nekakvom nepovezanom sjećanju na
razgovor s prijateljicom koja je pala na lažnu teoriju o kraju svijeta?
Ne. Sve je to istina. Prestravio sam se od samog prisjećanja. I nije to
neki nenadani strah. Ne, to je dobro poznat užas koji već dugo sjedi za
mojim stolom, strah koji već jako dugo osjećam.
Da, ovo je stvarno. Sunce umire. A ja sam upetljan u sve to. Nisam
samo obični Zemljanin koji će umrijeti sa svima ostalima, nego sam
zadužen za rješenje tog problema. Pa osjećam neku odgovornost.
I dalje se ne sjećam vlastita imena, no sjećam se raznoraznih
informacija o Petrovinu problemu. Tako su ga nazvali. Upravo sam se toga
sjetio.
Moja podsvijest ima vlastite prioritete. I očajnički me pokušava
obavijestiti o njima. Nekako mislim da je moj posao riješiti Petrovin
problem.
 ... u malom laboratoriju, u togi od plahte, dok nemam pojma tko sam
i nema mi tko pomoći, osim bezumnog računala i dva mumificirana
cimera.
Zamuti mi se pred očima i moram ih obrisati. Suze. Ne mogu... ne
sjećam se kako se zovu. Ali znam da su mi bili prijatelji. Sudruzi.
Tek sad shvaćam da sam im cijelo vrijeme okretao leđa. Davao sam
sve od sebe da ih ne gledam. Šarao sam kao luđak po zidu, a iza mene su
ležali leševi ljudi do kojih mi je bilo stalo.
No sada mi više ništa ne može odvući pažnju. Okrenem se i
pogledam ih.
Bez ikakva upozorenja otme mi se jecaj. Odjednom mi naviru djelići
sjećanja. Ona je bila tako zabavna, uvijek spremna za šalu. On je bio
profesionalac čeličnih živaca. Mislim da je bio u vojsci i definitivno nam je
bio vođa.
Padnem na pod i uhvatim se za glavu. Više se ne mogu suzdržati i
plačem kao dijete. Nismo bili samo prijatelji. Ni »tim« nije prava riječ.
Jače je od toga, bili smo...
Na vrhu mi je jezika...
Napokon mi se riječ probije u svijest. Morala je pričekati da skrenem
pogled i ne obraćam pozornost na nju, pa se ušuljala.
Posada. Bili smo posada. I samo sam ja još tu.
Nalazim se na svemirskom brodu. To sad znam. Ne znam otkud mu
gravitacija, no znam da je riječ o svemirskom brodu.
Sve polagano sjeda na mjesto. Nismo bili bolesni, bili smo u
hibernaciji.
Samo što ovi kreveti nisu čarobne »komore za zamrzavanje« kao u
filmovima. Nema tu nikakve posebne tehnologije. Mislim da smo bili u
medicinski izazvanoj komi, s cijevima za hranjenje i infuzijama, te pod
neprestanom paskom. Robot se brinuo za naša tijela, a one su ruke
vjerojatno mijenjale plahte, okretale nas da ne dobijemo dekubituse i
obavljale sve ono što inače rade medicinske sestre na odjelima intenzivne
skrbi.
I pazile su da ostanemo u formi, uz pomoć elektroda koje su nam
stimulirale mišiće i osiguravale mnogo vježbe.
 Ipak, kome su opasne. Jako opasne. Samo sam ja preživio, a i meni
se mozak pretvorio u kašu.
Priđem ženi. Nekako se osjećam bolje gledajući ju. Možda je to jer
sad napokon znam kraj njezine priče, ili je možda riječ samo o miru koji
nastupi nakon što se dobro isplačeš.
Za mumiju nisu prikvačene nikakve cijevi. Nema opreme za praćenje
stanja. Na osušenoj koži njezina zglavka vidim rupicu. Tamo je vjerojatno
bila uključena infuzija kad je umrla, pa rupa nikad nije zacijelila.
Računalo je vjerojatno uklonilo sve cijevi nakon njezine smrti. Da se
ništa ne troši uzalud. Nema smisla trošiti ograničene resurse na mrtve,
potrebno je usredotočiti se na preživjele.
Na mene.
Duboko udahnem i izdahnem. Moram se pribrati. Sjetio sam se
mnogočega — sjetio sam se svoje posade, njihovih osobnosti, sjetio sam se
da sam na svemirskom brodu (poslije ćemo se nervirati oko toga).
Najvažnije je to da mi se vraćaju sjećanja, i to otprilike onda kad mi
zatrebaju, umjesto da mi naviru bez ikakva reda. Moram se usredotočiti na
to, ali tuga me i dalje ne pušta.
»Jedite«, kaže računalo.
Otvori se panel u sredini stropa i iz njega ispadne tuba s hranom.
Jedna je robotska ruka uhvati i spusti na moj krevet. Natpis na tubi kaže
DAN 1 - OBROK 2.
Nisam raspoložen za hranu, ali želudac mi zakrulji od samog pogleda
na tubu. Moje tijelo očigledno ima potrebe bez obzira na moje mentalno
stanje.
Otvorim tubu i istisnem mulj u usta.
Moram priznati da je okus opet nevjerojatno dobar. Čini mi se da je
riječ o piletini s nešto povrća. Nema nikakve teksture, naravno, mekano je
kao dječja kašica, no malo je gušće od prethodnog obroka.
I dalje je glavna briga da se moj probavni sustav navikne na čvrstu
hranu.
»Voda?« pitam između zalogaja.
Ponovno se otvara panel na stropu i ovoga puta ispadne metalni
cilindar. Robotska ruka mi ga donosi. Natpis me obavještava da se u njemu
nalazi PITKA VODA. Odvrnem čep i da, unutra je stvarno voda.
 Otpijem gutljaj. Voda je na sobnoj temperaturi i nema okusa.
Vjerojatno je destilirana, u njoj nema nikakvih minerala, ali voda je voda.
Dokrajčim svoj obrok. Još nisam morao na zahod, no znam da ću s
vremenom morati. Nekako mi nije do toga da se popiškim na pod.
»Zahod?« upitam.
Otvori se panel na zidu i otkriva metalnu zahodsku školjku ugrađenu
u zid, kao u zatvorskoj ćeliji. Pomno ga razgledam. Pun je nekakvih tipaka.
Mislim da se u školjci nalazi vakuumska cijev. Nema vode. Vjerojatno je
riječ o zahodu za rad u uvjetima bez gravitacije, prilagođenom za rad pod
jačom gravitacijom. Samo ne znam zašto su to učinili.
»Dobro, ovaj... spremi zahod.«
Zidni se panel zatvori i zahoda više nema.
Dobro. Najeo sam se i nekako se bolje osjećam. To je sigurno zbog
hrane.
Moram se usredotočiti na dobre strane. Živ sam. Ono što je ubilo
moje prijatelje, nekako, nije ubilo mene. Nalazim se na svemirskom brodu
- detalji mi nisu poznati, no znam da sam na brodu koji i dalje ispravno
funkcionira.
I glava mi je sve bistrija. Siguran sam.
Sjednem prekriženih nogu na pod. Moram nešto konkretno poduzeti.
Zatvorim oči i pustim mislima da lutaju. Želim se sjetiti nečega - bilo čega
- namjerno. Nije važno čega se sjetim, no važno je da sam prizovem
sjećanje i vidim kako će mi ići.
Krenut ćemo s nečime što me usrećuje. Volim znanost, siguran sam u
to. Sav sam se oduševio izvodeći one eksperimente. I nalazim se u
svemiru. Možda bih mogao razmišljati o svemiru i znanosti i...
Iz mikrovalne sam izvukao vruće instant-špagete i odnio ih do kauča.
Skinuo sam plastiku s posude i pustio paru.
Pojačao sam ton na televizoru i poslušao javljanje uživo. Nekoliko
me suradnika i prijatelja pozvalo da gledam s njima, no odbio sam. Nisam
želio provesti večer odgovarajući na njihova pitanja, htio sam ovo
pogledati u miru.
Ovo je bio najgledaniji događaj u ljudskoj povijesti. Gledaniji od
slijetanja na Mjesec. Gledaniji od finala nogometnog prvenstva. Nije bilo
televizijske mreže, servisa za streaming ni stranice za vijesti koja nije
puštala isto: javljanje iz NASA-e.
Reporterka je stajala pokraj starijeg muškarca na galeriji iznad
kontrole leta. Iza njih su se vidjeli muškarci i žene u plavim košuljama,
usredotočeni na zaslone monitora.
»Ovdje Sandra Elias«, rekla je reporterka. »Nalazim se u
Laboratoriju za mlazni pogon u Pasadeni u Kaliforniji s doktorom
Browneom, voditeljem odjela za planetarne znanosti u NASA-i.«
Okrenula se prema znanstveniku. »Doktore, kakav nam je status?«
Browne se nakašljao. »Prije devedeset minuta dobili smo potvrdu da
je ArcLight uspješno ušao u orbitu oko Venere. Sada čekamo prve
podatke.«
Od objave Japanske agencije za svemirska istraživanja o Petrovinu
problemu prošla je gadna godina. Studija za studijom potvrđivala je
njihove zaključke, vrijeme je nemilosrdno jurilo i cijeli je svijet tražio
odgovor na pitanje što se uistinu događa. I tako je nastao Projekt ArcLight.
Situacija je bila grozna, ali sam je projekt bio čudesan, pa se moj
štreberski mozak sav uzbudio zbog njega.
ArcLight je bio najskuplja svemirska letjelica bez posade dosad
izgrađena. Svijet je zahtijevao odgovore i nije bilo vremena za
odugovlačenje. U bilo kojoj drugoj situaciji svaka bi vam se svemirska
agencija od koje bi se tražilo da u roku od jedne godine pošalje sondu na
Veneru samo nasmijala u lice. No, nema toga što se ne može postići s
neograničenim budžetom. SAD, Europska unija, Rusija, Kina, Indija i
Japan su se udružili i pokrili troškove.
»Recite nam zbog čega je tako teško stići do Venere«, rekla je
reporterka.
»Najveći je problem gorivo«, odvratio je Browne. »Postoje određena
razdoblja u kojima za međuplanetarni prijelaz treba najmanje goriva, no
nismo ni blizu tog razdoblja za putovanje od Zemlje do Venere. Zato smo
u orbiti morali ukrcati puno više goriva da bi ArcLight tamo uopće stigao.«
»Dakle, problem je u lošem odabiru trenutka?« upitala je reporterka.
»Nema dobrog trenutka za to da nam Sunce počne gubiti sjaj.«
»Imate pravo. Molim vas, nastavite.«
 »Venera se u odnosu na Zemlju kreće vrlo brzo, što znači da je još
više goriva potrebno kako bi je dostigli. Čak i u idealnim uvjetima za
putovanje do Venere potrebno je više goriva nego za putovanje do Marsa.«
»Nevjerojatno. Nevjerojatno. Doktore, neki su se pitali zašto se
uopće gnjavimo s odlaskom na planet? Petrovina linija je golema, proteže
se u luku od Sunca do Venere. Pa zašto ne bismo otišli na neko mjesto
između njih?«
»Zato što je kod Venere Petrovina linija najšira - široka je kao cijeli
planet. Usto će nam pomoći gravitacija planeta. ArcLight će načiniti
dvanaest orbita oko Venere prikupljajući uzorke materijala od kojega je
načinjena Petrovina linija.«
»Što mislite, kakav je to materijal?«
»Nemamo pojma«, odgovorio je Browne. »Zbilja ne znamo. No
možda ćemo uskoro imati odgovore. Čim ArcLight dovrši prvu orbitu,
trebao bi imati dovoljno materijala za laboratorijsku analizu.«
»Možemo li očekivati neke odgovore već večeras?«
»Ne bih rekao. Laboratorij na letjelici prilično je jednostavan. Sastoji
se od mikroskopa s velikim povećanjem i rendgenskog spektrometra. No
prava je misija povratak uzoraka na Zemlju. Tri mjeseca čekat ćemo da se
ArcLight vrati kući s uzorcima. Laboratorij nam služi samo kao pripomoć i
zaštita u slučaju da dođe do problema prilikom povratka.«
»Kao i uvijek, izvrsno ste to isplanirali, dr. Browne.«
»Dajemo sve od sebe.«
U kontroli leta prolomilo se klicanje.
»Čujem...« Zastala je i pričekala da buka zamre. »Javljaju nam da je
prva orbita završena i dobivamo podatke...«
Glavni zaslon u kontroli leta sada je prikazivao crnobijelu
fotografiju. Slika je bila siva s pokojom crnom točkom.
»Što to gledamo, doktore?« začuo se reporterkin glas.
»Sliku nam šalje interni mikroskop«, odvratio je Browne.
»Povećanje je deset tisuća puta. Ove crne točkice veličine su desetak
mikrona.«
»Jesu li te crne točkice upravo ono što smo tražili?« upitala je.
 »Nismo sigurni«, odgovorio je Browne. »Možda je riječ samo o
česticama prašine. Oko svakog izvora gravitacije veličine planeta nalazi se
oblak prašine koji...«
»Koji kurac?« začuo se glas iz pozadine. Nekoliko je kontrolora leta
glasno uzdahnulo.
Reporterka se nelagodno zahihotala. »U laboratoriju svakako vlada
posebna atmosfera. Ovaj je prijenos uživo te se ispričavamo zbog...«
»O, moj Bože!« upao je Browne.
Glavni zaslon nastavio je prikazivati slike, jednu za drugom. Sve su
bile gotovo jednake.
Gotovo.
Reporterka se zagledala u slike na zaslonu. »Zar se te čestice...
kreću?«
Slike koje su se vrtjele jedna za drugom pokazivale su kako se crne
točkice deformiraju i kreću unutar svojeg okoliša.
Reporterka se nakašljala i izgovorila rečenicu koju će poslije mnogi
prozvati eufemizmom stoljeća: »Nalikuju na mikrobe, ne čini vam se?«
»Telemetrija!« povikao je dr. Browne. »Krivuda li sonda?«
»Već smo provjerili«, netko je odgovorio. »Nema krivudanja.«
»Je li smjer putovanja konzistentan?« nastavio je Browne s
pitanjima. »Neka vanjska sila? Možda magnetska? Statički elektricitet?«
U kontroli leta vladala je tišina.
»Zna li itko?!« uzviknuo je Browne.
Vilica mi je ispala u tanjur špageta. Zar stvarno imam toliko sreće?
Zar uistinu živim u trenutku kad ljudski rod prvi put otkriva izvanzemaljski
život?!
Ideš! Mislim, Petrovin problem i dalje je jeziv, ali... ideš!
Izvanzemaljci! Ovo bi mogli biti izvanzemaljci! Jedva čekam da sutra
kažem klincima...
***
»Kutna anomalija«, kaže računalo.
»Jesem ti bigulicu!« prasnem. »Skoro sam ga imao! Skoro sam se
sjetio sebe!«
 »Kutna anomalija«, ponovi računalo.
Raspetljam noge i ustanem. Tijekom svojih ograničenih interakcija s
računalom otkrio sam da računalo do neke mjere razumije moje riječi,
poput Siri ili Alexe. Stoga ću s njim razgovarati kao i s tim uslugama.
»Računalo, što je kutna anomalija?«
»Kutna anomalija: objekt ili tijelo određeno kao kritično ne nalazi se
pod očekivanim lokacijskim kutom; odstupa od očekivanog kutnog
položaja za najmanje 0,01 radijana.«
»Koje tijelo ima anomaliju?«
»Kutna anomalija.«
Nismo daleko dospjeli. Nalazim se na svemirskoj letjelici pa je
vjerojatno riječ o problemu s navigacijom. A to nije dobro. Kako bih uopće
upravljao brodom? Ne vidim ništa nalik na kontrole, a ionako ne bih znao
kako izgledaju. Ipak, dosad sam otkrio samo »šok-sobu« i laboratorij.
Ono drugo grotlo u laboratoriju — ono koje vodi dalje — sigurno je
važno. Odjednom se osjećam kao u računalnoj igri. Istražuj područje dok
ne nađeš zaključana vrata, a onda nađi ključ. Umjesto da prekopavam po
kantama za smeće i policama s knjigama, moram prekopati po vlastitoj
glavi. Jer je »ključ« moje ime.
Računalo u ovoj priči ne postupa nerazumno. Ako se ne mogu sjetiti
vlastita imena, ne bih smio dobiti pristup kontrolama broda.
Vratim se u krevet i legnem na leđa. Opreznim okom odmjerim
robotske ruke, no one miruju. Izgleda da je računalo zaključilo da sam
zasad dovoljno dobro.
Zatvorim oči i usredotočim se na ono sjećanje. Vidim mu dijelove u
svojoj glavi, nalik su na staru, oštećenu fotografiju.
Nalazim se u svojoj kući... ne, u stanu. Imam stan. Uredan je, no
prilično je malen. Na jednom zidu visi fotografija San Francisca. To mi
nije od pomoći. Već znam da sam živio u San Franciscu.
Na stoliću ispred mene nalazi se obrok za mikrovalnu. Špageti.
Toplina se nije ravnomjerno rasporedila pa je dio špageta još gotovo
zaleđen, a dio je tako vruć da bi mi mogao opeći jezik. Ja ipak jedem, što
znači da sam sigurno gladan.
Gledam prijenos iz NASA-e na televiziji; vidim sve ono što sam
vidio u prethodnom sjećanju. A moja je prva pomisao oduševljenje. Možda
je stvarno riječ o izvanzemaljskom životu? Jedva čekam da sutra kažem
klincima!
Imam djecu? Ovo je samački stan u kojem živi samac koji jede
samački obrok. Nema tu ničega ženstvenog, ničega što bi ukazivalo da
imam veze s nekom ženom. Jesam li razveden? Jesam li homoseksualac?
Bilo kako bilo, ništa ne ukazuje da ovdje žive djeca. Nema igračaka, nema
fotografija na zidovima ni na okviru kamina. I sve je ovdje previše čisto, a
znam da klinci svuda za sobom ostavljaju nered. Pogotovo kad počnu
žvakati žvakaće gume. Svi klinci prođu kroz tu fazu — dobro, većina
klinaca - i ostavljaju ih posvuda.
Otkud to znam?
Volim djecu. Ha. To je samo osjećaj, ali mislim da ih volim. Super
su i zabavni.
Dakle, ja sam samac, tridesetak mi je godina, živim sam u stančiću,
nemam djecu, ali ih volim. Nekako mi se ne sviđa kamo to ide...
Učitelj! Ja sam učitelj! Sjećam se!
Bogu hvala. Učitelj sam.
 TREĆE POGLAVLJE

»Dobro«, rekao sam gledajući na sat. »Imamo minutu do zvona. Znate što
to znači!«
»Brzinska runda!« povikali su moji učenici.
Život se vrlo malo promijenio nakon objave o Petrovinoj liniji.
Situacija je bila opasna i smrtonosna, no to nije bilo ništa novo.
Londončani su tijekom Blitza u Drugome svjetskom ratu živjeli svoj život
kao da se ništa ne događa. Da, naravno, katkad bi koja zgrada eksplodirala,
no netko je ipak morao dostaviti mlijeko. A ako bi tijekom noći bombe
pale na kuću gospođe McCreedy, pa dobro, onda bi je prekrižio s popisa za
dostavu.
Tako sam i ja, dok se nad nama nadvijala apokalipsa — koju su
možda izazvali izvanzemaljci - stajao pred gomilom klinaca i predavao
prirodoslovlje. Jer nema smisla uopće imati svijet koji nećeš predati idućoj
generaciji, zar ne?
Klinci su sjedili u redovima stolova okrenutima prema katedri. To je
bilo prilično standardno. No, ostatak učionice nalikovao je na laboratorij
ludog znanstvenika. Godinama sam radio na tome. U jednome kutu
nalazile su se Jakovljeve ljestve (nisu bile uključene u struju da se klinci
slučajno ne ubiju). Drugi je zid bio prekriven policom punom staklenki s
dijelovima životinja u formaldehidu. U jednu sam staklenku strpao špagete
i kuhano jaje. O toj su klinci najviše voljeli raspravljati.
Sa stropa je visio moj ponos i dika — golemi mobilni model Sunčeva
sustava. Jupiter je bio veličine košarkaške lopte, a Merkur veličine pikule.
Trebale su mi godine da bih među djecom dobio reputaciju cool
učitelja. Klinci su puno pametniji nego što to većina odraslih misli. I jako
dobro znaju kad je učitelju uistinu stalo do njih, a kad se samo pretvara. No
dobro, stigao je trenutak za brzinsku rundu!
Dohvatio sam vrećice s grahom sa stola. »Kako se točno zove
Sjevernjača?«
 »Polaris!« ispalio je Jeff.
»Točno!« Dobacio sam mu jednu vrećicu i ispalio iduće pitanje prije
nego što ju je uhvatio. »Koje su tri osnovne vrste stijena?«
»Magmatske, sedentne i metamorfne!« povikao je Larry. Larry je bio
vrlo nemirno dijete, reklo bi se.
»Blizu si!« odgovorio sam.
»Magmatske, sedimentne i metamorfne«, narugala mu se Abby. Ta je
bila stvarno naporna, no bila je izuzetno pametna.
»Točno!« Dobacio sam joj vrećicu. »Kolika je brzina svjetlosti?«
»Tri puta deset na...« započela je Abby.
»C!« doviknula je Regina iz pozadine. Malokad se javljala i bilo mi
je drago što se napokon odlučila progovoriti.
»Podlo, podlo, ali točno!« I njoj sam bacio vrećicu.
»Ja sam prva počela odgovarati!« požalila se Abby.
»Ali ona je prva dovršila s odgovorom«, nisam se dao. »Koja je
zvijezda najbliža Zemlji?«
»Alfa Centauri!« hitro je odgovorila Abby.
»Pogrešno!« rekao sam.
»E pa nije!«
»E pa je. Zna li tko točan odgovor?«
»O!« sinulo je Larryju. »Sunce!«
»Točno!« oduševio sam se. »Larry će dobiti vrećicu! Abby, pripazi
na te pretpostavke, zavest će te u pogrešnom smjeru.«
Nadurila se i prekrižila ruke.
»Tko mi može reći koliki je opseg Zemlje?«
Trang je podignuo ruku. »Tri tisuće devetsto...«
»Trang!« upala je Abby. »Odgovor je Trang.«
Trang je zbunjeno zastao.
»Što?« upitao sam.
Abby se uobraženo nasmiješila. »Pitali ste tko vam može reći opseg
Zemlje. Trang vam može reći. Točno sam odgovorila.«
 Nadmudrila me trinaestogodišnjakinja. A nije to bilo ni prvi put.
Spustio sam vrećicu s grahom na njezin stol u trenutku kad je zazvonilo za
kraj sata.
Klinci su skočili iz klupa i počeli skupljati svoje knjige i ruksake.
Abby, rumena od pobjede, nije se naročito žurila.
»Ne zaboravite na kraju tjedna donijeti vrećice s grahom i zamijeniti
ih za igračke i ostale nagrade'.« doviknuo sam za njima.
Učionica se ubrzo ispraznila, samo su još odjeci dječjih povika s
hodnika pokazivali da u školi još ima života. Spremio sam zadaćnice u
torbu i uzdahnuo. Šesti sat bio je gotov.
Otići ću do zbornice na kavu. Možda ću i pregledati neke zadaćnice
prije odlaska kući, samo da izbjegnem parkiralište. Na školu će se obrušiti
flota nesnosnih majki koje dolaze po djecu i znao sam da će imati neki
prigovor ili prijedlog ako me ugledaju. Nisam nikoga osuđivao zbog
ljubavi prema djetetu, Bog zna da bi i više roditelja trebalo biti
zainteresirano za obrazovanje svoje djece, no i u tome postoji neka granica.
»Ryland Grace?« začuo se ženski glas.
Prenuo sam se. Nisam čuo kad je ušla.
Izgledala je kao četrdesetogodišnjakinja odjevena u dobro krojeno
poslovno odijelo. U ruci je nosila aktovku.
»Aha«, rekao sam. »Mogu li vam kako pomoći?«
»Mislim da možete«, odvratila je, a u glasu joj se čuo lagani
naglasak. Nešto europsko? Nisam bio siguran. »Zovem se Eva Stratt i
uključena sam u rad Petrovine radne skupine.«
»Kako molim?«
»Petrovina radna skupina. Riječ je o međunarodnome tijelu
organiziranom kako bi se nosilo s problemom Petrovine linije. Dobila sam
zadatak da pronađem rješenje, a uz to su mi dodijelili i određenu razinu
ovlasti koje će mi pomoći da to postignem.«
»Tko vam je to dodijelio?«
»Sve članice UN-a.«
»Čekajte, kako to mislite? Kako se...«
»Jednoglasno tajno glasanje, duga priča. No, ja bih željela
razgovarati s vama o znanstvenom radu koji ste napisali.«
 »Tajno glasanje? Ma, nema veze.« Odmahnuo sam glavom. »Odavno
sam prestao pisati radove. Nisam se dobro proveo u akademskim
krugovima.«
»Učitelj ste, još ste u akademskim krugovima.«
»Da, dobro«, odvratio sam. »Ali znate na što mislim. Akademski
krugovi. U kojima su znanstvenici i recenzije i...«
»I seronje koji su vas izbacili s vašeg sveučilišta?« Izvila je obrvu.
»Ukinuli vam financiranje i pobrinuli se da vam više nitko nikada ne
objavi ni jedan rad?«
»Da. To.«
Iz aktovke je izvukla snop papira u spiralnom uvezu.
Otvorila ga je i pročitala prvu stranicu. »Analiza pretpostavki o
životu temeljenom na vodi te rekalibracija očekivanja za modele
evolucije.« Podignula je pogled prema meni. »To je vaš rad, zar ne?«
»Oprostite, ali otkud vam...«
»Dosadan naslov, no sadržaj je vrlo zanimljiv, rekla bih.«
Odložio sam svoju torbu na stol. »Gledajte, nisam bio u dobroj fazi
kad sam to napisao, dobro? Bilo mi je dosta znanstvenog svijeta i tim sam
im radom svima rekao da me poljube u guzicu. Mnogo sam sretniji otkad
radim kao učitelj.«
Prelistala je nekoliko stranica. »Godinama ste se borili protiv
pretpostavke da je za život potrebna tekuća voda. Imate cijelo poglavlje
pod naslovom Zlatokosina zona je za idiote. Po imenu ste prozvali desetine
znanstvenika i korili ih zato što vjeruju da je temperatura nužan preduvjet
za život.«
»Da, ali...«
»Doktorirali ste u području molekularne biologije? Ne slaže li se
većina znanstvenika s tvrdnjom da je za evoluciju života nužna tekuća
voda?«
»E pa griješe!« Prekrižio sam ruke. »Vodik i kisik nisu čarobni! Da,
potrebni su za život na Zemlji, naravno. Ali neki drugi planet mogao bi
imati potpuno drukčije uvjete. Za život je potrebna kemijska reakcija koja
dovodi do kopiranja originalnog katalizatora. A za to vam ne treba voda!«
 Zatvorio sam oči, duboko udahnuo i izdahnuo. »No dobro, naljutio
sam se i napisao taj rad. A onda sam dobio akreditaciju za učitelja, započeo
novu karijeru i počeo uživati u životu. Pa mi je zato drago što mi nitko nije
vjerovao. Bolje je tako.«
»Ja vam vjerujem«, rekla je ona.
»Hvala«, odvratio sam. »Ali moram ići ocjenjivati zadaćnice. Biste li
mi sad rekli zašto ste došli?«
Vratila je moj rad u svoju aktovku. »Nadam se da znate za sondu
ArcLight i Petrovinu liniju.«
»Bio bih prilično loš učitelj da ne znam za to.«
»Mislite li da su te točkice žive?« upitala je.
»Ne znam. Možda je riječ o prašini koja poskakuje u magnetskom
polju. Saznat ćemo kad se ArcLight vrati na Zemlju. To je uskoro, zar ne?
Za nekoliko tjedana?«
»Vraća se dvadeset trećeg«, rekla je. »Ruska svemirska agencija
poslat će Sojuz po njega u nisku orbitu oko Zemlje.«
Kimnuo sam. »Dobro, tada ćemo doznati o čemu je riječ.
Najpametniji ljudi na svijetu će ih pregledati i reći nam. Tko će se baviti
time? Jeste li odabrali znanstvenike?«
»Vi ćete to učiniti«, rekla je.
Tupo sam zurio u nju.
Mahnula je rukom pred mojim očima. »Jeste tu?«
»Hoćete da ja pogledam te točkice?« upitao sam.
»Da.«
»Cijeli svijet dodijelio vam je ovlasti da riješite taj problem, a vi ste
si našli učitelja iz osnovne škole?«
»Da.«
Okrenuo sam se i krenuo prema vratima. »Lažete, ludi ste ili jedno i
drugo. Ja sad idem.«
»Nemate izbora«, rekla je mojim leđima.
»Ja bih rekao da imam!« Mahnuo sam i otišao.
E, da. Nisam imao izbora.
 Kad sam došao do stana, nisam još ni stigao do ulaznih vrata a već su
me okružila četiri muškarca u odijelima. Pokazali su mi svoje značke —
bili su iz FBI-a - i ugurali me u jedan od četiri crna SUV-a parkirana ispred
zgrade. Vozili smo se dvadeset minuta u tišini - nisu mi željeli odgovoriti
ni na jedno pitanje, nisu mi se uopće obraćali — i stigli do neugledne
uredske zgrade u poslovnom parku.
Gotovo sam morao trčati dok su me vodili niz prazan hodnik u
kojemu su se, na svakih 30 stopa, nalazila samo pokoja neoznačena vrata.
Na kraju hodnika bila su dvostruka vrata. Otvorili su ih i gurnuli me
unutra.
Za razliku od ostatka napuštene zgrade, ova je prostorija bila puna
pokućstva i blistavih aparata. U životu nisam vidio tako dobro opremljen
biološki laboratorij. A usred njega stajala je Eva Stratt.
»Dobar dan, dr. Grace«, rekla je. »Ovo je vaš novi laboratorij.«
Agenti FBI-a zatvorili su vrata za mnom i ostavili Stratticu i mene
same u laboratoriju. Protrljao sam rame na mjestu na kojem su me malo
prejako stisnuli.
Pogledao sam prema vratima iza sebe. »Dakle, kad ste rekli da ste
dobili određene ovlasti...«
»Dobila sam ovlasti da učinim štogod je potrebno.«
»Čujem vam naglasak. Jeste li uopće Amerikanka?«
»Nizozemka sam. Radila sam u Europskoj svemirskoj agenciji. No to
nije važno. Sada vodim ovaj projekt. Nemamo vremena za međunarodne
komisije koje će se razvlačiti dovijeka. Sunce umire. Trebamo rješenje.
Moj je zadatak da ga pronađem.«
Izvukla je laboratorijski tronožac i sjela. »Te >točkice< vjerojatno su
neki oblik života. Eksponencijalno napredovanje smanjivanja solarne
energije u skladu je s eksponencijalnim rastom populacije tipičnim za
oblike života.«
»Mislite... mislite da jedu Sunce?«
»Ako ništa, jedu mu zračenje«, rekla je.
»Dobro, to je... to je grozno. Ipak, moram pitati, što hoćete od
mene?«
»Sonda ArcLight donijet će uzorke na Zemlju. Neki od njih možda će
još biti živi. Želim da ih pregledate i analizirate.«
 »Da, to ste mi već rekli«, rekao sam. »Ali siguran sam da na svijetu
postoje mnogo kvalificiraniji ljudi od mene.«
»Znanstvenici iz cijelog svijeta pregledavat će te uzorke, no ja želim
da vi to učinite prvi.«
»Zašto?«
»Taj oblik života živi na površini Sunca. Zvuči li vam to kao oblik
života koji se temelji na vodi?«
Imala je pravo. Voda ne postoji na toj temperaturi. Na temperaturi od
3000 Celzijevih stupnjeva atomi vodika i kisika više ne mogu ostati vezani
jedni za druge. A na površini Sunca temperatura je 5500 Celzijevih
stupnjeva.
Nastavila je: »Područje spekulativne izvanzemaljske biologije uistinu
je maleno, time se bavi možda petsto ljudi u cijelome svijetu. A svi s
kojima sam razgovarala - od profesora na Oxfordu do istraživača na
Tokijskom sveučilištu — slažu se da biste vi bili glavni u tom području da
niste odjednom otišli.«
»Čudesno«, rekao sam. »Bio sam u nemilosti kad sam otišao. Ne
mogu vjerovati da su tako lijepo govorili o meni.«
»Svima je jasno koliko je situacija ozbiljna. Nema vremena za stare
razmirice. No, ako vam je to važno, imat ćete priliku svima dokazati da ste
imali pravo. Za život nije potrebna voda. A to ste sigurno željeli dokazati.«
»Naravno«, rekao sam. »Mislim... jesam. Ali ne ovako.«
Skočila je s tronošca i krenula prema vratima. »Kako je tako je.
Budite ovdje dvadeset trećeg u sedam ujutro. Imat ću uzorak za vas.«
»Kako...« promucao sam. »Pa bit će u Rusiji, ne?«
»Rekla sam Ruskoj agenciji da slete Sojuzom u Saskatchewan.
Kanadsko ratno zrakoplovstvo preuzet će uzorak i prenijeti ga u San
Francisco bojnim avionom. Amerikanci će propustiti Kanađane kroz svoj
zračni prostor.«
»Saskatchewan?«
»Sojuz kapsule polijeću s raketodroma Bajkonur, koji se nalazi
visoko na sjevernoj zemljopisnoj širini. Najsigurnije lokacije za slijetanje
uvijek su na istoj zemljopisnoj širini. Saskatchewan je San Franciscu
najbliže veliko, ravno područje koje zadovoljava sve uvjete.«
 Podignuo sam ruku. »Čekajte. Rusi, Kanađani i Amerikanci učine
sve što im kažete?«
»Da. Bez pitanja.«
»Zafrkavate me?«
»Razgledajte svoj novi laboratorij, dr. Grace. Ja trenutačno imam
drugog posla.«
Izišla je bez i jedne riječi.
***
»Da!« oduševljeno stisnem šaku.
Skočim na noge i popnem se ljestvama do laboratorija, a zatim
drugim ljestvama do Tajanstvenoga grotla.
Kao i prije, čim dotaknem polugu, računalo progovori. »Za
otključavanje grotla potrebno je izgovoriti vlastito ime.«
»Ryland Grace«, samozadovoljno se nasmiješim. »Dr. Ryland
Grace.«
Jedini je odgovor tihi škljocaj. Nakon silne meditacije i razmišljanja
koje je bilo potrebno da bih se sjetio vlastita imena poželio sam ipak nešto
uzbudljivije od toga. Možda konfete?
No dobro. Uhvatim polugu i zakrenem je. Ona se poslušno okrene.
Moje kraljevstvo povećat će se barem za jednu novu prostoriju. Gurnem
grotlo prema gore, no za razliku od onoga koje je povezivalo spavaću sobu
i laboratorij, ovo grotlo klizne u stranu. Iduća je prostorija prilično mala,
pa vjerojatno nije bilo mjesta za grotlo koje bi se podizalo u zraku. A ta je
iduća prostorija... ovaj... što je to?
Upale se LED lampe. Prostorija je okrugla, kao i prve dvije, no nije
riječ o cilindru. Ovdje se zidovi sužavaju prema stropu u obliku krnjeg
stošca.
Posljednjih nekoliko dana stalno su mi nedostajale informacije. A
sada me informacije napadaju sa svih strana. Sve su površine pune
računalnih monitora i upravljačkih ploča. Previše je treperavih svjetala i
boja. Neki zasloni prikazuju nizove brojki, na drugima su dijagrami, a neki
su zatamnjeni.
Na drugome kraju prostorije nalazi se još jedno grotlo, no ono ne
krije svoju svrhu. Iznad njega ispisane su riječi ZRAČNA KOMORA., a
samo grotlo ima na sebi okrugli prozorčić. Kroz prozor vidim malu
komoru, dovoljnu za jednu osobu, a u njoj svemirsko odijelo. Na
suprotnome zidu nalazi se još jedno grotlo. Da, to je definitivno zračna
komora.
U sredini se nalazi stolac. Savršeno je smješten, tako da se mogu
dosegnuti svi monitori i upravljačke ploče.
Uspnem se u prostoriju i smjestim se u stolac. Udoban je, imam
osjećaj kao da me grli.
»Detektiran pilot«, kaže računalo. »Kutna anomalija.«
Pilot. U redu.
»Gdje se nalazi anomalija?« upitam.
»Kutna anomalija.«
Ovo računalo svakako nije HAL 9000. Pregledam zaslone tražeći
više informacija. Stolac se lako okreće, što je super s obzirom na to da me
zasloni okružuju sa svih strana. Ugledam jedan zaslon koji treperi crveno.
Sagnem se i pročitam što piše.

KUTNA ANOMALIJA: POGREŠKA U RELATIVNOM GIBANJU

PREDVIĐENA BRZINA: 11.423 km/s
IZMJERENA BRZINA: 11.872 km/s
STATUS: AUTOMATSKO ISPRAVLJANJE PUTANJE.
AKCIJA NIJE POTREBNA.

Dobro. To mi ništa ne znači. Osim »km/s«. To bi moglo značiti

»kilometri u sekundi«.
Iznad teksta nalazi se fotografija Sunca, koja lagano treperi. Možda
je to snimka uživo? Ili si ja to samo zamišljam? Odlučim riskirati i
dodirnem zaslon s dva prsta pa ih razmaknem.
I naravno, slika se poveća, kao na mobitelu. S lijeve strane vidim
nekoliko Sunčevih pjega. Zumiram sve dok ne pokriju cijeli zaslon. Prikaz
je i dalje nevjerojatno jasan. Riječ je ili o fotografiji nevjerojatno visoke
rezolucije ili o solarnom teleskopu izuzetno visoke rezolucije.
 Procijenim da taj skup Sunčevih pjega pokriva oko jedan posto širine
diska, što je prilično uobičajeno za Sunčeve pjege. To znači da gledam u
pola stupnja opsega Sunca (to sam jako ugrubo procijenio). Sunce se
okreće otprilike jednom svakih dvadeset pet dana (učitelji znaju takve
stvari). Dakle, pjege će nestati sa zaslona za otprilike jedan sat. Poslije ću
ponovno pogledati da vidimo je li se to dogodilo. Ako jest, onda gledam
snimak uživo. Ako nije, onda je to fotografija.
Hm... 11.872 kilometra u sekundi.
Brzina je relativna i nema nikakvog smisla osim ako ne uspoređuješ
dva objekta. Automobil na autocesti možda se kreće 70 milja na sat u
odnosu na tlo, ali u odnosu na automobil pokraj njega gotovo se uopće ne
kreće. Dakle, što to mjeri »izmjerena brzina«? Mislim da znam.
Nalazim se na svemirskom brodu, zar ne? Sigurno. Dakle, ta
vrijednost vjerojatno prikazuje moju brzinu. No, u odnosu na što? Sudeći
prema golemoj slici Sunca iznad teksta, pretpostavljam da je riječ upravo o
Suncu. Dakle, krećem se brzinom od 11.872 kilometra u sekundi u odnosu
prema Suncu.
Tekst ispod slike lagano zatreperi. Je li se nešto promijenilo?

KUTNA ANOMALIJA: POGREŠKA U RELATIVNOM GIBANJU

PREDVIĐENA BRZINA: 11.422 km/s
IZMJERENA BRZINA: 11.871 km/s
STATUS: AUTOMATSKO ISPRAVLJANJE PUTANJE.
AKCIJA NIJE POTREBNA.

Brojevi su se promijenili! Smanjili su se za jedan. Ideš. Čekaj malo.

Iz toge iščeprkam štopericu (najveći drevni grčki filozofi uvijek su u
togama nosili štoperice). Zatim se zapiljim u zaslon, što traje cijelu
vječnost, ili mi se barem tako čini. Gotovo odustanem kad se odjednom
obje vrijednosti smanje za jedan. Pokrenem štopericu.
Ovoga puta sam spreman na dugo čekanje. Opet mi se čini
beskonačnim, no ne dam se. Vrijednosti se ponovno smanje, a ja zaustavim
štopericu.
Šezdeset šest sekundi.
 »Izmjerena brzina« smanjuje se za jedan svakih šezdeset šest
sekundi. Na brzinu izračunam i zaključim da je riječ o ubrzanju od... 15
metara u sekundi na kvadrat. To je isto »gravitacijsko« ubrzanje koje sam
prije izračunao.
Sila koju osjećam nije gravitacija. I nije centrifuga. Nalazim se u
svemirskom brodu koji neprekidno ubrzava po pravcu. Točnije, usporava -
vrijednosti se smanjuju.
A ta brzina... to je stvarno jako brzo. Da, smanjuje se, ali ideš! Za
izlazak iz Zemljine orbite potrebna je brzina od osam kilometara u sekundi.
A ja se krećem brže od 11.000 kilometara u sekundi. To je brže od bilo
čega u Sunčevu sustavu. Bilo koji predmet koji se kreće tom brzinom
pobjeći će iz gravitacijskog privlačenja Sunca i odletjeti u međuzvjezdani
prostor.
Prikaz na zaslonu ničime ne ukazuje na smjer kretanja, samo
prikazuje relativnu brzinu. Pa se sada moram zapitati: Jurim li ja prema,
Suncu ili od njega?
Odgovor na to pitanje gotovo je nevažan. Ili sam na putanji koja će
me odvesti ravno u Sunce, ili sam na putanji prema dubokom svemiru iz
kojega se nikad neću vratiti. Ili možda putujem u smjeru Sunca, no neću se
sudariti s njim. Ako je tako, onda ću proći pokraj Sunca... i onda odletjeti u
duboki svemir iz kojega se nikad neću vratiti.
No dobro, ako je prikaz Sunca na zaslonu u realnom vremenu, onda
će se Sunčeve pjege smanjivati ili povećavati. To znači da moram čekati i
provjeriti je li taj prikaz u realnom vremenu. A to će trajati jedan sat.
Pokrenem štopericu.
U međuvremenu se odlučim pozabaviti gomilom zaslona u ovoj
prostoriji. Na svima piše barem nešto, no na jednome se nalazi samo
okrugli grb. Mislim da je to vjerojatno čuvar zaslona ili nešto takvo. Ako
ga dodirnem, to će se računalo uključiti. No rekao bih da mi je upravo taj
čuvar zaslona zasad dao najviše informacija.
To je grb misije. Vidio sam dovoljno dokumentaraca o NASA-i da
bih ga znao prepoznati. Grb se sastoji od plavoga prstena u kojem je
bijelim slovima ispisan tekst. Gore piše SPASITELJ, a dolje ZEMLJA. To
je naziv i »matična luka« ovog broda.
Mislim, ionako sam pretpostavljao da je ovaj brod stigao sa Zemlje,
ali dobro. No sada napokon znam kako se zove.
 Nalazim se na brodu Spasitelj.
No grb mi govori još nešto. Unutar plavog prstena nalazi se crni krug
s nekim čudnim simbolima: u sredini je žuti krug s točkom, plavi krug s
bijelim križem i još manji žuti krug u kojemu stoji slovo t. Nemam pojma
što bi to trebalo značiti. Na rubu crnoga kruga ispisano je sljedeće: »姚«,
»ИЛЮХИНА,« i »GRACE«.
Posada.
Ja sam »Grace« pa se druga dva natpisa odnose na imena mumija u
krevetima. Kinez ili Kineskinja i Rus ili Ruskinja. Sjećanje na njih gotovo
je isplivalo na površinu, no ne mogu ga izvući do kraja. Vjerojatno me u
tome sprječava neki unutarnji obrambeni mehanizam. Sigurno će me
sjećanje na njih gadno zaboljeti, pa ih se moj mozak ne želi sjetiti. Možda.
Ja sam učitelj prirodoslovlja, nisam psiholog specijaliziran za traume.
Obrišem oči. Možda ipak nije pametno trenutačno se baviti tim
sjećanjem.
Moram čekati cijeli sat i odlučim pustiti mozak na pašu, da vidim
čega ću se još sjetiti. Sve mi bolje ide.
***
»Nisam sto posto siguran da je ovo pametno«, rekao sam. Glas mi je
bio prigušen ispod biozaštitnog odijela koje sam nosio. Dah mi je zamaglio
plastični prozorčić na odijelu.
»Sve će biti dobro«, čuo sam Strattičin glas kroz interkom. Pratila me
s druge strane dvostrukog, vrlo debelog stakla.
Unijeli su neke promjene u laboratorij. Oprema je ostala ista, no
cijela je prostorija sada bila izolirana. Zidovi su bili prekriveni debelim
plastičnim pločama, pričvršćenima pomoću nekakve posebne ljepljive
vrpce. Posvuda su bili logotipovi Centra za kontrolu bolesti. Uvedeni su
protokoli za karantenu. Sve me to prilično uznemiravalo.
U laboratorij se moglo ući samo kroz golemu plastičnu zračnu
komoru, a prije ulaska morao sam na sebe navući zaštitno odijelo do
kojega se sa stropa spuštala cijev za zrak.
Čekala me vrhunska oprema, u životu nisam vidio tako dobro
opremljen laboratorij. Usred svega toga nalazila su se kolica na kojima je
stajao valjkasti spremnik s natpisom образец, što mi nije bilo od naročite
koristi.
 Strattica nije bila sama u promatračkoj sobi. Tamo se nalazilo
dvadesetak ljudi u vojnim odorama i znatiželjno zurilo u mene. Bilo je
Amerikanaca, Rusa, nekoliko kineskih časnika, a mnoge odore uopće
nisam znao geografski smjestiti. Velika međunarodna skupina. Nitko nije
rekao ni riječ i držali su se nekoliko koraka iza Strattice.
Zgrabio sam cijev za zrak i mahnuo njome prema Strattici. »Je li sve
ovo uistinu nužno?«
Pritisnula je tipku interkoma. »Uzorak u onom valjku vjerojatno je
izvanzemaljsko živo biće. Ne želimo riskirati.«
»Ne, vi ne želite riskirati. Samo ja riskiram!«
»Nije baš tako.«
»Kako mislite da to nije baš tako?«
Zastala je. »Dobro, imate pravo.«
Uputio sam se do valjka. »I svi su ostali morali poštovati ove
mjere?«
Ogledala se oko sebe, a časnici su u odgovor samo slegnuli
ramenima. »Koji ostali?«
»Pa znate«, rekao sam. »Ljudi koji su prenijeli uzorak u ovaj
spremnik.«
»Ovo je spremnik za uzorke iz same kapsule. Ljuštura od centimetar
debela čelika obložena s tri centimetra olova. Zapečaćen je otkad je krenuo
s Venere. Da biste se dočepali uzorka morat ćete otvoriti 14 brtvi.«
Pogledao sam valjak, pa nju, pa opet valjak, a onda opet nju. »Prava
pravcata bigulica.«
»Nije sve tako crno«, rekla mi je. »Zamislite, zauvijek ćete u
povijesti ostati zabilježeni kao prvo ljudsko biće koje je stupilo u kontakt s
izvanzemaljskim oblikom života.«
»Ako je to uopće živo«, progunđao sam.
Namučio sam se otvarajući tih 14 brtvi. Bome su bile čvrste. Upitao
sam se kako ih je sonda uspjela zatvoriti i zaključio da je vjerojatno bila
riječ o nekom naprednom pogonskom sustavu.
Unutrašnjost valjka nije bila naročito dojmljiva, no nisam to ni
očekivao. Prozirna plastična loptica izgledala je kao da je prazna.
Tajanstvene točkice bile su mikroskopski sitne, a usto ih je bilo vrlo malo.
 »Ne detektiramo nikakvo zračenje«, začuo sam Stratticu kroz
interkom.
Dobacio sam joj pogled. Piljila je u svoj tablet.
Zagledao sam se u lopticu. »Je li loptica pod vakuumom?«
»Ne«, odgovorila mi je Stratt. »Puna je plina argona, pri tlaku od
jedne atmosfere. Točkice su se micale cijelim putom od Venere te se čini
da im argon uopće ne smeta.«
Ogledao sam se po laboratoriju. »Nigdje ne vidim izolacijsku
komoru s rukavicama. Ne pada mi na pamet da izložim ove uzorke
normalnom zraku.«
»Cijela prostorija puna je argona«, rekla je. »Nemojte ni slučajno
zapetljati cijev za zrak ili poderati odijelo. Udahnete li argon...«
»Ugušit ću se, a neću ni znati da mi se to događa. Da, znam.«
Odnio sam lopticu do stola i oprezno je zakrenuo tako da se razdvoji
na dva dijela. Jednu sam polovicu stavio u plastični spremnik s poklopcem,
a po drugoj sam oprezno prošao suhim vatenim štapićem. Protrljao sam
štapić o objektno stakalce i odnio ga do mikroskopa.
Mislio sam da će ih biti teže pronaći, ali ne. Tu su. Tisuće crnih
točkica nemirno su se komešale.
»Snimate to?«
»Iz trideset šest različitih kutova«, odvratila je.
»Uzorak se sastoji od mnogobrojnih okruglih objekata«, rekao sam.
»Gotovo da nema varijacije u veličini, čini se da je svaki od njih promjera
oko deset mikrona...«
Prilagodio sam žarište i promijenio jačinu osvjetljenja. »Uzorci su
neprozirni... ne nazirem njihovu unutrašnjost čak ni pod najjačim
osvjetljenjem...«
»Jesu li živi?« upala je Strattica.
Ošinuo sam je pogledom. »To ne mogu zaključiti na prvi pogled. Što
ste očekivali?«
»Želim doznati jesu li živi. A ako jesu, želim znati kako
funkcioniraju.«
»To je ponešto pretjeran zahtjev.«
 »Zašto? Biolozi su otkrili kako funkcioniraju bakterije. Valjda i vi
možete učiniti isto što su učinili i oni.«
»Tisućama znanstvenika trebala su dva stoljeća da otkriju kako
funkcioniraju bakterije!«
»E, pa... vi ćete morati biti brži.«
»Gledajte«, mahnuo sam prema mikroskopu, »ja ću se primiti
svojega posla. Reći ću vam što sam otkrio onda kad to otkrijem. A dotad
svi vi, što se mene tiče, možete sjediti u kutu i u tišini čitati novine.«
Idućih šest sati proveo sam provodeći niz eksperimenata. Vojni su se
časnici s vremenom pokupili i ostala je samo Strattica. Morao sam se diviti
njezinu strpljenju. Sjedila je u stražnjem dijelu promatračke prostorije i
radila na tabletu, samo bi katkad podigla pogled da provjeri što radim.
Skočila je na noge kad sam krenuo kroz zračnu komoru i ušao u
promatračku prostoriju. »Što ste zaključili?« upitala je.
Rastvorio sam zaštitno odijelo i izvukao se iz njega. »Zaključio sam
da mi je sila na zahod.«
Nešto je upisala na svoj tablet. »Nisam razmišljala o tome. Večeras
ćemo vam u karantenu ugraditi zahod. Morat će biti kemijski, ne možemo
provesti odvodne cijevi i vodovod do laboratorija.«
»Svejedno mi je«, rekao sam i odjurio do zahoda obaviti svoje.
Kad sam se vratio, shvatio sam da je Strattica dovukla stolić i dva
stolca u sredinu promatračke prostorije. Smjestila se na jedan stolac i
mahnula prema drugome. »Sjednite.«
»Usred sam...«
»Sjednite.«
Sjeo sam. Bila je vrlo dominantna osoba, no nisam znao odrediti
zbog čega je tako. Možda je to bilo u tonu glasa ili njezinu
samopouzdanju? Kako bilo da bilo, njezine zapovijedi nekako je bilo
prirodno poslušati.
»Što ste dosad otkrili?« upitala je.
»Nije prošlo ni jedno popodne.«
»Nisam pitala koliko je prošlo. Pitala sam što ste dosad otkrili.«
 Počešao sam se po glavi. Proveo sam sate i sate u onom odijelu i bio
sam mokar od znoja, a vjerojatno sam i smrdio. »Pa... jako je čudno. Ne
znam od čega su načinjene one točkice. A jako bih rado doznao.«
»Zar vam nedostaje neki dio opreme?« upitala je.
»Ne, ne. U laboratoriju ima svega što bi čovjek mogao poželjeti.
Samo.. . ništa od toga ne djeluje na one točkice.« Zavalio sam se u stolac.
Gotovo sam cijeli dan proveo na nogama i dobro mi je došlo da se malo
opustim. »Najprije sam pokušao rendgenskim spektrometrom. Uređaj
ozrači uzorak, što znači da iz njega izbija fotone, a prema valnim
duljinama tih fotona možete odrediti koji su elementi prisutni u uzorku.«
»Što ste doznali?«
»Ništa. Te točkice kao da upijaju rendgensko zračenje. Zrake uđu i
nikad ne iziđu. Ništa ne izlazi. To je stvarno neobično. Nikad nisam ni čuo
za takvo što.«
»Dobro«, nešto je zabilježila na tabletu. »Što mi još možete reći?«
»Nakon toga sam pokušao s plinskom kromatografijom. Uzorak se
pretvori u plinovito stanje, a onda se identificiraju elementi ili spojevi u
tom plinu. Ni to mi nije uspjelo.«
»Zašto?«
Podignuo sam ruke. »Zato što se prokletinje nisu dale pretvoriti u
plinovito stanje. Pa sam onda počeo petljati s plamenicima, pećnicama i
topioničkim loncima, a rezultat je bio apsolutno nikakav. Na točkice ne
djeluju temperature do dvije tisuće stupnjeva. Ništa se nije dogodilo.«
»A to je neobično?«
»Da, suludo je«, odvratio sam. »Ali ta stvorenja žive na Suncu.
Barem neko vrijeme. Pa valjda ima smisla da su otporna na vrućinu.«
»Žive na Suncu?« upitala je. »Dakle, riječ je o živim bićima?«
»Da, prilično sam siguran u to.«
»Objasnite, molila bih.«
»Pa, kreću se. To se dobro vidi kroz mikroskop. Naravno, samo po
sebi to nije dokaz života - inertna materija također se kreće zbog statičkog
naboja ili magnetskih polja ili čega već. No, još sam nešto zamijetio. Nešto
čudno. I onda mi se sve posložilo.«
»U redu.«
 »Nekoliko sam točkica stavio u vakuum i pokrenuo spektrograf. To
je jednostavan eksperiment koji mi je trebao pokazati emitiraju li svjetlost.
Naravno, emitiraju je. Zrače infracrvenom svjetlošću na valnoj duljini od
25,984 mikrona. To odgovara Petrovinoj frekvenciji - od te se svjetlosti
sastoji Petrovina linija. Zatim sam primijetio da emitiraju svjetlost samo
dok se kreću, a emitiraju jako mnogo svjetlosti. Mislim, iz naše točke
gledišta nije to mnogo, no za sićušne jednostanične organizme riječ je o
vrlo mnogo svjetlosti.«
»Zbog čega je to važno?«
»Načinio sam neke izračune i prilično sam siguran da se kreću uz
pomoć te svjetlosti.«
Strattica je začuđeno podignula obrvu. »Ne razumijem.«
»Vjerovali ili ne, svjetlost ima količinu gibanja«, rekao sam.
»Svjetlost djeluje silom. Da se nalazite u svemiru i upalite ručnu svjetiljku,
od nje biste dobili majušnu količinu potiska.«
»Nisam to znala.«
»Sad znate. A majušni potisak koji djeluje silom na majušnu masu
dovoljan je za učinkovit oblik pogona. Prosječna masa točkica iznosi oko
dvadeset pikograma. Izmjerio sam to. Trebalo mi je vremena, ali moram
priznati da je oprema u laboratoriju stvarno fantastična. Uglavnom,
zaključio sam da je gibanje koje vidim u skladu s potiskom koji stvara
emisija svjetlosti.«
Odložila je tablet na stol. Izgleda da sam uspio postići nemoguće —
zadobio sam njezinu potpunu pozornost. »Događa li se to u prirodi?«
Odmahnuo sam glavom. »Nema šanse. Ništa u prirodi ne može na
takav način spremati energiju. Mislim da ne shvaćate količinu energije
koju emitiraju te točkice. Riječ je... govorimo o pretvorbi mase. Ono, na
razini E = mc2. U tim točkicama ima nepojmljivo mnogo energije.«
»Dobro«, rekla je, »upravo su stigle sa Sunca. A Sunce gubi
energiju.«
»Da. Baš zato mislim da su žive«, rekao sam. »Točkice konzumiraju
energiju, spremaju je na neki način koji ne razumijemo, i zatim je
upotrebljavaju za pogon. Nije riječ o nekom jednostavnom fizikalnom ili
kemijskom procesu, nego o nečemu složenom i usmjerenom. Nečemu što
je moralo evoluirati.«
 »Dakle, Petrovina linija se sastoji od... majušnih odbljesaka raketa?«
»Vjerojatno. A rekao bih da vidimo samo mali udio ukupne svjetlosti
koja stiže iz tog područja. Točkice je upotrebljavaju za pogon do Venere ili
do Sunca. Ili jednog i drugog, ne znam. Važno je to da se svjetlost kreće od
smjera njihova kretanja. Budući da se Zemlja ne nalazi na toj liniji, mi
vidimo samo svjetlost koja se odražava o obližnju svemirsku prašinu.«
»Zašto se kreću prema Veneri?« upitala je. »I kako se
razmnožavaju?«
»Dobra pitanja, na koja još nemam odgovor. No ako je riječ o
jednostaničnim organizmima koji se ponašaju prema pravilu podražaja i
reakcije, vjerojatno se razmnožavaju mitozom.« Zastao sam. »To je ono
kad se stanica podijeli napola i pretvori se u dvije nove stanice...«
»Da, toliko i sama znam, hvala vam.« Zagledala se u strop.
»Oduvijek smo pretpostavljali da će naš prvi kontakt s izvanzemaljskim
životom — ako uopće postoji - biti kontakt s malim zelenima koji će stići
NLO-om. Nije nam palo na pamet da bi mogla biti riječ o jednostavnoj,
neinteligentnoj vrsti.«
»Aha«, rekao sam. »Nisu nam u posjet došli Vulkanci, nego... ne
znam, svemirske alge.«
»Invazivna vrsta. Poput divovskih gubavica u Australiji.«
»Dobra usporedba.« Kimnuo sam. »A populacija raste, i to brzo. Što
ih je više, to više konzumiraju solarnu energiju.«
Uštipnula se za bradu. »Kako biste nazvali organizam koji se hrani
zvijezdama?«
S mukom sam se prisjetio korijena grčke riječi i sufiksa latinske.
»Mislim da bi se mogao nazvati >astrofagom<.«
»Astrofag«, rekla je i zapisala to u svoj tablet. »U redu. Vratite se na
posao i otkrijte kako se razmnožava.«
***
Astrofag!
Od samog spomena te riječi sav se stresem. Preplavi me ledeni užas
koji mi nalegne na udove poput olova.
Tako se zovu ta stvorenja koja prijete životu na Zemlji. Astrofazi.
 Bacim pogled na zaslon koji prikazuje Sunce. Sunčeve pjege
zamjetno su se pomaknule. U redu, riječ je o snimci koja se emitira uživo,
što je dobro znati.
Uh, čekaj malo... Mislim da se ne kreću ispravnom brzinom.
Pogledam na štopericu. Moje prisjećanje trajalo je tek desetak minuta i
Sunčeve pjege trebale su se pomaknuti za samo djelić stupnja, a vidim da
su već na pola puta prema tome da nestanu sa zaslona. Toliko se nisu
smjele pomaknuti.
Iz toge iščeprkam metar. Smanjim povećanje prikaza na zaslonu i
izmjerim širinu Sunca i nakupine Sunčevih pjega. Nema više grubih
procjena, sada mi trebaju točni podatci.
Solarni disk na zaslonu veličine je 27 centimetara, a Sunčeve pjege
velike su tri milimetra. Pomaknule su se za pola svoje širine (1,5
milimetar) za deset minuta. Točnije, za 517 sekundi prema mojoj štoperici.
Naškrabam brojke na ruku.
Na ovoj rezoluciji prelaze milimetar svakih 344,66 sekundi. Kako bi
prešle svih 27 centimetara trebalo bi im (škrab, škrab, škrab) malo više od
93.000 sekundi. Dakle, nakupini treba toliko vremena da prijeđe ovu stranu
Sunca koju vidim. Za obilazak oko cijeloga Sunca treba im dvostruko više
vremena - 186.000 sekundi. To je nešto više od dva dana.
Deset puta brže od rotacije našeg Sunca.
Dakle, zvijezda koju gledam... ta zvijezda nije naše Sunce.
Nalazim se u drugom zvjezdanom sustavu.
 ČETVRTO POGLAVLJE

U redu.
Vrijeme je da malo bolje proučim sve te monitore.
Nije moguće da sam u drugom zvjezdanom sustavu! To nema
nikakvog smisla! I koja je to uopće zvijezda? Bože dragi, sigurno ću
umrijeti!
Neko vrijeme hiperventiliram.
Napokon se sjetim što sam govorio svojim učenicima: kad se
uzrujate, duboko udahnite i polagano izdahnite brojeći do deset. Time sam
uspio znatno umanjiti količinu ispada u učionici.
Duboko udahnem. »Jedan... dva... tri... ne pomaže! Umrijet ću!«
Uhvatim se za glavu. »O, Bože! Jesem ti, gdje sam to?«
Zagledam se u prozore na glavnom zaslonu tražeći bilo kakav
podatak koji će imati smisla. Informacija ne nedostaje, ima ih i previše. Na
vrhu svakog prozora nalazi se prikladan natpis, »održavanje života«,
»status zračne komore«, »motori«, »robotika«, »astrofazi«, »generatori«,
»centrifuga«... čekaj malo. Astrofazi?
Pomnije proučim prozor s natpisom »astrofazi«.

PREOSTALO: 20.906 kg
BRZINA POTROŠNJE: 6,045 g/s

No od tih brojki mnogo je zanimljiviji grafički prikaz koji se nalazi

ispod njih. Na njemu se vidi Spasitelj, ili mi se barem tako čini. Prvi put
vidim kako izgleda ovaj brod.
Gornji dio broda ima oblik valjka, a na vrhu mu je stožac. Dakle,
svakako ima oblik rakete. Kontrolna soba ima zakrivljene zidove i siguran
sam da se nalazim na samome vrhu broda. Ispod mene je laboratorij, a na
prikazu je ta prostorija označena natpisom »Laboratorij«. Ispod njega
nalazi se soba u kojoj sam se probudio.
Soba u kojoj leže moji mrtvi prijatelji.
Šmrcnem i obrišem suzu. Nemam sad vremena za to. Odmahnem
glavom i ponovno se zagledam u prikaz. Ta prostorija nosi natpis
»spavaonica«. U redu, zasad se prikaz poklapa s mojim iskustvima. Usto je
lijepo znati kako se stvari službeno zovu. Ispod spavaonice nalazi se
mnogo manja prostorija, visine možda jedan metar. Natpis je proglašava
»spremištem«. Aha! Dakle, očigledno nisam zamijetio neki panel u podu.
Morat ću to poslije provjeriti.
No, to nije sve. Ni blizu. Ispod spremišta nalazi se područje s
natpisom »KABLOVSKA OPREMA«. Nemam pojma što je to ni zašto
postoji. Ispod toga brod se širi u tri cilindra koja se čine jednako širokima
kao i moje boravište. Cilindri se nalaze jedan pokraj drugoga.
Pretpostavljam da se brod sastavljao u svemiru, a da je najveći opseg koji
su mogli poslati sa Zemlje bio oko četiri metra.
Ta tri cilindra - čini mi se da predstavljaju oko 75 posto ukupnog
volumena broda — nose natpis »Gorivo«.
Taj dio broda podijeljen je na devet podcilindara. Iz znatiželje
dodirnem prikaz jednoga od tih podcilindara na zaslonu i pojavi se prikaz
tog spremnika za gorivo. Na njemu piše ASTROFAG: 0,000 kg. Ima i
tipku s natpisom »odbacivanje«.
Nisam siguran zašto sam ovdje, nemam pojma što je sve to, no
nikako neću pritisnuti tipku na kojoj piše »Odbacivanje«.
Ipak, vjerojatno nije onako dramatično kako zvuči. Ovo su spremnici
za gorivo. Ako je gorivo potrošeno, brod može odbaciti spremnike kako bi
smanjio svoju masu, tako da preostalo gorivo dulje potraje. Zato i rakete
koje uzlijeću sa Zemlje imaju nekoliko faza.
Zanimljivo... brod ih nije automatski odbacio čim su se ispraznili.
Ugasim prozor i vratim se na glavnu brodsku mapu.
Ispod svakog od tih velikih spremnika nalazi se prostor u obliku
trapezoida s natpisom »Spinski pogon«. Nikad još nisam čuo taj pojam, ali
s obzirom na to da se nalazi na stražnjem dijelu broda i u nazivu stoji
»pogon«, pretpostavljam da je riječ o pogonskom sustavu.
Spinski pogon... spinski pogon... zatvorim oči i pokušam se
usredotočiti na te riječi...
 ***
I ništa se ne dogodi. Ne mogu prizvati sjećanje, to mi ipak još ne ide.
Pomnije proučim prikaz. Zašto se na brodu nalazi 20.000 kilograma
astrofaga? Nekako mi se čini da znam. To je gorivo.
A zašto i ne bi bilo? Astrofazi pogone sami sebe pomoću svjetlosti, a
imaju apsurdno velike sposobnosti pohrane energije. Bog zna koliko su
milijuna godina proveli evoluirajući tu sposobnost. Kao što su konji
energetski učinkovitiji od kamiona, tako su i astrofazi energetski
učinkovitiji od svemirskih brodova.
Dobro, sad mi je jasno zašto se na brodu nalazi hrpa astrofaga. To je
gorivo. Ali zašto je na zaslonu slikovni prikaz broda? To bi bilo kao da se
na mjerač goriva u automobilu stavi nacrt cijelog automobila.
Zanimljiva je i činjenica da na prikazu nema nikakvih detalja
prostorija u brodu. Ne pokazuje čak ni što se u njima nalazi - samo su
označene natpisima i to je sve. S druge strane, prikaz izuzetno detaljno
opisuje trup i stražnji dio broda.
Crvene cijevi vode od spremnika goriva do spinskog pogona.
Vjerojatno tako gorivo stiže do motora. No, cijeli je trup broda prekriven
cijevima koje prolaze i kroz područje označeno natpisom Kablovska
oprema. Dakle, gorivo od astrofaga nalazi se najvećim dijelom u
spremniku, no ima ga i u ljušturi koja obavija trup broda.
Zašto?
E da, i posvuda su mjerači za temperaturu. Izgleda da je temperatura
uistinu važna jer se očitanja vrše na svakih nekoliko metara trupa. Svaki
termometar pokazuje 96,415 Celzijevih stupnjeva.
Joj, pa ja znam taj broj. Ta mi je temperatura poznata! Otkud mi to?
Daj, mozak, proradi već jednom...
96,415 Celzijevih stupnjeva pisalo je na displeju.
»Ha«, rekao sam.
»Što je bilo?« istog je trenutka upitala Strattica.
Već sam dva dana bio u laboratoriju. Strattica se i dalje držala odluke
da ja budem jedina osoba s pristupom astrofagu, barem zasad. Odložila je
tablet na stol i prišla prozoru promatračke prostorije. »Nešto novo?«
 »Recimo. Osnovna temperatura astrofaga iznosi 96,415 Celzijevih
stupnjeva.«
»To je prilično vruće, zar ne?«
»Aha, blizu je vrelišta vode«, odgovorio sam. »Bila bi smrtonosna za
sva zemaljska živa bića. No, za biće koje živi pokraj Sunca, tko zna?«
»Zašto je ta temperatura značajna?«
»Ne mogu je spustiti ni povećati.« Mahnuo sam rukom prema
eksperimentu koji sam postavio u digestor. »Ostavio sam nekoliko
astrofaga u ledenoj vodi na jedan sat. Kad sam ih izvadio, temperatura im
je bila 96,415 Celzijevih stupnjeva. Zatim sam ih nekoliko ubacio u
talionik na tisuću stupnjeva. A njihova je temperatura nakon toga i dalje
bila 96,415 Celzijevih stupnjeva.«
Strattica se ushodala pokraj prozora. »Možda imaju izuzetno dobru
izolaciju?«
»To sam i ja pomislio pa sam izvršio idući eksperiment. Stavio sam
nekoliko astrofaga u mikroskopski malenu kapljicu vode. Nakon nekoliko
sati, cijela kapljica bila je ugrijana na 96,415 Celzijevih stupnjeva.
Astrofazi su zagrijali vodu, što znači da iz njih izlazi toplinska energija.«
»Što zaključujete na temelju toga?« upitala je.
Pokušao sam se počešati po glavi, no zasmetalo mi je zaštitno
odijelo. »Pa, znamo da u sebi sadržavaju goleme zalihe energije.
Pretpostavljam da je upotrebljavaju kako bi održavali tjelesnu temperaturu,
kao što to činimo i vi i ja.«
»Toplokrvni mikroorganizam?« začudila se.
Slegnuo sam ramenima. »Tako se čini. Nego, koliko ću još dugo biti
jedina osoba koja se ovime bavi?«
»Sve dok ne prestanete otkrivati nove informacije.«
»Jedan tip sam u laboratoriju? Znanost ne funkcionira tako«,
usprotivio sam se. »Na ovome bi trebale raditi stotine ljudi po cijelome
svijetu.«
»Niste jedini koji to misli«, rekla je. »Danas su me već nazvala tri
državna poglavara.«
»Dajte onda pozovite druge znanstvenike na projekt!«
»Ne.«
 »Zašto ne?«
Na trenutak je skrenula pogled, a onda se ponovno zagledala u mene.
»Astrofazi su izvanzemaljski mikrobi. Što ako mogu zaraziti ljudska bića?
Što ako su smrtonosni? Što ako zaštitna odijela i rukavice nisu dovoljni?«
Gotovo sam ostao bez daha. »Čekajte malo! Pa zar sam ja pokusni
kunić? Da, jesam!«
»Ne, nije baš tako«, odvratila je.
Piljio sam u nju.
Ona je piljila u mene.
I dalje sam piljio u nju.
»Dobro, točno je tako«, napokon je rekla.
»Jesem ti bigulicu!« uzviknuo sam. »To stvarno nije u redu!«
»Nemojte dramiti«, odmahnula je ona. »Samo nas sve pokušavam
zaštititi. Zamislite što bi se dogodilo da pošaljem astrofage najpametnijim
ljudima na svijetu, a oni ih sve pobiju. U tren oka izgubili bismo upravo
one ljude koji su nam sad najpotrebniji. Ne smijem riskirati.«
Namrštio sam se. »Gospođo Stratt, ovo nije neki jeftini horor.
Patogeni evoluiraju polako, tijekom milijuna godina, kako bi napadali
određene domaćine. Astrofazi još nikad nisu bili na Zemlji i nema šanse da
mogu >zaraziti< ljude. Osim toga, prošla su dva dana, a ja još nisam mrtav.
Pošaljite ih već jednom pravim znanstvenicima.«
»Vi ste pravi znanstvenik. I napredujete onoliko brzo koliko bi
napredovao bilo tko na vašem mjestu. Nema smisla da riskiram druge
živote dok vama tako dobro ide.«
»Šalite se?« upitao sam. »Da se u projekt uključi još nekoliko stotina
ljudi, puno bismo brže napredovali...«
»Usto, većina smrtonosnih bolesti ima razdoblje inkubacije od
najmanje tri dana.«
»Aha, evo nas.«
Vratila se do stola i dohvatila svoj tablet. »Ostatak svijeta dobit će
svoju priliku. No zasad ćete samo vi ostati na projektu. Ako ništa, recite mi
barem od čega se sastoje ta stvorenja. A onda ćemo razgovarati o tome da
ih pošaljemo ostalim znanstvenicima.«
 Nastavila je čitati sa svojeg tableta. Razgovor je očigledno bio gotov.
Završio je tako što me, kako bi to rekli moji učenici, »dobro skurila«.
Unatoč svom trudu, još nisam otkrio od čega su napravljeni ti šugavi
astrofazi.
Nisu propuštali svjetlost ni jedne valne duljine kojoj sam ih izložio.
Vidljiva svjetlost, infracrvena, ultraljubičasta, rendgenska, mikrovalna...
Čak sam ih nekoliko ubacio u izoliranu posudu i izložio ih gama-zračenju
koje emitira cezij-137 (da, u ovom je laboratoriju uistinu bilo svega). To
sam nazvao »testom Brucea Bannera«. Baš mi se svidjelo to ime. No
dobro, čak ni gama-zračenje nije prodrlo u te male gadove. A to je bilo kao
da sam ispucao zrno kalibra .50 u list papira, samo da bi se metak odbio od
njega. Nije imalo nikakva smisla.
Odvukao sam se do mikroskopa. Točkice su se motale po stakalcu,
kao i satima prije. Ovo je bio kontrolni uzorak. Astrofazi koje nisam
obasuo raznoraznim izvorima svjetlosti. »Možda ipak previše
kompliciram...« promrmljao sam sebi u bradu.
Prekopao sam po laboratoriju dok nisam pronašao ono što mi je bilo
potrebno: nanoinjekcije. Bile su rijetke i skupe, no ovaj ih je laboratorij
imao. U biti je riječ o majušnim, tanašnim iglicama. Bile su dovoljno male
i dovoljno oštre da se njima može ubosti mikroorganizam. Pomoću tih
bebica mogao sam izvući mitohondrij iz žive stanice.
Vratio sam se mikroskopu. »Dobro, sad ćete dobiti svoje. Otporni ste
na zračenje, to smo dokazali. Ali što će biti kad vas ubodem ravno u facu?«
Inače bi nanoinjekcijom rukovala pomno ugođena oprema, no ja sam
samo htio bockati i nije me bilo briga hoću li je oštetiti. Zgrabio sam
hvataljku (koja bi u normalnoj situaciji bila pričvršćena na upravljački
mehanizam) i doveo iglu u vidno polje mikroskopa. Nazivaju se
nanoinjekcijama iako im je širina oko 50 nanometara. Ipak, igla je bila
majušna u usporedbi s golemim astrofagom veličine deset mikrona - riječ
je bila o jednoj dvjestotinki njegove širine.
Ubo sam astrofaga iglom i šokirao se.
Za početak, igla je lako prodrla u njega, u to nije bilo sumnje. Unatoč
otpornosti na svjetlost i toplinu, astrofag se nije znao bolje nositi s oštrim
predmetima nego što je to znala bilo koja druga stanica.
Čim sam u njoj probušio rupu, cijela je stanica postala prozirna. Više
nije bila bezoblična crna točka, već se pretvorila u stanicu s organelama i
svime što bi mikrobiolog poput mene želio vidjeti. Samo tako, kao da sam
pritisnuo tipku.
A onda je umrla. Probušena je stanica krepala i raspala se. Astrofag
se iz sljubljena okruglog objekta pretvorio u mrlju koja se polagano širila.
S obližnje police dohvatio sam običnu iglu i pokupio ostatke.
»Odlično!« rekao sam. »Ubio sam jednog!«
»Bravo«, dobacila mi je Strattica ne podigavši pogled sa svojeg
tableta. »Prvi čovjek koji je ubio izvanzemaljca. Baš poput Arnolda
Schwarzeneggera u Predatoru.«
»Da, da, znam da se pokušavate našaliti, ali taj je Predator poginuo
tako što se sam raznio bombom. Prvi čovjek koji je ubio Predatora bio je
Michael Harrigan, kojega je glumio Danny Glover, u Predatoru 2.«
Zapiljila se u mene kroz prozor, odmahnula glavom i zakolutala
očima.
»Poanta je u tome da napokon mogu otkriti od čega su astrofazi
sastavljeni!«
»Stvarno?« Napokon je odložila tablet. »Ubojstvo je pomoglo?«
»Mislim da jest. Više nije crn, kroz njega prolazi svjetlost. Nestalo je
onog čudnog efekta koji je blokirao prolaz svjetlosti.«
»Kako vam je to uspjelo? Što ga je ubilo?«
»Nanoinjekcijom sam probio vanjsku staničnu membranu.«
»Dakle... piknuli ste ga štapom?«
»Ne!« usprotivio sam se. »No dobro. Jesam. Ali to je bilo znanstveno
pikanje s vrlo znanstvenim štapom.«
»Trebala su vam dva dana da se sjetite kako biste ga mogli piknuti
štapom.«
»Ma... dajte, samo šutite.«
Odnio sam iglu do spektroskopa i istisnuo ostatke astrofaga na
podlogu. Zatim sam zatvorio stroj i pokrenuo analizu. Čekajući rezultate
skakutao sam s noge na nogu poput klinca koji čeka Djeda Mraza.
Strattica me pomno promatrala. »Što sada radite?«
»Ubacio sam ga u spektrometar atomske emisije«, odvratio sam.
»Već sam vam to objašnjavao - rendgenskim zrakama pobuđuje atome i
prati valne duljine koje se vraćaju. Uopće nije djelovalo kad sam to
pokušao sa živim astrofagom, no sada bih trebao dobiti rezultate jer više
nema svoju čarobnu zaštitu.«
Stroj je zapištao.
»Evo ga! Idemo! Sad ćemo doznati kakvi se spojevi nalaze u živom
biću koje ne upotrebljava vodu!« Pročitao sam s LCD displeja koji je
prikazivao sve vrhove i elemente koje su predstavljali. U tišini sam zurio u
zaslon.
»Dakle?« nestrpljivo je upitala Strattica.
»Ovaj... Ima ugljika i dušika... ali najveći dio uzorka sastoji se od
vodika i kisika.« Uzdahnuo sam i bacio se u stolac pokraj stroja. »Odnos
vodika i kisika je dva prema jedan.«
»Što nije u redu?« upitala je. »Što to znači?«
»To je voda. Astrofag se većinom sastoji od vode.«
Zapanjila se. »Kako je to moguće? Kako može nešto što živi na
Suncu sadržavati vodu?«
Slegnuo sam ramenima. »Vjerojatno zato što održava internu
temperaturu na 96,415 Celzijevih stupnjeva bez obzira na okolne uvjete.«
»I što to znači?« nastavila je s pitanjima Strattica.
Spustio sam glavu u ruke. »To znači da su svi znanstveni radovi koje
sam napisao bili potpuno pogrešni.«
***
Eh. To mi nije dobro sjelo.
Ali ionako nisam bio sretan u onom laboratoriju. I vjerojatno su
nakon toga doveli neke pametnije ljude jer sam ja sada ovdje: u blizini
neke druge zvijezde, u brodu čiji pogon za gorivo upotrebljava astrofage.
Ipak, zašto sam upravo ja ovdje? Ja sam samo dokazao da je
uvjerenje kojega sam se cijelog života držao bilo pogrešno.
No dobro, toga ću se valjda poslije sjetiti. Sad moram otkriti koja je
ovo zvijezda. I zašto smo izgradili svemirski brod i do te zvijezde poslali
ljude.
Sve je to jako važno, sigurno. No imam još cijeli dio broda koji
uopće nisam istražio.
Spremište.
 Možda si mogu naći neku poštenu odjeću, da ne hodam uokolo u togi
od plahte.
Spustim se ljestvama do laboratorija, a zatim još niže, do spavaonice.
Moji su prijatelji još ovdje. I dalje su mrtvi. Dajem sve od sebe da ih
ne gledam.
Pomno proučim pod u potrazi za panelom koji bi se dao otvoriti.
Nema ničega. Spustim se na sve četiri i krenem puzati. Napokon ugledam
nešto - tanašnu brazdu u obliku kvadrata ispod kreveta muškog člana
posade. Brazda je toliko uska da u nju ne mogu ugurati ni nokat.
Laboratorij je pun raznoraznih sprava, sigurno ću tamo naći odvijač
ravne glave kojim ću ovo otvoriti. A možda bih mogao...
»Računalo! Otvori ovaj pristupni panel.«
»Pobliže odredite otvor koji je potrebno otvoriti.«
Pokažem prstom prema panelu. »Ovo. Ovo mi otvori.«
»Pobliže odredite otvor koji je potrebno otvoriti.«
»Ovaj... otvori otvor prema spremištu.«
»Otvaranje spremišta«, kaže računalo.
Začuje se škljocaj i panel se podigne nekoliko centimetara razderavši
gumeno brtvilo koje je okruživalo cijelu brazdu. Brtvilo se nije vidjelo dok
je panel bio zatvoren i drago mi je što ga nisam pokušao silom otvoriti.
Bogme bih se namučio.
Skinem ostatke brtvila s panela, koji se razlabavi u otvoru. Pokušam
ga skinuti, no ne ide mi. Tek kad shvatim da ga moram zakrenuti za
90 stupnjeva, napokon se odvoji i mogu ga maknuti sa strane.
Gurnem glavu u spremište i ugledam gomilu bijelih, mekih kocki. To ima
smisla. Lakše je utrpati mnogo više stvari u skladište ako su spremljene u
mekanu ambalažu.
Kao što je prikaz u kontrolnoj sobi pokazao, spremište je visoko oko
metar i prepuno tih mekih paketa. Morao bih ih gotovo sve povaditi kako
bih ušao unutra - ako uopće poželim ući. S vremenom ću vjerojatno morati,
no izgleda mi prilično klaustrofobično.
Dohvatim najbliži paket i izvučem ga.
Paket je zalijepljen čičak-trakama. Odlijepim ih i paket se rastvori
poput kutije za dostavu hrane. U njemu je gomila odora.
 Bingo! Iako sigurno nije riječ o slučajnosti. Sve je ovo spakirano
nakon vrlo pomna planiranja. Svima je bilo jasno da će posada željeti
odjenuti nešto čim se probudi. Stoga su odore u prvom paketu. Tu ih je
desetak u vakuumiranim vrećicama. Otvorim jednu od njih.
Kombinezon je svijetloplave boje, odjeća za astronaute. Tkanina je
tanka i meka pod rukom. Na lijevom ramenu prišiven je grb Spasitelja
kakav sam vidio u kontrolnoj sobi. Ispod njega nalazi se kineska zastava.
Na desnom ramenu je bijeli grb s plavim trokutom okruženim pletenicom i
slovima »KNSA«. Naravno da ga odmah prepoznam, ipak sam ja pravi
štreber. To je logo Kineske nacionalne svemirske agencije.
Iznad lijevog džepa na prsima ušiveno je ime - 姚 - isti znak koji sam
vidio na grbu misije Spasitelj. Čita se Yáo.
Otkud znam...? Naravno da znam. Zapovjednik Yáo. Bio je naš vođa.
U glavi vidim njegovo lice - mlado, upečatljivo, odlučna pogleda. U
potpunosti je shvaćao ozbiljnost naše misije i težinu koju je nosio na
plećima. I bio je spreman za to. Bio je strog, no savršeno razuman i znalo
se da bi za misiju i posadu dao život.
Izvučem još jednu odoru. Mnogo je manja od zapovjednikove i nosi
isti grb misije, no ispod njega se nalazi ruska zastava. Na desnom je
ramenu nagnuti crveni trokut okružen prstenom. To je simbol Roskozmosa
- Ruske svemirske agencije. Na mjestu gdje je ušiveno ime piše
ИЛЮХИНА
- i to sam već vidio na grbu misije. Ovo je bila Iljuhinina odora.
Olesja Iljuhina. Bila je nevjerojatno zabavna i mogla te nasmijati za
trideset sekundi. Takav joj je bio karakter, zarazno radostan. Bila je čista
suprotnost Yáovoj ozbiljnosti. Katkad su se zbog toga sukobljavali, no ni
on joj nije mogao odoljeti. Sjećam se kad je prvi put popustio i nasmijao se
jednoj od njezinih šala. Ne možeš uvijek biti sto posto ozbiljan.
Uspravim se i zagledam u tijela. Nema tu više strogog zapovjednika
ni radosne prijateljice. Ovdje su samo dvije prazne ljušture u kojima su se
nekoć nalazile duše, no sada jedva da i podsjećaju na ljude. Zaslužili su
mnogo bolje od toga. Zaslužili su barem sprovod.
U paketu je bilo više odora za svakog člana posade i ja napokon
pronađem svoju. Točno je onakva kakvu sam očekivao. Grb misije
Spasitelj, ispod njega američka zastava. Na desnom ramenu logo NASA-e,
a na mjestu za ime piše GRACE.
 Navučem kombinezon i nakon još malo prekopavanja po skladištu
pronađem i obuću. Nisu to cipele, već debele sokne s gumenim potplatima,
da se ne skližu. Izgleda da nam je to bilo dovoljno za ovu misiju. I njih
navučem.
A zatim se prihvatim neugodne zadaće odijevanja svojih pokojnih
drugova iako su kombinezoni preveliki za njihova isušena tijela. Navučem
im čak i sokne. Zašto i ne bi? To je naša odora, a svemirski putnici
zaslužuju biti pokopani u odori.
Započnem s Iljuhinom. Lagana je poput pera pa je prebacim preko
ramena i popnem se ljestvama sve do kontrolne sobe. Spustim je na pod i
otvorim zračnu komoru. Svemirsko odijelo u njoj jako je veliko i smeta mi
pa ga dio po dio iznesem u kontrolnu sobu i natrpam na pilotsko sjedalo.
Zatim odnesem Olesju u zračnu komoru.
Kontrole zračne komore vrlo su jednostavne — tlakom zraka i
vanjskim vratima upravlja se uz pomoć panela koji se nalazi u kontrolnoj
sobi. Na panelu se nalazi čak i tipka »Izbacivanje«. Zatvorim vrata i
pokrenem proces za izbacivanje.
Proces započinje zujanjem alarma i bljeskanjem lampica u zračnoj
komori. Računalo odbrojava naglas. U zračnoj komori nalaze se tri
različite tipke za prekid izbacivanja i sve tri bljeskaju. Dakle, svatko tko se
slučajno nađe u komori tijekom tog procesa lako će ga prekinuti.
Odbrojavanje dođe do kraja, tlak zraka u zračnoj komori padne na
deset posto atmosfere (tako barem piše na zaslonu) i vanjska se vrata
otvaraju. Začuje se fijuk i Olesje više nema. Tijelo nestaje bez traga iza
broda koji neprestano ubrzava.
»Olesja Iljuhina«, kažem. Ne sjećam se njezine vjere, ne znam ni je li
uopće bila vjernica. Ne znam što bi željela da kažem u ovom trenutku. Ako
ništa, barem sam joj se sjetio imena. »Tvoje tijelo preporučujem
zvijezdama.« Nekako mi se to čini prikladnim, koliko god bilo sladunjavo.
Ipak, malo se bolje osjećam nakon tih riječi.
Nakon toga odnesem i zapovjednika Yáoa do zračne komore.
Smjestim ga unutra, zatvorim komoru i izbacim njegovo tijelo u svemir.
»Yáo Li-Jie«, kažem. Ne znam kako sam mu se uopće sjetio punog
imena, sad mi je došlo. »Tvoje tijelo preporučujem zvijezdama.«
 Zračna komora se zatvara i ja ostajem sam. Cijelo sam vrijeme bio
sam, ali sad je to nekako konačno. Jedino sam ljudsko biće unutar nekoliko
svjetlosnih godina.
Što ću sad?
***
»Dobro došli, gospodine Grace!« rekla je Theresa.
Klinci su sjedili u klupama, spremni za nastavni sat prirode.
»Hvala ti, Theresa«, odgovorio sam.
Michael se ubacio: »Zamjenski učitelj bio je grozno dosadan.«
»E pa, ja nisam«, rekao sam i dohvatio četiri plastične posude koje su
stajale u kutu. »Danas ćemo gledati kamenje! U redu, možda je to ipak
malo dosadno.«
Klinci su se nasmijali.
»Podijelit ćete se u četiri grupe i svaka će grupa dobiti jednu posudu.
Kategorizirat ćete stijene u njima po načinu postanka na magmatske,
sedimentne i metamorfne. Grupa koja završi prva i točno podijeli sve
stijene dobit će vrećice s grahom.«
»Smijemo sami odabrati svoje grupe?« uzbuđeno je upitao Trang.
»Ne, jer će se to pretvoriti u dramu. Zato što su djeca životinje.
Grozne, neposlušne životinje.«
Svi su se nasmijali.
»Grupe će se podijeliti po abecedi. U prvoj će grupi biti...«
Abby je podignula ruku. »Gospodine Grace, smijem vas nešto
pitati?«
»Smiješ.«
»Što se događa sa Suncem?«
Cijeli je razred odjednom naćulio uši.
»Moj tata kaže da je to sve bezveze«, rekao je Michael.
»Moj tata kaže da je to vladina zavjera«, dodala je Tamora.
»Dobro...« Ostavio sam se posuda i sjeo na rub stola. »Dakle... znate
da u oceanu žive alge, zar ne? E sad, na Suncu raste neka vrsta svemirskih
algi.«
 »Astrofazi?« upitao je Harrison.
Skoro sam pao sa stola. »Otkud... gdje si čuo tu riječ?«
»Tako ih zovu sad«, odgovorio je Harrison. »Predsjednik je sinoć u
govoru izgovorio taj naziv.«
Bio sam tako izoliran u laboratoriju da nisam ni znao za
predsjednikov govor. Ideš, miško. Pa mislim, jučer sam izmislio tu riječ i
izgovorio je Strattici. A već je od nje stigla do predsjednika i do medija.
Uh.
»Da, tako je. Astrofazi. I rastu na Suncu. Ili pokraj Sunca, nije još
sigurno.«
»U čemu je problem?« upitao je Michael. »Alge u oceanima uopće
nam ne škode. Zašto bi nam smetale alge na Suncu?«
Pokazao sam prstom prema njemu. »Dobro pitanje. A odgovor glasi
da astrofazi upijaju mnogo Sunčeva zračenja. Točnije, ne baš mnogo.
Samo mali postotak. Ali to znači da Zemlja dobiva manje Sunčevih zraka,
što može uzrokovati ozbiljne probleme.«
»Bit će malo hladnije? Za stupanj ili dva?« upitala je Abby. »Što je
tu strašno?«
»Znate za klimatske promjene, ne? Znate da su naše emisije
ugljikova dioksida dovele do niza problema u okolišu?«
»Moj tata kaže da to nije baš tako«, rekla je Tamora.
»E pa jest«, odvratio sam. »Dakle. Svi ekološki problemi koje imamo
zbog klimatskih promjena događaju se zato što se prosječna temperatura
svijeta podigla za jedan i pol stupanj. To je sve. Samo jedan i pol stupanj.«
»Pa koliko će ti astrofazi promijeniti temperaturu na Zemlji?«
Ustao sam i ushodao se pred razredom. »Ne znamo. Ali ako se
razmnožavaju poput algi, tom brzinom, klimatolozi kažu da bi temperatura
na Zemlji mogla pasti za deset do petnaest stupnjeva.«
»Što će se dogoditi?« upitao je Luther.
»Bit će gadno. Jako gadno. Izumrijet će mnogo životinja, cijele će
vrste nestati jer će im staništa postati prehladna. Ohladit će se i oceani zbog
čega bi mogli nestati cijeli hranidbeni lanci. Zato će čak i životinje koje
mogu preživjeti na nižim temperaturama umrijeti od gladi jer više neće biti
njihove hrane.«
 Klinci su zapanjeno zurili u mene. Zašto im sve to nisu objasnili
roditelji? Vjerojatno zato što ni sami to nisu shvaćali.
Osim toga, da mi netko da novčić svaki put kad sam poželio tresnuti
roditelje zbog toga što nisu svoju djecu naučili osnovnim stvarima... imao
bih dovoljno novčića da ih natrpam u čarapu i njome tresnem roditelje po
glavi.
»I životinje će umrijeti?« zgrozila se Abby.
Abby je sudjelovala na konjičkim natjecanjima i gotovo je živjela na
djedovoj farmi. Za djecu je ljudska patnja često nešto previše apstraktno,
no patnju životinja vrlo lako mogu shvatiti.
»Da, žao mi je, ali uginut će mnogo životinja. I to nije sve. Usjevi će
propasti, tako da ni mi više nećemo imati hrane. Kad se to dogodi, propada
društveni poredak i...« Zaustavio sam se. Ovo su djeca. Zašto im sve to
govorim?
»Koliko...« zaustila je Abby. Nikad je prije nisam vidio da traži
riječi. »Kad će se to dogoditi?«
»Klimatolozi misle da će se dogoditi za tridesetak godina«, rekao
sam.
***
Klinci su se odjednom opustili.
»Trideset godina?« nasmijao se Trang. »Pa to je cijela vječnost!«
»Nije to baš tako dugo...« pokušao sam, no dvanaestogodišnjacima je
trideset godina isto što i milijun godina, ne mogu to pojmiti.
»Mogu biti u Tracynoj ekipi za kategoriziranje stijena?« upitao je
Michael.
Trideset godina. Zagledao sam se u njihova lišća. Za trideset godina
svi će oni biti u ranim četrdesetima i morat će proživjeti ono najgore. Neće
im biti lako. Ova će djeca odrasti u idiličnom svijetu, a zatim će uletjeti u
apokaliptičnu noćnu moru.
Ovo je generacija koja će doživjeti šesto izumiranje.2
Zgrčio mi se želudac. Gledao sam učionicu punu djece. Sretne djece.
Koja će s vremenom doslovno poumirati od gladi.
»Nisam...« promucao sam. »Moram nešto obaviti. Zaboravite na
stijene.«
 »Što?« upitao je Luther.
»Uzmite... ovo je sat za ponavljanje. Da, ponavljajte do kraja sata,
radite zadaće iz drugih predmeta. Ostanite sjediti i radite u tišini do
zvona.«
Bez riječi sam izišao iz učionice. Gotovo sam pao koliko sam se
tresao. Otišao sam do obližnje slavine i umio se. Duboko sam udahnuo,
malo se pribrao i otrčao do parkirališta.
Vozio sam brzo, prebrzo. Prolazio sam kroz crveno, gurao se ispred
drugih vozača. Nikad to inače ne radim, ali taj je dan bio drukčiji. Taj je
dan bio... ne znam ni sam.
Škripeći gumama skrenuo sam na parkiralište laboratorija i ostavio
automobil posred puta.
Dva američka vojnika stajala su na ulazu u kompleks, kao i protekla
dva dana koja sam proveo radeći tamo. Jurnuo sam pokraj njih.
»Jesmo li ga trebali zaustaviti?« upitao je jedan. Nisam zastao
poslušati odgovor, nije me bilo briga.
Uletio sam u promatračku prostoriju. Strattica je bila tamo, naravno,
proučavala je nešto na tabletu. Podignula je glavu i u očima sam joj vidio
iskreno iznenađenje.
»Dr. Grace? Što radite ovdje?«
Kroz prozor sam vidio četvoro ljudi u zaštitnim odijelima, nešto su
radili u laboratoriju.
»Tko je to?« upitao sam pokazujući prema prozoru. »I što ti ljudi
rade u mom laboratoriju?«
»Ne sviđa mi se vaš ton...« započela je.
»Nije me briga.«
»I to nije vaš laboratorij, nego moj. Tehničari spremaju astrofage.«
»Što će učiniti s uzorcima?«
Stavila je tablet pod mišku. »San će vam se ostvariti. Podijelit ću
uzorke i poslati ih u trideset laboratorija po cijelome svijetu. Od CERN-a
do CIA-inog laboratorija za biološko oružje.«
»CIA ima lab...?« Zaustavio sam se. »Nije važno. Želim nastaviti
raditi na astrofagu.«
 Odmahnula je glavom. »Obavili ste svoj dio. Mislili smo da je riječ o
bezvodnom živom biću, a ispalo je da nije tako. To ste dokazali. I budući
da vam iz prsa nije izletio izvanzemaljac, gotova je i pokusna faza. Vaš je
posao završio.«
»Ne, nije. Mnogo toga još treba otkriti.«
»Naravno da treba«, odvratila je. »A ja imam trideset laboratorija
koji jedva čekaju priliku da počnu raditi.«
Prišao sam joj. »Ostavite mi malo astrofaga. Dajte mi da nastavim
raditi.«
I ona je prišla meni. »Ne.«
»Zašto ne?«
»Prema vašim bilješkama, uzorak je sadržavao stotinu sedamdeset i
četiri živa astrofaga. Jučer ste jednoga ubili tako da nam je ostalo sto
sedamdeset i tri.«
Pokazala je na svoj tablet. »Svaki od tih laboratorija - golemih
državnih laboratorija - dobit će pet ili šest stanica. To je sve. Nema ih više.
Te su stanice trenutačno najvažnija stvar na Zemlji. Naša analiza tih
stanica pokazat će hoće li ljudski rod preživjeti.«
Zastala je, a onda je nastavila blažim glasom. »Razumijem vas.
Proveli ste cijeli život pokušavajući dokazati da životu ne treba voda.
Zatim ste, što je bilo potpuno nevjerojatno, dobili u ruke izvanzemaljska
bića i ispalo je da im treba voda. To je sigurno bio udarac za vas. No,
morate se pribrati i nastaviti sa životom. Ja ću se dalje baviti ovime.«
»Ja sam i dalje mikrobiolog koji je cijelu karijeru proveo izrađujući
teoretske modele za izvanzemaljski život. Gotovo nitko nema moje
vještine i bilo bi šteta ne iskoristiti me.«
»Dr. Grace, ne mogu si priuštiti da vam ostavim uzorke kako bih
spašavala vaš ranjeni ego.«
»Ego? Nema to veze s mojim egom! Riječ je o mojoj djeci!«
»Nemate djece.«
»Naravno da imam! Imam ih desetke! Svaki dan dolaze mi u
učionicu. I završit će u jezivom svijetu koji kao da je ispao iz Mad Maxa
ako ne riješimo ovaj problem. Da, pogriješio sam vezano za vodu. Nije me
briga za to. Briga me samo za tu djecu. Zato mi dajte tu prokletinju!«
 Odmaknula se i stisnula usne. Skrenula je pogled i zamislila se, a
onda se okrenula prema meni. »Tri. Možete dobiti tri astrofaga.«
Opustio sam šake. »U redu.« Napokon sam udahnuo. Tek sam tada
shvatio koliko sam bio napet. »Dobro. Tri. To će biti dovoljno.«
Počela je tipkati po tabletu. »Neću zatvoriti ovaj laboratorij, možete
raditi u njemu. Vratite se za nekoliko sati, kad moji ljudi završe svoj
posao.«
Već sam navlačio zaštitno odijelo. »Odmah se vraćam na posao.
Recite svojim ljudima da mi se maknu s puta.«
Ošinula me pogledom, no nije ništa rekla.
***
Moram uspjeti radi svoje djece.
Dobro... nisu to moja djeca. Ali jesu.
Zagledam se u zaslone pred sobom. Moram razmisliti.
Sjećanje mi je neujednačeno. Ono čega se sjećam čini mi se
pouzdanim, no nije potpuno. Umjesto da čekam prosvjećenje koje će mi
vratiti sva sjećanja, bilo bi bolje da vidim što mogu odmah otkriti.
Zemlja je u problemima. Sunce je zaraženo astrofagom. Nalazim se u
svemirskom brodu u drugom zvjezdanom sustavu. Ovakav je brod, s
međunarodnom posadom, sigurno bilo vrlo teško izgraditi, ipak je riječ o
međuzvjezdanoj misiji, za koju je bila potrebna naprednija tehnologija no
što sam mislio da je imamo. Dobro, dakle, ljudski rod uložio je mnogo
vremena i truda u ovu misiju, a astrofazi su bili ona karika koja je
omogućila da se uopće ostvari.
Samo je jedno objašnjenje: ovdje ćemo naći rješenje problema
astrofaga. Ili potencijalno rješenje. Nešto dovoljno važno da se tome
posveti gomila resursa.
Ponovno se zagledam u zaslone u potrazi za informacijama.
Većinom prikazuju stvari koje bi se očekivale na svemirskom brodu.
Sustav za održavanje života, navigacija, takve stvari. Na jednom zaslonu
piše »bube«. Na idućem...
Čekaj. Bube?
Dobro, nemam pojma kakve sad to veze ima, ali moram otkriti imam
li bube na brodu. Mislim, to mi se nekako čini važnim.
 Zaslon je podijeljen na četiri kvadranta, a svaki od njih prikazuje
gotovo isto. Nekakav nacrt i gomilu teksta. Nacrti prikazuju ovalni oblik
šiljate glave s trapezoidom na leđima. Ako malo zaškiljiš, stvarno podsjeća
na bubu. Svaka buba nosi i ime: »John«, »Paul«, »George« i »Ringo«.
Da, da, kužim. Nije mi smiješno, ali jasno mi je.
Nasumce odaberem jednu bubu, Johna, i pomno je proučim.
John nije kukac. Mislim da je John, u stvari, svemirski brod.
Trapezoid na leđima nosi naziv »Spinski pogon«, a cijeli ovalni dio nazvan
je »Gorivo«. Glava nosi dva natpisa - »Računalo« i »Radio«.
Još se pažljivije zagledam u informacije. Kućica s informacijama o
gorivu kaže: ASTROFAZI: 120 kg - TEMP: 96,415 Celzijevih stupnjeva.
U kućici »Računalo« piše, POSLJEDNJA PROVJERA MEMORIJE:
PRIJE TRI DANA. 5 TB, FUNKCIJA ISPRAVNA. A informacije o
»Radiju« obavještavaju me samo da je STATUS: 100%.
To je sonda bez ljudske posade. Vjerojatno je prilično malena. Masa
goriva iznosi samo 120 kilograma, što nije mnogo. Ali malo astrofaga
očigledno može postići mnogo više od uobičajenih goriva. Ne vidim
oznake za znanstvene instrumente. U čemu je onda poanta sonde bez
ljudske posade?
Čekaj... a što ako je poanta upravo u pet terabajta pohrane?
Odjednom mi nešto sine.
»O, jesem ti«, kažem.
U svemiru sam. U drugom zvjezdanom sustavu. Ne znam koliko mi
je trebalo astrofaga za to da stignem ovamo, ali vjerojatno mi je trebalo
jako puno. Za putovanje do druge zvijezde trebala je apsurdna količina
goriva. A za povratak će mi trebati deset puta više goriva.
Moram se podsjetiti na stanje zaliha, pa pogledam zaslon s
informacijama o astrofazima.

PREOSTALO: 20.862 kg
STOPA POTROŠNJE: 6,043 g/s

Prije je stopa potrošnje bila 6,045 grama po sekundi. Dakle, malo se

smanjila. I smanjila se količina goriva. U biti, kako se troši gorivo, tako se
smanjuje i ukupna masa broda, pa mu treba manje goriva po sekundi da bi
održavao konstantno ubrzanje. Dobro, to ima smisla.
Nemam pojma kolika je masa Spasitelja, ali sama činjenica da
održava 1,5 g ubrzanja trošeći samo nekoliko grama goriva po sekundi... Ti
astrofazi stvarno su nevjerojatni.
No dobro, ne znam kako će se s vremenom mijenjati stopa potrošnje
(mislim, mogao bih to izračunati, ali jako je komplicirano). Pa ću zasad
samo zaokružiti na šest grama po sekundi. Koliko će mi trajati gorivo?
Drago mi je što sam našao kombinezon, ima gomilu džepova i mogu
svašta trpati u njih. Još nisam našao kalkulator pa ću izračune ispisati
olovkom na papiru. Dakle, ostat ću bez goriva za četrdeset dana.
Ne znam koja je ovo zvijezda, ali znam da nije riječ o Suncu. Nema
šanse da se od Zemlje stigne do druge zvijezde za četrdeset dana pod
ubrzanjem od 1,5 g. Vjerojatno sam putovao godinama sa Zemlje, a
vjerojatno sam zato i bio u komi. Zanimljivo.
Sve to zajedno može značiti samo jedno: Spasitelj se neće vratiti
kući. Ovo je jednosmjerna karta. I prilično sam siguran da su te bube moj
način za slanje informacija na Zemlju.
Nema šanse da imam radioodašiljač koji može odašiljati podatke
preko nekoliko svjetlosnih godina. Ne znam bi li ga uopće bilo moguće
izgraditi. Umjesto toga imam ove »bube«, a svaka od njih može nositi pet
terabajta informacija. One će odletjeti na Zemlju, a imam ih četiri za svaki
slučaj. Vjerojatno bih na njih trebao snimiti rezultate svojih istraživanja i
poslati ih kući. Preživi li barem jedna od njih, Zemlja će biti spašena.
Ova je misija samoubojstvo. John, Paul, George i Ringo vratit će se
kući, ali moja duga, zavojita cesta ovdje će završiti. Sigurno sam to znao
kad sam se prijavio za misiju. No za moj mozak kojega je pojela amnezija
ovo je nova informacija. Umrijet ću ovdje. I umrijet ću sam.
 PETO POGLAVLJE

Bijesno sam piljio u astrofaga. »Miša mu, zašto si išao na Veneru?«

Prikaz s mikroskopa prenosio se na veliki zidni monitor. Pod tim
uvećanjem svaka od te tri stanice bila je velika jednu stopu. Pokušavao
sam shvatiti njihove motive, ali Larry, Curly i Moe nisu mi davali nikakve
odgovore.
Naravno da sam im dao imena. Pa jesam li učitelj ili nisam?
»Zašto je Venera tako posebna? I kako ste je uopće pronašli?«
Prekrižio sam ruke. Ako astrofazi znaju čitati govor tijela, znat će da se ne
šalim. »Nama je trebala gomila jako pametnih ljudi iz NASA-e da otkriju
kako stići do Venere. A vi ste uspjeli iako ste jednostanični organizmi bez
mozga.«
Prošla su dva dana otkad me Strattica ostavila samoga u laboratoriju.
Vojnici su i dalje stajali na vratima. Jedan se zvao Steve, bio je prilično
simpatičan. Drugi mi se nije obraćao.
Provukao sam prste kroz masnu kosu (jutros se nisam istuširao). Ako
ništa, barem više nisam morao nositi zaštitno odijelo. Znanstvenici iz
Nairobija riskirali su s jednim astrofagom i izložili ga zemaljskoj
atmosferi, da vide što će se dogoditi. Ništa mu nije bilo. Zahvaljujući
njima, laboratoriji diljem svijeta mogli su odahnuti i prestati raditi u
prostorijama punim argona.
Bacio sam pogled prema gomili papira na stolu. Znanstvena
zajednica počela se ponašati na vrlo neznanstven način, zbog silne žurbe.
Više nije bilo pomnih recenzija i objavljivanja članaka. Istraživači su se
naglavce bacili na posao i objavljivali su rezultate odmah, bez provjere i
dokaza. Stoga je dolazilo do pogrešaka i nesporazuma, ali jednostavno
nismo imali vremena za uobičajene procedure.
Strattica me je obavještavala o svemu. Više-manje. Bio sam siguran
da mi ne govori sve i tko zna kakvim se još čudnim poslovima bavila.
Činilo se da njezinu autoritetu nema granica.
 Belgijska istraživačka ekipa uspjela je dokazati da astrofazi reagiraju
na magnetska polja, ali samo ponekad. Katkad bi ih potpuno ignorirali, bez
obzira na snagu polja. Ipak, Belgijanci su uspjeli (koliko god nedosljedno)
navoditi astrofaga tako što su ga stavili u magnetsko polje i mijenjali mu
orijentaciju. Je li to bilo korisno? Nemam pojma. U ovom trenutku cijeli je
svijet samo prikupljao informacije.
Istraživač u Paragvaju dokazao je da mravi gube osjećaj za
orijentaciju kad se nađu na nekoliko centimetara od astrofaga. Je li to
korisno? Vjerojatno nije, ali je i to bilo zanimljivo.
Najvažnije je bilo da je ekipa iz Pertha žrtvovala jednog od svojih
astrofaga i načinila detaljnu analizu organela. Pronašli su DNK i
mitohondrije. U bilo kojoj drugoj situaciji, ovo bi bilo otkriće stoljeća.
Izvanzemaljci — to je bilo nepobitno — sadržavaju DNK i mitohondrije!
I... mrmlj... vodu.
Poanta je bila u sljedećem: astrofazi se iznutra nisu mnogo
razlikovali od bilo kojeg drugog jednostaničnoga zemaljskog organizma.
Upotrebljavali su ATP-RNK transkripciju i druge vrlo poznate procese.
Neki su istraživači nagađali da su potekli sa Zemlje. Drugi su smatrali da
su ove molekule jedini način na koji se život uopće može razviti i da su
astrofazi prošli kroz neovisnu evoluciju. Manja, no glasna frakcija tvrdila
je da život možda uopće nije evoluirao na Zemlji, te da astrofazi i sva
zemaljska bića imaju zajedničkog pretka.
»Znate«, rekao sam astrofazima, »da ne prijetite svem životu na
mojem planetu, bili biste stvarno fantastični. Misterije se samo gomilaju
oko vas.«
Naslonio sam se o stol. »Imate mitohondrije. Dobro, to znači da za
pohranu energije upotrebljavate ATP, kao i mi. Ali svjetlost koju
upotrebljavate za kretanje zahtijeva puno, puno više energije nego što je
stane u vaš ATP. To znači da za pohranu energije upotrebljavate neki drugi
put. Put koji mi ne razumijemo.«
Jedan od astrofaga na zaslonu šmugnuo je nalijevo. To se često
događalo. Katkad bi se bez ikakva vidljiva razloga samo počeli migoljiti.
»Što vas tjera na kretanje? Zašto se uopće krećete? I kako ste uz
pomoć tih nasumičnih trzaja stigli od Sunca do Venere? I zašto ste uopće
otišli na Veneru?«
 Gomila ljudi bavila se astrofazima pokušavajući otkriti što ih
pokreće, analizirajući njihov DNK. No, dobro. Mene je zanimao njihov
osnovni životni ciklus. To je bio moj cilj.
Nema šanse da jednostanični organizmi samo tako pohrane gomilu
energije i počnu letjeti svemirom. Astrofazima je sigurno trebalo nešto s
Venere jer bi inače ostali na Suncu. I trebalo im je nešto sa Sunca jer bi
inače ostali na Veneri.
Sunce je bilo jasno - trebali su ga kao izvor energije. Zato biljke
puštaju listove. Ako misliš živjeti, treba ti ta slatka, draga energija. To ima
savršenog smisla. Ali što je s Venerom?
Dohvatio sam olovku i počeo je prevrtati po rukama naglas
razmišljajući.
»Indijska organizacija za istraživanje svemira otkrila je da dostižete
brzinu od 92 posto brzine svjetlosti.« Mahnuo sam prema astrofazima.
»Aha, mislili ste da to nećemo moći? Otkriti kojom se brzinom krećete?
Analizirali su Dopplerov pomak svjetlosti koju emitirate pa su to
prokljuvili. Zahvaljujući tome otkrili su i da se krećete u oba smjera: i na
Veneru i od nje.«
Namrštio sam se. »No da, ako pri toj brzini tresnete o atmosferu,
krepat ćete. Pa kako ste onda i dalje živi?«
Kucnuo sam se prstom po čelu. »Zato što možete podnijeti bilo koju
temperaturu. Dobro. Dakle, uletite u atmosferu i uopće se ne zagrijete. Ali
morate barem usporiti. I onda ste lijepo u gornjem sloju atmosfere Venere.
Pa onda radite... što? Okrenete se i vratite na Sunce? Zašto?«
Deset minuta zurio sam u zaslon izgubljen u mislima.
»Dobro, dosta je bilo. Zanima me kako nađete Veneru.«
Otišao sam u lokalnu željezariju i kupio gomilu dasaka, ploča od
iverice, električnih alata i drugih potrepština. Vojnik Steve pomogao mi je
unijeti sve to u laboratorij. Onaj drugi, nadureni, nije učinio ništa.
Idućih šest sati proveo sam izrađujući mračnu komoru s policom.
Bila je taman dovoljno velika da mogu ući i izići. Mikroskop sam smjestio
na policu, a »vrata« sam načinio od ploče iverice koja se mogla skinuti
odvijačem.
 Kroz rupicu koju sam zabrtvio kitom, tako da ne prolazi svjetlost,
proveo sam struju i žice za snimanje. Stavio sam infracrvenu kameru na
mikroskop i zatvorio komoru.
Smjestio sam se ispred monitora koji je prikazivao infracrveno
zračenje što ga je uhvatila kamera. Bila je, u stvari, riječ o pomaku
frekvencije. Vrlo niske valne duljine infracrvenog zračenja vidjet će se kao
crvena boja. Više valne duljine bit će narančaste, žute i tako dalje. Stanice
astrofaga sada su se prikazivale kao male crvene mrlje, što sam i očekivao.
Na svojoj prirodnoj stalnoj temperaturi od 96,415 Celzijevih stupnjeva
emitirat će u infracrvenom području navalnoj duljini od 7,8 mikrona, tako
nešto - to je bila najniža razina na koju sam postavio kameru. Zasada mi je
ovo poslužilo samo kao potvrda da moja kamera radi.
No, nije me zanimala ta tamnocrvena boja. Želio sam vidjeti blistavo
narančasti bljesak. To će biti Petrovina frekvencija koju ispljunu astrofazi
kad se pomiču. Ako se i jedan od mojih astrofaga pomakne, vidjet ću vrlo
očigledan žuti bljesak.
No nije ga bilo. Ništa se nije događalo. Apsolutno ništa. Inače bih
svakih nekoliko sekundi vidio kako se barem jedan od njih trza. No sada se
nisu ni pomaknuli.
»Aha«, rekao sam, »sad ste se našli smiriti, je l’?«
Svjetlost. Njihov navigacijski sustav temeljio se na svjetlosti. To sam
si i mislio. Što bi drugo mogli upotrebljavati u svemiru? Nema zvuka.
Nema mirisa. Opcije su bile svjetlost, gravitacija ili elektromagnetizam. A
svjetlost je najlakše detektirati. Barem kad je riječ o živim bićima koja su
evoluirala.
Za idući eksperiment spojio sam malu bijelu LED lampicu i bateriju
za sat. Naravno, u prvom pokušaju sam ih naopako povezao i LED lampica
nije se htjela upaliti. To je pravilo u elektronici: diode ćeš u prvom
pokušaju uvijek pogrešno povezati. No dobro, uspio sam ih ponovno
spojiti i LED lampica se upalila. Cijelu sam napravu zalijepio s unutarnje
strane komore, tako da astrofag na stakalcu ima izravan pogled na nju. A
onda sam ponovno zapečatio komoru.
Za astrofage se sada okoliš sastojao od crnog ništavila i jedne
blještave bijele točke. Tako bi mogla izgledati Venera ako se nalaziš u
svemiru i gledaš od Sunca.
Nisu se pomaknuli. Nisu ni trznuli.
 »Hm«, rekao sam.
Dobro, morao sam priznati da su šanse bile male. Ako si pokraj
Sunca i tražiš najblistavije tijelo koje možeš vidjeti, onda ćeš se vjerojatno
usredotočiti na Merkur, a ne na Veneru. Merkur je manji od Venere, ali je
mnogo bliže i vidjet ćeš više svjetlosti.
»Zašto Venera?« mozgao sam. No onda mi je na pamet palo bolje
pitanje. »Kako uopće identificirate Veneru?«
Zašto se kreću nasumično? Moja je teorija da bi čisto slučajno svakih
nekoliko sekundi astrofag zaključio da je ugledao Veneru pa bi krenuo u
tom smjeru. No taj bi trenutak prošao i astrofag bi se prestao pomicati.
Ključne su bile valne duljine. Moji dečki nisu se uopće micali u
mraku. No, nije im bila važna sama količina svjetlosti jer bi inače krenuli
prema LED lampici. Ne, odgovor se krio u valnoj duljini svjetlosti.
Planeti, osim što odražavaju svjetlost, također je i zrače. Sve zrači
svjetlošću. Temperatura objekta definira valnu duljinu svjetlosti koja zrači,
a tako je i kod planeta. Zato je možda astrofag tražio infracrveni »potpis«
Venere. Ona neće biti blještava poput Merkura, ali bit će je lako prepoznati
jer će svjetlost biti druge »boje«.
Proguglao sam i otkrio da je prosječna temperatura Venere 462
Celzijeva stupnja.
Imao sam cijelu ladicu punu zamjenskih žarulja za mikroskope i
ostalu opremu. Dohvatio sam jednu od njih i povezao je na varijabilni
izvor struje. Žarulje djeluju tako što se žarna nit ugrije na temperaturu na
kojoj emitira vidljivu svjetlost, za što joj je potrebna toplina od oko
2500 Celzijevih stupnjeva. Meni nije bilo potrebno ništa tako
dramatično, trebalo mi je bijednih 462 stupnja. Prilagodio sam jačinu struje
koja je išla prema žarulji promatrajući je kroz infracrvenu kameru sve dok
nisam dobio valnu duljinu koju sam tražio.
Ugurao sam cijelu sklepotinu u komoru, sjeo ispred monitora koji je
prikazivao moje dečke i uključio lažnu Veneru.
Ništa. Mali gadovi nisu ni trznuli.
»Što hoćete od mene?« upitao sam.
Skinuo sam zaštitne naočale i bacio ih na pod. Počeo sam lupkati
prstima po stolu. »Da sam astronom i netko mi pokaže mrlju svjetla, kako
bih znao da je to Venera?«
 Sam sam si odgovorio. »Potražio bih taj infracrveni potpis! Ali očito
je da astrofazi to ne čine. Dobro, netko mi pokaže mrlju svjetla i kaže mi
da ne smijem upotrijebiti infracrveno zračenje kako bih izračunao
temperaturu tog tijela. Na koji bih način onda mogao otkriti je li riječ o
Veneri?«
Spektroskopija. Potraži ugljikov dioksid.
Izvio sam obrvu kad mi je na pamet pala ideja.
Kad svjetlost pogodi molekule plina, elektroni se uznemire. Zatim se
smire i izbace tu energiju u obliku svjetlosti. No valna duljina fotona koji
zrače specifična je za molekule koje su bile uključene. Astronomi se već
desetljećima služe tom tehnikom kako bi otkrivali plinove na velikim
udaljenostima. Upravo tome služi spektroskopija.
Tlak na Veneri devedeset puta je viši od onoga na Zemlji, a
atmosfera se sastoji gotovo u potpunosti od ugljikova dioksida.
Spektroskopski potpis ugljikova dioksida nadvladao bi gotovo sve ostale.
Merkur uopće nema ugljikova dioksida pa bi najbliži takmac bila Zemlja.
No kod nas je ta količina zanemariva u usporedbi s Venerom. Možda su
astrofazi pronalazili Veneru pomoću emisijskog spektra?
Novi plan!
Laboratorij je bio opremljen naizgled beskrajnom količinom filtara
za svjetlost. Imao je filtre za sve moguće valne duljine. Potražio sam
spektralni potpis ugljikova dioksida — karakteristične valne duljine bile su
4,26 mikrona i 18,31 mikron.
Iskopao sam odgovarajuće filtre i za njih načinio kutijicu u koju sam
dodao bijelu žaruljicu. Sad sam imao kutiju koja može emitirati spektralni
potpis ugljikova dioksida.
Smjestio sam kutiju u mračnu komoru i stao ispred monitora. Larry,
Curly i Moe mirno su ležali na predmetnom stakalcu, kao što su to činili
cijeloga dana.
Uključio sam svjetlo i čekao reakciju.
Astrofazi su otišli. Nisu samo odlunjali prema svjetlosti nego su
otišli. Više ih nije bilo.
»Uh...«
Naravno, sve sam to snimao. Odvrtio sam snimku unatrag i puštao je
kadar po kadar. Između dva kadra, astrofazi su jednostavno nestali.
 »Uh!«
Dobra vijest: astrofage privlači spektralni potpis ugljikova dioksida.
Loša vijest: moja tri nezamjenjiva astrofaga, velika deset mikrona,
nekud su zbrisala - vjerojatno brzinom bliskom brzini svjetlosti - a ja nisam
imao pojma kamo su se djenuli.
»Sraaaanje.«
***
Ponoć. Mrak. Na straži su bila dva tipa koja nisam poznavao.
Nedostajao mi je Steve.
Preko svakog prozora u laboratoriju zalijepio sam aluminijsku foliju i
izolirku. Izolirkom sam oblijepio i sve pukotine oko vrata. Isključio sam
svu opremu koja je imala zaslone ili LED lampice bilo kakve vrste. Svoj
sat stavio sam u ladicu jer je imao kazaljke koje su sjale u mraku.
Pustio sam da mi se oči naviknu na potpunu tamu. Ako bih ugledao
bilo kakav oblik koji nije bio iz moje mašte, potražio bih mjesto gdje je
curilo svjetlo i zalijepio izolirku preko njega. Napokon sam dobio tamu
toliko duboku da ništa više nisam vidio. Otvaranje i zatvaranje očiju nije
imalo nikakva učinka.
Idući korak bile su moje novoizumljene infracrvene naočale.
U laboratoriju je bilo svega i svačega, no nije bilo infracrvenih
naočala. Palo mi je na pamet da kažem vojniku Steveu neka mi ih nabavi.
Mogao sam nazvati Stratticu, a ona bi vjerojatno tražila od, recimo,
peruanskog predsjednika da ih osobno donese. No, ovo je bilo brže.
»Naočale« su bile samo LCD displeji s moje infracrvene kamere,
koje sam oblijepio izolirkom. Priljubio sam ih uz lice i dodao još izolirke,
sve dok ih nisam čvrsto zalijepio za kožu. Znam da sam izgledao smiješno,
ali nije me bilo briga.
Uključio sam kameru i ogledao se po laboratoriju. Bilo je napretek
toplinskih potpisa. Zidovi su još bili topli od sunca koje ih je toga dana
ugrijalo, svi električni uređaji još su sjali, a moje je tijelo blistalo poput
baklje. Prilagodio sam raspon valne duljine i potražio mnogo toplije
objekte. Konkretno, objekte toplije od 90 Celzijevih stupnjeva.
Zavukao sam se u svoju priručnu mračnu komoru i pogledao kutijicu
koju sam upotrijebio za oponašanje spektralne emisije ugljikova dioksida.
 Astrofazi imaju promjer samo deset mikrona. Nema šanse da bih
mogao nešto tako sitno vidjeti kroz kameru (ili vlastitim očima, kad smo
već kod toga). Ali moji mali izvanzemaljci jako su vrući i ne hlade se s
vremenom. Dakle, ako se posljednjih šest sati nisu pomaknuli, zagrijavali
su svoju okolinu. Tome sam se barem nadao.
I isplatilo se. Odmah sam ugledao svjetlosni krug na jednom od
plastičnih filtara za svjetlost.
»Bogu hvala!« otpuhnuo sam.
Bio je jako slab, ali ipak se vidio. Točka je imala promjer od tri
milimetra, i bila je bljeđa i hladnija prema rubovima. Mališan je satima
grijao plastiku. Zagledao sam se u plastične kvadrate filtara i ubrzo sam
pronašao drugu točku.
Moj eksperiment uspio je bolje nego što sam očekivao. Astrofazi su
ugledali nešto za što su mislili da je Venera i zaletjeli se prema tome.
Tresnuli su o svjetlosne filtre i onda nisu mogli dalje. Vjerojatno su
nastavili gurati sve dok nisam ugasio svjetlo.
No dobro, sad moram samo pronaći sva tri astrofaga pa ću spremiti
filtre u vrećicu i onda se upustiti u avanturu da ih pronađem i pokupim
mikroskopom i pipetom, koliko god to trajalo.
I evo ga. Treći astrofag.
»Ekipa je na okupu!« rekao sam i spustio ruku u džep po vrećicu za
uzorke, tako da mogu vrlo oprezno skinuti filtar s kutije. A onda sam
ugledao četvrtog astrofaga.
Koji se samo... bavio svojim poslom. Četvrta stanica. Pokraj prve tri,
na filtrima.
»Ideš...«
Tjednima sam piljio u te dečke. Nema šanse da bi mi jedan samo
tako promaknuo. Postojalo je samo jedno moguće objašnjenje: jedan od
astrofaga se podijelio. Slučajno sam ih natjerao da se razmnožavaju.
Cijelu sam minutu zurio u tu četvrtu mrlju i pokušavao shvatiti što se
to dogodilo. Ako možemo natjerati astrofage da se razmnožavaju, imat
ćemo beskonačnu zalihu koju ćemo moći proučavati. Moći ćemo ih ubijati,
bockati, moći ćemo ih raskomadati, štogod nam padne na pamet. Situacija
se stubokom promijenila.
»Zdravo, Shempe«, rekao sam.
 ***
Iduća dva dana proveo sam opsesivno proučavajući to novo
ponašanje. Nisam uopće išao kući, spavao sam u laboratoriju.
Vojnik Steve nosio mi je doručak. Super tip.
Trebao sam ostalim znanstvenicima javiti što sam otkrio, no želio
sam biti siguran u svoje zaključke. Možda više nitko ne recenzira
znanstvene radove, ali ja ću biti vlastiti recenzent. Bolje i to nego ništa.
Za početak me mučilo sljedeće: CO2 zrači na valnoj duljini od 4,26 i
18,31 mikrona. Ali astrofazi imaju promjer samo deset mikrona pa ne
mogu stupiti u interakciju sa svjetlošću veće valne duljine. Kako uopće
vide valnu duljinu od 18,31?
Ponovio sam prethodni eksperiment upotrijebivši samo filtar od
18,31 mikrona i dobio sam rezultat koji nisam očekivao. Dogodilo se nešto
čudno.
Najprije su dva astrofaga odletjela do filtra. Ugledali su svjetlost i
krenuli ravno prema njoj. Ali kako? Za astrofage je bilo nemoguće stupiti u
interakciju s tako velikom valnom duljinom. Mislim... doslovno nemoguće!
Svjetlost je čudna. Njezina valna duljina određuje s čim će moći
stupiti u interakciju. Sve što je manje od te valne duljine ne postoji za taj
foton. Zato su prozorčići mikrovalnih pećnica pokriveni mrežicom. Rupe u
mrežici premale su za mikrovalove i oni ne mogu proći kroz njih. No
vidljiva svjetlost, koja ima mnogo kraću valnu duljinu, može slobodno
proći. Tako možete gledati kako vam se hrana zagrijava, a da vam pećnica
ne rastopi lice.
Astrofag je manji od 18,31 mikrona, ali nekako ipak apsorbira
svjetlost na toj frekvenciji. Kako?
Ali to nije najčudnija stvar koja se dogodila. Da, dva astrofaga
odjurila su do filtra, no druga su dva ostala na mjestu. Kao da im to više
nije bilo važno pa su ostali na predmetnom stakalcu. Možda nisu mogli
stupiti u interakciju s većom valnom duljinom?
Zatim sam pokušao s drugim eksperimentom. Obasjao sam ih
svjetlošću valne duljine od 4,26 mikrona. I dobio sam iste rezultate. Ista
dva astrofaga otišla su do filtra, a drugu dvojicu nije bilo briga.
 I onda sam shvatio. Nisam mogao biti sto posto siguran, ali bio sam
prilično uvjeren da sam otkrio životni ciklus astrofaga. Djelići informacija
posložili su mi se u glavi poput dijelova slagalice.
Dvojica ljenjivaca više nisu željela na Veneru. Željeli su se vratiti na
Sunce. Zašto? Zato što se jedan od njih upravo podijelio i stvorio drugoga.
Astrofazi se motaju po površini Sunca i skupljaju toplinsku energiju.
Skladište je u sebi na način koji još nitko ne razumije. Zatim, kad prikupe
dovoljno energije, migriraju na Veneru gdje se razmnožavaju. Svemirom
putuju uz pomoć uskladištene energije, a kao gorivo im služi infracrvena
svjetlost. Mnoge vrste migriraju kako bi se razmnožavale, a izgleda da to
čine i astrofazi.
Australci su već otkrili da se astrofazi po sastavu ne razlikuju mnogo
od živih bića na Zemlji. Trebaju ugljik i kisik kako bi stvarali složene
proteine koji su im potrebni za DNK, mitohondrije i ostale zgodne
stvarčice koje se nalaze u stanicama. Na Suncu ima mnogo vodika, ali
nema drugih elemenata. Stoga astrofazi migriraju do najbližeg skladišta
ugljikova dioksida: do Venere.
Najprije prate silnice magnetskog polja i kreću ravno od Sunčeva
sjevernog pola. Moraju tako jer je Sunčeva svjetlost prejaka pa ne bi mogli
pronaći Veneru. S obzirom na to da kreću ravno s pola, astrofazi će moći
vidjeti cijelu orbitu Venere - Sunce neće skrivati ni jedan njezin dio.
Aha, zato su znanstvenici uočili da astrofazi tako nedosljedno
reagiraju na magnetska polja. Ona ih zanimaju samo na početku njihova
putovanja, a inače su im nevažna.
Zatim astrofag pogledom traži spektralni potpis ugljikova dioksida
koji snažno dopire s Venere. Dobro, nije baš da »pogledom traži«.
Vjerojatno je riječ o jednostavnom sustavu podražaja i reakcije koju
pokreću svjetlosne valne duljine od 4,26 i 18,31. No dobro, kad »ugleda«
Veneru, kreće ravno prema njoj. A put kojim kreće — ravno prema gore
od sjevernog solarnog pola i zatim naglo skretanje prema Veneri — e to je
Petrovina linija.
Naš junački astrofag stigne do gornjih dijelova Venerine atmosfere,
prikupi potrebnu količinu CO2 i napokon se može razmnožavati. Nakon
toga se roditelj i dijete vrate na Sunce i ciklus može ponovno započeti.
Sve je to vrlo jednostavno. Skupi energiju i resurse, pa načini vlastite
kopije. Isto to rade i sva živa bića na Zemlji.
 I zato dvojica mojih malih klipana nisu krenuli prema svjetlu.
Kako onda astrofazi pronađu Sunce? Pretpostavio sam da potraže
nešto izuzetno blještavo i krenu prema tome.
Odvojio sam Moea i Shempa (dvojicu tragača za Suncem) od Larryja
i Curlyja (tragača za Venerom). Smjestio sam Larryja i Curlyja na drugo
predmetno stakalce i spremio ih u spremnik koji je bio zaštićen od
svjetlosti. Zatim sam pripremio eksperiment u mračnoj komori za Moea i
Shempa. Ovoga sam puta unutra stavio najblistaviju žarulju koju sam imao
i upalio svjetlo. Očekivao sam da će krenuti ravno prema njemu, no nisu ni
mrdnuli. Vjerojatno nije dovoljno jako.
Otišao sam u prodavaonicu za fotografsku opremu (San Francisco
pun je fotografa amatera) i kupio najjači, najblistaviji fleš koji su imali na
raspolaganju. Zamijenio sam žarulju tim flešom i ponovio eksperiment.
Moe i Shemp pali su na mamac!
Morao sam sjesti i duboko udahnuti. Trebao sam prije toga
odrijemati malo, nisam spavao već trideset šest sati. No sve je ovo bilo
previše uzbudljivo. Nazvao sam Stratticu, javila mi se na pola prvog zvona.
»Dr. Grace«, rekla je. »Nešto ste otkrili?«
»Aha«, odvratio sam. »Otkrio sam kako se astrofazi razmnožavaju i
uspio sam postići da upravo to i učine.«
Na trenutak je zavladala tišina. »Uspjeli ste razmnožiti astrofage?«
»Da.«
»Bez uništavanja uzoraka?« upitala je.
»Imao sam tri stanice. Sad ih imam četiri. Sve su žive i zdrave.«
Opet tišina. »Ne mrdajte.«
Spustila je slušalicu.
»Ha«, rekao sam i spremio mobitel u džep. »Pretpostavljam da je
krenula ovamo.«
U laboratorij je uletio vojnik Steve. »Dr. Grace!?«
»Što... ovaj, da?«
»Molim vas, dođite sa mnom.«
»U redu«, rekao sam. »Dajte da samo spremim uzorke...«
 »Stižu laboratorijski tehničari, oni će to učiniti. Vi morate odmah sa
mnom.«
»Ovaj, dobro...«
***
Idućih dvanaest sati bilo je... vrlo neobično.
Vojnik Steve odvezao me do nogometnog igrališta pokraj srednje
škole. Tamo nas je čekao helikopter američkih marinaca. Bez riječi su me
ugurali u helikopter i poletjeli smo. Davao sam sve od sebe da ne gledam
dolje.
Helikopter me odvezao do Zrakoplovne baze Travis, kojih 60 milja
sjeverno od grada. Zar marinci često slijeću u baze koje pripadaju vojnom
zrakoplovstvu? Ne znam mnogo o vojsci, ali to mi se učinilo čudnim. I
učinilo mi se malo pretjeranim poslati marince po mene, samo da se
nekoliko sati ne vozim kroz grad. No, dobro.
Na pisti na koju je sletio helikopter čekao me džip, pokraj kojega je
stajao tip iz vojnog zrakoplovstva. Predstavio mi se, kunem se da jest, ali
ne sjećam mu se imena.
Odvezao me do mlažnjaka koji me čekao. Ne, nije to bio putnički
avion, a ni Learjet. Ništa takvo. Ovo je bio vojni mlažnjak. Ne znam koje
vrste. Kao što sam rekao, ne znam mnogo o vojsci.
Moj me vodič gurnuo uz ljestve i smjestio u sjedalo iza pilota. Dao
mi je tabletu i plastičnu čašu s vodom. »Popijte to.«
»Što je to?«
»Da se ne ispovraćate po našem lijepom, čistom kokpitu.«
»U redu.«
Progutao sam tabletu.
»I pomoći će vam da zaspite.«
»Što?«
Otišao je bez odgovora, a zemaljska posada sklonila je ljestve. Pilot
mi nije rekao ni riječ. Deset minuta poslije jurnuli smo kao da nas svi vrazi
gone. Nikad u životu nisam doživio takvo ubrzanje. Tableta je odradila
svoj posao, znam da bih se bez nje sigurno ispovraćao.
»Kamo idemo?« upitao sam. Imao sam slušalice i mikrofon na glavi.
 »Oprostite, gospodine. Nije mi dopušteno razgovarati s vama.«
»Putovanje će nam sigurno biti dosadno.«
»Uglavnom je tako«, odvratio je.
Ne znam kad sam točno zaspao, no prošlo je jedva nekoliko minuta
od polijetanja. Trideset šest sati ludih eksperimenata plus ono što je bilo u
tableti i ja sam odletio u zemlju snova, unatoč grmljavini mlaznog motora.
Probudio me žestok trzaj. Sletjeli smo.
»Dobrodošli na Havaje, gospodine«, rekao je pilot.
»Havaje? Što radim na Havajima?«
»Nemam tu informaciju na raspolaganju.«
Mlažnjak se odvezao na pokrajnju pistu, valjda, a zemaljska posada
dogurala je ljestve. Nisam još ni sišao kad sam začuo: »Dr. Grace? Molim
vas, pođite sa mnom.«
Bio je to muškarac u odori američke vojne mornarice.
»Dovraga, gdje sam to?!« upitao sam.
»Mornarička postaja Pearl Harbour«, odgovorio je časnik. »No
nećete ovdje ostati. Molim vas, pođite sa mnom.«
»Naravno. Zašto ne?«
Utrpali su me u drugi mlažnjak s drugim nerazgovorljivim pilotom.
Jedina je razlika bila u tome što je to ovoga puta bio mornarički mlažnjak,
a ne mlažnjak vojnog zrakoplovstva.
Jako smo dugo letjeli. Izgubio sam pojam o vremenu, koje ionako ne
bi imalo smisla pratiti. Nisam znao koliko će dugo let trajati. Na kraju smo,
i ne šalim se, sletjeli na pravi pravcati nosač aviona.
A onda sam odjednom bio na sletnoj palubi i izgledao poput idiota.
Nataknuli su mi grijače za uši na glavu, navukli mi jaknu i odvukli me do
heliodroma. Čekao me mornarički helikopter.
»Hoće li ovo putovanje ikad završiti?« upitao sam.
Ignorirali su me i samo me smjestili u sjedalo i zavezali mi pojas.
Helikopter je istog trenutka poletio, no ovo putovanje nije tako dugo
trajalo. Možda jedan sat, tako nešto.
»Ovo će biti zanimljivo«, rekao je pilot. To su bile jedine riječi koje
je izgovorio tijekom cijeloga putovanja.
 Spustili smo se spremni za slijetanje. Ispod nas nalazio se drugi
nosač aviona. Zaškiljio sam prema njemu. Nešto mi se činilo drukčijim.
Što je to... aha. Iznad njega lepršala je velika kineska zastava.
»Ovo je kineski nosač aviona?!« upitao sam.
»Da, gospodine.«
»Mi smo u helikopteru američke mornarice i sletjet ćemo na kineski
nosač aviona?«
»Da, gospodine.«
»Aha.«
Sletjeli smo na heliodrom. U nas je zurila gomila Kineza. Ovaj put
nitko neće odraditi obvezatni pregled helikoptera poslije leta. Moj pilot
isplazio im je jezik kroz prozor, a oni su mu uzvratili istom mjerom.
Odletio je čim sam izišao iz helikoptera. Sada sam bio u rukama
Kineza.
Prišao mi je tip u odori i mahnuo da krenem za njim. Vjerojatno
nitko ovdje nije govorio engleski, no shvatio sam što se traži od mene.
Poveo me do vrata u tornju i ušli smo. Skretali smo po hodnicima, niz
stubišta i kroz prostorije kojima nisam znao svrhu. Kineski su me mornari
cijelim putem znatiželjno odmjeravali.
Napokon se zaustavio pred vratima obilježenima kineskim
znakovima. Otvorio ih je i mahnuo mi da uđem. Ušao sam, a on je zalupio
vrata za mnom. Krasan vodič, nema što.
Mislim da sam se našao u časničkoj konferencijskoj dvorani. Barem
sam to pretpostavio na temelju golema stola oko kojega je sjedilo
petnaestak ljudi. Svi su okrenuli glavu prema meni. Neki su bili bijeli, neki
crni, a bilo je i Azijata. Neki su bili u laboratorijskim kutama, a drugi u
odijelima.
Na čelu stola sjedila je, naravno, Strattica. »Dr. Grace. Kako ste
putovali?«
»Kako sam putovao?« upitao sam. »Odvukli ste me na drugi kraj
Zemlje bez imalo upozorenja...«
Podignula je ruku. »Bila je to samo uljudnost, dr. Grace. Nije me
briga kako ste putovali.« Ustala je i obratila se prisutnima. »Dame i
gospodo, ovo je dr. Ryland Grace iz Sjedinjenih Američkih Država. Otkrio
je kako je moguće razmnožavati astrofage.«
 Začuli su se uzdasi nevjerice. Jedan je muškarac skočio na noge i
progovorio teškim njemačkim naglaskom. »Ozbiljno? Stratt, warum haben
sie... ?«
»Nur Englisch«, prekinula ga je Strattica.
»Zašto tek sad doznajemo za to?« zatražio je Nijemac.
»Željela sam najprije potvrditi otkriće. Dok je dr. Grace bio na putu,
tehničari su spakirali njegov laboratorij. Tamo su pronašli četiri živa
astrofaga, a ja sam mu ostavila samo tri.«
Postariji muškarac u laboratorijskoj kuti progovorio je smirujućim
glasom na japanskom. Pokraj njega sjedio je mlađi Japanac, prevoditelj.
»Dr. Matsuka želio bi s punim poštovanjem zatražiti detaljan opis
procesa.«
Strattica se odmaknula i pokazala svoj stolac. »Doktore, sjednite i
objasnite nam.«
»Čekajte«, rekao sam. »Tko su svi ovi ljudi? Zašto sam na kineskom
nosaču aviona? I zar nikad niste čuli za Skype?«
»Ovo je međunarodno tijelo sastavljeno od vrhunskih znanstvenika i
političkih operativaca koje sam okupila u svrhu vođenja Projekta
Spasitelj.«
»Što je to?«
»Za objašnjenje je potrebno prilično vremena, no svi prisutni žele
čuti što ste vi otkrili o astrofazima. Stoga ćemo započeti s time.«
Nevoljko sam se odvukao do njezina stolca i nespretno sjeo na čelo
stola. Svi pogledi uperili su se u mene.
Pa sam im sve ispričao. Rekao sam im za eksperimente u mračnoj
komori. Objasnio sam sve pokuse, korake koje sam poduzeo pri svakome i
kako sam ih proveo. Zatim sam objasnio svoje zaključke: rekao sam im za
svoju hipotezu o životnom ciklusu astrofaga, kako funkcionira i zašto.
Okupljeni znanstvenici i političari postavili su mi neka pitanja, ali
uglavnom su samo slušali i bilježili. Prevoditelji su tiho šaptali na uši
onima kojima je prijevod bio potreban.
»I tako...« rekao sam. »To bi bilo sve. Mislim, eksperimenti nisu bili
rigorozni, no sve mi se to čini prilično jednostavnim.«
Nijemac je podignuo ruku. »Je li moguće razmnožavati astrofage u
velikim razmjerima?«
 Svi su se nagnuli prema meni. Izgleda da je to pitanje bilo vrlo važno
i svi su željeli čuti odgovor. Iznenadila me napetost koja je odjednom
zavladala u dvorani.
Čak je i Strattica izgledala neobično zainteresirano. »Dakle?« rekla
je. »Molim vas, odgovorite ministru Voigtu.«
»Pa da«, odgovorio sam. »Mislim... zašto ne?«
»Kako biste to učinili?« upitala je Strattica.
»Mislim da bih za početak načinio keramičku cijev s pregibom u
sredini i napunio je ugljikovim dioksidom. Jedan kraj bih jako zagrijao i
tamo bih postavio jarko svjetlo. Oko njega bih ovio magnetsku zavojnicu
tako da oponaša Sunčevo magnetsko polje. S druge strane bih stavio
odašiljač infracrvene svjetlosti na valnim duljinama od 4,26 i 18,31
mikrona. A unutrašnjost cijevi neka bude skroz crna. I to bi bilo to.«
»Kako bi to, točno, bilo to?«
Slegnuo sam ramenima. »Astrofazi će prikupljati energiju sa
>Sunčeve< strane, a kad budu spremni za razmnožavanje, slijedit će
magnetsko polje do pregiba u cijevi. Tamo će ugledati infracrvenu svjetlost
i krenut će prema njoj. Počinju se razmnožavati kad vide svjetlost i budu
izloženi ugljikovu dioksidu. Zatim će se stanica roditelj i stanica kći vratiti
na Sunčevu stranu. Jednostavno.«
Tip koji je izgledao poput političara podignuo je ruku i progovorio
glasom u kojem se čuo neki afrički naglasak. »Koliko se astrofaga može
tako proizvesti? Koliko je brz proces?«
»Rast će eksponencijalno«, odvratio sam. »Poput algi ili bakterija.
Ne znam točno trajanje, ali s obzirom na to da se naše Sunce smračuje,
rekao bih da je prilično brz.«
Žena u laboratorijskoj kuti bila je na mobitelu. Spustila ga je na stol i
progovorila engleski s jakim kineskim naglaskom. »Naši znanstvenici
reproducirali su vaše rezultate.«
Ministar Voigt namrštio se na nju. »Kako ste uopće znali koji je
proces upotrebljavao? Pa tek nam je to rekao!«
»Vjerojatno imaju špijune«, rekla je Strattica.
Nijemac je bijesno otpuhnuo. »Kako se usuđujete ovako nas
zaobići...«
 »Dosta«, prekinula ga je Strattica. »Više se ne zamaramo s takvim
stvarima. Gospođo Xi, imate li još informacija za nas?«
»Da«, odgovorila je. »Procijenili smo da je vrijeme udvostručavanja
oko osam dana, pod optimalnim uvjetima.«
»Što to znači?« upitao je afrički diplomat. »Koliko ih možemo
proizvesti?«
»Da vidimo.« Upalio sam kalkulator na mobitelu i otipkao brojeve.
»Ako počnemo sa sto pedeset astrofaga koje imamo, uzgajamo ih jednu
godinu, na kraju ćemo imati... oko 173.000 kilograma astrofaga.«
»Bi li ti astrofazi imali maksimalnu gustoću energije? Bi li se svi bili
spremni razmnožavati?«
»Dakle, vi želite... nešto što bismo mogli nazvati >obogaćenim<
astrofazima?«
»Da«, odvratio je. »To je savršen izraz. Želimo astrofage koji
sadržavaju najveću moguću količinu energije.«
»Uh... možda bi se to moglo dobiti«, rekao sam. »Najprije se
razmnoži ona količina astrofaga koju želite, zatim ih se izloži toplinskoj
energiji, ali im se ne dopusti da vide linije spektra koje pokazuju ugljikov
dioksid. Oni će samo prikupljati energiju, sjediti i čekati dok ne ugledaju
CO2.«
»A što ako trebamo dva milijuna kilograma obogaćenih astrofaga?«
upitao je diplomat.
»Udvostručuju se svakih osam dana«, odgovorio sam. »Za dva
milijuna kilograma potrebna su još četiri udvostručavanja. Dakle, jedan
mjesec više.«
Žena se nagnula preplevši prste na stolu. »Možda imamo šansu.«
Imala je američki naglasak.
»Slabu«, rekao je Voigt.
»Ali ima nade«, rekao je japanski prevoditelj, vjerojatno govoreći za
dr. Matsuku.
»Mi moramo razgovarati«, rekla je Strattica. »Idite, odmorite se.
Mornar vas čeka vani, odvest će vas do vaše kabine.«
»Ali ja želim doznati što je Projekt Spasitelji«.
»Doznat ćete. Ne brinite se.«
 ***
Spavao sam četrnaest sati.
Nosači aviona čudesni su strojevi, ali ne može se reći da su baš hoteli
s pet zvjezdica. Kinezi su mi dodijelili čist, udoban ležaj u časničkoj
kabini. Nisam se žalio. Bio sam tako umoran da bih bio zaspao i na palubi.
Probudio sam se i osjetio nešto čudno na čelu. Popipao sam i našao
ljepljivi papirić. Netko mi je zalijepio papirić na glavu dok sam spavao.
Skinuo sam ga i pročitao:
Čista odjeća i toaletne potrepštine nalaze se u vreći ispod ležaja.
Kad budete spremni, pokažite ovu poruku bilo kojem mornaru:
请带我去甲板7的官员会议室
Stratt
»Strašno mi ide na živce ta žena...« progunđao sam.
Iskobeljao sam se iz ležaja. Nekoliko časnika znatiželjno me
odmjerilo, no onda su me nastavili ignorirati. Našao sam vreću i u njoj, kao
što mi je obećano, odjeću, pastu za zube i sapun. Ogledao sam se po
spavaonici i kroz otvorena vrata ugledao svlačionicu i tuševe.
Otišao sam na zahod, zatim se istuširao s još trojicom tipova. Obrisao
sam se i navukao kombinezon koji mi je ostavila Strattica. Bio je jarkožute
boje, na leđima kineski znakovi, a niz lijevu nogavicu protezala se crvena
vrpca. Vjerojatno je kombinezon trebao svima jasno pokazati da sam strani
civil i da mi nije dopušteno posvuda ulaziti.
Zaustavio sam mornara u prolazu i pokazao mu poruku. Kimnuo je i
mahnuo mi da krenem za njim. Poveo me labirintom zavojitih hodnika,
naizgled potpuno jednakih, sve dok nismo stigli do dvorane u kojoj sam
bio jučer.
Ušao sam i ugledao Stratticu i neke njezine... kolege? Bilo ih je
manje nego jučer i sada su tu bili samo ministar Voigt, kineska
znanstvenica - mislim da se zvala Xi - i tip u ruskoj vojnoj odori. Rus je i
jučer bio ovdje, samo što ništa nije govorio. Svi su bili usredotočeni na
gomile papira na stolu. Povremeno bi nešto promrmljali jedno drugome.
Nisam znao kakvi su im međusobni odnosi, no bilo je jasno da je Strattica
ovdje glavna.
Podignula je pogled kad sam ušao.
 »Ah. Dr. Grace. Izgledate odmorno.« Pokazala je na lijevu stranu
dvorane. »Na komodi ima hrane.«
Napokon hrana! Riža, lepinje s kvascem, prženi štapići od tijesta i
vrč kave. Počeo sam trpati sve na tanjur, bio sam užasno gladan.
Napunio sam tanjur i odnio ga do stola zajedno sa šalicom kave.
»Dakle«, progovorio sam iako su mi usta bila puna riže. »Hoćete li
mi reći zašto smo na kineskom nosaču aviona?«
»Trebao mi je nosač aviona. Kinezi su mi ga dali. Dobro, nisu mi ga
dali, posudili su mi ga.«
Srknuo sam kavu. »Nekoć bi me to iznenadilo. Ali mislim da me više
takve stvari neće šokirati.«
»Komercijalni zračni promet predugo traje i podložan je zastojima«,
nastavila je. »Vojno zrakoplovstvo funkcionira prema vlastitu rasporedu i
putuje nadzvučnim brzinama. A meni je trebalo da mogu okupiti
stručnjake sa svih strana svijeta bez čekanja i odgoda.«
»Gospođa Stratt vrlo je uvjerljiva«, rekao je ministar Voigt.
Ubacio sam još jedan zalogaj u usta. »Za to je kriv onaj tko joj je dao
te ovlasti«, rekao sam.
Voigt se nasmijao. »I ja sam sudjelovao u toj odluci. Ja sam
njemački ministar vanjskih poslova. To bi kod vas bio ekvivalent
državnom tajniku.«
Prestao sam žvakati. »Uf«, uspio sam reći i progutati zalogaj. »Vi ste
osoba najvišeg ranga koju sam ikad upoznao.«
»Ne, nisam«, odgovorio je on i pokazao prema Strattici.
Ona je preda me spustila komad papira. »Ovo je dovelo do Projekta
Spasitelj.«
»Pokazat ćete mu to?« rekao je Voigt. »Odmah? Bez odobrenja...«
Strattica je položila ruku na moje rame. »Dr. Ryland Grace, ovim
putem dajem vam odobrenje za pristup svim tajnim informacijama koje se
odnose na Projekt Spasitelj.«
»Nisam to mislio«, negodovao je Voigt. »Postoje procesi i provjere
da se osigura...«
»Nemamo vremena«, prekinula ga je Strattica. »Nemamo vremena
za te gluposti. Zato ste mi dali vodstvo. Zbog brzine.«
 Okrenula se prema meni i prstom lupnula po papiru. »Ovo su
očitanja amaterskih astronoma iz cijelog svijeta. Pokazuju nešto vrlo
važno.«
Stranica je bila ispunjena stupcima punih brojeva. Primijetio sam
naslove stupaca: »Alfa Centauri«, »Sirius«, »Luyten 726-8« i tako dalje.
»Zvijezde?« upitao sam. »Sve su to zvijezde u našoj lokalnoj
zvjezdanoj skupini. Samo... rekli ste amaterski astronomi? Možete
naređivati njemačkom ministru vanjskih poslova, a nemate profesionalne
astronome?«
»Imam«, odvratila je Strattica. »Ali ovo su povijesni podatci
prikupljeni tijekom posljednjih nekoliko godina. Profesionalni astronomi
ne proučavaju lokalne zvijezde, nego se bave udaljenim fenomenima.
Amateri bilježe podatke o lokalnim stvarima. Oni su poput promatrača
ptica, hobista. Neki od njih, doduše, imaju opremu vrijednu desetke tisuća
dolara.«
Uzeo sam papir i zagledao se u njega. »Dobro, što to gledam?«
»Očitanja o luminoznosti zvijezda. Normalizirana baza podataka
načinjena iz tisuća amaterskih baza i usklađena prema poznatim
vremenskim uvjetima i vidljivosti. Za to su nam trebala superračunala. No,
poanta je u sljedećem: naše Sunce nije jedina zvijezda koja tamni.«
»Stvarno?« začudio sam se. »Aha! Pa to ima savršenog smisla!
Astrofazi putuju brzinom od 0,92 brzine svjetlosti. Ako mogu postati
neaktivni i ostati živi, mogli bi zaraziti obližnje zvijezde. Poput spora
plijesni! Sire se od zvijezde do zvijezde.«
»To je teorija, da«, rekla je Strattica. »Ovo su podatci od posljednjih
nekoliko desetljeća. Nisu potpuno pouzdani, no trendovi su vidljivi. U
ANS su izračunali...«
»Čekajte. ANS? Američka Agencija za nacionalnu sigurnost?«
»Imaju najbolja superračunala na svijetu. Trebala su mi njihova
računala i inženjeri da isprobamo razne scenarije i modele širenja astrofaga
po galaktici. Dakle, da se vratimo na priču: te lokalne zvijezde tamne već
nekoliko desetljeća, a stopa tamnjenja eksponencijalno raste, kao i kod
Sunca.«
Dodala mi je drugi komad papira. Na njemu su se nalazile točke
povezane linijama. Iznad svake točke nalazio se naziv zvijezde.
»Zahvaljujući brzini svjetlosti, morali smo prilagoditi naša opažanja
tamnjenja u odnosu prema udaljenostima između zvijezda i tih stvari, no
ipak se vidi jasan obrazac >zaraze< od zvijezde do zvijezde. Naše Sunce
zarazila je zvijezda naziva WISE 0855-0714. Tu je zvijezdu zarazio Sirius,
a njega Epsilon Eirdani. Dalje od toga nismo mogli pratiti trag.«
Zagledao sam se u prikaz. »Ha. WISE 0855-0714 zarazila je i
zvijezde Wolf 359, Lalande 21185 i Ross 128.«
»Da, svaka zvijezda s vremenom zarazi sve svoje susjede. Sudeći po
našim podatcima, mislimo da astrofazi imaju maksimalni domet od oko
osam svjetlosnih godina. Sve zvijezde u tom rasponu od zaražene zvijezde
bit će i same s vremenom zaražene.«
Opet sam se zagledao u podatke. »Zašto osam svjetlosnih godina?
Zašto ne više? Ili manje?«
»Pretpostavljamo da astrofazi mogu samo toliko dugo preživjeti bez
zvijezde, a tijekom tog vremena mogu se širiti na daljinu od osam
svjetlosnih godina.«
»To ima smisla kad je riječ o evoluciji«, rekao sam. »Većina zvijezda
ima susjede udaljene najviše do osam svjetlosnih godina, pa su astrofazi
morali evoluirati samo za širenje spora do te udaljenosti.«
»Vjerojatno«, rekla je Strattica.
»A nitko nije primijetio da te zvijezde tamne?« upitao sam.
»Potamne samo oko deset posto, a onda prestanu. Ne znamo zašto.
Ne vidi se golim okom, ali...«
»Ali ako naše Sunce potamni za deset posto, svi smo mrtvi«, završio
sam.
»Tako je.«
Xi se nagnula, no zadržala je savršeno ukočen stav. »Gospođa Stratt
nije vam još rekla najvažniju stvar.«
Rus je kimnuo. To je bio prvi pokret koji je načinio otkad sam ušao.
Xi je nastavila. »Znate li što je Tau Ceti?«
»Znam li što je?« upitao sam. »Mislim, znam da je riječ o zvijezdi.
Mislim da je od nas udaljena nekih dvanaest svjetlosnih godina.«
»Jedanaest cijelih devet«, rekla je Xi. »Vrlo dobro. Većina ljudi to ne
zna.«
 »Učitelj sam u školi, predajem prirodoslovne predmete«, rekao sam.
»Pa tako znam.«
Xi i Rus iznenađeno su se pogledali, a zatim su se zagledali u
Stratticu.
Strattica se nije dala smesti. »Nije on običan učitelj, ne brinite se.«
Xi se pribrala (nije da se baš mnogo uznemirila). »Dakle. Kako bilo
da bilo, Tau Ceti nalazi se u skupini zaraženih zvijezda. Gotovo u samome
središtu.«
»U redu«, rekao sam. »Ali nešto je posebno u vezi nje?«
»Nije zaražena«, nastavila je Xi. »Sve zvijezde oko nje su zaražene.
Unutar osam svjetlosnih godina od Tau Cetija nalaze se dvije izrazito
zaražene zvijezde, no ona sama ostala je zdrava.«
»Zašto?«
Strattica je prelistala svoje papire. »Upravo to želimo otkriti. Pa
ćemo izgraditi svemirski brod i poslati ga tamo.«
Otpuhnuo sam. »Ne možete samo tako >izgraditi< međuzvjezdani
brod. Nemamo tu tehnologiju. Nemamo ništa ni blizu toj tehnologiji.«
Rus je napokon progovorio. »U stvari, prijatelju moj, imamo.«
Strattica je mahnula prema Rusu. »Dr. Komorov je...«
»Molim vas, zovite me Dimitrij«, upao je on.
»Dimitrij vodi istraživanja astrofaga za Rusku federaciju.«
»Drago mi je što smo se upoznali«, rekao je. »Sa zadovoljstvom vam
mogu reći da možemo putovati između zvijezda.«
»Ne, ne možemo«, usprotivio sam se. »Osim ako negdje nemate
izvanzemaljski svemirski brod koji ste držali u tajnosti.«
»Imamo, na neki način«, odvratio je. »Imamo ih mnogo. Zovemo ih
astrofazima. Shvaćate? Moja grupa proučavala je energetsko djelovanje
astrofaga. Vrlo je zanimljivo.«
Odjednom sam zaboravio na sve drugo. »O, Bože, molim vas, recite
mi da znate kamo odlazi energija. Ne mogu prokljuviti što radi s
toplinskom energijom!«
»Da, otkrili smo to«, rekao je Dimitrij. »Uz pomoć lasera. Taj je
eksperiment mnogo toga rasvijetlio.«
 »Je li to bila igra riječima?«
»Tako je!«
»Odlično!«
Nasmijali smo se. Strattica je bijesno piljila u nas.
Dimitrij se nakašljao. »Ovaj... no, da. Usmjerimo laser snage jednog
kilovata prema jednoj stanici astrofaga. Kao i obično, nije se zagrijao. No,
nakon dvadeset pet minuta svjetlost se počne odbijati od njega. Naš mali
astrofag se dobro najeo. Konzumirao je 1,5 megadžula svjetlosne energije i
neće više. Ali to je jako puno energije! Pa kamo je sprema?«
Gotovo sam legao na stol naginjući se prema njemu, no nisam si
mogao pomoći. »Da, kamo?!«
»Izmjerimo stanicu astrofaga prije i poslije pokusa, naravno.«
»Naravno.«
»Stanica je sad teža sedamnaest nanograma. Vidite kamo to ide, ne?«
»Ne, nemoguće. Tu težinu sigurno je dobio zbog reakcije sa zrakom,
ili tako nešto.«
»Ne, pokus je bio u vakuumu, naravno.«
»O, Bože.« Vrtjelo mi se u glavi. »Sedamnaest nanograma... puta
devet puta deset na šesnaestu... 1,5 megadžula!«
Zavalio sam se u stolac. »Jesemti... mislim... ideš!«
»Da, to sam ja isto mislio.«
Pretvorba mase. Baš kao što je nekoć rekao veliki Albert Einstein: E
= mc2. U masi se krije apsurdna količina energije. Suvremena nuklearna
elektrana može opskrbljivati cijeli grad tijekom jedne godine energijom
pohranjenom u jednom kilogramu urana. Da. To je to. Proizvodnja cijelog
nuklearnog reaktora tijekom jedne godine temelji se na jednom kilogramu
mase.
A astrofazi to očigledno mogu učiniti u oba smjera. Preuzimaju
toplinsku energiju i nekako je pretvaraju u masu. Zatim, kad požele
upotrijebiti tu energiju, pretvaraju masu u energiju — u obliku svjetlosti na
Petrovinoj valnoj duljini. Uz pomoć nje se kreću kroz svemir. Dakle, nisu
samo savršen medij za skladištenje energije, već su i savršen motor za
pokretanje svemirskog broda.
 Evolucija zna biti suludo učinkovita kad je ostaviš na miru nekoliko
milijardi godina.
Počešao sam se po glavi. »To je sve suludo. Ali ono, dobro suludo.
Misliš da u sebi proizvodi antimateriju? Ili tako nešto?«
»Ne znamo. Ali definitivno povećava masu. Onda, kad upotrijebi
svjetlost za pogon, gubi masu u odnosu na oslobođenu energiju.«
»To je... ! Dimitrij, ja bih se družio s tobom. Mislim, možemo se
družiti? Platim pivo. Ili votku. Štogod hoćeš. Na brodu sigurno imaju
časničku kantinu, ne?«
»Vrlo rado.«
»Drago mi je što ste se tako lijepo sprijateljili«, rekla je Strattica.
»Ali imate još mnogo posla prije nego što ćete moći do obližnjeg bara.«
»Ja? Kakvog ja to posla imam?«
»Morate osmisliti i načiniti objekt za uzgajanje astrofaga.«
Trepnuo sam. A onda sam skočio na noge. »Izgradit ćete svemirski
brod s pogonom na astrofage!«
Svi su kimnuli.
»Ideš, miško! To je najučinkovitije gorivo ikad! Koliko nam treba
za... aha. Dva milijuna kilograma, zar ne? Zato vas je zanimalo koliko je
vremena potrebno da ih se toliko dobije.«
»Tako je«, odgovorila je Xi. »Za brod težine stotinu tisuća kilograma
potrebna su dva milijuna kilograma astrofaga kako bi stigao do Tau Cetija.
A, zahvaljujući vama, sada znamo kako aktivirati astrofage i natjerati ih da
generiraju pogonsku energiju.«
Sjeo sam u svoj stolac, izvukao mobitel i pokrenuo kalkulator. »Za to
bi trebalo, ono... jako puno energije. Više energije nego što je postoji na
svijetu. Deset na dvadeset treću džula. Najveći nuklearni reaktor na Zemlji
proizvodi oko osam gigavata. Tom reaktoru trebala bi dva milijuna godina
da proizvede toliko energije.«
»Imamo neke zamisli za izvore energije«, rekla je Strattica. »Vaš je
posao da izgradite uzgajalište. Za početak načinite prototip.«
»Da, dobro«, odgovorio sam. »Ali nisam naročito uživao u turneji po
raznim svjetskim vojnim bazama. Mogu li se vratiti kući običnim
putničkim avionom? Ne morate mi platiti ni poslovnu klasu.«
 »Kod kuće ste«, rekla je Strattica. »Hangar je prazan. Recite mi što
vam je potrebno - uključujući i osoblje koje trebate - i ja ću vam to
nabaviti.«
Ogledao sam se po konferencijskoj dvorani. Xi, Voigt i Dimitrij
samo su mi kimnuli. Da, ovo je bilo ozbiljno. Ne, Strattica se nije šalila.
»Zašto?!« pobunio sam se. »Zašto ne možete biti normalni, Stratt?!
Dobro, ako si baš hoćete imati brzi vojni transport, u redu, ali zašto ne
bismo radili iz neke zrakoplovne baze, ili takvo što, kao ljudi zdravi u
glavi?!«
»Zato što ćemo eksperimentirati s astrofazima kad ih razmnožimo. A
ako slučajno aktiviramo čak i nekoliko kilograma tih stvorova, eksplozija
će biti veća od najveće nuklearne bombe koja je ikad postojala.«
»Car-bomba«, rekao je Dimitrij. »Moji su je napravili. Pedeset
megatona. Bum.«
Strattica je nastavila: »Pa je bolje da smo usred oceana, gdje nećemo
raznijeti gradove u prah i pepeo.«
»Aha«, rekao sam.
»Kako budemo imali sve više astrofaga, tako ćemo odlaziti sve dalje
i dalje od kopna. No, dobro. Idite do palube hangara. Stolari već izrađuju
smještaj i urede. Odaberite što vam se sviđa i zauzmite si mjesto.«
»Ovo je sada naš život«, rekao je Dimitrij. »Dobro došao.«
 ŠESTO POGLAVLJE

Dobro, ako već moram umrijeti, moja će smrt imat nekog smisla. Otkrit ću
što treba učiniti da se zaustave astrofazi. Onda ću svoja otkrića poslati na
Zemlju. A onda... onda ću umrijeti. Ovdje mogu birati kako ću se bezbolno
ubiti — prevelikom dozom tableta ili ću smanjiti količinu kisika u zraku,
zaspem i umrem.
No, baš krasno.
Pojedem izvrsnu klopu iz tube s natpisom »Dan 4 — obrok 2«.
Mislim da ima okus govedine. Hrana nije više čista kašica, našao sam i
nekoliko komada nečega u njoj. Mislim da upravo žvačem komad mrkve.
Lijepo je napokon osjetiti nešto pod zubima.
»Još vode!« kažem.
Skrbibot (tako sam nazvao robota) hitro uzme moju praznu plastičnu
čašu i vrati mi punu. Baš čudno. Prije tri dana te ruke koje vise sa stropa
bile su nekakvo mehaničko čudovište koje me proganja, a sada su samo...
tu. Dio mojeg života.
Spavaonica je dobro mjesto za razmišljanje, sada kad više nema
leševa. U laboratoriju se ne možeš opustiti. Kontrolna soba ima dobar
stolac, ali je pretrpana i posvuda blješte lampice. A spavaonica ima moj
lijepi, udoban krevet u koji se mogu zavaliti i razmišljati o idućim
potezima. Usto je tu i klopa.
Tijekom posljednjih dana vratila su mi se mnoga sjećanja. Izgleda da
je Projekt Spasitelj bio uspješan jer sam ja tu, u drugome zvjezdanom
sustavu. Pretpostavljam da je ovo Tau Ceti. I nije čudo što sam pomislio da
je riječ o Suncu. Tau Ceti izrazito nalikuje na Sunce. Isti spektralni tip, ista
boja i tako dalje.
I znam zašto sam ovdje! Nije to više ništa neodređeno, tipa: »E da,
svijet ide svojem kraju. Daj da se to ne dogodi.« Ne, sada znam vrlo
konkretno da moram otkriti zašto astrofazi nisu zarazili Tau Ceti.
 To je lako reći, no teško učiniti. Nadam se da ću se s vremenom
prisjetiti još nekih detalja.
Milijuni pitanja vrte mi se po glavi. Najvažnija od njih su:
1. Kako ću pretražiti cijeli zvjezdani sustav u potrazi za
informacijama o astrofazima?
2. Što bih trebao učiniti? Baciti malo astrofaga iz zaliha goriva
na Tau Ceti i vidjeti što se događa?
3. Kako se uopće upravlja ovim brodom?
4. Ako otkrijem korisne informacije, kako ću to dojaviti na
Zemlju? Mislim da tome služe bube, ali kako ću u njih prenijeti podatke?
Kako ću ih usmjeriti i odaslati na put?
5. Zašto sam ja, od svih ljudi na Zemlji, odabran za ovu
misiju? Da, svašta sam otkrio o astrofazima, ali kakve to veze ima? Ja sam
pokusni kunić, nisam astronaut. Mislim, ni Wernhera von Brauna3 nisu
poslali u svemir. Sigurno ima kvalificiranijih ljudi.
Odlučim se za male korake. Najprije moram otkriti što sve ovaj brod
može i kako se njime upravlja. Posadu su stavili u komu i sigurno su znali
da bi nam to moglo utjecati na mozak. Negdje su sigurno ostavili uputstva
za uporabu.
»Priručnik za letenje«, naglas izgovorim.
»Informacije o brodu nalaze se u kontrolnoj sobi«, odgovori mi
Skrbibot.
»Gdje?«
»Informacije o brodu nalaze se u kontrolnoj sobi.«
»Ne. Gdje u kontrolnoj prostoriji mogu pronaći informacije o
brodu?« »Informacije o brodu nalaze se u kontrolnoj sobi.«
»Znaš što, ideš mi na živce«, kažem.
Odem do kontrolne sobe i pomno proučim svaki zaslon. Cijeli sat
provedem pamteći što mi govore i pokušavajući pogoditi čemu služe
određene funkcije. Zapravo pokušavam pronaći nešto tipa »informacije« ili
»Planirate spasiti ljudski rod? Pritisnite ovu tipku i doznajte sve što vas
zanima!«
Nemam sreće. Nakon nekoliko sati prčkanja još uvijek ništa nisam
otkrio. Valjda su mislili da članovi posade, probude li se s pola mozga tako
da ne znaju kako funkcionira brod, neće biti naročito korisni ni kao
znanstvenici.
Ipak, otkrio sam da svaki monitor može prikazivati bilo koji prozor
za upravljanje instrumentima. Međusobno su zamjenjivi. Treba samo
dodirnuti gornji lijevi kut i pokaže se izbornik za bilo koji prozor.
To je dobro. Možeš sve prilagoditi svojim potrebama. A monitor
točno ispred pilotova sjedala ujedno je i najveći.
Odlučim se za taktilniji pristup: počet ću pritiskati tipke!
Nadam se samo da nema tipke »samouništenje«. Mislim da se
Strattica pobrinula da ne postoji ništa takvog.
Strattica. Pitam se što sad radi. Vjerojatno je u nekoj dvorani za
sastanke, a papa joj kuha kavu. Bila je (ili je još uvijek?) stvarno
dominantna osoba. Ali, sto mu gromova, jako mi je drago što je upravo ona
bila na čelu projekta. Sad sam na brodu za koji je ona zaslužna i moram
priznati da mi je drago što sam okružen njezinim perfekcionizmom i
pomnim planiranjem.
No dobro. Prizovem prozor »znanstveni instrumenti« na glavnom
monitoru. Taj sam prozor već i prije proučavao, to je onaj koji prikazuje
Tau Ceti. U gornjem lijevom kutu piše »helioskop«. To prije nisam
primijetio. S lijeve strane zaslona nalazi se gomila ikonica. Pretpostavljam
da predstavljaju drugu opremu. Pritisnem jednu od njih.
Tau Ceti nestane. U gornjem lijevom kutu sada piše »Vanjska
jedinica za prikupljanje«. Zaslon prikazuje dijagram pravokutnika bez
ikakvih dodatnih oznaka. Sa strane su kontrole kojima se može promijeniti
kut i »otvori pramac« i »otvori krmu«. Dobro. Jasno. Nemam pojma što
bih s time trebao učiniti. Nasumce pritisnem drugu ikonicu.
Sada gore piše »Petrovaskop«. Osim toga, zaslon je crn i na njemu se
pokazuje obavijest o pogrešci: PETROVASKOP SE NE MOŽE
UPOTREBLJAVATI DOK JE SPINSKI POGON AKTIVAN.
»Hm«, kažem.
Dobro, što je Petrovaskop? Pretpostavka: to je teleskop i/ili kamera
koja je prilagođena za potragu za infracrvenom svjetlošću koju emitiraju
astrofazi. Traži Petrovinu liniju putem Petrovine valne duljine pa se zove
Petrovaskop i stvarno moramo prestati stavljati »Petrova« ispred svake
Božje riječi.
 Zašto ga ne mogu upotrebljavati dok je spinski pogon aktivan?
Ne znam kako funkcionira spinski pogon, ne znam ni zašto se tako
zove, ali znam da imam jedan takav u stražnjem dijelu broda i da za gorivo
upotrebljava astrofage. Dakle, to je moj motor. Vjerojatno aktivira
obogaćene astrofage kako bi proizveo potisak.
Aha... dakle, to bi značilo da iz stražnjeg dijela broda izbija suludo
velika količina infracrvenog zračenja. Ono, dovoljno ga je da pretvori ratni
brod u paru ili tako nešto. Morao bih računati kako bih bio siguran ... ne
mogu si pomoći, odmah moram napraviti izračune.
Motor troši šest grama astrofaga po sekundi. Astrofazi pretvaraju
energiju u masu i tako je skladište. Dakle, spinski pogon svake sekunde
pretvara šest grama mase u čistu energiju i pljuje je na guzicu. Dobro,
mislim, to u stvari rade astrofazi, ali nema veze.
Prizovem prozor »pomoćno« na manjem monitoru s desne strane. Na
njemu se nalazi gomila poznatih aplikacija. Jedna od njih je i kalkulator.
Na njemu izračunam pretvorbu mase u energiju koja se dobiva od tih šest
grama... blagi Bože. To je 540 bilijuna džula. A brod emitira toliku
količinu energije svake sekunde. Dakle, to je 540 bilijuna vata. Ne mogu ni
pojmiti tu količinu energije. Veća je od one koja izbija iz površine Sunca.
Doslovno. Ono... manje bi te energije šusnulo u glavu da stojiš na površini
Sunca nego da stojiš iza Spasitelja u pogonu.
Trenutačno usporavam. Sigurno. Plan je da stanem u Tau Ceti
sustavu. Vjerojatno sam okrenut od zvijezde i usporavam nakon što sam
jako dugo putovao brzinom bliskom brzini svjetlosti.
U redu, sva ta svjetlosna energija sudarat će se s česticama prašine,
ionima i svime ostalim što se nalazi između mene i Tau Cetija dok ja tako
putujem. Te sirote čestice bit će brutalno razvaljene i to će rasipati
infracrveno zračenje na sve strane. Naravno, ta količina zračenja ne može
se usporediti s onime što izlazi iz motora, no ipak će zaslijepiti
Petrovaskop koji je prilagođen upravo za to da traži točno tu frekvenciju.
I zato ne mogu upotrebljavati Petrovaskop dok je motor upaljen.
Ali stvarno me zanima ima li Tau Ceti Petrovinu liniju.
U teoriji, svaka zvijezda zaražena astrofazima trebala bi je imati, zar
ne? Te male štetočine trebaju ugljikov dioksid za razmnožavanje. A to ne
mogu dobiti od zvijezde (osim ako se ne ukopaju do jezgre, a mislim da
čak ni astrofazi ne mogu preživjeti na tim temperaturama).
 Ako ugledam Petrovinu liniju, znat ću da Tau Ceti ima aktivnu
populaciju astrofaga koja, zbog nekog razloga, nije nekontrolirano narasla,
kao što se dogodilo drugdje. A ta će linija voditi do planeta s ugljikovim
dioksidom. Možda u toj atmosferi postoji neki drugi spoj koji smeta
astrofazima? Možda planet ima čudno magnetsko polje koje im ometa
navigaciju? Možda je planet okružen gomilom satelita s kojima se astrofazi
sudaraju?
Ili možda Tau Ceti jednostavno nema ni jedan planet u čijoj
atmosferi ima ugljikova dioksida. E, to bi bilo bezveze. To bi značilo da je
cijela ova putešestvija bila ni za što i da je Zemlja osuđena na propast.
Mogao bih ovako cijeli dan teoretizirati. Bez informacija to je čisto
nagađanje, a bez Petrovaskopa nemam informacije. Ili barem nemam one
informacije koje su mi potrebne.
Zagledam se u monitor koji prikazuje navigaciju. Da počnem prčkati
po njemu? Mislim, nemam pojma kako se upravlja ovim brodom. Brod
zna, ali ja ne znam. Pritisnem li pogrešnu tipku, naći ću se usred ničega bez
ikakve kontrole.
Ne, bilo bi još gore od toga. Jurit ću prema Tau Cetiju brzinom od -
provjerim podatke na zaslonu - 7595 kilometara u sekundi. Ideš! Prije
nekoliko dana brzina je iznosila 11.000 kilometara u sekundi. To se dogodi
kad ustrajno ubrzavaš na 1,5 g. Ili »usporavaš«, valjda.
Sve je to isto kad je riječ o fizici. Poanta je u tome da usporavam u
odnosu na zvijezdu.
Na zaslonu se nalazi tipka na kojoj piše »kurs«. To valjda smijem
dodirnuti, ne? Aha, to će mi pisati na nadgrobnom spomeniku. Ma, trebao
bih pričekati da mi računalo javi da je stigao kraj putovanja. Ali ne mogu si
pomoći.
Dodirnem tipku. Zaslon sada prikazuje cijeli solarni sustav Tau
Cetija. Zvijezda Tau Ceti stoji u sredini, označena grčkim slovom tau.
Ahaaaa. Dakle, to je značilo ono malo slovo t na grbu Spasitelja. To
je tau, oznaka za »Tau Ceti«. Dobro.
Uglavnom, četiri planetarne orbite prikazane su kao tanke bijele
elipse oko zvijezde. Lokacije samih planeta prikazane su kao krugovi s
oznakama pogreške. Nemamo supertočne informacije o egzoplanetima.
Kad bih uspio prokljuviti kako rade instrumenti, vjerojatno bih mogao
dobiti mnogo preciznije informacije o točnim lokacijama planeta. Ja sam
im dvanaest svjetlosnih godina bliže nego astronomi na Zemlji.
Žuta linija koja dolazi s jedne strane zaslona usmjerena je gotovo
ravno u sustav. Negdje između trećeg i četvrtog planeta zavija prema
zvijezdi i pretvara se u krug. Na liniji se nalazi žuti trokut, jako daleko od
četiri planeta. Prilično sam siguran da sam to ja. A žuta je linija moj kurs.
Iznad tog prikaza nalazi se tekst:

VRIJEME DO GAŠENJA MOTORA: 0005:20:39:06

Zadnja brojka smanjuje se svake sekunde. Dobro, otkrio sam neke

stvari. Najprije, ostalo mi je još pet dana (skoro šest) do gašenja motora.
Nadalje, očitanje na mjestu za dane ima četiri znamenke. To znači da je
putovanje trajalo najmanje tisuću dana. Više od tri godine. Dobro,
svjetlosti treba dvanaest godina da prijeđe tu udaljenost, tako da ima smisla
da je i meni trebalo mnogo.
Aha, da. Relativnost.
Nemam pojma koliko je točno vremena trebalo. Ili, točnije, nemam
pojma koliko je meni prošlo vremena. Kad se približiš brzini svjetlosti, na
djelu je dilatacija vremena. Na Zemlji je prošlo više vremena nego što je
prošlo meni otkad sam otišao sa Zemlje.
Relativnost je jako čudna.
Vrijeme je stvarno važno u ovoj situaciji. Nažalost, dok sam spavao,
na Zemlji je prošlo najmanje trinaest godina. Čak i ako otkrijem rješenje
problema astrofaga u ovoj sekundi, tim će informacijama trebati najmanje
trinaest godina da se vrate na Zemlju. To znači da će Zemlja patiti zbog
astrofaga najmanje dvadeset šest godina. Mogu se samo nadati da su
smislili kako će se nositi s time ili barem umanjiti nastale štete. Mislim, ne
bi valjda poslali Spasitelja na putovanje da nisu pretpostavljali kako će
uspjeti preživjeti najmanje dvadeset šest godina, zar ne?
Kako bilo da bilo, putovanje je trajalo najmanje tri godine (iz moje
točke gledišta). Zato su nas stavili u komu? Zar nismo mogli ostati budni
tijekom trajanja tog putovanja?
Primijetim suze tek kad mi prva kapne s obraza. Ta odluka da nas
stave u komu ubila je dvoje mojih prijatelja. Nema ih više. Ne sjećam se
trenutaka koje sam proveo s njima, ali osjećaj gubitka potpuno me
preplavio. Znam da ću im se uskoro pridružiti. Ne mogu se vratiti kući. I ja
ću ovdje umrijeti. No, za razliku od njih, ja ću umrijeti sam.
Obrišem oči i pokušam razmišljati o nečemu drugome. Na kocki je
cijela moja vrsta.
Sudeći prema putanji na mapi, brod će me automatski dovesti u
orbitu oko Tau Cetija, negdje između trećeg i četvrtog planeta. Ako moram
nagađati, vjerojatno je riječ o udaljenosti od jedne astronomske jedinice.
To je udaljenost od Zemlje do Sunca, što bi me smjestilo na sigurnu, lijepu
udaljenost od zvijezde i sporu orbitu koja će trajati oko jedne godine.
Vjerojatno i dulje jer je zvijezda Tau četi manja od Sunca, pa vjerojatno
ima manju masu. Manja masa znači i manju gravitaciju, te sporije ophodno
vrijeme na zadanoj udaljenosti.
Dobro, moram nekako potrošiti pet dana do gašenja motora. Ne bih
trebao prčkati po instrumentima. Bolje je da pričekam. Kad se napokon
ugasi motor, uključit ću Petrovaskop i vidjeti što ima. Dotad ću pokušati
doznati sve što mogu o samome brodu.
U ovome trenutku, učinio bih sve što je u mojoj moći samo da
prestanem razmišljati o Yáou i Iljuhini.
***
Službeni naziv nosača aviona bio je Gansu vojno mornaričko
narodno oslobođenje. Nikad neću doznati zašto njihova mornarica u
nazivu nosi »vojska«, ali dobro. Kako bilo da bilo, uskoro ga više nisu tako
zvali. Umjesto toga, nosač je dobio ime Strattičina bačva. Unatoč
prigovorima mornara, naziv se zadržao. Plovili smo Južnokineskim morem
ne približavajući se kopnu.
Cijeli sam blaženi tjedan proveo baveći se znanošću.
Nije bilo sastanaka. Nitko me nije ometao. Samo sam provodio
eksperimente i bavio se strojarstvom raznih vrsta. Zaboravio sam koliko je
zabavno kad posve utoneš u svoj posao.
Prvi prototip uzgajača uspješno je proradio. Nije ga bilo lijepo za
vidjeti - bila je to metalna cijev duga 30 stopa, na koju smo zavarili gomilu
razne opreme. No, obavio je posao. Mogao je proizvesti samo nekoliko
mikrograma astrofaga na sat, ali dokazali smo da koncept funkcionira.
 Imao sam dvanaest ljudi pod sobom - bili su to inženjeri iz cijeloga
svijeta. Najbolji moji inženjeri bila su dvojica braće iz Mongolije. Kad me
nazvala Strattica da dođem u konferencijsku dvoranu, njima sam prepustio
nadzor.
Zatekao sam je samu u dvorani za sastanke. Stol je, kao i uvijek, bio
zatrpan gomilama papira. Grafovi i dijagrami krasili su zidove - neki novi,
neki stari.
Strattica je sjedila na jednome kraju dugačkog stola, a pokraj nje je
stajala boca nizozemskog džina i dvije čaše. Nikad je još nisam vidio da
pije.
»Zvali ste me?« upitao sam.
Podignula je glavu. Ispod očiju imala je crne podočnjake, bilo je
očigledno da nije spavala. »Aha. Sjednite.«
Sjeo sam u stolac pokraj njezina. »Izgledate grozno. Što se događa?«
»Moram donijeti odluku i nije mi lako.«
»Mogu li vam kako pomoći?«
Ponudila mi je džin. Odbio sam pa je napunila samo svoju čašu.
»Spasitelj će imati vrlo mali prostor za posadu - oko 125 kubičnih metara.«
Nagnuo sam glavu. »To je prilično velik prostor za jedan svemirski
brod, zar ne?«
Rukom je mahnula u gesti koja je pokazivala više-manje. »Velik je
za kapsulu tipa Sojuza ili Oriona. Ali za svemirsku postaju vrlo je malen.
To je jedva desetina prostora za posadu na ISS-u.«
»Dobro«, rekao sam. »U čemu je problem?«
»Problem je u tome«, dohvatila je fascikl i spustila ga pred mene,
»što će se posada međusobno poubijati.«
»Ha?« Otvorio sam fascikl i našao gomilu natipkanih stranica.
Točnije, bili su to skenovi natipkanih stranica. Neke su bile ispisane na
engleskom, neke na ruskom. »Što je to?«
»Tijekom Svemirske utrke, Sovjeti su neko vrijeme razmišljali o
odlasku na Mars. Zaključili su da bi američko slijetanje na Mjesec ispalo
beznačajno uspiju li odvesti ljude na Mars.«
 Zatvorio sam fascikl. Ćirilica mi ništa nije značila, no pretpostavljao
sam da je Strattica zna čitati. Činilo se da uvijek zna jezik koji se u datom
trenutku upotrebljavao.
Spustila je bradu na dlan. »Odlazak na Mars uz pomoć tehnologije iz
sedamdesetih značio bi uporabu Hohmannove eliptične orbite, a to bi
značilo da bi posada morala provesti nešto više od osam mjeseci na brodu.
Zato su Sovjeti testirali što se dogodi kad utrpaš ljude u izoliran, skučen
prostor na nekoliko mjeseci.«
»I, što se dogodilo?«
»Nakon sedamdeset prvog dana ljudi bi se svaki dan potukli.
Devedeset četvrtog dana prekinuli su eksperiment jer je jedan od subjekata
pokušao ubiti drugoga komadom stakla.«
»Koliko će ljudi biti u posadi ove misije?«
»Trenutačno predviđamo troje«, odgovorila je.
»Dobro«, rekao sam. »Dakle, brinete se zbog toga što će se dogoditi
kad pošaljemo troje astronauta na četverogodišnje putovanje u psećoj
kućici veličine 125 kubičnih metara?«
»Nije problem samo u tome hoće li se slagati. Svaki član posade
provest će cijelo putovanje znajući da će za nekoliko godina umrijeti. I da
su te skučene prostorije na brodu sve što će vidjeti do kraja svojega
kratkog života. Psihijatri me upozoravaju kako je vrlo vjerojatno da će
upasti u tešku depresiju, a postoji i ozbiljan rizik od samoubojstva.«
»Da, to je stvarno gadno«, rekao sam. »Ali što bismo drugo mogli
učiniti?«
Dohvatila je gomilu papira pričvršćenih spajalicom i gurnula ih
prema meni. Naslov je bio: Studija dugoročne kome i štetnih posljedica
kod primata i ljudi — Srisuk i dr.
»Dobro. Što je to?«
»To je studija koju je provela jedna propala tvrtka u Tajlandu.«
Zavrtjela je džin u čaši. »Htjeli su bolesnike od raka staviti u inducirane
kome za vrijeme kemoterapije. Pacijent dobiva kemoterapiju, ali ne mora
budan patiti kroz cijeli proces. Probudili bi ih kad bi se rak povukao. Ili
kad više ne bi bilo šanse da ih izliječe pa bi ih morali poslati u hospicij.
Kako bilo da bilo, prištedjeli bi im mnogo patnje.«
»To... to zvuči kao odlična ideja«, rekao sam.
 Kimnula je. »Da, bila bi, da nije bila toliko smrtonosna. Ispalo je da
ljudsko tijelo ne može dugoročno preživjeti u komatoznom stanju.
Kemoterapija traje mjesecima, a često je nakon terapije potrebno dodati još
tretmana. Isprobali su razne načine induciranja kome u primata, a primati
su ili umrli tijekom kome ili su se probudili s kašicom umjesto mozga.«
»Zašto uopće razgovaramo o tome?«
»Zato što su nastavili sa studijama proučavajući povijesti bolesti u
ljudi koji su dugoročno bili u komi. Proučavali su ljude koji su relativno
zdravi izišli iz dugih koma i pokušali otkriti što im je zajedničko. I pronašli
su to.«
Stari papiri Ruske svemirske agencije bili su mi totalni misterij, ali
odavno sam naučio čitati znanstvene radove. Prelistao sam studiju i stigao
do zaključaka. »Genetski markeri?« upitao sam.
»Da«, odgovorila je Strattica. »Našli su skupinu gena koji ljudima
daju >otpornost na komu<. Tako to zovu. Ti se nizovi nalaze u onome što
se smatralo otpadnom DNK, ali izgleda da je to nešto što smo odavno iz
nepoznatog razloga evoluirali i ostalo je u genomu nekih ljudi.«
»Jesu li sigurni da ti geni uzrokuju otpornost na komu?« upitao sam.
»Da nije riječ samo o korelaciji, nego o izravnom uzroku?«
»Da, sigurni su. Ti se geni mogu naći i kod drugih primata. Štogod to
bilo, počelo je davno na evolucijskom stablu. Pretpostavka je da je možda
poteklo od naših vodenih predaka koji su hibernirali. Bilo kako bilo,
proveli su eksperimente na primatima koji imaju te gene i svi su preživjeli
dugotrajne kome bez nuspojava. Svi do jednog.«
»Dobro, jasno mi je što smjerate«, odložio sam rad na stol. »Testirate
DNK svih prijavljenih i primite samo one koji imaju gene za otpornost na
komu. Posada će putovanje provesti u komi i neće morati proživljavati
četiri godine živciranja i introspekcije o vlastitoj smrti.«
Nazdravila mi je. »Nije to sve. Posada u komi olakšava i problem s
hranom. Možemo im ravno u želudac pumpati nutricionistički balansirane
kašice napravljene od hrane u prašku. Ne moramo prevoziti tisuće
kilograma raznolike hrane, dovoljan je prah i sustav za reciklažu vode.«
Nasmiješio sam se. »Sve mi to zvuči poput sna na javi. Poput
hibernacije u znanstveno-fantastičnim romanima. Zašto pijete i nervirate
se?«
 »Nije sve baš tako jednostavno«, odvratila je. »Najprije moramo
razviti potpuno automatski sustav za praćenje i djelovanje koji će se brinuti
za posadu u komi. Ako se sustav pokvari, svi će umrijeti. Nije riječ o tome
da mora samo pratiti vitalne znakove i pumpati ispravne lijekove kroz
infuziju. Ne, morat će fizički pomicati i čistiti pacijente, nositi se s ranama
od ležanja, dijagnosticirati i liječiti sekundarne probleme poput upala i
infekcija na mjestima ulaska infuzija i drugih cijevi. Takve stvari.«
»Dobro, ali u tome nam može pomoći globalna medicinska
zajednica«, rekao sam. »Mahnite svojim strattovskim čarobnim štapićem i
natjerajte ih da vam to naprave.«
Otpila je još jedan gutljaj. »To nije glavni problem. Ovo je glavni
problem: u prosjeku, samo jedan od sedam tisuća ljudi ima taj genetski
niz.«
Zavalio sam se u stolac. »Ideš.«
»Aha. Nećemo moći poslati najkvalificiranije ljude. Morat ćemo
poslati jednu sedamtisućinu najkvalificiranijih ljudi.«
»Tri tisuće petstotinku najkvalificiranijih ljudi, u prosjeku.«
Zakolutala je očima.
»Ipak«, nastavio sam. »Jedna sedamtisućina ljudske populacije je i
dalje milijun ljudi. Morate razmišljati na takav način. Imate na izbor
milijun ljudi među kojima možete tražiti kandidate. A trebaju vam samo tri
osobe.«
»Šest«, rekla je. »Trebamo primarnu i rezervnu posadu. Ne mogu
dopustiti da misija propadne jer nekoga tresne auto dok prelazi cestu dan
prije lansiranja.«
»Dobro, šest ljudi.«
»Da. Šest ljudi koji zadovoljavaju uvjete za astronauta, ljudi koji
imaju potrebna znanja i vještine da otkriju što se događa s astrofazima kod
Tau Cetija i usto su spremni poći na samoubilačku misiju.«
»Da, birate iz populacije od milijun ljudi«, naglasio sam. »Milijun.«
Utihnula je i otpila još džina.
Nakašljao sam se. »Dobro, ili ćete riskirati i odabrati najbolje
kandidate koji će se putem možda poubijati, ili ćete riskirati s još zasad
nerazvijenom medicinskom tehnologijom koja će se automatski brinuti za
manje talentirane kandidate.«
 »Manje-više da. Kako bilo da bilo, rizik je užasan. Ovo je najteža
odluka koju sam ikada morala donijeti.«
»Onda je dobro što ste se već odlučili«, rekao sam.
Izvila je obrvu. »Kako molim?«
»Naravno da jeste«, rekao sam. »Samo ste htjeli da vam netko kaže
ono što već znate. Ostane li posada budna, nećete nikako moći utjecati na
rizik od psihoze. A za razvoj automatske tehnologije za skrb o pacijentima
u komi imate na raspolaganju nekoliko godina.«
Namrštila se, no nije porekla.
Ublažio sam glas. »Osim toga. Od tih ljudi već tražimo da budu
spremni umrijeti. Ne možemo od njih tražiti i da četiri godine pate. I
znanost i moralnost daju vam ovdje isti odgovor. A vi to dobro znate.«
Kimnula je gotovo neprimjetno i ispila ostatak džina. »Dobro.
Možete ići.« Privukla je laptop sebi i počela tipkati.
Otišao sam bez riječi. Ona je imala svojih problema, a ja svojih.
***
Sjećanja mi se sve brže vraćaju. I dalje se ne sjećam svega, no više se
ne osjećam kao da sam doživio prosvjetljenje. Više je nekako kao: »E, da,
znam to. Oduvijek sam to znao.«
Izgleda da sam ja jedan od tih ljudi otpornih na dugotrajnu komu.
Zato sam ovdje ja umjesto drugih, mnogo kvalificiranijih kandidata koje su
trebali poslati.
Ali Yáo i Iljuhina isto su vjerojatno imali te gene, a nisu preživjeli.
Mogu samo pretpostaviti da medicinski robot nije bio savršen. Vjerojatno
je došlo do nekih zdravstvenih problema s kojima se nije znao nositi.
Odmahnem glavom pokušavajući se riješiti sjećanja na njih.
Idućih nekoliko dana strpljenje mi se rasteže do krajnjih granica.
Stoga sam se bacio na proučavanje broda, da se nečime zabavim.
Katalogizirao sam cijeli laboratorij. Jedna od prvih stvari koje sam
otkrio bilo je računalo sa zaslonom osjetljivim na dodir. Nalazi se u ladici
u središnjem stolu. To je stvarno bilo fantastično otkriće jer sam na njemu
našao gomilu prozora koji se odnose na istraživanje, za razliku od zaslona i
prozora u kontrolnoj sobi koji prikazuju stanje broda i njegovih
instrumenata.
 Našao sam gomilu aplikacija za matematiku i druge znanosti. Većina
mi ih je dobro poznata, pa je to odlično. No, prava je nagrada bila
biblioteka.
Koliko vidim, taj prozor može prikazati doslovno sve znanstvene
udžbenike ikad napisane, sve znanstvene radove o bilo kojoj temi ikad
objavljene i još mnogo toga. Jedan direktorij zove se »Kongresna
knjižnica«, a u njemu se nalazi cijeli digitalni katalog svega što je ikada
zaštićeno autorskim pravom u SAD-u. Nažalost, nema knjiga o Spasitelju.
I priručnici. Gomila priručnika. Podatci, još podataka, pa onda još
malo podataka. Valjda su zaključili da su tvrdi diskovi lagani pa nisu
morali štedjeti na informacijama. Što se mene tiče, mogli su snimiti
podatke i na ROM-ove.
Imam cijele enciklopedije i o stvarima koje mi sigurno nikad neće
trebati. Ali mislim, baš je super što mogu lako otkriti kolika je prosječna
rektalna temperatura zdrave koze! (Ta temperatura iznosi 103,4°F / 39,7
Celzijevih stupnjeva, samo da znate.)
Igranje s tim računalom dovelo je do idućeg otkrića: znam kako ću se
uz pomoć buba javiti na Zemlju.
Znao sam da će mi trebati, ali sada znam što točno trebam učiniti.
Osim pregolemog skladišta za informacije na samome brodu, prozor na
zaslonu prikazuje i četiri relativno mala eksterna tvrda diska koji se zovu
John, Paul, George i Ringo. Svaki od njih ima pet slobodnih terabajta. Ne
moram mnogo nagađati da bih zaključio kako je riječ o skladištu za
informacije koje ću učitati na bube.
Dakle, kako ću ih poslati na put kad za to dođe vrijeme? Krenem u
kontrolnu sobu u potragu za odgovorom na to pitanje.
Moram prekopati kroz nekoliko slojeva korisničkog sučelja na
prozoru »bube« kako bih našao komandu za »lansiranje«, ali napokon mi
uspije. Koliko vidim, to je samo tipka na kojoj piše »lansiranje«.
Vjerojatno se bube same orijentiraju prema zvijezdama i krenu prema
Zemlji. Spasitelj je to isto učinio kako bi stigao ovamo pa je očigledno da
je to moguće. Nema razloga da se u planiranje kursa uvodi ljudska
pogreška.
Dok sam ovdje, poprčkam malo po zaslonu s »instrumentima«. Prvih
nekoliko podprozora prikazuju helioskop, Petrovaskop i teleskop koji
prikazuje vidljivi spektar, infracrveni spektar i niz drugih dijelova spektra.
 Poigram se s teleskopom koji prikazuje vidljivi spektar. Moram
priznati da je to prilično zabavno. Mogu gledati zvijezde. Mislim, nije da u
blizini imam što drugo za gledati. Čak i planeti oko Tau Cetija odavde su
samo točkice. Ipak, lijepo je vidjeti nešto što se nalazi izvan mojega
ograničenog svijeta.
Našao sam i sučelje za svemirsko odijelo. Na njemu se nalazi
uglavnom ono što sam i očekivao. Gomila kontrola za svemirsko odijelo,
tako da operater u kontrolnoj sobi može riješiti moguće probleme dok je
odijelo izvan broda, zato da se osoba u odijelu ne mora baviti s time. Usto
sam otkrio da se na trupu broda nalazi kompliciran sustav spona. Riječ je o
nečemu nalik na tračnice, za što se može privezati kuka na kraju užeta koje
drži svemirsko odijelo, pa se moguće kretati po vanjskoj površini broda.
Izgleda da su smatrali da će izlazak iz broda biti vrlo važan, vjerojatno
kako bi se prikupljali uzorci lokalnih astrofaga.
Ako ih uopće ima.
Ako Tau Ceti ima Petrovinu liniju, onda ima i astrofage. Prvi je
korak da ih se dočepam, odnesem u laboratorij i provjerim razlikuju li se
od astrofaga sa Zemlje. Možda je riječ o manje virulentnom soju?
Iduća dva dana provedem brinući se o tome što će se iduće dogoditi.
Mislim, znam što će se dogoditi. Samo se brinem zbog toga.
Nervozno se motam po kontrolnoj sobi i gledam kako prolaze
sekunde.
»Bit ćeš u bestežinskom stanju«, kažem samome sebi. »Nećeš padati.
Nećeš biti u opasnosti. Brod će samo prestati ubrzavati. Ali to je u redu.«
Ne volim tobogane smrti, a bogme ni vodene tobogane. Užasno me
plaši taj osjećaj propadanja. A za nekoliko sekundi osjetit ću upravo to jer
će »gravitacija« koju osjećam potpuno nestati.
Sekunde prolaze. »Četiri... tri... dva...«
»Idemo«, kažem.
»Jedan... nula.«
I točno po rasporedu, motori se gase. Gravitacija od 1,5 g koju sam
sve vrijeme osjećao odjednom nestaje. Nema je više.
Paničarim. Nema tih mentalnih priprema koje bi mi pomogle. Panika
me svlada.
 Vrištim i mašem rukama. Natjeram se da se stisnem u fetalni položaj
- to me malo umiri, a usto neću rukama ili nogama tresnuti o kontrole i
monitore.
Sav se tresem lebdeći po kontrolnoj sobi. Trebao sam se privezati u
sjedalo, ali nije mi to palo na pamet. Nisam baš jako pametan.
»Ne padam!« vrisnem. »Ne padam! Ovo je samo svemir! Sve je u
redu!«
E pa nije. Želudac mi je u grlu, povraćat ću. Nije pametno bljuvati u
bestežinskom stanju. Nemam vrećicu. Stvarno se nisam dobro pripremio za
ovo. Bilo je glupo pretpostaviti da ću se moći samo tako pripremiti za
navalu iskonskog straha.
Rastvorim ovratnik kombinezona i zabijem glavu u njega, u zadnji
čas. Izbljujem cijeli »Dan 9 — obrok 3« u kombinezon, a onda čvrsto
stisnem ovratnik oko vrata. Odvratno je, ali barem sam uspio zadržati
bljuvotinu na jednom mjestu. Bolje nego da leti po cijeloj kontrolnoj sobi.
»Vrabac te odnio... ...« cvilim. »Vrabac te odnio... ovo je...«
Mogu li se uopće pribrati? Ili ću odsad nadalje biti potpuno
beskoristan? Hoće li ljudski rod izumrijeti zato što se ja ne mogu nositi s
bestežinskim stanjem?
E, neće.
Stisnem zube. Stisnem šake. Stisnem guzicu. Stisnem sve što mogu
stisnuti. I nekako uspijem dobiti osjećaj da imam kontrolu nad samim
sobom.
Prođe cijela vječnost, no panika se napokon počne povlačiti. Ljudski
je mozak stvarno nevjerojatan. Možemo se naviknuti na bilo što. Pa se tako
i ja navikavam.
Smanjivanje količine straha ima povratni učinak. Znam da ću se sada
manje bojati, a zbog te spoznaje strah se još brže povlači. Uskoro se panika
pretvara u strah, a strah se ublaži do osjećaja neodređene anksioznosti.
Ogledam se po kontrolnoj sobi. Ništa ne izgleda kako treba. Ništa se
nije promijenilo, ali više ne postoji »dolje«. I dalje mi je zlo, pa zgrabim
ovratnik za slučaj da ponovno moram povratiti, no nekako se uspijem
suzdržati.
Topla bljuvotina koja mi klizi po prsima ispod kombinezona stvarno
je odvratna. Moram se presvući.
 Usmjerim se prema grotlu koje vodi u laboratorij i odgurnem se od
zida iza sebe. Odlebdim prema dolje do laboratorija. Cijela je prostorija
puna lebdećih predmeta. Dok sam pregledavao sadržaj laboratorija,
ostavljao sam stvari po stolovima, a sve to sad nasumce luta po laboratoriju
lebdeći na strujama zraka iz odušaka za održavanje života.
»Budala«, kažem samome sebi. To sam stvarno trebao očekivati.
Nastavim dalje do spavaonice. I tamo je sve puno smeća. Pootvarao
sam većinu spremnika iz skladišta pregledavajući što je unutra pa sad i
spremnici i njihov sadržaj lepršaju na sve strane.
»Operi me!« kažem robotskim rukama.
Ruke se ne miču.
Skinem se i kombinezonom obrišem najveći dio smrdljive kaše sa
sebe. Prije nekoliko dana otkrio sam prostor za pranje uz pomoć spužvi - to
je samo umivaonik, a spužve izlaze iz zida. Valjda nije bilo mjesta za tuš.
No dobro, nekako se uspijem oprati.
Nemam pojma što bih trebao učiniti s gnjusnim kombinezonom.
»Prljavo rublje?« upitam.
Ruke se spuste i uzmu prljavi kombinezon. Otvori se panel na stropu
i kombinezon nestaje. Što se događa kad se to spremište napuni? Nemam
pojma.
Među letećim smećem pronađem čisti kombinezon i navučem ga.
Moram priznati da je odijevanje u bestežinskom stanju prilično zanimljivo.
Ne bih rekao da je teže, ali svakako je drukčije. Nekako se uvučem u novi
kombinezon, no uzak mi je. Provjerim ušiveno ime, piše To je jedan od
Yáovih kombinezona. Dobro, nije previše uzak, a ne da mi se cijeli dan
provesti leteći po spavaonici u potrazi za jednim od mojih. Poslije ću sve to
pospremiti.
Zasad me previše zanima što je tamo vani. Pa zamislite samo! Ja sam
prvo ljudsko biće koje će imati priliku istraživati drugi Sunčev sustav! I
napokon sam stigao!
Odbijem se od poda prema grotlu... i promašim. Zabijem se u strop.
Barem sam uspio podići ruke na vrijeme tako da nisam tresnuo licem.
Odbijem se od stropa i opet se nađem na podu.
»Au«, progunđam. Pokušam ponovno, ovoga puta malo sporije, i
napokon mi uspije. Proletim kroz laboratorij do kontrolne sobe. Moram
priznati, bez gravitacije znatno se lakše kretati po brodu. I dalje mi je
mučno, ali ovo je stvarno zabavno.
Uvučem se u pilotsko sjedalo i privežem se da ne odlebdim.
Zaslon s natpisom »navigacija« govori ZAVRŠETAK
PRIMARNOG TRANZITA. Zaslon »spinski pogon« kaže mi POTISAK:
0. No, najvažnije od svega jest da zaslon Petrovaskopa napokon kaže
SPREMAN.
Protrljam ruke i pružim prste prema zaslonu. Korisničko sučelje
prilično je jednostavno. U kutu se nalazi ikonica koja ima dva statusa:
»vidljivo« i »Petrova«. Trenutačno je postavljena na status »vidljivo«.
Ostatak zaslona prikazuje pogled iz broda u području vidljive svjetlosti.
Izgleda poput obične kamere. Pozabavim se zaslonom i brzo shvatim da
mogu pomicati kameru, zumirati, rotirati i tako dalje.
Trenutačno vidim samo zvijezde u daljini. Moram pomaknuti kameru
i pronaći Tau Ceti. Prstom pomičem nalijevo, pa opet i opet... pokušavam
naći zvijezdu iako nemam nikakvu referentnu točku. Svakih nekoliko
pomaka nalijevo kombiniram s pomakom prema dolje, da pokrijem sve
kutove. Napokon pronađem Tau Ceti, no zvijezda ne izgleda onako kako bi
trebala izgledati.
Prije nekoliko dana kad sam je pogledao kroz helioskop izgledala je
poput bilo koje druge zvijezde. A sada je crni krug s mutnom aureolom
oko sebe. Ubrzo shvatim zašto je tome tako.
Petrovaskop je vrlo osjetljiv instrument koji je fino ugođen tako da
uhvati i najmanje količine Petrovine valne duljine. Zvijezda zrači
prevelikom količinom svjetlosti svih valnih duljina pa bi bilo kao da zurim
u Sunce dalekozorom. Zato se instrument štiti od zvijezde i vjerojatno na
sebi nosi metalnu ploču koja je postavljena između senzora i zvijezde. Ja
sad gledam u pozadinu te ploče.
Dobar dizajn.
Pružim ruku prema tipki za prebacivanje stanja. To je to. Ako ovdje
nema Petrovine linije, ne znam što ću poduzeti. Mislim, pokušat ću nešto
smisliti, ali bit ću prilično izgubljen.
Pritisnem tipku.
Zvijezde nestanu. Ostaje samo mutna aureola oko Tau Cetija, što je
bilo za očekivati. To je korona zvijezde koja emitira mnogo svjetlosti. Dio
te svjetlosti trebao bi biti na Petrovinoj valnoj duljini.
 Očajnički počnem pregledavati sliku. Najprije ne vidim ništa, ali
onda ga ugledam. Prekrasan tamnocrveni luk koji izbija iz donjeg desnog
dijela Tau Cetija.
Pljesnem rukama. »Juhu!«
Oblik je uistinu prepoznatljiv. To je sigurno Petrovina linija! Tau
Ceti ima Petrovinu liniju! Mrdam stražnjicom plešući u stolcu, što nije baš
lako u bestežinskom stanju, ali dajem sve od sebe. Napokon napredak!
Toliko je eksperimenata koje moram obaviti da ne znam otkud da
počnem. Za početak moram pogledati kamo ide linija. Vjerojatno prema
jednom od planeta, ali prema kojem? I što je na njemu zanimljivo? I trebao
bih prikupiti uzorke lokalnih astrofaga da vidim jesu li isti kao oni koje
imamo na Zemlji. To bih mogao učiniti tako da odletim do same Petrovine
linije, uvučem se u svemirsko odijelo i pogrebem uzorke prašine s trupa
broda.
Mogao bih provesti cijeli tjedan zapisujući popis eksperimenata koje
želim provesti!
Na zaslonu nešto bljesne i nestane.
»Što je to?« upitam. »Još neki trag?«
Bljesak se ponovno pojavi. Pomaknem kameru i zumiram taj dio
svemira. Nije ni blizu Petrovine linije ni Tau Cetija. Možda je to odbljesak
od nekog planeta ili asteroida?
To je uistinu moguće. Asteroid vrlo reflektivne površine mogao bi
reflektirati dovoljno svjetlosti koja dopire od zvijezde tako da se vidi na
Petrovaskopu, ali nije stalna jer asteroid možda ima nepravilnu površinu i
rotira se pa...
Bljesak se pretvara u trajan izvor svjetlosti. Sad je... »upaljen«. Ne
prestaje sjati.
Zurim u zaslon. »Što... što se to tu događa?«
Izvor svjetlosti sve je blistaviji. Kao da pomalo jača. Promatram ga
cijelu minutu. Čini mi se da sve brže postaje sve jači.
Je li to objekt koji se kreće prema meni?
U glavi mi se pojavi hipoteza: možda astrofage privlače drugi
astrofazi? Možda je neka nakupina astrofaga ugledala bljesak mojih
motora, koji zrače na valnoj duljini koju oni upotrebljavaju, pa su krenuli
prema meni. Možda tako pronalaze glavnu migracijsku skupinu? Dakle,
ovo bi mogla biti hrpa astrofaga koji su krenuli prema meni misleći da ih
mogu odvesti do planeta s ugljikovim dioksidom?
Zanimljiva teorija. No, nemam je čime potvrditi.
Izvor svjetlosti sve više jača, a onda odjednom nestane.
»Ha«, kažem. Pričekam nekoliko minuta, no svjetlost se ne
pojavljuje ponovno.
»Hmm...« Morat ću se pozabaviti tom anomalijom. No zasad ne
znam što bih poduzeo. Štogod to bilo, sada je nestalo.
Vratimo se Petrovinoj liniji. Najprije moram otkriti prema kojem
planetu vodi. Morat ću otkriti i kako upravljati brodom, no to je izazov s
kojim ću se također poslije morati pozabaviti.
Okrenem kameru prema Petrovinoj liniji. Nešto nije u redu. Pola
linije jednostavno je... nestalo.
Linija i dalje izlazi iz Tau Cetija, kao i prije nekoliko minuta, no
odjednom se zaustavlja u nekoj proizvoljnoj točki u svemiru.
»Što se to događa?«
Jesam li im možda poremetio migratorni obrazac? Da je to tako lako,
zar to ne bismo otkrili još dok je Spasitelj lunjao po našem Sunčevom
sustavu?
Zumiram prema točki gdje linija prestaje. Nema ništa, linija je ravna
i prestaje kao da ju je netko nožem odrezao.
Golema linija puna astrofaga u migraciji ne može samo tako nestati.
Imam jednostavnije objašnjenje: na leći kamere nalazi se nekakva mrlja.
Neko smeće. Možda hrpica pretjerano uzbuđenih astrofaga. To bi bilo baš
zgodno, imao bih uzorak koji bih mogao odmah pregledati.
Možda će mi slika u vidljivoj svjetlosti dati bolji dojam o tome što se
događa. Pritisnem tipku za prebacivanje vrste pogleda.
I ugledam to nešto.
Neki objekt priječi mi pogled na Petrovinu liniju. Nalazi se točno
pokraj mojega broda, možda nekoliko stotina metara dalje od njega.
Trokutasta je oblika i ima izbočine koje nalikuju na zabate po cijelome
trupu.
 Da. Rekao sam »po trupu«. To nije asteroid - linije su previše glatke,
previše ravne. Ovo je umjetan objekt. Izgrađen. Konstruiran. Ovakvi oblici
ne pojavljuju se sami od sebe u prirodi.
To je brod.
Još jedan svemirski brod.
U ovome sustavu osim mojega broda nalazi se još jedan svemirski
brod. Oni bljeskovi svjetlosti - to su bili motori. Pokreću ga astrofazi, kao i
Spasitelja. Ali dizajn, oblik - ništa nije ni nalik na bilo koju svemirsku
letjelicu koju sam ikad vidio. Cijeli je napravljen od golemih, ravnih ploha,
što je najgori način izgradnje vozila pod tlakom. Nitko pri zdravoj pameti
ne bi načinio svemirski brod takva oblika.
Barem nitko na Zemlji.
Trepnem nekoliko puta. Progutam knedlu.
Ovo... ovo je izvanzemaljska letjelica. Načinili su je izvanzemaljci.
Izvanzemaljci koji su dovoljno inteligentni da grade svemirske brodove.
Ljudska vrsta nije sama u svemiru. Upravo sam upoznao naše
susjede.
»Jebem ti sve na svijetu!«
 SEDMO POGLAVLJE

Preplavi me lavina misli: nismo sami. Ovo je izvanzemaljac. Kako je

čudan brod, kako su ga uopće osmislili? Žive li ovdje? Je li ovo njihova
zvijezda? Jesam li upravo uzrokovao međuplanetarni incident jer sam
zašao na tuđi teritorij?
»Diši«, kažem samome sebi.
Dobro, jedno po jedno. Što ako je ovo još jedan brod sa Zemlje?
Brod kojega se ja ne sjećam? Mislim, trebali su mi dani da se sjetim
vlastitog imena. Možda su sa Zemlje poslali više brodova različitog
dizajna? Ono, za rezervu ili da povećaju šanse da barem jedan od njih
uspije. Možda je ovo brod Slavimo Alaha ili Višnuov blagoslov ili tko zna
što.
Ogledam se po kontrolnoj sobi. Imam monitore i kontrole za sve
živo, ali nemam radio. Sučelje za upravljanje svemirskim odijelima ima
radiokontrole, ali to očigledno služi samo za razgovor s članovima posade
kad se nađu izvan broda.
Da su poslali više brodova, sigurno bi nam dali nekakve sustave za
međusobnu komunikaciju.
Osim toga, taj brod... taj brod je totalno sulud.
Kopam po prozorima za navigaciju sve dok ne natrčim na sučelje
radara. Već sam ga prije zamijetio, no nisam obratio pozornost na njega.
Pretpostavio sam da je tu za slučaj da se moram približiti nekom asteroidu
ili drugom objektu, pa da se ne sudarim s njima.
Nakon nekoliko neuspješnih pokušaja uspijem ga uključiti. Istog
trenutka zamjećuje drugi brod i pokreće uzbunu. Oštar alarm buši mi uši.
»Čekaj, stani, stani!« vičem. Mahnito pregledavam prozor i napokon
ugledam tipku s natpisom »Priguši alarm za blizinu«. Pritisnem je i buka
prestaje.
Pregledam ostatak zaslona. Tu je gomila podataka u prozoru s
natpisom »BLIP-A«. Aha, da sam u situaciji gdje ima više objekata oko
mene, vjerojatno bi se na zaslonu pojavilo više prozora. No dobro. Tu sad
imam samo gole brojeve. Nema ničega korisnog, poput izometričnog skena
kakvog bih vidio na zaslonu na nekom brodu iz Zvjezdanih staza.
»Brzina« je nula. Točno prate moju brzinu. To nije slučajno.
»Udaljenost« je 217 metara. Pretpostavljam da je riječ o udaljenosti
do najbližeg dijela drugog broda. Ili je to možda prosjek. Ne, sigurno je
udaljenost do najbližeg dijela. Ovaj sustav služi izbjegavanju sudara.
Kad smo već kod sudara - 217 metara je prokleto preblizu, s obzirom
na veličinu zvjezdanog sustava. To ne može biti slučajno. Brod se
namjerno nacrtao ovdje baš zato što sam ja tu.
Još jedno očitanje. »Kutna širina« je 35,44 stupnja. Dobro, riješit ću
to uz malo osnovne matematike.
Prizovem prozor s aplikacijama na glavnom monitoru i pokrenem
kalkulator. Nešto što je od mene udaljeno 217 metara zauzima 35,44
stupnja mojega vidnog polja. Pretpostavljam da radar može obuhvatiti svih
360 stupnjeva (bio bi to prilično šugav radar da ne može)... otipkam
brojeve u kalkulator, izračunam tangens i dobijem:
Brod je dugačak 139 metara. Otprilike.
Na drugom monitoru prizovem prozor s nazivom »astrofag«. Tamo
imam malu mapu koja mi pokazuje da je Spasitelj dugačak samo 47
metara. Aha, tako dakle. Izvanzemaljski brod triput je veći od mojega.
Nema šanse da su sa Zemlje poslali nešto tako veliko.
I taj oblik. Kakav je to oblik, zaboga? Zagledam se opet u
Petrovaskop (koji mi trenutačno služi kao najobičnija kamera).
Središnji dio broda ima oblik dijamanta — romba. Ma, u stvari,
valjda je to oktaedar. Izgleda kao da ima osam lica, a svako je trokutasto.
Taj je dio velik kao moj brod.
Dijamant sa širokom trapezoidnom bazom povezuju tri debele motke
(ne znam kako bih to drukčije nazvao). Izgleda da bi to mogao biti stražnji
dio broda. A ispred dijamanta nalazi se uska stapka (izmišljam nazive, tako
mi to nekako izgleda, što da radim) koja ima četiri plosnata panela
paralelno pričvršćena za glavnu os broda. Možda su to solarni paneli?
Stapka na vrhu ima nekakav stožac u obliku piramide. Nosnu piramidu,
valjda.
Svi su dijelovi trupa plosnati. Čak i »motke« imaju plosnate stranice.
 Zašto bi to netko napravio? Plosnati paneli totalno su glupa zamisao.
Ništa ne znam o graditeljima tog broda, ali pretpostavljam da im treba
nekakva atmosfera u unutrašnjosti broda, ne? Golemi plosnati paneli
očajno su loši za tu svrhu.
Možda je ovo samo sonda, a ne pravi brod. Možda unutra nema
atmosfere jer nema ni živih bića. Možda gledam izvanzemaljski artefakt, a
ne svemirski brod.
Ovo je i dalje najuzbudljiviji trenutak u povijesti ljudskog roda.
Dakle, pogon mu je na astrofage. To je bio onaj trajni sjaj na
Petrovinoj frekvenciji koji sam vidio. Zanimljivo, upotrebljavaju istu
pogonsku tehnologiju kao i mi. Ipak, s obzirom na to da je riječ o
najboljem mediju za skladištenje energije, ne čudi me to. Kad su europski
mornari prvi put susreli azijske mornare, nitko se nije iznenadio vidjevši da
i jedni i drugi upotrebljavaju jedra.
Ali »zašto«. To je ono što mene zanima. Nekakav entitet na tom
brodu (računalo ili posada) odlučio je prići mojem brodu. Kako su uopće
otkrili da sam ovdje?
Vjerojatno na isti način na koji sam ja otkrio njih. Zbog goleme
količine infracrvenog zračenja koje je izlazilo iz mojih motora. A budući
da je stražnji dio mojeg broda bio okrenut prema Tau Cetiju, to je izgledalo
kao da sam uperio lampu od 540 bilijuna vata prema njima. Ovisno o tome
gdje su se u tom trenutku nalazili, možda sam bio blistaviji od same
zvijezde. Barem na Petrovinoj frekvenciji.
Dakle, vide Petrovinu frekvenciju. Vidim je i ja.
Pregledavam prozore za spinski pogon i napokon nađem jedan s
nazivom »Ručne kontrole«. Odaberem ga i iskoči mi upozorenje:

RUČNA KONTROLA PREPORUČUJE SE SAMO ZA HITNE SLUČAJEVE.

JESTE LI SIGURNI DA ŽELITE POKRENUTI NAČIN RADA RUČNA KONTROLA?

Dodirnem oznaku za »da«.

Pojavi se idući natpis.
DRUGA POTVRDA: UPIŠITE D-A ZA POKRETANJE NAČINA RADA RUČNA
KONTROLA.

Zastenjem i utipkam D-A.

Napokon se otvori prozor za ručnu kontrolu. Malo me plaši. Ne zato
što je jako kompliciran, nego zato što je tako jednostavan.
Na njemu se nalaze tri klizača s nazivima »pogon 1«, »pogon 2« i
»pogon 3«. Sva su tri trenutačno na nuli. Na vrhu svakog klizača piše »10 7
N«. N je vjerojatno oznaka za njutne - to je jedinica sile. Da pomaknem
sva tri pogona na maksimum, dobio bih 30 milijuna njutna. To je šezdeset
puta više od potiska motora jumbo-jeta tijekom polijetanja.
Učitelji prirodoslovlja znaju gomilu takvih nepovezanih činjenica.
Tu se nalazi i gomila malih klizača u skupinama s nazivima
»skretanje«, »propinjanje« i »valjanje«. Vjerojatno se na stranama broda
nalaze manji spinski pogoni koji su zaduženi za orijentaciju broda. Da,
jasno mi je zašto bi bilo blesavo početi prčkati po ovom prozoru. Jedan
zajeb i natjerat ću brod u vrtnju od koje bi se mogao raspasti.
Ipak, mislili su na to. Usred zaslona nalazi se tipka s nazivom
»anuliranje svih rotacija«. Dobro.
Ponovno provjerim Petrovaskop. Blip-A nije se pomaknuo. Nalazi mi
se s lijeve strane i malo ispred.
Prebacim Petrovaskop na očitanje Petrovine valne duljine i zaslon
pocrni. Kao i prije, vidim Petrovinu liniju u pozadini, prekida je Blip-A.
»Da vidimo imate li mi što za reći...« Promrmljam. Spinski pogon 2
nalazi se po sredini broda. Potisak će biti po središnjoj osi i vjerojatno mi
neće promijeniti smjer u odnosu na drugi brod. Vidjet ćemo.
Postavim pogon na 0,1 posto snage na jednu sekundu, a onda ga
vratim na 0.
Čak i samo s jednim motorom na jednoj tisućinki snage na jednu
sekundu, brod se malo odmakne. Vrijednost »brzina« za Blip-A na radaru
pokazuje 0,086 m/s. Od tog sićušnog potiska moj je brod dobio brzinu od
gotovo osam centimetara u sekundi.
To me ne zanima. Zanima me drugi brod.
 Zurim u Petrovaskop. Kap znoja odlijepi mi se s čela i odlebdi. Srce
kao da će mi izletjeti iz grudi.
A onda stražnji dio drugog broda bljesne na Petrovinoj valnoj duljini
na jednu sekundu, kao što je to učinio i moj.
»Ideš!«
Nekoliko puta nakratko palim i gasim pogon: tri kratka bljeska, jedan
dugi, a onda još jedan kratki. U tome nema nikakve poruke, samo me
zanima kako će oni reagirati.
Ovoga su puta bili spremni. Nije prošlo ni nekoliko sekundi, a drugi
je brod ponovio uzorak.
Naglo udahnem. Nasmiješim se, trznem pa se opet nasmiješim. Ovo
je stvarno nevjerojatno.
Reakcija je stigla prebrzo da bi mogla biti riječ o sondi bez posade.
Da ima nekakav sustav za daljinsku kontrolu, recimo, posada bi trebala biti
barem nekoliko svjetlosnih minuta daleko jer u blizini nema apsolutno
ničega gdje bi mogli biti smješteni.
Na tom brodu nalaze se inteligentna živa bića. Nalazim se na 200
metara od pravih pravcatih izvanzemaljaca!
Dobro, u redu... moj brod vozi na izvanzemaljce. Ali ovi novi su
inteligentni!
Jesem ti miša! To je to! Prvi kontakt! Ja sam taj! Ja sam prvi čovjek
koji je susreo izvanzemaljce!
Blip-A (tako ću zasad zvati njihov brod) ponovno nakratko pali
motore. Pomno ih promatram da zapamtim niz, ali njihovi motori ispuštaju
samo bljesak slabe svjetlosti. Ovoga puta ne šalju signale nego
manevriraju.
Provjerim na radaru i da, Blip-A pomaknuo se ponovno pokraj
Spasitelja i drži se na udaljenosti od 217 metara.
Pregledam zaslon sa znanstvenim instrumentima i uključim
normalnu teleskopsku kameru. Normalna kamera na Petrovaskopu služi
samo tome da se stroj orijentira u prostoru prije uključivanja infracrvene
kamere. Ovaj teleskop ima mnogo bolju rezoluciju i jasnoću slike.
Očigledno sam bio previše uzbuđen pa mi je mozak tek sad proradio i
sjetio se da bih mogao uključiti taj teleskop.
 Glavni teleskop da je mnogo jasniju sliku. Izgleda da je riječ o
kameri sa suludo dobrom rezolucijom jer mogu zumirati bez ikakvog
gubitka čistoće slike. Sada uistinu dobro vidim Blip-A.
Trup broda prekriven je sivim i bež mrljama u nekakvom
nasumičnom obrascu, kao da je netko počeo miješati boju i prerano
odustao.
U kutu zaslona nešto se pomakne. Objekt nepravilna oblika klizi po
tračnicama na trupu. Izgleda kao stabljika iz koje viri pet artikuliranih
»ruku«. Svaka ruka na kraju ima »šaku« koja nalikuje na štipaljku.
Tek sada zamijetim mrežu tračnica po trupu broda.
To je robot. Nešto što kontrolira netko u brodu. Barem
pretpostavljam da je tako. Ne izgleda kao mali zeleni, a sigurno ne izgleda
kao izvanzemaljac u svemirskom odijelu.
Naravno, nemam pojma kako bi mali zeleni uopće izgledao.
Ipak, prilično sam siguran da je riječ o robotu koji je pričvršćen za
trup broda. Takve robote imaju i svemirske postaje u orbiti oko Zemlje.
Zgodni su kad treba obaviti nešto izvan broda jer posada ne mora oblačiti
svemirska odijela.
Robot se kreće po trupu do točke koja je najbliža Spasitelju. U jednoj
od malih štipaljki drži cilindrični objekt. Nemam osjećaj za odnose
veličina, no robot je svakako vrlo malen u odnosu na brod. Nekako mi se
čini kao da bi mogao biti moje veličine, ili čak manji, ali u ovome trenutku
to je samo pretpostavka.
Robot stane, pruži ruku prema mojem brodu i oprezno pusti cilindar.
Cilindar se polagano kreće prema meni. Ima blagu rotaciju, što znači
da robot nije bacio savršeno, no ipak je to bilo jako glatko.
Provjerim radar. Brzina Blipa-A je nula. A sada se pojavio i prozor
za Blip-B, prikazuje mnogo manji cilindar koji mi se približava brzinom od
8,6 centimetara u sekundi.
Zanimljivo. Točno tom brzinom sam se odmicao od njih kad sam
palio i gasio motor da ih tako pozdravim. To nije slučajno. Žele mi dati taj
cilindar i žele mi ga dati onom brzinom za koju znaju da mi je poznata.
»Jako uviđavno od vas...« kažem.
Ovo su pametni izvanzemaljci.
 U ovom trenutku moram pretpostaviti da su prijateljski nastrojeni.
Mislim, dali su sve od sebe da me lijepo pozdrave i da budu obzirni. Osim
toga, ako su neprijateljski raspoloženi, što bih ja mogao učiniti u vezi toga?
Mogao bih umrijeti. To je to. Ja sam znanstvenik, nisam Kapetan Amerika.
Dobro, mislim, mogao bih okrenuti motore prema njihovom brodu i
uključiti ih na punu snagu, što bi raznijelo... znate što? Neću sada o tome
razmišljati.
Brzinski izračun kaže mi da će cilindar putovati do mene četrdeset
minuta. Imam toliko vremena da se uvučem u svemirsko odijelo, iziđem i
smjestim se na dobro mjesto na trupu tako da mogu uhvatiti prvu lopticu
koju je nekome ljudskom biću dobacio izvanzemaljac.
Dosta sam naučio o zračnoj komori kad sam pripremao pogrebe u
svemiru za svoje...
Iljuhina bi uživala u ovom trenutku. Skakala bi po kabini od
uzbuđenja. Yáo bi bio ravnodušan i miran, ali znam da bi se smiješio kad
bi mislio da ga ne vidimo.
Suze mi mute vid. Nema gravitacije pa mi se lijepe za oči i trepavice,
i čini mi se kao da pokušavam gledati pod vodom. Obrišem ih i žestoko
otresem s prstiju, tako da pljusnu o suprotni zid. Nemam vremena za to.
Moram ići uhvatiti izvanzemaljsku lopticu.
Odvežem se iz sjedala i odlebdim do zračne komore. U glavi mi se
kovitlaju ideje i pitanja i neutemeljeni zaključci. Možda su ti inteligentni
izvanzemaljci izumili astrofage. Možda su ih stvorili genetskim
inženjeringom da »uzgajaju« gorivo za svemirske brodove. Najrazvijeniji
oblik solarne energije. Možda će imati rješenje kad im objasnim što se
događa na Zemlji.
Ili će mi se možda ukrcati na brod i izleći jaja u moj mozak. Nemam
pojma.
Otvorim unutarnja vrata zračne komore i izvučem svemirsko odijelo.
Dakle, znam li ja uopće kako se to navlači? I kako se upotrebljava?
Isključim blokator skafandera na Orlan-MKS2 svemirskom odijelu i
otvorim stražnji otvor. Pritisnem prekidač na pojasu i aktiviram glavni
pogon. Odijelo se istog trenutka uključi, a na panelu koji prikazuje status
na prsima odijela piše SVI SUSTAVI FUNKCIONALNI - kako molim?
Znam sve što se tu događa.
 Vjerojatno smo stoput vježbali s tim odijelom. Poznato mi je kao što
mi je poznata fizika. Negdje mi je u glavi, samo se ne sjećam kako sam to
naučio.
Rusko odijelo je jedinstvena tlačna komora. Za razliku od američkih
modela, kod kojih je potrebno odvojeno navući gornji i donji dio, odijelo iz
serije Orlan je kombinezon koji na leđima ima otvor. Uvučeš se u njega,
zatvoriš otvor i gotovo. Poput kukca koji izlazi iz svoje kukuljice, samo u
suprotnom smjeru.
Otvorim leđa i uvučem se u odijelo. Bestežinsko stanje stvarno mi
pomaže i ne moram se boriti s odijelom, tako da se ne namučim kao što bi
to bio slučaj da ima gravitacije. Čudno. Znam da mi je sada mnogo lakše
nego kad sam to prije radio, samo se ne sjećam kad sam to radio. Mislim
da mi je koma ipak dosta oštetila mozak.
No dobro, zasad dovoljno dobro funkcioniram pa nastavljam dalje.
Uguram ruke i noge u za njih predviđene otvore. Kombinezon koji
nosim zapinje u unutrašnjosti odijela. Trebao bih nositi posebnu odjeću za
svemirsko odijelo. Znam čak i kako izgleda, ali ta odjeća služi samo za
regulaciju temperature i praćenje životnih znakova. Nemam sad vremena
kopati po skladištu, čeka me cilindar koji moram pokupiti.
Napokon sam se uvukao u odijelo pa se oprezno nogama odgurnem
od zida zračne komore da pritisnem otvoreni stražnji otvor uza zid. Kad se
nađem na nekoliko inča (trebao bih reći centimetara, ipak je ovo rusko
odijelo) od zida, na prsnom panelu pali se zeleno svjetlo. Debelom
rukavicom posegnem prema panelu i pritisnem prekidač za »automatsko
zatvaranje«.
Odijelo zapečati otvor uz niz glasnih škljocaja. Posljednji »štonk«
govori mi da se vanjska brtva zapečatila. Status pokazuje zeleno i znam da
imam na raspolaganju nekoliko sati zraka. Unutarnji tlak je 400
hektopaskala - oko 40 posto zemaljskog atmosferskog tlaka na razini mora.
To je uobičajeno za svemirska odijela.
Cijeli proces trajao je otprilike pet minuta i ja sam spreman za
izlazak.
Zanimljivo. Ne moram proći kroz proces dekompresije. Na
svemirskim postajama kod Zemlje, astronauti moraju provesti silne sate u
zračnim komorama polagano se prilagođavajući na niski tlak potreban za
svemirska odijela prije nego što mogu izići. Ja nemam taj problem. Izgleda
da je cijeli Spasitelj pod tlakom od samo 40 posto tlaka Zemljine
atmosfere.
Dobar dizajn. Svemirske su postaje u blizini Zemlje pod tlakom od
jedne atmosfere samo za slučaj da astronauti moraju hitno napustiti postaju
i vratiti se na Zemlju. Ali kad je riječ o posadi Spasitelja... gdje bismo mi
otišli? Nema razloga da ne ostavimo niži tlak. Tako se i trup manje
napreže, a usto nam je lakše izlaziti i ulaziti u brod.
Duboko udahnem i izdahnem. Iza sebe čujem tiho brujanje, po
leđima i ramenima struji mi hladan zrak. Imam klimu i prilično mi je
ugodno.
Uhvatim se za dršku na zidu i obrnem se. Zatvorim vanjska vrata
zračne komore i zakrenem primarnu polugu koja započinje sekvencu
ispuštanja zraka. Pali se pumpa, glasnija je nego što sam očekivao i zvuči
poput motocikla u leru. I dalje držim ruku na poluzi. Ako je vratim u
početni položaj, otkazat ću sekvencu i zračna komora će se vratiti na
uobičajen tlak. Ugledam li i tračak crvenog na panelu odijela, prebacit ću
tu polugu u početni položaj tako brzo da će mi se zavrtjeti u glavi.
Prođe minuta i pumpa je sve tiša i tiša. Vjerojatno je i dalje glasna
kao na početku, no u komori ima sve manje zraka i zvuk više ne dopire do
mene, osim kroz stopala kojima dodirujem pod.
Pumpa se napokon gasi. Oko mene vlada potpuna tišina, čuje se
samo zvuk ventilatora u odijelu. Kontrole zračne komore pokazuju da je
unutarnji tlak zraka nula, a žuta lampica sada je zelena. Smijem otvoriti
vanjska vrata.
Uhvatim se za polugu grotla i zastanem.
»Što to radim?« upitam se.
Je li ovo stvarno pametno? Tako se jako želim dočepati tog cilindra
da sam se naglavce bacio u to bez ikakvog pravog plana. Vrijedi li za to
riskirati život?
Da. Neupitno.
Dobro, ali vrijedi li riskirati živote svih ljudi na Zemlji? Jer ako sad
zeznem i umrem, cijeli će Projekt Spasitelj neslavno propasti.
Hm.
 Da. Vrijedi. Ne znam kakvi su ti izvanzemaljci, ne znam što žele i
što mi planiraju reći. Ali sigurno imaju informacije. A bilo kakve
informacije, čak i one koje možda radije ne bih doznao, bolje su od ničega.
Zakrenem polugu i otvorim vrata. Iza njih leži pusta tama svemira.
Svjetlost Tau Cetija odražava se o metal vrata. Gurnem glavu van i
vlastitim očima ugledam zvijezdu. S ove udaljenosti, sjaji nešto slabije
nego Sunce kad ga gledaš sa Zemlje.
Ponovno provjerim uže koje me drži uz brod da se nekim slučajem
ne odvojim, a onda iziđem u svemir.
***
Dobro mi ide.
Sigurno sam puno vježbao. Možda u bazenu s neutralizirajućim
uzgonom. Ali imam osjećaj kao da mi je potpuno prirodno.
Iziđem iz zračne komore i pričvrstim jedno uže za tračnicu na trupu.
Uvijek moraš imati dva užeta. I jedno mora uvijek biti pričvršćeno za
oplatu. Tako se nećeš naći u opasnosti da odletiš od broda. Orlan-MKS2
vjerojatno je najbolje svemirsko odijelo ikad načinjeno, ali nema jedinicu
SAFER kao što je to slučaj s NASA-inim odijelom EMU. Kad imaš
jedincu SAFER, imaš barem minimalni pogon koji će ti pomoći da se
vratiš do broda ako slučajno odlebdiš.
Sve su mi te informacije odjednom preplavile mozak. Izgleda da sam
stvarno mnogo i često razmišljao o svemirskim odijelima. Možda sam
upravo ja bio stručnjak za svemirska odijela u našoj posadi? Nemam
pojma.
Podignem štitnik s kacige i zaškiljim prema Blipu-A. Bilo bi super da
mogu dobiti neki poseban uvid time što ga gledam vlastitim očima, ali
prilično je daleko. Teleskop na brodu pružao mi je mnogo bolji pogled.
Ipak, ima nešto... nešto posebno u tome da vlastitim očima zuriš u
izvanzemaljski svemirski brod.
Ugledam bljesak cilindra. Svako malo ravne površine cilindra koji se
polagano prevrće odražavaju Tausvjetlost.
Zaključio sam da je »Tausvjetlost« prava riječ, samo da znate. To je
svjetlost koja dopire s Tau Cetija. To nije »Sunčeva svjetlost«. Tau Ceti
nije Sunce. Zato će se zvati Tausvjetlost.
 Moram čekati još najmanje dvadeset minuta da cilindar stigne do
broda. Promatram ga neko vrijeme pokušavajući pogoditi kamo točno ide.
Bilo bi lijepo da u brodu imam člana posade koji bi mogao pratiti radar.
Bilo bi lijepo imati još jednog člana posade...
Nakon pet minuta jasno mi je kamo se cilindar uputio. Ide prema
sredini broda, što je sasvim u redu, valjda.
Krenem po oplati broda. Spasitelj je prilično velik. Moje malo
kraljevstvo koje ima atmosferu proteže se samo na pola dužine broda, a
stražnja polovica se još usto i širi, te je triput šira od ostatka broda. Veći
dio toga sada je prazan. U tom su dijelu spremnici za astrofage koji su me
doveli ovamo.
Trup broda pun je tračnica i kuka za užad za svemirska odijela.
Polagano se prebacujem od kuke do kuke, tračnice do tračnice i idem do
srednjeg dijela broda.
Moram prekoračiti preko širokog prstena koji okružuje prostor za
posadu u unutrašnjosti broda. Širok je barem dvije stope. Ne znam čemu
služi, no sigurno je vrlo težak. Kad je riječ o dizajnu svemirskih brodova,
masa je najvažnija pa je taj prsten sigurno prilično važan. No dobro, poslije
ću razmišljati o tome.
Nastavljam dalje, kuku po kuku, sve dok se ne nađem otprilike na
sredini broda. Cilindar se polagano približava. Malo se pomaknem da
držim korak s njim. Nakon nesnosno duga čekanja napokon mi je gotovo
nadohvat ruke.
Čekam. Ne valja biti pohlepan. Posegnem li prerano za njim, mogao
bih ga odgurnuti s putanje pa će odletjeti u svemir. Neću ga više moći
uhvatiti, a ne želim ispasti budala pred izvanzemaljcima.
Znam da me sigurno gledaju. Vjerojatno mi broje udove, mjere
veličinu i odlučuju koji će dio prvi pojesti. No, dobro.
Pustim da se cilindar još približi. Kreće se brzinom manjom od milje
na sat, što baš nije munjevito.
Sad mi je dovoljno blizu i mogu mu procijeniti veličinu. Uopće nije
velik, nalikuje mi dužinom i oblikom na termosicu za kavu. Mutne je sive
boje s tamnije sivim mrljama nasumce razbacanim po površini. Nalikuje na
trup Blipa-A. Druga boja, ali mrlje su iste. Možda im je to ove sezone u
modi, što ja znam.
 Cilindar mi dolebdi u ruke i ja ga čvrsto zgrabim.
Ima manje mase nego što sam očekivao. Vjerojatno je šupalj. To je
spremnik, a unutra je nešto što mi žele pokazati.
Gurnem cilindar pod jednu ruku i drugom se prihvatim užadi.
Požurim do zračne komore, što je stvarno glupo. Nema razloga za žurbu i
doslovno si time ugrožavam život. Jedna greška i odletjet ću u svemir. Ali
jednostavno ne mogu čekati.
Vratim se u brod, odradim ciklus vraćanja tlaka u zračnu komoru i
nakon toga odlebdim u kontrolnu sobu noseći svoju nagradu u ruci.
Otvorim svemirsko odijelo, po glavi mi se već motaju svi eksperimenti
koje ću provesti na cilindru. Pa na raspolaganju mi je cijeli laboratorij!
Istog trenutka pogodi me smrad. Ostanem bez daha i počnem
kašljati. Cilindar je opasan!
Ne, nije opasan, ali stvarno gadno vonja. Jedva dišem. Nekako mi je
poznat taj kemijski miris. Što je to? Mačja pišalina?
Amonijak. To je amonijak.
»Dobro«, propentam. »Dobro, razmisli malo.«
Prvi me nagon tjera da zatvorim odijelo. Ali tako bih se samo našao
zarobljen u malom prostoru s amonijakom koji je već ušao. Bolje je
ostaviti cilindar da se prozrači u većem volumenu samoga broda.
Amonijak nije toksičan u malim količinama. Sama činjenica da još
mogu disati govori mi da je riječ o maloj količini. Da nije tako, moja pluća
već bi dobila lužnate opekline, a ja bih bio u nesvijesti ili mrtav.
Ovako samo smrdi. A s time se mogu nositi.
Izvučem se iz odijela dok cilindar lebdi posred kontrolne sobe. Sada
mi više ne izaziva šok pa se polagano navikavam na amonijak. Miris nije
mnogo gori od onoga kad u zatvorenoj sobici opereš prozore sredstvom za
čišćenje. Nije ugodno, no nije ni opasno.
Zgrabim cilindar — vruć je kao sam vrag!
Jauknem i pustim ga. Pušem u dlanove i provjeravam ima li
opeklina. Dobro, nije bilo tako gadno. Nije bio vruć kao ploča štednjaka,
ali bio je prilično topao.
 Bilo je stvarno glupo zgrabiti ga golim rukama. Logika mi nije jača
strana, očigledno. Pretpostavio sam da ga smijem primiti jer sam ga već
prije držao. Ali prije su mi ruke bile zaštićene debelim rukavicama.
»Ti si jedan zločesti izvanzemaljski cilindar, znaš«, kažem mu. »Sad
ćeš malo u kaznu.«
Uvučem šaku u rukav i zamotam prste u tkaninu, te tako zaštićenim
zglavcima gurnem cilindar natrag u zračnu komoru, pa za njim zatvorim
vrata.
Zasad ću ga ostaviti na miru. S vremenom će se ohladiti na sobnu
temperaturu, a ja ne želim da mi lebdi bez kontrole po brodu dok se ne
ohladi. Mislim da u zračnoj komori nema ničega što bi toplina mogla
oštetiti.
Koliko je bio topao?
Držao sam ga s obje ruke (kao budala) na djelić sekunde. Dovoljno
sam brzo reagirao i ispustio ga pa se nisam opekao. Dakle, vjerojatno mu
je temperatura manja od 100 Celzijevih stupnjeva.
Nekoliko puta stisnem i opustim šake. Više me ne bole, samo se
zadržalo sjećanje na bol.
»Otkud ta toplina?« promrmljam.
Cilindar je četrdeset minuta proveo u svemiru. Za to je vrijeme
trebao gubiti toplinu zračenjem crnog tijela. Trebao bi biti hladan, a ne
vruć. Udaljen sam otprilike jednu astronomsku jedinicu od Tau Cetija, a
Tau Ceti ima upola manju luminoznost od Sunca. Zato mi se ne čini da je
Tausvjetlost mogla toliko ugrijati cilindar. A sigurno ga ne bi ugrijala više
nego što bi ga zračenje crnog tijela ohladilo.
Dakle, ili ima grijalicu ili je na početku putovanja bio ekstremno
vruć. Uskoro ću doznati, nadam se. Nije jako težak, pa je vjerojatno tanak.
Ako nema unutarnjeg izvora topline, brzo će se ohladiti ovdje.
Cijela prostorija još vonja po amonijaku. Bljak.
Odlebdim dolje do laboratorija. Ne znam otkud bih počeo. Toliko
toga želim učiniti. Možda bih mogao za početak identificirati materijal od
kojega je cilindar načinjen? Nešto što bi moglo biti bezopasno za posadu
Blipa-A možda je za mene nevjerojatno toksično, a mi to ne bismo znali.
Možda bih trebao provjeriti razinu zračenja.
 Odlebdim do laboratorijskog stola i rukom se zaustavim. Sve mi
bolje ide kretanje u bestežinskom stanju. Mislim da se sjećam nekakvog
dokumentarca o astronautima. U njemu su objašnjavali da se neki ljudi bez
problema nose s bestežinskim stanjem, dok je drugima to živa muka.
Izgleda da sam ja jedan od onih sretnika.
Uvjetno rečeno. Ipak je ovo samoubilačka misija. Pa ono... dobro.
Laboratorij mi je i dalje potpuni misterij. Očigledno je organiziran
pod dojmom da će postojati gravitacija. Ima stolove, stolce, držače za
epruvete i tako dalje. Nema stvari koje bi bile uobičajene u bestežinskom
stanju. Nema čičak-trake po zidovima, računalni monitori ne mogu se
pomicati u svim smjerovima. Prostor nije učinkovito iskorišten. Čini se kao
da je sve složeno pod pretpostavkom gravitacije.
Brod sasvim lijepo ubrzava, a usto može dugo održavati postignutu
brzinu. Vjerojatno sam nekoliko godina putovao pod 1,5 g. Ali sigurno
nisu očekivali da ću ostaviti upaljene motore i letjeti u krugovima samo da
bih u laboratoriju imao gravitaciju, zar ne?
Ogledavam se po laboratoriju pokušavajući se pribrati. Sigurno
postoji neki razlog za to. Taj je razlog skriven negdje u mojem sjećanju.
Fora je u tome da razmišljam o onome što želim doznati, ali se ne smijem
živcirati oko toga. Kao kad pokušavaš utonuti u san. Neće ti uspjeti ako se
previše koncentriraš.
Toliko vrhunskih instrumenata. Puštam misli da mi lutaju dok
pogledom prelazim preko njih...
 OSMO POGLAVLJE

Kad smo napokon stigli do Ženeve potpuno sam izgubio pojam o vremenu.
Računalni modeli za uzgajivač astrofaga nisu se poklapali s onime
što se događalo u stvarnome svijetu, iako sam dosad uspio uzgojiti gotovo
šest grama astrofaga.
Na kraju krajeva, reaktor nosača aviona jednostavno nije uspijevao
proizvesti dovoljno topline kako bi ubrzao reakciju. Strattica je stalno
obećavala da će nabaviti dovoljno jak izvor topline, no još se ništa nije
dogodilo.
Nisam prestao tipkati po laptopu čak ni kad je luksuzni privatni avion
stao kod izlaza. Strattica me morala gurnuti laktom da napokon prestanem
raditi.
Tri sata poslije čekali smo u konferencijskoj dvorani.
Neizbježne konferencijske dvorane. Život mi se pretvorio u skup
konferencijskih dvorana. Barem je ova bila nešto ljepša, s krasnom
drvenom oplatom po zidovima i elegantnim stolom od mahagonija. Bila je
stvarno upečatljiva.
Strattica i ja nismo razgovarali. Ja sam radio na koeficijentima
prijenosa topline, a ona je tipkala po svojem laptopu radeći tko zna što.
Ionako smo se i previše družili.
Napokon je u dvoranu ušla namrštena žena i sjela nasuprot Strattici.
»Zahvaljujem vam na posjetu, gospođo Stratt«, rekla je s norveškim
naglaskom.
»Nemojte mi zahvaljivati, dr. Lokken«, odvratila je Strattica. »Ovdje
sam protiv svoje volje.«
Podignuo sam pogled s laptopa. »Stvarno? Mislio sam da ste vi to
dogovorili.«
 Nije skretala pogled s Norvežanke. »Dogovorila sam sastanak jer su
mi u tom trenutku na telefonu visjela šestorica svjetskih vođa koji su me
gnjavili da pristanem. Pa sam na kraju popustila.«
»A vi ste...?« upitala je dr. Lokken.
»Ryland Grace.«
Doslovno je ustuknula. »Onaj Ryland Grace? Autor rada Analiza
pretpostavki o životu temeljenom na vodi te rekalibracija očekivanja za
modele evolucije?«
»Aha, nešto s tim nije u redu?« namrgodio sam se.
Strattica mi se napola nasmiješila. »Slavni ste.«
»Ne, nego je zloglasan«, usprotivila se Lokkenica. »Njegov
djetinjasti rad bio je pljuska znanstvenoj zajednici. A taj čovjek radi za
vas? Apsurdno. Sve njegove pretpostavke o izvanzemaljskom životu
dokazano su pogrešne.«
Namrštio sam se. »Čekajte malo. Ja sam ustvrdio da životu nije
potrebna voda za evoluciju. A to što smo pronašli živa bića koja
upotrebljavaju vodu ne znači da sam ja pogriješio.«
»Upravo to znači. Dvije vrste živih bića koje su neovisno evoluirale
u obliku koji zahtijeva vodu...«
»Neovisno?!« prezirno sam otpuhnuo. »Jeste li poludjeli? Stvarno
mislite da je nešto tako složeno kao što je mitohondrij evoluiralo na
potpuno jednak način dvaput? Očigledno je da ovdje govorimo o
panspermiji.«
Odmahnula je rukom na moju izjavu kao da tjera dosadnu bubu.
»Mitohondriji astrofaga potpuno su drukčiji od zemaljskih. Očigledno je da
su odvojeno evoluirali.«
»Slični su devedeset osam posto!«
»Ovaj«, rekla je Strattica. »Nije mi jasno oko čega se svađate, ali
možemo li...«
Uperio sam prst u Lokkenicu. »Ova glupača misli da su astrofazi
neovisno evoluirali, a sasvim je očigledno da su živa bića sa Zemlje i
astrofazi u rodu!«
»To je jako zanimljivo, ali...«
 Lokkenica je dlanovima tresnula o stol. »Kako je zajednički predak
mogao prijeći prostor između zvijezda?«
»Isto kako ga prelaze i astrofazi!«
Nagnula se prema meni. »Pa zašto onda stalno ne nailazimo na
međuzvjezdana živa bića?«
Nagnuo sam se prema njoj. »Nemam pojma. Možda je to bio čisti
slučaj.«
»Kako objašnjavate razlike u mitohondrijima?«
»Četiri milijarde godina odvojene evolucije.«
»Dosta je bilo«, mirno je upala Strattica. »Prestanite se prepucavati,
nismo zato došli ovamo. Dr. Grace, dr. Lokken, molim vas, sjednite.«
Zavalio sam se u stolac i prekrižio ruke. I Lokkenica je sjela.
Strattica se poigravala svojom olovkom. »Dr. Lokken, maltretirali ste
vlade, koje su zauzvrat maltretirale mene. Bez prestanka, dan za danom.
Znam da želite biti uključeni u Projekt Spasitelj, no neću dopustiti da se taj
projekt pretvori u međunarodnu zbrku u kojoj će svaka nacija misliti da
ima pravo glasa. Nemamo vremena za politikanstvo i egoizam koji su
uvijek prisutni u takvim situacijama.«
»Ni ja nisam oduševljena što sam ovdje«, odvratila je Lokkenica.
»Moj dolazak ovamo bio je jednako nezgodan meni kao i vama, no ovo je
jedini način da vam prenesem da imate pogibeljnu manu u dizajnu
Spasitelja.«
Strattica je uzdahnula. »Poslali smo preliminarne dizajne na pregled
kako bismo dobili općenite povratne informacije, a ne kako bi nam se
zapovjedilo da se nacrtamo u Ženevi.«
»Onda ovo pripišite općenitim povratnim informacijama.«
»Mogli ste mi poslati e-mail.«
»Obrisali biste ga. Morate me poslušati, gospođo Stratt. Ovo je
uistinu važno.«
Strattica je još nekoliko puta okrenula olovku u rukama. »Dobro,
ovdje sam. Slušam.«
Lokkenica se nakašljala. »Ispravite me ako griješim, no svrha broda
Spasitelj jest da bude laboratorij. Laboratorij koji možemo poslati do Tau
Cetija i provjeriti zašto je ta zvijezda - i samo ta zvijezda - imuna na
astrofage.«
»Tako je.«
Kimnula je. »Složit ćete se onda i da je laboratorij na brodu
najvažnija komponenta tog broda?«
»Tako je«, odgovorila je Strattica. »Bez njega je misija potpuno
besmislena.«
»Onda imamo ozbiljan problem.« Lokkenica je izvukla nekoliko
listova papira iz torbe. »Ovdje imam popis opreme koju želite imati na
brodu. Spektrometri, sekvenceri DNK, mikroskopi, stakleno posuđe za
kemijski laboratorij...«
»Znam što je na popisu«, prekinula ju je Strattica. »Ja sam ga
odobrila.«
Lokkenica je spustila papire na stol. »Većina te opreme neće raditi u
bestežinskom stanju.«
Strattica je zakolutala očima. »Naravno da smo svjesni toga. Tvrtke
iz cijelog svijeta već razvijaju varijante te opreme koja će raditi u
bestežinskom stanju.«
Lokkenica je odmahnula glavom. »Imate li uopće pojma o tome
koliko je trajalo istraživanje i razvoj elektronskih mikroskopa? Plinskih
kromatografa? I svega ostalog na tom popisu? Puno stoljeće znanstvenog
napretka proizvodilo je uglavnom neuspjehe. A vi ćete samo tako
pretpostaviti da ćete iz prvog pokušaja dobiti opremu koja će funkcionirati
u bestežinskom stanju?«
»Ne znam što bismo drugo mogli poduzeti. Osim ako, naravno, niste
izmislili umjetnu gravitaciju.«
»Izmislili smo je«, ustrajala je Lokkenica. »I to odavno.«
Strattica mi je dobacila pogled. Ovo ju je očigledno zateklo.
»Mislim da govori o centrifugi«, rekao sam.
»Znam da govori o centrifugi«, odgovorila je Strattica. »Što
mislite?«
»Nisam razmišljao o tome. Ha, valjda bi moglo funkcionirati...«
Strattica je odmahnula glavom. »Ne. Neće to ići. Ne smijemo
komplicirati. Sve mora biti najjednostavnije moguće. Velik, kompaktan
brod s malo pokretnih dijelova. Što više komplikacija, to više riskiramo
moguće zatajenje nekih dijelova.«
»Za ovo vrijedi riskirati«, rekla je Lokkenica.
»Morali bismo dodati protutežu na Spasitelja kako bi to uopće
funkcioniralo.« Strattica je stisnula usne. »Žao mi je, ali ionako imamo
jedva dovoljno energije da proizvedemo dovoljno astrofaga za trenutačnu
masu kojom raspolažemo. Ne možemo je samo tako udvostručiti.«
»Čekajte. Imamo dovoljno energije za proizvodnju goriva? Pa kad se
to dogodilo...?« započeo sam.
»Ne morate dodavati masu«, prekinula me Lokkenica, izvukla još
jedan papir iz torbe i pljusnula ga na stol. »Ako prilagodite trenutni dizajn
tako da ga prepolovite između prostora za posadu i spremnika za gorivo, te
će dvije strane imati dobar omjer mase za centrifugu.«
Strattica se zagledala u dijagram. »Strpali ste sve gorivo na jednu
stranu. To su dva milijuna kilograma.«
»Ne«, odmahnuo sam glavom. »Goriva neće biti.«
Obje su me pogledale.
»Ovo je samoubilačka misija«, objasnio sam. »Kad stignu do Tau
Cetija, goriva više neće biti. Lokkenica je odabrala mjesto podjele tako da
će stražnji dio broda težiti triput više od prednjeg. To je dobar omjer mase
za centrifugu. Moglo bi uspjeti.«
»Hvala vam«, rekla je Lokkenica.
»Kako ste mislili prepoloviti brod?« upitala je Strattica. »Kako bi ga
pretvorili u centrifugu?«
Lokkenica je preokrenula dijagram i s druge strane papira ukazao se
detaljan prikaz spremišta između dvije polovice broda. »Kalemi Zylon
kablova između prostora za posadu i ostatka broda. Mogli bismo simulirati
1 g uz razmak od stotinu metara.«
Strattica se zamišljeno štipkala za bradu. Je li moguće da ju je netko
natjerao da se predomisli?
»Ne volim komplikacije...« rekla je. »Ne volim riskirati.«
»Ovako ćemo ukloniti komplikacije i smanjiti rizik«, odgovorila je
Lokkenica. »Brod, posada, astrofazi... sve je to samo sustav podrške za
laboratorijsku opremu. Nužna vam je pouzdana oprema, oprema koja se
upotrebljava već godinama i u nogama ima milijune sati komercijalne
uporabe. U tim sustavima riješeni su svi mogući problemi. Osigurate li
gravitaciju od 1 g kako bi oprema bila u okolini za koju je usavršena —
moći ćete se uistinu osloniti na tu pouzdanost.«
»Hm«, progunđala je Strattica. »Grace? Što mislite?«
»Ovaj... mislim da je to dobra ideja.«
»Stvarno?«
»Aha«, potvrdio sam. »Mislim, već sad moramo dizajnirati brod tako
da izdrži četiri godine pod trajnim ubrzanjem na 1,5 g ili tako nešto. Bit će
prilično otporan.«
Strattica se zagledala u Lokkeničin dijagram. »Ne bi li ovako
umjetna gravitacija u prostorijama za posadu bila naopačke?«
Imala je pravo. Spasitelj je bio osmišljen tako da je »dolje« bilo
»prema motorima«. Za vrijeme ubrzanja, posada će biti gurana »dolje«
prema podu. Ali u centrifugi je »dolje« uvijek usmjereno »od središta
vrtnje«. Stoga bi centrifuga gurala posadu prema nosu broda.
»Da, to bi bio problem.« Lokkenica je uprla prstom u dio dijagrama.
Kablovi nisu bili privezani za prostor za posadu nego za dva velika diska s
obje strane broda. »Kablovi se pričvršćuju za ove velike šarke. Cijela
prednja polovica broda može se okrenuti za 180 stupnjeva. Tako će, dok
radi centrifuga, nos broda biti okrenut prema unutra, prema drugoj polovici
broda. U prostorijama za posadu sila gravitacije gurat će ih dalje od nosa -
kao i kad rade motori.«
Strattica se zamislila. »Ovo je vrlo komplicirana mašinerija, a usto
ćemo lomiti brod napola. Stvarno mislite da je to manje riskantno?«
»Manje je riskantno od pokušaja da upotrijebite potpuno novu,
nedovoljno testiranu opremu. Vjerujte mi, veći sam dio karijere proveo
radeći na osjetljivoj opremi«, upao sam ja. »Zahtjevna je i pipkava čak i u
najboljim okolnostima.«
Strattica je uzela olovku i nekoliko puta lupnula njome o stol. »U
redu. Učinit ćemo to.«
Lokkenica se nasmiješila. »Odlično. Napisat ću vam opširan
prijedlog i poslati ga UN-u. Osnovat ćemo odbor...«
 »Ne. Mislila sam reći da ćemo mi to učiniti.« Strattica je ustala. »Sad
ste s nama, dr. Lokken. Spakirajte se, nađemo se u Ženevskoj zračnoj luci.
Terminal 3, privatni avion, zove se Stratt.«
»Što? Ja radim za Europsku svemirsku agenciju, ne mogu samo...«
»Nemojte se ni truditi«, prekinuo sam je. »Nazvat će vašeg šefa ili
šefovog šefa ili koga već, a oni će vas dodijeliti njoj. Upravo ste
unovačeni.«
»Nisam... nisam se dobrovoljno javila da to osobno dizajniram«,
bunila se Lokkenica. »Samo sam željela istaknuti...«
»Nisam rekla da ste se dobrovoljno javili«, rekla je Strattica. »Nema
tu ničega dobrovoljnog.«
»Ne možete me samo tako natjerati da radim za vas.«
Strattica je već izlazila iz dvorane. »Budite u zračnoj luci za jedan sat
ili će za dva sata po vas doći švicarska policija i odvući vas u zračnu luku.
Kako vam je draže.«
Lokkenica je ostala zgranuto zuriti u vrata, a onda se okrenula prema
meni.
»Naviknete se na to«, slegnuo sam ramenima.
***
Brod je centrifuga! Sad se sjećam!
Zato sam našao onaj tajanstveni dio pod nazivom »KABLOVSKA
OPREMA.« Tamo su kalemi i Zylon kablovi. Brod se može prepoloviti,
okrenuti dio za posadu naopačke i zavrtjeti.
A ono gdje se okreće — to je onaj čudni prsten koji sam vidio na
trupu dok sam bio vani! Sjetio sam se dizajna, napokon. Prsten ima dvije
šarke koje služe okretanju dijela za posadu prije aktiviranja centrifuge.
Nekako me to podsjetilo na svemirski brod Apollo. Lunarni modul
bio je tijekom lansiranja pričvršćen ispod komandnog modula, a onda su se
razdvojili, komandni modul se okrenuo naopačke i tijekom putovanja na
Mjesec ponovno pričvrstio za lunarni modul. To je jedna od onih situacija
koja se u početku čini šašavom, no na kraju ispadne najučinkovitiji način
rješavanja problema.
Odlebdim natrag u kokpit i pregledam otvorene prozore na raznim
monitorima. Ni na jednome ne nalazim ono što tražim, no napokon ga
ugledam — »centrifuga«. Skrivala se kao podprozor na sučelju sustava za
održavanje života.
Izgleda prilično jednostavno. Vidim očitanja za skretanje,
propinjanje i valjanje, koja prikazuju trenutačni status broda, kao i na
prozoru navigacije. Odvojeno očitanje pokazuje »Kut prostora za posadu«
— to je onaj dio za okretanje, valjda. Tamo piše »0° u sekundi«.
Ispod toga nalazi se tipka s natpisom »uključi centrifugu«. Ispod toga
je gomila brojeva koji se odnose na iznos rotacijskog ubrzanja, konačnu
brzinu, brzinu odvijanja kablova, procjenu gravitacijske sile na podu
laboratorija, četiri različita prozora za status kalema (izgleda da postoje
četiri kalema, po dva sa svake strane), protokoli za hitne slučajeve koje je
potrebno slijediti u slučaju problema i još gomila toga što i ne pokušavam
shvatiti. No, najvažnije je da sva ta očitanja već pokazuju neke vrijednosti.
Računala su stvarno divna. Misle za tebe, tako da ti ne moraš misliti.
Ipak malo bolje proučim protokol za hitne slučajeve. Na njemu piše
samo »uspori okretanje«. Dodirnem taj natpis i otvori se padajući izbornik.
Opcije su mi »uspori okretanje«, »zaustavi sve kaleme« i jedna na kojoj
crvenim slovima piše »odvoji«. Prilično sam siguran da to ne želim učiniti.
Pretpostavljam da će »uspori okretanje« polagano smanjiti brzinu vrtnje
broda u slučaju nekog problema. To mi sve dobro izgleda pa odlučim ništa
ne dirati.
Samo što ne pokrenem centrifugu odmah. Je li sve dobro
pričvršćeno? Je li pametno odjednom djelovati nekom silom na brod?
Odmahnem glavom. Brod je konstantno ubrzavao nekoliko godina. Neće
mu valjda smetati malo centrifuge. Zar ne?
Zar ne?
Kao i stotine astronauta prije mene, odlučim imati povjerenja i staviti
svoj život u ruke inženjera koji su dizajnirali sustav. To je vjerojatno bila
dr. Lokken. Nadam se da je dobro obavila posao.
Pritisnem tipku.
Najprije se ništa ne dogodi. Ne znam jesam li je uopće dobro
pritisnuo ili sam samo nešto sprčkao, kao što sam to znao učiniti sa svojim
mobitelom.
No onda brodom odjekne signal za uzbunu. Prodorno trubi triput
zaredom i ponavlja se svakih nekoliko sekundi. Nema šanse da bi ga i
jedan član posade mogao zanemariti. To je vjerojatno zadnje upozorenje,
za slučaj da posada nije uspjela komunicirati prije toga.
Iznad moje glave, zaslon Petrovaskopa prebacuje se na »zaključano«.
To potvrđuje moju pretpostavku da i motori za manevriranje
upotrebljavaju astrofage kao gorivo. Mislim, očigledno je čim malo
razmisliš o tome, ali tek sam sada potpuno siguran.
Trubljenje uzbune prestane i ništa se posebno ne događa. A onda
primijetim da sam nešto bliže zaslonu za navigaciju nego prije. Odlebdio
sam do ruba prostorije. Pružim ruku da se zaustavim, no onda opet krenem
prema zaslonu za navigaciju.
»Ooo«, kažem.
Počelo je. Ne lebdim ja prema zaslonu za navigaciju, nego cijeli
kokpit lebdi prema meni. Brod se počeo vrtjeti.
Sve skreće i mijenja smjer. To je zato što se i dio za posadu okreće
naopačke kako brod počinje s vrtnjom koja će proizvesti centrifugu. Ovo bi
moglo postati prilično komplicirano.
»Aha... dobro!« Odbacim se od zida prema pilotskom sjedalu.
Nagnem se u stranu. Ne, prostorija se nagnula u stranu. Ne, ni to
nema smisla. Ništa se ne naginje, samo se brod sve brže vrti. Istodobno i
ubrzava ubrzanje. Usto se prednji dio broda odvojio od stražnjeg i rotira se
na onim velikim šarkama. Na kraju će nos broda biti okrenut prema
stražnjem dijelu broda. Sve se to događa istodobno pa su sile koje osjećam
stvarno čudne. Sve je to jako komplicirano, ali srećom, to nije moj
problem. Računalo će to riješiti.
Promatram sučelje centrifuge. IZNOS PROPINJANJA pokazuje
0,17° u sekundi. Drugo očitanje pod nazivom »odvajanje komponenti«
pokazuje 2,4 metra. Čuje se tihi tuut i očitanje za »kut prostorija za
posadu« počinje treperiti. Sada piše 180°. Pretpostavljam da je cijela
sekvenca pomno isplanirana tako da šok za sustav i posadu bude što manji.
Osjetim lagani pritisak na stražnjici, sjedalo se gura o mene. Prijelaz
je vrlo gladak. Osjećam samo sve više gravitacije u prostoriji koja se
naizgled naginje. Prilično je čudno, moram priznati.
Logika mi govori da se nalazim u brodu koji se vrti. No nema
prozora kroz koje bih mogao gledati, imam samo monitore. Pogledam
zaslon koji mi prikazuje teleskop, koji je i dalje uperen u Blip-A. Zvijezde
u pozadini uopće se ne pomiču. Teleskop nekako uračunava rotaciju i
poništava je. To je bilo prilično teško programirati, siguran sam, jer se
kamera vjerojatno ne nalazi u samom središtu rotacije.
Ruke su mi sve teže pa ih spustim na rukonaslone. Opet moram
početi upotrebljavati mišiće vrata, što mi već neko vrijeme nije bilo
potrebno.
Pet minuta nakon početka sekvence osjećam malo manju gravitaciju
od one na Zemlji. Četverostruki alarm najavljuje kraj sekvence.
Opet provjerim centrifugu. Pokazuje mi iznos propinjanja od 20,71°
u sekundi, ukupni razmak od 104 metra i »Gravitacija u laboratoriju« koja
je sada 1,00 g.
Dijagram broda prikazuje Spasitelja razdvojena na dva dijela. Nos
broda uperen je sada prema donjem dijelu broda. Dvije polovice broda
izgledaju prilično smiješno ovako udaljene, a cijeli se sustav polagano
okreće. Dobro, okreće se vrlo brzo, no u ovom omjeru čini se sporim.
Odvežem se iz pilotskog sjedala, odem do zračne komore i otvorim
grotlo. Miris amonijaka opet se širi kokpitom, no nije ni blizu onako
grozan kao prije. Izvanzemaljski artefakt leži na podu. Oprezno ga pipnem
provjeravajući temperaturu. Još je dosta topao, ali nije više kipući. Dobro.
Nije imao unutarnje grijače, samo je na putovanje krenuo jako vruć.
Podignem ga s poda. Napokon ćemo vidjeti od čega je načinjen i što
se unutra krije.
Još jednom prije izlaska iz kokpita provjerim teleskop. Ne znam
zašto, ali pretpostavljam da je to zbog toga što me ipak pomalo zanima
čime bi se mogao baviti izvanzemaljski brod koji lebdi pokraj mene.
Blip-A se vrti oko sebe, vjerojatno istom brzinom kao i Spasitelj.
Valjda su vidjeli da sam uključio centrifugu i zaključili da opet pokušavam
komunicirati.
Ovo je prva pogreška u komunikaciji između čovječanstva i
inteligentne izvanzemaljske vrste. Baš mi je drago što sam je ja
uzrokovao...
***
Spustim cilindar na stol u laboratoriju. Najradije bih započeo sa
svime odjednom.
Geigerovim brojačem provjerim radioaktivnost. Nije radioaktivan.
Odlično.
 Bockam ga raznim instrumentima pokušavajući odrediti koliko je
tvrd. Prilično je tvrd.
Izgleda kao metal, no pod rukom ne ostavlja dojam metala.
Multimetrom provjerim vodljivost. Nije vodljiv. Zanimljivo.
Uzmem čekić i dlijeto. Treba mi komadić materijala od kojega je
načinjen da ga stavim u plinski kromatograf - tako ću doznati od kojih se
elemenata sastoji. Nekoliko puta zveknem čekićem po dlijetu, a za svoju
muku dobijem krhotinu odlomljenog dlijeta. Cilindar se nije ni ulubio.
»Hm.«
Cilindar je prevelik i ne stane u plinski kromatograf, no uspijem
pronaći rendgenski spektrometar koji se može držati u ruci. Izgleda poput
skenera za robu u dućanu. Jednostavan je za uporabu i dobit ću barem neke
informacije o tome od čega je načinjena ta stvarca. Nije precizan poput
kromatografa, ali bolje išta nego ništa.
Brzinsko skeniranje obavijesti me da je cilindar načinjen od ksenona.
»Ha?«
Uperim spektrometar prema čeličnom laboratorijskom stolu, moram
provjeriti radi li ispravno. Očitanje mi pokazuje željezo, nikal, krom i tako
dalje, kako bi i trebalo biti. Zatim ponovno očitam cilindar i dobijem isti
suludi rezultat. Nakon četiri ponovljena testa odgovor je i dalje isti.
Zašto sam toliko puta ponovio test? Zato što taj rezultat nema
nikakvog smisla. Ksenon je plemeniti plin. Kemijski je inertan i ne tvori
spojeve ni sa čime. Usto je još i u plinovitom stanju na sobnoj temperaturi.
A ovaj materijal je nekako načinjen od njega?
I ne, cilindar nije ispunjen ksenonom. Spektrometar nije sposoban za
duboko skeniranje već može očitati samo ono što je na površini. Da sam ga
uperio u pozlaćeni nikal, rekao bi mi da je to »100 posto zlato« jer samo je
to u stanju vidjeti. Može očitati samo molekule na površini cilindra. A one
su izgleda načinjene od ksenona.
Ipak, ovaj ručni spektrometar nije u stanju detektirati elemente koji
su niže od aluminija na kemijskoj tablici. Tu bi moglo biti ugljika, vodika,
dušika i još svačega. No, kad je riječ o elementima koje spektrometar može
očitati... to bi bio čisti ksenon.
»Kako?!«
 Zavalim se u stolac i zapiljim se u cilindar. Kakav čudan predmet.
Kako se uopće nazivaju plemeniti plinovi koji tvore spojeve s drugim
elementima? Manje plemeniti? Neplemeniti? Reaktivni??
Ova razina potpune zbunjenosti ima jednu dobru nuspojavu. Natjera
me da prestanem mahnito napadati cilindar i da ga samo pogledam. Prvi
put ugledam da se na inč od vrha cilindra po cijeloj njegovoj širini proteže
tanka linija. Opipam je noktom. Da, to je nekakvo udubljenje. Je li to
poklopac? Možda se tako otvara.
Uzmem cilindar i pokušam povući poklopac. Ne mrda. Zatim ga
pokušam odviti. I dalje ne mrda.
No nema razloga zbog kojega bi izvanzemaljci slijedili zemaljsko
pravilo »desno zategni, lijevo otpusti«, zar ne?
Zakrenem poklopac na desnu stranu i on se pomakne. Zastane mi dah
u grlu! Nastavim okretati i nakon 90 stupnjeva osjetim kako se odvojio.
Razdvojim dva dijela cilindra.
Oba dijela izgledaju jako komplicirano, nalikuju na nekakve...
modele? Iz podnožja obje polovice vire tanke žice koje vode do kugli
različitih veličina. Ne vidim nikakvih pomičnih dijelova, a sve izgleda kao
da je načinjeno od istoga neobičnog materijala kao i cilindar.
Najprije se pozabavim donjom polovicom cilindra. Odnekud moram
započeti.
Tanašna žica podržava... apstraktnu skulpturu? Riječ je o kuglici
veličine pikule i drugoj kuglici veličine sačme. Obje su obješene na tanje
žičice koje vire iz glavnoga vertikalnog »stabla«. Nekakav neobičan
paraboličan oblik povezuje vrhove tih dviju kuglica. Sve mi se to čini
nekako neobično poznato... zašto...?
»Petrovina linija!« izleti mi.
Taj sam luk već toliko puta vidio da mi se urezao u mozak. Srce mi
počne divljati.
Uperim prst prema većoj kuglici. »Dakle, ti si zvijezda. A ona manja
kuglica je planet.«
Izvanzemaljci, dakle, znaju za astrofage. Točnije, svjesni su
Petrovine linije. Ali to mi ništa ne govori. Nalaze se u brodu koji kao
gorivo upotrebljava astrofage pa je logično da znaju za njih. Usto se
razgovaramo u zvjezdanom sustavu koji ima Petrovinu liniju, te ni u tome
nema ništa neobičnog. Što se mene tiče, ovo bi mogao biti njihov Sunčev
sustav.
Ipak, mislim da smo dobro krenuli. »Razgovarali« smo bljeskajući
motorima. Zato znaju da i ja upotrebljavam astrofage i da »vidim« (uz
pomoć svojeg broda) Petrovinu frekvenciju. Prema tome su zaključili da
mogu vidjeti i Petrovinu liniju. Pametni su.
Zagledam se u drugu polovicu stvarčice. Iz podnožja izbijaju desetci
žičica. Sve su različitih duljina i svaka od njih završava kuglicom promjera
manjeg od milimetra. Prstom gurnem jednu žičicu, koja se ne savije.
Pritišćem sve jače i jače, sve dok cijela polovica cilindra ne klizne po stolu.
Ništa tako tanko ne bi trebalo biti čvrsto poput tih žičica.
No dobro, ksenon očigledno u spoju s drugim elementima tvori vrlo
čvrst materijal, što me izluđuje! Otresem se tih briga i vratim se poslu koji
je preda mnom.
Izbrojim trideset jednu žičicu. Svaka na vrhu ima vlastitu kuglicu.
Brojeći primijetim nešto posebno. Jedna žica viri iz sredine diska, no za
razliku od ostalih, na njoj nema kuglice. Zaškiljim pokušavajući bolje
vidjeti.
Umjesto jedne kuglice, na njoj se nalaze dvije kuglice različitih
veličina i luk - aha, jasno. To je minijaturna replika modela Petrovine linije
koji se nalazi na drugoj polovici cilindra, u omjeru 1:20.
A taj minijaturni model Petrovine linije ima još tanju žičicu koja ga
spaja s drugom kuglicom na vrhu druge žičice. Ne, to nije kuglica. To je
još jedan model Petrovine linije. Pomno pregledam cijelu stvarcu, no ne
nalazim još takvih modela. Samo jedan koji viri iz sredine i jedan sa strane.
»Čekaj malo... čekaj malo...«
Izvučem ladicu s laboratorijskim računalom. Srećom, u pohrani
imam gotovo beskrajnu količinu priručnika. Iskopam golemu tablicu s
informacijama koje mi trebaju, prebacim je u Excel (Strattica je stvarno
voljela upotrebljavati pouzdane i provjerene proizvode) i ubacim gomilu
operacija. Ubrzo dobijem graf podataka, koji se savršeno slaže s modelom.
Zvijezde. Kuglice na vrhu svake žice predstavljaju zvijezde.
Naravno. Iz čega bi drugoga izlazile Petrovine linije?
Ali nisu to bilo koje zvijezde. Ne, riječ je o vrlo konkretnim
zvijezdama. Sve su u točnim relativnim pozicijama jedna prema drugoj, a u
središtu se nalazi Tau Ceti. Gledište same mape ponešto je neobično. Kako
bi kuglice odgovarale grafu koji pokazuje položaje zvijezda, moram
nagnuti stvarcu pod kutom od 30 stupnjeva i lagano je zarotirati.
Ali naravno, podatci koje imam temelje se na Zemljinoj orbitalnoj
ravnini. Stvorenja s drugog planeta upotrebljavat će drukčiji koordinatni
sustav. Nema veze, kako god ga okreneš, krajnji je rezultat isti: ova stvarca
predstavlja mapu lokalnih zvijezda.
Odjednom se jako zainteresiram za tanku žičicu koja spaja središnju
kuglicu (Tau Ceti) s drugom kuglicom. Provjerim koja joj zvijezda
odgovara u mojem katalogu: to je 40 Eridani. Kladim se da je posada
Blipa-A naziva domom.
To je poruka. »Mi smo iz sustava 40 Eridani. A sada smo ovdje, kod
Tau Cetija.«
I to nije sve. Rekli su mi i »40 Eridani ima Petrovinu liniju, baš kao
Tau Ceti.«
Zastanem i zamislim se.
»Imate li i vi isti problem kao mi?!« uzviknem.
Naravno da imaju! Astrofazi su zarazili sve lokalne zvijezde. Ovi
izvanzemaljci stigli su s planeta koji kruži oko 40 Eridani, a 40 Eridani je
zaražen isto kao i Zemljino Sunce! Očigledno su tehnološki vrlo napredni
pa su učinili isto što i mi. Izgradili su brod i uputili se do Tau Cetija
provjeriti zašto ta zvijezda ne umire!
»Jesem ti bigulicu!« kažem.
Da, znam da sam sve to naprečac zaključio. Možda oni iz svoje
Petrovine linije skupljaju astrofage i smatraju ih izvrsnim izvorom goriva.
Možda su izumili astrofage. Možda im se čini da su Petrovine linije baš
lijepe. Svašta bi se tu dalo zaključiti, ali najvjerojatniji je zaključak, koliko
god bio pristran, da su i oni došli pronaći rješenje problema.
Izvanzemaljci.
Pravi izvanzemaljci.
Izvanzemaljci iz sustava 40 Eridani. Dakle, to bi onda bili
Eridanijanci? Eh, to nije baš lako izgovoriti, a još je teže zapamtiti.
Eridanci? Ne. A Eridijanci? Zvuči gotovo kao »iridij« što je jedan od
elemenata s najcool nazivom na kemijskoj tablici. Da, nazvat ću ih
Eridijancima.
I mislim da je prilično očigledno kako bih trebao odgovoriti.
 Prije nekoliko dana pomno sam proučio laboratorij i znam da je u
jednoj ladici gomila alata za elektroniku. Samo se moram sjetiti u kojoj.
Naravno da se ne sjećam i moram dosta dugo pretraživati i
suzdržavati se od psovanja, no napokon ga pronađem.
Nemam ksenonita (tako sam nazvao taj čudni izvanzemaljski spoj, i
tako će se bogme zvati). Ali imam lemilicu i leguru za lemljenje. Otrgnem
komadić legure, rastopim jedan kraj i zalijepim ga za kuglicu koja
predstavlja Tau Ceti. Hoće se zalijepiti, a meni lakne. Sa ksenonitom se
nikad ne zna.
Provjerim, još jednom provjerim, a onda još jednom pogledam kako
bih bio siguran da sam točno odredio koja od majušnih kuglica na njihovu
modelu predstavlja Sunce. Drugi kraj svoje žičice zalemim za Sunce.
Sad mi treba parafin. Nakon nešto prčkanja, rastapanja i psovki
protisnutih kroza zube uspijem načiniti nešto što ugrubo nalikuje na prikaz
Petrovine linije koji su mi poslali. Zalijepim je za Sunce na modelu.
Izgleda dobro, ili barem dovoljno dobro da shvate što im želim reći.
Zastanem i zagledam se u model. Moj šugavi voštani model i
iskrivljeni lem koji sam prilijepio za kuglice potpuno su upropastili
elegantne, tanke linije modela načinjenog od ksenonitnih žičica. Izgleda
kao da je neko dijete bojicama crtalo po Leonardovoj slici, no morat će
poslužiti. Pokušam zašarafiti poklopac i bazu cilindra. Ne žele se spojiti.
Probam ponovno. I dalje ne ide. Napokon se sjetim da Eridijanci zatvaraju
poklopce na lijevu stranu, a to je smjer u kojem bih ja otvarao poklopce. I
naravno, dva se dijela savršeno spoje.
Sada im moram pristojno vratiti cilindar.
Samo što to ne mogu dok je brod pod centrifugom. Da sad pokušam
izići iz zračne komore, odletio bih u svemir.
Uzmem cilindar i popnem se u kontrolnu sobu, privežem se u
pilotsko sjedalo i unesem nalog za zaustavljanje rotacije.
Kao i prošli put, osjećam kako se prostorija naginje, iako se ovoga
puta naginje na drugu stranu. I opet znam da se ne naginje stvarno već je
riječ o mojoj percepciji poprečnog ubrzanja. No dobro, nije sad to važno.
Gravitacija je sve slabija, prostorija se sve manje naginje i opet sam u
bestežinskom stanju. Ipak, ovoga puta ne gubim orijentaciju. Izgleda da se
moj primozak pomirio s činjenicom da gravitacija nastaje i nestaje. Cijela
operacija završava glasnim škljocajem kad se preokrenuti dio za posadu
spoji sa stražnjim dijelom broda.
Opet navučem svemirsko odijelo, dohvatim cilindar i uputim se u
svemir. Ovoga se puta ne moram uz pomoć užadi i kuka otputiti do sredine
broda, pa se samo prikvačim za kuku najbližu zračnoj komori.
Blip-A prestao se rotirati - vjerojatno u trenutku kad se i Spasitelj
zaustavio. I dalje je 217 metara udaljen od mene.
Ne moram biti vrhunski igrač bejzbola kako bih im dodao lopticu,
samo moram gurnuti cilindar prema Blipu-A. Njihov je brod dugačak
stotinu metara, teško ga mogu promašiti.
Gurnem cilindar i on odlebdi od mene očekivanom brzinom od
gotovo dva metra u sekundi. To je otprilike brzina trčanja. I to je poruka.
Govorim svojim novim prijateljima da mogu prihvaćati brže lopte.
Cilindar lebdi prema eridijanskom brodu, a ja se vratim u svoj.
»Dobro, dečki«, kažem. »Neprijatelj mojega neprijatelja moj je
prijatelj. Ako je astrofag vaš neprijatelj, ja sam vam prijatelj.«
Zurim u zaslon teleskopa. Katkad skrenem pogled. Katkad odigram
partiju pasijansa na monitoru za navigaciju. Ali ne skrećem pogled s
teleskopa na dulje od nekoliko sekundi. Par debelih rukavica, koje sam
pronašao u laboratoriju i donio sa sobom, pokuša odlebdjeti. Zgrabim ih i
uguram iza pilotova sjedala.
Prošla su dva sata, a moji izvanzemaljski prijatelji još mi nisu ništa
odgovorili. Čekaju li da im kažem još nešto? Upravo sam im rekao s koje
zvijezde dolazim. Sad je na njima red, zar ne?
Postoji li kod njih uopće koncept razmjene informacija u dijalogu? Ili
je to karakteristično samo za ljudsku vrstu?
Što ako im je životni vijek dva milijuna godina pa smatraju da je
pristojno pričekati jedno stoljeće za odgovor?
Kako ću se riješiti one crvene sedmice u desnom stupcu? Nemam
crnih osmica u špilu i...
Nešto se pomaknulo!
Tako sam se naglo okrenuo prema zaslonu teleskopa da su mi noge
odlebdjele do sredine kontrolne sobe. Prema meni se kreće još jedan
cilindar, vjerojatno ga je upravo bacio onaj robot s puno ruku. Provjerim
radar. Blip-B kreće se brzinom od metra u sekundi i imam samo nekoliko
minuta vremena da navučem svemirsko odijelo!
Uvučem se u odijelo i uletim u zračnu komoru. Pokrenem ciklus,
otvorim vanjska vrata i ugledam cilindar koji se prevrće u letu. Ovoga je
puta usmjeren ravno prema zračnoj komori. Vjerojatno su vidjeli mjesto
mojega izlaska i ulaska u brod pa su mi odlučili olakšati cijelu priču.
Jako uviđavno od njih.
A bogme su i vrlo precizni. Ni minutu poslije, cilindar proleti ravno
kroz sredinu otvorene komore. Uhvatim ga, mahnem Blipu-A i zatvorim
grotlo. Vjerojatno nemaju pojma što bi mahanje trebalo značiti, no morao
sam im mahnuti.
Vratim se u kontrolnu sobu i iskobeljam se iz svemirskog odijela
ostavivši cilindar da lebdi pokraj zračne komore. Vonj amonijaka opet je
užasno jak, no ovoga sam puta spreman na to.
Navučem debele laboratorijske rukavice i zgrabim cilindar. Osjećam
vrućinu čak i kroz vatrostalne rukavice. Znam da bih trebao pričekati da se
ohladi, no ne mogu čekati.
Cilindar izgleda isto kao i prije, a ja ga opet odšarafim na lijevu
stranu. Ovoga puta nema zvjezdane mape. U njemu se sada nalazi nekakav
model. Što bi to trebalo biti?
Na jednom štapiću što izbija iz baze nalazi se nekakav nepravilan
oblik. Ne, to su dva nepravilna oblika povezana uz pomoć cijevi. Čekaj
malo. Jedan oblik predstavlja Spasitelja. A drugi je sigurno Blip-A.
Modeli nemaju nikakvih detalja ni tekstura, no sasvim su dovoljno
precizni da mogu razaznati što predstavljaju. Dakle, obavili su svoj posao.
Spasitelj dug samo tri inča, a Blip-A gotovo osam inča. Njihov je brod
stvarno golem.
A ona cijev koja ih povezuje? Spojena je za zračnu komoru
Spasitelja i vodi do nekakvog segmenta u obliku dijamanta na Blipu-A.
Tunel je taman dovoljno širok da pokrije grotlo zračne komore.
Žele se sastati sa mnom.
 DEVETO POGLAVEJE

Ostavim model da lebdi posred prostorije. Ksenonit je gotovo neuništiv pa

se ne moram brinuti da će se potrgati tresne li o nešto.
Je li to pametno? Moram spasiti planet. Da, bilo bi fantastično
susresti se s inteligentnim izvanzemaljcima, ali vrijedi li to rizika?
Eridijanci očigledno znaju za astrofage. Shvaćaju ih dovoljno dobro
da su ih uspjeli pretvoriti u gorivo. I — barem mislim — pokušavaju mi
reći da su ovdje iz istog razloga kao i ja. Možda imaju neke informacije
koje ja nemam. Možda čak imaju i rješenje koje tražim. Usto se čine
prijateljski nastrojenima.
Ali ovo je međuzvjezdani ekvivalent nepoznatog muškarca koji mi
nudi lizalicu. Da, stvarno želim tu lizalicu (informacije), ali nemam pojma
tko je taj tip.
No, što je alternativa? Da ih samo ignoriram?
Mogao bih nastaviti sa svojom misijom kao da ih uopće nisam vidio.
I oni su se vjerojatno prepali mene, kao i ja njih. Možda će i dalje
pokušavati razgovarati sa mnom, ali mislim da se neće okrenuti protiv
mene.
Ili hoće? Nemam pojma.
Ne, nema tu izbora. Moram barem pokušati razgovarati. Ako imaju
bilo kakve informacije o astrofazima, koliko god nevažne, moram
razgovarati s njima. Da, naravno da je rizično, ali cijela je ova misija
rizična.
Dobro. Što bih učinio da sam na njihovu mjestu?
Ja sam Eridijanac. Želim izgraditi tunel koji će se povezati s čudnim
ljudskim brodom. Ali ne znam od kojeg je materijala načinjen ljudski brod.
Kako mogu biti siguran da će se moj tunel uopće povezati i zabrtviti? Da,
znam sve što trebam znati o ksenonitu, ali kako ću se zalijepiti za
»humanit« ili što već? Poslao sam čovjeku modele od ksenonita. On, dakle,
zna što ja imam. Ali ja i dalje ne znam što ima on.
 Trebat će im uzorak moje oplate. I moram im nekako reći da je to
uzorak moje oplate.
»Dobro«, kažem ja nikome posebno.
Ne znam je li to odlična ili grozna ideja, ali znam da ću otrgnuti
komad oplate sa svojega broda.
Dohvatim komplet alata za svemirsko odijelo. Našao sam ga prije
nekog vremena u ladici 17E. Komplet je složen na pojas za alat koji se
može lako pričvrstiti za svemirsko odijelo. Strattica i ekipa pobrinuli su se
da imamo svu opremu za popravke oplate, bude li potrebe. Inače bi to bio
Iljuhinin posao, ali nje više nema.
Ha. Sjećanje je izronilo niotkuda. Iljuhina je bila naša inženjerka -
naša Katica za sve. Dobro. Sad sam to ja.
Opet se uvučem u svemirsko odijelo i vratim se van. Stvarno mi već
polako ide na živce što stalno idem unutra-van i nadam se da će ta zamisao
s tunelom upaliti.
Polagano se krećem po oplati, kuku po kuku, i počnem razmišljati...
Što ćemo, u stvari, postići s tim tunelom? Cisto sumnjam da živimo u
kompatibilnim atmosferama. Ne možemo samo tako povezati brodove
tunelom i rukovati se. Čini mi se da je njihov brod pun amonijaka.
Tu je još i temperatura. Oni su cilindri bili jako vrući kad su stigli do
mene.
Grubi izračun govori mi da je prvi cilindar trebao izgubiti oko 100
stupnjeva ili čak i više tijekom onoga četrdesetminutnog putovanja (ovisno
o početnoj temperaturi). A ipak je još bio vruć kad je stigao do mene.
Dakle, po izlasku iz njihova broda bio je kipuć. Ono... bio je na mnogo
višoj temperaturi od vrelišta vode.
Dajem sve od sebe da se ne počnem baviti neutemeljenim
spekulacijama, ali neće ići. Ja sam znanstvenik, a ono su izvanzemaljci.
Naravno da ću spekulirati.
Žive li Eridijanci u okolišu koji je topliji od vrelišta vode? Ako je
tome tako, onda sam ja imao pravo! Zlatokosina zona je gomila gluposti!
Za život nije potrebna tekuća voda!
Trebao bih se usredotočiti na »prvi kontakt s inteligentnim
izvanzemaljcima« ili na »spas čovječanstva«, ali sto mu gromova, pa mogu
se valjda malo veseliti zato što sam imao pravo dok su mi svi tvrdili da
griješim!
Napokon stignem do mjesta na trupu koje mi se čini odgovarajućim.
Nalazim se sa stražnje strane dijela broda koji je pod tlakom, dobrano sam
prošao ono proširenje. Ako nisam promašio, mislim da stojim na velikome
praznom rezervoaru koji je prije bio pun astrofaga. Neće se ništa dogoditi
ako na ovome mjestu probušim oplatu.
Uzmem čekić i dlijeto. Nije to najelegantnije rješenje, ali drugo mi
ne pada na pamet. Oprezno položim dlijeto na oplatu i lagano udarim
čekićem. Oplata se primjetno udubi i znam da ću lako probiti najgornji
sloj.
Čekićem i dlijetom odvojim metalni krug promjera šest inča. Ispod
toga je sloj nekakvoga drugog materijala, osjećam to pod dlijetom.
Vjerojatno je riječ o izolaciji.
Dlijetom pokušavam odvojiti metalni krug od oplate. Podloga se
čvrsto drži, no onda odjednom popusti, a metal odleti u svemir.
»Svih mi svetaca!«
Bacim se s broda i dohvatim metalni krug taman u trenutku kad se
moje uže napne i zaustavi me. Hvatam dah razmišljajući o tome koliko
sam glup, a onda se po užetu povučem do broda. Donja površina metala
koji sam upravo odvojio prekrivena je nečim spužvastim. Možda
stiroporom? Ma ne, vjerojatno je riječ o nekakvom posebnom materijalu za
izolaciju.
»Nadam se da ste gledali predstavu«, kažem. »Jer je bogme neću
ponavljati.«
Bacim komad oplate prema Blipu-A.
Budući da sam sve to napravio pred njima, znat će da im šaljem
uzorak oplate. Nadam se da će im biti dovoljan da pripreme tunel, iako
nemam pojma je li im uopće bio potreban. Možda upravo sad gledaju svoje
monitore i pitaju se: »Što radi taj idiot? Buši rupu u vlastitom brodu?
Zašto?«
Gledam za metalnim krugom koji se prevrće i blista na Tausvjetlosti.
Mnogoruki robot na trupu Blipa-A klizi po svojim tračnicama. Smješta se
na pravo mjesto, dočeka uzorak i elegantno ga uhvati.
 A onda, majke mi, robot podigne ruku i mahne mi! Da, jedna mu se
ruka podignula i maše!
Uzvratim mahanjem.
Robot mi opet mahne.
Dobro, ovako bismo mogli cijeli dan. Krenem prema zračnoj komori.
Dečki, sad je na vama red.
***
Bogme su si uzeli vremena. Čekam i dosadno mi je.
Dakle, stvarno. Sjedim u svemirskom brodu u sustavu Tau Ceti,
čekam nastavak razgovora s inteligentnim izvanzemaljcima i dosadno mi
je. Ljudska bića imaju izvanrednu sposobnost da prihvate nenormalne
situacije i ubrzo ih počnu smatrati savršeno uobičajenima.
Razgledam kontrole radara da vidim koje još opcije nudi. Nakon
kopanja po padajućim izbornicima pronađem ono što me zanimalo:
parametri za upozorenje na objekt koji je preblizu. Trenutačno će se
upozorenje oglasiti ako mi se nešto približi na 100 kilometara, što je
prilično razumno. U svemiru je sve udaljeno milijunima kilometara, ili
barem desetinama tisuća kilometara. Svaka stijena koja ti se nađe na
stotinjak kilometara udaljenosti predstavljat će ozbiljan problem.
Promijenim postavku na 0,26 kilometara. Pobojao sam se da će radar
odbaciti tu postavku jer je daljina premala, no to se ne dogodi.
Protegnem leđa i odlebdim iz pilotskog sjedala. Blip-A nalazi se na
udaljenosti od 271 metar. Ako se približi na 260 metara, ili ako pošalju još
jedan dar koji uđe u taj domet, oglasit će se upozorenje za blizinu. Ne
moram sjediti ovdje i zuriti u zaslone, računalo će oglasiti alarm ako Blip-
A učini nešto zanimljivo.
Odlebdim u spavaonicu.
»Hrana«, kažem.
Robotske ruke izvuku kutiju iz spremišta na stropu i zalijepe je na
moj krevet. Morat ću se jednom potruditi i provjeriti što još ima u tom
spremištu, no zasad se samo nogama odbijem od stropa i spustim do
kreveta. Kutija, označena natpisom DAN 10 - OBROK 1 - na dnu ima
čičak-traku kojom se može zalijepiti za pokrivač. Otvorim kutiju i ugledam
burrito.
 Ne znam ni sam što sam očekivao, ali dobro. Danas jedem burrito.
Burrito je na sobnoj temperaturi. Grah, sir, nekakav crveni umak...
sve je to prilično ukusno, samo što je na sobnoj temperaturi. Ili za posadu
nisu predviđeni topli obroci, ili mi računalo još ne vjeruje da se po izlasku
iz kome neću opeći vrelom hranom. Vjerojatno je riječ o ovom
posljednjem.
Odgurnem se gore do laboratorija i gurnem burrito u mufolnu peć.
Ostavim ga unutra na nekoliko minuta pa ga oprezno izvučem mašicama.
Sir je pun mjehurića, a para se širi na sve strane.
Ostavim burrito da se malo ohladi na zraku.
Počnem se smijati. Da sam želio stvarno vruć burrito, mogao sam
uključiti spinski pogon, navući svemirsko odijelo, izići van i gurnuti
burrito u ispuh motora. E to bi se stvarno brzo zagrijalo. Točnije,
pretvorilo bi se u paru zajedno s mojom rukom i svime ostalim što je u
dometu jer...
***
»Dobro došli u Malu Rusiju!« rekao je Dimitrij i teatralno mahnuo
pokazujući palubu donjeg hangara na nosaču aviona. Cijeli je prostor bio
prenamijenjen u gomilu laboratorija punih vrhunske opreme. Desetine
znanstvenika bavilo se svojim poslom, katkad dobacujući primjedbe na
ruskom. Prozvali smo ih Dimitrijevim biljčicama.
Vjerojatno smo se malo previše bavili imenovanjem raznih stvari, ali
to sad nije važno.
Držao sam svoj spremnik s uzorcima kao škrtac svoj novčanik.
»Nisam pretjerano zadovoljan zbog ovoga.«
»Dajte, dosta sad«, rekla mi je Strattica.
»Dosad sam proizveo samo osam grama astrofaga, a sad bih trebao
samo tako pokloniti dva grama? Možda se vama dva grama ne čine kao
neka naročita količina, ali tu je devedeset pet milijardi stanica astrofaga.«
»Sve je to za opće dobro, prijatelju moj!« dobacio mi je Dimitrij.
»Kunem ti se, na kraju će ti biti drago. Hajde, dođi!«
Poveo je Stratticu i mene do glavnog laboratorija. Središtem hangara
dominirala je golema cilindrična vakuumska komora. Komora je bila
otvorena, a tri tehničara nešto su montirali na stolu u njoj.
 Dimitrij im je rekao nešto na ruskom, oni su mu nešto odgovorili.
Onda je on rekao još nešto i pokazao prema meni. Nasmiješili su se i nešto
se radovali na ruskom.
A onda im je Strattica nešto odbrusila, također na ruskom.
»Oprosti«, rekao je Dimitrij. »Samo engleski sada, prijatelji moji!
Zbog Amerikanca!«
»Zdravo, Amerikanac!« rekao mi je jedan od tehničara. »Ja budem
govorim engleski za tebe sad! Imaš gorivo?«
Čvršće sam stisnuo svoj spremnik. »Imam nešto malo goriva...«
Strattica me odmjerila pogledom kakav bih ja inače podario
tvrdoglavim učenicima u svojem razredu. »Dajte im to, dr. Grace.«
»Znate da moj uzgajivač s vremenom podvostručava populaciju
astrofaga, zar ne? Ako mi sada uzmete dva grama, to je kao da ste mi
idućeg mjeseca oduzeli četiri.«
Iščupala mi je spremnik iz ruku i pružila ga Dimitriju.
Podignuo je malu metalnu epruvetu u zrak i zadivljeno je pogledao.
»Ovo je jako lijep dan. Jako sam se veselio. Dr. Grace, pokažem vam sad
moj spinski pogon!«
Mahnuo mi je da pođem za njim i odskakutao po stubama u
vakuumsku komoru. Tehničari su izišli da nam naprave mjesta.
»Sve je spremno«, rekao je jedan od njih. »Provjera je gotova,
možemo početi s testiranjem.«
»Dobro, dobro«, rekao je Dimitrij. »Dr. Grace, gospođo Stratt,
dođite!«
Poveo je Stratticu i mene u vakuumsku komoru. Na jednome zidu
stajala je naslonjena debela, sjajna metalna ploča. U sredini komore nalazio
se okrugli stol na kojem je ležao nekakav uređaj.
»Ovo je spinski pogon«, blistao je Dimitrij.
Nije sličio ni na što. Bio je dugačak jedva dvije stope, kružna oblika
s jednim odrezanim krajem. Iz raznoraznih otvora na sve strane virili su
senzori i žice.
Dimitrij je podignuo gornji dio kućišta i otkrio unutrašnjost. Unutra
se nalazio proziran trokut na rotoru. Dimitrij ga je gurnuo prstom i rotor se
zavrtio. »Vidite? Vrti se. Spinski pogon.«
 »Na kojem principu radi?« upitao sam.
Upro je prst prema trokutu. »Ovo je revolver - prozirni polikarbonat
jako otporan na istezanje. A tu«, pokazao je prema udubljenju između
revolvera i kućišta, »ulazi gorivo. Toplinski emiter unutar ovog dijela
revolvera zrači malim intenzitetom na valnim duljinama od 4,26 i 18,31
mikrona, što su valne duljine koje privlače astrofage. Astrofazi idu na tu
stranu revolvera, ali ne prejako. Potisak astrofaga ovisi o intenzitetu
infracrvene svjetlosti. Slaba svjetlost — slabi potisak. Ali dovoljan da se
astrofazi zalijepe za površinu.«
Zakrenuo je trokut i poravnao mu rub s ravnim dijelom kućišta.
»Rotiraš 120 stupnjeva pa se strana revolvera na koju su zalijepljeni
astrofazi okrene prema stražnjem dijelu broda. Pojačaš intenzitet
infracrvene svjetlosti. Astrofazi su sad jako uzbuđeni i jako guraju prema
infracrvenoj svjetlosti! Njihov potisak - svjetlost na Petrovinoj frekvenciji -
izlazi na rit broda. Tako brod ide prema naprijed. Milijuni malih astrofaga
guraju stražnji dio broda i tako brod ide, ne?«
Sagnuo sam se pogledati. »Razumijem... tako ni jedan dio broda ne
mora biti u području gdje je najjači bljesak svjetlosti.«
»Da, da!« odgovorio je Dimitrij. »Sila astrofaga ograničena je samo
sjajem toplinskog zračenja koje ih privlači. Puno sam matematizirao i
zaključio da je najbolje kad astrofazi potroše svu energiju za četiri
sekunde. Ako idu brže, sila potrga revolver.«
Zarotirao je revolver za još 120 stupnjeva i pokazao zadnju trećinu
kućišta. »Tu se čisti. Brisač skida mrtve astrofage s revolvera.«
Pokazao je prostor za čišćenje, prostor za unos goriva i otvoreni dio.
»Sva tri područja istodobno su aktivna. Dok se tu čiste mrtvi astrofazi s
ove strane, unos goriva stavlja astrofage na ovu stranu, a treća je okrenuta
prema stražnjem dijelu broda i daje potisak. Tako onaj dio trokuta koji je
okrenut prema stražnjem dijelu broda stalno daje potisak.«
Dimitrij je otvorio moju epruvetu s astrofazima i spustio je u
komoricu za gorivo. Astrofazi će sami naći put do odgovarajuće strane
trokuta. Za to je bilo dovoljno dati gorivu da vidi malo IC svjetlosti.
»Dođite, idemo!« rekao je. »Vrijeme je za eksperiment!«
Izišli smo iz vakuumske komore i Dimitrij ju je zatvorio. Povikao je
nešto na ruskom, što su počeli ponavljati svi prisutni Rusi. Svi smo se
uputili na drugi kraj hangara.
 Tamo se nalazio stol na sklapanje, a na njemu laptop čiji je zaslon
bio pun ćiriličnih znakova.
»Gospođa Stratt. Koliko daleko nosač od najbližeg kopna?« upitao je
Dimitrij.
»Oko tristo kilometara«, odgovorila je.
»To je dobro.«
»Čekajte, zašto?« prepao sam se. »Zašto je to dobro?«
Dimitrij je napućio usne. »To je... dobro. Vrijeme je za znanost!«
Pritisnuo je tipku. S druge strane hangara začuo se prigušeni vuuump,
zatim brujanje, a onda je zavladala tišina.
»Eksperiment gotov.« Sagnuo se i pročitao očitanje na zaslonu. »Sila
od šezdeset tisuća njutna!«
Okrenuo se prema drugim Rusima. »60.000 ньютонов!«
Prolomilo se klicanje.
Strattica se okrenula prema meni. »To je mnogo, zar ne?«
Nisam obraćao pozornost na nju, bio sam previše zaokupljen
zurenjem u Dimitrija. »Jeste li vi to rekli šezdeset tisuća njutna?«
Podignuo je šaku u zrak. »Da! Šezdeset tisuća njutna! U trajanju od
sto mikrosekundi!«
»O, moj Bože. Iz te stvarčice?!« Krenuo sam prema komori, morao
sam to vidjeti vlastitim očima.
Dimitrij me zgrabio za ruku. »Ne, tu budi, prijatelj. Svi budemo tu.
Oslobodilo se 1,8 milijardi džula svjetlosne energije. Zato trebamo
vakuumsku komoru i sto tisuća kilograma silicija. Nema zraka za
ionizirati. Svjetlost ide ravno u silicijski blok. Energija se apsorbira
topljenjem metala. Vidiš?«
Okrenuo je laptop prema meni. Kamera je pokazivala unutrašnjost
vakuumske komore i rastopljenu grudu nečega što je nekoć bila debela
metalna ploča.
»Ideš...« rekao sam.
»Da, da«, oduševljeno je nastavio Dimitrij. »To je gospon Einstein i
njegovo E = mc2. Jako moćno. Pustimo sustav hlađenja da radi nekoliko
sati. Morska voda. Bude to dobro.«
 Samo sam zapanjeno odmahnuo glavom. U rasponu od samo 100
mikrosekundi — to je jedna tisućinka sekunde — Dimitrijev spinski pogon
rastopio je tonu metala. Sva je ta energija bila pospremljena u mojim
malim astrofazima, koje je polagano ubirao moj uzgajivač pogonjen
nuklearnim reaktorom na nosaču. Mislim, znao sam da sam sve točno
izračunao, ali bilo je potpuno drukčije vidjeti rezultate mojih izračuna
vlastitim očima.
»Čekajte... koliko ste astrofaga potrošili?«
Dimitrij se nasmiješio. »Mogu samo procijeniti na temelju
proizvedenog potiska, ali mislim da je bilo oko dvadeset mikrograma.«
»Dao sam vam dva cijela grama\ Vratite mi ono što je ostalo!«
»Nemojte biti pohlepni«, prekorila me Strattica. »Dimitrij će ih
trebati za daljnje eksperimente.«
Okrenula se prema njemu. »Odlično. Koliko će biti velik pravi
pogon?«
Dimitrij je pokazao prema snimci iz komore. »Toliko velik. To je
pravi pogon.«
»Ne, mislim na onaj koji ćemo staviti u brod.«
»To«, opet je pokazao. »Hoćete rezerve, sigurnost, pouzdanost, ne?
Zato ne napravimo jedan veliki motor nego tisuću malih. Tisuću devet,
točnije. Dovoljno za potisak i puno rezervnih. Nešto crkne na putu? Nema
problema. Ima potiska iz drugih pa kompenziraju.«
»Aha«, kimnula je Strattica. »Mnoštvo malih spinskih pogona. Sviđa
mi se to. Samo tako nastavite.«
Krenula je prema stubištu.
Ja sam i dalje zurio u Dimitrija. »Da ste upotrijebili dva grama
uzorka odjednom...«
Slegnuo je ramenima. »Bum! Svi bi se pretvorili u paru. I nosač. Od
eksplozije bi nastao mali cunami. E, zato smo tristo kilometara od kopna,
pa je u redu.«
Tresnuo me po leđima. »A ja bi ti bio dužan piće u drugom životu,
ne? Ha-ha-ha-ha!«
»Aha«, kažem samome sebi. »Dakle tako radi spinski pogon.«
I nastavim žvakati svoj burrito.
 Dakle, imam tisuću tih (»Tisuću i devet!« čujem Dimitrijev glas u
glavi). Dobro, s toliko sam ih krenuo na putovanje, neki su vjerojatno
putem pocrkali. Sigurno na konzoli zaduženoj za spinski pogon mogu naći
prozore sa statusima svih malih pogona.
Iz misli me prene upozorenje na bliski objekt.
»Napokon!«
Pustim burrito iz ruke (koji samo ostane lebdjeti na mjestu) i
odgurnem se do kontrolne sobe. Grotlo koje vodi iz spavaonice do
laboratorija nije u istoj liniji kao i grotlo koje vodi iz laboratorija u
kontrolnu sobu, no ako se odbacim dijagonalno mogu proletjeti kroz oba,
pod uvjetom da ne promašim.
I naravno da ovoga puta promašim. Moram se putem odgurnuti od
zida laboratorija. Ipak, sve mi bolje ide.
Provjerim radar i da, umjesto cilindra ovoga puta mi se približava
Blip-A! Cijeli brod prilazi mi sve bliže, polako i oprezno. Vjerojatno ne
žele ostavljati prijeteći dojam. Bilo kako bilo, gotovo je već ovdje.
Čini mi se da su nešto dodali na trup broda. Iz onog dijela u obliku
dijamanta, koji je veći od Spasitelja, viri nekakva zaobljena cijev. Pokraj
nje sjedi robot i izgleda samim sobom vrlo zadovoljan. Dobro, znam,
možda sam ga malo antropomorfizirao, ali što ćete...
Cijev izgleda kao da je od ksenonita. Sivosmeđe mrlje, a po duljini
se protežu nekakve granularne linije. Teško je reći iz ovog kuta, ali čini mi
se da je šuplja.
Mislim da znam što slijedi. Budu li slijedili plan koji su mi pokazali
svojim modelom, prislonit će drugi kraj te cijevi na moju zračnu komoru.
Kako će pričvrstiti tunel? Moja zračna komora ima pristanište -
vjerojatno za brod koji je mene i moje kolege dovezao do Spasitelja — ali
čisto sumnjam da Eridijanci znaju kako funkcionira univerzalna zračna
komora.
Blip-A se i dalje približava, mic po mic. Što ako pogriješe? Što ako
su krivo izračunali? Što ako mi slučajno probuše rupu u oplati? Ja sam
posljednja nada za spas ljudskog roda. Neki mali zeleni krivo zbroji i osudi
cijelu moju vrstu na propast...
Požurim do zračne komore i u rekordnom roku navučem svemirsko
odijelo. Bolje spriječiti nego liječiti.
 Blip-A mi je sada tako blizu da mi teleskop prikazuje samo dio oplate
pune mrlja. Prebacim se na vanjske kamere, trup ih je pun. Mogu ih
pomicati uz pomoć sučelja za svemirsko odijelo. Valjda zato što je uvijek
dobro znati gdje ti se nalazi astronaut kad mu daješ upute.
Tunel je dugačak kojih 20 stopa. Ili sedam metara. Uf, nije lako biti
američki znanstvenik. Stalno razmišljaš u nasumičnim mjernim
jedinicama, ovisno o situaciji.
Robot na njihovu trupu ispruži nevjerojatno dugačke ruke. Nisam
imao pojma da to može. Ruke se pružaju mnogo dalje od kraja njihova
tunela i prilaze mojoj zračnoj komori. Ne, to uopće nije jezivo. Pet sve
dužih izvanzemaljskih robotskih ruku koje posežu za mojim kućnim
vratima. Nema razloga za uzrujavanje, samo se ti lijepo smiri.
Svaka ruka ima tri prsta koji drže... nešto. Zakrivljenu polugu na
čijim su krajevima plosnate ploče. Malo me podsjeća na ručku šalice za
kavu. Tri ruke stignu do Spasitelja i zalijepe se plosnatim pločama za
oplatu. Ubrzo za njima stignu i druge dvije ruke, te se i one zalijepe. Zatim
se svih pet ruku počne povlačiti vukući Spasitelja prema tunelu.
Aha, dobro. Dakle, to su stvarno ručke. Kako su ih uopće pričvrstili
za moj trup? Dobro pitanje! Oplata mojega broda potpuno je glatka i
načinjena je od nemagnetičnog aluminija (kako sam se sad toga uspio
sjetiti?). Dakle, nisu te ručke pričvrstili mehanički, nego su ih baš
zalijepili.
Sve to počinje imati smisla.
Naravno da neće pokušavati otkriti kako funkcionira sustav za
prihvat na mojoj zračnoj komori. Samo će zalijepiti jedan kraj tunela za
moj brod. Zašto i ne bi? To je mnogo jednostavnije.
Moj brod škripi. Riječ je o komadu opreme teškom 100.000
kilograma i siguran sam da nije dizajniran s namjerom da ga se vuče za
zračnu komoru. Hoće li trup izdržati?
Ponovno provjerim zrakopropusnost svojeg odijela.
Kontrolna soba kreće se oko mene. Nije naročito brza - samo
nekoliko centimetara u sekundi. Eh, kad je riječ o malim brzinama
razmišljam u metričkim jedinicama! Što je mnogo bolje od »lakata
prijeđenih u dva tjedna«. Ili tako nešto.
Pustim da mi se zid približi. Nekako mi je instinktivno draže biti što
dalje od zračne komore. Tamo se događaju strašne stvari.
 Štonk.
Eridijanski tunel tresnuo je o oplatu. Čuje se škljocanje i grebanje.
Netremice zurim u snimke s kamera na trupu.
Usta tunela, čvrsto zalijepljena za zračnu komoru, veća su od vrata
moje komore. Dobro, to je valjda to. Naravno, pod pretpostavkom da će
njihovo ljepilo izdržati. Ne znaju ni koliki je tlak zraka u mojem brodu. Od
čega je načinjeno ljepilo? Imam previše pitanja.
Rukavicama svemirskog odijela ne mogu pritiskati tipke ni kontrole,
a sada bih jako volio zumirati nekom od kamera. Zaškiljim prema jednoj
od kamera koja prikazuje tunel. Da, stvarno se čini da se čvrsto drži za
moju oplatu. Oko zračne komore oplata je malo zakrivljena, što nije
jednostavan oblik, no Eridijanci su ga uspjeli kopirati i načiniti svoj tunel u
skladu s time.
Prođe još jedna minuta, a onda robotske ruke puste one ručke,
ostavljajući ih na mojoj oplati.
Iz smjera zračne komore čuje se neki prigušeni zvuk, poput
nekakvog hujanja. To je zrak? Stavljaju tunel pod tlak!
Srce mi divlje udara. Hoće li to moja oplata izdržati? Što ako njihov
zrak razgrađuje aluminij? Što ako je aluminij otrovan za Eridijance i
pomru od prvog udaha? Ovo je užasno loša ideja!
Hujanje prestane.
Progutam knedlu.
Gotovo je. Ništa se nije rastočilo, barem zasad. Odlebdim do zračne
komore i pogledam.
Naravno, zatvorio sam oboja vrata zračne komore da se zaštitim u
slučaju proboja. Otvorim unutarnja vrata i odlebdim u komoru, a zatim
provirim kroz prozorčić vanjskih vrata.
Ne vidim više mrak svemira. Sada je tu mrak tamnog tunela.
Uključim svjetiljku na kacigi i nagnem glavu tako da baca svjetlost kroz
prozorčić.
Kraj tunela previše je blizu. Mislim, nije da mi to smeta, nego hoću
reći da nije udaljen 20 stopa, nego jedva deset. Tunel je načinjen od
sivosmeđega mrljavog ksenonita, no zid na njegovu kraju pokriven je
šesterokutnim uzorcima raznih boja.
 Nisu samo pričvrstili tunel, nego su povezali moju i svoju zračnu
komoru, a u sredini su ostavili taj zid.
Pametno.
Za sobom zatvorim unutarnja vrata zračne komore i spustim tlak.
Zatim zakrenem ručku na vanjskim vratima i otvorim ih. Nema otpora, što
znači da je tunel pod vakuumom, barem s moje strane onog zida.
Mislim da shvaćam o čemu je ovdje riječ. Ovo je proba. I oni su
brinuli iste brige kao i ja. Zato su odlučili pričvrstiti tunel, pustiti mene da
ispunim svoju polovinu tunela svojim zrakom i vidjeti što će se dogoditi.
To će funkcionirati ili neće. Ako uspije, super. Ako ne, pokušat će nešto
drugo. Ili će možda zamoliti mene da probam nešto drugo.
Dobro. Da vidimo.
Pritisnem kontrolu za ponovno dizanje tlaka u komori. Računalo
odbija - vanjska su vrata otvorena. Dobro, lijepo je znati da sigurnosne
kontrole funkcioniraju, ali sad moram nešto smisliti i riješiti to.
Nije teško - našao sam ventil koji pušta zrak iz broda u zračnu
komoru, zaobilazeći računalne kontrole. Pa nećeš valjda pustiti da član
posade pogine zbog nekakve softverske greške, zar ne?
Otvorim ventil i zrak iz Spasitelja navre ravno u tunel. Za tri minute
hujanje zraka usporava i prestaje. Odijelo mi pokazuje očitanje od 400
hektopaskala. Spasitelj je sada pod istim tlakom kao i moj dio tunela.
Zatvorim ventil i čekam. Vanjski mjerač tlaka na mojem odijelu i
dalje pokazuje 400 hektopaskala. Brtvilo ne popušta.
Eridijanci znaju kako zalijepiti ksenonit za aluminij. Naravno da
znaju. Aluminij je element, a vrsta koja je izmislila ksenonit sigurno se
mnogo bolje snalazi po periodičkom sustavu elemenata nego mi.
Trenutak je za skok u nepoznato. Otvorim brtve svemirskog odijela i
izvučem se iz njega. Miris amonijaka uistinu je prodoran, no zrak se može
disati. Naravno, ipak je to zrak iz mojeg broda. Gurnem svemirsko odijelo
prema zračnoj komori. Svjetiljke na kacigi jedini su izvor svjetlosti pa
namjestim odijelo tako da ostanu uperene niz tunel.
Odlebdim do tajanstvenog zida i pružim ruku, no ne dodirujem ga.
Osjećam vrućinu čak i s udaljenosti od nekoliko inča. Eridijancima
očigledno paše toplina.
 Počeo sam se znojiti, u stvari. Zidovi tunela griju moj zrak. Nije
naročito ugodno, ali još nije strašno. Mogu otvoriti unutarnja vrata zračne
komore Spasitelja i pustiti da moja klimatizacija preuzme kontrolu. Neka
se onda dogovore naši sustavi za održavanje života. Njihova će strana
ostati vruća, a ja ću svoju ohladiti.
Unatoč znoju koji mi se slijeva niz lice i vonju amonijaka od kojega
mi suze oči, nastavljam dalje. Previše sam znatiželjan. Što je savršeno
razumljivo, rekao bih.
Na zidu se nalazi najmanje 20 malih šesterokuta. Svi su različitih
boja i tekstura, a neki se čine prozirnima. Trebao bih ih pomno pregledati i
pokušati otkriti od čega su načinjeni. Zaškiljim prema njima i vidim brazde
koje se protežu po rubovima šesterokuta.
A onda začujem zvuk s druge strane:
Kuc, kuc, kuc.
 DESETO POGLAVLJE

Pokucali su pa bi bilo pristojno od mene da im uzvratim. Znam da će zid

biti vruć pa hitro pokucam.
Triput, kao što su i oni učinili.
Nema odgovora. Stoga se opet zagledam u zid pun šesterokuta. Sada
vidim da ih ima četrdeset i svi su drukčiji. Možda su od različitih
materijala? Imam osjećaj da bih nešto trebao učiniti ovdje, ali ne znam što.
Gledaju li me? Ne vidim ništa što bi nalikovalo na kameru.
Podignem prst i pokažem prema svojoj zračnoj komori. Ne znam
vide li me, nemam pojma znaju li uopće što znači ta gesta. Odgurnem se od
zida sa šesterokutima i vratim u zračnu komoru, a zatim otvorim unutarnja
vrata. Zašto i ne bih? Tlak zraka isti je s obje strane i smijem ostaviti
zračnu komoru otvorenom. Ako u tunelu odjednom dođe do gubitka tlaka,
zrak koji izlazi iz broda zatvorit će unutarnja vrata zračne komore i ja ću
ostati živ.
Odem u laboratorij, pokupim nešto opreme i vratim se u tunel.
Za početak zalijepim LED lampice po tunelu i usmjerim ih prema
zidu sa šesterokutima. Dobro, sad napokon vidim što radim. Izvučem svoj
vjerni ručni rendgenski spektrometar i skeniram jedan šesterokut. Sastoji se
od ksenonita. Gotovo istog sastava kao i cilindri koje su mi poslali.
Gotovo istog sastava.
Neki elementi u tragovima su drukčiji. Zanimljivo. Možda je
ksenonit poput čelika — može se smiješati po različitim receptima?
Provjerim drugi šesterokut. Kombinacija elemenata i ovdje je nešto
drukčija.
Pretpostavka je sljedeća: različite vrste ksenonita najbolje su za
različite situacije. Nisu imali pojma kakav je sastav mojeg zraka, pa su
željeli testirati različite kemijske spojeve. Kad iziđem iz tunela, oni će
pregledati šesterokute i provjeriti koji je najbolje prošao.
 To znači da bih trebao otići iz tunela. Da ispustim zrak iz svoje
polovice? Mislim da bi to bilo pristojno. Neće biti teško, moram samo dati
naredbu zračnoj komori da izvlači zrak. Komora će sigurno pomisliti:
»Ideš, miško, u meni danas ima jako puno zraka!«, ali će nastaviti pumpati
sve dok ne stvori vakuum.
S druge strane, možda žele uzeti uzorak zraka s moje strane. Ako je
tako, trebam li ga onda ostaviti u tunelu?
Odlučim ostaviti zrak gdje jest. Vjerojatno znaju uzeti uzorak. Da
sam ja načinio tunel, upravo bih to učinio, a oni se, barem zasad, čine kao
pametna čeljad.
Okrenem se prema zračnoj komori, no nešto mi privuče pogled.
Nešto se pomaknulo!
Naglo se okrenem prema zidu sa šesterokutima. Ništa se nije
promijenilo, ali ja bih se mogao zakleti da sam vidio neko kretanje. Neki
su šesterokuti sjajni poput zrcala, vjerojatno sam samo vidio vlastiti odraz.
Ne, čekaj malo...
Jedan se šesterokut nekako ističe. Zašto?
Nalazi se blizu zida tunela i nije vrlo upadljiv. Odlebdim do njega da
ga pomnije pogledam.
»Ideš!« uzviknem.
Ovaj je proziran! Svi su ostali šesterokuti neprozirni, no ovaj je
poput stakla! Skinem jednu lampicu sa zida i podignem je prema
šesterokutu. Naslonim glavu o vrući zid i provirim kroz njega.
Svjetlost prodire na drugu stranu. Vidim zidove tunela iza njega. Ili
je s druge strane vakuum, ili je njihov zrak potpuno bistar. Kako bilo da
vidim, ništa mi ne priječi pogled.
Odjednom o drugu stranu šesterokuta tresne kamen. I ostane tamo.
Samo je nekoliko inča od mene. Oblikom je nepravilan trokut,
tamnosmeđe boje i grubih, nazubljenih rubova. Nalik je na vrh koplja
kakvog špiljskog čovjeka.
Zar sam upravo naišao na špiljske ljude koji putuju svemirom?
Daj, Rylande, ne budi glup.
 Zašto su tu stavili kamen? Zašto je ljepljiv? Zar mi pokušavaju
zapriječiti pogled? Ako je tome tako, ne ide im baš najbolje. Trokutić je
širok samo nekoliko inča, a šesterokut je širok najmanje osam inča.
Sve postaje još šašavije. Kamen se izvija po zglobovima, pokraj
njega su se pojavila još dva kamenčića koji čine isto to, za njih je
pričvršćen neki duži kamen koji...
To nije kamen. To je šapa! To je šapa s tri čaporka!
Moram bolje vidjeti! Priljubim lice o šesterokut. Peče me, ali ne
odmičem se. Da, boli me i sigurno će mi ostati opeklina. Trebao bih se
vratiti u laboratorij i pronaći neku kameru, ali, mislim stvarno. Nitko u
mojem položaju ne bi bio dovoljno pribran da učini takvo što.
Zastenjem od boli, ali napokon bolje vidim.
Izvanzemaljčeva šapa... uh, ne, reći ćemo da mu je to ruka. To me
manje plaši. Dakle, izvanzemaljčeva šaka ima tri trokutasta prsta, a na
svakome se nalaze zglobovi. To su im valjda zglavci. Ruka se može
stisnuti u oblik kapi ili raširiti tako da izgleda poput nekakve tronoge
zvjezdače.
Koža je čudna. Izgleda poput smeđecrne stijene. Neravna je i
kvrgava, kao da je netko isklesao šaku od granita i nije ju još uglačao.
Možda im je to nekakav prirodni oklop? Poput kornjačina oklopa?
Iza šake je i ruka, jedva je vidim iz ovog kuta koliko god žestoko i
glupo pritiskao lice o Vrući zid boli. Ali da, to je ruka što vodi od šake.
Mislim, sigurno mora biti ruka. Nemaju valjda čarobne lebdeće šake.
Više ne mogu podnijeti bol i odmaknem glavu. Popipam lice. Peče
me, ali ne osjećam plikove pod prstima.
Tap-tap-tap.
Izvanzemaljac prstom lupka po prozirnom šesterokutu pa uzvraćam
lupkajući prstom triput.
Izvanzemaljac opet triput pokuca po šesterokutu. I ja to ponovno
učinim.
Zatim se dogodi nešto jezovito. Šap... ruka se povlači i vraća s
predmetom koji podiže prema prozirnom šesterokutu. Štogod to bilo, jako
je maleno. Približim se zidu i pažljivo pogledam. Vrućina mi grije lice.
Predmet je od ksenonita, naravno. Visok je pola inča i pomno
izrađen. Izgleda kao lutka, ali ima jako veliku glavu i debele ruke i noge...
 »Aha!«
To sam ja. To je majušna replika ruskog svemirskog odijela Orlan-
MKS2. Tako su me dosad gledali.
Pojavi se još jedna šaka. Hej, i ja imam dvije šake, ne bih se trebao
čuditi da ih imaju i oni. Druga šaka drži model Spasitelja. Izgleda da je u
omjeru prema figurici koja prikazuje mene. Zatim šake pomaknu malog
mene u zračnu komoru malog Spasitelja.
Jasno. Hoće mi reći da se vratim u brod.
Podignem palac. Izvanzemaljac pusti mini mene i Spasitelja koji
odlebde, a zatim izvije šaku u nešto što izgleda kao podignuti palac.
Stisnuo je dva prsta i podignuo treći u zrak. Dobro, barem nije podignuo
srednji prst.
Vratim se u Spasitelja i zatvorim vrata zračne komore za sobom.
Jedva dišem od uzbuđenja. Ne mogu vjerovati da se to upravo dogodilo.
To je bio izvanzemaljac. Upravo sam vidio izvanzemaljca. Ne samo
izvanzemaljski svemirski brod nego pravo izvanzemaljska biće. Dobro,
vidio sam mu šapu... ovaj, šaku. Ali nećemo sad cjepidlačiti.
Stalno o izvanzemaljcu razmišljam u muškom rodu, ali možda je
riječ o ženki. Ili o nekom rodu za koji nemam riječ. Možda imaju šesnaest
bioloških spolova, nemam pojma. Ili ni jedan. Nitko nikad ne spominje
najgori dio prvog kontakta s inteligentnim izvanzemaljcima: osobne
zamjenice. Zasad ću nastaviti s »on« jer nekako mi je nepristojno obraćati
se drugom razumnom biću zamjenicom »ono«.
Usto ću ga, dok mi sam ne kaže kako se zove, zvati »Kamenko«.
***
Dobro, što sad? Kamenko mi je rekao da se vratim u svoj brod. Što
sam i učinio.
Osjećam se pomalo glupavo. Trebao bih obavljati gomilu
eksperimenata i izračuna, ne?
Zurim kroz prozorčić zračne komore. Moje su lampice i dalje
prilijepljene za zidove tunela i vidim da je bilo... promjena.
Zida sa šesterokutima više nema. Samo je nestao. Sad vidim sve do
trupa Blipa-A. Za njega je pričvršćen robot koji nešto radi svojim
robotskim ručicama.
 Da, šake mu izgledaju kao Kamenkove, recimo to tako. Ima tri prsta,
veličine su otprilike Kamenkovih šaka. Vjerojatno ih kontrolira Nintendo
Power Glove upravljačem negdje iz broda.
Bože dragi, stvarno sam star.
Robot se jako zanima za moje lampice. I ja bih se na njegovu mjestu
zanimao za njih. To su tuđinski artefakti s tuđinskom tehnologijom. Da, to
su samo svjetla, ali to su za moje eridijanske prijatelje tuđinska svjetla.
Vjerojatno je riječ o najuzbudljivijem znanstvenom otkriću u njihovoj
povijesti. Robotska ruka smjesti lampice u udubinu na trupu Blipa-A i
zatvori poklopac. Kladim se da nitko nikad nije s toliko pozornosti
proučavao lampice kao što će oni proučavati ove.
Drago mi je što su mogli uživati u otkriću, ali sad su mi oduzeli izvor
svjetlosti. Čujem samo pokoji tresak, no tunel je sada u mrklome mraku.
Što je samo po sebi vrlo zanimljivo. Ja nisam izvanzemaljac iz
sustava 40 Eridani, ali da radim s robotom na daljinsko upravljanje,
sigurno bih na njega namjestio kameru i izvor svjetlosti da vidim što
radim. No, njima to ne treba. Ne treba im svjetlost.
Čekaj malo. Možda vide u potpuno drugom dijelu spektra. Ljudska
bića vide samo majušni djelić svih mogućih valnih duljina svjetlosti.
Evoluirali smo tako da vidimo valne duljine koje su najčešće na Zemlji.
Možda su Eridijanci evoluirali da vide druge valne duljine. Tunel je možda
osvijetljen infracrvenom ili ultraljubičastom svjetlošću, pod kojom ja ne
bih vidio ama baš ništa.
Hm. A robot? Zašto robot? Maločas je tu bilo živo biće — moj
prijatelj Kamenko. Zašto su ga sad zamijenili s robotom?
Vakuum.
Vjerojatno su isisali zrak iz tunela. Imaju uzorak moje oplate pa
znaju da je od aluminija i znaju koliko je otprilike debela. Možda nisu
uvjereni da će moj brod podnijeti vanjski tlak. Ili možda njihov zrak loše
reagira na aluminij.
Zato je sad u tunelu vakuum, što znači da u njemu mora raditi robot.
Osjećam se kao Sherlock Holmes. Gledao sam u ništavilo i iz njega
izvukao gomilu zaključaka! Zaključaka koji su čista spekulacija bez i
jednog dokaza koji bi ih podržao, ali ipak su to zaključci!
 Mogao bih otići po drugu svjetiljku, ima ih još u laboratoriju. Mogao
bih je uperiti prema tunelu i vidjeti što radi Robo-Kamenko. Ali ionako ću
uskoro doznati. Usto, ne želim biti na drugom kraju broda ako se dogodi
nešto zanimljivo.
I u tom trenutku se dogodi nešto zanimljivo.
Kuc-kuc-kuc.
Ma ne, to uopće nije jezovito. Totalno je normalno kad ti netko
pokuca na vrata usred svemira, dvanaest svjetlosnih godina od kuće.
Dobro, sad mi treba svjetiljka. Odbijem se od zida, odletim u
laboratorij po svjetiljku i vratim se u kontrolnu sobu. Otvorim zračnu
komoru ne trudeći se navući svemirsko odijelo. Okrenem ručne ventile na
obojim vratima zračne komore, tako da stavim tunel pod tlak. Sve ide kako
sam očekivao, brtva i dalje dobro drži.
Otvorim vanjska vrata i odlebdim u tunel sa svjetiljkom u ruci.
Nema više zida sa šesterokutima. Tamo se sada nalazi zid načinjen
od prozirnog materijala. A iza tog zida nalazi se Kamenko.
Kamenko je pauk. Vraški veliki pauk.
Krenem bježati i u posljednji čas uspijem uključiti mozak.
»Polako... sve je u redu... prijateljski su nastrojeni«, govorim
samome sebi. Okrenem se i pogledam ga.
Kamenko je manji od čovjeka, veličine je psa, labradora. Ima pet
nogu koje se šire iz središta nekakvog oklopa. Taj oklop u obliku
peterokuta promjera je nekih 18 inča, a upola manje je debljine. Nigdje ne
vidim oči ni lice.
Svaka noga po sredini ima zglob, nazvat ću to laktom. Svaka noga
(ili možda ruka?) završava šakom. Dakle, ima pet ruku. Svaka šaka ima
onakve trokutaste prste koje sam prošli put vidio. Čini mi se da su sve ruke
jednake. Ne mogu razaznati »prednji« ni »stražnji« dio. Čini se da je
pentagonalno simetričan.
Nosi odjeću. Noge su gole pa se vidi koža nalik na kamen, ali na
oklopu ima nekakvu tkaninu. Poput majice s pet rupa za ruke. Ne znam od
čega je načinjena, ali izgleda deblje od tipične ljudske odjeće. Mutne je
zelenosmeđe boje i mrljava je.
Na vrhu majice nalazi se velika rupa. Kao što bi na ljudskoj majici
bila rupa za vrat. Ta je rupa nešto manja od oklopa, pa je vjerojatno
navukao majicu tako što ju je povukao prema dolje i provukao ruke kroz
njihove rupe. Isto kao što mi navlačimo svoje majice.
Ali kroz rupu na vrhu ne izbija vrat ni glava. Samo nekakav kameni
peterokut koji malo viri iz ljuskave kože.
S njegove strane tunela zidovi su puni ručki i prečki. On visi sa dvije
prečke držeći se s dvije ruke. Kad imaš pet ruku bestežinsko stanje uopće
ne predstavlja problem. Samo se s jednom ili dvije ruke držiš na mjestu, a s
preostale tri obavljaš svoj posao.
Za mene je tunel ponešto uzak, no za njega je uistinu prostran.
Mahne mi jednom slobodnom rukom. Naučio je ljudski pozdrav i
bogme ga je dobro iskoristio.
Uzvratim mahanjem. On opet mahne. Ja odmahnem glavom. Dosta
je mahanja.
On zakrene »ramena« i zarotira svojim oklopom, »odmahujući
glavom« koliko može. Pitam se kako ćemo prekinuti tu igru oponašanja,
no on se pobrine za to umjesto mene.
Triput pokuca prstom po prozirnom zidu i ispruži prst. Pokušava li
on meni nešto pokazati?
Zagledam se u smjeru njegova prsta i shvatim da su tu neke stvari!
Ostavili su mi dar!
Oprostit ćete mi što to nisam primijetio. Malo me zanijelo to što sam
ugledao izvanzemaljca pa nisam obraćao pozornost na neke stvarčice na
zidu tunela.
»Dobro«, kažem. »Da vidim što si mi to ostavio.«
»♩♫♪♪♫«, kaže Kamenko.
Razjapim usta kao riba na suhom. Ili riba u... vakuumu? Dobro,
nema sad to veze.
Ne čujem nikakve riječi ni moduliranje, samo čujem note. Poput
pjesme kitova. Iako nije baš ni poput pjesme kitova jer mi se činilo da ih
čujem nekoliko odjednom. Akordi kitova, valjda. I odgovarao mi je. Što
znači da i on čuje.
Usto, valja zamijetiti da su zvukovi bili u rasponu mojega sluha.
Neke su note bile niske, druge visoke, ali sve su bile čujne. Što je samo po
sebi zapanjujuće. On je s drugog planeta i iz druge evolucijske linije, ali na
kraju smo završili s kompatibilnim rasponom sluha.
Usto je još i zaključio da valja odgovoriti na moje zvukove.
»Govoriš!« uzviknem. »Kako je to moguće? Pa nemaš usta!«
»♫♫♩«, objasni Kamenko.
Uključim malo mozak i shvatim da ne možeš izgraditi svemirski
brod ako nemaš civilizaciju, a ne možeš imati civilizaciju ako ne možeš
komunicirati. Naravno da imaju jezične sposobnosti. Zanimljivo je da
komuniciraju zvukom, kao i ljudi? Je li to slučajno? Možda nije. Možda je
to najjednostavniji način da se evolucijom stekne ta značajka.
»♪.« Kamenko pokaže prema predmetima koje su mi ostavili.
»Da, dobro, dobro«, kažem. Cijela ta priča s jezikom mi je mnogo
zanimljivija i volio bih nastaviti s time, ali zasad Kamenka zanima što
mislim o njegovim darovima.
Odlebdim do predmeta. Zalijepljeni su za zid mojim selotejpom.
To su dvije kugle. Na svakoj je utisnut prikaz. Na jednoj je Spasitelj,
a na drugoj Blip-A.
Odlijepim Spasitelja od trake. Nije vruća. Ni u tunelu više nije vruće.
Zanimljivo. Vjerojatno su zamijetili da ja više volim malo hladniju okolinu
pa su nešto poduzeli da mi bude ugodnije.
U kugli nešto zvecka. Protresem je i poslušam. Da, čujem zveket.
Pronađem spoj. Zakrenem gornji dio kugle u odnosu prema donjem i
naravno, okrenu se na lijevu stranu.
Pogledam Kamenka tražeći odobrenje. Kamenko nema lica, a samim
time nema ni izraza lica. Samo lebdi i gleda me. Dobro, ne gleda me...
nema očiju. Ma ne, čekaj malo. Kako zna što radim? Sigurno zna što radim
- pa mahao mi je. Negdje ima oči, samo ih ja ne znam razaznati.
Opet se usredotočim na kuglu. Razdvojim polovice i u njoj nađem...
gomilu kuglica.
Uzdahnem. Opet imam više pitanja nego odgovora.
Perlice odlebde iz unutrašnjosti kugle i polagano se rašire preda
mnom. Nisu odvojene, povezane su tankim nitima. Poput kakve
komplicirane ogrlice. Raširim ih što bolje mogu.
 Izgledaju poput - ne znam kako bih to drukčije opisao - poput lisica
načinjenih od perli. Dva kruga od perlica na niti povezana tankim mostom
od niti. Svaki krug na sebi ima osam perlica. Na niti koja povezuje krugove
nema perlica. Sve mi to izgleda vrlo promišljeno, ali nemam pojma što
znači.
Možda će mi biti jasnije otvorim li drugu kuglu, onu s prikazom
Blipa-A. Pustim lisice i skinem kuglu s Blipom-A sa zida. Potresem je i
čujem glasniji zveket. Rastvorim polovice i iz kugle iziđe još jedan niz
perlica.
Za razliku od lisica, ove su perle povezane u jedan prsten sa sedam
perli, umjesto osam. Iz kruga vire tri povezne niti na čijim se krajevima
nalazi po jedna perlica. Nalikuje na ogrlicu s privjescima.
U kugli ima još toga pa je potresem i iz nje odlebdi još jedna ogrlica.
Pogledam je, ista je kao i ona koju sam maločas pregledao. Opet tresem
kuglu, ispada još više ogrlica, sve su iste. Skupim ih i uguram u džep.
»Podsjećaju me na nešto...« Lupim se po čelu. »Na što me to
podsjećaju...?«
Kamenko se lupne šapom po oklopu. Znam da samo oponaša moje
pokrete, ali imam osjećaj kao da mi govori Hajde, sjeti se, budalo jedna!
Što bih rekao svojim učenicima u ovakvom trenutku?
Zašto sam se odjednom sjetio svojih učenika? U glavi mi bljesne
prizor iz učionice, sjećanje. Držim u ruci model molekule i objašnjavam...
»Molekule!« Zgrabim lisice i podignem ih prema Kamenku. »To su
molekule! Pokušavaš mi reći nešto o kemiji!«
»♫♪♫♫♪.«
Ne, čekaj. Čudne su mi te molekule. Nemaju smisla. Zagledam se u
lisice. Ništa ne tvori takve molekule. Osam atoma s jedne strane, osam s
druge, a povezuje ih... što? Ništa? Vezna nit čak i ne izlazi iz perlice, samo
povezuje niti koje tvore one krugove.
»Atomi!« uzviknem. »Perlice su protoni, a krugovi s perlicama su
atomi. A vezne niti su kemijske veze!«
»Dobro, ako je tome tako...« Podignem lisice i ponovno sve izbrojim.
»Onda su to dva atoma, svaki ima osam protona, i još su povezani. Osmi
element je kisik. Dva kisika. O2! I to je bilo u kugli za Spasitelja.«
 Pružim lisice prema Kamenku. »Pametnjaković jedan! Ovo je moja
atmosfera.«
Izvučem drugi niz perlica. »Dakle, tvoja se atmosfera sastoji od...
sedam protona povezanih s tri pojedinačna atoma koji imaju po jedan
proton. To je dušik povezan s tri vodika. Amonijak! Naravno da je riječ o
amonijaku! Vi udišete amonijak!«
Sad mi je jasno otkud onaj vonj na darovima koje su mi ostavljali.
Preostali tragovi njihova zraka.
Osmijeh mi izblijedi. »Uh. Udišete amonijak?«
Izbrojim sve ogrlice amonijaka koje su mi ostavili. Ja sam dobio
samo jednu molekulu O2, ali dali su mi dvadeset devet amonijaka.
Razmislim o tome.
»Aha«, sine mi. »Jasno. Shvaćam što mi želite reći.«
Pogledam svojega izvanzemaljskog kolegu. »Imate dvadeset devet
puta jači atmosferski tlak nego ja.«
Ideš. Dvije mi stvari odmah padaju na pamet: za početak, Eridijanci
žive pod strahovitim tlakom. Nama bi tako bilo tisuću stopa ispod mora na
Zemlji. A drugo, ksenonit je stvarno nevjerojatan. Ne znam koliko je debeo
onaj zid - možda pola inča? Manje? Ali uspijeva zadržati relativan tlak od
28 atmosfera. Usto je još u obliku plosnatog panela bez ikakvih potporanja
(što je najgori mogući način za izradu posude pod tlakom). Cijeli njihov
brod izrađen je od takvih plosnatih panela. Ne mogu ni zamisliti kolika je
vučna čvrstoća te tvari. Nije čudo što nisam uspio potrgati ni ulubiti one
modele koje su mi slali.
Naš okoliš nije ni približno kompatibilan. Ja ću na njegovoj strani
tunela krepati za sekundu, a mislim da se ni on ne bi dobro proveo na
jednoj dvadesetdevetini normalnog atmosferskog tlaka i bez amonijaka.
Dobro, nema veze. Imamo zvukove i pantomimu. To je dobar
početak za komunikaciju.
Zastanem na trenutak da mi se sve to slegne. Nevjerojatno. Imam
prijatelja izvanzemaljca s kojim mogu čavrljati! Jedva suzdržavam veselje!
A onda me odjednom preplavi takav umor da potpuno izgubim
koncentraciju. Nisam spavao već dva dana, stalno se događalo nešto bitno.
Ne mogu bez sna, moram otići odmoriti se.
 Podignem prst, to je pokret koji znači »čekaj malo«. Nadam se da ga
se sjeća od prošlog puta. On zauzvrat podigne jedan od svojih prstiju.
Zaletim se u brod, odbijem se od zida i sjurim se u laboratorij. Na
zidu visi analogni sat jer svaki laboratorij mora imati analogni sat, ako
niste znali. S nešto muke uspijem ga skinuti sa zida i tutnuti ispod ruke. Sa
stola dohvatim i marker.
Idemo natrag, kroz kontrolnu sobu i u Izvanzemaljski tunel.
Kamenko je još tu. Kao da je živnuo kad sam se vratio. Otkud to znam?
Nemam pojma, ali nekako se promeškoljio i čini se budnijim.
Pokažem mu sat i ručno pomaknem kazaljke, tako da vidi da se
kazaljke pomiču. On načini kružni pokret jednom rukom. Shvatio je!
Postavim sat na 12:00. Zatim markerom povučem dugačku crtu od
sredine prema broju dvanaest i kratku crtu od sredine do broja dva. Radije
bih odspavao punih osam sati, ali ne želim ga ostaviti da me tako dugo
čeka. Morat ću se zadovoljiti dvosatnim drijemežom. »Vratit ću se kad na
satu bude ovoliko«, rekao sam kao da će mu to pomoći da me shvati.
»♩♪♫.« Kamenko posegne s dvije ruke prema naprijed i zgrabi...
ništa. A onda povuče to ništa prema sebi.
»Ha?«
Lupne po zidu, pokaže prema satu i ponovi gestu. Možda želi da
primaknem sat zidu?
Gurnem sat bliže, što ga naizgled razveseli. Brže ponovi gestu, a ja
gurnem sat još bliže zidu. Sada ga gotovo dodiruje. Kamenko ponovno
načini gestu, no ovoga je puta nešto sporija.
Nemam pojma što želi pa samo prislonim sat o zid. On podigne ruke
i nešto napravi s prstima. Valjda je to izvanzemaljska verzija handsa. Čini
mi se da je razumio.
Dobro, nadam se da shvaća da ću se vratiti za dva sata. Okrenem se
otići, no istoga trenutka začujem tap-tap-tap.
»Što sad?« uzdahnem.
»♪♪♫♪«, kaže on pokazujući prema satu koji je odlebdio od zida. To
mu se ne sviđa.
»Aha, jasno«, odgovorim. Skinem komad selotejpa sa zida, poderem
ga popola i zalijepim sat za prozirni zid.
 Kamenko mi opet pokazuje jazz hands. Mislim da to znači »da« ili
»ovo mi se sviđa«. Poput kimanja glavom.
Opet se okrenem otići, ali evo ga. Tap-tap-tap!
Okrenem se na peti. »Čovječe, samo se želim malo naspavati!«
On podigne prst upotrijebivši moj vlastiti znakovni jezik protiv
mene. Sad moram čekati! Ha, što je pravedno, pravedno je. Podignem prst
pokazujući mu da razumijem.
On otvori okrugla vrata što vode u njegov brod. Dobre su veličine za
Eridijanca, ali ja bih se vrlo teško provukao kroz njih čak i kad bi to bilo
potrebno. On nestane unutra ostavivši otvorena vrata. Jako bih volio vidjeti
što je iza njih, ali ništa ne vidim. Unutra je mrkli mrak.
Hm. Zanimljivo. U njegovu brodu vlada potpuni mrak. Ta vrata
vjerojatno vode u zračnu komoru. Ali čak bi i zračna komora imala neka
svjetla, zar ne?
Kamenko se kretao bez problema. Ali znam da me vidi — reagirao je
na moje geste. To potvrđuje moju prijašnju teoriju o eridijanskom vidu:
mislim da vide u drugome dijelu spektra. Možda vide skroz u infracrvenom
dijelu, ili skroz u ultraljubičastom. Možda je za Kamenka ta zračna komora
savršeno dobro osvijetljena iako ja ništa ne vidim. A moje su lampe njemu
potpuno beskorisne.
Pitam se imamo li nekih valnih duljina koje su nam zajedničke.
Možda je crvena (boja s najvećom valnom duljinom koju ljudi mogu
vidjeti) »♪♫♩« - najmanja valna duljina koju oni mogu vidjeti. Ili tako
nešto. Valjalo bi to provjeriti. Trebao bih donijeti lampice u raznim bojama
i otkriti što... a, evo ga opet.
Kamenko uleti u tunel i poput pauka se povuče po šipkama do
prozirnog zida. To mu jako dobro ide. Ima mnogo iskustva u bestežinskom
stanju ili Eridijancima jednostavno penjanje mnogo bolje ide. Vjerojatno je
i jedno i drugo točno jer imaju pet ruku s nasuprotnim prstima i usto putuju
između zvijezda.
Jednom rukom podigne neki uređaj prema meni. To je... nemam
pojma što je to.
Izgleda kao cilindar (čovječe, ti stvorovi stvarno vole cilindre),
dugačak jednu stopu i širok nekih šest inča. Vidim da mu se prsti utiskuju
u kućište pa mi se čini da je načinjen od nekoga mekog materijala, poput
gume. Na cilindru se nalazi pet vodoravnih kvadratnih prozorčića. U
svakom od njih je neki oblik. Mislim da bi to mogla biti slova. Ipak, nisu
poput tinte na papiru. Iako se nalaze na plosnatoj površini, sami su simboli
izbočeni osminu inča.
»Ha«, kažem.
Desni se simbol zarotira i zamijeni ga drugi simbol. Nakon nekoliko
sekundi to se dogodi ponovno. Pa opet.
»To je sat!« uzviknem. »Pokazao sam ti sat pa si ti meni pokazao
sat!«
Pokažem prema svojem satu, zalijepljenom za zid, zatim pokažem
prema njegovu. On opet zatreperi s dvije ruke koje trenutačno ne
upotrebljava, a ja uzvratim jednakom gestom.
Neko vrijeme promatram eridijanski sat, koji Kamenko drži pružen
prema meni. Simboli - vjerojatno brojevi - pomiču se u krajnje desnom
prozoru, na nekakvom rotoru poput starih digitalnih satova kakve smo
nekoć upotrebljavali. Nakon nekog vremena, rotor lijevo od krajnje desnog
pomakne se za jednu poziciju. Aha!
Koliko zasad mogu razaznati, desni se rotor pomiče jednom u svake
dvije sekunde. Ili možda malo više od toga. Prođe kroz ciklus od šest
različitih simbola prije nego što se počne ponavljati: »ℓ«, »I«, »V«, »λ«,
»+« i »V«, tim redoslijedom. Kad dođe do »λ«, prvi rotor s lijeva pomakne
se za jedan korak. Nakon otprilike jedne minute, drugi rotor od onog
desnog prođe kroz sve simbole, a kad dođe do »ℓ« pomakne se i treći rotor
s desna.
Čini se da informacije čitaju s lijeva na desno, kao i na engleskom.
Zgodna slučajnost. Iako nije naročito nevjerojatna. Mislim, imaš samo
četiri opcije: s lijeva nadesno, s desna nalijevo, odozgor prema dolje ili
odozdol prema gore. Pa je šansa bila jedan prema četiri da ćemo čitati na
isti način.
Stoga mogu intuitivno čitati ovaj sat, koji funkcionira kao mjerni
kotač. »ℓ« im je očigledno 0. Prema tome mogu zaključiti da je »I« broj
jedan, »V« je dva, »λ« je tri, »+« je četiri i »V« je pet. A što je s brojevima
od šest do devet? Ne postoje. Nakon »V« vraćamo se na »ℓ«. Eridijanci
upotrebljavaju bazu šest.
Brojevne sustave najteže mi je objasniti mojim učenicima, teško im
je shvatiti o čemu je tu riječ. Broj deset nije ni po čemu poseban. Imamo
deset znamenki jer imamo deset prstiju. Jednostavno. Kamenci imaju tri
prsta po ruci, a vjerojatno dok nešto broje upotrebljavaju samo dvije ruke
(vjerojatno ostale tri ruke/noge drže na tlu da se ne prevrnu). Pa imaju šest
prstiju s kojima mogu brojati.
»Sviđaš mi se, Kamenko! Ti si genijalan!«
I stvarno jest! Jednim jednostavnim činom Kamenko mi je pokazao:

• kako funkcioniraju eridijanski brojevi (baza šest)

• kako se pišu eridijanski brojevi (ℓ, I, V, λ, +, V)
• kako Eridijanci čitaju informaciju (s lijeva nadesno)
• koliko dugo traje eridijanska sekunda.

Podignem prst i odjurim u svoj brod po štopericu. Vratim se i

počnem mjeriti Kamenkov sat. Započinjem s mjerenjem kad se treći rotor
pomakne. Desni rotor prebacuje se svake dvije sekunde, otprilike, a nakon
svakih šest koraka, idući se rotor pomakne za jedan broj. Ovo će potrajati,
no želim to što točnije izračunati. Treći rotor pomiče se za jedan korak
nakon otprilike minute i pol. Vjerojatno ću se ovime baviti desetak minuta
i planiram sve vrijeme pomno promatrati.
Kamenku je postalo dosadno. Ili mi se barem tako čini. Počne se
meškoljiti, a onda ostavi sat da lebdi pokraj prozirnog zida. Zatim počne
lunjati po svojoj strani tunela. Mislim da ne radi ništa posebno. Otvori
vrata koja vode u njegov brod, krene unutra, a zatim stane. Kao da se
predomislio. Zatvori vrata. Ne želi otići dok sam ja još ovdje. Uostalom,
mogao bih reći ili učiniti nešto zanimljivo.
»♪♪♩«, kaže.
»Znam, znam«, odvratim i podignem prst.
On podigne prst pa se ponovno počne polagano odbijati od zida do
zida. Kao da nemirno korača u bestežinskom stanju.
Treći rotor napokon prođe puni krug i ja zaustavim štopericu.
Ukupno vrijeme: 511,0 sekundi. Nemam kalkulator, a previše sam uzbuđen
da bih otišao u brod po njega. Izvučem olovku iz džepa i izračunam pišući
po dlanu. Jedna eridijanska sekunda traje 2,366 zemaljskih sekundi.
Zaokružim rezultat na dlanu i zapiljim se u njega. Zatim dodam još
nekoliko uskličnika jer mi se čini da je to vrijedno toga.
 Znam da se ne čini kao nešto posebno, ali ovo je stvarno važno.
Kamenko i ja smo astronauti. Ako ćemo ikako razgovarati, razgovarat
ćemo u znanstvenim pojmovima. A sada smo upravo Kamenko i ja
uspostavili temeljnu vremensku jedinicu. Nakon toga slijede duljina i
masa!
Ne, neće ići. Nakon toga slijedi spavanje. Užasno sam umoran.
Skinem svoj sat sa zida, zaokružim »2« markerom — da bude što jasnije, i
ponovno ga zalijepim na mjesto. Mahnem mu, on mi uzvrati mahanjem, i
ja odem u brod na spavanje.
***
Ovo je smiješno. Kako sam uopće mogao misliti da ću zaspati? Kako
bi itko spavao u ovim okolnostima? I dalje pokušavam shvatiti što se uopće
događa. Tamo vani je izvanzemaljac.
I ubija me što ne mogu doznati što zna o astrofazima. Ali ne možemo
se razgovarati o složenim znanstvenim konceptima putem pantomime.
Moramo uspostaviti zajednički jezik, koliko god rudimentaran bio.
Moram nastaviti kako sam i počeo, moram razvijati komunikaciju na
znanstvenim temeljima. Na glagolima i imenicama fizike. To je jedan niz
koncepata za koji sam siguran da su nam zajednički - fizikalni zakoni
vrijede svuda i za sve. Kad budemo imali dovoljno riječi da počnemo
razgovarati o znanosti, počet ćemo razgovarati o astrofazima.
Za »VVℓλI« eridijanskih sekundi ponovno ću razgovarati s njim.
Kako bi uopće itko mogao zaspati u ovakvoj situaciji? Nema šanse da
samo tako...
 JEDANAESTO POGLAVLJE

Zazuji alarm, postavio sam ga na dva sata i upravo je stigao do nule.

Nekoliko puta trepnem. Lebdim u fetalnom položaju usred kontrolne sobe.
Nisam uspio ni do spavaonice.
Nisam se uopće odmorio. Sve stanice mojega tijela vrište na mene da
se moram naspavati, ali rekao sam Kamenku da ću se vratiti za dva sata i
ne želim da pomisli kako se ljudima ne može vjerovati.
Mislim... nije da nam se baš može vjerovati, no ne želim mu to
otkriti.
Klipšem (može li se klipsati u bestežinskom stanju? Ma, može.) kroz
zračnu komoru. U tunelu me čeka Kamenko. Dosta je posla obavio dok me
nije bilo i u tunelu je sad gomila stvari.
Eridijanski sat i dalje otkucava. Sada je pričvršćen na jednu ljestvicu
na zidu tunela. No, zanimljivija mi je kutija koja je dodana na prozirni zid.
To je kocka veličine jedne stope i viri na moju stranu tunela. Načinjena je
od istog prozirnog ksenonita kao i ostatak zida.
S Kamenkove strane, kutija ima plosnata vratašca s neprozirnim
obrubom od ksenonita. Tu je i rupa u obliku kvadrata iz koje vodi
kvadratna cijev.
Na cijevi pokraj kutije nalaze se nekakve... kontrole? Možda su to
tipke? Iz kontrolne kutije viri žica i proteže se uz cijev koja se uvlači u trup
broda.
S moje strane kutije nalazi se ručka koja podsjeća na ručku na
vratima moje zračne komore. Pričvršćena je za kvadratnu ploču nalik na
onu na Kamenkovoj strani i...
»To je zračna komora!« uzviknem. »Načinio si zračnu komoru u
našem tunelu!«
Genijalno. Totalno genijalno. I Kamenko i ja lako možemo do nje.
On može kontrolirati zrak u toj maloj komori uz pomoć one tajanstvene
cijevi koja vjerojatno vodi do nekakvih pumpi u Blipu-A. A one tipke ili
što već bile, to su kontrole. Sada možemo lako jedan drugome slati razne
stvari.
Podignem ruke u jazz hands, a on uzvrati na isti način.
Hm. Opet plosnati, kvadratni paneli. Pa tko lud izrađuje kvadratne
zračne komore? Posebno zračne komore koje se moraju nositi s
eridijanskim atmosferskim tlakom. Čak je i cijev koja vodi do mini zračne
komore kvadratna oblika. Znam da znaju oblikovati obli ksenonit - cilindri
koje su mi slali bili su obli. Ovaj je tunel zaobljen.
Možda samo previše kompliciram. Ksenonit je toliko čvrst da se ne
mora pažljivo oblikovati kako bi izdržao tlak. A vjerojatno je lakše
proizvesti plosnate ploče.
Ovo je izvrsno. Podignem prst, Kamenko uzvrati istom gestom.
Odletim u laboratorij po metar. On mi je pokazao jedinicu vremena, a ja ću
njemu pokazati jedinicu duljine. Bogu hvala, metar koji imam je u
metričkim jedinicama. Bit će već dovoljno naporno upotrebljavati
eridijanske sekunde na bazi šest. Još mi najmanje treba da u sve to ubacim
imperijalni sustav mjera, koliko god meni bio prirodan.
Vratim se u tunel i podignem metar. Izvučem ga iz kućišta i pustim
da se metalna traka s brojevima natrag uvuče. Nekoliko puta ponovim
proces. On zatreperi rukama kao i prije. Uperim prst u »kvadratnu
komoru« (dobro, kako bih to drukčije nazvao?) i on ponovi jazz hands.
Nadam se da to znači da unutrašnjost nije puna amonijaka pod
tlakom od 29 atmosfera. No dobro, vidjet ćemo...
Zakrenem ručicu i otvorim vratašca, koja se bez otpora pomaknu
prema meni.
Ništa ne grune. Ne osjećam čak ni miris amonijaka. Usto, unutra nije
bilo vakuuma. Da ga je bilo, ne bih mogao otvoriti vratašca. Kamenko je
sve pripremio tako da odgovara mojoj atmosferi. Jako uviđavno od njega.
Gurnem metar u sredinu kutije i ostavim ga da tamo lebdi. Zatim
zatvorim vratašca i zakrenem ručicu.
Kamenko pritisne tipku na kontrolama i začujem prigušeni fuuup i
tiho šištanje. Iz cijevi izbija mutni plin, vjerojatno je riječ o amonijaku.
Metar poskakuje u kutiji, leprša poput lista na vjetru, no šištanje
ubrzo prestaje.
I ja shvatim da sam pogriješio.
 Metar je jedan od onih teških metalnih metara kakvi se
upotrebljavaju na gradilištima i obložen je gumom da ne klizi iz ruku i
rukavica. E sad, Eridijanci vole kad im je vruće. Koliko vruće? Ne znam,
ali siguran sam da je temperatura na njihovoj strani veća od temperature
tališta gume na metru.
Gruda rastopljene gume leluja na metru, za površinu alatke drži je
površinska napetost. Kamenko otvori vratašca i oprezno uhvati moj dar s
greškom za metalni dio. No dobro, to se barem nije rastopilo. Mislim da je
metar načinjen od aluminija. Dobro je znati da eridijanski zrak nije toliko
vruć da može rastopiti i aluminij.
Kamenko povuče metar prema sebi, a gumena se gruda odvoji od
njega i odlebdi na njegovu stranu tunela.
Jednim prstom gurne gumenu grudu koja mu se zalijepi za šapu, no
on je bez problema otrese. Vrućina mu očigledno ne smeta, čini se poput
ljudskog bića koje otresa kap vode s ruke.
U našoj atmosferi guma na toj temperaturi počela bi gorjeti i ispuštati
razne gadne, otrovne plinove. Ali na Kamenkovoj strani zida nema kisika
pa guma ostaje tekuća i samo polagano odlebdi do zida tunela za koji se
zalijepi.
Slegnem ramenima, nadam se da će shvatiti da to znači »oprosti«.
I on kao da slegne ramenima. Samo što on slegne sa svih pet ramena,
što izgleda jako čudno i nisam baš siguran da je shvatio što sam mu htio
reći.
Kamenko izvuče metalnu vrpcu metra iz kućišta, pusti je i ona se
naglo vrati natrag unutra. Iznenadi se iako je sigurno znao što će se
dogoditi jer sam mu pokazao. Ipak, pusti metar iz ruke i on se zavrti pred
njim, a onda ga dohvati i ponovno izvuče vrpcu pa je otpusti. A onda to
učini opet.
I opet.
»Da, znam da je zabavno«, kažem. »Ali pogledaj oznake. To su
centimetri. CEN-TI-ME-TRI.«
On opet izvuče vrpcu i ja uperim prst u nju. »Gledaj!«
No on samo izvlači i pušta vrpcu, ničime ne pokazujući da zamjećuje
ono što je na njoj napisano.
 »Uh!« Podignem prst, odjurim u laboratorij i dohvatim još jedan
metar. Laboratorij je odlično opremljen, a nema te svemirske misije koja bi
bila potpuna da nema rezervnih alatki. Vratim se u tunel.
Kamenko se i dalje igra s metrom i odlično se zabavlja. Izvuče vrpcu
koliko ide, što je oko jednog metra, pa pusti i vrpcu i sam metar, zbog čega
se cijela sprava divlje zavrti pred njim.
»♩♪♫♪!!!« kaže. Prilično sam siguran da je to bio radostan uzvik.
»Gledaj, gledaj«, kažem mu ja. »Kamenko! Kamenko! Hej!«
Napokon se prestane igrati s metrom koji nije, u stvari, ni trebao biti
igračka.
Izvučem vrpcu iz svojeg metra i pokažem oznake. »Gledaj! Ovo!
Vidiš to?«
On također izvuče vrpcu na otprilike istu duljinu. Vidim da su
oznake i dalje prisutne, nije ih uništila vrućina na njegovoj strani. Pa u
čemu je onda problem?
Pokažem crtu koja označava jedan centimetar. »Gle. Jedan
centimetar. Ova crta. Tu je.« Prstom lupkam po crti.
On uhvati metalnu vrpcu s dvije ruke i trećom lupne po njoj u istom
ritmu kao i ja, no nije ni blizu oznake za centimetar.
»Tu!« Jače lupnem po oznaci. »Zar si slijep?!«
Zastanem.
»Čekaj malo. Jesi li stvarno slijep?«
Kamenko i dalje lupka po vrpci.
Pretpostavljao sam da negdje ima oči, a da ih ja samo ne znam
razaznati. A što ako uopće nema oči?
Zračna komora Blipa-A bila je u mraku, no Kamenko nije imao
nikakvih problema. Zato sam zaključio da vidi valne duljine svjetlosti koje
ja ne vidim. E sad, metalna vrpca metra je bijela s crnim oznakama.
Neovisno o vrsti vida, na svakoj valnoj duljini može se razlikovati bijelo
od crnog. Crna boja je samo odsutnost svjetlosti, a u bijeloj su sve valne
duljine jednako zastupljene.
Čekaj, tu nešto nema smisla. On zna što radim. Oponaša moje geste.
Ako ne vidi, kako je pročitao što piše na mojem satu? Kako je pročitao što
piše na njegovu satu?
 Hm... brojevi na njegovu satu izbočeni su otprilike osminu inča. A
sad se sjećam da mu nije bilo lako s mojim satom. Tražio je da ga
zalijepim za prozirni zid i uzrujao se kad je odlebdio od njega. Nije bilo
dovoljno da bude blizu zida. Sat ga je morao dodirivati.
»Zvuk?« začudim se. >»Vidiš< zvukove?«
To ima smisla. Ljudska bića doživljavaju trodimenzionalni svijet oko
sebe uz pomoć elektromagnetskih valova. Nema razloga zbog kojega neka
druga vrsta ne bi u tu svrhu upotrebljavala zvučne valove. Princip je isti, a
pojavljuje se i na Zemlji. Šišmiši i delfini upotrebljavaju eholokaciju i tako
»vide« uz pomoć zvuka. Možda i Eridijanci imaju tu sposobnost, samo
mnogo izraženiju. Za razliku od šišmiša i delfina, Eridijanci imaju pasivni
sonar i upotrebljavaju ambijentalne zvučne valove kako bi razaznali stvari
u svojoj okolini, umjesto da ispuštaju zvukove kojima prate plijen.
To je samo teorija, no prilično odgovara opaženim podatcima.
Zato su brojevi na njegovu satu tako debeli — njegov sonar ne
zamjećuje tanke stvari. Moj sat mu je predstavljao problem. Ne »vidi«
otisnuta slova, ali kazaljke su čvrsti objekti pa ih je mogao razaznati. Ipak,
kazaljke su zatvorene iza plastičnog poklopca...
Pljesnem se po čelu. »Zato sam morao priljubiti sat o zid, tako da se
zvučni valovi mogu odbijati od njega. A metar koji sam ti dao potpuno je
beskoristan jer ne vidiš tintu kojom su otisnuta slova!«
Kamenko se i dalje igra metrom.
Podignem prst. On se potpuno usredotočio na svoju igračku, no
odsutno mi je slobodnom rukom uzvratio gestu.
Odletim natrag u brod, kroz kontrolnu sobu sve do laboratorija.
Dohvatim odvijač i uputim se do spavaonice. Skinem ploču koja pokriva
spremište, načinjena je od običnog aluminija. Debljina joj je možda jedna
šesnaestina inča, a rubovi su zaobljeni tako da se ne porežemo. Čvrsta je,
izdržljiva i lagana, savršena za svemirska putovanja. Odletim natrag do
tunela.
Kamenko je grubim čvorom privezao jedan kraj metalnog metra za
jednu od prečki na zidu sa svoje strane tunela. Objesio se za drugi kraj
metra, onaj s kućištem, jednom rukom, a s preostale četiri se pentra po
prečkama.
»Hej!« kažem i podignem ruku. »Hej!«
 Na trenutak se prestane igrati metrom. »♩♪♩?«
Podignem dva prsta.
Kamenko podigne dva prsta.
»Da, dobro, sad opet oponašamo.« Podignem jedan prst, zatim jedan,
pa opet dva i na kraju tri.
Kamenko ponovi niz, kao što sam se i nadao.
Između sebe i Kamenka postavim aluminijsku ploču i iza nje
podignem dva prsta, pa jedan, zatim tri i na kraju pet.
Kamenko podigne dva prsta, jedan, a zatim sva tri. Treba mu druga
ruka kako bi podignuo još dva prsta, što je ukupno pet.
»Ideš!« zadivim se.
Aluminij debljine jedne šesnaestine inča priječi prolaz svjetlosti. Da,
neke apsurdno visoke frekvencije mogu se probiti kroz njega, ali te bi
frekvencije prošle i kroz mene kao da me nema pa mi ne bi vidio ruke. No
zvuk bez problema prolazi kroz metal.
Evo mi dokaza. Kamenko ne upotrebljava svjetlost kako bi opažao
svoju okolinu. Ne, sigurno upotrebljava zvuk. Za Kamenka je ova metalna
ploča stakleni prozor. Možda mu malo zamuti sliku. Vjerojatno već zna
kako izgleda kontrolna soba Spasitelja. Zašto i ne bi? Oplata je od
aluminija.
Kako me uopće vidio u svemiru? U svemiru nema zraka i stoga nema
zvuka.
Čekaj. Ne. To je glupo pitanje. Kamenko nije špiljski čovjek koji je
slučajno zalutao u svemir nego je svemirski putnik, i to vrlo napredan. Ima
tehnologiju. Vjerojatno ima kamere i radare i takve stvari koje prevode
podatke u nešto što on može shvatiti. Isto kao što ja imam Petrovaskop. Ja
ne vidim infracrveno zračenje, ali Petrovaskop ga vidi pa mi ga prikazuje
na zaslonu u obliku valnih duljina koje mogu vidjeti.
Kontrolna soba Blipa-A sigurno je opremljena fantastičnim
očitanjima u obliku Brailleova pisma. No dobro, vjerojatno je mnogo
naprednije od toga.
»Dakle, stvarno...« Zurim u njega. »Ljudska bića provela su tisuće
godina gledajući u zvijezde i pitajući se što tamo ima. Vi nikad niste vidjeli
zvijezde, a svejedno ste otkrili kako putovati svemirom. Uistinu ste
nevjerojatan narod, vi Eridijanci. Znanstveni geniji.«
 Čvor kojim je zavezan metar se naglo raspetlja, vrpca se uvuče
natrag u kućište brzinom munje i tresne Kamenka po ruci. On na trenutak
otrese bolnu ruku i nastavi se igrati s metrom.
»Da, ti si definitivno znanstvenik.«
***
»Ustanite«, rekao je sudski službenik. »Okružni sud Zapadnoga
washingtonskog okruga počinje s radom. Predsjedava časna sutkinja
Meredith Spencer.«
Svi su u sudnici ustali kad je sutkinja ušla i smjestila se na svoje
mjesto.
»Sjednite«, rekao je sudski službenik i pružio mapu s dokumentima
sutkinji. »Poštovana sutkinjo, današnji slučaj bavit će se tužbom Saveza za
intelektualno vlasništvo protiv Projekta Spasitelj.«
Sutkinja je kimnula. »Tužitelji su spremni za suđenje?«
Stol za kojem su sjedili tužitelji bio je prepun žena i muškaraca u
skupim odijelima. Ustao je najstariji među njima i odgovorio: »Spremni su,
časni sude.«
»Branitelji, jeste li spremni?«
Strattica je sjedila sama za stolom obrane i tipkala po svojem tabletu.
Sutkinja se nakašljala. »Branitelji?«
Strattica je završila s tipkanjem i ustala. »Spremna sam.«
Sutkinja Spencer mahnula je prema Strattičinu stolu. »Odvjetnice,
gdje vam je ostatak ekipe?«
»Tu sam samo ja«, odvratila je. »I nisam odvjetnica, ja sam
optuženik.«
»Gospođo Stratt.« Sutkinja je skinula naočale i bijesno se zapiljila u
Stratticu. »Optuženik u ovom slučaju jest prilično slavni međuvladin
konzorcij znanstvenika.«
»Koji vodim ja«, dodala je Strattica. »Ulažem zahtjev za odbacivanje
tužbe.«
»Ne možete još ulagati nikakve zahtjeve, gospođo Stratt«, odvratila
je sutkinja Spencer. »Samo mi recite jeste li spremni za nastavak
postupka.«
 »Jesam.«
»U redu. Tužitelji, možete započeti s uvodnom riječi.«
Muškarac je ustao. »Poštovani sude, dame i gospodo, moje je ime
Theodore Canton i u ovom slučaju zastupam Savez za intelektualno
vlasništvo.
Tijekom ovoga suđenja dokazat ćemo da je Projekt Spasitelj znatno
prekoračio svoje ovlasti po pitanju nabave i licenciranja digitalnih
podataka. U svojem vlasništvu imaju divovski sklop tvrdih diskova na koji
su kopirali doslovno sav postojeći softver koji je ikada bio zaštićen
autorskim pravima, kao i svaku knjigu i literarno djelo koje je ikad bilo
dostupno u digitalnom formatu. Sve je to učinjeno bez plaćanja autorskih
prava vlasnicima rečenih prava ili vlasnicima intelektualnog vlasništva.
Nadalje, mnogi od njihovih tehnoloških dizajna temelje se na ukradenim
patentima koje drže...«
»Časni sude«, upala je Strattica. »Smijem li sada uložiti zahtjev ili
prigovor?«
»Službeno možete«, odgovorila je sutkinja, »ali to je neuobič...«
»Ulažem zahtjev za odbacivanje tužbe.«
»Časni sude!« zgrozio se Canton.
»Na temelju čega, gospođo Stratt?« upitala je sutkinja.
»Na temelju toga da nemam vremena za ta sranja«, odvratila je
Strattica. »Gradimo svemirski brod koji će doslovno spasiti našu vrstu. I
imamo za to vrlo malo vremena. Na njemu će se nalaziti tri astronauta -
samo tri - koji će provoditi eksperimente koje trenutačno ne možemo ni
zamisliti. Moraju biti spremni za bilo koji smjer proučavanja koji se
pokaže nužnim. Zato im dajemo sve. Skupno znanje cijelog čovječanstva i
sav postojeći softver. Ima tu i gluposti. Vjerojatno im neće trebati igrica
Minesweeper za Windows 3.1 i vjerojatno im neće trebati rječnik sanskrta,
ali imat će i to.«
Canton je odmahnuo glavom. »Časni sude, moji klijenti ne dovode u
pitanje važnost Projekta Spasitelj. Naša se tužba odnosi na nelegalnu
uporabu materijala zaštićenih autorskim pravima i patentima.«
Strattica je odmahnula glavom. »Za izradu svih licencnih ugovora sa
svim vlasnicima prava trebala bi nam apsurdna količina vremena. Zato
smo odlučili da nećemo ni pokušati.«
 »Gospođo Stratt, uvjeravam vas, morat ćete postupiti prema
zakonu«, rekla je sutkinja.
»Samo kad to poželim.« Strattica je podignula list papira. »U skladu
s ovim međunarodnim ugovorom, ja sam osobno imuna na bilo kakav
pokušaj tužbe za bilo kakav zločin bilo gdje na Zemlji. Senat Sjedinjenih
Američkih Država ratificirao je ovaj ugovor prije dva mjeseca.«
Podignula je drugi list papira. »Kako bih spriječila ovakve situacije,
dobila sam i preventivni oprost od Predsjednika SAD-a za sve zločine za
koje bih mogla biti optužena unutar jurisdikcije SAD-a.«
Sudski službenik uzeo je papire i odnio ih sutkinji.
»Ovo je...« rekla je sutkinja. »Ovdje piše upravo ono što ste sada
rekli.«
»Došla sam samo iz pristojnosti«, nastavila je Strattica. »Uopće
nisam morala doći. No budući da su se u jednoj tužbi okupili industrija
softvera, patentaši i svi ostali koji imaju bilo kakve veze s autorskim
pravima, zaključila sam da će biti brže presjeći to u korijenu.«
Dohvatila je svoju torbu i ugurala tablet u nju. »Idem.«
»Čekajte malo, gospođo Stratt«, rekla je sutkinja Spencer. »Ovo je i
dalje sudnica i vi ćete ovdje ostati do završetka postupka!«
»Ne, neću«, odvratila je Strattica.
Prišao joj je sudski službenik. »Gospođo, morat ću vas uhapsiti u
slučaju da odbijete poslušati sudski nalog.«
»Aha, a u tome će vam pomoći koja točno vojska?« upitala je
Strattica.
U sudnicu su ušla četiri naoružana vojnika i okružila je. »Jer ja na
svojoj strani imam američku vojsku«, nastavila je. »A oni su prilično dobri
u svojem poslu.«
Pregledavam raspoloživi softver žvačući tortille s maslacem od
kikirikija. Znam da ne zvuči jako ukusno, ali stvarno su dobre.
Otkrio sam da se mogu nogama uhvatiti za noge stolca tako da ne
odlebdim dok tipkam po laptopu. Ispalo je da ih imam gomilu, dosad sam
ih u spremištu pronašao šest. I svi su povezani s brodskom Wi-Fi mrežom.
Zgodno.
 Ako se dobro sjećam, uistinu bih negdje na brodu trebao imati sav
postojeći softver na svijetu. Problem je u tome da moram pronaći onaj koji
mi treba. Srećom, jedna od knjiga u digitalnoj knjižnici popis je svih
softverskih aplikacija pa mi je to pomoglo.
Napokon sam pronašao nešto što će funkcionirati: »Analizator valnih
oblika Laboratorija Tympanum«. U digitalnoj knjižnici imam gomilu
softvera za analizu valnih oblika, samo što ovaj ima najbolje ocjene prema
časopisu o računalima koji je 2017. godine ocijenio sve postojeće
analizatore valnih oblika.
Instaliram softver na jedan od laptopa. Prilično je jednostavan za
uporabu i ima gomilu karakteristika, od koje mi je najzanimljivija
Fourierova transformacija. To je najosnovnije oruđe za analizu zvučnih
valova, a usto je i najvažnije. Matematika kojom se provodi prilično je
složena, no krajnji je rezultat ovo: kad pustiš zvučni val kroz Fourierov
transformator, dobit ćeš popis pojedinačnih nota koje se čuju u istom
trenutku. Dakle, ako odsviram akord C-dur uz ovu aplikaciju, aplikacija će
mi reći da se čuju tonovi C, E i G. Izuzetno je korisna.
Nema više pantomime, vrijeme je da naučim eridijanski jezik. Da, i
to sam upravo sad izmislio i ne, ne kajem se zbog toga. Trenutačno radim
mnogo toga prvi put u ljudskoj povijesti i mnogo toga treba nekako
nazvati. Dobro je što zasad još ništa nisam nazvao po sebi.
Na drugom laptopu pokrenem Microsoft Excel i zalijepim laptope
jedan za drugi. Da, mogao bih na istom laptopu pokrenuti obje aplikacije,
ali ne da mi se prebacivati prozore.
Odletim kroz brod natrag do tunela. Kamenka nema.
Hm.
Znam da Kamenko ne može provesti cijeli dan čekajući me, ali zašto
nemaju stalno nekoga u tunelu? Da su članovi moje posade još živi, znam
da bismo stalno imali nekoga na straži. Znam da se Iljuhina ne bi dala iz
tunela i da bi otišla samo kad bi morala na spavanje.
A što ako stvarno u tunel šalju različite Eridijance? Otkud bih mogao
znati da je Kamenko uvijek ista osoba? Ne znam ih međusobno razlikovati.
Možda sam dosad već razgovarao sa šest različitih osoba. Ta me pomisao
uznemiri.
Ma ne... nije tako. Prilično sam siguran da je Kamenko uvijek samo
Kamenko. Nabori na njegovu oklopu i kamene izbočine na rukama prilično
su jedinstvene. Zapamtio sam već da na jednom prstu ima nepravilnu
izbočinu... da. To je isti tip.
Ako nekoliko sati zuriš u jedan kamen i onda ga netko zamijeni vrlo
sličnim kamenom, prepoznat ćeš da nije riječ o istome kamenu.
Dobro, pa gdje je ostatak posade? Ja sam sam jer moja posada nije
preživjela putovanje. Ali Eridijanci imaju bolju tehnologiju. Veći brod,
neuništivi materijal za oplatu. Sigurno unutra imaju posadu.
Aha! Kladim se da je Kamenko kapetan broda! Riskira vlastiti život
razgovarajući sa strašnim izvanzemaljcem dok svi ostali ostaju na brodu.
To bi učinio kapetan Kirk. Zašto to ne bi učinio kapetan Kamenko?
Kako bilo da bilo, čeka me gomila zanimljivog posla i prilično sam
nestrpljiv.
»Ej! Kamenko!« povičem. »Dođi ovamo!«
Naćulim uši nadajući se bilo kakvom znaku života. »Daj, čovječe!
Znam da ti se cijeli osjetilni raspon temelji na zvuku, kladim se da čuješ
kad komarac prdne! Znaš da te dozivam! Daj, pomakni više tu... što ti već
služi kao guzica! Moramo razgovarati!«
Čekam i čekam, ali Kamenka nema.
Pretpostavljam da me stavio vrlo visoko na popisu prioriteta pa je to
čime se sad bavi, štogod to bilo, sigurno jako važno. Mislim, mora se
pobrinuti za svoj brod, vjerojatno mora jesti i spavati. Dobro, siguran sam
da mora jesti, svi biološki organizmi moraju nekako unijeti energiju. Ne
znam spavaju li Eridijanci.
Kad malo bolje razmislim... spavanje uopće nije loša ideja. Odspavao
sam dva od posljednjih četrdeset osam sati, a to nikako nije dovoljno.
Kamenkov sat još je ovdje, zaglavljen između jedne šipke na zidu tunela i
prozirnog zida koji nam služi kao graničnik, otkucava svoje. Zanimljivo,
njegov sat ima samo pet znamenki. Ako sam dobro shvatio, pokazat će
ℓℓℓℓℓ svakih pet sati, otprilike. Možda je to duljina eridijanskog dana?
Ostavi se sad toga, moraš ići spavati. Otvorim Excel tablicu na
laptopu da preračunam Kamenkovo vrijeme u svoje i obrnuto. Želim
odspavati osam sati pa unesem trenutačno vrijeme na Kamenkovu satu, na
kojemu piše IℓIVλ, a tablica mi pokaže što treba pisati za osam sati od
sada. Odgovor: Iλ+VVλ.
 Požurim u laboratorij po štapiće i selotejp. Kamenko ne vidi tintu i
moram improvizirati.
Zalijepim štapiće za prozirni zid tako da Kamenko zna kad ću se
vratiti: Iλ+VVλ. Srećom, simboli se sastoje od više-manje ravnih linija pa
bi moja improvizacija trebala dovoljno dobro poslužiti.
Zanimljivo, vrijeme mojeg povratka ima šest znamenki, jednu više
od onoga što pokazuje Kamenkov sat. Ipak, siguran sam da će shvatiti. Da
je meni Kamenko rekao »Vratit ću se u trideset sedam sati«, shvatio bih što
mi želi reći.
Još jedna stvar prije odlaska u krevet - uzmem mini kameru iz
vakuumske komore u laboratoriju. To je mala bežična kamera koja šalje
svoj prikaz na LCD monitor. Kameru zalijepim u tunel i okrenem je prema
prozirnom zidu, a monitor odnesem sa sobom u krevet.
E tako. Sad imam monitor za bebe u tunelu. Nemam audio signala jer
ova kamera služi samo za promatranje eksperimenata, a ne za razgovor s
ljudima. No, bolje išta nego ništa.
Zaguram plahte i pokrivače pod madrac ovalnog kreveta i uvučem se
u čahuru koju sam tako načinio, tako da ne odlebdim u snu.
Moji veliki planovi za komunikaciju s Kamenkom morat će
pričekati. Malo me to frustrira, ali ne stignem se dugo nervirati jer me
spopadne san.
 DVANAESTO POGLAVLJE

Tap-tap-tap.
Nekakav zvuk probija se kroz maglu. Jako je daleko.
Tap-tap-tap.
Budim se iz sna bez snova. »Ha?«
Tap-tap-tap.
»Doručak«, promrmljam.
Mehaničke ruke posegnu u spremište i izvuku spakirani obrok. Ovdje
je svako jutro poput Božića, moram priznati. Skinem poklopac i para sukne
na sve strane. U kutiji je burrito.
»Odlično«, kažem. »Kava?«
»Pripremam...«
Zagrizem burrito, jako je dobar. Sva je hrana izvrsna. Valjda su
zaključili da će nas, ako već moramo umrijeti, prije toga barem dobro
nahraniti.
»Kava«, kaže računalo i mehanička mi ruka pruža vrećicu sa
slamkom koja se automatski začepi, kao sokići za djecu. To je nužno za
bestežinsko stanje.
Pustim burrito i otpijem gutljaj kave. Naravno da je i kava
fantastična, ima čak i šećera i mlijeka taman kako volim, a to je vrlo
osobna stvar koja se razlikuje od osobe do osobe.
Tap-tap-tap.
Ma, što je to?
Pogledam LCD monitor koji sam zalijepio pokraj kreveta. Kamenko
je u tunelu, lupka po prozirnom zidu.
»Računalo! Koliko sam dugo spavao?«
»Pacijent je bio u nesvijesti deset sati i sedamnaest minuta.«
 »Sto mu gromova!«
Iskobeljam se iz posteljine i odletim kroz brod do kontrolne sobe sa
sobom noseći burrito i kavu. Umirem od gladi.
Uletim u tunel. »Oprosti! Oprosti!«
Čim sam stigao, Kamenko glasnije pokuca o zid. Pokaže znamenke
koje sam načinio od štapića, a zatim pokaže svoj sat. Stisne jednu ruku u
šaku.
»Oprosti!« Sklopim ruke, kao da se molim. Ne znam što bih drugo.
Nema međuplanetarnog simbola kojim se pokazuje žaljenje. Ne znam
razumije li me, no otpusti šaku.
Možda je to bio blagi prijekor. Mislim, mogao je sve ruke stisnuti u
šake, ima ih pet, no stisnuo je samo jednu.
Ostavio sam ga da me čeka više od dva sata i jasno mi je da je
uzrujan. Nadam se da ću mu to nadoknaditi svojim sljedećim trikom.
Podignem prst i on uzvrati gestom.
Dohvatim laptope koje sam zalijepio zajedno i pokrenem na jednome
softver za analizu zvučnih valova, a na drugome Excel. Pritisnem ih o zid
tunela i pričvrstim selotejpom da mi ne odlebde.
S prozirnog zida skinem znamenke koje sam načinio od štapića.
Dobro će mi poslužiti. Podignem »I« i uperim prst u njega. »Jedan«,
kažem. »Jedan.«
Pokažem svoja usta pa opet eridijanski broj. »Jedan.« Zatim uperim
prst u Kamenka.
On pokaže prema »I« i kaže »♪.«.
Zaustavim analizator zvučnih valova i vratim ga nekoliko sekundi.
»Da vidimo...« Kamenkova riječ za »jedan« sastoji se od dvije note koje
izgovara istodobno. Čuje se mnoštvo harmonika i rezonancija, no u
frekvencijama se ističu samo dvije note.
Otipkam »jedan« u tablicu na drugom računalu i zabilježim
relevantne frekvencije.
»Dobro...« Vratim se do prozirnog zida i podignem simbol »V«.
»Dva«, kažem.
»♪«, odgovori on. Još jedna kratka riječ. Najstarije riječi u bilo kojem
jeziku najčešće su i najkraće.
 Ovoga je puta riječ o akordu sastavljenom od četiri note. Upišem
»dva« i zabilježim frekvencije te riječi.
On se uzbudi. Mislim da je shvatio što mi je na umu i obradovao se.
Podignem »λ«, a on uperi prst i kaže »♫♪.« prije nego što stignem
išta reći.
Odlično. Prva riječ od dva sloga. Za te akorde moram se nekoliko
puta vraćati kroz zvučne valove da bih ih točno zapisao. Prvi slog sastoji se
od dvije note, ali drugi ih ima pet! Kamenko je u stanju izgovoriti najmanje
pet različitih nota istodobno. Čini se da ima više parova glasnica. Dobro,
ima pet ruku i pet šaka, pa zašto onda ne bi imao pet parova glasnica?
Nigdje ne vidim usta i note kao da izlaze negdje iz njega. Kad sam
prvi put čuo njegov glas, pomislio sam da zvuči poput pjesme kitova.
Možda je to bilo točnije nego što sam mislio. Kitovi zvuče kako zvuče zato
što samo pomiču zrak preko glasnica, a da ga ne ispuste. Možda to i
Kamenko čini.
Tap-tap-tap-tap!
»Što je?« pogledam ga.
On pokaže simbol »λ« koji mi je još u ruci, a onda uperi prst u mene.
Opet pokaže »λ« pa mene, gotovo mahnito.
»A, oprosti«, kažem. Podignem znamenku i kažem »Tri.«
On zatreperi rukama, a ja mu uzvratim istom gestom.
Aha, kad smo već kod toga...
Na trenutak stojim mirno kako bih mu pokazao da sam načinio
stanku u razgovoru. Zatim načinim gestu jazz hands i kažem »Da.«
Ponovim gestu. »Da.«
On je ponovi i kaže »♫♩.«.
Zabilježim frekvencije na laptopu.
»Dobro, sad imamo u rječniku i >da<«, kažem.
Tap-tap-tap.
Pogledam ga, a on znajući da mi je privukao pozornost ponovi gestu
jazz hands i izgovori »♫♩.«. To je isti akord kao i prije.
»Da«, kažem. »To smo već ustvrdili.«
 Kamenko podigne prst, a zatim stisne dvije šake i lagano lupne
jednom o drugu. »♪♪.«
... Ha?
»Aha«, kažem. Ja sam učitelj. Što bih pokazao nekome tko je upravo
naučio riječ »da«?
»To je >ne<.«
Nadam se.
Stisnem šake i lupnem jednom o drugu. »Ne.«
»♫♩«, kaže on. Provjerim laptop. Upravo je rekao da.
Čekaj, znači li to da to nije ne? Je li to još jednom da? Sav sam se
zbunio.
»Ne?« upitam.
»Ne«, kaže on na eridijanskom.
»Dakle, >da<?«
»Ne, da.«
»Da?«
»Ne, ne.«
»Da, da?«
»Ne!« Zamahne stisnutom šakom prema meni, očigledno je da je
frustriran.
Moramo prestati glumiti Abbotta i Costella.4 Podignem prst.
On rastvori šaku i ponovi gestu.
Upišem frekvencije za ono što mislim da je »ne« u tablicu. Ako sam
pogriješio, pogriješio sam, to ćemo poslije riješiti.
Podignem simbol »+«. »Četiri.«
On podigne tri prsta jedne ruke i jedan prst druge. »♩♩.«
Zabilježim frekvencije.
***
Idućih nekoliko sati proveli smo radeći na zajedničkom rječniku, koji
se sada sastoji od nekoliko tisuća riječi. Jezik je jedna vrsta
eksponencijalnog sustava. Što više riječi znaš, to je lakše opisati nove.
 Komunikaciju otežava spor, nespretan sustav kojim se služim kako
bih slušao Kamenka. Stalno na jednom laptopu moram provjeravati
frekvencije koje ispušta, a na drugom ih tražiti u tablici. Nije baš neki
sustav i dosta mi ga je.
Kažem mu da ću se vratiti za jedan sat i odem napisati softver.
Nisam stručnjak za računala, no poznajem osnove programiranja tako da
mogu napisati program koji će povezati rezultate softvera za audioanalizu s
riječima u mojoj tablici. To jedva da je uopće program, više je riječ o
skripti. Nije efikasan, ali računala su brza pa to nije problem.
Srećom, Kamenko govori u glazbenim akordima. Vrlo je teško
naučiti računalo da pretvori ljudski govor u tekst, mnogo ga je lakše
natjerati da prepozna glazbene note i pronađe ih u tablici.
Sada mi se na zaslonu laptopa pokazuje engleski prijevod
Kamenkova govora u stvarnom vremenu. Kad se pojavi nova riječ, unesem
je u bazu podataka i računalo je zapamti.
No Kamenku ne treba nikakav sustav kako bi zapamtio što govorim
ili činim. Nema računala, nema nikakvu pisaljku, nema mikrofona, samo
obraća pozornost. I, koliko mi se zasad čini, pamti sve što sam mu rekao.
Svaku riječ. Čak i ako sam je spomenuo samo jednom prije nekoliko sati.
Da su barem moji učenici tako pozorni!
Nekako mi se čini da Eridijanci imaju mnogo bolje pamćenje od
ljudi.
Ugrubo rečeno, ljudski mozak sastoji se od gomile softverskih
hackova spojenih u jedinicu koja nekim čudom uspijeva funkcionirati.
Svaka »značajka« pojavila se kao nasumična mutacija koja je riješila
određeni problem i povećala nam šansu za preživljavanje.
Ukratko, ljudski je mozak totalni kaos. Cijela je evolucija prilično
kaotična. Zato moram pretpostaviti da su i Eridijanci kaos nasumičnih
mutacija. No, štogod im je stvorilo mozak takvim kakav jest, dalo im je
ono što bismo mi ljudi nazvali »fotografskim pamćenjem«.
Vjerojatno je mnogo složenije od toga. Veliki dijelovi ljudskog
mozga posvećeni su vidu koji ima čak i vlastiti memorijski spremnik.
Možda Eridijancima mnogo bolje ide pamćenje zvuka. To im je, uostalom,
osnovni osjet.
 Znam da je prerano, no ne mogu više čekati. Odem u laboratorij po
epruvetu punu astrofaga i odnesem je u tunel. Podignem je. »Astrofazi«,
kažem.
Cijeli se Kamenkov položaj tijela promijeni. Sav se uvuče u sebe i
čvršće stisne prečke za koje se drži da ne odleti. »♫♪♫«, kaže tiše nego
inače.
Provjerim računalo. To je riječ koju sada prvi put čujem i sigurno se
odnosi na astrofage. Zabilježim je u bazi podataka.
Pokažem prema epruveti. »Astrofazi na mojoj zvijezdi. Loše.«
»♫♩♪♫ ♫♪♫♩ ♫♪♫«, odgovori Kamenko.
Računalo prevodi: Astrofag na moj zvijezda. Lose loše loše.
Odlično! Potvrdio sam teoriju. On je ovdje iz istog razloga kao i ja.
Želim mu postaviti tolika pitanja za koja još nemamo riječi i to me počinje
izluđivati!
»♫♫ ♫♩♪♪♫ ♫♪♫«, kaže Kamenko.
Na mojem računalu iskoči tekst: Ti dolaziš od kamo, pitanje?
Kamenko je pohvatao osnovni redoslijed riječi na engleskom. Mislim
da je vrlo brzo shvatio da ja ne mogu automatski pamtiti stvari pa se
prilagodio mojem sustavu, umjesto da me nauči svojem. Iskreno, ja mu se
vjerojatno činim prilično glupavim. Ipak, katkad mu se provuče njegova
gramatika. Svako pitanje uvijek završava riječju »Pitanje«.
»Ne razumijem«, odgovorim.
»Tvoja zvijezda je koje ime, pitanje?«
»Aha!« kažem, zanima ga ime moje zvijezde. »Sunce. Moja zvijezda
zove se >Sunce<.«
»Razumije. Eridijansko ime za ti zvijezda je ♫♪♫♪♩♩.«
Zabilježim novu riječ. To je Kamenkova riječ za »Sunce«. Za razliku
od dva čovjeka koji pokušavaju komunicirati, Kamenko i ja ne možemo
čak ni izgovoriti imenice.
»Moj naziv za tvoju zvijezdu je >Eridani<«, kažem. Službeni je
naziv »40 Eridani« ali ne želim sad komplicirati.
»Eridijanski naziv za moju zvijezdu je ♫♩♪♪♪.«
Dodam riječ u rječnik. »Razumijem.«
 »Dobro.«
Za tu riječ ne treba mi računalo. Počeo sam prepoznavati neke češće
riječi, poput »ti«, »ja«, »dobro«, »loše« i tako dalje. Nikad nisam imao
smisla za umjetnost, a bogme nemam ni sluha. No, nakon što sto puta čuješ
neki akord, zapamtit ćeš ga.
Pogledam na sat - da, sad imam sat. Štoperica koju sam našao ima na
sebi i funkciju sata. Trebalo mi je dosta da to shvatim, no imao sam drugih
stvari na pameti.
Cijeli dan radimo i iscrpljen sam. Znaju li Eridijanci što je spavanje?
Vrijeme je da to otkrijemo.
»Ljudska tijela moraju spavati. Ovo je spavanje.« Stisnem se u loptu
i zatvorim oči pokušavajući mu pokazati kako izgleda spavanje. Ispustim
nekakav zvuk koji bi trebao biti hrkanje, što mi baš ne ide najbolje jer sam
grozno loš glumac.
Uspravim se i pokažem na njegov sat. »Ljudi spavaju dvadeset devet
tisuća sekundi.«
Osim što imaju savršeno pamćenje, Eridijancima matematika ide kao
od šale. Barem je to slučaj s Kamenkom. Dok smo se bavili mjernim
jedinicama, shvatio sam da može konvertirati svoje jedinice u moje za tren
oka. I vrlo je lako shvatio bazu 10.
»Mnogo sekundi...« kaže on. »Zašto miran toliko sekundi, pitanje...
Razumijem!«
Kamenko opusti sve udove pa ih privuče sebi i stisne se tako da
nalikuje na mrtvu bubu. Ostane tako neko vrijeme. »Isto tako Eridijanci!
♪♫♫♪!«
Bogu hvala. Ne mogu ni zamisliti kako bi bilo objasniti »spavanje«
nekome tko nikad nije čuo za to. Pazi sad, onesvijestit ću se i neko ću
vrijeme halucinirati. Usto, jednu trećinu dana provodim u tom stanju. A
ako predugo ostanem budan, poludjet ću i s vremenom umrijeti. Ali nema
razloga za brigu, sve je u redu.
Dodam njegovu riječ za »spavanje« u svoj rječnik.
»Sada idem spavati. Vratit ću se za dvadeset devet tisuća sekundi.«
»Ja promatram«, kaže on.
»Ti promatraš?«
 »Ja promatram.«
»Uh...«
Želi me gledati dok spavam? U bilo kojem drugom kontekstu to bi
bilo prilično jezivo, no pretpostavljam da je u redu kad proučavaš novi
oblik života.
»Bit ću nepokretan dvadeset devet tisuća sekundi«, upozorim ga. »To
je mnogo sekundi. Neću ništa raditi.«
»Ja promatram. Čekaj.«
On ode u svoj brod. Hoće li napokon uzeti nešto čime će bilježiti?
Nakon nekoliko minuta Kamenko se vrati noseći u jednoj ruci nekakav
uređaj, a u druge dvije vrećicu.
»Ja promatram.«
Uperim prst u uređaj. »Što je to?«
»♫♪♩♫.« Izvuče nekakvu alatku iz vrećice. »♫♪♩♫ ne funkcionira.«
Nekoliko puta bočne uređaj svojom alatkom. »Ja promijenim. ♫♪♩♫
funkcionira.«
I ne pokušam zabilježiti novu riječ. Što bih zapisao kao objašnjenje?
»Ona stvarčica koju mi je ono jednom pokazao Kamenko?« Štogod to bilo,
iz nje vire žice, a kroz otvor na kućištu vidi se nekakva komplicirana
unutrašnjost.
Sam je objekt nevažan. Poanta je u tome da će ga popraviti. To je
nova riječ.
»Popraviti«, kažem. »Ti ćeš popraviti.«
»♫♪♫♪«, odgovori on.
Dodam »popraviti« u rječnik. Nekako mi se čini da će nam ta riječ
često trebati.
Želi me promatrati dok spavam. Zna da to neće biti naročito
uzbudljivo, no ipak ga zanima pa si je uzeo posla da mu ne bude dosadno.
Dobro. Kako mu drago.
»Čekaj«, kažem.
Vratim se u brod i odem u spavaonicu.
 Skinem madrac, plahte i pokrivače sa svojeg kreveta. Mogao bih
uzeti posteljinu s jednog od druga dva kreveta ali... u njima su bili moji
mrtvi prijatelji i nekako to ne želim učiniti.
Odnesem madrac i posteljinu kroz laboratorij, s mukom se probijeni
kroz kontrolni modul i sve unesem u tunel. Treba mi prilična količina
selotejpa kako bih pričvrstio madrac za zid i zategnuo plahte i pokrivač.
»Sada spavam«, kažem.
»Spavanje.«
Ugasim svjetla u tunelu. Zavlada mrkli mrak, no Kamenku koji me
želi promatrati to nimalo ne smeta. Dobro je i za njega i za mene.
Uvučem se u krevet i oduprem se želji da mu poželim laku noć.
Znam da će takva izjava samo povući još pitanja za sobom.
Utonem u san uz pokoji zveket i struganje što dopire s Kamenkove
strane zida.
***
Idući su dani repetitivni, no nisu nimalo dosadni. Znatno smo
povećali zajednički rječnik, a uspjeli smo savladati i dosta gramatike.
Vremena, plurali, pogodbene rečenice... jezik je zeznut, ali ide nam, malo-
pomalo.
Koliko god proces bio spor, i ja počinjem pamtiti njegov jezik. Ne
moram stalno upotrebljavati računalo. Ipak, ne mogu ga se još ni riješiti, za
to će mi trebati mnogo više vremena.
Jedan sat svakoga dana provodim proučavajući eridijanski rječnik.
Napisao sam skriptu koja iz Excel tablice vadi nasumične riječi i uz pomoć
MIDI aplikacije svira odgovarajuće note. Program je uistinu vrlo
jednostavan i neučinkovito je napisan, no računala su brza i to im ne smeta.
Želim se što prije riješiti tablice. Zasad mi je još uvijek potrebna, no katkad
mi se dogodi da shvatim cijelu rečenicu bez pomoći računala. Korak po
korak.
Svake noći spavam u tunelu dok me on promatra. Ne znam zašto.
Nismo još razgovarali o tome, imali smo previše drugog posla. No on
uistinu ne želi da spavam dok me ne gleda, čak i ako samo želim kratko
odrijemati.
Danas želim raditi na izuzetno važnoj mjernoj jedinici koju nikako
da riješimo. Vjerojatno zato što živimo u bestežinskom stanju.
 »Moramo razgovarati o masi.«
»Da. Kilogram.«
»Tako je. Kako da ti objasnim kilogram?« upitam.
Kamenko iz vrećice izvuče kuglicu veličine loptice za ping-pong.
»Znam masu ove kugle. Ti izmjeri. Kaži mi koliko ima kilograma. Onda ja
znam koliko kilogram.«
Smislio je!
»Da! Daj mi kuglu.«
On se raznim rukama objesi po raznim šipkama i gurne kuglu u mini
zračnu komoru. Nakon nekoliko minuta, kugla se ohladi i napokon je
mogu uzeti. Glatka je i načinjena od metala. Ima veliku gustoću, čini mi se.
»Kako ću je izvagati?« promrmljam.
»Dvadeset šest«, odjednom kaže Kamenko.
»Što s dvadeset šest?«
Pokaže kuglu u mojoj ruci. »Kugla je dvadeset šest.«
Aha, razumijem. Kugla teži dvadeset šest nečega. Te neke njegove
mjerne jedinice. Dobro. Moram izračunati masu kugle, podijeliti je s
dvadeset šest i dobiti odgovor.
»Razumijem. Kugla je masa od dvadeset šest.«
»Ne. Nije.«
Zastanem. »Nije?«
»Nije. Kugla je dvadeset šest.«
»Ne razumijem.«
Na trenutak se zamisli pa mi kaže: »Čekaj.«
Nestane u brodu.
Dok ga nema, razmišljam o tome kako nešto izvagati u bestežinskom
stanju. Objekt i dalje ima masu, naravno. Ali ne mogu ga staviti na vagu.
Nema gravitacije. I ne mogu pokrenuti centrifugu u Spasitelju jer je
tunelom povezana za njihov brod.
Mogao bih načiniti malu centrifugu. Taman dovoljno veliku za
najmanju laboratorijsku vagu koju imam. Vrtim ju nekom stalnom brzinom
s vagom u njoj. Izvažem nešto čemu znam masu, a zatim izvažem kuglu.
Onda bih mogao izračunati masu kugle prema omjeru ta dva predmeta.
 Ali morao bih načiniti pouzdanu centrifugu. Kako da to učinim? U
laboratoriju mogu bez problema nešto ubaciti u rotaciju, ali kako ću postići
nepromjenjivu brzinu rotacije tijekom više eksperimenata?
Aha! Ne treba mi stalna brzina, treba mi samo opruga s oznakom u
sredini!
Odletim u Spasitelja. Kamenko će mi oprostiti što sam tako odjurio.
Ma, ionako me sigurno može »promatrati« sa svojeg broda.
Odnesem kuglu u laboratorij i nađem najlonsku nit. Za krajeve niti
privežem po jedan plastični spremnik za uzorke. Sada imam nit s malim
kanticama na oba kraja. Stavim spremnike jedan pokraj drugoga i napnem
nit koja je sada presavijena popola. Olovkom označim najdalji kraj. To je
točno središte ove naprave.
Zamašem nekoliko puta rukom u kojoj držim kuglu da dobijem
osjećaj za njezinu masu. Vjerojatno teži nešto manje od funte, što znači
nešto manje od pola kilograma.
Ostavim sve u laboratoriju i odgurnem se do spavaonice.
»Voda«, kažem.
»Voda zatražena«, kaže računalo, a metalna ruka pruži mi »slamku«
s vodom. To je, u stvari, plastična vrećica sa slamkom, koja propušta vodu
samo kad se otkvači mala kvačica. U njoj se nalazi litra vode. Ruke mi
uvijek daju točno litru vode. Ako namjeravaš spasiti svijet, ne smiješ
umrijeti od žeđi.
Vratim se u laboratorij i izlijem oko pola vode u spremnik za uzorke
pa ga zapečatim. Napola praznu vrećicu stavim u jednu od kantica na niti,
a metalnu kuglu stavim u drugu. Zatim ih zavrtim u zraku.
Te dvije mase nisu jednake. Nesimetrična rotacija dvije povezane
kantice pokazuje mi da je ona strana na kojoj je voda očigledno mnogo
teža. Dobro. To sam i želio.
Uhvatim kantice i otpijem gutljaj vode, zatim ponovno zavrtim cijelu
spravu. Rotacija je i dalje nepravilna, no više nije tako loše.
Otpijem još gutljaj, vrtim spravu, zatim još gutljaj i tako dalje sve
dok se moja spravica ne počne rotirati točno oko označene središnje točke.
To znači da je masa vode jednaka masi kugle.
 Izvučem vrećicu s vodom. Znam gustoću vode - iznosi kilogram po
litri. Sada moram otkriti točan volumen ove vode da joj izračunam masu te
da zatim izračunam masu metalne kugle.
Prekopam ladice i nađem veliku plastičnu špricu obujma točno 100
kubičnih centimetara.
Gurnem špricu u slamku na vrećici, izvučem 100 kubičnih
centimetara vode i ispustim je u vrećicu za višak vode. Ponovim to
nekoliko puta. Posljednja šprica je tek četvrtinu puna kad ispraznim
vrećicu.
Rezultat: 325 kubičnih centimetara vode, što znači da ima masu od
325 grama! Dakle, Kamenkova kugla također ima masu od 325 grama.
Vratim se u tunel objasniti Kamenku koliko sam pametan.
On mahne prema meni stisnutom šakom. »Otišao si! Loše!«
»Izmjerio sam masu! Smislio sam jako pametan eksperiment.«
On podigne nekakvu nit s perlicama. »Dvadeset šest.«
Nit s perlicama nalikuje na one koje mi je slao dok smo razgovarali o
našim atmosferama...
»O«, kažem. To je atom. Tako govori o atomima. Izbrojim perlice.
Ima ih dvadeset šest.
Dakle, to je element 26 - jedan od najčešćih elemenata na Zemlji.
»Željezo«, kažem pokazujući nit s perlama. »Željezo.«
On pokaže nit s perlama i kaže »♫♩♪♫♫«. Zabilježim riječ u svojem
rječniku.
»Željezo«, ponovi on pokazujući ogrlicu.
»Željezo.«
Uperi prst u kuglu u mojoj ruci. »Željezo.«
Treba mi sekunda da shvatim, a onda se pljesnem po čelu.
»Ti si loš.«
Eksperiment je bio zabavan, no potpuno bespotreban. Kamenko mi je
dao sve potrebne informacije. Ili je to barem pokušao učiniti, samo što sam
ja bezveze odjurio. No dobro, znam gustoću željeza i znam izračunati
volumen kugle. A do mase mi treba samo još nekoliko izračuna.
 Iz kutije s alatom koju držim u tunelu izvučem pomično mjerilo i
izmjerim promjer kugle. Iznosi 4,5 centimetra. Prema tome izračunam
volumen, pomnožim s gustoćom željeza i dobijem mnogo precizniju i
točniju masu od 328,25 grama.
»Pogriješio sam samo za jedan posto«, progunđam.
»Pričaš sa sobom, pitanje?«
»Da! Razgovaram sam sa sobom.«
»Ljudi su čudni.«
»Da«, kažem.
Kamenko ispruži noge. »Ja sada spavam.«
»Ideš«, začudim se. Otkad smo se upoznali nije otišao spavati.
Dobro. Imat ću vremena za eksperimente u laboratoriju. No, koliko će to
dugo trajati?
»Koliko dugo Eridijanci spavaju?«
»Ne znam.«
»Ne znaš? Pa ti si Eridijanac. Kako ne znaš koliko dugo Eridijanci
spavaju?«
»Eridijanci ne znaju koliko spavanje traje. Možda kratko vrijeme.
Možda dugo vrijeme.«
Ne mogu predvidjeti koliko će dugo spavati. Mislim, nema nikakvog
pravila koje govori da se spavanje mora evolucijom razviti tako da prati
redovit obrazac. Zna li barem koliko bi otprilike moglo trajati?
»Znaš li minimalno vrijeme? Maksimalno vrijeme?«
»Minimum je 12.265 sekundi. Maksimum je 42.928 sekundi.«
Kamenko mi često u trenutcima kad su dovoljne grube procjene
pruži neobično specifične brojke. Trebalo mi je vremena da shvatim zašto
je tome tako, ali napokon sam uspio. Za njega to jesu približni, okrugli
brojevi, ali on računa u svojim mjernim jedinicama na bazi šest. Lakše mu
je zatim pretvoriti te vrijednosti u zemaljske sekunde na bazi deset nego što
bi mu bilo razmišljati u zemaljskim sekundama.
Da pretvorim te vrijednosti natrag u eridijanske sekunde i provjerim
brojeve na bazi šest, kladim se da bih dobio okrugli broj. No, previše sam
lijen. Zašto bih pretvarao vrijednosti koje je on već pretvorio? Nikad dosad
nije pogriješio u izračunima.
 A ja, s druge strane, moram na kalkulatoru dvaput dijeliti sa 60 da
bih pretvorio mjerne jedinice s mojega vlastitog planeta u druge mjerne
jedinice s mojega vlastitog planeta. Dakle, on će spavati najmanje tri i pol
sata, a najviše gotovo dvanaest sati.
»Razumijem«, kažem i uputim se prema zračnoj komori.
»Ti ćeš promatrati, pitanje?« upita Kamenko.
Gledao me je dok sam spavao pa je njegova ponuda da ja učinim isto
savršeno pravedna. Siguran sam da bi zemaljski znanstvenici bili presretni
kad bi dobili priliku otkriti nešto o eridijanskom spavanju, no ja ću
napokon imati vremena za dubinsku analizu ksenonita i ne mogu dočekati
priliku doznati kako se ksenon veže za druge elemente. Naravno, uspijem
li natjerati laboratorijsku opremu da radi u bestežinskom stanju.
»Nema potrebe.«
»Ti ćeš promatrati, pitanje?« ponovi on.
»Ne.«
»Promatraj.«
»Želiš da te gledam dok spavaš?«
»Da. Želim želim želim.«
Nekako smo se bez riječi dogovorili da triput izgovorena riječ ima
izuzetno jako značenje.
»Zašto?«
»Bolje spavam ako ti promatraš.«
»Zašto?«
Mahne s nekoliko ruku pokušavajući smisliti kako će se izraziti.
»Tako rade Eridijanci.«
Eridijanci se međusobno gledaju dok spavaju. Očigledno im je to
važno. Trebao bih pokazati više poštovanja prema njegovoj kulturi, ali on
je mene popljuvao zato što sam razgovarao sam sa sobom. »Eridijanci su
čudni.«
»Promatraj. Ja bolje spavam.«
Nemam namjeru zuriti u pauka veličine psa koji se nekoliko sati ne
miče. Pa ima valjda posadu? Neka ga gleda jedan od njih. Pokažem prema
njegovu brodu. »Neka te promatra neki drugi Eridijanac.«
 »Ne.«
»Zašto ne?«
»Ja sam jedini Eridijanac tu.«
Razjapim usta u šoku. »Ti si sam na onom golemom brodu?«
Kamenko utihne na trenutak, a zatim kaže: »♫♩♪♫♩♪♫ ♫♪ ♩♪♫
♫♪♫♪♩ ♫♪♩♪ ♫♩ ♪ ♫♩♪ ♫ ♩♪♫♩♪ ♫♩♪ ♫.«
Totalne besmislice. Uf, je li moguće da je moj skrpani softver
crknuo? Provjerim radi li i sve mi izgleda savršeno u redu. Proučim zvučne
valove. Nalikuju na one koje sam već prije vidio, no dosta su niži. Kad
bolje razmislim, cijela je rečenica bila izgovorena na nižim frekvencijama
od bilo čega što je Kamenko dosad izgovorio. Odaberem cijeli segment u
povijesti snimanja i povisim ga za oktavu. Oktava je univerzalna stvar, nije
to nešto što je specifično samo ljudima. Znači da viši ton ima dvostruko
veću frekvenciju od nižeg.
Računalo istog trena prevede rezultat. »Originalna posada je bila
dvadeset tri. Sad sam samo ja.«
Taj pad u oktavi... mislim da je pokazao osjećaje.
»Što... umrli su?«
»Da.«
Protrljam oči. Ideš. Blip-A imao je posadu koja se sastojala od
dvadeset tri Eridijanca. Kamenko je jedini preživjeli i jasno mi je da je
uzrujan zbog toga.
»Uh... ovaj...« promucam. »Loše.«
»Loše loše loše.«
Uzdahnem. »Nas je bilo troje. Sad sam samo ja.« Položim dlan na
prozirni zid koji nas dijeli.
Kamenko položi jednu šapu na zid nasuprot mojoj ruci. »Loše.«
»Loše loše loše«, odvratim.
Ostanemo tako na trenutak. »Gledat ću te dok spavaš.«
»Dobro. Ja spavam«, odgovori on.
Ruke mu se opuste i stvarno izgleda kao mrtva buba. Lebdi usred
svoje strane tunela, više se ne drži za prečke na zidovima.
»Više nisi sam, prijatelju«, kažem. »Kao ni ja.«
 TRINAESTO POGLAVLJE

»Gospodine Easton, mislim da nema nikakve potrebe za pretresom«, rekla

je Strattica.
»Ja mislim da ima«, odvratio je glavni zatvorski stražar. Njegov teški
novozelandski naglasak zvučao je prijateljski, no u glasu mu se čula
napetost. Ovo je bio tip čiji je posao bio da ne guta tuđa sranja.
»Izuzeti smo od svih...«
»Dosta«, presjekao je Easton. »Nitko ne ulazi i ne izlazi iz Parea bez
potpunog pretresa.«
Aucklandski zatvor, koji su lokalci zbog nekog razloga zvali »Pare«,
bio je jedini zatvor s maksimalnom sigurnošću na Novom Zelandu. Jedini
ulaz bio je preplavljen sigurnosnim kamerama i mikroskenerima za sve
posjetitelje. Čak su i stražari morali proći kroz detektore pri ulasku.
Eastonov pomoćnik i ja stajali smo sa strane dok su se naši šefovi
svađali. Pogledali smo se i slegnuli ramenima. Bratstvo podčinjenih s
tvrdoglavim šefovima.
»Neću vam dati svoj električni šoker. Ako hoćete, zvat ću vašu
premijerku«, nastavila je Strattica.
»Kako hoćete«, odvratio je Easton. »Ona će vam reći isto što i ja:
nikakvo oružje neće doći blizu tih životinja. Čak i moji stražari imaju samo
palice. Neka pravila ne mijenjamo. Potpuno sam svjestan vaših ovlasti, no
one imaju svoje granice. Nećete ih nikakvom čarolijom pregaziti.«
»Gospodine E...«
»Svjetiljku!« rekao je Easton ispruživši ruku.
Pomoćnik mu je pružio malu ručnu svjetiljku, a on ju je uključio.
»Gospođo Stratt, molim vas, širom otvorite usta. Moram provjeriti da ne
krijumčarite zabranjenu robu u zatvor.«
Ovo neće dobro završiti. Stao sam pred nju. »Ja ću prvi!« Sirom sam
otvorio usta.
 Easton je posvijetlio u moja usta i dobro ih razgledao. »Čisti ste.«
Strattica je samo bijesno piljila u njega.
On je podignuo svjetiljku prema njoj. »Ako želite, mogu pozvati
stražaricu i narediti mnogo detaljniji pretres.«
Nekoliko je sekundi ukočeno stajala, a onda je iz toka izvukla
električni šoker i predala ga.
Sigurno je bila umorna. Nikad je još nisam vidio da se odriče
dominacije. No, morao sam priznati i da je nikad nisam vidio da se upušta
u beskorisne rasprave o tome tko ima većega. Imala je mnogo ovlasti i nije
se bojala iskoristiti tu činjenicu kad je to bilo potrebno, no nije se upuštala
u svađe ako je situaciju mogla riješiti na jednostavan način.
Stražari su nas ubrzo poveli kroz hladne, sive hodnike zatvora.
»Što vam je bilo, sto mu gromova?« upitao sam.
»Ne volim diktatorčiće u njihovim malim kraljevstvima«, odvratila
je. »Izluđuju me.«
»Možete se katkad malo saviti.«
»Nemam strpljenja, a svijetu više nije ostalo vremena za to.«
Podignuo sam prst. »A ne, nećete! Ne možete se svaki put kad se
ponašate kao bezobzirna krava izgovoriti time da spašavate svijet.«
Zamislila se. »Da, dobro. Možda imate pravo.«
Slijedili smo stražare niz dugačak hodnik do Odjela maksimalne
sigurnosti.
»Odjel maksimalne sigurnosti ipak se čini pretjeranim«, rekla je.
»Poginulo je sedmoro ljudi«, podsjetio sam je. »Zbog njega.«
»To je bila nesreća.«
»Ne, to je bio zločin iz nehaja. Što je zaslužio to je i dobio.«
Stražari su nas poveli za ugao. Slijedili smo ih kroz labirint hodnika.
»Zašto ste me uopće poveli sa sobom?«
»Zbog znanosti.«
»Kao i uvijek.« Uzdahnuo sam. »Ne sviđa mi se to.«
»Jasno mi je.«
 Ušli smo u golu prostoriju u kojoj se nalazio samo metalni stol. S
jedne strane sjedio je zatvorenik u narančastom kombinezonu. Proćelav
muškarac u kasnim četrdesetim-ranim pedesetim godinama bio je
lisičinama privezan za stol i nije izgledao naročito opasno.
Strattica i ja sjeli smo mu nasuprot. Stražari su za nama zatvorili
vrata.
Muškarac nas je pogledao nagnuvši glavu, kao da čeka da netko
progovori.
»Dr. Robert Redell«, rekla je Strattica.
»Zovite me Bob«, odvratio je.
»Zvat ću vas dr. Redell.« Izvukla je fascikl iz torbe i otvorila ga.
»Služite doživotnu kaznu zbog sedam ubojstava.«
»Da, to je njihov izgovor za to što su me strpali ovamo«, rekao je.
Nisam mogao izdržati. »Sedmoro je ljudi poginulo na vašoj
platformi. Zbog vašeg nehaja. Ne čini mi se da je to naročito loš
>izgovor<.«
Odmahnuo je glavom. »Sedmoro je ljudi poginulo zato što kontrola
nije slijedila proceduru i aktivirali su primarnu pumpnu postaju dok su
radnici još bili u reflektoru. Bila je to užasna nesreća, ali bila je upravo to
— nesreća.«
»Prosvijetlite nas«, rekao sam. »Ako niste krivi za sve te smrti na
vašoj solarnoj farmi, zašto ste onda ovdje?«
»Zato što vlada smatra da sam pronevjerio milijune dolara.«
»A zašto to misle?« upitao sam.
»Zato što sam pronevjerio milijune dolara.« Napeo je ruke
pokušavajući olabaviti stisak lisičina. »Ali to nije imalo nikakve veze sa
svim tim smrtima. Nikakve!«
»Ispričajte mi svoju zamisao o napajanju putem crnog panela«, rekla
je Strattica.
»Crni panel?« ustuknuo je. »To je bila samo ideja. Poslao sam je
anonimno.«
Strattica je zakolutala očima. »Stvarno mislite da e-mail poslan iz
zatvorskog računalnog laboratorija može ostati anoniman?«
Skrenuo je pogled. »Ja nisam kompjutoraš. Ja sam inženjer.«
 »Zanima me ta vaša ideja o crnim panelima«, nastavila je Strattica.
»A ako mi se dopadne, mogla bih vam skratiti zatvorsku kaznu. Dakle, da
čujem.«
Razvedrio se. »Da, dobro, mislim... Što znate o solarnoj termalnoj
energiji?«
Strattica me pogledala.
»Ovaj«, rekao sam. »To je kad na vrh tornja stavite gomilu zrcala
koje odražavaju Sunčevu svjetlost. Ako nekoliko stotina kvadratnih metara
zrcala zatim usredotoči svu tu svjetlost u jednu točku, moguće je zagrijati
vodu do točke vrelišta i pokrenuti turbinu.«
Okrenuo sam se prema Strattici. »Ali to nije ništa novo. Mislim, u
Španjolskoj imaju savršeno funkcionalnu solarnu termalnu elektranu. Bolje
vam je razgovarati s njima.«
Mahnula je rukom prema meni ušutkavajući me. »To ste gradili za
Novi Zeland?«
»To je Novi Zeland financirao. Ali ideja je bila da se osigura struja
za Afriku«, odgovorio je.
»Zašto bi Novi Zeland platio gomilu love kako bi pomogao Africi?«
upitao sam.
»Zato što smo jako dobri«, odvratio je Redell.
»Stvarno«, rekao sam. »Znam da je Novi Zeland na glasu kao vrlo
ugodno mjesto, ali...«
»A struju je trebala naplaćivati tvrtka s Novog Zelanda«, nastavio je
Redell.
»Aha, evo ga.«
Nagnuo se prema nama. »Africi je nužno potrebna infrastruktura, a
za to im treba struja. Sjede na devet milijuna kvadratnih kilometara
beskorisne zemlje na koju pada najviše Sunčeve svjetlosti na svijetu.
Pustinja Sahara samo stoji tamo i čeka da im pruži sve što im je potrebno.
Trebalo je samo izgraditi proklete elektrane!«
Zavalio se u svoj stolac. »Ali sve su lokalne vlade željele svoj komad
kolača. Mito, korupcija, isplate... Mislite da sam ja mnogo pronevjerio? To
nije bilo ništa u usporedbi s novcem koji sam isplatio u obliku mita samo
zato da bih mogao izgraditi solarnu elektranu usred jebene nigdine.«
 »Što se dogodilo?« upitala je Strattica.
Spustio je pogled. »Izgradili smo pilot projekt - kvadratni kilometar
zrcala. Sve je to bilo usmjereno prema velikoj metalnoj bačvi punoj vode
na vrhu tornja. Zagriješ vodu, pokreneš turbinu, znate kako to ide. Poslao
sam ekipu da provjeri curi li negdje iz bačve. Kad je netko u tornju, zrcala
moraju biti okrenuta u drugom smjeru. Ali netko je u kontroli pokrenuo
cijeli sustav misleći da samo provodi virtualno testiranje.«
Uzdahnuo je. »Sedmoro ljudi. Svi su poginuli na licu mjesta. Barem
nisu patili. Previše. Netko je morao platiti. Sve su žrtve bile s Novog
Zelanda, kao što sam i ja. Pa se vlada obrušila na mene. Suđenje je bilo
čista farsa.«
»A pronevjera?« upitao sam.
Kimnuo je. »Da, i to se spomenulo na suđenju. Ali za to bih se
izvukao da je projekt uspio. Nisam ja tu kriv. Da, dobro, ukrao sam lovu,
za to sam kriv. Ali nisam ubio ljude. Ni iz nehaja ni bilo kako drukčije.«
»Gdje ste bili kad se nesreća dogodila?« upitala je Strattica.
Zastao je.
»Gdje ste bili?« ponovila je.
»Bio sam u Monaku. Na odmoru.«
»Na tom ste odmoru proveli tri mjeseca. Kockajući se pronevjerenim
novcem.«
»Imam... imam problema s kockom«, rekao je. »Priznajem. Mislim,
zbog kockarskih dugova sam i pronevjerio lovu. To je bolest.«
»A što bi bilo da ste radili svoj posao umjesto da ste tri mjeseca
kockali kao luđak? Što bi bilo da ste bili prisutni onoga dana kad je došlo
do nesreće? Bi li se dogodila?«
Izraz na njegovu licu sve nam je rekao.
»Dobro«, presjekla je Strattica. »Sad smo odradili sve izgovore i
sranja. Nećete me uvjeriti da ste nevino žrtveno janje. Sada to znate, pa
možemo nastaviti. Pričajte mi o crnim panelima.«
»Da, dobro.« Pribrao se. »Cijeli život proveo sam u energetskom
sektoru i astrofazi su mi, naravno, jako zanimljivi. Takav medij za
skladištenje, čovječe, da ne radi Suncu to što mu radi, bilo bi to najsretnije
otkriće u ljudskoj povijesti.«
 Promeškoljio se u stolcu. »Nuklearni reaktori, elektrane na ugljen i
solarnu energiju... sve one rade na isti način: toplinom zagrijavaju vodu do
vrelišta i parom pokreću turbine. Ali s astrofazima nam ta sranja ne trebaju.
Oni pretvaraju toplinu izravno u uskladištenu energiju. I ne treba im veliki
toplinski diferencijal. Odgovara im sve iznad 96,415 stupnjeva.«
»To znamo«, prekinuo sam ga. »Već mjesecima upotrebljavam
toplinu iz nuklearnog reaktora kako bih uzgajao astrofage.«
»I koliko ih dobijete? Par grama? Uz pomoć moje zamisli možete
proizvesti tisuću kilograma dnevno. Za nekoliko godina imat ćete ih
dovoljno za cijelu misiju Spasitelj. Ionako će vam za izgradnju broda
trebati više vremena.«
»Dobro, slušam vas«, rekao sam. Naravno, Strattica mi uopće nije
objasnila što bi ti »crni paneli« trebali biti.
»Uzmite kvadrat metalne folije, nije važno od kakvog metala.
Anodizirajte ga dok ne pocrni. Nemojte ga obojiti, anodizirajte ga. Preko
njega stavite prozirno staklo ostavivši centimetar prostora između stakla i
folije. Rubove izolirajte ciglom, pjenom, bilo kakvim dobrim izolatorom. I
stavite ga na sunce.«
»Dobro, i što će onda biti?«
»Crna folija apsorbirat će Sunčevu svjetlost i ugrijati se. Staklo je
izolira od zraka - svaki gubitak topline mora proći kroz staklo, a to ide
sporo. Uskoro će postići ravnotežnu temperaturu znatno veću od sto
stupnjeva.«
Kimnuo sam. »Na toj temperaturi moguće je obogatiti astrofage.«
»Tako je.«
»Ali to bi bilo smiješno sporo«, rekao sam. »Da imate kutiju od
metra kvadratnog i idealne vremenske uvjete... to bi bilo tisuću vata po
kvadratnom metru solarne energije...«
»Oko pola mikrograma dnevno«, upao je on. »Više-manje.«
»To nije ni blizu onih tisuću kilograma koje ste spominjali.«
Nasmiješio se. »Ovisno o tome koliko kvadratnih metara crnih
panela imate.«
»Trebalo bi vam dva bilijuna kvadratnih metara za tisuću kilograma
dnevno.«
 »Sahara se proteže na devet bilijuna kvadratnih metara.«
Razjapio sam usta.
»Nisam shvatila što je to sad bilo«, uplela se Strattica. »Objasnite.«
»Dakle«, rekao sam, »Redell želi popločati komad Sahare crnim
panelima. Ono... četvrtinu cijele Sahare!«
»To bi bila najveća stvar koju su ljudska bića ikad načinila«,
ponosno je rekao. »Bila bi vidljiva iz svemira.«
Ošinuo sam ga pogledom. »I uništila bi ekologiju Afrike, a
vjerojatno i Europe.«
»Aha, samo što će ih nadolazeće ledeno doba uništiti još više.«
Strattica je podignula ruku. »Dr. Grace. Bi li uspjelo?«
Promeškoljio sam se. »Mislim... koncept je valjan. Ali ne znam je li
ga moguće primijeniti. To ne bi bilo kao da gradimo zgradu ili cestu.
Trebaju nam bilijuni tih stvari.«
Redell se nagnuo prema meni. »Zato sam ih dizajnirao tako da se
mogu načiniti od folije, stakla i keramike. To su materijali kojih imamo
napretek ovdje na Zemlji.«
»Čekajte«, rekao sam. »Kako se u tom scenariju razmnožavaju
astrofazi? Vaši crni paneli svakako će ih obogatiti i bit će spremni za
razmnožavanje. Ali tijekom razmnožavanja prolaze kroz još gomilu
koraka.«
»Znam ja to.« Nacerio se. »Unutra stavimo statični magnet za
magnetsko polje koje mogu pratiti - to im je potrebno kako bi se pokrenula
migracijska reakcija. Na jednom dijelu stakla imat ćemo mali infracrveni
filter koji će propuštati samo spektralni potpis valnih duljina CO2. Zato će
astrofazi odlaziti tamo kako bi se razmnožavali. Nakon što se podijele,
krenut će prema staklu jer je to smjer koji vodi prema Suncu. S jedne
strane panela izbušit ćemo rupicu za dotok zraka. Dotok mora biti dovoljno
spor da ne hladi unutrašnjost panela i dovoljno dobar za dotok novog CO 2
koji će astrofazi trošiti dok se razmnožavaju.«
Zaustio sam pobuniti se, no nisam mogao smisliti nikakav prigovor.
Sve je dobro promislio.
»Dakle?« upitala je Strattica.
 »Grozan sustav razmnožavanja«, rekao sam. »Mnogo je manje
efikasan i daje mnogo manje astrofaga od mojeg sustava koji se temelji na
reaktoru nosača zrakoplova. No, Redell ga nije dizajnirao za najveću
efikasnost nego za najveće moguće skaliranje.«
»Tako je«, rekao je Redell i okrenuo se prema Strattici. »Čuo sam da
imate ovlasti nad cijelim svijetom, kao da ste kakav bog.«
»Pretjerujete, nije baš tako«, odvratila je.
»Ne, ne pretjeruje«, upao sam ja.
Redell je nastavio. »Možete li natjerati Kinu da svoje proizvodne
kapacitete posveti izradi crnih panela? I ne samo Kinu nego i sve
industrijske nacije na Zemlji? Upravo to nam je potrebno.«
Stisnula je usta razmišljajući pa rekla: »Mogu.«
»I možete li reći prokletim korumpiranim vladinim dužnosnicima iz
Sjeverne Afrike da nam se maknu s puta?«
»To će biti lako«, odgovorila je. »Te vlade moći će na kraju priče
zadržati panele. Pretvorit će se u glavne opskrbljivače energijom na
svijetu.«
»Evo, tako treba«, razvedrio se Redell. »Spasimo svijet i usput
zauvijek spasimo Afriku od siromaštva. Naravno, sve je to još u teoriji.
Moram razviti crne panele i provjeriti možemo li ih masovno proizvoditi.
Za to moram biti u laboratoriju, a ne u zatvoru.«
Strattica se opet zamislila. Odjednom je ustala.
»Dobro. Sad ste s nama.«
Stisnuo je šaku i podignuo je u zrak.
***
Probudim se u svojem krevetu pričvršćenom za zid tunela. Prve sam
noći improvizirao s izolirkom, no nakon toga sam otkrio da se ljepilo
epoksi drži za ksenonit, pa sam uspio na nekoliko mjesta usidriti madrac i
ispravno ga učvrstiti.
Svake noći spavam u tunelu jer Kamenko to traži od mene. Svakih
osamdeset šest sati, otprilike, Kamenko zaspi u tunelu zahtijevajući da ga
promatram. Dobro, dosad je spavao tek tri puta pa ne mogu reći da imam
precizne podatke, no čine mi se konzistentnima.
Protegnem ruke i zijevnem.
 »Dobro jutro«, kaže Kamenko.
Mrkli je mrak. Upalim lampu koju sam pričvrstio pokraj kreveta.
Kamenko je sa svoje strane tunela namjestio cijelu radionicu. Stalno
nešto popravlja i modificira, kao da mu se na brodu neprestano nešto kvari.
U ovom trenutku s dvije ruke drži nekakav ovalan metalni uređaj, a s druge
dvije prčka po njegovoj unutrašnjosti nečime što nalikuje na igle.
Preostalom rukom drži se za prečku na zidu.
»Jutro«, odvratim. »Idem jesti. Odmah se vraćam.«
Kamenko mi odsutno mahne. »Jedi.«
Odlebdim do spavaonice obaviti jutarnji ritual. Pojedem pripremljeni
doručak (pečena jaja i svinjsku kobasica) uz vrećicu vruće kave.
Već se nekoliko dana nisam oprao i osjećam vlastiti vonj, što nije
dobar znak. Stoga se obrišem spužvom i navučem čisti kombinezon. Zasad
još nisam uspio pronaći stroj za pranje rublja, unatoč silnoj tehnologiji
kojom sam okružen. Zato sam morao pribjeći tome da je namočim u vodi i
ostavim na neko vrijeme u zamrzivaču u laboratoriju. Tako pobijem sve
bakterije koje, u stvari, uzrokuju vonj. Svježa odjeća, iako nije naročito
čista.
Navučem kombinezon. Odlučio sam da će danas biti taj dan. Nakon
tjedna koji smo proveli poboljšavajući naše jezične vještine, Kamenko i ja
spremni smo za pravi razgovor. Gotovo ga trećinu vremena razumijem i
bez pomoći računala.
Odlebdim natrag u tunel ispijajući posljednje ostatke kave.
Dobro. Mislim da napokon imamo dovoljno riječi za taj razgovor.
Idemo.
Nakašljem se. »Kamenko. Došao sam ovamo zato što je Sunce
bolesno od astrofaga, a Tau Ceti nije. Jesi li i ti zato došao?«
Kamenko odloži svoj uređaj i alatke u vrećicu o pojasu i popne se po
prečkama do prozirnog zida. Dobro. Jasno mu je da je ovo važan razgovor.
»Da. Ne razumije zašto Tau ne bolestan a Eridani bolestan. Ako
astrofag ne ode Eridani, moj narod umre.«
»Isto!« kažem. »Isto isto isto! Ako astrofazi nastave crpiti Sunce, svi
će ljudi umrijeti.«
»Dobro. Eto. Ti i ja spasimo Eridani i Sunce.«
 »Da da da!«
»Zašto su drugi ljudi na ti brod umrli, pitanje?« upita Kamenko.
Oh. Dakle, o tome ćemo razgovarati?
Počešem se po zatiljku. »Mi smo... ovaj... mi smo spavali cijelim
putem do ovamo. To nije bilo normalno spavanje. Posebno spavanje.
Opasno, ali nužno. Moja je posada umrla, no ja nisam. Nasumce.«
»Loše«, kaže on.
»Loše. Zašto su umrli ostali Eridijanci?«
»Ne znam. Svi bolesni. Onda svi umrli.« Glas mu zadrhti. »Ja ne
bolestan. Ne znam zašto.«
»Loše«, uzdahnem. »Kakva bolest?«
On se zamisli. »Treba riječ. Mali život. Jedna stvar. Kao astrofag.
Eridijanska tijela napravljena od mnogo mnogo takvih.«
»Stanica«, kažem. »I moje je tijelo sastavljeno od mnogo mnogo
stanica.«
On izgovori eridijansku riječ za »stanicu« i ja dodam te tonove
mojem sve većem rječniku.
»Stanica«, kaže on. »Moja posada ima problem sa stanice. Mnogo
mnogo stanica umre. Nije infekcija. Nije rana. Nema razlog. Ali ne ja.
Nikad ja. Zašto, pitanje? Ne znam.«
Umrle su sve pojedinačne stanice u tijelima bolesnih Eridijanaca? To
zvuči grozno. Podsjeća me na radijacijsku bolest. Kako ću to opisati? Ne
bih trebao. Ako su svemirski putnici, trebali bi odavno shvaćati radijaciju.
No, nismo još za to otkrili riječi pa moramo poraditi na tome.
»Trebam riječ: atomi vodika koji se jako brzo kreću. Jako jako brzo.«
»Vrući plin.«
»Ne. Brže od toga. Jako jako jako brzo.«
Promeškolji ljušturom, zbunjen je.
Pokušam drugim smjerom. »Svemir ima jako jako jako brze atome
vodika. Kreću se gotovo brzinom svjetlosti. Stvorile su ih zvijezde jako
jako jako davno.«
»Ne. Nema mase u svemiru. Svemir je prazan.«
 Uh. »Ne, to je pogrešno. Ima atoma vodika u svemiru. Jako jako jako
brzih atoma vodika.«
»Razumijem.«
»To nisi znao?«
»Ne.«
Šokirano zurim u njega.
Kako može neka civilizacija putovati svemirom a da ne otkrije
radijaciju?
***
»Dr. Grace«, rekla je.
»Dr. Lokken«, uzvratio sam.
Sjedili smo jedno nasuprot drugome za malim čeličnim stolom. Soba
je bila majušna, ali s obzirom na standarde nosača aviona mogla se
smatrati prostranom. Nisam znao koja joj je bila originalna svrha, a naziv
joj je bio ispisan kineskim pismenima. Ipak, mislim da je služila tome da
navigator ovdje može pregledavati karte...
»Hvala što ste odvojili vremena za mene«, rekla je.
»Nema problema.«
U pravilu smo davali sve od sebe da se izbjegavamo. Naš je odnos
sazrio od »idemo si na živce« do »užasno si idemo na živce«, a za to sam
bio kriv ja koliko i ona. Loše smo započeli još davno, u Ženevi, i nismo
uspjeli popraviti situaciju.
»Naravno, ne smatram da je ovo nužno.«
»Ni ja«, odgovorio sam. »Ali Strattica je inzistirala da mi kažete
svoje. Pa smo sada ovdje.«
»Imam ideju, no zanima me vaše mišljenje.« Izvukla je fascikl i
pružila mi ga. »CERN će idućeg tjedna objaviti ovaj rad, ovo je samo grubi
nacrt. Ali poznajem sve tamo pa su mi poslali nedorađenu verziju.«
Otvorio sam fascikl. »Dobro, o čemu je riječ?«
»Otkrili su kako astrofazi skladište energiju.«
»Stvarno?!« Ostao sam bez daha i morao sam se nakašljati.
»Stvarno?«
 »Da, i uistinu je nevjerojatno.« Pokazala je graf na prvoj stranici.
»Ukratko: riječ je o neutrinima.«
»Neutrinima?« Odmahnuo sam glavom. »Kako, zaboga...?«
»Znam. Potpuno je kontraintuitivno. Ali kadgod ubiju astrofaga
zamijete jaki neutrinski bljesak. Odnijeli su uzorke u Neutrinski
opservatorij IceCube i bušili ih u području glavnog detektora, nakon čega
su dobili snažan signal. Astrofazi mogu zadržati neutrine samo kad su živi,
a u njima ih ima mnogo.«
»Kako proizvode neutrine?«
Prelistala je nekoliko stranica i pokazala mi drugu tablicu. »Ovo je
više vaše područje nego moje, ali mikrobiolozi su potvrdili da astrofazi
sadrže mnogo slobodnih vodikovih iona - golih protona bez elektrona —
koji jurcaju unutar stanične membrane.«
»Da, sjećam se da sam čitao o tome. To je otkrila ruska skupina.«
Kimnula je. »U CERN-u su prilično sigurni da se, mehanizmom koji
ne razumijemo, ti protoni sudare dovoljno velikom brzinom i onda se
njihova kinetička energija pretvori u dva neutrina s količinama gibanja
suprotnih orijentacija.«
Zavalio sam se u stolac, potpuno zbunjen. »Jako čudno. Masa se ne
>događa< samo tako.«
Odmahnula je rukom. »To nije potpuno točno. Katkad se gama-zrake
prolazeći pokraj jezgre atoma spontano pretvore u elektron i pozitron. To
se naziva >tvorbom parova<. Dakle, nije nečuveno. Ali nikad još nismo
vidjeli da bi se neutrini također tako stvarali.«
»Fora! Nikad se nisam preduboko upuštao u atomsku fiziku. Nisam
čuo za tvorbu parova.«
»Da, to stvarno postoji.«
»Dobro, kad tako kažete.«
»Dakle«, nastavila je, »neću se upuštati u složenu priču o neutrinima
- postoje različite vrste neutrina, a usto još mogu mijenjati vrstu. Ali poanta
je sljedeća: to su ekstremno sitne čestice. Masa im je otprilike dvadeset
milijardi puta manja od mase protona.«
»Čekajte, čekajte«, rekao sam. »Znamo da su astrofazi uvijek
zagrijani na 96,415 stupnjeva. Temperatura je samo posljedica brzine
čestica koje se nalaze u njima. Onda možemo izraču...«
 »Možemo izračunati brzinu čestica u njima«, upala mi je u riječ.
»Da. Znamo prosječnu brzinu protona. Znamo im i masu, što znači da im
znamo kinetičku energiju. Znam što me želite pitati i odgovor je da.
Uravnotežuju se.«
»Ideš!« Lupio sam se dlanom o čelo. »Pa to je nevjerojatno!«
»Da.«
Dobili smo odgovor na staro pitanje: zašto su astrofazi uvijek na toj
temperaturi? Zašto nisu topliji ili hladniji?
Astrofazi stvaraju parove neutrina u sudarima protona. Da bi ta
reakcija funkcionirala, protoni se moraju sudariti s kinetičkom energijom
većom od energije ekvivalentne masi dvaju neutrina. Ako unatrag
izračunate od mase neutrina, znat ćete pod kojom se brzinom moraju
sudariti ti protoni. A kad znate brzinu čestica u nekom tijelu, znate mu i
temperaturu. Kako bi imali dovoljno kinetičke energije za proizvodnju
neutrina, protoni moraju biti zagrijani na 96,415 stupnjeva.
»Čovječe«, rekao sam. »Dakle, toplinska energija iznad kritične
temperature natjerat će protone da se jače sudaraju.«
»Da. Stvarat će neutrine i preostat će im još energije, pa će se
sudarati s drugim protonima i tako dalje. Toplinska energija iznad kritične
temperature vrlo će se brzo pretvoriti u neutrine. Ali ako padne ispod
kritične temperature, protoni će biti prespori i neutrini se neće proizvoditi.
Krajnji rezultat: ne može biti na temperaturi većoj od 96,415 stupnjeva,
barem ne zadugo. A ako se ohladi, astrofag upotrijebi uskladištenu energiju
kako bi se vratio na tu temperaturu, kao što bi to učinilo bilo koje
toplokrvno biće.«
Dala mi je vremena da razmislim o svemu tome. CERN se uistinu
iskazao. No, neke su me stvari još mučile.
»U redu, astrofazi stvaraju neutrine«, rekao sam. »Kako ih pretvaraju
natrag u energiju?«
»To je barem jednostavno«, odgovorila je. »Neutrini su nešto što
nazivamo Majoraninim česticama. To znači da je neutrino sam sebi
antičestica. U biti, kadgod se sudare dva neutrina, dolazi do reakcije
materije i antimaterije. Međusobno se ponište i pretvaraju se u fotone.
Točnije, u dva fotona koji imaju istu valnu duljinu i kreću se u suprotnim
smjerovima. A budući da je valna duljina fotona povezana s energijom
fotona...«
 »Petrovina valna duljina!« uzviknuo sam.
Kimnula je. »Tako je. Energija mase neutrina ista je kao energija
koju nalazimo u jednom fotonu svjetlosti na Petrovinoj valnoj duljini. Ovaj
znanstveni rad uistinu je prijeloman.«
Oslonio sam bradu o dlan. »Dakle, mislim stvarno... Jedino pitanje
koje nam je preostalo jest kako uopće astrofazi zadržavaju neutrine u
sebi?«
»Ne znamo. Neutrini bez problema prolaze kroz cijeli planet Zemlju,
a ne sudare se ni s jednim atomom — tako su sitni. Dobro, riječ je više o
kvantnim veličinama: valnim duljinama i vjerojatnostima sudara. No
dovoljno je reći da su neutrini poznati po tome koliko je teško stupiti u
interakciju s njima. Ipak, iz nekog razloga astrofazi imaju svojstvo koje
nazivamo >superudarni presjek<. To je samo kićeni pojam koji nam govori
da kroz njih ništa ne može tunelirati. Što je u suprotnosti sa svim
zakonitostima fizike čestica za koje znamo, no to smo dokazali nebrojenim
eksperimentima.«
»Aha.« Lupkao sam prstima po stolu. »Apsorbira sve valne duljine
svjetlosti - čak i one čije su valne duljine prevelike za interakciju.«
»Tako je«, rekla je. »Ispada da se usto i sudara sa svom materijom
koja pokušava proći pokraj njega, koliko god ti sudari bili nevjerojatni.
Ukratko rečeno, za života astrofazi pokazuju to svojstvo >super udarnog
presjeka<. I tako smo napokon stigli do razloga za ovaj razgovor.«
»Stvarno?« upitao sam. »Ima toga još?«
»Da.« Iz torbe je izvukla dijagram Spasitelja. »Evo što mi treba od
vas: radim na zaštiti od zračenja na Spasitelju.«
Poskočio sam. »Naravno! Astrofazi će je blokirati!«
»Možda hoće«, potvrdila je. »Ali moram znati kako u svemiru
funkcionira zračenje kako bih bila sigurna u to. Znam otprilike kako
djeluje, no ne znam detalje. Objasnite mi, molim vas.«
Prekrižio sam ruke. »No dobro, postoje dvije vrste zračenja. Cestice
vrlo visoke energije koje emitira Sunce i kozmičko zračenje koje je više-
manje posvuda.«
»Počnite sa solarnim česticama«, zamolila me.
»Naravno. Solarne čestice samo su atomi vodika koje emitira Sunce.
Katkad na Suncu dolazi do magnetskih oluja zbog kojih ih izleti cijela
gomila, ali uglavnom je relativno mirno. Usto, u posljednje vrijeme je
zaraza astrofazima ukrala toliko energije Suncu da su magnetske oluje sve
rjeđe.«
»Strašno«, stresla se.
»Znam. Jeste li čuli da je globalno zagrijavanje gotovo potpuno
poništeno?«
Kimnula je. »Ljudski nemar prema okolišu slučajno nam je kupio
dodatni mjesec života zagrijavajući planet.«
»Upali smo u drek i iz njega se izvukli mirišući na ružice«, rekao
sam.
Nasmijala se. »Nisam to još čula. U Norveškoj nemamo takvu
izreku.« »Eto, sad je znate.« Nasmiješio sam se.
Spustila je pogled na nacrt trupa - malo prebrzo, ako mene pitate, ali
dobro. Neka joj.
»Koliko brzo putuju te solarne čestice?« upitala je.
»Oko četiristo kilometara u sekundi.«
»Dobro, možemo ih zanemariti.« Zabilježila je nešto na papir.
»Spasitelj će se kretati mnogo brže od toga već za osam sati. Neće ga moći
ni sustići, a kamoli načiniti neku štetu.«
Zazviždao sam. »Stvarno je nevjerojatno to što radimo. Mislim...
Bože dragi. Astrofazi bi bili najbolje otkriće u povijesti da nam, ono, ne
uništavaju Sunce.«
»Znam«, uzdahnula je. »Dobro, objasnite mi sad što je GCR.«
»Te su veći problem«, odgovorio sam. »To je kratica za...«
»Galaktičke kozmičke zrake«, upala je. »I nisu doslovno kozmičke
zrake, zar ne?«
»Tako je. Riječ je o vodikovim ionima — protonima. Ali oni se
gibaju mnogo brže, gotovo brzinom svjetlosti.«
»Zašto ih nazivaju kozmičkim zrakama ako uopće nije riječ o
elektromagnetskom zračenju?«
»Nekoć se mislilo da jest pa se naziv zadržao.«
»Dolaze li iz nekog zajedničkog izvora?«
 »Ne, dolaze iz svih smjerova. Proizvode ih supernove sa svih strana i
zato nas stalno zapljuskuju. I predstavljaju golem problem za putovanje
svemirom. No, to više neće biti slučaj!«
Prignuo sam se nad njezin nacrt. Prikazivao je presjek trupa. Između
dva zida nalazio se prazan prostor debljine jednog milimetra. »To ćete
napuniti astrofazima?«
»Takav nam je plan.«
Zamislio sam se. »Želite trup ispuniti gorivom? Zar to nije opasno?«
»Samo ako astrofazima pokažemo svjetlost na valnoj duljini
ugljikova dioksida. Ako ne vide CO2, neće ništa učiniti. Usto će se nalaziti
u mraku između dva sloja trupa. Dimitrij planira napraviti gusto gorivo od
astrofaga i ulja niske viskoznosti kako bi se lakše prenosilo do motora. A ja
želim njime obložiti oplatu.«
Uštipnuo sam se za bradu. »Moglo bi upaliti. Samo, astrofazi mogu
uginuti zbog fizičke traume. Možete ih ubiti ako ih ubodete oštrom
nanoiglom.«
»Baš sam zato zamolila ekipu u CERN-u da mi učine uslugu i
provedu neke eksperimente.«
»Ideš. Dakle, u CERN-u će učiniti sve što im kažete? Vi ste neka
mini Strattica?«
Nasmijala se. »Ma ne, samo tamo imam stare prijatelje. Uglavnom,
otkrili su da se čak ni čestice koje se kreću brzinom bliskom svjetlosti ne
mogu provući pokraj astrofaga. A čini se i da ih ne mogu ni ubiti.«
»To ima smisla«, rekao sam. »Evoluirali su na površini zvijezda i
sigurno ih stalno bombardira energija i vrlo brze čestice.«
Uperila je prst u detaljan nacrt kanala za astrofage. »Vjerujem da će
zaustaviti sve zračenje koje dopire do broda. Treba nam samo dovoljno
gusta otopina puna astrofaga, tako da budemo sigurni da se na putu
dolazećih čestica uvijek nalazi barem jedna stanica astrofaga. Jedan
milimetar bit će čak i previše. Usto nećemo uzalud trošiti masu. Za
izolaciju ćemo upotrebljavati samo gorivo. A budu li posadi trebali i ti
astrofazi kao gorivo, dobro će im poslužiti kao rezerva.«
»Aha... >rezerva< koja bi mogla davati energiju New Yorku idućih
dvadeset tisuća godina.«
 Zagledala se u nacrt pa opet pogledala mene. »To ste izračunali u
glavi?«
»Ma ne, imam već neke prečace za to. Moramo se nositi s tako
apsurdnim razmjerima energije da sam ih počeo računati u >newyorškim
godinama<. Za jednu >newyoršku godinu< potrebno je oko pola grama
astrofaga.«
Protrljala je sljepoočice. »A moramo proizvesti dva milijuna
kilograma tih stvorenja. Pogriješimo li u hodu...«
»Astrofazi se uopće više neće morati truditi uništiti čovječanstvo jer
ćemo to sami učiniti«, nastavio sam. »Aha. To mi je stalno na pameti.«
»Dakle, što mislite?« upitala je. »Je li ovo grozna ideja ili bi možda
moglo upaliti?«
»Mislim da je ideja genijalna.«
Nasmiješila se i skrenula pogled.
 ČETRNAESTO POGLAVLJE

Još jedan dan, još jedan sastanak. Tko bi rekao da će spašavanje svijeta biti
tako dosadno?
Tim znanstvenika sjedio je oko stola za sastanke. Ja, Dimitrij i
Lokkenica. Unatoč svim njezinim pričama o tome kako će ukinuti
birokratske prepreke, Stranica je na kraju završila s gomilom voditelja
odjela i svakodnevnim sastancima osoblja.
Katkad je upravo ono što najviše mrzimo jedini način da se stvari
obave kako valja.
Naravno, Strattica je sjedila na čelu stola. Pokraj nje sjedio je tip
kojega još nikad nisam vidio.
»Ekipo«, rekla je Strattica. »Ovo je dr. François Leclerc.«
Francuz njoj s lijeva malodušno nam je mahnuo. »Dobar dan.«
»Leclerc je svjetski poznati klimatolog iz Pariza. Dala sam mu u
zadatak praćenje, proučavanje i - ako je moguće - ublažavanje klimatskih
učinaka astrofaga.«
»Zar samo to?« upitao sam.
Leclerc se nasmiješio, no osmijeh je brzo izblijedio.
»Dakle, dr. Leclerc«, nastavila je Strattica. »Dobivamo mnogo
oprečnih izvještaja o tome što možemo očekivati zbog smanjenja razine
Sunčeve energije. Teško je pronaći dva klimatologa koji bi se slagali oko
toga.«
Slegnuo je ramenima. »Teško je pronaći dva klimatologa koji bi se
složili oko boje naranče. Nažalost, to nije egzaktno područje. Mnogo je tu
nesigurnosti i — iskreno - mnogo nagađanja. Klimatska znanost još je u
povojima.«
»Podcjenjujete se. Vi ste jedini stručnjak kojega sam pronašla, a čiji
su se klimatski modeli dokazivali točnima već dvadeset godina.«
Kimnuo je.
 Mahnula je prema gomili papira na stolu za sastanke. »Dobila sam
sva moguća predviđanja, od manjih problema s urodom do kolapsa
globalne biosfere. Želim čuti vaše mišljenje. Vidjeli ste podatke o
predviđenom intenzitetu Sunčeva zračenja. Što vam se čini?«
»Katastrofa, naravno«, odvratio je. »Doći će do izumiranja
mnogobrojnih vrsta, potpunog uništenja biocenoze po cijelome svijetu,
golemih promjena vremenskih prilika...«
»Ljudi«, prekinula ga je Strattica. »Mene zanima kako će to utjecati
na ljude, te kada. Nije me briga za parenje troguznih blatnjavih ljenjivaca
ni za bilo koje druge biocenoze.«
»I mi smo dio ekološke zajednice, gospođo Stratt. Ne možemo se
izdvojiti iz nje. Biljke koje jedemo, životinje koje uzgajamo, zrak koji
dišemo - sve je to dio mozaika. Sve je povezano. Propast biocenoza
izravno će utjecati na čovječanstvo.«
»U redu onda. Brojevi«, rekla je Strattica. »Zanimaju me brojevi.
Opipljivi podatci, a ne neodređena predviđanja.«
Namrštio se na nju. »U redu. Devetnaest godina.«
»Devetnaest godina?«
»Htjeli ste broj«, rekao je. »Evo vam ga. Devetnaest godina.«
»Dobro, što znači tih devetnaest godina?«
»To je moja procjena za trenutak kad će polovica čovječanstva biti
mrtva. Za devetnaest godina.«
Tišina koja je uslijedila bila je drukčija od svega što sam ikad
doživio. Čak se i Strattica osupnula. Lokkenica i ja smo se zgledali. Ne
znam zašto, ali jesmo. Dimitrij je razjapio usta.
»Pola?« napokon je promucala Strattica. »Tri i pol milijarde ljudi?
Mrtvi?«
»Da«, odgovorio je. »Je li vam to dovoljno opipljivo?«
»Otkud vam uopće taj podatak?« upitala je.
Stisnuo je usta. »I evo ga, rodio se još jedan poricatelj klimatskih
promjena. Vidite kako je to lako? Samo morate izgovoriti nešto što nitko
ne želi čuti.«
»Nemojte mi docirati, dr. Leclerc. Odgovorite na pitanje.«
 Prekrižio je ruke. »Već smo zamijetili velike promjene ustaljenih
vremenskih prilika.«
Lokkenica se nakašljala. »Čula sam da je u Europi bilo tornada?«
»Tako je«, odgovorio je. »I sve su češći. Europski jezici nisu imali ni
riječ za tornado dok ih španjolski konkvistadori nisu vidjeli u Sjevernoj
Americi. A sada se pojavljuju u Italiji, Španjolskoj i Grčkoj.«
Nagnuo je glavu. »Djelomice se to događa zbog pomicanja
meteoroloških razdoblja. A djelomice zbog toga što je neka luđakinja
odlučila popločati Saharu crnim kvadratima. Kao da golem poremećaj
distribucije topline pokraj Mediteranskog mora neće imati nikakva
utjecaja.«
Strattica je zakolutala očima. »Znala sam da će biti posljedica po
vremenske prilike. Samo nemamo drugog izbora.«
Nastavio je dalje. »Na stranu sad vaše zlostavljanje Sahare. Po
cijelome svijetu javljaju se bizarni fenomeni. Sezona ciklona pomaknula se
za dva mjeseca. Prošlog tjedna sniježilo je u Vijetnamu. Mlazna struja
pretvorila se u spetljani nered koji se svakodnevno mijenja. Arktički zrak
dopire na mjesta gdje ga nikad nije bilo, a tropski se probija predaleko na
sjever i na jug. Sve je u vrtlogu.«
»Vratite se, molim vas, na tri i pol milijarde mrtvih«, rekla je
Strattica.
»Naravno«, uzdahnuo je. »Lako je izračunati kako dolazi do opće
gladi. Uzmete sve kalorije koje se dnevno proizvode na svijetu putem
uzgoja životinja i agrikulture i podijelite ih s oko tisuću petsto. Ljudska
populacija ne može biti mnogo veća od tog broja. Barem ne zadugo.«
Spustio je pogled na olovku koju je vrtio po rukama. »Načinio sam
najbolje modele koje sam mogao. Usjevi će propasti. Osnovni globalni
usjevi su žito, ječam, proso, krumpir, soja i najvažniji: riža. Svi su prilično
osjetljivi na temperaturne raspone. Smrzne li se rižino polje, riža ugiba.
Poplavi li farma krumpira, krumpiri propadaju. A ako na polju žita bude
deset puta veća vlažnost, žito će dobiti gljivice i propasti.«
Opet je pogledao Stratticu. »Da barem imamo zalihu troguznih
blatnih ljenjivaca. Onda bismo možda preživjeli.«
Strattica se uštipnula za bradu. »Devetnaest godina nije dovoljno
vremena. Trinaest će godina Spasitelj putovati do Tau Cetija, a podatcima i
rezultatima trebat će još toliko da se vrate. Treba nam barem dvadeset šest
godina. Još bi bilo bolje da ih je dvadeset sedam.«
Pogledao ju je kao da joj je izrasla još jedna glava. »O čemu vi to?
Ovo nije samo jedna od mogućnosti. Govorimo o točnom izračunu. I ne
možemo ništa poduzeti.«
»Gluposti«, odmahnula je. »Ljudi već puno stoljeće slučajno
uzrokuju globalno zatopljenje. E pa, sad ćemo vidjeti što možemo učiniti
kad se namjerno primimo posla.«
Ustuknuo je. »Što? Šalite se, zar ne?«
»Lijepi sloj stakleničkih plinova kupit će nam vremena, zar ne?
Izolirat će Zemlju poput parke, pa će nam energija koju imamo dulje
potrajati. Griješim li?«
»K-k...« mucao je. »Ne, ne griješite, ali omjeri... i moralnost zamisli
da se namjerno ispuštaju staklenički plinovi...«
»Nije me briga za moralnost«, rekla je Strattica.
»Ne, stvarno ju nije briga«, dodao sam ja.
»Meni je stalo samo do toga da spasim ljudsku vrstu. Dajte mi malo
efekta staklenika. Klimatolog ste po struci. Smislite nešto što će nam
pomoći da izdržimo barem dvadeset sedam godina. Ne namjeravam
izgubiti pola čovječanstva.«
Leclerc je progutao knedlu.
Mahnula je rukom kao da tjera muhu. »Idite, primite se posla!«
***
Trebaju mi tri sata i još pedeset novih riječi u našem zajedničkom
rječniku, no napokon uspijem Kamenku objasniti zračenje - i njegov
utjecaj na biologiju.
»Hvala«, rekao je neuobičajeno niskim tonovima. Ti tonovi
označavaju tugu. »Sada znam kako prijatelji umru.«
»Loše loše loše«, kažem.
»Da«, otpjeva on.
Tijekom razgovora otkrio sam da Blip-A uopće nema antiradijacijsku
zaštitu. I znam zašto Eridijanci nikad nisu otkrili radijaciju. Trebalo je
vremena da otkrijem sve te informacije, no evo što sam doznao:
 Eridijanski planet prvi je planet u sustavu 40 Eridani. Ljudi su ga
ugledali prije nekog vremena, no - naravno — nisu imali pojma da se na
njemu nalazi cijela civilizacija. Kataloški naziv za njega je »40 Eridani A
b«, što je svakako predugačko. Eridijanski naziv je, naravno, niz tonova,
kao i svaka eridijanska riječ. Pa sam mu ja dodijelio ime »Erid«.
Erid je izuzetno blizu svojoj zvijezdi — petinu udaljenosti od one na
kojoj se Zemlja nalazi od Sunca. Njihova »godina« traje oko četrdeset dva
zemaljska dana.
Takav planet nazivamo »Superzemlja«, a od Zemlje je masivniji
osam i pol puta. Promjer je dvostruko veći od Zemljina, a na površini ima
dvostruko jaču gravitaciju. I jako se brzo okreće. Smiješno brzo. Dan im je
dugačak samo 5,1 sat.
I tu sam polagano počeo shvaćati o čemu je riječ.
Planeti pod određenim uvjetima dobiju magnetsko polje. Potrebno je
imati metalnu rastopljenu jezgru, nalaziti se unutar magnetskog polja
zvijezde, a usto je potrebno i da se planet okreće. Ako imate sve to, onda
imate i magnetsko polje. Zemlja ga ima - zato na njoj funkcioniraju
kompasi.
A Erid ima sve te karakteristike, i to na steroidima. Planet je veći od
Zemlje s većom metalnom jezgrom. Blizu je svojoj zvijezdi, te njegovo
magnetsko polje pokreće mnogo jače magnetsko polje zvijezde, a usto se i
još izuzetno brzo vrti. Uglavnom, poanta je u tome da je magnetsko polje
Erida dvadeset pet puta jače od onoga na Zemlji.
Usto je i atmosfera mnogo gušća. Dvadeset devet puta gušća.
E sad, u čemu će jaka magnetska polja i gusta atmosfera biti posebno
dobre? U zaštiti od zračenja.
Život na Zemlji evoluirao je kako bi se mogao nositi sa zračenjem.
Naš DNK ima ugrađenu sposobnost ispravljanja pogrešaka jer nas
neprestano bombardira zračenje sa Sunca i iz svemira. Naše magnetsko
polje i atmosfera donekle nas štite, no ta zaštita nije stopostotna.
A na Eridu jest. Zračenje jednostavno ne dopire do tla. Čak ni
svjetlost ne dopire do tla - zato nisu evolucijom dobili oči. Na površini
vlada mrkli mrak. Kako je uopće moguće da u totalnom mraku postoji
biosfera? Nisam još pitao Kamenka kako to funkcionira, no znam da u
oceanima na Zemlji, gdje ne dopire Sunčeva svjetlost, i dalje ima života.
Dakle, moguće je.
 Eridijanci su izuzetno osjetljivi na zračenje, za koje nisu znali ni da
postoji.
Idući je razgovor trajao još jedan sat, a tijekom njega dodali smo još
nekoliko desetaka riječi našem rječniku.
Eridijanci su dosta davno izumili svemirska putovanja. S obzirom na
to da imaju nevjerojatno dobru tehnologiju obrade materijala (ksenonit),
načinili su svemirski lift. To je kabel koji vodi od eridskog ekvatora do
sinkrone orbite gdje se nalazi protuuteg. Doslovno, liftom odlaze u orbitu.
To bismo i mi mogli načiniti na Zemlji da znamo proizvesti ksenonit.
No, nikad nisu napustili orbitu. Nisu imali razloga za to. Erid nema
mjesec. Planeti koji se nalaze tako blizu zvijezda malokad imaju mjesece.
Gravitacijske plimne sile istrgnu moguće satelite iz orbite. Kamenko i
njegova posada bili su prvi Eridijanci koji su ikad napustili orbitu.
I zato nikad nisu otkrili da ih je sve vrijeme štitilo Eridovo
magnetsko polje, koje se proteže daleko izvan njegove sinkrone orbite.
No, ostalo je još jedno neriješeno pitanje.
»Zašto ja nisam umro, pitanje?« upita Kamenko.
»Ne znam«, odvratim. »Što je kod tebe drukčije? Što radiš ti, a da to
nije radio ostatak tvoje posade?«
»Popravljam stvari. Moj posao je popraviti pokvareno, proizvesti
potrebno i održavati motore.«
Meni to zvuči kao posao inženjera. »Gdje si provodio najviše
vremena?«
»Imam sobu u brodu. Radionicu.«
Počinje mi svitati. »Gdje se nalazi radionica?«
»Stražnji dio broda kod motora.«
To je pametno mjesto za smještaj brodskog inženjera. Pokraj motora,
gdje su najčešće potrebni popravci i održavanje.
»Gdje spremate gorivo od astrofaga?«
Mahne rukom prema stražnjem dijelu broda. »Mnogo, mnogo
spremnika astrofaga. Sve u stražnji dio broda. Blizu motora. Lakše
napuniti gorivo.«
I evo odgovora.
 Uzdahnem. Neće mu se to svidjeti. Rješenje je bilo vrlo jednostavno,
samo što ga oni nisu otkrili. Nisu ni znali da imaju problem sve dok nije
bilo prekasno.
»Astrofazi zaustavljaju zračenje«, kažem. »Bio si okružen
astrofazima, a tvoji kolege nisu. Zato ih je zračenje pobilo.«
Ne odgovara, zamislio se.
Napokon tiho kaže: »Razumijem. Hvala. Sad znam zašto sam živ.«
Pokušam zamisliti koliko je njegov narod bio očajan. Iako su imali
svemirski program koji je bio znatno nazadniji od Zemljina, nisu imali
pojma što ih vani čeka, a ipak su izgradili međuzvjezdani brod kako bi
spasili svoju vrstu.
Što se ne razlikuje mnogo od moje situacije. Ja samo imam pristup
nekim tehnologijama koje oni nemaju.
»I ovdje ima zračenja«, kažem. »Pa bi bilo dobro da se držiš u blizini
svoje radionice što češće možeš.«
»Da.«
»Donesi astrofage u tunel i stavi ih po zidu.«
»Da. I ti isto.«
»Ja ne moram.«
»Zašto ne, pitanje?«
Zato što nije važno ako dobijem rak. Ionako ću ovdje umrijeti. Ali ne
želim mu objašnjavati da sam na samoubilačkoj misiji, razgovor je već
ionako bio dovoljno naporan. Pa mu kažem poluistinu.
»Zemljina atmosfera je rijetka i magnetsko polje je slabo. Zračenje
dopire do površine. Zato se život na Zemlji razvio tako da može preživjeti
zračenje.«
»Razumijem«, odgovori on.
Nastavi raditi na svojim popravcima dok ja lebdim u tunelu. Nešto
mi padne na pamet. »Ej, imam pitanje.«
»Pitaj.«
»Zašto su eridijanska i ljudska znanost tako slične? Milijarde godina,
a napredak je gotovo jednak.«
 To me već neko vrijeme muči. Ljudi i Eridijanci odvojeno su
evoluirali u različitim zvjezdanim sustavima. Sve dosad nismo imali
nikakva kontakta. Kako je onda moguće da nam je tehnologija gotovo
jednaka? Mislim, Eridijanci malo zaostaju u svemirskoj tehnologiji, ali ne
baš mnogo. Zašto nisu u kamenom dobu? Ili nekom superfuturističkom
razdoblju zbog kojeg bi se suvremena Zemlja doimala poput drevne
antike?
»Mora tako biti jer se ti i ja ne bi sreli«, odgovori Kamenko. »Ako
planet manje razumije znanost, ne može napravi svemirski brod. Ako bolje
ima znanost, može shvati i uništi astrofaga i ne mora putovati izvan
zvjezdanog sustava. Eridijanska i ljudska znanost u istoj fazi: znamo
napravi brod, ali ne znamo riješi problem astrofaga.«
Ha. To mi nije palo na pamet, ali sad mi je potpuno očito. Da se ovo
dogodilo dok su ljudi još bili u kamenom dobu, samo bismo izumrli. Da se
dogodilo nekoliko tisuća godina u budućnosti, vjerojatno bismo bez
ikakvih problema smislili rješenje za astrofage. Raspon tehnološkog
razvoja koji bi natjerao vrstu da pošalje brod na Tau Ceti i potraži rješenje
prilično je uzak, a i Eridijanci i Zemljani nekako su se našli upravo u tom
rasponu.
»Shvaćam. Dobro si to zamijetio.« Ali i dalje me muči. »Ipak je
neobično. Zemljani i Eridijanci su relativno blizu. Zemlja i Erid nalaze se
na udaljenosti od samo šesnaest svjetlosnih godina. Galaktika je široka
stotinu tisuća svjetlosnih godina! Život nije tako uobičajen, ali mi smo se
nekako našli tako blizu.«
»Možda smo obitelj.«
U rodu smo? Pa kako...
»O! Misliš... ideš!« Ovo me stvarno iznenadilo, moram razmisliti.
»Ne siguran. Teorija.«
»Dobra ti je teorija!« odvratim.
Panspermija. Stalno sam se oko toga svađao s Lokkenicom.
Zemaljski život i astrofazi previše su slični da bi to bilo slučajno.
Moguće je da je neki predak astrofaga »zasijao« Zemlju. Neki
međuzvjezdani preteča vrste koja je zarazila moj planet. No nije mi prije
palo na pamet da se isto to moglo dogoditi i na Eridu.
 Posvuda bi moglo biti života! Mogao se bilo gdje razviti iz pretka
nalik na astrofaga i pretvoriti u stanice kakve su u meni. Ne znam kako bi
izgledao taj organizam, ali znam da su astrofazi prilično izdržljivi. Dakle,
bilo koji planet koji bi mogao podržavati razvoj života vjerojatno bi ga
dobio.
Kamenko je možda odavno izgubljeni rođak. Odavno. Stabla ispred
moje kuće u bližem su mi rodu nego Kamenko, ali ipak.
Ideš.
»Jako dobra teorija!« ponovim.
»Hvala«, odgovori Kamenko. On je to vjerojatno odavno zaključio, a
ja sam tek sad shvatio.
***
I to se dogodilo - nosač aviona napokon se pretvorio u savršenu
lokaciju.
Kineska mornarica više nije preispitivala Strattičine zapovijedi.
Glavešinama je dojadilo odobravati svaki potez i na kraju su izdali opću
zapovijed da se poslušaju sve njezine naredbe, osim ako ne uključuju
bacanje bombi.
Usidrili smo se usred noći kod obale zapadne Antarktike. U daljini,
obala se slabo nazirala pod svjetlošću mjesečine. Sva ljudska bića
evakuirana su s tog kontinenta, što je vjerojatno bilo pretjerano - najbliža
postaja, Amundsen-Scott, nalazila se 1500 kilometara odavde. Ljudima ne
bi ništa bilo, no nitko nije želio riskirati.
Bila je to najveća maritimna zona zabrane prilaska u povijesti. Bila je
toliko velika da se čak i američka mornarica morala dobrano namučiti kako
bi osigurala da ni jedan komercijalni brod ne uđe u to područje.
Strattica je progovorila u voki-toki. »Razarač Jedan, potvrdite
promatrački status.«
»Spremni«, začuo se glas s američkim naglaskom.
»Razarač Dva, potvrdite promatrački status.«
»Spremni«, začuo se drugi američki glas.
Znanstvenici su se okupili na sletnoj palubi nosača aviona i zurili
prema kopnu. Dimitrij i Lokkenica odmaknuli su se od ograde što su dalje
mogli. Redell je bio u Africi, vodio je farmu crnih panela.
 A Strattica je, naravno, stajala ispred svih.
Leclerc je izgledao kao da ga vode na vješala. »Gotovo smo
spremni«, uzdahnuo je.
Strattica je opet pritisnula tipku na voki-tokiju. »Podmornica Jedan,
potvrdite promatrački status.«
»Spremni«, začuo se odgovor.
Leclerc je provjerio nešto na svojem tabletu. »Tri minute... sad.«
»Svim brodovima: ulazimo u žutu fazu«, rekla je Strattica u svoj
voki-toki. »Ponavljam: žuta faza. Podmornica Dva, potvrdite promatrački
status.«
»Spremni.«
Stao sam pokraj Leclerca. »Ovo je nevjerojatno«, rekao sam.
Odmahnuo je glavom. »Da barem nije meni palo na pleća.« Nešto je
prčkao po tabletu. »Znate, dr. Grace, cijeli sam život proveo kao pravi
hipik. Od djetinjstva u Lyonu do studentskih dana u Parizu. Ja sam rođeni
pacifistički obožavatelj prirode, poput jednog od onih koje vidite na
snimkama iz šezdesetih.«
Ništa nisam rekao. Čovjek je upravo proživljavao najgori dan u
svojem životu. Ako mu mogu pomoći tako što ću ga poslušati, onda ću to i
učiniti.
»Postao sam klimatolog kako bih spasio svijet. Kako bih zaustavio tu
mučnu ekološku katastrofu koju smo pokrenuli. A sad... sada ovo. Nužno
je, ali je užasno. Sigurno me razumijete. I vi ste znanstvenik.«
»Ne, ne baš«, odvratio sam. »Cijelu sam znanstvenu karijeru proveo
u potrazi za stvarima izvan Zemlje, a ne na njoj. Klimatologija mi uistinu
nije jača strana.«
»Ah«, rekao je. »Zapadna Antarktika je uskomešana masa leda i
snijega. Cijela ova regija sastoji se od golemoga glečera koji se polagano
spušta u more. Ovdje su stotine tisuća kvadratnih kilometara leda.«
»A mi ćemo ga rastopiti?«
»More će ga rastopiti za nas, ali da, tako je. No, morate znati da je
Antarktika nekoć bila džungla. Milijunima godina bila je bujna poput
Afrike, sve dok se nije zaledila zbog tektonike ploča i prirodnih klimatskih
promjena. Sve su te biljke uginule i raspale se. A plinovi nastali nakon tog
raspadanja, od kojih je najvažniji metan, ostali su zarobljeni ispod leda.«
»Metan je izuzetno snažan staklenički plin«, rekao sam.
Kimnuo je. »Mnogo je učinkovitiji od ugljikova dioksida.«
Ponovno je provjerio svoj tablet. »Dvije minute!« povikao je.
»Svim brodovima: crvena faza«, dojavila je Strattica. »Ponavljam:
crvena faza.«
Okrenuo se prema meni. »I evo me sad. Ekološki aktivist.
Klimatolog. Borac protiv rata.« Zagledao se prema moru. »I upravo se
spremam narediti nuklearni napad na Antarktiku. Dvjesto četrdeset i jedna
nuklearna bomba, koje su nam ljubazno ustupile Sjedinjene Američke
Države. Bombe su zakopane na dubini od pedeset metara uz duboki
procjep, na razmacima od tri kilometra. I sve će istodobno eksplodirati.«
Polagano sam kimnuo.
»Rekli su mi da će radijacija biti minimalna«, rekao je.
»Da. Ako vas to imalo tješi, to su fuzijske bombe.« Stisnuo sam se u
svoju jaknu, bilo mi je hladno. »Doći će do slabe fisijske reakcije s
uranijem i ostalim, što će pokrenuti mnogo jaču fuzijsku reakciju. A u
velikoj eksploziji sudjelovat će samo vodik i helij. Oni ne zrače.«
»Barem nešto.«
»Ovo je bila jedina opcija?« upitao sam. »Zašto nismo dali
tvornicama da masovno proizvode sumporov heksafluorid ili neki drugi
staklenički plin?«
Odmahnuo je glavom. »Proizvodni kapaciteti trebali bi biti nekoliko
tisuća puta veći nego što su sada. Sjetite se, puno smo stoljeće palili ugljen
i naftu na globalnoj razini prije nego što smo zamijetili da je to počelo
utjecati na klimu.«
Ponovno je provjerio tablet. »Greben će se raspoloviti po liniji
eksplozija i polagano se spustiti u more, i ondje će se rastopiti. Tijekom
idućeg mjeseca razina mora podići će se za centimetar, a temperatura mora
past će za stupanj - što je samo po sebi katastrofa, ali nećemo sad o tome.
Goleme količine metana bit će oslobođene u atmosferu. A sada nam je
metan prijatelj. Točnije, metan nam je najbolji prijatelj. I ne samo zato što
će nas neko vrijeme grijati.«
»Nego?«
 »Metan se unutar deset godina razgradi u atmosferi. Svakih nekoliko
godina možemo odvaliti komade Antarktike u more i regulirati razine
metana. Ako Spasitelj pronađe rješenje, moramo samo pričekati deset
godina da metan nestane. To se s ugljičnim dioksidom ne može.«
Prišla nam je Strattica. »Vrijeme?«
»Šezdeset sekundi«, odgovorio je.
Kimnula je.
»Dakle, ovime smo sve riješili?« upitao sam. »Možemo samo stalno
vaditi metan iz Antarktike i održavati temperaturu Zemlje?«
»Ne«, odvratio je. »To je u najbolju ruku samo privremena mjera.
Zahvaljujući tom sranju, zrak će ostati topao, ali ekološki sustavi svejedno
će nastradati. I dalje ćemo imati užasne i nepredvidive vremenske prilike,
usjevi će propadati i biocenoze nestajati. Ali možda, samo možda, neće biti
onako loše kao što bi bilo bez metana.«
Pogledao sam Stratticu i Leclerca, koji su stajali jedno pokraj
drugoga. Nikad još u ljudskoj povijesti toliko autoriteta i moći nije se
nalazilo u toliko malo ruku. Ovo dvoje ljudi - samo njih dvoje - doslovno
će promijeniti svijet.
»Zanima me«, obratio sam se Strattici. »Kad pošaljemo Spasitelja na
put. Što ćete tada?«
»Ja?« iznenadila se. »Nije važno. Kad Spasitelj krene, gubim sav
svoj autoritet. Vjerojatno će me gomila nadrkanih vlada tužiti zbog
zloporabe moći. Možda ću ostatak života provesti u zatvoru.«
»Ja ću biti u ćeliji pokraj vaše«, dodao je Leclerc.
»To vas nimalo ne zabrinjava?«
Slegnula je ramenima. »Svi se moramo žrtvovati. Budem li morala
postati žrtveno janje za cijeli svijet kako bi nam osigurala spas, to je onda
moja žrtva.«
»Čudna vam je logika«, odmahnuo sam glavom.
»Ne, nije. Ako je alternativa smrt cijele moje vrste, onda je situacija
vrlo jednostavna. Nema moralnih dilema, nema vaganja što je najbolje za
koga. Ostaje mi samo potpuni fokus na ovaj projekt.«
»To si i ja govorim«, rekao je Leclerc. »Tri... dva... jedan...
detonacija.«
 Ništa se nije dogodilo. Obala je ostala kakva je i bila. Nije bilo
eksplozije. Nije bilo bljeska. Nije se čuo čak ni prasak.
Leclerc je pogledao svoj tablet. »Nuklearke su eksplodirale. Udarni
val stići će do nas za desetak minuta, no zvučat će poput grmljavine u
daljini.«
Spustio je pogled.
Strattica je položila dlan na njegovo rane. »Učinili ste ono što ste
morali. Kao i svi mi.«
Spustio je lice u ruke i zaplakao.
***
Kamenko i ja satima razgovaramo o biologiji. Obojicu nas silno
zanima kako funkcionira tijelo onoga drugoga. Da nije tako, bili bismo
prilično šugavi znanstvenici.
Eridijanska fiziologija je čudesna, iskreno.
Erid je tako blizu svojoj zvijezdi da je čista količina energije koja
ulazi u biosferu nevjerojatna. A Eridijanci, koji su na vrhu hranidbenog
lanca, imaju mnogo više energije na raspolaganju nego ljudi. Koliko više?
U svojim tijelima imaju vrećice koje služe samo za pohranu ATP-a,
glavnog medija za prijenos kemijske energije kod bića koja se temelje na
DNK. ATP inače živi u stanicama, no oni ga imaju toliko da su morali
stvoriti učinkovitiji način pohrane.
Govorimo o apsurdnim količinama energije. Kako bi dobili metale,
izvlače kisik iz minerala. Eridijanci su, u stvari, biološki talioničari.
Ljudi imaju kosu, nokte, zubnu caklinu i još neke »mrtve« tvari na
tijelima, namijenjene ispunjavanju važnih zadataka. Eridijanci su taj
koncept doveli do ekstrema. Kamenkova ljuštura načinjena je od
oksidiranih minerala. Kosti su mu načinjene od šupljikavih metalnih
slitina. Tijelo mu je puno tekuće žive. Čak su mu i živci načinjeni od
neorganskih silikata koji prenose impulse temeljene na svjetlosti.
Kamenko u sebi ukupno ima samo nekoliko kilograma biološkog
materijala. Jednostanični organizmi putuju kroz krvotok i grade ili
popravljaju tijelo, prema potrebi. Usto se bave probavom i opskrbljuju
mozak koji sjedi na sigurnome, u središtu njegove ljušture.
Da su pčele evoluirale tako da mogu izgraditi hodajuća gnijezda i da
je njihova kraljica inteligentna poput ljudskog bića, taj oblik života
nalikovao bi na Eridijance. Samo što su eridijanske »pčele« jednostanični
organizmi.
Eridijanski mišići također su neorganski. Načinjeni su od poroznog
materijala nalik na spužvu, spremljenog u fleksibilne vrećice. U tim
vrećicama nalazi se najveći dio vode u njihovim tijelima. A atmosferski
tlak toliko je visok da je na 210 Celzijevih stupnjeva voda i dalje u
tekućem stanju.
Imaju dva odvojena sustava za cirkulaciju: »ambijentalni« sustav i
»vrući« sustav. Ambijentalna krv je zagrijana na 210 Celzijevih stupnjeva,
a vruća je na 305 Celzijevih stupnjeva, što je dovoljno vruće da voda
zakipi čak i pod tlakom zraka na Eridu. Oba sustava za cirkulaciju imaju
krvne žile koje se šire ili stežu oko mišića, ovisno o potrebi, kako bi im
odredili temperaturu. Ako se trebaju proširiti, onda ih zagriju, a ako se žele
stegnuti, ohlade ih.
Ukratko: Eridijanci se kreću na parni pogon.
Zbog toga ambijentalni cirkulacijski sustav služi kao hladnjak kad je
mišiće potrebno ohladiti. Neprestano se mora hladiti na normalnu
temperaturu, čemu služi upravo taj hladnjak. Kamenko »diše«, na neki
način, no čini to samo kako bi vanjski amonijak povukao preko kapilara u
organu nalik na rešetkasti hladnjak koji se nalazi na vrhu njegove ljušture.
Pet proreza na vrhu dopuštaju prolazak zraka, no sam zrak ne ulazi u
njegov krvožilni sustav.
Iako Eridijanci ne »dišu«, ipak upotrebljavaju kisik. Njihova su tijela
samo mnogo odvojenija od okoliša nego ljudska. U sebi imaju nešto što
nalikuje na biljne stanice, i nešto što nalikuje na životinjske stanice. Kisik
se pretvara u ugljikov dioksid, ugljikov dioksid pretvara se u kisik, i uvijek
su u ravnoteži. Kamenkovo tijelo je biosfera u malome. Treba mu samo
energija koju unosi putem hrane i protok zraka koji mu pomaže da se riješi
viška topline.
Istodobno, vruća krv prevruća je da bi u njima preživio bilo kakav
biološki materijal - voda u njoj kipi. To je, usput, prilično korisno za
sterilizaciju hrane, tako da u njih ne mogu prodrijeti patogeni.
No, kako bi njegove radne stanice mogle servisirati vrući
cirkulacijski sustav, cijeli se sustav mora ohladiti na ambijentalnu razinu.
Kad se to dogodi, Eridijanci ne mogu uopće upotrebljavati svoje mišiće.
Upravo zato i spavaju.
 Oni ne »spavaju« kao ljudska bića, već su potpuno paralizirani.
Tijekom tog razdoblja ni mozak nema nikakvu svjesnu funkciju jer je i
njega potrebno servisirati. Uspavanog Eridijanca nemoguće je probuditi.
Zato uvijek pripaze jedni na druge dok spavaju. Netko te mora
čuvati. To vjerojatno potječe od najranijih početaka njihove evolucije, a
sada se pretvorilo u društvenu normu.
Mene sve to fascinira, no Kamenku je grozno dosadno. S druge
strane, njega totalno šokira i čudi čovječanstvo.
»Čuješ svjetlost, pitanje?« kaže Kamenko. (U prvoj noti rečenice
uvijek čujem lagani drhtaj kad ga nešto iznenadi ili zadivi.)
»Da. Ja čujem svjetlost.«
Dok razgovaramo, svojim mnogobrojnim rukama slaže nekakav
komplicirani aparat. Gotovo je iste veličine kao i on. Prepoznajem
nekoliko dijelova, njih je popravljao proteklih dana. On može bez
problema razgovarati sa mnom i istodobno popravljati osjetljive strojeve.
Mislim da Eridijancima multitasking ide mnogo bolje nego ljudima.
»Kako, pitanje?« upita on. »Kako čuješ svjetlost, pitanje?«
Uperim prst u svoje oči. »Ovo su posebni dijelovi tijela koji se
usredotočuju i detektiraju svjetlost, a zatim te informacije šalju u moj
mozak.«
»Svjetlost ti daje informacije, pitanje? Dovoljno informacija da
shvatiš prostor, pitanje?«
»Da. Ljudima svjetlost daje informacije na isti način na koji zvuk
daje informacije Eridijancima.«
Nešto mu sine i on prestane raditi na svojem uređaju. »Čuješ svjetlost
iz svemira, pitanje? Čuješ zvijezde, planete, asteroide, pitanje?«
»Da.«
»Čudim. A zvuk, pitanje? Čuješ zvuk.«
Pokažem svoje uši. »S ovime čujem zvuk. Kako ti čuješ zvuk?«
On pokaže cijelu svoju ljušturu i ruke. »Posvuda. Maleni receptori
na vanjskoj ljušturi. Svi javljaju natrag u mozak. Kao dodir.«
Dakle, cijelo je njegovo tijelo mikrofon. Mozak mu je u stanju
procesuirati goleme količine informacija. Mora znati točan položaj tijela,
osjetiti vremensku razliku između zvukova koji se sudaraju s različitim
dijelovima tijela... čovječe, to je baš zanimljivo. Ali, gle, meni mozak daje
trodimenzionalni model okoline, a svi podatci ulaze samo kroz dva oka.
Osjeti su uistinu impresivne stvarce.
»Ne čujem dobro kao ti«, kažem. »Bez svjetlosti ne mogu shvatiti
prostor. Mogu čuti kad govoriš, ali to je sve.«
On pokaže prema zidu koji nas odvaja. »To je zid.«
»To je specijalan zid. Kroz njega svjetlost prolazi.«
»Čudim. Dao ti mnogo izbor za zid kad gradimo. Ti odabrao ovaj jer
kroz njega prolazi svjetlost, pitanje?«
To mi se sve čini tako davnim — kad se zid sastojao od mozaika
heksagona različitih tekstura i boja. Ja sam, naravno, odabrao prozirni.
»Da, odabrao sam ga jer kroz njega prolazi svjetlost.«
»Čudim. Dao izbor za različite ♫♩♪♫ zvuka. Nisam mislio svjetlost.«
Pogledam laptop, moram provjeriti koja je to bila riječ. Laptop mi
gotovo više ne treba, no katkad se dogodi da se pojavi akord koji nisam
zapamtio. Računalo mi govori da je ta riječ bila »odlika«. Dobro, ta se ne
pojavljuje prečesto pa si ne zamjeram što je nisam prepoznao.
»To je bila sreća«, kažem.
»Sreća«, složi se on, načini još nekoliko prilagodbi na svojem
uređaju, spremi oruđe u pojas i kaže: »Završio sam.«
»Što je to?«
»Uređaj me drži na životu u mali prostorija.« Izgleda sretno, čini mi
se. Kao da je malo više podignuo ljušturu. »Čekaj.«
Šmugne u svoj brod ostavivši uređaj na mjestu. Vrati se noseći
nekoliko ploča prozirnog ksenonita. Ploče su peterokutne, debljine jednog
centimetra i promjera jedne stope. Ide mi na živce što stalno miješam
mjere, ali ne mogu si pomoći, mozak mi je izbacio upravo te.
»Sad načinim prostorija«, kaže.
Spoji peterokute jedan za drugi pomoću nekakvoga gustog tekućeg
ljepila koje istiskuje iz tube. Uskoro je složio dvije polovine dodekaedra.
Ponosno ih pruži prema meni i onda ih spoji. »Prostorija.«
»Prostorija« je geodetska sfera načinjena od peterokuta, promjera
jedan metar. Dovoljno je velika za Kamenka.
 »Koja je svrha te prostorije?« upitam.
»Prostorija i uređaj za to da živim u tvoj brod.«
Izvijem obrve. »Dolaziš u moj brod?«
»Želim vidjeti ljudska tehnologija. Dopušteno, pitanje?«
»Da! Naravno dopušteno! Što te zanima?«
»Sve! Ljudska znanost bolja od eridijanska znanost.« Pokaže laptop
koji lebdi pokraj mene. »Stroj koji misli. Eridijanci nemaju.« Pokaže moje
oruđe. »Puno strojeva koje Eridijanci nemaju.«
»Da. Dođi vidjeti što god želiš!« Pokažem prema maloj zračnoj
komori u zidu. »Kako ćeš se kroz to provući?«
»Ti ode tunel. Ja načini novi zid. Veća zračna komora.«
Natakne dovršeni uređaj - sad tek shvaćam da je to sustav za
održavanje života — na svoju ljušturu i pričvrsti ga. Pokriva otvore
hladnjaka na vrhu ljušture.
»To ti blokira hladnjak? Nije li to opasno?«
»Ne. Ovo vrući zrak pretvori u hladni zrak«, odvrati on.
Klimatizacija. To ne bih prvo pomislio u susretu s bićem kojemu je
ugodno na 200 stupnjeva, ali dobro. Svi mi imamo svoje razine tolerancije.
Ljepilom pričvrsti sferu načinjenu od peterokuta oko sebe.
»Testiram. «
Lebdi u tunelu jednu minutu, a zatim kaže: »Radi! Sretan!«
»Odlično!« odvratim. »No, kako funkcionira? Kamo odlazi toplina?«
»Lako«, odgovori on i dodirne jedan mali dio uređaja. »Tu astrofazi.
Astrofag upije sve toplije od devedeset šest stupnjeva.«
Tako je. Ljudima su astrofazi vrući, no za Eridijance su prilično
hladni. Stoga služe kao savršen medij za klimatizaciju. Kamenko treba
samo pustiti zrak preko rebara punih astrofaga, ili tako nešto, i to je
dovoljno.
»Pametno«, kažem.
»Hvala. Ti odi sad. ]a radi velika zračna komora za tunel.«
»Da da da!« uzviknem.
 Pokupim svoje stvari iz tunela, uključujući i madrac koji sam
pričvrstio za zid, i potrpam sve u kontrolnu sobu, pa za sobom zatvorim
oboja vrata zračne komore.
Idući sat provedem pospremajući po brodu. Nisam očekivao goste.
 PETNAESTO POGLAVLJE

Prošlo je nekoliko sati, a ja više ne mogu izdržati. Moram provjeriti što

radi s tunelom.
Kamenku treba golemi tlak kako bi ostao na životu. Moja oplata ne
bi to mogla izdržati, a on ne bi mogao preživjeti vakuum. Dakle, što
namjerava učiniti kako bi to riješio?
S druge strane zračne komore začujem škljocaje i zveket. Ma, moram
ići vidjeti što se događa!
Uvučem se u zračnu komoru i zagledam kroz prozorčić. Robot Blipa-
A odlijepio je stari tunel i sada radi na novome.
Aha. To me malo razočaralo, očekivao sam nešto mnogo
dramatičnije.
Stari tunel lebdi svemirom, očito nam više neće biti potreban. Robot
namjesti novi tunel na njegovo mjesto i zalijepi ga za oplatu Blipa-A
ksenonitnim ljepilom.
Kako Eridijanci uspijevaju bez pomoći računala voziti brod koji
putuje brzinom bliskom brzini svjetlosti? Samo procjenjuju u glavi? Znam
da su u stanju jako brzo računati napamet pa možda nisu morali izumiti
računala. No ipak, neovisno o tome koliko im dobro ide matematika,
sigurno i tome ima granica.
Zveket prestaje i ja opet provirim kroz prozor. Tunel je na mjestu.
Nalikuje na stari tunel, osim što mu je zračna komora mnogo veća.
Gotovo cijeli zid koji nas je dijelio sada je pretvoren u komoru dovoljno
veliku za Kamenka. No, nije dovoljno velika i za mene. Izgleda da ja neću
tako skoro navraćati u njegov brod.
»Eh«, kažem. Ne želim dopustiti da me to zaboli, ali ipak. On će
posjetiti izvanzemaljski brod. Zašto i ja to ne bih mogao?
 Na Kamenkovoj strani tunela više nema mreže prečki za hvatanje.
Umjesto njih tu je sad metalna vrpca koja se proteže po dugoj osi tunela,
kroz zračnu komoru i na moju stranu, sve do vrata moje zračne komore.
S druge strane metalne vrpce nalazi se nekakva cijev načinjena od
istoga dosadnoga smeđeg ksenonita kao i zid tunela. Naravno, kvadratna je
i proteže se po dugačkoj osi tunela.
Začuje se šištanje i na Kamenkovoj strani tunela pojavi se magla.
Ponovno se začuje šištanje, s moje strane tunela. Aha, tome služi cijev -
puni obje strane tunela odgovarajućim plinom. Drago mi je što Kamenko
ima dovoljno kisika da to može učiniti.
Otvore se vrata Blipa-A i pojavi se Kamenko u svojoj lopti. Na sebi
ima nekakav kombinezon s redenikom na dnu ljušture, a klimatizacijski
mu je uređaj na leđima. U dvije ruke nosi nekakve metalne kocke, a tri su
mu ruke slobodne. Jednom mi mahne i ja mu uzvratim mahanjem.
Svemirska lopta (a kako bih je drukčije nazvao?) uđe u tunel i
zalijepi se za metalnu vrpcu.
»Što?« čudim se. »Kako...?«
A onda shvatim. Lopta nije začarana, nego Kamenko u rukama drži
vrlo jake magnete. A metalna vrpca očito je magnetična, vjerojatno je
načinjena od željeza. Kamenko otkotrlja svoju loptu po vrpci do zračne
komore po sredini tunela i vidim kako svojim magnetima pritišće metalne
komande kroz ljušturu od ksenonita - fantastično se toga sjetio.
Nakon nešto šištanja i pumpanja, Kamenko odgurne poklopac zračne
komore prema mojoj strani i otkotrlja se niz metalnu vrpcu do mojih vrata,
a ja ih otvorim.
»Zdravo!«
»Zdravo!«
»Dakle... ja ću te nositi? Takav je plan?«
»Da. Nosi. Hvala.«
Oprezno pipnem loptu, bojim se da je vruća. Ne, nije vruća -
ksenonit je izvrstan izolator pa je mogu uhvatiti i uvući u brod.
Kamenko je težak. Mnogo teži nego što sam očekivao. Uz gravitaciju
ga vjerojatno ne bih uopće mogao podići, a i ovako ima mnogo inercije i
nije ga lako vući i gurati. Imam osjećaj da guram motocikl u leru. Da,
ozbiljno, težak je poput motocikla.
 Nije me to trebalo iznenaditi jer mi je ispričao sve o svojoj biologiji i
metalima od kojih se sastoji. Mislim, krv mu se sastoji od žive. Naravno da
je težak.
»Jako si težak«, kažem mu. Nadam se da me neće pogrešno shvatiti i
pomisliti da mu želim reći kako bi trebao smršavjeti.
»Moja masa sto šezdeset osam kilograma«, odgovori on.
Kamenko teži više od 300 funti!
»Ideš«, začudim se. »Mnogo si teži od mene.«
»Koja ti masa, pitanje?«
»Kojih osamdeset kilograma.«
»Ljudi imaju jako mala masa!« kaže on.
»Sastojim se uglavnom od vode«, objasnim mu ja. »No dobro. Ovo
je kontrolna soba, odavde upravljam brodom.«
»Razumije.«
Guram ga niz tunel do laboratorija, a on se meškolji u svojoj lopti.
Kad »ugleda« nešto novo, svaki se put pomakne. Mislim da mu to pomaže
da bolje »vidi« svojim sonarom, poput psa koji nagne glavu kad nešto
osluškuje.
»Ovo je moj laboratorij«, kažem mu. »Ovdje obavljam znanstvena
ispitivanja.«
»Dobra dobra dobra soba!« propišti on. Glas mu je za oktavu viši
nego inače. »Sve hoću shvatiti!«
»Odgovorit ću ti na sva pitanja«, uvjerim ga.
»Poslije. Još soba!«
»Još soba!« dramatično odgovorim.
Gurnem ga do spavaonice i usporim ga, tako da sve može dobro
promotriti iz sredine sobe. »Ovdje spavam. Točnije, ovdje sam spavao
prije nego što si me natjerao da spavam u tunelu.«
»Spavaš sam, pitanje?«
»Da.«
»I ja puno puta spavam sam. Tužno tužno tužno.«
Nikako da shvati da meni to nije strašno. Strah od spavanja bez
prisutnosti drugih vjerojatno mu je ugrađen u mozgu. Zanimljivo... možda
je to bio začetak nagona koji ih je okupljao u čopore. A taj je nagon
prisutan u vrstama koje razvijaju inteligenciju. Taj čudan (barem meni)
način spavanja možda je razlog zbog kojega upravo sada razgovaram s
Kamenkom!
Da, to nije zaključak koji se temelji na čvrstim znanstvenim
dokazima. Njihovoj inteligenciji vjerojatno je prethodilo još tisuće uzroka i
razloga, a spavanje je samo jedan dio. Ali ne mogu si pomoći, znanstvenik
sam i stalno moram smišljati hipoteze!
Otvorim ploču koja pokriva spremište i napola gurnem njegovu loptu
unutra. »Ovo je mala soba za spremanje stvari.«
»Razumije.«.
Izvučem ga van. »To je sve. Moj brod mnogo je manji od tvojega.«
»Tvoj brod ima mnogo znanost!« kaže. »Pokažeš mi stvari u sobi za
znanost, pitanje?«
»Naravno.«
Odvedem ga natrag do laboratorija, a on se cijelim putem meškolji.
Odguram ga do sredine prostorije i uhvatim se za rub stola.
Priljubim njegovu kuglu o stol. Mislim da je od čelika, ali nisam
siguran. Ipak, većina laboratorijskih stolova načinjena je od čelika. Sad
ćemo doznati.
»Upotrijebi svoje magnete«, kažem.
Kamenko pritisne jedan magnet s unutarnje strane svoje kugle, na
mjestu gdje dodiruje stol. Magnet zvekne i zalijepi se, a Kamenko se više
ne miče.
»Dobro!« kaže, a onda se pomoću magneta zakotrlja po stolu. Ne
izgleda naročito elegantno, no dovoljno je dobro za naše potrebe. Ako
ništa, barem ga više ne moram pridržavati.
Odgurnem se od stola i odlebdim do drugog kraja laboratorija.
»Ovdje ima svačega. Što te zanima?«
Zamahne rukom u jednom smjeru, pa zastane. Zatim odabere nešto
drugo, a onda se opet predomisli, poput klinca u slastičarnici. Napokon se
odluči za 3D printer. »To. Što je to, pitanje?«
»To je naprava koja izrađuje male stvari. Računalu zadam neki oblik,
a onda računalo kaže stroju kako ga načiniti.«
 »Mogu vidjeti kako izrađuje neku malu stvar, pitanje?«
»Potrebna mu je gravitacija kako bi funkcionirao.«
»Zato se tvoj brod rotira, pitanje?«
»Da!« Bogme je bistar. »Rotacija mi daje gravitaciju za znanstvene
eksperimente.«
»Ti brod ne može rotira s pričvršćenim tunelom.«
»Točno.«
Zamisli se.
»Ti brod ima više znanost nego moj brod. Bolja znanost. Donesem
svoje stvari u ti brod. Otkvačim tunel. Ti rotiraš brod za znanost. Ti i ja
zajedno znanost kako ubiti astrofage. Spasimo Zemlju. Spasimo Erid. To je
dobar plan, pitanje?«
»Ovaj... da! Odličan plan! Ali što ćemo s tvojim brodom?« Potapšem
njegovu ksenonitnu kuglu. »Ljudska znanost ne može načiniti ksenonit.
Ksenonit je čvršći od svega što imaju ljudi.«
»Ja donesem materijale za ksenonit. Možemo raditi svaki oblik.«
»Razumijem«, odvratim. »Želiš li odmah otići po svoje stvari?«
»Da!«
Više nisam »jedini preživjeli istraživač svemira«. Sada sam »tip sa
šašavim cimerom«. Baš me zanima kako će to ispasti.
***
»Jeste li upoznali dr. Lamai?« upitala je Strattica.
Slegnuo sam ramenima. »Toliko sam ljudi upoznao u posljednje
vrijeme da više i ne znam.«
Nosač aviona imao je svoju bolnicu, no ona je služila samo posadi.
Mi smo se nalazili u posebnom medicinskom centru koji smo smjestili u
drugom hangaru.
Dr. Lamai priljubila je dlanove u pozdrav i lagano mi kimnula.
»Drago mi je što smo se upoznali, dr. Grace.«
»Hvala«, odvratio sam. »Ovaj, i meni je drago.«
»Dr. Lamai brine se za sva medicinska pitanja vezana za Spasitelja«,
objasnila je Strattica. »Vodila je projekt za tvrtku koja je razvila
tehnologiju održavanja kome koju ćemo upotrijebiti.«
 »Drago mi je što sam vas upoznao«, napokon sam shvatio.
»Pretpostavljam da ste s Tajlanda?«
»Tako je«, odgovorila je. »Tvrtka nažalost nije preživjela jer naša
tehnologija radi samo na jednome od sedam tisuća ljudi i stoga ima
ograničen komercijalni potencijal. No, drago mi je što će moje istraživanje
ipak pomoći čovječanstvu.«
»Ne samo to«, rekla je Strattica. »Vaša tehnologija mogla bi spasiti
čovječanstvo.«
Lamai je skrenula pogled. »Previše me hvalite.«
Povela nas je u svoj laboratorij. Desetak niša bilo je ispunjeno
raznoraznim strojevima u različitim fazama eksperimenata, a svaki stroj
bio je povezan za onesviještenog majmuna.
Skrenuo sam pogled. »Baš moram biti ovdje?«
»Oprostite dr. Graceu«, Strattica je zakolutala očima. »Malo je...
osjetljiv na određene teme.«
»Ne, u redu je«, odvratio sam. »Znam da je testiranje na životinjama
nužno, samo ga ne volim gledati.«
Lamai ništa nije rekla.
»Dr. Grace«, uzdahnula je Strattica. »Prestanite se ponašati kao
seronja. Dr. Lamai, molim vas, recite nam dokud ste stigli.«
Lamai je pokazala metalne ruke iznad najbližeg majmuna. »Razvili
smo ove automatske postaje za praćenje i njegu u trenutku kad smo
vjerovali da ćemo imati desetke tisuća pacijenata. Što se nije dogodilo.«
»Jesu li funkcionalne?« upitala je Strattica.
»Naš originalni dizajn nije trebao biti potpuno neovisan. Mogao se
nositi s rutinskim zadatcima, no u slučaju da se susretne s problemom koji
ne može riješiti, poslao bi poziv liječniku.«
Krenula je niz red majmuna u nesvijesti. »Znatno smo napredovali s
razvojem potpuno automatizirane verzije. Ove strojeve pokreće vrhunski
softver koji se trenutačno razvija u Bangkoku. Moći će se brinuti za
subjekte u komi. Prati njihove životne znakove, obavlja svu potrebnu skrb,
hrani ih, prati razinu tekućina i tako dalje. Naravno, bilo bi bolje da je
prisutan pravi liječnik, no ovo je najbolje što trenutačno možemo učiniti.«
»Je li to umjetna inteligencija?« upitala je Strattica.
 »Ne«, odgovorila je Lamai. »Nemamo vremena za razvoj
kompleksne neuralne mreže. Ovo je običan proceduralni algoritam.
Naravno, vrlo je složen, ali nije na razini umjetne inteligencije. Moramo ga
moći testirati na tisuću različitih načina i uvijek znati kako će reagirati i
zašto. A to ne bismo mogli s neuralnom mrežom.«
»Razumijem.«
Pokazala je neke dijagrame na zidu. »Nažalost, naše najvažnije
otkriće dovelo je do propasti naše tvrtke. Uspješno smo izolirali genetske
markere koji ukazuju na otpornost na dugotrajnu komu. Možemo ih
pronaći jednostavnom pretragom krvi. I kao što znate, kad smo proveli te
testove među općom populacijom, otkrili smo da te gene ima vrlo malo
ljudi.«
»Zar ne biste ipak mogli pomoći tim ljudima?« upitao sam. »Mislim,
znam da je riječ o jednome od sedam tisuća, ali i to je neki početak. Zar
ne?«
Lamai je odmahnula glavom. »Nažalost, nije tako. Ovo nije nužan
dio liječenja jer nema prave medicinske potrebe za to da se tijekom
kemoterapije bude u nesvijesti. Upravo suprotno, rizik se povećava. Stoga
jednostavno ne bi bilo dovoljno pacijenata kako bi tvrtka mogla opstati.«
Strattica je podignula rukav. »Provedite pretragu na meni. Zanima
me.«
Lamai se na trenutak zbunila. »Pa... u redu, gospođo Stratt.« Otišla je
do kolica s potrepštinama i pronašla igle za vađenje krvi. Netko ovako
važan sigurno se godinama ne bavi poslom medicinske sestre, ali Strattica
je ipak bila Strattica.
No, dr. Lamai nije bila šeprtlja. Isprva je uspjela ubosti Stratticu i
pustiti krv u epruvetu. Nakon što je prikupljeno dovoljno krvi za pretragu,
Strattica je spustila rukav. »Grace. Sada ste vi na redu.«
»Zašto?« upitao sam. »Nisam se dobrovoljno javio za to.«
»Da budete uzor«, rekla je. »Želim testirati sve uključene u ovaj
projekt. Astronauta ima vrlo malo na svijetu, a samo jedan od sedam tisuća
njih bit će otporan na dugotrajnu komu. Možda nećemo imati dovoljno
kvalificiranih kandidata. Moramo biti spremni na to da ćemo morati tražiti
i iz drugih izvora.«
»To je samoubilačka misija«, usprotivio sam se. »Mislim, nije da
imamo gomile ljudi koji mašu rukicama i traže da ih odaberemo.«
 »Varate se. Upravo to imamo«, rekla je Strattica.
Lamai me ubola u ruku, a ja sam skrenuo pogled. Pozli mi kad vidim
kako mi krv štrca u epruvetu. »Kako to mislite, imamo to?«
»Imamo desetke tisuća volontera. I svima je njima jasno da je to put
bez povratka.«
»Ideš«, začudio sam se. »Koliko je među njima luđaka i
samoubojica?«
»Vjerojatno mnogo. No na popisu imamo i stotine iskusnih
astronauta. Astronauti su hrabri ljudi, spremni su riskirati život za znanost.
Mnogi od njih spremni su dati vlastiti život za spas čovječanstva. Divim
im se.«
»Stotine«, upao sam. »Ne tisuće. Imat ćemo sreće prođe li i jedan od
tih astronauta.«
»Već računamo na sreću«, uzdahnula je Strattica. »Pa ćemo morati
nastaviti s time.«
***
Nakon završenog koledža, doselila mi se moja tadašnja djevojka,
Linda. Veza je trajala samo još osam mjeseci nakon toga i bila je
katastrofalna, no to sad nije važno.
Važno je to što je u naš mali stan donijela gomilu nasumičnog smeća,
što me totalno šokiralo. Silne kutije pune gluposti koje je desetljećima
skupljala jer nije nikad u životu ništa bacila.
U usporedbi s Kamenkom, Linda je živjela spartanskim životom.
Donio je toliko smeća da nemamo mjesta za skladištenje.
Cijela spavaonica puna je nekakvih vreća načinjenih od materijala
koji podsjeća na šatorsko platno, a sve su mutnih, blatnjavih boja.
Kad ti vizualna estetika nije važna, završiš s bojama koje dobiješ u
proizvodnji. Nemam pojma što je u tim vrećama. Kamenko ništa ne
objašnjava, samo ih donosi još više.
Točnije, ne donosi ih on nego ja. On je u svojoj kugli, zalijepio se
magnetima za zid, a ja šljakam. I to me jako podsjeća na Lindu.
»Imaš jako puno stvari«, kažem.
»Da da«, odvrati on. »Trebam te stvari.«
 »Jako puno stvari.«
»Da da. Razumije. Stvari u tunelu zadnje stvari.«
»Dobro onda«, progunđam. Odlebdim natrag u tunel i dohvatim
posljednje vreće, proguram ih kroz kokpit i laboratorij do spavaonice i
nađem mjesto gdje ću ih ugurati. Nema više mnogo mjesta, a ja se pitam
koliko sam mase dodao svojem brodu.
Uspio sam ostaviti nešto prostora oko svojeg kreveta, a na podu smo
odredili mjesto gdje će Kamenko spavati. Ostatak sobe pretvorio se u
gomilu vreća zalijepljenih jedne za druge, za zid, za druge krevete i za sve
drugo što će ih nekako držati na mjestu.
»Jesmo li gotovi?«
»Da. Sad otkvači tunel.«
Stenjem. »Ti si napravio tunel, ti ga otkvači.«
»Kako ja otkvačim tunel, pitanje? Ja sam u kugli.«
»A kako ću ja to učiniti? Ne znam kako sa ksenonitom.«
S dvije svoje ruke načinio je gestu kao da nešto zakreće. »Rotiraj
tunel.«
»Dobro, dobro.« Dohvatim svemirsko odijelo. »Ja ću. Baš si kreten.«
»Ne razumije zadnja riječ.«
»Nema veze.« Uvučem se u odijelo i zatvorim stražnji poklopac.
***
Kamenko iznenađujuće spretno rukuje svojim magnetima u kugli.
Svaka od njegovih vreća na sebi ima metalnu pločicu i on se lako
penje po gomilama i preslaguje ih prema potrebi. Katkad mu se neka od
vreća na koje se zalijepio otkvači i on odlebdi. Kad se to dogodi, pozove
mene da ga vratim na mjesto.
Smjestio sam se na svoj krevet i promatram ga. »Dobro. Prvi korak.
Moramo uzeti uzorke astrofaga.«
»Da da.« Pruži dvije ruke ispred sebe i zakrene šake. »Planet se
kreće oko Tau. Astrofag ide tamo s Tau. Isto kod Eridani. Astrofazi rade
još astrofaga s ugljikovim dioksidom koji tamo nađu.«
»Tako je«, odgovorim. »Jesi li uzeo uzorak?«
»Ne. Moj brod imao uređaj za to. Ali uređaj se potrgao.«
 »Nisi ga mogao popraviti?«
»Uređaj se nije pokvario. Potrgao se. Otpao s broda tijekom
putovanja.
Nema više uređaja.«
»Uf, gadno. Zašto je otpao?«
On se promeškolji. »Ne zna. Puno se stvari potrga. Moj narod jako
brzo gradi brod. Nema vremena provjeri je li sve dobro radi.«
Problemi s provjerom kvalitete zbog manjka vremena: očito je da
cijela galaktika pati od toga.
»Probam napraviti zamjenu. Ne uspije. Probam opet. Ne uspije.
Probam opet. Ne uspije. Stavim brod na put astrofaga, možda se neki
zalijepe za oplatu. Ali robot na oplati ne uspije naći. Astrofazi jako mali.«
Cijela mu se ljuštura objesi. Lakti su mu iznad rupa za disanje. Kad
je tužan, katkad spusti ljušturu, ali nikad ga još nisam ovakvog vidio.
Glas mu se spusti za oktavu. »Neuspjeh neuspjeh neuspjeh. Ja sam
popravljač Eridijanac. Ja nisam znanost Eridijanac. Pametni pametni
pametni znanost Eridijanci umrli.«
»Ej... nemoj tako...« nespretno kažem.
»Ne razumije.«
»Ovaj...« Odvučem se do njegove hrpe vreća. »Živ si. Ovdje si. I nisi
odustao.«
Glas mu je i dalje predubok. »Probam puno puta. Neuspjeh svaki
put. Nisam dobar za znanost.«
»Ali ja jesam«, kažem mu. »Ja sam znanstveni čovjek. Tebi ide
izrada i popravljanje stvari. Zajedno ćemo to riješiti.«
Malo podigne ljušturu. »Da. Zajedno. Imaš stroj za uzorak astrofaga,
pitanje?«
Vanjska jedinica za prikupljanje uzoraka. Sjećam je se od prvoga
dana koji sam proveo u kontrolnoj sobi. Tada nisam obraćao mnogo
pozornosti, no to će sigurno biti to. »Da, imam uređaj za to.«
»Olakšanje! Probam jako dugo. Jako puno puta. Neuspjeh.« Na
trenutak utihne. »Mnogo vrijeme ovdje. Dugo sam.«
»Koliko si dugo ovdje sam?«
 Zastane. »Treba nove riječi.«
Odlijepim laptop sa zida. Svaki dan nailazimo na nove riječi, no to se
događa sve rjeđe tijekom dana. Što je odlično.
Pokrenem analizator valnih oblika i otvorim tablicu s rječnikom.
»Spreman sam.«
»Sedam tisuća sedamsto sedamdeset šest sekundi je ♩♫♩♪♪. Erid se
oko sebe okrene jednom za jedan ♩♫♩♪♪.«
Odmah prepoznajem broj. Otkrio sam ga dok sam proučavao
Kamenkov sat. 7776 je šest na petu potenciju. Točno toliko treba
eridijanskih sekundi da se eridijanski sat vrati na nulu. Dan su podijelili na
vrlo prikladan i (za njih) metrički broj sekundi. To mogu pratiti.
»Eridijanski dan.« Unesem to u rječnik. »Jedan okret planeta
predstavlja >dan<.«
»Razumije«, odvrati Kamenko.
»Erid obiđe zvijezdu Eridani jednom za svakih 198,8 eridijanskih
dana. 198,8 eridijanskih dana je ♫♩♪♫♪.«
»Godina«, kažem i unesem u tablicu. »Jedan obilazak planeta oko
njegove zvijezde zovemo godina. Dakle, to je eridijanska godina.«
»Računamo u zemaljskim jedinicama da se ne zbuniš. Koliko je dug
zemaljski dan, pitanje? I koliko je zemaljskih dana u jednoj zemaljskoj
godini, pitanje?«
»Jedan zemaljski dan traje 86.400 sekundi. A jedna zemaljska godina
traje 365,25 zemaljskih dana.«
»Razumije«, kaže Kamenko. »Ja sam ovdje četrdeset šest godina.«
»Četrdeset šest godina?!« osupnem se. »Zemaljskih godina?«
»Ja sam ovdje četrdeset šest zemaljskih godina, da.«
On je stigao ovamo prije nego što sam se ja rodio.
»Koliko... koliko dugo žive Eridijanci?«
Mahnuo je rukom. »U prosjeku šesto osamdeset devet godina.«
»Zemaljskih godina?«
»Da«, obrecne se on. »Uvijek zemaljske jedinice. Ti loše računaš,
zato uvijek zemaljske jedinice.«
Na trenutak sam ostao bez riječi.
 »Koliko si ti dugo živ?«
»Dvjesto devedeset jedna godina.« Zastane. »Da. Zemaljska
godina.«
Ideš. Kamenko je stariji od Sjedinjenih Američkih Država. Rodio se
otprilike kad i George Washington.
A nije ni naročito star, kad je riječ o njegovoj vrsti. Ima Eridijanaca
koji su bili živi kad je Kolumbo otkrio Sjevernu Ameriku (i gomilu ljudi
koji su već živjeli).
»Zašto tako iznenadiš, pitanje?« upita Kamenko. »Koliko dugo žive
ljudi, pitanje?«
 ŠESNAESTO POGLAVLJE

»Ovo je Zemljina gravitacija, pitanje?« upita Kamenko. Njegova lopta

smještena je na podu kontrolne sobe, pokraj pilotskog sjedala.
Provjerim kontrolni zaslon centrifuge. Odmotali smo sve kablove i
postigli punu rotacijsku brzinu. Dio za posadu ispravno se okrenuo za 180
stupnjeva. Dijagram prikazuje odvojene polovice broda i glatko se vrtimo
u ništavilu svemira. Na prikazu »Gravitacija u laboratoriju« piše »1,00 g«.
»Da. Ovo je Zemljina gravitacija.«
On se promeškolji u svojoj lopti i zakotrlja je s jedne na drugu
stranu. »Nije puno gravitacija. Koja je vrijednost, pitanje?«
»Devet cijelih osam metara po sekundi na kvadrat.«
»Nije puno gravitacija«, ponovi on. »Eridijanska gravitacija je
20,48.«
»To je jako mnogo gravitacije«, kažem. No, to sam i očekivao. Već
mi je pričao o Eridu i rekao mi je njegovu masu i promjer. Znao sam da će
površinska gravitacija biti dvostruko veća od Zemljine. Ipak, drago mi je
što mi je potvrdio izračune.
I usput: dakle, stvarno. Kamenkova masa iznosi 168 kilograma. To
znači da će na njegovu planetu vaga pokazivati 800 funti. No, nalazit će se
u prirodnom okolišu, što znači da će se sigurno moći normalno kretati.
Osamsto funti, a bez problema trčkara uokolo. Moram zapamtiti da
se nikad ne krenem hrvati s Eridijancima.
»Dakle«, kažem zavalivši se u pilotsko sjedalo. »Kakav je plan?
Odletjet ćemo u Petrovinu liniju i pokupiti nešto astrofaga?«
»Da! Ali prvo napravim ksenonitna soba za mene.« Pokaže prema
grotlu koje vodi do prostora za posadu. »Najviše u spavaonica. I tunele u
laboratoriju i malo prostora u kontrolnoj sobi. Je li to dobro, pitanje?«
No dobro, ne može zauvijek ostati u svojoj loptici. »Da, to je u redu.
Gdje je ksenonit?«
 »Ksenonitni dijelovi u vreće u spavaonici. Tekućine. Miješa. Postane
ksenonit.«
Poput ljepila epoksi. Jako, jako čvrstog ljepila epoksi.
»Zanimljivo! Jednog dana objasnit ćeš mi sve što znaš o ksenonitu.«
»Ja ne razumije znanost. Samo znam upotrijebi. Isprika.«
»Nema veze. Ja ne znam objasniti kako se napravi stroj koji misli.
Samo ga upotrebljavam.«
»Dobro. Ti razumije.«
»Koliko dugo će ti trebati za izgradnju?«
»Četiri dana. Možda pet. Zašto pitaš, pitanje?«
»Htio bih se požuriti.«
»Zašto žurba, pitanje? Sporije je sigurnije. Manje greške.«
Promeškoljim se u stolcu. »Zemlja je u lošem stanju i sa svakim
trenutkom sve je gore. Moram se požuriti.«
»Ne razumije«, kaže Kamenko. »Zašto Zemlja tako loše tako brzo,
pitanje? Erid sporije pogorša. Ima barem sedamdeset dvije godine prije
velikih problema.«
Sedamdeset dvije godine? Eh, da barem Zemlja ima toliko vremena.
No za sedamdeset dvije godine Zemlja će se pretvoriti u zaleđenu pustoš, a
99 posto ljudskog roda će izumrijeti.
Zašto na Eridu nije tako loše? Zamislim se, no odgovor stiže vrlo
brzo: riječ je o sposobnosti skladištenja toplinske energije.
»Erid je mnogo topliji od Zemlje«, odgovorim. »I mnogo je veći, a
atmosfera mu je mnogo gušća. Zato Erid ima mnogo više uskladištene
energije u zraku. Zemlja se brže hladi. Mnogo brže. Za četrnaest godina,
većina ljudi bit će mrtva.«
Glas mu postane monoton i znam da je vrlo ozbiljan. »Razumije.
Stres. Briga.«
»Tako je.«
Škljocne s dvije pandže. »Onda radimo. Radimo odmah! Otkrijemo
kako ubiti astrofage. Ti se vratiš na Zemlju. Objasniš. Spasiš Zemlju!«
Uzdahnem. Znao sam da ću mu to morati objasniti u nekom trenutku
pa ću to učiniti sada. »Neću se vratiti. Umrijet ću ovdje.«
 Ljuštura mu zadrhti. »Zašto, pitanje?«.
»Moj brod imao je dovoljno goriva samo za putovanje ovamo.
Nemam ga dovoljno za povratak kući. Imam male sonde koje će se vratiti
na Zemlju s mojim otkrićima, ali ja ću ostati ovdje.«
»Zašto je misija takva, pitanje?«
»Moj planet nije stigao proizvesti više goriva.«
»To si znao kad si otišao sa Zemlje, pitanje?«
»Jesam.«
»Ti si dobar čovjek.«
»Hvala ti.« Ne želim više razmišljati o propasti koja mi prijeti.
»Dakle, idemo skupljati astrofage. Imam nekoliko zamisliti za prikupljanje
uzoraka. Moja oprema lako će otkriti tragove...«
»Čekaj.« Podigne ruku. »Koliko astrofaga treba tvoj brod za
povratak na Zemlju, pitanje?«
»Uf... oko dva milijuna kilograma«, odgovorim.
»Ja mogu dati«, kaže Kamenko.
Naglo se uspravim u stolcu. »Što?!«
»Ja mogu dati. Imam višak. Mogu toliko dati i imati dovoljno za
povratak na Erid. Možeš dobiti.«
Srce mi preskoči otkucaj. »Ozbiljno?! To je jako mnogo goriva!
Ponovit ću: dva milijuna kilograma. Dva puta deset na šestu!«
»Da. Imam puno astrofaga. Moj brod mnogo efikasnije trošio gorivo
nego što smo planirali. Možeš dobiti dva milijuna kilograma.«
Padnem u stolac i počnem hiperventilirati. Suze mi naviru na oči.
»O, Bože...«
»Ne razumije.«
Obrišem suze.
»Dobro si, pitanje?«
»Jesam!« zajecam. »Da, dobro sam. Hvala ti! Hvala ti hvala ti hvala
ti!«
»Ja sam sretan. Ti neće umre. Idemo spasiti planete!«
Slomim se i jecam od radosti. Preživjet ću!
 ***
Pola kineske posade stajalo je na sletnoj palubi. Neki su tamo bili jer
su se bavili svojim poslom, no većina ih je došla pogledati spasitelje
ljudske vrste. Tamo se nalazila i cijela znanstvenička ekipa. Uobičajeni
sumnjivci koji su se okupljali na našim tjednim sastancima - Strattica, ja,
Dimitrij, Lokkenica i naša najnovija suradnica, dr. Lamai. I da, naravno,
nema znanstveničke ekipe koja bi bila potpuna bez prevaranta ovisnog o
kocki, tako da je tu bio i Bob Redell.
Morao sam priznati da je Bob ipak odlično obavio svoj dio posla.
Fantastično je vodio farmu astrofaga u Sahari. Nije lako pronaći
znanstvenika koji je istodobno i dobar rukovoditelj. Posao je bio prilično
naporan, no farma je proizvodila astrofage u količinama koje nam je
obećao.
Helikopter je prišao u niskome letu, polagano, i savršeno sletio na
helidrom. Zemaljska posada jurnula je prema njemu i osigurala ga, iako su
se rotori i dalje okretali. Otvorila su se vrata za teret.
Iz helikoptera je izišlo troje ljudi u plavim kombinezonima. Svaki je
na ramenu imao prišivenu zastavu svoje zemlje. Kinez, Ruskinja i
Amerikanac.
Zemaljska posada odvela ih je na sigurnu udaljenost, a helikopter je
odletio. Nekoliko trenutaka poslije sletio je drugi helikopter. Kao i prvi,
ovaj je helikopter nosio troje astronauta - Rusa, Ruskinju i Amerikanku.
Njih šestoro bili su primarna i rezervna posada Spasitelja. Bilo koji
od helikoptera mogao ih je bez problema prevesti sve, no Strattica je uvela
vrlo strogo pravilo: ni pod kojim uvjetima se ni jedan član posade ne smije
naći zajedno sa svojom rezervom u istome avionu, helikopteru ili
automobilu. Njihovi su poslovi bili vrlo specijalizirani i zahtijevali su
godine treninga, te nije željela da zbog jedne automobilske nesreće ljudska
vrsta izgubi šansu za preživljavanje.
Nismo imali mnogo kandidata na raspolaganju. Jednostavno na
svijetu nije bilo dovoljno ljudi otpornih na dugotrajnu komu koji su usto
imali potrebno znanje i bili spremni poći na samoubilačku misiju.
Unatoč tome, proces odabira bio je dug, brutalan i ispunjen
beskrajnim političkim igricama svih uključenih vlada. Strattica se nije dala
i ustrajala je na tome da se odaberu samo najbolji kandidati, no morala je
popustiti u nekim stvarima.
 »Žene«, rekao sam.
»Aha«, progunđala je Strattica.
»Unatoč vašim uputama.«
»Tako je.«
»Dobro.«
»Ne, nije dobro.« Namrštila se. »Amerikanci i Rusi su me
nadglasali.«
Prekrižio sam ruke. »Nisam mislio da bi žena mogla biti tako
seksistički nastrojena prema drugim ženama.«
»Nema to veze sa seksizmom, nego s realizmom.« S lica je
odmaknula pramen kose koji je lepršao na vjetru. »Moje upute bile su da
svi kandidati moraju biti heteroseksualni muškarci.«
»A zašto niste dali uputu da to budu heteroseksualne žene?«
»Daleko najviše kandidata u redovima znanstvenika i astronauta
ionako su muškarci. Takav je svijet u kojem živimo. Što, ne sviđa vam se?
E pa, potaknite žene da se uključe u STEM područja. Mene ne zanima
društvena jednakost. Mene zanima samo ono što je nužno da bi se spasio
ljudski rod.«
»Meni se to i dalje čini kao seksistička odluka.«
»Mislite štogod hoćete, no na ovoj misiji nema mjesta za seksualnu
napetost. Što će se dogoditi dođe li do kakve romanse? Ili svađe? Ljudi su
ubijali zbog takvih stvari.«
Zagledao sam se u kandidate. Kapetan Yang izrazio im je
dobrodošlicu obraćajući posebnu pozornost na svojega zemljaka - njih su
se dvojica široko smiješila rukujući se.
»Niste željeli ni Kineza. Smatrali ste da je njihov svemirski program
još u povojima. No, čuo sam da ste ga na kraju odabrali za zapovjednika
primarne posade.«
»Najkvalificiraniji je za taj posao. I zato je zapovjednik.«
»Možda su i oni Rusi i Amerikanci kvalificirani za taj posao. Možda
će ljudi koji doslovno moraju spasiti svijet znati kako ostati profesionalni.
Možda vam nije bila dobra zamisao odbiti doslovno pola mogućih
kandidata jer se bojite da neće moći obuzdati svoje nagone.«
 »Sad je gotovo, moramo se nadati da je uistinu tako. Ruskinja -
Iljuhina - također je dio primarne posade. Ona je vrsna inženjerka i bila je
daleko najbolji kandidat. Znanstveni stručnjak je Martin DuBois -
Amerikanac. Dva muškarca i jedna žena. Recept za katastrofu.«
Pretvarao sam se da ću se onesvijestiti od šoka. »Zaboga! DuBois je
crnac! Čudi me da ste to dopustili! Zar vas nije strah da će upropastiti
cijelu misiju svojim pričama o rapu i košarci?«
»Dosta više«, odrezala je.
Posada je okružila astronaute, zadivljeno ih promatrajući. Najveća je
zvijezda bio Yáo.
»DuBois ima tri doktorata - iz fizike, kemije i biologije.« Strattica je
pokazala prema Amerikanki. »Ono je Annie Shapiro. Otkrila je novu
tehniku rekombiniranja DNK koja je dobila naziv po njoj: metoda
Shapiro.«
»Ozbiljno?« zapanjio sam se. »Ona Annie Shapiro? Izumila je tri
potpuno nova enzima kako bi rekombinirala DNK uz pomoć...«
»Da, da. Jako je pametna«, prekinula me Strattica.
»A to je napravila za svoj doktorat. Doktorat. Znate li koliko je ljudi
zavrijedilo nominaciju za Nobelovu nagradu na temelju nečega što su
napravili na fakultetu? Jako malo, samo da znate. A nju ste stavili kao
rezervu?«
»Ona je najtalentiranija stručnjakinja za rekombiniranje DNK na
svijetu. No, DuBois dubinski poznaje mnogo više područja, što nam je
trenutačno mnogo važnije. Ne znamo na što će naići i potrebna nam je
osoba s mnogo širim obrazovanjem.«
»Nevjerojatni ljudi«, rekao sam. »Najbolji od najboljih.«
»Drago mi je što ste tako zadovoljni jer ćete vi trenirati DuBoisa i
Shapiro.«
»Ja?« upitao sam. »Ne znam kako se treniraju astronauti!«
»NASA i Roskozmos bavit će se onim dijelom treninga koji se
odnosi na astronautske zadatke«, odgovorila je. »Vi ćete im prenijeti svoje
znanstvene spoznaje.«
»Šalite se? Oni su mnogo pametniji od mene, nemam ih ja što
naučiti!«
 »Nemojte se podcjenjivati«, rekla je Strattica. »Vi ste vodeći svjetski
stručnjak za biologiju astrofaga i prenijet ćete im sve što znate. Evo, stiže
primarna posada.«
Yáo, Iljuhina i DuBois prišli su Strattici.
Yáo se naklonio. U glasu mu se čuo vrlo slab naglasak, no njegov je
engleski bio savršen. »Gospođo Stratt. Čast mi je što sam vas napokon
upoznao. Želim vam izraziti svoju najdublju zahvalnost na tome što ste me
odabrali za zapovjednika ove ključne misije.«
»I meni je drago što smo se upoznali«, odvratila je. »Bili ste najbolji
kandidat, ne morate mi zahvaljivati.«
»Zdravo!« Iljuhina je čvrsto zagrlila Stratticu. »Došla sam umrijeti
za Zemlju! To je famozno, ne?«
Sagnuo sam se i šapnuo Dimitriju na uho: »Jesu li svi Rusi ludi?«
»Aha«, nasmiješio se. »Samo tako možeš istodobno biti Rus i biti
sretan.«
»To je priličan... crnjak.«
»Ma ne... to je Rusija!«
DuBois se rukovao sa Stratticom i progovorio gotovo nečujnim
glasom. »Gospođo Stratt. Hvala vam na ovoj prilici. Neću vas razočarati.«
I ja sam se rukovao s astronautima, kao i ostatak znanstveničke
ekipe. Sve je to bilo prilično neorganizirano, više me podsjećalo na koktel-
zabavu nego na formalni sastanak.
Usred svega toga DuBois se okrenuo prema meni. »Vi ste,
pretpostavljam, Ryland Grace?«
»Jesam«, odvratio sam. »Čast mi je što sam vas upoznao. Vaša
odluka je... ne mogu pojmiti žrtvu koju ste spremni podnijeti. Ili je bolje da
uopće ne razgovaramo o tome? Ne znam. Možda da to ne spominjemo?«
Nasmiješio se. »Meni je to često na pameti. Ne moramo izbjegavati
tu temu. Osim toga, čini se da smo mi ljudi istoga kova.«
Slegnuo sam ramenima. »Valjda jesmo. Naravno, vi ste mnogo bolji
znanstvenik od mene, no i ja obožavam staničnu biologiju.«
»Da, naravno, i to«, rekao je. »No ja sam mislio na otpornost na
komu. Čuo sam da imate genetske markere za otpornost, kao i ja i ostatak
posade.«
 »Stvarno?«
Izvio je obrvu. »Nisu vam to rekli?«
»Ne!« Ošinuo sam Stratticu pogledom, no ona je razgovarala s
Bobom Pronevjeriteljem i zapovjednikom Yáoom. »Prvi put čujem.«
»Čudno«, iznenadio se DuBois.
»Zašto mi nije rekla?«
»Pitate pogrešnu osobu, dr. Grace. No pretpostavljam da su rekli
samo Strattici, a ona je obavijestila samo osobe kojima je ta informacija
bila nužna.«
»To je moj DNK«, progunđao sam. »Netko mi je trebao reći.«
DuBois je spretno promijenio temu. »Bilo kako bilo, moram reći da
jedva čekam doznati sve o životnom ciklusu astrofaga. I dr. Shapiro - moja
rezerva — uistinu je uzbuđena. Imat ćete razred s dvoje učenika, izgleda.
Imate li iskustva s podučavanjem?«
»Imam«, odvratio sam. »I to prilično.«
»Odlično.«
***
Ne mogu se prestati smiješiti. Prošla su tri dana otkad sam doznao da
neću umrijeti, no i dalje se stalno smiješim.
Dobro, iskreno, i dalje bih lako mogao poginuti. Putovanje kući trajat
će dugo i bit će opasno. Iako sam preživio komu na putovanju ovamo, to
ne znači da ću je preživjeti i u povratku. Možda bih mogao ostati budan i
jesti onaj mulj iz tube, kad mi ponestane prave hrane? Mislim, pa mogu
sam preživjeti četiri godine, zar ne? Držali su nas u komi da se međusobno
ne pobijemo. Ipak, boravak u samici donosi novi niz psihičkih problema.
Trebao bih to proučiti.
No, ne sada. Sada moram spasiti Zemlju. Poslije ću se baviti
vlastitim preživljavanjem. Ipak, sada se moje preživljavanje pretvorilo u
problem, a ne u beznadnu i sigurnu smrt.
Lampica na zaslonu centrifuge bljeska zeleno.
»Potpuna gravitacija«, nasmiješim se.
Nakratko smo bili u bestežinskom stanju, no sad sam ponovno
pokrenuo centrifugu. Morao sam je ugasiti jer sam morao upaliti motore, a
ne možemo istodobno imati centrifugalnu gravitaciju i pogon. Ne mogu ni
zamisliti što bi se dogodilo da uključim spinske pogone dok je brod u dva
dijela povezana stotinama metara kablova. Stresem se od same pomisli na
to.
Tijekom desetljeća (užas!) koja je Kamenko proveo ovdje, pomno je
proučio cijeli sustav. Dao mi je sve informacije koje je prikupio.
Katalogizirao je šest planeta, zabilježio im veličinu, masu, položaje,
karakteristike orbite i sastav atmosfere. Nije putovao do svakog planeta,
obavljao je promatranja sa svojega broda. Eridijanci su znatiželjni, baš kao
i ljudi.
Što je odlično jer ovo nisu Zvjezdane staze. Ne mogu samo uključiti
skener i dobiti sve te informacije o nekom zvjezdanom sustavu. Kamenku
su trebali mjeseci promatranja da bi osigurao ovu razinu detalja.
Još je važnija činjenica da je otkrio sve što je mogao o lokalnoj
Petrovinoj liniji. Kao što smo i očekivali, proteže se do jednog određenog
planeta - vjerojatno onoga koji sadržava najviše ugljikova dioksida. U
ovome slučaju riječ je o trećem planetu od zvijezde, »Tau Ceti e«. Tako ga
barem mi nazivamo.
Dakle, to će nam biti prva postaja.
Mogli bismo proletjeti Spasiteljem kroz bilo koji dio Petrovine linije
i prikupiti astrofage, ali tako ćemo samo nekoliko sekundi prolaziti kroz
nju. Zvjezdani sustav nije statičan. Morali bismo se gibati dovoljno brzo da
ostanemo u orbiti oko zvijezde.
S druge strane, »Tau Ceti e« je lijepi, veliki planet i Petrovina linija
oko njega je najšira. Možemo parkirati Spasitelja u njegovu orbitu pa
polovicu vremena biti uronjeni u lokalne astrofage. I možemo tamo ostati
koliko god želimo kako bismo dobili sve potrebne podatke o astrofazima i
dinamici same Petrovine linije.
Stoga smo se uputili prema tajanstvenom planetu.
Nažalost, nisam mogao samo reći gospodinu Suluu da izračuna našu
putanju, nego sam morao provesti dva dana u izračunima, provjerama i
ponovnim provjerama prije nego što sam odredio točan kut i potisak.
Točno, imam još 20.000 kilograma astrofaga, što je uistinu mnogo
goriva jer mogu dobiti potisak od 1,5 g potrošivši samo šest grama po
sekundi. I točno, na Kamenkovu brodu imamo još gomile astrofaga (i dalje
ne razumijem kako mu je ostalo toliko goriva). Ipak sam odlučio biti
štedljiv s gorivom.
 Fino sam nas ubrzao i na putu smo prema »Tau Ceti e«. Za kojih
jedanaest dana izvest ćemo manevar ulaska u orbitu. U međuvremenu
bismo baš i mogli imati gravitaciju pa sam uključio centrifugu.
Jedanaest dana. Nevjerojatno. Ukupna udaljenost koju ćemo prijeći
iznosi 150 milijuna kilometara, što je otprilike udaljenost od Zemlje do
Sunca. A mi ćemo je prijeći za jedanaest dana. Kako? Tako što smo ubrzali
do apsurdnih razmjera.
Pogon je bio uključen tri sata kako bi nas ubrzao, a kad priđemo
planetu opet ću uključiti motore na tri sata kako bih nas usporio.
Trenutačno jurimo brzinom od 162 kilometra na sekundu. Smiješno. Da s
tom brzinom poletiš sa Zemlje, za četrdeset minuta bio bi na Mjesecu.
Cijeli ovaj manevar, uključujući i paljenje motora kojim ću usporiti,
potrošit će samo 130 kilograma goriva.
Astrofazi, ha? Nevjerojatno...
Kamenko stoji u čahuri od prozirnog ksenonita na podu kontrolne
sobe.
»Dosadno ime«, kaže.
»Koje? Što je dosadno?« upitam.
Danima je gradio Eridijansku zonu u mojem brodu. Načinio si je i
tunele koji vode od palube do palube i brod sada izgleda poput luksuzne
nastambe za hrčke.
Uhvatio se za drugu prečku u svojoj čahuri. »>Tau Ceti e<. Dosadno
ime.«
»Pa daj mu ti bolje ime.«
»Ja dam ime? Ne. Ti daš ime.«
»Ti si prvi stigao ovamo.« Odvežem pojas i protegnem se. »Ti si ga
identificirao, izračunao mu orbitu i lokaciju. Ti mu daj ime.«
»Ovo ti brod. Ti daj ime.«
Odmahnem glavom. »Zemaljsko kulturološko pravilo. Ako prvi
nekamo stigneš, imaš pravo dodijeliti nazive svemu što tamo nađeš.«
Kamenko se zamisli.
Ksenonit je uistinu nevjerojatan materijal. Samo jedan centimetar
prozirnog materijala dijeli moj kisik pod tlakom od jedne petine atmosfere
i Kamenkov amonijak pod tlakom od 29 atmosfera. A da ne spominjem
mojih 20 Celzijevih stupnjeva i Kamenkovih 210 Celzijevih stupnjeva.
Preuzeo je veći dio određenih prostorija. Spavaonica je više-manje
njegov teren. Tražio sam da spremi sve svoje gomile stvari u svoj odjeljak
pa smo se dogovorili da će preuzeti veći dio spavaonice.
U spavaonici je namjestio i veliku zračnu komoru. Izgradio ju je
prema primjeru zračne komore na Spasitelju pretpostavivši da sve važno na
brodu mora biti dovoljno maleno da može proći kroz tu komoru. Ja nikada
neću moći ući u njegovu zonu. Moje svemirsko odijelo ne bi izdržalo
njegovu okolinu. Zdrobilo bi me kao bobu grožđa. Zračna komora služi
samo tome da si možemo dodavati stvari.
Laboratorij je više-manje moj. On si je postavio tunel koji vodi uza
jedan zid, a drugi se odvaja i proteže po stropu, te prolazi kroz njega u
kontrolnu sobu. Tako može promatrati moje eksperimente, no budući da
moja oprema ne bi funkcionirala u njegovom okolišu, sve to moramo
obavljati u mojem.
U kontrolnoj je sobi prilično tijesno. Kamenko je probio pod pokraj
grotla i tamo namjestio svoju čahuru. Uistinu se trudio što manje smetati i
usto me uvjerio da rupe u mojim pregradnim zidovima neće ugroziti
strukturalni integritet broda.
»Uredu«, napokon kaže. »Zove se ♫♩♪♫.«
Više mi ne treba analizator valnih oblika. Bio je to durski kvintakord
na tonu a, nakon kojega je uslijedio ton es i odmah nakon njega oktava, a
zatim septakord na prvom stupnju g-mola. Zabilježim niz u svoju tablicu,
iako ne znam zašto. Danima je već nisam ni pogledao. »Što to znači?«
»Tako se zove moj partner.«
Razrogačim oči. Mali vrag! Nikad mi prije nije rekao da ima
partnera! Eridijanci su izgleda uistinu diskretni.
Tijekom našeg putovanja pokrili smo i osnove biologije. Ja sam
objasnio kako ljudi rade male ljude, a on je meni rekao kako nastaju bebe
Eridijanci. Eridijanci su hermafroditi i razmnožavaju se tako što polože
jaja jedno pokraj drugoga. Nešto se onda dogodi između jajašca, jedno
apsorbira drugo tako da ostane samo jedno živo jaje koje se izlegne za
jednu Eridijansku godinu — četrdeset dva zemaljska dana.
Polaganje jaja eridijanski je ekvivalent seksa, a sparuju se doživotno.
No tek sam sada doznao da i Kamenko ima svoj par.
 »Imaš para?«
»Nepoznato«, odvrati Kamenko. »Možda ima drugoga. Mene dugo
već nema.«
»Tužno«, uzdahnem.
»Da, tužno. Ali nužno. Moram spasiti Erid. Ti odaberi ljudsku riječ
za ♫♩♪♫.«
Osobna imena predstavljaju problem. Ako učiš njemački od tipa koji
se zove Hans, zvat ćeš ga jednostavno Hans. Ali ja doslovno ne mogu
proizvesti zvukove koje ispušta Kamenko, kao što ni on ne može proizvesti
moje zvukove. Stoga, kad razgovaramo o osobnim imenima, moramo
odabrati ili izmisliti riječ koja predstavlja to ime na našem jeziku.
Kamenkovo osobno ime je niz nota - jednom mi ga je izgovorio, no ono
nema nikakvo značenje na njegovu jeziku pa sam ga nastavio zvati
»Kamenko«.
No, moje je prezime Grace, riječ koja ima značenje na engleskom,
stoga me Kamenko naziva eridijanskom riječi za »dražest«.
I tako sada moram smisliti neku riječ na engleskom koja će značiti
»Kamenkov par«.
»Adrian«, kažem. Zašto ne? »Ljudska riječ je >Adrian<.«
»Razumije«, odvrati on i krene svojim tunelom prema laboratoriju.
Podbočim se i zagledam se za njim. »Kamo ćeš?«
»Idem jesti.«
»Ideš jesti?! Čekaj!«
Nikad ga još nisam vidio da jede. Nisam vidio ni jedan otvor na
njegovu tijelu, osim ventila za radijator na vrhu njegove ljušture. Kako
uopće unosi hranu? Kad smo već kod toga, kako uopće polaže jaja? Bio je
prilično tajnovit oko toga. Jeo je na svojem brodu dok smo bili povezani, a
čini mi se da je nekoliko puta potajice jeo dok sam ja spavao.
Stuštim se po ljestvama u laboratorij. On je već na pola puta niz svoj
tunel, spušta se po prečkama. Ne dam mu da pobjegne i spuštam se po
svojim ljestvama. »Ej, htio bih gledati!«
Kamenko se spusti na pod laboratorija i zastane. »Privatno. Ja
spavam nakon jedem. Ti me gledaš dok spavam, pitanje?«
»Želim te gledati dok jedeš!«
 »Zašto, pitanje?«
»Znanost«, odvratim.
Kamenko se promeškolji nalijevo i nadesno nekoliko puta. To je
eridijanski govor tijela koji pokazuje laganu nelagodu. »Biološki. Odvratno
je.«
»Znanost.«
Opet se promeškolji, no onda kaže: »Dobro. Ti gledaš.« Zatim opet
krene dolje.
»Odlično!« Uputim se za njim.
Uvučem se u ono malo mjesta što mi je još ostalo u spavaonici.
Imam samo krevet, zahod i robotske ruke.
Iskreno, nema ni on mnogo više mjesta. Iako je zauzeo veći dio
volumena, sve je pretrpano njegovim stvarima. Usto je postavio priručnu
radionicu i sustav za održavanje života koji je sastavio od dijelova sa
svojega broda.
Kamenko otvori jednu od svojih mnogobrojnih vreća i izvuče paket.
Rastvori ga i otkrije nekakve predmete koje ne znam identificirati.
Izgledaju kao da su od nekoga kamenog materijala, poput njegove ljušture.
On se prihvati posla i komada ih na sve manje i manje dijelove.
»To je tvoja hrana?« upitam.
»Društvena nelagoda«., odvrati. »Ne razgovor.«
»Oprosti.«
Valjda je za njih jedenje nešto odvratno i mora ostati privatno.
Odvoji kamene dijelove s hrane i otkrije meso koje se krije ispod
njih. Definitivno je riječ o mesu — izgleda kao meso sa Zemlje. S obzirom
na to da smo gotovo sigurno potekli od istih osnovnih temelja, kladim se
da upotrebljavamo iste proteine i imamo ista općenita rješenja za
raznorazne evolucijske izazove.
Ponovno me preplavi melankolija. Želim provesti ostatak života
proučavajući eridijansku biologiju! No, najprije moram spasiti ljudsku
vrstu. Glupi ljudi. Zbog njih se ne mogu baviti svojim hobijem.
Kamenko odvoji sve kamene dijelove s mesa i odloži ih sa strane, a
zatim raskomada meso na komadiće. Sve vrijeme pazi da hrana ostane na
pakiranju u kojem je bila, tako da ne dodiruje pod. Ni ja ne bih odložio
vlastitu hranu na pod.
Nakon nekog vremena napokon je raskomadao jestive dijelove
svojega obroka na najsitnije moguće komadiće. Ljudi nikad ne narežu
meso na tako sitne zalogaje.
Zatim ode do druge strane svojega odjeljka ostavivši hranu gdje je
bila. Izvuče cilindrični spremnik iz zapečaćene kutije i smjesti ga pod svoj
prsni koš.
A onda... onda stvarno postane odvratno. Lijepo me upozorio i ne
mogu se sada žaliti.
Kamenita ljuštura njegova trbuha odjednom se rastvori i vidim nešto
mesnato. Iz toga iscuri nekoliko kapljica blistave srebrne tekućine. Krv?
Zatim iz njegova tijela ispadne nekakva siva gruda i padne u cilindar
proizvevši vlažan zvuk.
Kamenko zatvori cilindar i spremi ga u kutiju iz koje ga je izvadio.
Vrati se do hrane i okrene se na leđa. Rupa na trbuhu i dalje je
otvorena te vidim mekano meso u njemu.
S nekoliko ruku posegne za komadićima hrane, prinese ih otvoru i
spusti ih unutra. Polagano i metodično ponavlja taj proces sve dok se sva
hrana ne nađe u njegovim... ustima? Trbuhu?
Nema žvakanja. Nema zuba. Koliko vidim, unutra nema nikakvih
pokretnih dijelova.
Kamenko dovrši obrok i ruke mu padnu sa strane. Leži na leđima,
potpuno nepokretan.
Oduprem se potrebi da ga pitam je li dobro. Mislim, izgleda kao da je
umro, no vjerojatno Eridijanci tako jedu. I kakaju. Da. Pretpostavljam da je
ona gruda koja je najprije izišla bila ostatak njegova prethodnog obroka.
On je jednootvornik — dakle, izmet izlazi na isti otvor na koji ulazi hrana.
Otvor na njegovu trbuhu polagano se zatvara. Preko mjesta gdje se
koža razdvojila raste ožiljkasto tkivo, no to ne traje dugo. Kamena ljuštura
ubrzo prekriva cijeli otvor.
»Spavam...« izgovori on mutnim glasom. »Ti... gledaš... pitanje?«
 Za Kamenka, koma nakon hranjenja uistinu je opasna. Ne izgleda
kao da je pod njegovom kontrolom, već je riječ o biološki uvjetovanom
snu nakon obroka.
»Da, gledam. Spavaj.«
»Spa... spava...« promrmlja on i onesvijesti se, i dalje ležeći na podu.
Disanje mu se ubrza, kao i uvijek kad tek zaspi. Njegovo tijelo mora
izbaciti svu toplinu iz vrućeg cirkulacijskog sustava.
Nakon nekoliko minuta prestane dahtati. Sada znam da je uistinu
zaspao. Kad prestane dahtati, spavat će najmanje dva sata. Mogu se
odšuljati i baviti se svojim poslom. Ovoga se puta odlučim zapisati sve što
sam sada vidio vezano za njegov probavni sustav.

Prvi korak: Subjekt izlučuje izmet kroz usta.

»Aha«, kažem samome sebi. »To je bilo stvarno odurno.«

 SEDAMNAESTO POGLAVLJE

Probudim se osjetivši kako Kamenko zuri u mene.

To se događa svakog jutra i uvijek me prepadne.
Kako znam da stvorenje s peterokutnom simetrijom i bez očiju
»zuri« u mene? Jednostavno znam. Mislim da ima veze s govorom tijela.
»Budan si«, kaže.
»Aha.« Izvučem se iz kreveta i protegnem se. »Hrana!«
Robotske ruke pruže mi kutiju s toplim obrokom. Otvorim je i
zavirim. Jaja i kobasice.
»Kava.«
Ruke mi dodaju šalicu kave. Super mi je da mi ruke dodaju šalicu
kad ima gravitacije, a kad je nema onda mi daju vrećicu. Svakako ću to
spomenuti u recenziji Spasitelja na Booking.com.
Pogledam Kamenka. »Ne moraš me gledati dok spavam.«
On se usredotoči na radni stol u svojem dijelu spavaonice.
»Eridijansko kulturološko pravilo. Moram gledati.« Dohvati nekakav
uređaj i počne prčkati po njemu.
Aha, riječ na »k«. »Kultura«. Imamo nepisano pravilo da ćemo
međusobno prihvaćati kulturološke navike i običaje, tako da ne dolazi do
bespotrebnih sitnih čarki. »Prihvati to jer sam ja tako odgojen.« Zasad još
nismo naletjeli na pravi sukob kultura.
Pojedem doručak i popijem kavu. Kamenko mi se ne obraća dok
jedem — to su eridijanski maniri.
»Smeće«, kažem.
Ruke dohvate praznu šalicu i paketić u kojemu je bila hrana.
Uputim se u kontrolnu sobu i smjestim u pilotsko sjedalo, a zatim na
glavni monitor prizovem pogled s teleskopa. U središtu zaslona pojavi se
planet Adrian. Već deset dana promatram kako se povećava.
 Što smo bliže, to više cijenim Kamenkovo poznavanje astronomije.
Izuzetno je točno izračunao kretanje i masu planeta.
Nadam se da je točno izračunao i gravitaciju. Ako nije, naš pokušaj
ulaska u orbitu završit će vrlo brzo. I bolno.
Adrian je blijedozeleni planet s bijelim oblačićima koji se nalaze u
gornjem sloju atmosfere. Ne vidim površinu planeta. I opet se moram
zadiviti softveru koji upravlja računalima mojeg broda. Rotiramo se dok
jurimo svemirom kako bismo imali centrifugu, no slika na zaslonu ostaje
postojana.
»Sve smo bliže«, kažem. Kamenko je dva kata ispod mene, no znam
da me savršeno dobro čuje kad govorim normalnom glasnoćom.
»Znaš od čega je zrak, pitanje?« dovikne Kamenko. Kao što ja znam
koliko on dobro čuje, on zna koliko ja slabo čujem.
»Upravo se spremam ponovno pokušati otkriti«, kažem mu.
Prebacim se na prozor »Spektrometar«. Spasitelj je bio nevjerojatno
pouzdan u gotovo svim aspektima, no ne možeš računati na to da će sve
uvijek savršeno raditi. Spektrometar me cijelo vrijeme zeza. Mislim da to
ima neke veze s digitalizatorom. Pokušavao sam svakog dana, no stalno mi
javlja da nema dovoljno podataka za analizu.
Usmjerim spektrometar prema Adrianu i pokušam opet. Što smo
bliže, to dobivamo više reflektirane svjetlosti i možda će spektrometar
napokon imati dovoljno informacija da mi otkrije od čega se sastoji
atmosfera planeta.

ANALIZA U TIJEKU...
ANALIZA U TIJEKU...
ANALIZA U TIJEKU...
ANALIZA DOVRŠENA.

»Uspjelo je!« kažem.

»Uspjelo, pitanje?!« dovikne Kamenko za oktavu više nego inače i
dojuri kroz svoje tunele do čahure u kontrolnoj sobi. »Od čega zrak
Adrian, pitanje?«
 Pročitam rezultate sa zaslona. »Izgleda da se sastoji od... 91 posto
ugljikova dioksida, sedam posto metana, jedan posto argona i ostalo su
plinovi u tragovima. Atmosfera je prilično gusta. Svi su ti plinovi prozirni,
ali ne vidim do površine planeta.«
»Inače vidiš površinu planeta iz svemira, pitanje?«
»Ako atmosfera propušta dovoljno svjetlosti, onda vidim.«
»Ljudske oči su fantastičan organ. Zavidim.«
»E pa, nisu dovoljno fantastične. Ne vidim površinu Adriana. Kad je
zrak pregust, onda više ne propušta svjetlost. No, to nije važno. Važan je
metan — e, to je čudno.«
»Objasni.«
»Metan ne opstaje dugo. Raspada se pod svjetlošću sunca. Kako je
onda moguće da ga ima ovdje?«
»Geologija proizvodi metan. Ugljikov dioksid plus minerali plus
voda plus toplina proizvodi metan.«
»Da. Moguće je«, kažem. »Ali ima ga mnogo. Sedam posto u vrlo
gustoj atmosferi. Može li se geološkim procesima proizvesti toliko
metana?«
»Imaš drukčiju hipotezu, pitanje?«
Počešem se po zatiljku. »Ne, nemam. Ipak, stvarno je čudno.«
»Protuslovlje je znanost. Ti misliš o protuslovlje. Smisliš hipotezu. Ti
si znanstveni čovjek.«
»Da, razmislit ću o tome.«
»Koliko još do orbite, pitanje?«
Prebacim se na konzolu navigacije. Na pravom smo putu, a ulazak u
orbitu započet će za dvadeset dva sata. »Nešto manje od jednog dana«,
odgovorim.
»Uzbuđenje«, kaže Kamenko. »Onda uzmemo uzorke astrofaga s
Adriana. Uređaj za uzimanje uzoraka s tvoj brod dobro radi, pitanje?«
»Aha«, odgovorim iako nemam pojma je li to istina. Ne želim
pokazati Kamenku koliko slabo razumijem vlastiti brod i kako funkcionira.
Pregledam prozore s prikazima instrumenata sve dok ne nađem
kontrole za Vanjsku jedinicu za prikupljanje. Zagledam se u nacrt na
zaslonu. Čini se jednostavnom. Jedinica izgleda poput kutije koja će se
nakon aktiviranja zakrenuti tako da bude okomito prema oplati broda.
Otvorit će se vratašca s obje strane kutije. Unutra se nalazi ljepljiva smola
koja će uhvatiti sve što uleti unutra.
To je to. Muholovka. Šminkerska svemirska muholovka, ali i dalje je
riječ samo o... muholovki.
»Nakon prikupljanja, kako uzorak uđe brod, pitanje?«
To što je jedinica jednostavna ne znači i da je zgodna za uporabu.
Dosad još nisam našao automatizirani sustav koji će pokupiti uzorak. »Ja
ću morati po njega.«
»Ljudi su čudo. Ideš iz broda.«
»Ha, da.«
Eridijanci nikad nisu izmislili svemirska odijela. Zašto i bi? Za njih u
svemiru nema nikakvih osjetilnih informacija. Bilo bi to kao da čovjek
navuče ronilačko odijelo i zaroni u ocean pun crne boje. To bi bilo
beskorisno. Eridijanci imaju robote koji obavljaju poslove izvan broda.
Spasitelj nema takvog robota pa stoga ja moram navući odijelo i izići van.
»Čudo je pogrešna riječ«, nastavi Kamenko. »Čudo je kompliment.
Bolja riječ je ♫♪♫♪.«
»Što to znači?«
»Kad osoba ne ponaša normalno. Kad opasna po sebe.«
»Aha«, kažem dodajući novi akord u svoju jezičnu bazu. »Lud. Moja
riječ za to je >lud<.«
»Lud. Ljudi su ludi.«
Slegnem ramenima.
***
»Sto mu gromova!« uzviknuo sam.
»Pripazite malo na izražavanje!« začuo se glas preko radija. »No
dobro, što se dogodilo?«
Epruveta za uzorke polagano je padala iz moje ruke do dna bazena.
Trebalo joj je nekoliko sekundi da prijeđe te tri stope, no ja sam bio u
svemirskom odijelu na dnu najvećeg bazena na svijetu i nisam je nikako
mogao dohvatiti.
»Ispustio sam i treću epruvetu.«
 »U redu«, rekao je Forrester. »To su već tri epruvete. Morat ćemo
poraditi na stezaljki.«
»Možda nije problem u stezaljci nego u meni.«
Alatka koju sam držao debelom, nespretnom rukavicom nije bila
savršena, no bila je vrlo domišljata. Omogućavala mi je mnogo precizniju
manipulaciju predmetima nego što mi je to pružala rukavica svemirskog
odijela. Trebao sam samo kažiprstom pritisnuti okidač, a stezaljka bi se
stisnula za dva milimetra. Drugi okidač trebalo je stisnuti srednjim prstom,
tako da se stezaljka zakrene za 90 stupnjeva u smjeru kazaljke na satu.
Prstenjakom i malim prstom mogao sam je podignuti prema gore do 90
stupnjeva.
»Pričekajte, provjeravam snimku«, rekao je Forrester.
NASA-in Laboratorij za neutralizirajući uzgon u Svemirskom centru
Johnson bio je sam po sebi inženjersko čudo. Golemi bazen bio je toliko
velik da je u njega stala replika ISS-a. Upotrebljavali su ga za treniranje
bestežinskog manevriranja u svemirskim odijelima.
Nakon beskrajnog niza sastanaka (kojima sam, na svoju veliku
žalost, morao prisustvovati), zajednica mikrobiologa uvjerila je Stratticu da
su misiji potrebne posebno dizajnirane i prilagođene alatke. Ona se složila
s njima, pod uvjetom da ni jedna od tih alatki ne bude ključna za uspjeh
misije. Čvrsto se držala svoje odluke da svi važni instrumenti i alati moraju
biti obične, komercijalne verzije koje su godinama prisutne na tržištu i iza
sebe imaju milijune sati korisničkog testiranja.
Budući da sam ja bio njezin poslušni mali znanstvenik, meni je palo
u zadatak da testiram MOZRUV.
MOZRUV je bila kratica za niz riječi koje se, da je Boga i pravde,
nikad ne bi našle u istoj rečenici: »mikrobiološka oprema za rad u
vakuumu«. Astrofazi žive u svemiru. Možemo ih mi proučavati na Zemlji
koliko god želimo, no nećemo otkriti njihovo funkcioniranje sve dok ih ne
proučimo u vakuumu i u bestežinskom stanju. Stoga će posadi Spasitelja
ova oprema uistinu biti potrebna.
Stajao sam u jednom uglu bazena, a iza mene se uzdizala impozantna
replika ISS-a. U blizini su plivala dva ronioca koji će me spasiti u slučaju
neke nesreće.
NASA je na dno bazena postavila metalni laboratorijski stol. Najveći
problem nije bio u tome kako načiniti opremu koja će funkcionirati u
vakuumu — iako su morali potpuno redizajnirati pipete jer u svemiru ne
radi usisavanje. Problem je bio u debelim, nespretnim rukavicama
svemirskog odijela koje smo morali nositi. Astrofazi možda vole vakuum,
no ljudskim bićima to se stanje uopće ne sviđa.
Ako ništa, barem sam učio kako funkcioniraju ruska svemirska
odijela.
Da, ruska. Ne američka. Strattica je poslušala stručnjake koji su joj
rekli da su ruska svemirska odijela Orlan najsigurnija i najpouzdanija.
Stoga će sudionici misije upotrebljavati upravo ta odijela.
»Aha, vidim što se dogodilo«, začuo sam Forrestera kroz slušalice.
»Dali ste nalog stezaljki da se podigne, a ona se umjesto toga otpustila.
Vjerojatno su se zapetljali unutarnji mikrokablovi. Stižem. Možete li
izroniti i ponijeti stezaljku sa sobom?«
»Naravno.« Mahnuo sam roniocima i pokazao prema gore. Kimnuli
su i pomogli mi da stignem do površine.
Kranom su me izvukli iz bazena i položili na suho tlo. Prišli su mi
tehničari i pomogli mi da se izvučem iz odijela, što i nije bilo naročito
teško - samo sam se izvukao kroz stražnji otvor. Nema boljega od odijela
čahure.
Iz obližnje kontrolne sobe izronio je Forrester i došao po alatku.
»Pozabavit ću se problemom, vidimo se za nekoliko sati. U međuvremenu
je stigao poziv za vas, trebaju vas u Zgradi 30. Shapiro i DuBois imaju
nekoliko sati odmora dok se čeka resetiranje simulatora kontrole leta. No,
nema odmora dok traje obnova. Strattica je tražila da odete tamo i nastavite
ih podučavati o astrofazima.«
»Primljeno, Houstone«, odvratio sam. Možda stiže kraj svijeta, ali ja
sam i dalje bio sretan kao malo dijete zato što sam se našao u NASA-inom
glavom kampusu.
Otišao sam iz zgrade bazena i uputio se do tridesetice. Poslali bi
automobil po mene da sam to tražio, ali ja ga nisam želio. Šetnja je trajala
samo deset minuta, a ja sam usto uživao upijajući povijest svemirskih
istraživanja.
Prošao sam kroz osiguranje i otišao do male konferencijske dvorane
koju su pripremili za nas. Martin DuBois, u plavoj letačkoj odori, ustao je i
rukovao se sa mnom. »Dr. Grace. Drago mi je što vas opet vidim.«
 Njegove pedantne bilješke uredno su bile složene ispred njega.
Neuredne hrpe dokumenata i izgužvanih ceduljica koje su pripadale Annie
Shapiro bile su rasute po stolu pokraj njegova, no njezin je stolac bio
prazan.
»Gdje je Annie?« upitao sam.
DuBois je sjeo, a držanje mu je, kao i uvijek, bilo savršeno uspravno
i precizno. »Morala je obaviti toaletu. Brzo će se vratiti.«
Sjeo sam i otvorio svoj ruksak. »Znate, možemo prijeći na ti. Svi mi
ovdje imamo doktorate i mislim da se možemo oslovljavati osobnim
imenima.«
»Oprostite, dr. Grace. Nisu me tako odgojili. No, vi mi se možete
obraćati osobnim imenom ako vam to više odgovara.«
»Hvala.« Izvukao sam svoj laptop i upalio ga. »Kako ste?«
»Dobro sam, hvala vam. Dr. Shapiro i ja započeli smo seksualnu
vezu.«
Zastao sam. »Ovaj. U redu.«
»Smatrao sam da bi bilo pametno obavijestiti vas o tome.« Rastvorio
je bilježnicu i položio olovku pokraj nje. »Unutar osnovne ekipe ne bi
smjelo biti tajni.«
»Naravno, naravno«, odvratio sam. »Mislim. To ne bi trebalo
predstavljati problem. Vi ste primarni znanstvenik misije, a Annie je
rezerva. Ne biste nikako trebali zajedno poći na misiju. Ali... mislim... vaša
veza...«
»Imate pravo«, rekao je DuBois. »Za manje od godine dana krećem
na samoubilačku misiju. Ako se, zbog nečega, dogodi da ne budem u
stanju, ona će otići na tu misiju. Svjesni smo toga i znamo da naša veza
može završiti samo smrću.«
»Teška su vremena u kojima živimo«, uzdahnuo sam.
Sklopio je ruke. »Dr. Shapiro i ja ne doživljavamo ih tako. Uživamo
u vrlo aktivnim seksualnim susretima.«
»Da, dobro, ne moram znati sve detalje...«
»Nemamo potrebe ni za kondomima. Ona uzima pilule za
kontracepciju, a oboje smo prošli izuzetno detaljne zdravstvene preglede
čim smo se uključili u ovaj program.«
 Zadubio sam se u svoj laptop nadajući se da će DuBois promijeniti
temu.
»Vrlo je ugodno.«
»Sigurno.«
»Bilo kako bilo, smatrao sam da biste trebali znati.«
»Aha, ne, dobro.«
Vrata su se otvorila i uletjela je Annie.
»Oprostite! Ispričavam se! Strašno mi se piškilo«, rekla je
najpametnija i najuspješnija mikrobiologinja na svijetu. »Mjehur mi je
skoro eksplodirao!«
»Dobro došli, dr. Shapiro. Obavijestio sam dr. Gracea o našem
seksualnom odnosu.«
Spustio sam glavu u ruke.
»Cool«, rekla je Annie. »Da, nemamo se razloga skrivati.«
»Bilo kako bilo«, rekao je DuBois, »ako se dobro sjećam, radili smo
na staničnoj biologiji mitohondrija astrofaga.«
Nakašljao sam se. »Aha. Danas ću vam govoriti o Krebsovu ciklusu
astrofaga. Jednak je onome koji nalazimo u mitohondrijima na Zemlji, no
uz jedan dodatni korak...«
Annie je podignula ruku. »Pardon, ispričavam se. Još nešto...«
Okrenula se prema DuBoisu. »Martine, imamo petnaest minuta pauze
nakon ovog predavanja, a prije idućeg treninga. Hoćeš da se nađemo u
zahodu i poseksamo se?«
»Svakako bih se složio s tim prijedlogom«, rekao je DuBois. »Hvala
vam, dr. Shapiro.«
»Okej, cool.«
Oboje su me pogledali, spremni za nastavak lekcije. Na trenutak sam
zastao, za slučaj da imaju još štogod podijeliti sa mnom, no činilo se da su
napokon završili. »Dobro, dakle, Krebsov ciklus u astrofaga ima
varijantu... čekajte malo. Zovete je dr. Shapiro dok se seksate?«
»Naravno. To joj je ime.«
»Meni se to sviđa«, nasmiješila se ona.
 »Žao mi je što sam uopće postavio to pitanje«, uzdahnuo sam.
»Dakle, Krebsov ciklus...«
***
Kamenkove informacije o planetu Adrian bile su savršeno točne.
Masa mu je 3,93 Zemljine i ima promjer od 10.318 kilometara (gotovo
dvostruko veći od Zemlje). Vrti se oko Tau Cetija prosječnom orbitalnom
brzinom od 35,9 kilometara u sekundi. Usto, Kamenko je odredio položaj
planeta uz pogrešku od samo 0,00001 posto. To su bili podatci koji su mu
bili potrebni kako bih točno izračunao potisak potreban za ulazak u orbitu.
Sreća je što su te brojke bile točne. Da nisu bile, našli bismo se u
opakoj nevolji pri ulasku u orbitu. Možda bismo i poginuli.
Naravno, kako bih upalio spinske pogone, morao sam isključiti
centrifugu.
Kamenko i ja lebdimo u kontrolnoj sobi. On je u svojoj čahuri, a ja
sam se privezao u pilotsko sjedalo. Promatram snimak uživo na zaslonu i
glupavo se cerim.
Nalazim se iznad drugog planeta! Ne bih trebao biti ovako uzbuđen
— nekoliko sam tjedana već u drugome zvjezdanom sustavu. No, to je
nekako... neodređeno. Tau Ceti vrlo nalikuje na Sunce. Jarko blješti, ne
možeš mu se približiti, a usto i zrači u vrlo sličnom rasponu valnih duljina.
Valjda je zato toliko uzbudljivije naći se iznad novog planeta.
Razbarušeni oblaci jure ispod nas. Točnije, mi jurimo iznad
razbarušenih oblaka koji jedva da se pomiču. Gravitacija Adriana jača je
od Zemljine pa je naša orbitalna brzina oko 12 kilometara po sekundi - što
je mnogo više od brzine koja bi nam bila potrebna za orbitu oko Zemlje.
Blijedozeleni planet koji sam danima promatrao napokon mi pruža
mnogo više detalja. Nije jednolično zelene boje, već ima tamnije i svjetlije
zelene vrpce što ga obavijaju. Kao što je slučaj s Jupiterom i Saturnom.
No, za razliku od ta dva plinovita diva, Adrian je stjenoviti planet.
Zahvaljujući Kamenkovim podatcima, znamo mu promjer i masu i znamo
mu gustoću. Previše je gust da bi bio plinovit. Siguran sam da ima
površinu, samo što je ja ne mogu vidjeti.
Što bih dao za lender5 s kojim bih mogao sletjeti!
Iako, naravno da mi ne bi bio ni od kakve koristi. Čak i da mogu
sletjeti na Adrian, atmosfera bi me zdrobila. Bilo bi to kao da slijećem na
Veneru. Ili na Erid. Sto mu gromova, bilo bi bolje da Kamenko ima lender.
Tlak na planetu njemu vjerojatno ne bi predstavljao problem.
Kad smo već kod Erida i Eridijanaca, Kamenko kalibrira nekakav
aparat u svojoj čahuri. Nalikuje na pištolj, no budući da nismo zaratili,
pretpostavljam da je ipak riječ o nečemu drugome.
Podigne uređaj jednom rukom, dodirne ga drugom, a s još dvije ruke
drži kvadratni panel koji je kratkim kablom povezan s uređajem.
Preostalom rukom drži se za prečku da ne odleti.
Nečime što nalikuje na odvijač načini još nekoliko prilagodbi na
uređaju i panel odjednom oživi. Bio je potpuno ravan, no sada se na njemu
pojavila tekstura. Mahne dijelom nalik na pištolj s lijeve na desnu stranu, a
na panelu se uzorci također pomaknu.
»Uspjeh! Funkcionira!«
Nagnem se prema njemu da bolje vidim. »Što je to?«
»Čekaj.« Uperi pištolj prema monitoru koji prikazuje snimak s
vanjske kamere. Prilagodi nekoliko kontrola i obrazac na panelu pretvori
se u kružni oblik. Zaškiljim i shvatim da su neki dijelovi kružnice
izdignutiji od drugih. Izgleda poput reljefne mape.
»Uređaj čuje svjetlost. Kao ljudsko oko.«
»O. Pa to je kamera.«
»♫♪♫«, kaže on. Odlično, sada u rječnik mogu dodati riječ
»kamera«.
»Analizira svjetlost i prikazuje ju kao teksturu.«
»A ti možeš osjetiti tu teksturu?« upitam. »Mrak.«
»Hvala.« Pričvrsti kameru za zid svoje čahure i usmjeri je prema
mojem središnjem monitoru. »Koje valne duljine svjetlosti vide ljudi,
pitanje?«
»Sve valne duljine između 380 nanometara i 740 nanometara.«
Većina ljudi ne zna taj podatak napamet. No, većina ljudi ne predaje u
osnovnoj školi prirodoslovlje i nemaju golemi plakat koji prikazuje vidljivi
spektar na zidu svoje učionice.
»Razumije«, odvrati Kamenko i okrene nekoliko gumba na svojem
uređaju. »Sad ja >vidim< što ti vidiš.«
»Vrstan si inženjer.«
 Odmahne rukom odbacujući kompliment. »Ne. Kamera je stara
tehnologija. Monitor je stara tehnologija. Imao ih na brodu za znanost.
Samo prilagodio za upotrijebiti unutra.«
Čini mi se da je eridijanskoj kulturi prirođena skromnost. Ili je
možda Kamenko jedan od onih koji ne zna prihvatiti kompliment.
Pokaže prema krugu na njegovu prikazu. »To je Adrian, pitanje?«
Pogledam što mi točno pokazuje i usporedim sa svojim zaslonom.
»Da, a taj dio je >zelen<.«
»Nema riječ za to.«
Naravno da u eridijanskom jeziku ne postoje riječi za boje. Zašto i
bi? Nikad prije nisam boje smatrao nečime čudesnim, ali pretpostavljam da
su prilično čudne ako nisi znao da postoje. Mi imamo nazive za valne
duljine elektromagnetskog spektra. A opet, svi moji učenici imaju oči i
svejedno se šokiraju kad im kažem da su »rendgenske zrake«, »mikrovalne
zrake«, »Wi-Fi« i »ljubičasta« samo svjetlosti različitih valnih duljina.
»Ti joj daj ime«, kažem.
»Da da. Ova boja zove se: srednje hrapava. Moj je zaslon gladak
kad prikaže svjetlost visoke frekvencije. Hrapav kad prikaže svjetlost niske
frekvencije. Ova boja srednje hrapava.«
»Razumijem«, odvratim. »I da, zelena je po sredini raspona valnih
duljina koje ljudsko oko može vidjeti.«
»Dobro dobro«, kaže Kamenko. »Je li uzorak spreman, pitanje?«
Već smo gotovo cijeli dan u orbiti, a ja sam uključio uređaj za
prikupljanje uzoraka čim smo stigli. Prebacim zaslon na prikaz Vanjske
jedinice za prikupljanje uzoraka. Piše da je potpuno funkcionalna, a čak mi
i javlja koliko je dugo otvorena: 21 sat i 17 minuta.
»Valjda jest.«
»Idi uzmi.«
»Uh«, zastenjem. »Izlazak iz broda je totalna gnjavaža!«
»Lijeni čovjek. Idi uzmi!«
Nasmijem se. Kad se šali, ton glasa mu je nekako drukčiji. Dugo mi
je trebalo da se naučim raspoznavati to, a i dalje mi je teško opisati o čemu
je riječ. Mislim da se vjerojatno radi o razmaku između riječi, kao da se
mijenja ritam govora. No, sada to znam prepoznati kad to čujem.
 Na prozoru vanjske jedinice za prikupljanje uzoraka pritisnem
naredbu da se jedinica zatvori i vrati u ravnu konfiguraciju. Prozor javi da
je operacija uspješno izvedena, a ja za svaki slučaj provjerim i na prikazu
koji mi šalje kamera na oplati.
Uvučem se u svemirsko odijelo, uđem u zračnu komoru i ispustim
zrak.
Planet Adrian uistinu je prelijep. Nekoliko minuta stojim vani i
očarano zurim. Planet je isprugan svjetlijim i tamnijim nijansama zelene, a
svjetlost koja se odražava od Tau Cetija oduzima dah. Satima bih mogao
ostati ovdje i upijati ga pogledom.
Vjerojatno sam imao priliku učiniti to i sa Zemljom. Da se barem
toga sjećam. Jesem ti, stvarno bih želio da se toga sjećam. Sigurno je bilo
predivno.
»Dugo si vani«, začujem Kamenkov glas kroz slušalice. »Jesi dobro,
pitanje?«
Preusmjerio sam mikrofon svemirskog odijela tako da pušta moj glas
na zvučnike u kontrolnoj sobi. Usto sam zalijepio mikrofon za Kamenkovu
čahuru u kontrolnoj sobi i postavio ga tako da se aktivira glasom, tako da
ga čujem čim progovori.
»Zagledao sam se u Adriana. Jako je lijep.«
»Gledaj poslije. Sad uzmi uzorak.«
»Gnjaviš me.«
»Da.«
Uspnem se po oplati obasjanoj svjetlošću što se odražava od planeta.
Sve je u nijansama zelene. Pronađem jedinicu za uzimanje uzoraka točno
tamo gdje je i trebala biti.
Očekivao sam da će biti veća, no jedinica je velika tek nekih pola
metra kvadratnih. Pokraj nje se nalazi poluga označena crvenim i žutim
vrpcama. Na njoj je tekst - POVUCI POLUGU ZA OTPUŠTANJE JZUU -
ПОТЯНУТЬ РЫЧАГ ЧТОБЫ ОСВОБОДИТЬ JZUU - 拉杆释放JZUU.
Na jedinici se nalazi rupa za koju prikvačim uže (to joj je vjerojatna
namjena) i pomaknem polugu tako da je otpustim.
Jedinica se odvoji od oplate.
 Vratim se u zračnu komoru vukući jedinicu za sobom, pustim zrak u
komoru i izvučem se iz odijela.
»Sve je dobro, pitanje?« javi se Kamenko.
»Jest.«
»Dobro!« razveseli se on. »Sad ispitaš sa svojom znanstvenom
opremom, pitanje?«
»Da, odmah.« Prebacim prikaz zaslona na komande za centrifugu.
»Pripremi se za gravitaciju.«
»Da, gravitacija.« On se uhvati za drške s tri svoje ruke. »Za
znanstvenu opremu.«
Centrifuga obavi svoj posao i ja se prihvatim posla u laboratoriju.
Kamenko se provuče kroz tunel do stropa laboratorija i pomno me
promatra. Dobro, ne mogu reći da me »promatra«. Točnije bi bilo reći da
me pomno sluša.
Položim jedinicu na stol i otvorim stranu koja je bila okrenuta prema
Tau Cetiju. Nasmiješim se.
Podignem pogled prema Kamenku. »Ova ploča bila je prije bijela;
sad je crna.«
»Ne razumije.«
»Boja jedinice za uzimanje uzoraka promijenila se i sada odražava
boju astrofaga. Mnogo smo ih skupili.«
»Dobro dobro!«
Tijekom iduća dva sata skinuo sam sve što sam mogao s obje strane
jedinice i odvojio svaku skupinu astrofaga u posebni spremnik. Zatim sam
ih dobro isprao vodom i ostavio astrofage da se slegnu na dnu. Znam da
sam iz jedinice skidajući astrofage pokupio i mnogo ljepila pa ga moram
ukloniti.
Napokon mogu početi s testiranjem. Najprije sam na nekoliko
astrofaga provjerio DNK-markere da vidim jesu li isti kao i kod astrofaga
koje smo pronašli na Zemlji. Jesu. Točnije, markeri koje sam provjerio isti
su kao oni sa Zemlje.
Zatim provjerim populaciju oba uzorka.
»Zanimljivo«, kažem.
Kamenko naćuli uši. »Što je zanimljivo, pitanje?«
 »Obje polovice jedinice za uzimanje uzoraka prikupile su jednak broj
astrofaga.«
»Neočekivano«, odvrati on.
»Tako je«, složim se.
Jedna strana jedinice bila je usmjerena prema Tau Cetiju, a druga
prema planetu Adrian. Astrofazi migriraju kako bi se razmnožavali. Na
svakog astrofaga koji je krenuo prema Adrianu nadajući se akciji trebala bi
se vratiti dva. Dakle, astrofaga koji odlaze s Adriana prema Tau Cetiju
trebalo bi biti dvostruko više, no to očigledno nije slučaj. Populacija koja
odlazi s planeta jednaka je brojnošću kao ona koja dolazi.
Kamenko se spusti niz tunel koji se proteže stropom laboratorija i
približi mi se. »Pogreška kod prebrojavanja, pitanje? Kako brojiš,
pitanje?«
»Izmjerim ukupno predanu toplinu oba uzorka.« To je siguran način
provjere količine astrofaga. Svaki astrofag uvijek ima temperaturu od
96,415 Celzijevih stupnjeva. Što ih je više, to će više ukupne topline
apsorbirati metalna ploča na koju sam ih stavio.
Kamenko pljesne rukama. »To je dobra metoda. Populacija je
jednaka. Kako, pitanje?«
»Ne znam.« Razmažem malo astrofaga »povratnika« (dakle,
astrofaga koji su bili na putu od Adriana do Tau Cetija) na objektno
stakalce i odnesem ga do mikroskopa.
Kamenko šmugne kroz tunel da mi bude bliže. »To je što, pitanje?«
»Mikroskop«, odvratim. »Pomoću njega vidim vrlo sitne stvari. Kroz
njega vidim astrofage.«
»Čudi se.«
Zagledam se u uzorak i zastane mi dah. Tu nisu samo astrofazi!
Posvuda vidim poznate crne točkice astrofaga, no tu ima i prozirnih
stanica, manjih stvorenja nalik na bakterije i većih koje podsjećaju na
amebe. Ima tankih stvorenja, debelih stvorenja, spiralnih stvorenja...
previše ih je. Previše je različitih stvorenja). Čini mi se kao da gledam u
sva živa bića u kapi jezerske vode!
»Ideš!« kažem. »Život! Ovdje ima života! Nema samo astrofaga, već
je ovdje gomila različitih vrsta!«
 Kamenko se doslovno odbija od zidova svojeg tunela. »Čudi se!
Čudi se čudi se čudi se!«
»Adrian nije samo običan planet«, kažem. »Adrian je planet na
kojemu ima života, kao na Zemlji ili Eridu! Sada znam otkud sav onaj
metan! Živa bića proizvode metan!«
Kamenko se ukipi, a zatim se naglo uspravi. Nikad ga još nisam
vidio tako podignute ljušture. »Život je razlog za problem s populacijom!
Život je razlog!«
»Što?« kažem. Tako uzbuđena nikad ga još nisam vidio. »Kako? Ne
razumijem.«
Jednom rukom kucka po zidu tunela, a drugu uperi u mikroskop.
»Neka živa biča s Adriana JEDU astrofage! Populacija u ravnoteži.
Prirodni poredak. To sve objasni!«
»O, Bože«, propentam. Srce samo što mi ne izleti iz grudi. »Astrofag
ima grabežljivca!«
Adrian ima vlastitu biosferu. Tu nisu samo astrofazi. Čak se i unutar
Petrovine linije razvila aktivna biosfera.
Ovdje je sve počelo. Sigurno. Kako bismo drukčije objasnili
nebrojene različite oblike života koji su evoluirali kako bi migrirali
svemirom? Svi dijele isto genetičko podrijetlo.
Astrofazi su samo jedna od mnogobrojnih vrsta života koje su ovdje
evoluirale. A gdje ima života, ima i varijacija i grabežljivaca.
Adrian nije samo običan planet koji su zarazili astrofazi. Ovo je
rodni planet astrofaga! A usto je i dom grabežljivcima koji se njima hrane.
»Nevjerojatno!« povičem. »Ako nađemo grabežljivca...«
»Odnesemo ga kući!« viče Kamenko za dvije oktave više nego inače.
»Jede astrofage, razmnožava se, jede više astrofaga, razmnoži,jede više
više više! Zvijezde spašene!«
»Da!« Šakom tresnem o zid njegova tunela. »Daj šaku!«
»Što, pitanje?«
Opet udarim šakom o zid. »Ovo. Napravi ovo.«
Oponaša me i udari svojom šakom o zid s druge strane.
»Slavlje!« uzviknem.
»Slavlje!«
 OSAMNAESTO POGLAVLJE

S čašom svojeg omiljenog pića u ruci posada Spasitelja smjestila se na

kauč u sobi za odmor.
Zapovjednik Yáo izabrao je njemačko pivo, inženjerka Iljuhina
zapanjujuće veliku čašu votke, a znanstveni stručnjak DuBois pripremio je
čašu Cabernet Sauvignona, godište 2003., koju je nalio deset minuta prije
kako bi vinu ostavio vremena da diše.
Nije bilo lako dobiti sobu za odmor. Strattica se bunila protiv svega
što nije bilo izravno povezano s misijom, a na nosaču aviona i inače nije
bilo previše mjesta. Na kraju je morala popustiti jer je više od stotinu
znanstvenika sa svih strana svijeta zahtijevalo prostor za opuštanje. U
svrhu osiguranja tog »luksuza« izgrađena je prostorijica na jednome kraju
palube.
Desetine ljudi natrpalo se u sobu gledati televizijski prijenos na
monitoru koji je visio na zidu. Prešutnim dogovorom posada je dobila
mjesto na kauču. Posada je dobivala sve moguće povlastice i pogodnosti.
Žrtvovat će život za ljudsku vrstu pa je to bilo najmanje što smo mogli
učiniti za njih.
»Lansiranje će započeti za nekoliko minuta«, rekao je reporter BBC-
ja. Mogli smo gledati američke, kineske, ruske vijesti — sve bi bile iste.
Svi su prikazivali kozmodrom Bajkonur i golemu raketu na lansirnoj
rampi.
Reporter je stajao u promatračnici koja je gledala prema
moskovskom Centru za kontrolu misije. »Današnje lansiranje deveto je po
redu od ukupno šesnaest lansiranja vezanih za Projekt Spasitelj, no
svakako je najvažnije. Ovoga će se puta u zrak vinuti moduli kokpita,
laboratorija i spavaonice. Astronauti s ISS-a spremni su prihvatiti te
module i tijekom iduća dva tjedna pričvrstit će ih za okvir Spasitelja,
izgrađen tijekom posljednjih nekoliko ekspedicija...«
 Iljuhina je podignula čašu. »Nemojte mi sjebati kuću, roskozmoski
gadovi!«6
»Zar ti to nisu prijatelji?« upitao sam.
»Mogu biti i jedno i drugo!« Glasno se nasmijala.
Na televizoru se pokazao brojač. Do lansiranja je ostalo manje od
minute.
Yáo se nagnuo i zapiljio u zaslon. Nije mu bilo lako, bio je čovjek od
akcije koji je bio prisiljen pasivno promatrati događaje.
DuBois je pročitao izraz njegova lica. »Siguran sam da će lansiranje
uspješno proći, zapovjedniče Yáo.«
»Mhm«, odvratio je Yáo.
»Trideset sekundi do lansiranja«, rekla je Iljuhina. »Ne mogu toliko
čekati.« Iskapila je svoju votku i ponovno napunila čašu.
Okupljeni znanstvenici počeli su se gurati sve bliže monitoru, pribili
su me za stražnji dio kauča. Nije me bilo briga, i ja sam bio previše
usredotočen na zaslon.
DuBois je izvio vrat i zagledao se u mene. »Hoće li nam se pridružiti
gospođa Stratt?«
»Sumnjam«, odvratio sam. »Nju ne zanima zabava, kao što je ovo
lansiranje. Vjerojatno u svojem uredu pregledava tablice ili tako nešto.«
Kimnuo je. »Srećom, imamo vas ovdje. Vi ste, na neki način, njezin
predstavnik.«
»Ja? Njezin predstavnik? Otkud vam to?«
Iljuhina se okrenula prema meni. »Ti si njezin zamjenik, ne? Ti si
prvi časnik Projekta Spasitelj.«
»Što? Ne! Ja sam samo jedan od znanstvenika, isto kao i svi ovi tu«,
mahnuo sam prema gomili iza sebe.
Iljuhina i DuBois su se zgledali pa se opet okrenuli prema meni.
»Stvarno to misliš?« začudila se ona.
Iza sebe začuo sam glas Boba Redella. »Ti nisi poput nas, Grace.«
Slegnuo sam ramenima. »Naravno da jesam. Zašto ne bih bio?«
 »Poanta je u tome«, rekao je DuBois, »da vas gospođa Stratt iz
nekog razloga preferira. Pretpostavio sam da ste se upustili u seksualni
odnos.«
Razjapio sam usta. »Kako... što? Jeste li poludjeli?! Ne! Nismo!«
»Ha«, otpuhnula je Iljuhina. »Možda bi se trebali upustiti? Ona je
prilično ukočena, dobro bi joj došlo da se malo provalja po sijenu.«
»Dragi Bože. Zar to svi misle?« Okrenuo sam se prema
znanstvenicima. Većina ih je skrenula pogled. »Nije tako! I ja joj nisam
zamjenik! Ja sam samo znanstvenik koji je unovačen u ovaj projekt, kao i
svi vi!«
Yáo se okrenuo i zapiljio u mene. Svi su utihnuli. Zapovjednik Yáo
malokad je govorio pa bi ljudi usredotočili pozornost na njega kad bi
otvorio usta.
»Vi ste zamjenik«, rekao je i okrenuo se prema monitoru.
Reporter BBC-ja izbrojio je posljednje sekunde zajedno sa satom
koji je odbrojavao na zaslonu. »Tri... dva... jedan... i polijeće!«
Vatra i dim okružili su raketu koja se podignula u zrak. Najprije
polako, a zatim sve brže i brže.
Iljuhina je podignula čašu, pričekala nekoliko sekundi i počela
klicati. »Prošla je toranj! Lansiranje je uspjelo!« Ispila je svoju votku.
»Tek je stotinjak stopa od zemlje«, odvratio sam. »Možda da
pričekamo ulazak u orbitu?«
DuBois je otpio gutljaj vina. »Astronauti slave čim raketa prođe
toranj.«
Yáo je bez riječi otpio gutljaj piva.
***
»Zašto. Ovo. Ne. Radi?!« Svaku riječ popratim udarcem dlanova o
čelo i bacim se u stolac, potpuno poražen.
Kamenko me promatra iz svojega tunela na stropu. »Nema
grabežljivca, pitanje?«
»Nema grabežljivca.« Uzdahnem.
Eksperiment je uistinu jednostavan. Stakleni balon napunio sam
zrakom s planeta Adrian. Dobro, nisam ga uzeo izravno s planeta, no
pripremio sam plinove u omjerima koje sam dobio iz spektrografskih
očitanja njegove atmosfere. Tlak je vrlo nizak - jedna desetina atmosfere,
kao što je vjerojatno slučaj u gornjim dijelovima atmosfere planeta.
U balon sam stavio stvorenja s Adriana koja sam prikupio i nešto
svježih astrofaga. Nadao sam se da će zahvaljujući priljevu sočnih mladih
astrofaga naglo skočiti populacija grabežljivaca, tako da ih mogu izolirati
iz uzorka kad postanu najčešća vrsta prisutnih stanica.
Nije uspjelo.
»Siguran si, pitanje?«
Provjerim svoj improvizirani indikator toplinske energije. To je
obični termočlanak, jedan kraj sam zaronio u ledenu vodu, a drugi
prilijepio za stakleni balon. Astrofazi oslobađaju toplinu koju upija led.
Temperatura termočlanka pokazuje koliko su ukupno toplinske energije
ispustili astrofazi. Ako temperatura padne, to znači da se smanjila
populacija astrofaga. No, to se nije dogodilo.
»Da, siguran sam«, odgovorim. »Nema promjene u populaciji
astrofaga.«
»Možda temperatura balona ne dobra. Previše vruće. Gornji dio
atmosfere Adriana vjerojatno puno niži nego tvoja sobna temperatura.«
Odmahnem glavom. »To nema veze. Grabežljivac se mora moći
nositi s temperaturom astrofaga.«
»Ah. Da. Imaš pravo.«
»Možda smo pogriješili s hipotezom o grabežljivcu.«
Čujem kako Kamenkove ruke lupkaju po tunelu dok hoda s jedne
strane laboratorija na drugu. Uvijek se ushoda dok razmišlja. Zanimljivo, i
ljudi i Eridijanci pokazuju isto ponašanje u tom pogledu. »Grabežljivac
jedino objašnjenje. Možda grabežljivci ne žive u Petrovina linija. Možda
grabežljivci žive dublje u atmosferi.«
Razvedrim se. »Možda.«
Zagledam se u zaslon. Postavio sam ga tako da prikazuje snimak s
vanjske kamere, koji prikazuje Adrian. Nema zato nekog znanstvenog
razloga, samo mi se sviđa pogled. U ovome trenutku spremamo se prijeći
sumračnicu prema dnevnoj strani planeta. Sunce zore blista u luku ispod
nas.
»Dobro, recimo da grabežljivac živi u atmosferi. Na kojoj visini?«
 »Koja najbolja visina, pitanje? Da si grabežljivac, gdje bi išao,
pitanje? Išao bi gdje su astrofazi.«
»Dobro, na kojoj su visini astrofazi?« Pitanje samo nameće odgovor.
»Aha! Znam visinu za razmnožavanje - to je ona visina na kojoj u zraku
ima dovoljno ugljikova dioksida da se mogu razmnožavati.«
»Da!« Kamenko dozvekeće kroz svoj tunel i stane iznad mene.
»Možemo naći. Lako. Petrovaskopom.«
Zabijem šaku u dlan. »Da, naravno!«
Astrofazi se negdje moraju razmnožavati. Ključan je parcijalni tlak
ugljikova dioksida. Ali ne moramo to izračunati, ne moramo čak ni
nagađati. Kad se astrofag podijeli, osnovna stanica zajedno s potomkom
kreće natrag prema Tau Cetiju, a pogon im je emisija infracrvene svjetlosti.
To znači da će emisija na Petrovinoj valnoj duljini biti izraženija na nekoj
određenoj visini.
»Idemo u kontrolnu sobu!« uzviknem.
»Kontrolna soba!« Kamenko šmugne kroz tunel na stropu i provuče
se u svoju čahuru u kontrolnoj sobi. Slijedim ga, no nisam baš toliko brz.
Popnem se po ljestvama, zavalim se u pilotsko sjedalo i uključim
Petrovaskop. Kamenko se već smjestio i uperio svoju kameru u moj glavni
monitor.
Cijeli zaslon blješti crveno.
»Što je to, pitanje? Nema podataka.«
»Čekaj«, kažem. Pozovem kontrolni prozor i opcije pa počnem
pomicati klizače. »Nalazimo se unutar Petrovine linije. Astrofazi su svuda
oko nas. Moram promijeniti postavke tako da mi prikazuju samo najjače
izvore...«
Nakon mnogo petljanja po kontrolama, napokon uspijem podesiti
svjetlinu. I ugledam nepravilne mrlje infracrvene svjetlosti po cijelome
planetu.
»Mislim da smo dobili odgovor«, kažem.
Kamenko se približi svojem hrapavom zaslonu da »vidi« što gledam.
»Nisam to očekivao«, nastavim.
Mislio sam da ćemo ugledati sloj infracrvena sjaja na određenoj
visini. No, nije tako. Mrlje su, u stvari, oblaci, koji se ne poklapaju s
paperjastim oblacima koje mi prikazuje kamera. Ovo su, recimo to tako,
infracrveni oblaci.
Točnije, to su oblaci astrofaga koji emitiraju infracrvenu svjetlost.
Zbog nekog razloga, astrofazi se mnogo više razmnožavaju u određenim
područjima.
»Neobična distribucija«, kaže Kamenko, kao da mi čita misli.
»Da. Možda vremenske prilike utječu na razmnožavanje?«
»Možda. Možeš izračunati visinu, pitanje?«
»Mogu, pričekaj.«
Zumiram Petrovaskopom prema oblaku astrofaga na horizontu
planeta. Očitanja prikazuju kut kamere u odnosu na os broda. Zapišem te
kutove i prebacim se na konzolu za navigaciju. Ona mi pokaže kut broda u
odnosu na središte naše orbite. Na temelju tih informacija i gomile
trigonometrijskih izračuna dođem do točne visine oblaka astrofaga.
»Visina za razmnožavanje je 91,2 kilometra od površine planeta.
Širina oblaka je manje od 200 metara.«
Kamenko položi jednu troprstu šapu preko druge. Znam što to znači
— zamislio se. »Ako ima grabežljivaca, tamo su.«
»Slažem se«, kažem. »Ali kako ćemo do uzorka?«
»Koliko blizu možeš orbitirati, pitanje?«
»Stotinjak kilometara od planeta. Priđemo li bliže, brod će izgorjeti u
atmosferi.«
»Nezgodno«, uzdahne Kamenko. »Osam cijelih osam kilometara od
zone razmnožavanja. Ne može priči bliže, pitanje?«
»Uletimo li u atmosferu orbitalnom brzinom, poginut ćemo. Možda
možemo usporiti?«
»Usporiš znači da orbita ne drži. Padnemo u zrak. Umremo.«
Sagnem se prema njemu. »Možemo se motorima zadržati iznad
atmosfere. Upalimo pogon i neprestano se odgurujemo od planeta. Polako
se spustimo u atmosferu, uzmemo uzorak i odemo.«
»Neće raditi. Umremo.«
»Zašto neće raditi?«
 »Motori ispuštaju jaku infracrvenu svjetlost. Upališ u zraku, zrak se
ionizira. Eksplozija. Ode brod.«
Stresem se. »Da, naravno, imaš pravo.«
Kad je Dimitrij prvi put testirao spinski pogon, upalio ga je samo na
100 mikrosekundi i njime rastopio tonu metalnog silicija. A taj testni
pogon imao je snagu od samo jedne tisućine pogona Spasitelja. Sve radi
dok sam u vakuumu. No, upalim li motore u zraku, proizvest ću vatrenu
kuglu zbog koje će nuklearna bomba izgledati poput petarde.
Neko vrijeme sjedimo u tišini punoj frustracije. Spas naših svjetova
nalazi se ni desetak kilometara ispod nas, a mi ne možemo do njega. Mora
postojati neki način. Ali kako? Ne moramo osobno otići dolje, treba nam
samo uzorak zraka. Koliko god malen ili velik.
Čekaj malo.
»Kamenko, kako proizvodiš ksenonit? Pomiješaš dvije tekućine?«
Kamenka je iznenadilo moje pitanje, no ipak mi odgovori. »Da.
Uzmeš tekućinu i tekućinu. Pomiješaš. Postanu ksenonit.«
»Koliko ga možeš proizvesti? Koliko si te tekućine ponio?«
»Puno sam donio. Upotrijebio za izradu moje zone.«
Otvorim tablicu i počnem upisivati brojeve. »Treba nam 0,4 kubična
metra ksenonita. Imaš za to?«
»Da«, odvrati. »Imam dovoljno tekućina za 0,61 kubična metra.«
»Dobro. Onda imam... imam ideju.« Načinim piramidu prstima i
zamislim se.
***
Ideja je jednostavna i prilično glupava. Naravno, kad neka glupa
ideja upali, odjednom postane genijalna. Sad je samo pitanje u kojoj će
kategoriji završiti ova konkretna ideja.
Zona razmnožavanja astrofaga nalazi se deset kilometara duboko u
atmosferi Adriana. Ne mogu se Spasiteljem spustiti tako nisko jer je
atmosfera pregusta i izgorjet ćemo. Ne mogu upaliti motore u atmosferi jer
će sve grunuti i gotovi smo.
Preostaje mi samo da odem pecati. Načinit ćemo lanac dugačak deset
kilometara, na kraj privezati nekakav uređaj za uzimanje uzoraka (to će
Kamenko načiniti) i povući ga kroz atmosferu. Jednostavno, zar ne?
 E pa nije.
Spasitelj mora održavati brzinu od 12,6 kilometara u sekundi kako bi
ostao u orbiti. Usporimo li, počet ćemo padati i izgorjet ćemo. Ako tom
brzinom vučemo lanac - makar bio ksenonitni - on će se raspasti i ispariti.
Stoga moramo usporiti. Ali zbog toga ćemo početi padati prema
planetu. Osim ako motorima ne budem stalno održavao istu visinu. Ako
pak to učinim, ispuh motora ići će ravno prema lancu i uređaju za uzimanje
uzoraka i sve će - opet - izgorjeti.
Stoga moramo potisak držati pod kutom. Jednostavno.
Izgledat će totalno blesavo. Spasitelj će biti nagnut 30 stupnjeva od
okomice i održavati visinu potiskom pod tim kutom. Ispod njega visjet će
lanac dugačak deset kilometara. Atmosfera iza pogonskih motora pretvorit
će se u ioniziranu vatru. Bit će to prava predstava, no bit će iza nas i lanac
će prolaziti kroz netaknutu atmosferu.
Naša poprečna brzina bit će oko 100 metara u sekundi pa bi lanac
morao moći podnijeti tu brzinu u rijetkome zraku na toj visini. Izračunao
sam da će se otkloniti samo dva stupnja od okomitog položaja.
Kad zaključimo da smo prikupili uzorak, brišemo odande. Ništa neće
poći po zlu, siguran sam!
Aha. Kako da ne.
3D modeliranje ne ide mi najbolje, ali uspijem u CAD-u isplanirati
kariku lanca. Neće to biti obična ovalna karika. Više-manje je ovalna, no
otvor za drugu kariku vrlo je uzak. Tako ćemo ih lako spojiti, ali teško će
se razdvojiti, pogotovo kad se lanac napne.
Uzmem aluminijski blok i gurnem ga u glodalicu.
»Ovo će uspjeti, pitanje?«, upita Kamenko iz svojeg tunela na stropu.
»Trebalo bi«, odvratim.
Uključim glodalicu i ona ispljune kalup za kariku, točno onako kako
sam se nadao.
Izvučem kalup, otresem strugotine aluminija i podignem ga prema
tunelu. »Je li ovako dobro?«
»Vrlo dobro!« obraduje se Kamenko. »Trebat će nam jako jako jako
puno karika. Vise kalupa znači da mogu više karika istodobno. Možeš
napraviti puno kalupa, pitanje?«
 »Eh.« Zagledam se u ormar s potrepštinama. »Nemam baš mnogo
aluminija.«
»Imaš puno stvari u brod koje ne upotrijebiš. Dva kreveta u
spavaonici, na primjer. Rastopiš, načiniš blokove, načiniš još kalupa.«
»Ideš. Ti ništa ne činiš napola, zar ne?«
»Ne razumije.«
»Neću početi rastapati stvari s broda. Kako bih to uopće učinio?«
»Astrofazi. Sve rastope.«
»Imaš pravo«, odvratim. »Ali neće ići. Sustav za održavanje života
ne bi mogao podnijeti tu vrućinu. E da, to me podsjetilo. Zašto je na
tvojem brodu toliki višak astrofaga?«
On zastane. »Čudna priča.«
Razvedrim se. Obožavam čudne priče. On dokvrcka po svojem
tunelu i sjedne u širem dijelu. »Znanstveni Eridijanci radili puno
matematike. Izračunali putovanje. Više goriva znači brže putovanje. Pa
smo načinili puno puno puno astrofaga.«
»Kako ste uspjeli proizvesti toliko? Na Zemlji smo jedva načinili
dovoljno za putovanje u jednom smjeru.«
»Lako. Stavili u metalne kugle s ugljikovim dioksidom. Stavili u
ocean. Čekali. Astrofazi se podvostruče, pa opet i opet. Puno astrofaga.«
»Točno. Jer su vaši oceani topliji od astrofaga.«
»Tako je. Zemljini oceani nisu. Tužno.«
Erid je uistinu imao golemu prednost u proizvodnji astrofaga. Cijeli
planet je poput ekspres-lonca. Dvadeset devet atmosfera na 210 Celzijevih
stupnjeva znači da je voda tekuća na površini. A njihovi su oceani mnogo,
mnogo topliji od kritične temperature astrofaga. Tako da su samo ubacili
astrofage u vodu, pustili ih da apsorbiraju toplinu i razmnože se.
Zavidim im. Mi smo morali popločati Saharu da bismo proizveli
astrofage, a oni su ih samo bacili u more. Ne mogu ni zamisliti koliko je
topline uskladišteno u oceanima na Eridu. Gomile vode - mnogo više vode
nego u Zemljinim oceanima - na temperaturi oko 200 Celzijevih stupnjeva
ili više. To je jako puno energije.
 Zato i imaju cijelo stoljeće da riješe problem astrofaga, dok će se
Zemlja zamrznuti za nekoliko desetljeća. Nije riječ samo o toplini
uskladištenoj u zraku, nego i u oceanima. Dakle, opet imaju prednost.
»Znanstveni Eridijanci dizajniraju brod i potrebno gorivo. Putovanje
treba trajati 6,64 godine.«
To me na trenutak zbuni. 40 Eridani udaljen je deset svjetlosnih
godina od Tau Cetija te će putovanje trajati najmanje deset godina iz
eridijanske točke gledišta. Vjerojatno je mislio na 6,64 godine koje su
protekle na njegovu brodu, zbog dilatacije vremena.
»Čudne stvari dogode se na putovanju. Posada bolesna. Umre.«
Glas mu se spusti. »Sad znam da je to zbog radijacije.«
Spustim pogled i ostavim ga na trenutak na miru.
»Svi bolesni. Ja sam upravljam brodom. Još se više čudnih stvari
dogodi. Motori ne rade dobro. Ja stručnjak za motore. Ne mogu otkriti
problem.«
»Motori su prestali raditi?«
»Ne. Nisu prestali. Pogon normalan. Ali brzina... ne raste. Ne može
objasni.«
»Hm.«
Ushoda se po svojem tunelu. »Onda još čudno: stigli na pola puta
prije nego što se očekivalo. Puno prije. Okrenem brod. Usporavam. Ali
Tau sve dalje. Zašto? I dalje idem prema Tau ali Tau se odmiče. Jako
zbunjen.«
»Uh«, kažem. Nešto mi padne na pamet. Nešto jako zabrinjavajuće.
»Ubrzam. Usporim. Jako zbunjen. Ali stignem. Unatoč svim
pogreškama i zbunjen, stignem za tri godine. Pola vremena znanstveni
Eridijanci mislili da treba. Jako zbunjen.«
»Uf... dakle, stvarno...« promrmljam.
»Jako jako jako puno goriva ostalo. Puno više nego što treba. Ne
buni se. Ali zbunjen.«
»Aha...« kažem. »Reci mi: je li vrijeme na Eridu isto kao i vrijeme na
tvojem brodu?«
Podigne jednu stranu svoje ljušture. »Pitanje nema smisla. Naravno
da vrijeme isto. Vrijeme je svuda isto.«
 Spustim glavu u ruke. »Majko mila.«
Eridijanci ne znaju za relativističku fiziku.
Načinili su izračune za putovanje pomoću Newtonove fizike. Sve su
izračunali pod pretpostavkom da mogu samo nastaviti ubrzavati i da im
brzina svjetlosti neće predstavljati problem.
Ne znaju za dilataciju vremena. Kamenko ne zna da je, tijekom
njegova putovanja, na Eridu prošlo mnogo više vremena nego što je prošlo
njemu samome. Ne znaju za kontrakciju duljine u smjeru gibanja.
Udaljenost do Tau Cetija će se povećati kad usporiš u odnosu na tu
zvijezdu — premda se i dalje gibaš prema njoj.
Cijeli planet pun inteligentnih bića sklepao je brod na temelju
pogrešnih znanstvenih pretpostavki, a nekim čudom, jedini preživjeli član
posade bio je dovoljno pametan da uz pomoć pokušaja i pogreške stigne na
odredište.
Zahvaljujući tom kolosalnom zajebu, ja sad imam šansu preživjeti.
Mislili su da će im trebati mnogo više goriva i zato Kamenko ima gomilu
viška.
»Dobro, Kamenko«, uzdahnem. »Udobno se smjesti. Moram ti
objasniti jako mnogo znanosti.«
***
Dvaput je pokucao i zavirio u moj ured. »Dr. Grace? Jeste li vi dr.
Grace?«
Ured nije bio velik, no imao sam sreće što sam uopće dobio malo
prostora za sebe na nosaču aviona. Prije nego što je počašćena prilikom da
bude pretvorena u moj ured, sobica je bila skladište za kupaonske
potrepštine. U posadi je bilo tri tisuće guzica koje je svaki dan trebalo
brisati, a sobica će ostati moja do idućeg pristajanja u luku kad će je opet
nakrcati zalihama.
Bio sam važan otprilike koliko i toaletni papir.
Podignuo sam pogled s laptopa. S vrata mi je nespretno mahnuo
niski, raščupani muškarac.
»Aha«, rekao sam. »Ja sam Grace. A vi ste...?«
»Hatch. Steve Hatch. Sveučilište u Britanskoj Kolumbiji. Drago mi
je.«
 Mahnuo sam prema stolcu na sklapanje ispred stola na sklapanje koji
sam upotrebljavao kao uredski stol.
Uvukao se unutra noseći nekakav kvrgavi metalni predmet. Nikad
nisam vidio ništa takvog. Spustio ga je na stol.
Zagledao sam se u predmet. Izgledao je kao spljoštena medicinka
kojoj je netko na jedan kraj dodao trokut, a na drugi trapezoid.
Sjeo je i protegnuo ruke. »Dakle, ovo je bilo čudno. Nikad još nisam
bio u helikopteru. A vi? Naravno da jeste, inače ne biste mogli stići ovamo.
Mislim, mogli ste brodom, ali čisto sumnjam. Čuo sam da se nosač stalno
drži podalje od obale za slučaj nesreće tijekom eksperimenata s
astrofazima. Iskreno, bilo bi mi ugodnije na brodu, skoro sam se izbljuvao
u onom helikopteru. Ali neću se žaliti, sretan sam što sam uopće ovdje.«
»Ovaj...« Pokazao sam prema predmetu na stolu. »Što bi ovo trebalo
biti?«
Prešao je u još veću brzinu. »A, tako je! To je buba! Točnije, prototip
bube. Moja ekipa i ja mislimo da smo riješili veći dio problema. Mislim,
nikad ne riješiš baš sve probleme, ali spremni smo za testiranje pogona. A
na fakultetu su rekli da testiranje moramo obaviti ovdje, na nosaču. To su
nam rekli i iz pokrajinske vlade Britanske Kolumbije. A i kanadska vlada
je tako rekla. Ja sam Kanađanin, samo da znate. Ali ne brinite se! Nisam
vam ja jedan od onih antiameričkih Kanađana. Što se mene tiče, vi ste
savršeno u redu.«
»Buba?«
»Aha!« Podignuo je predmet i okrenuo trapezoid prema meni. »Tako
će nam posada Spasitelja poslati informacije. Riječ je o maloj svemirskoj
letjelici koja će se automatski vratiti na Zemlju s Tau Cetija. Mislim,
mogla bi se vratiti od bilo kuda. Na tome je moja ekipa radila cijele
protekle godine.«
Zavirio sam u trapezoid i ugledao sjajnu, staklastu površinu. »To je
spinski pogon?« upitao sam.
»Naravno! Dakle stvarno, ti Rusi znaju posao. Uzeli smo njihov
dizajn i sve je super ispalo. Barem mislim da je. Nismo ga još testirali.
Najgore je bilo riješiti navigaciju i upravljanje.«
Okrenuo je spravu i pokazao mi trokutastu glavu. »Ovdje su kamere i
računala. Nema tu nikakve šminkerske inercijske navigacije. Zvijezde prati
uz pomoć obične vidljive svjetlosti. Identificira zviježđa i orijentira se
prema njima.« Dodirne sredinu ljušture. »Unutra je mali generator
istosmjerne struje. Dokle god imamo astrofaga, imamo i struje.«
»Što može nositi?« upitao sam.
»Podatke. Ima višestruki RAID sustav za pohranu podataka s više
memorije nego što bi ikome ikada moglo zatrebati.« Kucnuo je po kućištu
koje je tiho odjeknulo. »Najveći dio ove bebe zauzima spremnik za gorivo.
Trebat će joj oko 125 kila astrofaga za putovanje. Zvuči mnogo, ali...
mislim, mora prijeći dvanaest svjetlosnih godina!«
Podignuo sam spravu i odvagnuo je u rukama. »Kako se okreće?«
»Unutra ima reakcijske kotače«, odvratio je. »Okrene ih na jednu
stranu, a letjelica se okrene na drugu. Laganini!«
»Međuzvjezdana navigacija je za vas >laganini<?« nasmiješio sam
se.
Zahihotao se. »S obzirom na ostale probleme koje smo morali
riješiti, jest. Imamo prijemnik koji neprestano osluškuje signale sa Zemlje.
Kad začuje signal, objavi svoju lokaciju i čeka upute NASA-inog Deep
Space Networka. Zato navigacija ne mora biti skroz precizna. Trebamo se
samo smjestiti negdje unutar dometa radiosignala sa Zemlje. Dovoljno će
biti da stignemo do orbite Saturna, tako nešto.«
Kimnuo sam. »A onda joj znanstvenici mogu reći kako da se točno
vrati. Mudro.«
Slegnuo je ramenima. »Da, to će učiniti, vjerojatno. Ali neće trebati.
Najprije će preuzeti sve informacije koje nosi. Nakon što dobiju
informacije, bubu mogu pokupiti kadgod požele. I da, načinit ćemo ih
četiri. Nadamo se da će barem jedna preživjeti putovanje.«
Okretao sam bubu u rukama. Bila je vrlo lagana, samo nekoliko
funti. »Dobro, imamo ih četiri. Koliko je vjerojatno da će i jedna preživjeti
putovanje? Nose li ikakve rezervne sustave?«
Slegnuo je ramenima. »Ne baš. Ali neće morati putovati onoliko
dugo kao što će to morati Spasitelj. Tako da ništa ne mora toliko dugo
izdržati.«
»Ide istim putom, zar ne?« upitao sam. »Zašto neće putovati jednako
dugo?«
»Zato što je ubrzanje Spasitelja ograničeno time što nosi mekane,
gnjeckave ljude. Buba nema taj problem. U njoj se nalazi elektronika koja
se inače ugrađuje u vojne projektile, a svi dijelovi mogu podnijeti ubrzanja
od nekoliko stotina g. Stoga će mnogo brže postići relativističku brzinu.«
»Zanimljivo...« Pomislio sam da bi to moglo biti dobro pitanje za
moje učenike, no odmah sam odustao od toga. Matematika je bila previše
složena i osnovnoškolci je ne bi mogli savladati.
»Aha«, nastavio je Hatch. »Ubrzavaju s petsto g sve dok ne dostignu
brzinu od 0,93 c. Trebat će im nešto više od dvanaest godina da stignu na
Zemlju, ali bubice će osjetiti samo oko dvadeset mjeseci. Vjerujete li u
Boga? Znam da je to vrlo osobno pitanje. Ja vjerujem. I mislim da je bio
divan kad je smislio relativnost, zar ne? Što brže ideš, to manje vremena
prolazi. Kao da nas poziva da istražujemo svemir, zar ne?«
Ušutio je i zagledao se u mene.
»Pa«, napokon sam protisnuo, »sve je to jako impresivno. Bravo.«
»Hvala!« oduševio se. »Mogu dobiti malo astrofaga za testiranje?«
»Naravno«, odvratio sam. »Koliko vam treba?«
»Oko stotinu miligrama, može?«
Ustuknuo sam. »Čekajte malo, čekajte! To je jako mnogo energije.«
»Dobro, dobro. Morao sam pokušati. A jedan miligram?«
»Tako već može.«
Zapljeskao je. »Mrak! Evo meni astrofaga!« Nagnuo se prema meni.
»Zar nisu fantastični ti astrofazi? Ono... totalno su cool\ Bog nam je na
pladnju pružio budućnost!«
»Cool?« začudio sam se. »Sprema nam se izumiranje. Bog nam nije
na pladnju pružio budućnost nego apokalipsu.«
Slegnuo je ramenima. »Dobro, možda malo. Ali, čovječe! Savršen
medij za pohranu energije! Zamislite samo, cijelo kućanstvo koje pogoni
jedna baterija. Ono, imate AA bateriju punu astrofaga. Zamislite da kupite
auto koji nikad ne morate puniti? Nećemo se više uopće morati maltretirati
s energetskim mrežama. I sve će to biti čista, obnovljiva energija, čim ih
počnemo razmnožavati na Mjesecu ili tako nešto. Trebaju samo Sunčevu
energiju!«
»Cista? Obnovljiva?« šokirao sam se. »Hoćete reći da će... da će
astrofazi biti dobri za okoliš? Nemojte se zavaravati. Čak i ako Spasitelj
otkrije rješenje, čeka nas masovno izumiranje. Za dvadeset godina na
Zemlji više neće biti mnoštvo vrsta. A mi sada dajemo sve od sebe kako
bismo osigurali da se ljudska vrsta ne nađe na popisu izumrlih.«
Odmahnuo je rukom. »Zemlja je preživjela već pet masovnih
izumiranja. A ljudska je vrsta snalažljiva. Izvući ćemo se.«
»Umrijet ćemo od gladi!« uzviknuo sam. »Milijarde će umirati od
gladi.«
»Ma ne«, odvratio je. »Već skladištimo hranu. Ispustili smo gomilu
metana u zrak da zadržava solarnu energiju. Sve će biti dobro. Pod uvjetom
da Spasitelj uspije.«
Na trenutak sam se bez riječi zapiljio u njega. »Moram reći da ste
najoptimističnija osoba koju sam ikad upoznao.«
Podignuo je palčeve u zrak. »Hvala!«
Dohvatio je svoju bubu i krenuo van. »Pete, idemo po astrofage!«
»Pete?« upitao sam.
Pogledao me preko ramena. »Naravno. Nazvao sam ih po
Beatlesima. Britanskoj rock grupi.«
»Volite ih?«
Okrenuo se prema meni. »Volim ih? Naravno, obožavam ih. Ne
želim pretjerivati, ali Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band je najveće
glazbeno postignuće u ljudskoj povijesti. Znam, znam. Mnogi se neće
složiti sa mnom. E pa, mnogi griješe.«
»U redu«, rekao sam. »Ali zašto Pete? Zar Beatlesi nisu John, Paul,
George i Ringo?«
»Jesu. I tako se zovu bube na Spasitelju. No ovaj momak služit će za
testiranje u orbiti oko Zemlje. Na raspolaganju mi je cijeli lansirni program
SpaceX-a! Ludnica, zar ne? Zato sam bubi dao ime po Peteu Bestu - on je
bio bubnjar Beatlesa prije Ringa.«
»Dobro, nisam to znao«, rekao sam.
»E, sad znate. Idem po astrofage. Moram se pobrinuti da se ove
bubice mogu... >Get Back<.«
»U redu.«
Namrštio se. »Get Back. To je pjesma. Od Beatlesa.«
»Naravno, kako vi kažete.«
 Okrenuo se na peti i otišao. »Neki ljudi ne znaju cijeniti klasike.«
Ja sam ostao zbunjeno sjediti. Siguran sam da nisam jedini kojega je
ostavio u tom stanju.
 DEVETNAESTO POGLAVLJE

Kamenko se sav pogubio zbog relativnosti. Prvih nekoliko sati nije mi

želio povjerovati. Počeo je popuštati tek nakon što sam mu dao gomile
dokaza o tome kako relativnost objašnjava pojedinosti njegova putovanja.
Ne sviđa mu se to, no prihvatio je činjenicu da svemirom vladaju pravila
koja su mnogo složenija od onoga što vidimo vlastitim očima.
Nakon toga smo se bacili na izradu lanca, a to je trajalo cijelu
vječnost.
Izrađivao sam kalupe što sam brže mogao, a Kamenko je proizvodio
karike. Usporavalo ga je samo vrijeme potrebno da se ksenonit stvrdne.
Sustav je dobar, imamo geometrijsku progresiju. Svaki novi kalup koji
načinim povećava broj karika koje Kamenko može načiniti.
Lanac, lanac, lanac.
Ne želim više nikad u životu vidjeti ni jedan lanac. Deset kilometara
lanca — a svaka je karika dugačka samo pet centimetara. To su dvije
stotine tisuća karika. I svaku smo pričvrstili što rukom što troprstom
šapom. Na kraju smo obojica radili osam sati na dan cijela dva tjedna samo
da bismo pričvrstili karike.
Kadgod zatvorim oči, u glavi vidim lanac. Svake noći sanjam lanac.
U jednom od paketića s mojom večerom bili su špageti, a ja sam umjesto
njih pred sobom vidio glatke, bijele lance.
Na kraju smo ipak uspjeli.
Kad smo načinili sve karike, paralelno smo ih počeli spajati.
Izrađivali smo nizove od deset metara koje smo spajali u nizove od
dvadeset i tako dalje. Tako smo najučinkovitiji. Problem je bio u tome što
to treba nekamo strpati. Deset kilometara lanca je... jako puno lanca.
Na kraju je laboratorij služio kao spremište, no ni on nije bio
dovoljno prostran. Kamenko, nadareni inženjer, uspio je načiniti velike
kaleme koje smo mogli gurnuti kroz zračnu komoru. Ja sam navlačio
svemirsko odijelo i pričvršćivao ih za oplatu, pa sam na njih namatao lanac
u dijelovima od po 500 metara. Naravno, da bih mogao van, morao sam
isključiti centrifugu i dalje smo radili u bestežinskom stanju.
Jeste li ikad pokušali sastaviti lanac u bestežinskom stanju? Nije
nimalo zabavno.
Najgore je bilo sastaviti te dijelove od 500 metara. Morao sam spojiti
svih dvadeset kalema u svemirskom odijelu. Srećom, imao sam
manipulator dizajniran integriranim okruženjem za modeliranje vozila.
NASA ga nije osmislila da bi poslužio za sastavljanje lanca, no ja sam ga
upotrijebio u tu svrhu.
Kamenko i ja sada lebdimo u kontrolnoj sobi. On je u svojoj čahuri, a
ja u pilotskom sjedalu.
»Status sonde?« upitam.
Kamenko provjeri svoja očitanja. »Uređaj funkcionira.«
Kamenko je obavio odličan posao sastavljajući sondu za uzimanje
uzoraka. Barem se nadam. Nisam baš neki inženjer.
Sonda je u obliku čelične kugle promjera 20 centimetara. Na vrhu
ima debeli prsten koji je spaja s lancem. Po liniji ekvatora ima rupice koje
vode u šuplju komoru u sredini. Unutra se nalazi senzor za tlak i nekoliko
aktuatora. Senzor za tlak zraka pokazat će kad se sonda nađe na
odgovarajućoj visini i pokrenut će aktuator, koji će zatvoriti komoru. Za to
je potrebno samo zakrenuti unutarnju ljušturu komore za nekoliko
stupnjeva tako da se rupice više ne poklapaju s rupicama na vanjskoj
ljušturi. Uz nekoliko ventila koje smo dodali, to će biti dovoljno da
spremimo uzorak vanjskog zraka u komori.
Unutra je dodao termometar i grijač. Kad se sonda zatvori, grijač će
održavati temperaturu zraka u skladu s početnom temperaturom.
Jednostavno, naravno, ali meni to nije palo na pamet iako znam koliko je
temperatura važna za razna živa bića.
Zadnji dio je mali radioodašiljač koji šalje čudan analogni signal,
koji nisam uspio pročitati ni dekodirati svojom opremom. Navodno je riječ
o standardnoj eridijanskoj vezi za prijenos podataka. Kamenko ima
prijamnik za to pa se neću zamarati.
I samo tako, uz minimalne komplikacije, Kamenko je načinio sustav
za održavanje života za živa bića s Adriana — sustav koji nije morao
unaprijed znati zadane uvjete. Samo mora održavati status quo.
 Kamenko je stvarno genijalan. Pitam se jesu li svi Eridijanci takvi ili
je on poseban.
»Valjda... valjda smo spremni?« upitam. Ne mogu reći da sam
prepun samopouzdanja.
»Da«, čujem kako mu glas drhti.
Privežem se u pilotsko sjedalo, a on se s tri ruke uhvati za prečke u
svojoj čahuri.
Dohvaćam kontrolnu ploču za položaj broda i pokrećem vrtnju.
Nakon što sam okrenuo brod natraške prema smjeru našeg kretanja i
paralelno s površinom, zaustavim rotaciju. Sada jurimo s guzicom prema
naprijed brzinom od 12 kilometara u sekundi. Tu brzinu moram smanjiti na
brzinu blisku nuli.
»Orijentacija je u redu«, kažem. »Pokrećem pogon.«
»Da«, kaže Kamenko zureći u svoj monitor, koji mu prikazuje njemu
»vidljivu« verziju mojeg zaslona zahvaljujući kameri koju je prije
postavio.
»Idemo...« Upalim spinske pogone i za manje od sekunde prijeđemo
iz bestežinskog stanja u 1,5 g. Potisak me zabije u pilotsko sjedalo, a
Kamenko se mora uhvatiti i četvrtom rukom da ne odleti.
Spasitelj usporava i naša brzina postaje premala za održavanje u
orbiti. Bacim pogled na radar koji potvrđuje da gubimo visinu. Prilagodim
položaj broda tako da smo usmjereni za mrvicu prema gore od
vodoravnog. Samo djelić stupnja.
Čak i to je bilo previše! Radar pokazuje da se hitro podižemo. Opet
smanjim kut. Valjda nema gorega, nespretnijega i šlampavijeg načina za
upravljanje svemirskim brodom, ali ne mogu drukčije. Nikako nisam
mogao unaprijed izračunati potrebne manevre. Previše je varijabli, previše
je mogućnosti za to da zeznem izračune tako da sam znao da ću ionako
morati voziti ručno.
Još nekoliko puta uspijem pogriješiti prije nego što dobijem osjećaj
za potrebne korekcije. Povećavam kut malo-pomalo i brod usporava u
odnosu na planet.
»Ti reci kad pustim sondu«, kaže Kamenko. Jedna ruka lebdi mu
iznad tipke koja će osloboditi kaleme i otpustiti lanac. Možemo se samo
nadati da se neće zapetljati.
 »Ne još«, odvratim.
Prozor za prikaz položaja pokazuje da smo nagnuti devet stupnjeva
od horizontale. Moramo se nagnuti na 60 stupnjeva. Nešto mi privuče
pogled nadesno. Monitor koji prikazuje snimak s vanjske kamere. Planet
ispod nas... blješti.
Ne, nije riječ o cijelom planetu. Samo onaj dio odmah iza nas. To
atmosfera reagira na infracrveno zračenje naših motora. Spasitelj iz svojih
motora bljuje u tu točku stotine tisuća puta više energije od zvijezde.
Toplinska energija grije zrak do te mjere da se ionizirao i doslovno
se užario. Sa svakim zaoštravanjem našeg kuta prema planetu zrak sve jače
blješti. Užareni dio počinje se širiti. Znao sam da će doći do toga, no nisam
znao da će biti ovako. Za nama se nebom širi crvena pruga uništavajući sve
što se nalazi u zraku. Zbog količine toplinske energije ugljikov dioksid
vjerojatno se raspada na čestice ugljika i čistog kisika. Kisik se možda čak
i ne spaja u O . Previše je to toplinske energije.
»Motori jako zagrijavaju zrak planeta«, kažem.
»Kako znaš, pitanje?«
»U nekim situacijama vidim toplinu.«
»Što, pitanje? Zašto mi to nisi rekao, pitanje?«
»Ima veze s vidom... nemam sad vremena objašnjavati. Vjeruj mi,
jako zagrijavamo atmosferu.«
»Opasnost, pitanje?«
»Ne znam.«
»Ne sviđam taj odgovor.«
Naginjemo se sve više i više. Sjaj iza nas sve je jači i jači. Napokon
postižemo ispravan nagib.
»Nagib ostvaren«, kažem.
»Sretan! Otpuštam, pitanje?«
»Čekaj. Brzina...« provjerim navigacijsku konzolu, »127,5 metara u
sekundi! Točno kako sam izračunao! Ideš miško, uspjelo je!«
Osjećam kako me Adrian pribija u sjedalo.
Ovo je jedna od stvari koje često moram objašnjavati svojim
učenicima. Gravitacija »ne nestane« kad se nađeš u orbiti. Točnije,
gravitacija koja na tebe djeluje u orbiti gotovo je jednaka onoj koja djeluje
na površini planeta. Bestežinsko stanje koje u orbiti iskuse astronauti
rezultat je neprestanog padanja. No, zbog zakrivljenosti Zemlje površina
bježi istom brzinom kojom padaš pa onda vječito samo padaš.
Spasitelj više ne pada. Motori nas drže u zraku, a zbog stupnja
nagnutosti krećemo se prema naprijed brzinom od 127 metara u sekundi -
oko 285 milja na sat. To je brzo za automobil, no vrlo je sporo za
svemirski brod.
Zrak iza nas toliko žarko blješti da se vanjska kamera gasi kako bi se
zaštitila.
Na glavnom monitoru iskoči prozor za održavanje života. VANJSKA
TEMPERATURA EKSTREMNA, upozorava me.
»Zrak je vruć«, doviknem. »Brod se grije.«
»Brod ne dira zrak«, začudi se Kamenko. »Zašto je brod vruć,
pitanje?«
»Infracrveno zračenje odbija se od zraka prema nama, a tako je vruć
da sad zrači vlastitom infracrvenom energijom. Kuhamo se.«
»Tvoj brod hladi se na astrofage, pitanje?«
»Da, astrofazi ga hlade.«
Upravo zbog ovakvih situacija postavljeni su vodiči puni astrofaga
po oplati broda. Dobro, ne bih rekao da su predvidjeli situaciju u kojoj
ispuštaš toliko infracrvene svjetlosti u atmosferu planeta da možeš otopiti
čelik, no postavljeni su za slučajeve kad se nakuplja previše topline zbog
Sunca ili Tau Cetija koji zagrijavaju brod, a toplina nema kamo otići.
»Astrofazi apsorbiraju toplinu. Dobro smo.«
»Slažem se. Dobro smo. I spremni smo. Ispusti sondu!«
»Ispusti sondu!« Tresne rukom o tipku za ispuštanje.
Začujem grebanje i zveket kalema koji kližu s oplate, jedan po jedan,
i padaju prema planetu. Dvadeset kalema, a svaki padne i odvije se do
kraja prije nego što se oslobodi idući kalem. Jedino smo tako mogli barem
pokušati osigurati da se lanac ne zapetlja.
»Kalem šest pada«, izvijesti me Kamenko.
Prozor s prikazom sustava za održavanje života ponovno bljeska
upozorenjem. Ugasim ga. Astrofazi žive na zvijezdama, siguran sam da im
malo odražene infracrvene svjetlosti neće biti previše.
 »Kalem dvanaest pada...« kaže Kamenko. »Signal sonde dobar.
Sonda detektira zrak.«
»Dobro!« uzviknem.
»Dobro dobro«, kaže on. »Kalem osamnaest pada... povećava
gustoća zraka...«
Vanjske kamere ne rade i ne vidim što se događa, no Kamenkova
očitanja u skladu su s našim planom. Lanac se upravo razmata. Zbog
motora koji su pod kutom mi smo i dalje u orbiti, no ništa ne sprječava
lanac da pada ravno prema dolje.
»Kalem dvadeset pada. Svi kalemi pušteni. Gustoća zraka oko sonde
gotovo na razini zone razmnožavanja astrofaga...«
Zurim u Kamenka bez daha.
»Sonda se zatvorila! Brtva drži, grijač uključen! Uspjeh uspjeh
uspjeh!«
»Uspjeh!« vičem.
Uspjelo je! Nevjerojatno, ali uspjelo je! Dobili smo uzorak zraka iz
zone razmnožavanja astrofaga! Ako ima grabežljivaca, sigurno su tamo,
zar ne? Barem se nadam.
»Drugi korak«, uzdahnem. Ovo neće biti zabavno.
Odvežem pojas i izvučem se iz sjedala. Gravitacija Adriana od 1,4 g
vuče me prema dolje pod kutom od 30 stupnjeva. Imam osjećaj kao da je
cijela soba nagnuta, jer i jest nagnuta. Ne osjećam potisak motora nego
gravitaciju.
Nije strašno, samo 1,4 g. Sve je malo teže, no nije neizvedivo.
Uvučena se u svemirsko odijelo. E sad, ovo će biti gadno. Moram izići iz
broda i raditi pod utjecajem gravitacije.
Ne moram ni reći da ni jedan dio svemirskog odijela, zračne komore,
a bogme ni mojeg treninga nije bio predviđen za tu mogućnost. Tko bi
mislio da ću morati bauljati po oplati broda pod utjecajem gravitacije? I to
veće nego Zemljine?
Koliko god gravitacije bilo, i dalje nema zraka. Od toga valjda ne
može gore. Ipak, nemam drugog izbora, moram pokupiti uzorak.
Sonda trenutačno visi na kraju lanca dugačkog deset kilometara, koji
visi u zraku. Nema jednostavnog načina da ga vratimo natrag u brod.
 Dok smo planirali, najprije sam pomislio da bismo se mogli uz
pomoć motora odmaknuti od planeta i pokupiti sondu kad se opet nađemo
u bestežinskom stanju. Problem je u tome što nema načina da to učinim, a
da sonda ne ispari. Da bih se izvukao iz utjecaja gravitacije Adriana — ili
da bih uopće ušao u stabilnu orbitu — moram upaliti spinske pogone. Oni
će gurati brod, što znači da će se lanac i sonda naći iza nas i uletjeti u
infracrveni ispuh iza broda. A onda će se lanac, sonda i sve u njoj pretvoriti
u pojedinačne, vrlo vruće atome.
Iduća zamisao bila je da načinimo golemi kalem koji će podignuti
lanac, no Kamenko me obavijestio da nema šanse da načini dovoljno velik
i čvrst kalem koji bi mogao podnijeti svih deset kilometara lanca.
Kamenko je zatim nešto mudro smislio: sonda bi se možda mogla
sama popeti po lancu. No od toga je odustao nakon nekoliko
eksperimenata. Rekao je da je previše riskantno.
Pa smo onda smislili... ovaj plan.
Dohvatim posebno vitlo koje je smislio Kamenko i pričvrstim ga za
pojas svemirskog odijela.
»Pazi se«, kaže mi Kamenko. »Sad si prijatelj.«
»Hvala ti«, odvratim. »I ti si prijatelj.«
»Hvala.«
Ispustim zrak iz zračne komore i pogledam van.
***
Jako se čudno osjećam. Svemir je crn. Planet je veličanstven ispod
mene. Sve izgleda onako kako bi trebalo izgledati kad se nalaziš u orbiti. A
ipak, osjećam silu gravitacije.
Oko rubova Spasitelja izviruje crveni sjaj. Nisam lud - okrenuo sam
brod tako da me štiti od smrtonosne vrućine koja se odbija od atmosfere.
Vrata zračne komore su »gore«. Moram se odvući - skupa sa
stotinjak funti opreme - prema gore kroz taj otvor. I to pod djelovanjem
gravitacije od 1,4 g.
Cijela muka traje pet minuta. Stenjem. Izgovaram one svoje
polupsovke. I nekako uspijem. Napokon stojim na vrhu broda. Jedan krivi
korak i past ću. Čak neću ni dugo čekati smrt - čim padnem ispod broda,
motori će se pobrinuti za mene.
 Pričvrstim uže za prečku na oplati. Hoće li me uže predviđeno za
bestežinsko stanje spasiti? To nije uže za planinarenje i nije predviđeno za
ovo. Ipak, bolje išta nego ništa.
Krenem po oplati do sidrišta lanca, velikog kvadrata ksenonita koji je
načinio Kamenko i detaljno mi objasnio kako ću ga zalijepiti za oplatu.
Čini se da je dobro obavio svoj posao - lanac je i dalje pričvršćen.
Kleknem pokraj sidrišta. Gravitacija je gotovo nepodnošljiva u
svemirskom odijelu. Ništa od ovoga nije kako je trebalo biti.
Zakvačim svoje (vjerojatno beskorisno) uže za najbližu prečku i iz
pojasa izvučem vitlo.
Lanac visi pod kutom od 30 stupnjeva i nestaje u dubinama planeta.
Toliko je dugačak da mu ne vidim kraj. No, zahvaljujući Kamenkovim
očitanjima znam da se proteže deset kilometara u dubinu, a na njegovu je
kraju spremnik s uzorkom zraka koji će možda spasiti dva planeta puna
živih bića.
Uguram vitlo između lanca i sidrišta. Lanac se ne pomakne ni za
milimetar, no to smo očekivali. Ljudski mišići ne mogu podignuti nešto
toliko teško.
Zakvačim vitlo za ploču sidrišta. Kućište vitla načinjeno je od
ksenonita te bi se trebalo čvrsto povezati sa ksenonitom od kojega je
načinjeno sidrište.
Nekoliko puta udarim po vitlu provjeravajući je li dobro sjelo. Sve je
u redu.
A onda pritisnem tipku za aktiviranje.
Iz sredine vitla iskoči zupčanik i jedan njegov zubac prođe kroz
sredinu karike lanca. Zupčanik se okrene i povuče kariku u unutrašnjost
vitla. Unutra je zarotira za 180 stupnjeva i gurne preko susjedne karike,
tako da se otkvači od nje.
Lanac smo načinili od karika koje smo mogli spajati bez zavarivanja.
Karike se neće same od sebe razdvojiti, no ovo je vitlo dizajnirano upravo
za to da ih razdvaja.
Karika se otkvači, a vitlo je izbaci sa strane i uhvati iduću kariku.
»Vitlo funkcionira«, kažem.
»Sretan«., čujem Kamenkov glas kroz slušalice.
 Rješenje je jednostavno, izravno, elegantno i pobrinut će se za sve
naše probleme. Vitlo je dovoljno snažno da može podići lanac, razdvajati
kariku po kariku i puštati ih da padnu dolje prema planetu. Da smo
pokušali povući lanac tako što bi mu početak spuštali prema dolje, završili
bismo s dva preduga lanca koji bi visjeli jedan pokraj drugoga. Zamislite si
žice slušalica za mobitel... I onda tu petljavinu pomnožite s deset
kilometara.
Ne, svaka će karika pasti sama za sebe i neće se petljati s lancem koji
se podiže.
»Kad vitlo dođe do karike dvjesto šesnaest, povećaš brzinu.«
»Da.«
Nemam pojma koliko je karika prožvakao dosad, no dobro mu ide.
Vjerojatno dvije karike u sekundi. Sigurno i polagano. Čekam dvije
minute. To će valjda biti dovoljno. »Sve je u redu. Prošli smo barem
dvjesto šesnaest karika.«
»Povećaj brzinu.«
Možda se čini da su dvije karike u sekundi dobar ritam, no tom
brzinom će lancu trebati trideset sati. Ne želim toliko dugo biti vani. Usto,
nikako ne želimo toliko dugo ostati u riskantnom položaju u kojem nas
održava samo neprestan rad motora. Gurnem kontrolnu ručicu prema
naprijed. Vitlo ubrza. Čini mi se da je sve u redu pa je gurnem u krajnju
poziciju.
Karike izlijeću tako brzo da ih ne uspijevam prebrojati i lanac se
hitro podiže.
»Vitlo je na maksimalnoj brzini. Sve je u redu.«
»Sretan.«
Držim ruku na kontrolnoj ručici i pogled na lancu. Ako sonda uleti u
vitlo, sve će propasti. Spremnik s uzorkom će se razletjeti na komade, svi
će uzorci pokrepati i morat ćemo načiniti novi lanac.
Ne želim to učiniti. Blagi Bože, riječima ne mogu opisati koliko jako
ne želim načiniti novi lanac.
Budno zurim u daljinu. Dosada je ozbiljan problem - znam da će
lancu trebati vremena, no moram biti spreman za sondu.
»Radio signal sonde jača«, kaže Kamenko. »Sve je bliže. Budi
spreman.«
 »Spreman sam.«
»Budi jako spreman.«
»Jako sam spreman. Budi miran.«
»Jesam miran. Ti budi miran.«
»Ne, ti budi mi... čekaj! Vidim sondu!«
Kraj lanca s kojega visi sonda juri prema meni. Zgrabim ručicu i
usporim vitlo. Sonda se penje sve sporije i sporije, sada kao da puzi prema
meni. Od lanca ostaje samo nekoliko karika, sve su druge pale u ništavilo,
a sonda mi je napokon nadohvat ruke. Zaustavim vitlo.
Neću glupo riskirati da mi iz ruku ispadne velika kugla pa uhvatim
ono što je ostalo od lanca i otkvačim ga iz vitla. Sad imam kuglu i lanac.
Držim se za lanac kao da mi život ovisi o tome i prikvačim mu kraj za svoj
pojas i dalje ga čvrsto držeći. Nema šanse da ga sad pustim iz ruke.
»Status, pitanje?«
»Imam sondu. Vraćam se.«
»Divim! Sretan sretan sretan!«
»Nemoj se prerano veseliti, još moram ući u brod!«
»Razumije.«
Prijeđem dva koraka, a brod odjednom zadrhti ispod mene. Padnem
na oplatu i zgrabim dvije prečke.
»Jesem ti, što je to bilo?«
»Ne znam. Brod se pomakne. Odjednom.«
Brod se ponovno zatrese i počinje vući u jednom smjeru. »Pogon nas
tjera u pogrešnom smjeru!«
»Ulazi brzo brzo brzo!«
Horizont se uzdiže pred mojim očima. Spasitelj više ne drži kut,
naginje se prema naprijed. A to se nikako nije smjelo dogoditi.
Grabim prečke i vučem se prema zračnoj komori. Nemam vremena
za to da prikvačim uže, mogu se samo nadati da neću pasti.
Još jedan nagli trzaj i brod klizne u stranu pod mojim nogama.
Padnem na leđa, no ne ispuštam lanac iz ruke. Što se događa?! Nemam
vremena sad razmišljati o tome. Moram ući prije nego što se brod prevrne i
ubije me.
 Držim se za prečke i pužem do zračne komore. Bogu hvala, i dalje je
okrenuta više-manje prema gore. Priljubim sondu na prsa i padnem unutra.
Sletim na glavu. Sreća moja što je kaciga svemirskog odijela tako
izdržljiva.
Nekako se uzverem na noge u nespretnom odijelu, pružim ruku,
zgrabim vanjska vrata i zalupim ih. Pustim zrak u komoru i izvučem se iz
odijela. Sonda će zasad ostati u zračnoj komori, ja moram otkriti koji se
klinac događa s brodom.
Napola se popnem, a napola padnem u kontrolnu sobu. Kamenko je u
svojoj čahuri.
»Zasloni blješte puno boja!« viče on kroz buku okrećući svoju
kameru na sve strane kako bi na svojem hrapavom monitoru vidio što se
događa.
Metal stenje negdje ispod nas. Nešto se savija, a ne želi to činiti.
Mislim da je to naša oplata.
Uvučem se u sjedalo, nemam vremena pričvrstiti pojas. »Otkud stiže
ta buka?«
»Posvuda«, odvrati Kamenko. »Ali najglasnije se čuje kod desnog
zida spavaonice. Savija se prema unutra.«
»Nešto nam trga brod! Sigurno je riječ o gravitaciji!«
»Slaže.«
No, to me muči. Brod je stvoren za to da može podnijeti ubrzanje.
Izdržao je četiri godine pod 1,5 g. Sigurno može podnijeti slično ubrzanje?
Nešto se tu ne uklapa.
Kamenko se hvata za svoje prečke. »Imamo sondu, idemo odmah.«
»Aha, brišemo odavde!« Prebacim kontrole spinskog pogona na
punu snagu. Brod može ubrzati s dvije g ako baš mora. A sada bogme
mora.
Brod se trgne prema naprijed. Ovo nije elegantno, fino izvedeno
ubrzanje, ovo je panični bijeg.
Najefikasniji način izlaska iz gravitacijske jame je postrance kako bi
se iskoristio Oberthov učinak. Pokušavam nas održati vodoravno prema
površini. Ne pokušavam nas odmaknuti od Adriana, samo nas želim ubaciti
u stabilnu orbitu koja će se održavati bez uporabe pogona. Treba nam
brzina, a ne udaljenost.
 Motori će morati deset minuta raditi punom snagom kako bismo
dosegnuli brzinu od 12 kilometara u sekundi, što nam je potrebno da bismo
ostali u orbiti. Samo moram usmjeriti brod malo iznad horizonta i pustiti
pogon da radi.
To pokušavam postići, no to se ne događa. Brod i dalje skreće prema
naprijed i klizi u stranu. Što se događa?!
»Nešto nije u redu«, kažem. »Kontrole me ne slušaju.«
Kamenko se bez problema drži na mjestu, mnogo je jači od mene.
»Oštećenje motora, pitanje? Mnogo vrućine s Adriana.«
»Možda.« Provjerim konzolu navigacije. Ako ništa, barem
ubrzavamo.
»Oplata se savija u velikoj sobi ispod spavaonice«, obavijesti me
Kamenko.
»Što? Nema sobe ispod... oh.« Kamenko svojom eholokacijom
osjeća cijeli brod, a ne samo nastanjive dijelove. Kad kaže »velika soba
ispod spavaonice« misli na spremnike goriva.
Miša mu.
»Isključi motore, pitanje?«
»Prespori smo, past ćemo u atmosferu.«
»Razumije. Nada.«
»Nada.« Da, nada. Samo to imamo. Možemo se samo nadati da se
brod neće raspasti prije nego što dosegnemo stabilnu orbitu.
Iduće minute najnapetije su u mojem životu, čak i u usporedbi s
proteklim tjednima koji su bili prilično napeti. Oplata i dalje grozno škripi,
ali nismo mrtvi, pa pretpostavljam da nije popustila. A onda, nakon
vremena koje se doima mnogo duljim od deset minuta, napokon smo
postigli brzinu da možemo ostati u orbiti.
»Brzina dobra. Gasim motore.« Spustim klizače kontrola pogona na
nulu i pustim glavu da mi padne na naslon. Preplavi me olakšanje. Sad
imamo vremena i možemo provjeriti što se dogodilo. Ne moramo više
upotrebljavati motore za...
Čekaj.
Glava mi je pala na naslon. Pala je na naslon.
Pružim ruke pred sebe i opustim ih. Padnu dolje i na lijevo.
 »Uh...«
»Gravitacija još tu«, kaže Kamenko potvrđujući ono što sam i sam
primijetio.
Provjerim konzolu navigacije. Brzina nam je dobra. Nalazimo se u
stabilnoj orbiti oko Adriana. Dobro, nije baš lijepa — apogej7 je 2000
kilometara dalje od planeta nego perigej.8 Ipak, u orbiti smo, jesemu
bigulice. I stabilna je.
Ponovno provjerim statuse spinskih pogona. Svi su motori na nuli.
Nema pogona. Otvaram dijagnostiku i provjeravam jesu li svi od 1009
trokutastih revolvera u sva tri pogona stacionarni. Jesu.
Ponovno pustim ruku da padne i ona ponovi onaj čudni pokret. Dolje
i lijevo.
Kamenko pusti jednu od svojih ruku provjeravajući što se događa.
»Gravitacija Adriana, pitanje?«
»Ne. U orbiti smo.« Češem se po glavi.
»Spinski pogon, pitanje?«
»Ne, ugašen je. Nema potiska.«
Opet pustim ruku da padne. Ovoga puta tresne o rukohvat.
»Au!« Potresem ruku. Ovo je boljelo.
Još je jednom pustim da padne, provjeravajući. Da, pala je još brže.
Zato me boljelo.
Kamenko izvuče nekoliko alatki iz svojeg pojasa i pusti ih jednu po
jednu. »Gravitacija je sve jača.«
»Nema smisla!« bunim se.
Opet provjerim navigaciju. Naša brzina znatno se povećala od zadnje
provjere. »Brzina je sve veća!«
»Motori rade. Jedino objašnjenje.«
»Nemoguće. Spinski pogoni su isključeni. Nema nas što ubrzavati!«
»Sila raste«, kaže Kamenko.
»Da«, propentam. Jedva dišem. Ubrzanje je mnogo veće od jedan ili
dva g. Situacija se otima kontroli.
 Svom preostalom snagom pružim ruku prema monitoru i prebacujem
s prozora na prozor. Navigacija, Petrovaskop, Vanjski pogled, Održavanje
života... svi pokazuju normalne statuse. Sve dok ne stignem do »strukture«.
Nikad nisam obraćao mnogo pozornosti na prozor »struktura« jer
prikazuje samo sivi obris broda. No, sada mi prvi put ima nešto za reći.
Na lijevom spremniku za gorivo nalazi se nepravilna crvena mrlja. Je
li to proboj oplate? Moguće. Spremnici za gorivo nalaze se izvan dijela
broda koji je pod tlakom. Mogli bi biti probušeni, a da mi ne gubimo zrak.
»Imamo rupu u brodu...« protisnem. S mukom uključim vanjske
kamere.
Kamenko prati moj zaslon svojom kamerom. On nema problema, ne
smetaju mu goleme sile koje utječu na nas.
Okrenem kamere prema oštećenom dijelu oplate.
I evo ga. Golema rupa s lijeve strane broda. Dugačka je valjda 20
metara i upola je toliko široka. Rubovi rupe pričaju svoju priču - oplata se
rastopila.
To je bio povratni udar iz atmosfere planeta. Nije bila riječ o
eksploziji, nego o čistom infracrvenom zračenju reflektiranom od zraka.
Brod me pokušao upozoriti da je oplata prevruća. Trebao sam ga poslušati.
Mislio sam da se oplata neće rastopiti. Hlade je astrofazi, svetca mu!
Ali naravno da se može rastopiti. Čak i ako astrofazi savršeno upijaju
toplinu (što je potpuno moguće), toplinska energija najprije mora proći
kroz metal prije nego što se apsorbira. Ako se vanjski sloj oplate ugrije do
tališta brže nego što se toplina prenosi kroz njega, astrofazi mu ne mogu
pomoći.
»Potvrđeno. Proboj oplate. Lijevi spremnik za gorivo.«
»Zašto pogon, pitanje?«
Odjednom shvatim. »Sranje! Astrofazi u spremniku! Izloženi su
svemiru! To znači da vide Adrian! Moje gorivo migrira na planet kako bi
se moglo razmnožavati!«
»Loše loše loše!«
Evo otkuda mi potisak. Bilijuni i bilijuni napaljenih malih astrofaga
spremnih za razmnožavanje odjednom su ugledali Adrian. A planet nije
samo izvor ugljikova dioksida. Ne, ovo je njihova drevna domovina.
Milijardama godina evoluirali su za to da potraže upravo ovaj planet.
 Kako svaki sloj astrofaga bježi iz broda prema planetu, otkriva idući
sloj ispod njega. Brod gura potisak infracrvene svjetlosti koju ispuštaju
astrofazi u odlasku. Srećom, iza njih se nalazi idući sloj astrofaga koji
apsorbiraju tu energiju. No, apsorbirajući energiju istodobno apsorbiraju i
količinu gibanja.
Cijeli sustav nije nimalo skladan. Riječ je o kaotičnoj,
neravnomjernoj eksploziji. Za koji trenutak sve bi se moglo pretvoriti u
mnogo veću i mnogo raspršeniju perjanicu infracrvene svjetlosti koja će
nas raznijeti u atome. Moram to zaustaviti.
Mogu se riješiti spremnika za gorivo! Vidio sam tu značajku prvoga
dana u kontrolnoj sobi! Jesemu bigulice, gdje je ono...?
Svom preostalom snagom podignem ruku do monitora i nekako
uspijem prebaciti prikaz na prozor za astrofage. Na njemu vidim mapu
broda. Područje spremnika za gorivo podijeljeno je na devet pravokutnika.
Nemam vremena za to da usporedim pravokutnike i odredim koji je točno
ispod oštećene oplate. Zastenjem, pomaknem ruku i pritisnem onaj za koji
mi se čini da je na pravome mjestu.
»Odbacujem... oštećeni... spremnik...« protisnem kroz zube.
»Da da da!« navija Kamenko.
Iskoči prozor Spremnik za gorivo: ASTROFAZI 112.079 KG. Pokraj
toga, tipka s natpisom »odbacivanje«. Pritisnem je. Pojavi se tipka za
potvrdu. Pritisnem i nju.
Naglo ubrzanje baci me u stranu. Čak se ni Kamenko ne uspijeva
održati na mjestu i zabije se u jednu stranu svoje čahure. Hitro se uspravi i
sa svih pet ruku zgrabi svoje prečke.
Oplata stenje još glasnije. Ubrzanje nije prestalo i muti mi se pred
očima. Pilotsko sjedalo počinje se izvijati ispod mene. Onesvijestit ću se,
vjerojatno ubrzavamo sa šest g ili više.
»Potisak traje.« I Kamenkov glas drhti.
Ja ne mogu odgovoriti. Nisam u stanju ispustiti zvuk.
Znam da sam odbacio spremnik koji se nalazi u oštećenom dijelu.
Izgleda da nije probijen samo jedan spremnik. Nemam vremena za
istraživanje. Za nekoliko sekundi sila će biti prejaka i više neću moći ni
dosegnuti monitor. Ako je još jedan spremnik probušen, nalazit će se
pokraj onoga koji sam upravo odbacio. No na zaslonu vidim još dva
spremnika. Nasumce odaberem jedan, šansa je pedeset-pedeset. Uz silan
napor, dodirnem ikonicu, pritisnem »Odbacivanje« i potvrdim.
Brod se žestoko trza i baca me poput krpene lutke. Sve se mrači, no
krajičkom oka vidim Kamenka. Stisnuo se u loptu, odbija se od zidova, a
za njim ostaju srebrne mrlje krvi.
Sila je gora nego ikad prije. Ali čekaj... promijenila je smjer.
Umjesto da me gura u sjedalo, sada me vuče od njega i pribija me o
pojaseve.
Od svih mogućih stvari, na zaslonu iskoči prozor »centrifuga« i
žmiga: UPOZORENJE - PREVELIKA CENTRIFUGALNA SILA.
»Mmm...« kažem. Namjeravao sam reći O, Bože, ali više ne mogu
disati. Gomila goriva koja je odletjela u svemir nije uljudno otputovala niz
dužu os broda nego je izletjela pod kutom i zavrtjela nas kao zvrk. A
spremnici za gorivo koji su eksplodirali vjerojatno su dodatno pogoršali
situaciju.
Ako ništa, barem sam zaustavio curenje goriva. Nema više
usmjerenog potiska koji djeluje na brod. Sad još samo moram savladati
vrtnju. Nekako uspijem udahnuti. Centrifugalna sila manja je od
nekontrolirane sile potiska, no i dalje je strahovita. Ako ništa, barem mi
vuče ruke prema monitoru umjesto od njega.
Uspijem li uključiti spinske pogone, možda mogu anulirati...
Sjedalo napokon popusti. Čujem pucketanje dok sidrišta pucaju i
padam na monitor, i dalje privezan za metalno sjedalo koje me drobi s
leđa.
Stolac vjerojatno nije naročito težak pod normalnom gravitacijom,
možda ima kojih 20 kilograma. No uz ovoliku centripetalnu silu imam
osjećaj kao da mi je netko privezao cementni blok na leđa. Ne mogu disati.
To je to. Težina stolca tolika je da ne mogu uvući dah u pluća. Vrti
mi se u glavi.
Mehaničko gušenje, tako se to zove. Tako pitoni ubijaju svoje žrtve.
Eh, tko bi rekao da će mi to biti posljednja misao u životu. Baš čudno.
Oprosti, Zemljo, pomislim. E, to je već bolja posljednja misao.
Pluća su mi puna ugljikova dioksida pa paničare. Nažalost, nalet
adrenalina ne daje mi snagu potrebnu za bijeg već me samo drži budnim
tako da mogu do posljednjeg detalja proživjeti vlastitu smrt.
 Hvala vam, adrenalinske žlijezde, baš lijepo od vas.
Brod je prestao stenjati i škripati. Vjerojatno se potrgalo sve što se
mislilo potrgati, a ostale su samo stvari koje mogu podnijeti naprezanje.
Oči mi suze. Peku me. Zašto? Zar plačem? Uspio sam razočarati
cijelu svoju vrstu i svi će pomrijeti zbog mojeg neuspjeha. To je dobar
razlog za plač. No, ovo nije emocionalno, ovo je bol. I nos me boli. Ne od
tlaka, nego mi nešto iznutra prži nosni kanal.
Nešto se vjerojatno polomilo u laboratoriju i iscurila je neka gadna
kemikalija. Baš dobro da ne mogu disati. Vjerojatno bi gadno smrdjelo.
A onda, nevjerojatno, ponovno mogu disati! Ne znam kako ni zašto,
samo hvatam zrak i grcam. Istog trenutka spopada me divlji kašalj.
Amonijak. Posvuda amonijak. Smrad je prejak. Pluća mi vrište i oči suze.
Odjednom osjetim još jedan miris.
Vatra.
Okrenem se na leđa i iznad sebe ugledam Kamenka. Nije u svojoj
čahuri. Kamenko je u kontrolnoj sobi!
Prerezao je pojaseve i skinuo sjedalo s mene i sada ga baca u stranu.
Stoji iznad mene, noge mu klecaju. Osjećam vrućinu koja zrači iz
njegova tijela. Dim kulja iz proreza hladnjaka na vrhu njegove ljušture.
Koljena mu popuste i on padne na monitor pokraj mene, uništivši ga.
LCD jedinica se zacrni, plastika se topi.
Vidim trag dima što vodi uz tunel do laboratorija i dalje.
»Kamenko! Što si to učinio!«
Luđak je vjerojatno prošao kroz veliku zračnu komoru u spavaonici!
Ušao je u moj dio broda da bi me spasio. I poginut će zbog toga!
Kamenko zadrhti i podvuče noge pod sebe.
Spasi... Zemlju... Spasi... Erid...« promuca i uruši se.
»Kamenko!« Bez razmišljanja, zgrabim ga za ljušturu. Kao da sam
stavio ruku na vrući štednjak. Naglo se odmaknem. »Kamenko... ne...«
Kamenko se ne miče.
 DVADESETO POGEAVLJE

Kamenkovo tijelo grije cijelu prostoriju.

Jedva se mičem, sila centrifuge još je prejaka.
»Nnneee!« proštenjem i odgurnem se od zdrobljenog monitora.
Vučem se preko krhotina do idućeg monitora. Ne smijem previše podizati
tijelo, nemam dovoljno snage.
Kliznem prstom po zaslonu i dodirnem tipke za odabir prikaza na
dnu. Imat ću samo jednu priliku.
Sjećam se kontrola za navigaciju. Dio za ručno upravljanje ima tipku
kojom se poništava rotacija. U iskušenju sam da je pritisnem, no ne smijem
riskirati. Dio broda gdje su spremnici za gorivo širom je otvoren, odbacio
sam nekoliko spremnika i nemam pojma koliko sam još štete nanio brodu.
Ne želim ni slučajno uključiti spinske pogone, čak ni one male kojima se
mijenja položaj broda.
Pronađem prozor za centrifugu. Blješti bijelo i crveno, i dalje bijesni
zbog divlje vrtnje broda. Uz silan napor uspijem pogasiti upozorenja i
otvoriti prozore za ručno upravljanje. Dočeka me još jedna gomila prozora
s upozorenjima koji mi govore da ne bih smio ovo ili ono, no ja ih sve
pogasim. Napokon se dočepam izravne kontrole nad kablovskom opremom
i pokrenem ih da se vrte najvećom brzinom.
Prostorija se divlje vrti i naginje oko mene. Moje unutarnje uho i oči
nimalo ne uživaju u tom osjećaju. Znam da je to zbog toga što se
razdvajaju dvije polovice broda, što ima gadne učinke na sile koje osjećam
u kontrolnoj sobi. No, logika tu ne pomaže i moram okrenuti glavu i
povratiti po zidu.
Nakon nekoliko sekundi, sile se znatno smanjuju. Sad je mnogo
lakše. Ubrzanje je manje od 1 g, čini mi se. I sve to zahvaljujući
matematici centrifuge.
Centrifugalna sila opada s udaljenošću. Kad sam pustio kablove da se
protegnu, polumjer više nije bio 20 metara (pola duljine broda) nego 75
metara (udaljenost od kontrolne sobe do središta mase kad se kablovi
protegnu do kraja). Ne znam kolika je sila djelovala prije, no sad je barem
deset puta manja.
I dalje sam pribijen o monitor, no nije ni blizu onako gadno. Rekao
bih da je ubrzanje oko pola g. Opet mogu disati.
Sve je naopačke. Uključio sam centrifugu ručno i ona je učinila
upravo ono što sam joj rekao i ništa više: samo je ispustila kablove do
njihove najveće duljine. Nije zakrenula prostor za posadu prema unutra.
Centrifuga sada gura sve prema nosu broda, točnije — prema prostoru za
posadu. Laboratorij je prema »gore«, a spavaonica je još više »gore«.
Ne znam gdje su ručne kontrole za rotaciju prostora za posadu i
nemam ih sad vremena tražiti. Zasad ću morati funkcionirati u naopakoj
zemlji.
Odskakućem do zračne komore i otvorim je. Sve je u neredu, no nije
me briga. Raspetljam svemirsko odijelo i skinem rukavice s njega, pa ih
navučem na ruke.
Vratim se u kontrolnu sobu, stanem na konzolu (kontrolni paneli su
sada okrenuti prema »dolje«) i mogu se samo nadati da neću ništa dodatno
potrgati. Sagnem se iznad Kamenka, rukavicama ga zgrabim za ljušturu i
podignem.
Blagi. Bože.
Spustim ga natrag. Nastavim li ovako, pući će mi kičma. Ali ipak,
uspio sam ga podići, makar nakratko. Činilo mi se kao da teži 200 funti.
Bogu hvala da smo na pola g, inače bi težio 400 funti.
Moje ruke neće biti dovoljne za ovo.
Zbacim rukavice, skočim do zračne komore i razbacujem stvari sve
dok ne pronađem sigurnosnu užad. Podvučem dva užeta ispod Kamenkove
ljušture i prebacim ih preko svojih ramena. Imam opekotine po rukama, no
s time ću se poslije baviti.
Provučem užad ispod pazuha i prikvačim ih karabinerima same za
sebe. Neće biti ugodno i sigurno neće divno izgledati, no imat ću slobodne
ruke, a vući ću ga nogama, a ne leđima.
Pružim ruke kroz grotlo do laboratorija i uhvatim se za najbližu
prečku ljestvi. Sporo mi ide. U samoj kontrolnoj sobi nema ljestava. Zašto
bi ih i bilo? Nikome nije palo na pamet da bi se kontrolna soba mogla naći
naopako.
Ramena mi vrište od boli. Ovo nije dobro dizajnirana naprtnjača s
ispravno raspoređenim teretom. Ne, ovo je 200 funti izvanzemaljca koji
visi na dva tanka užeta što mi režu ključne kosti. Mogu se samo nadati da
je talište najlonske užadi više od Kamenkove tjelesne temperature.
Stenjem, grimase mi brazdaju lice, prečku po prečku, i napokon se
dočepam laboratorija. Oslonim stopala o rubove grotla i povučem
Kamenka prema gore.
U laboratoriju je kaos. Sve se nagomilalo po stropu. Na podu iznad
mene ostali su samo stol i sjedala — pričvršćeni su za pod. Srećom,
najveći dio osjetljive opreme također je bio pričvršćen za stol. Ipak, ta
osjetljiva komercijalna laboratorijska oprema nije bila zamišljena za to da
leti uokolo poput kokica u tavi izložena ubrzanju od šest ili sedam g. Pitam
se koliko je toga potpuno uništeno.
Gravitacija je ovdje slabija. Bliže sam središtu centrifuge. Što se
budem više penjao, to će mi biti lakše.
Nogama šutam opremu i zalihe s puta i vučem Kamenka do grotla
što vodi u spavaonicu. Ponovim bolan proces od maloprije. Iako je sila
manja, i dalje je bolno. I opet se stopalima oslonim o rubove grotla da
uvučem Kamenka u prostoriju.
Jedva stanemo u moj mali dio spavaonice. Kamenkov dio je u kaosu,
baš kao laboratorij. Njegov radni stol nije bio pričvršćen za pod i sada je na
stropu.
Vučem ga po stropu do mojeg kreveta i popnem se gore. Okrenuo se
na svojim šarkama prema van i sad će mi poslužiti kao platforma, tako da
mogu dosegnuti zračnu komoru između moje i Kamenkove zone.
Zračna komora otvorena je prema mojoj strani. Prošao je kroz nju
kako bi me spasio.
»Čovječe, zašto si to učinio?!« grdim ga.
Mogao me pustiti da umrem. I trebao je. On se bez problema mogao
nositi s centripetalnom silom. Mogao je pričekati i poslije smisliti nešto
čime će preuzeti kontrolu nad brodom. Da, znam, on je stvarno dobar tip i
spasio mi je život, ali ovdje nije riječ o nama. O njemu ovisi spas cijelog
planeta. Zašto je riskirao život i svoju misiju, samo da bi spasio mene?
 Vrata zračne komore ne dosežu do stropa pa moram nekako
odskakutati do njih.
S kreveta skočim u zračnu komoru i uz pomoć užadi povučem
Kamenka za sobom. Krenem van i u tom trenutku ugledam kontrole zračne
komore.
Točnije, ugledam uništenu kutiju koja je nekoć služila kao kontrole
zračne komore.
»Ma daj više!« povičem.
Zračna komora je s obje strane imala kontrole, tako da smo i
Kamenko i ja mogli upravljati njome, prema potrebi. No sada su kontrole s
moje strane uništene - vjerojatno je o kontrolnu kutiju tresnulo nešto što je
nekontrolirano letjelo po spavaonici dok smo se vrtjeli.
Moram ga vratiti u njegov okoliš, ali kako? Imam ideju. Nije baš
dobra. U samoj zračnoj komori nalazi se ventil za slučaj nužde, koji može
pustiti zrak s Kamenkove strane.
Postavili smo ga tamo samo za poseban, rubni slučaj. Ja nikako i
nikad ne bih mogao prijeći na Kamenkovu stranu broda. Ne mogu se nositi
s njegovim okolišem, a moje svemirsko odijelo zgnječilo bi se poput bobe
grožđa. No, Kamenko može proći na moju stranu u svojem
improviziranom odijelu-lopti. Dakle, samo za svaki slučaj - samo za slučaj
da se nešto dogodi dok je Kamenko u svojoj lopti u zračnoj komori -
postavljen je ventil koji će u zračnu komoru pustiti zrak s njegove strane.
To je velika željezna poluga, tako da je Kamenko može pomaknuti uz
pomoć svojih magneta dok se nalazi u kugli.
Pogledam polugu u zračnoj komori. Bacim pogled prema vratima
zračne komore koja vode prema mojem dijelu i prema poluzi koja služi kao
brava za njih. Pogledam polugu. Pogledam vrata.
Napnem mišiće i u glavi izbrojim do tri.
Povučem polugu i skočim prema svojem dijelu.
Kipući amonijak preplavi zračnu komoru i spavaonicu. Zalupim
vrata zračne komore za sobom, zakrenem volan. Čujem šištanje s druge
strane, no ništa ne vidim. Možda više nikad u životu neću ništa vidjeti.
Oči mi gore. U plućima mi pleše tisuću noževa. Koža mi je potpuno
neosjetljiva na lijevoj strani tijela. A nos - zaboravi. Smrad je toliko jak da
je moj osjet njuha potpuno odustao.
 Grlo mi se stisne. Moje tijelo ne želi imati posla s amonijakom.
»Rač...« propentam. »Rač... računalo...«
Želim umrijeti. Sve je bol. Uvučem se u svoj krevet.
»Pomoć!« protisnem.
»Mnogobrojne ozljede«, kaže računalo. »Pretjeran iscjedak iz oka.
Krv na ustima, opekline drugog stupnja. Problemi s disanjem. Rezultat
trijaže: potrebno intubirati.«
Grabe me mehaničke ruke, kojima očigledno ne smeta što su
naglavce, i guraju mi nešto u grlo. Osjećam kako me nešto bode u desnu
ruku.
»Infuzija i sredstvo za uspavljivanje«, obavijesti me računalo.
I ja se gasim kao svijeća.
***
Budim se u zagrljaju medicinskih naprava i boli.
Na licu mi je maska s kisikom. U desnoj ruci je zabodena infuzija, a
lijeva mi je ruka zamotana zavojima od zglavka do ramena. Vraški me
boli.
I sve me drugo boli. Posebno oči.
Barem mogu vidjeti. I to je nešto.
»Računalo«, hrapavo promrmljam. »Koliko sam dugo spavao?«
»Nesvijest je trajala šest sati, sedamnaest minuta.«
Duboko udahnem. Pluća kao da su mi obložena katranom. Vjerojatno
su puna sluzi ili tko zna čega. Pogledam prema Kamenkovu dijelu. I dalje
leži tamo gdje sam ga ostavio, u zračnoj komori.
Kako znaš kad je Eridijanac mrtav? Kamenko se uopće ne miče dok
spava. No, isto se to vjerojatno dogodi i kad Eridijanac umre.
Na desnom kažiprstu ugledam pulsni oksimetar.
»Raču...« Zakašljem se. »Računalo: kolika mi je saturacija
kisikom?«
»Devedeset jedan posto.«
 »Morat će poslužiti.« Skinem masku s lica i uspravim se na krevetu.
Ruka pod zavojem peče me kadgod se pomaknem. Ipak poskidam
raznorazne naprave sa sebe.
Stisnem lijevu šaku. Funkcionira. Mišići me samo malo bole.
Pogodio me nalet izuzetno vrućeg amonijaka pod jako visokim
tlakom. Vjerojatno sam zadobio kemijske opekline pluća i očiju. I opeklinu
na ruci. Lijeva strana tijela najviše je nastradala.
Tlak od dvadeset devet atmosfera na temperaturi od 210 Celzijevih
stupnjeva (više od 400 stupnjeva Fahrenheita!). Tako se osjećaš nakon što
pokraj tebe grune granata. Usput budi rečeno, nitko nije za volanom i čista
je sreća da se nismo srušili na planet.
Brod je u stabilnoj orbiti ili smo potpuno pobjegli iz dometa
gravitacijskog privlačenja Adriana. Odmahnem glavom. Nevjerojatna je
količina energije koju imam u spremnicima za gorivo. Mislim, nemam
pojma jesam li uopće blizu planeta...
Sretan sam što sam uopće živ. Ne znam što bih drugo rekao. Od sada
nadalje, sve što uspijem postići bit će zahvaljujući daru koji mi je podario
svemir. Siđem s kreveta i stanem pred zračnu komoru. Gravitacija je i dalje
pola g, a sve je i dalje naopačke.
Mogu li ikako pomoći Kamenku?
Sjednem na pod s druge strane zida i položim dlan na zid zračne
komore. To mi je ipak nekako previše melodramatično pa odmaknem ruku.
Dobro, znam neke osnove eridijanske biologije. No, zbog toga se nisam
odjednom pretvorio u eridijanskog liječnika.
Dohvatim tablet i počnem listati bilješke. Ne sjećam se svega što mi
je rekao pa je sreća što sam sve živo bilježio.
Tijelo Eridijanca će se nakon teške povrede »pogasiti« tako da može
raditi na svemu odjednom. Nadam se da Kamenkove stanice obavljaju svoj
posao. I nadam se da znaju popraviti štetu nastalu nakon:
1) spuštanja tlaka zraka na jednu dvadesetdevetinu onoga pod kojim
je evoluirao, 2) izlaganja kisiku i 3) hlađenja na temperaturu gotovo 200
stupnjeva manju od one koju očekuje njegovo tijelo.
Potisnem zabrinutost koja prijeti da će me preplaviti i nastavim listati
bilješke.
»Aha, evo ga!« uzviknem.
 Našao sam informacije koje sam tražio: one kapilare u hladnjaku na
vrhu ljušture načinjene su od deoksidiranih metalnih slitina. Kroz te žilice,
ambijentalni cirkulacijski sustav pumpa krv punu žive, a usto preko njih
prelazi i zrak. Na eridijanskom zraku bez kisika to ima savršenog smisla,
no u našoj atmosferi pretvara se u kutiju za kresivo.
Gomila kisika prošla je po vrlo vrućim metalnim cjevčicama tanjima
od ljudske kose. Cjevčice su se zapalile - to je dim koji sam vidio kako
izbija iz Kamenka. Hladnjak mu se zapalio.
Blagi Bože.
Cijeli je organ pun čađe i drugih ostataka izgaranja. A kapilare će biti
obložene oksidima koji sprječavaju vođenje topline. Vrapca mu, oksidi se
upotrebljavaju za izolaciju. Od toga gore ne može.
Dobro. Ako je mrtav, mrtav je. Barem mu ne mogu više naškoditi.
No, ako je živ, moram mu pomoći. Moram barem pokušati.
Što da učinim?
***
Toliko različitih tlakova. Toliko različitih temperatura. Toliko
različitih vrsta zraka. Sve to moram nekako pratiti. Moj okoliš, Kamenkov
okoliš, a sada i okoliš prikladan za zonu razmnožavanja astrofaga s
Adriana.
Najprije ću se pozabaviti gravitacijom. Dosta mi je života u
naopakom svijetu. Moram uspraviti brod.
»Spustim« se u kontrolnu sobu. Središnja je konzola uništena, no
ostale rade. Ionako su predviđene za to da se mogu naizmjence
upotrebljavati. Postavit ću zamjensku konzolu u sredinu kad nađem
vremena.
Prizovem centrifugu i počnem pregledavati kontrole. Napokon
pronađem ručno upravljanje rotacijom prostora za posadu. Kontrole su bile
zakopane prilično duboko u opcijama pa je dobro što ih nisam pokušavao
pronaći usred krize.
Pokrenem vrlo sporu rotaciju prostora za posadu, jedan stupanj u
sekundi. Brodu trebaju tri minute da se zarotira i čujem treskanje, zveket i
razbijanje iz laboratorija. Nije me briga. Važno mi je samo da se Kamenko
ne ozlijedi još više. Ovakvom sporom rotacijom osigurao sam da mu tijelo
polagano klizi niz strop zračne komore, zatim niz zid te da se na kraju
spusti na pod. Barem je takav plan.
Rotacija napokon završi i situacija je opet normalna, iako smo i dalje
na pola g. Spustim se natrag u spavaonicu provjeriti kako je Kamenko.
Leži na podu zračne komore i nije se prekobacio na leđa. Odlično. To znači
da je klizio po zidovima, nije se prevrtao.
Stvarno mu želim pomoći, no najprije se moram uvjeriti da
pustolovina koja ga je možda ubila nije bila uzaludna. Odem po sondu s
uzorkom koja je u zračnoj komori broda. Iskreno, drago mi je što sam je
tamo ostavio. Zapetljala se u svemirsko odijelo i to ju je zaštitilo od divljih
ubrzavanja i prevrtanja.
Kamenko je mudro na sondu postavio displej s očitanjima koja nam
pokazuju temperaturu i tlak zraka u njoj, u obliku analognih pokazivača
temeljenih na eridijanskoj bazi šest. Dovoljno sam se toga nagledao i znam
prevesti očitanja. U unutrašnjosti sonde je minus 51 stupanj Celzija pod
tlakom od 0,02 atmosfere. Zahvaljujući spektrometrijskim očitanjima od
prije znam sastav atmosfere.
Dobro, taj okoliš moram stvoriti.
Kopam po onome što je ostalo od laboratorija. Ide mi sporo jer jedva
mogu micati lijevu ruku. Ako ništa, njome barem mogu odgurati stvari s
puta, no ništa ne mogu podići.
Pronađem vakuumski spremnik, stakleni cilindar promjera jedne
stope, koji je samo malo napukao. Prekrijem pukotinu na staklu epoksijem
i isprobam radi li. Može ispumpati zrak i održati vakuum. A ako može
održati vakuum, može održati i 0,02 atmosfere.
U njega smjestim spremnik s uzorkom.
Ormarić s kemikalijama i dalje je pričvršćen za zid. Otvorim ga.
Naravno, unutra je sve u neredu, no čini se da je većina spremnika
neoštećena. Pronađem epruvetu s astrofazima sa Zemlje.
Unutra je oko gram astrofaga, a predviđeni su za potrebe izvođenja
eksperimenata. Naravno, uvijek ih mogu nabaviti još. Moram samo
zarezati u cijevi za hlađenje pune astrofaga kojima je prošarana oplata. No
zasad nema potrebe za tim.
Uzorak je u obliku masne mrlje na dnu epruvete. Otvorim je i
izvučem malo uzorka higijenskim vatenim štapićem. (Taj gram astrofaga u
sebi ima 100 bilijuna džula energije. Ne bih sad trebao previše razmišljati o
tome.)
Razmažem astrofage po unutarnjem zidu vakuumske komore, a
zatim ostavim i štapić unutra, pokraj sonde s uzorkom.
Izvučem zrak iz vakuumske komore.
Među zalihama imam nekoliko malih spremnika različitih plinova.
Srećom, čelični su cilindri izdržljivi i preživjeli su igru svemirskog flipera
kroz koju smo upravo prošli. Dodajem plinove u cilindar, jedan po jedan,
kroz ventil za ulaz. Moram postići uvjete kakvi su u atmosferi Adriana pa
upumpam ugljikov dioksid, metan, čak i argon. Argon vjerojatno nije
važan - to je plemeniti plin i ne bi trebao ni sa čime reagirati. No, to sam
mislio za ksenon pa je ispalo da sam pogriješio.
Nikako ne mogu rashladiti zrak na minus pedeset i mogu se samo
nadati da će živa bića, ako ih ima, preživjeti na zemaljskoj sobnoj
temperaturi.
Taman završim s upumpavanjem argona kad začujem škljocaj. To je
sonda. Baš kako je to Kamenko zamislio, mali ventili otvorili su se u
trenutku kad se vanjski tlak izjednačio s tlakom na visini na kojoj se nalazi
zona razmnožavanja astrofaga. Dobri stari Kamenko. Najbolji inženjer
kojega sam ikad upoznao.
Dobro, osigurao sam uzorak što sam bolje mogao. Sastav zraka i tlak
najbliže su prirodnom okolišu što sam mogao postići, a unutra ima i
dovoljno astrofaga koji će poslužiti kao izvor hrane. Ako tamo ima
mikroskopskih grabežljivaca, bit će im dobro.
Obrišem čelo rukom u zavoju i požalim. Trznem se od boli.
»Rylande, pa nije to tako teško!« ljutim se na sebe. »Samo nemoj
upotrebljavati ranjenu ruku!«
Spustim se ljestvama u spavaonicu.
»Računalo: tablete protiv bolova.«
Ruke se ispruže i dodaju mi papirnatu čašu u kojoj su dvije tablete, te
šalicu vode. Popijem tablete i ne provjerivši što mi je to dao.
Zagledam se u svojeg prijatelja i pokušam smisliti neki plan...
***
 Prošao je cijeli dan otkad sam gurnuo Kamenka u zračnu komoru, a
on se još nije ni pomaknuo. Ipak, ja nisam gubio vrijeme. Pretvorio sam se
u ludog znanstvenika i prčkam po laboratoriju pokušavajući nešto izumiti.
Naravno, to je Kamenku uvijek bolje išlo, no dajem sve od sebe.
Smislio sam gomilu raznih pristupa, no na kraju sam odlučio da je
najbolje pustiti Kamenkovo tijelo da se samo izliječi koliko god može. Ne
bih se usudio operirati ni čovjeka, a kamoli Eridijanca. Njegovo tijelo zna
što treba učiniti i najbolje je da ga pustim na miru.
Što ne znači da neću poduzeti baš ništa. Pretpostavljam da znam što
se događa u njemu. Ako sam pogriješio, barem znam da mu moj pokušaj
neće naškoditi.
Kamenkov organ za hlađenje začepljen je čađom i drugim
nusproizvodima sagorijevanja te stoga vjerojatno ne radi baš najbolje. Ako
je uopće živ, njegovu će tijelu trebati mnogo vremena da to očisti. Možda
previše.
Pa mu možda mogu ja pomoći?
U ruci držim kutiju s jednom otvorenom stranicom. Stranice su od
čelika debljine četiri inča. Trebao mi je cijeli dan da popravim glodalicu,
no nakon toga više nije bio problem načiniti ovu kutiju.
Unutra se nalazi jaka pumpa za zrak. Jednostavno. Iz nje mogu
ispustiti zrak pod visokim tlakom. Isprobao sam je u laboratoriju i uspio
sam probiti rupu u aluminijskoj ploči debljine jednog milimetra s
udaljenosti od jedne stope. Odlično funkcionira. Rado bih se prozvao
genijalcem koji je sve to sam sastavio na licu mjesta, no iskreno, ja sam
načinio samo kutiju. Pumpu sam ukrao sa spremnika pod tlakom.
U kutiji su još baterija, kamera, nekoliko step-motora i bušilica. Sve
mi je to potrebno kako bi mi uspio plan.
Uspio sam malo pospremiti laboratorij. Većina opreme je uništena,
no nešto bi se možda dalo popraviti. Obiđem stol i provjerim status svojega
idućeg eksperimenta.
Imam komadić ksenonita - ostalo je dosta piljevine nakon izrade
dvjesto tisuća karika. Zalijepio sam ga epoksijem za vrh napola uništenog
svrdla i ostavio da stoji cijeli sat pa bi sad valjda trebao biti spreman.
Podignem svrdlo, a s njim se podigne i ksenonit. Upotrijebim svu
svoju snagu pokušavajući ih razdvojiti. Ne ide.
 Kimnem i nasmiješim se. Možda bi čak moglo i uspjeti.
Obavim još nekoliko pokusa s kutijom. Daljinski upravljač za motore
više-manje funkcionira, iako sam ga sklepao od nekoliko prekidača koje
sam zalijepio za plastični poklopac. Žice iz prekidača provukao sam kroz
majušnu rupicu u čeliku koju sam dodatno osigurao smolom, da ne
propušta. Tako mogu upaliti i ugasiti sve uređaje u kutiji. Nadam se samo
da motorima neće smetati vrućina ni amonijak.
Odnesem sve u spavaonicu i pripremim ljepilo. Dobro ga izmiješam i
njime premažem otvorenu stranu kutije, a zatim je priljubim za zid zračne
komore i držim rukama. Deset minuta. Mogao sam je umjesto toga probati
zalijepiti selotejpom uza zid, tako da ne moram stajati i čekati da se ljepilo
primi, ali nisam želio riskirati. Sve mora biti hermetički zatvoreno, a
ljudske su ruke najbolje stezaljke koje imam na raspolaganju.
Oprezno pustim kutiju i gledam hoće li pasti. Ne pada. Gurnem je
nekoliko puta prstom, čini mi se da se dobro drži.
Za ovo ljepilo bi pet minuta trebalo biti dovoljno, no ja mu odlučim
dati cijeli sat.
Vratim se u laboratorij. Zašto i ne bih? Da vidimo čime se bavi moj
izvanzemaljski terarij.
Ničime. Eh. Ne znam što sam očekivao. Zar sam mislio da će po
cilindru letjeti minijaturni leteći tanjuri?
Ne, cilindar izgleda isto kao prije. Sonda je na svojem mjestu.
Razmaz astrofaga nije se promijenio. Higijenski je vateni štapić...
Čekaj malo...
Sagnem se i sjednem na obližnji stolac pa zavirim u cilindar. Vata se
nekako promijenila. Malo. Čini se kao da se... napuhnula.
Odlično! Možda unutra ipak nečega ima! Moram to pogledati,
trebam samo gurnuti štapić pod mikroskop i...
Oh.
Odjednom shvatim da ne mogu nikako izvaditi uzorke iz cilindra. To
sam potpuno previdio.
»Budalo!« tresnem se po čelu.
Protrljam oči. Teško mi se usredotočiti, što zbog bolnih opeklina, a
što zbog tableta protiv bolova. I umoran sam. Ako sam išta naučio na
fakultetu, onda je to iduće: kad si glup od umora, prihvati da si glup od
umora. Prestani pokušavati iznaći rješenja za probleme. Imam zabrtvljeni
cilindar koji ću nekako morati otvoriti. Poslije ću smisliti kako.
Umjesto toga, dohvatim tablet i snimim sadržaj cilindra. Prvo pravilo
pravog znanstvenika: ako se nešto neočekivano mijenja, dokumentiraj.
I da bih bio još praviji znanstvenik, uperim web-kameru u
eksperiment i zadam računalu da okida fotografiju svake sekunde. Zanima
me događa li se nešto unutra vrlo sporo, a ovako ću to moći vidjeti.
Uputim se natrag u kontrolnu sobu provjeriti gdje smo završili.
Nakon nešto prčkanja po konzoli navigacije otkrijem da smo i dalje u
orbiti, više-manje stabilnoj. Vjerojatno ćemo s vremenom završiti u
atmosferi ako ovako nastavimo, ali zasad će poslužiti.
Provjerim sve brodske sustave i obavim dijagnostiku. Brod je na
kraju ipak dobro prošao, unatoč tome što nije bio predviđen za ovakve
situacije.
Dva spremnika za gorivo koja sam odbacio odavno su nestala, no
preostalih sedam izgleda kao da je u dobrom stanju. Ima nešto pukotina u
oplati, kaže mi dijagnostika, no sve su iznutra. Ništa nije probilo vanjsku
oplatu. I to je dobro. Nikako ne bih želio da moji astrofazi ponovno
ugledaju Adrian.
Jedna od mikropukotina blješti crveno u dijagnostičkom prozoru.
Pomnije je pogledam i shvatim da se računalo jako uznemirilo zbog nje.
Pukotina se nalazi u nepropusnoj pregradi između prostora za gorivo i
dijela za posadu koji je pod tlakom. Jasno mi je zašto se računalo
zabrinulo.
Pregrada je točno između spremišta pod spavaonicom i spremnika za
gorivo broj četiri. Odem pogledati.
Kamenko se i dalje ne miče. Nažalost. Moja čelična kutija je na
svojemu mjestu. Vjerojatno bih se mogao već pozabaviti njome, no odlučio
sam da ću se strpjeti i pričekati cijeli sat.
Otvorim poklopac spremišta i izvučem gomilu mekih kutija. Zatim
uzmem ručnu svjetiljku i kutiju s alatom i uvučem se u spremište.
Nezgodno je, visina je jedva tri stope. Puzim po unutrašnjosti gotovo
dvadeset minuta prije nego što napokon pronađem pukotinu, i to samo zato
što se oko njezinih rubova počeo skupljati led. Zrak koji curi u vakuum
jako se brzo ohladi. U stvari, led je vjerojatno usporio curenje zraka.
 Nije važno. Pukotina je toliko mala da tjednima ne bi predstavljala
nikakav problem. A u brodu vjerojatno imam dovoljno rezervnih
spremnika za zrak. Ipak, neću je samo tako ostaviti. Na metalnu pločicu
nanesem gomilu ljepila i zalijepim je preko pukotine. Moram je držati
mnogo duže od pet minuta da se napokon primi. Ljepilo epoksi ne voli
hladnoću, a temperatura oko pukotine spustila se ispod ledišta. Palo mi je
na pamet da odem po toplinski pištolj u laboratorij ali... ne da mi se. Radije
ću malo dulje držati pločicu na mjestu. Što potraje ukupno petnaest minuta.
Izvučem se iz spremišta trzajući se od bola. Ruka me ne prestaje
žigati. Nije prošao ni jedan sat, no tablete protiv bolova prestale su
djelovati.
»Računalo! Tablete protiv bolova!«
»Dodatna doza na raspolaganju za tri sata i četiri minute.«
Namrštim se. »Računalo: koliko je sada sati?«
»Sedam i petnaest popodne, moskovsko standardno vrijeme.«
»Računalo: Namjesti sat na jedanaest navečer, moskovsko
standardno vrijeme.«
»Sat postavljen.«
»Računalo: tablete protiv bolova.«
Robotske ruke pruže mi paketić tableta i vrećicu vode. Progutam ih.
Koji glupi sustav. Astronautima kojima je povjereno spašavanje cijelog
svijeta nije omogućeno da sami vode računa o dozama tableta protiv
bolova? Jako, jako glupo.
Dobro. Dovoljno sam čekao. Vratim se svojoj kutiji.
Najprije moram probušiti rupu u ksenonitu. Ako to pođe po zlu, sve
će otići dovraga. Ovako sam to zamislio: bušilica u kutiji probušit će
ksenonitni zid, a sama kutija trebala bi izdržati tlak koji će nastati unutra.
No, ne mogu biti siguran da sam je dovoljno čvrsto zalijepio.
Navučem masku za disanje i pokrijem oči zaštitnim naočalama. U
slučaju da u spavaonicu uleti mlaz pregrijanog amonijaka pod tlakom, ne
želim umrijeti od toga.
Nešto ranije sam zašiljio jednu metalnu šipku, tako da bude malo
deblja od svrdla u kutiji. Pripremim taj šiljak i čekić. Ako tlak izbije kutiju
s njezina mjesta, zabit ću šiljak u rupu i nadati se da će je začepiti.
 Naravno, kutija možda neće odletjeti od tlaka. Možda će amonijak
samo izbijati po rubovima gdje je popustilo ljepilo. U tom ću slučaju
morati čekićem odvaliti kutiju od zida i tek onda zabiti šiljak.
Da, nevjerojatno je opasno, ali nisam siguran hoće li Kamenko
preživjeti bez moje pomoći. Možda sam dopustio da mojim postupcima
vladaju emocije, a ne razum. I što onda?
Stisnem čekić i šiljak čvršće i pokrenem bušilicu.
Svrdlu treba toliko vremena da probuši ksenonit da se smirim od
čiste dosade. Debljina je samo jedan centimetar, no čvrst je poput
dijamanta. Sreća što je svrdlo dovoljno tvrdo da uopće može proći. Kamera
u kutiji pokazuje mi polagan i ustrajan napredak. Ne izgleda kao kad se
buši kroz drvo ili metal, nego kao da se buši staklo - ksenonit se lomi u
komadićima i krhotinama.
Svrdlo se napokon probije i istoga trenutka odleti natrag u kutiju i
savije od tlaka. Eridijanski zrak navre u kutiju uz glasan huk. Stisnem oči.
Pričekam nekoliko sekundi i oprezno ih otvorim.
Da je kutija mislila odletjeti, već bi to učinila. Brtvilo je izdržalo,
barem zasad. Uzdahnem s olakšanjem.
Ipak, ne skidam masku i naočale. Nikad se ne zna kad će brtvilo
popustiti.
Provjerim zaslon kamere. Morat ću pažljivo ciljati i jako sam
pametno postavio kameru tako da mi...
Kamera je krepala.
Ruka me nesnosno boli i moram je spustiti.
E, da. Kamere nisu predviđene za rad na 210 Celzijevih stupnjeva i
pod tlakom od 29 atmosfera. A moja čelična kutija je... pa, čelična kutija.
Čelik izvrsno vodi toplinu. Ne mogu ni pipnuti kutiju, previše je vruća.
I dalje sam glup. Prvo sam zeznuo sa spremnikom za uzorke s
Adriana, a sad sam zeznuo i ovo. Moram se naspavati. Ipak, Kamenko je
važniji od toga. Ako ništa, glupost nije trajno stanje, proći će. Moram
nastaviti dalje. Znam da ne bih smio, ali previše sam glup da bih to uzeo u
obzir.
Dobro, kamera je krepala. Ne vidim unutrašnjost kutije. Ipak, i dalje
vidim Kamenka u zračnoj komori jer je ksenonit proziran. Morat ću se
nekako snaći.
 Pokrenem visokotlačnu pumpu. I dalje radi — točnije, ispušta
zvukove. Trebala bi ispuštati mlaz zraka pod visokim tlakom prema
Kamenku. Na 29 atmosfera, zrak se ponaša poput vode i njime se može
svašta pomaknuti. Problem je u tome što je amonijak proziran i ne vidim
kamo je mlaz usmjeren.
Servokontrolama prilagodim kut mlaza. Rade li uopće kontrole?
Nemam pojma. Pumpa je preglasna i ne čujem servomotore. Pomičem ih
lijevo, pa desno, centimetar po centimetar po unaprijed određenom
obrascu.
Napokon nešto ugledam. Jedna poluga u unutrašnjosti zračne komore
malo se pomaknula. Usmjerim mlaz prema njoj i ona se pomakne nekoliko
inča.
»Imam te!« uzviknem.
Sada znam kamo sam uperio mlaz. Uz malo nagađanja naciljam
Kamenkove ventile hladnjaka na ljušturi. Ništa se ne dogodi i moram opet
pomicati mlaz naprijed-natrag, gore-dolje, sve dok ne ugledam neki
rezultat.
I bogme je dobar!
Pogodio sam kamo je trebalo. Iz otvora na Kamenkovoj ljušturi izleti
crni dim. Gadna prašina i smeće koje se nakupilo dok je gorio. Osjećaj je
odličan, kao ono kad zračnim kompresorom čistiš prašinu iz starog
računala.
Polagano pomičem mlaz zraka pokušavajući pogoditi sve ventile.
Drugi ventili ne ispuštaju više onoliko čađe. Mislim da svi vode do istog
organa — kao što je slučaj s ljudskim ustima i nosom. Više otvora, za
svaki slučaj.
Nakon nekoliko minuta nema više prašine i čađe pa ugasim pumpu.
»Prijatelju«, kažem, »učinio sam što sam mogao. Nadam se da ćeš se
oporaviti.«
Ostatak dana provedem radeći na drugoj i trećoj zaštitnoj kutiji.
Zalijepim ih preko prve kutije. Eridijanski zrak morat će probiti tri brtve
kako bi se uvukao u moj dio broda. Nadam se da će to biti dovoljno.
I nadam se da će se Kamenko probuditi.
 DVADESET PRVO POGLAVLJE

»Možemo ove razgovore obaviti u četiri oka«, rekao sam. »Možda bi bilo
bolje da to tako odradimo.«
Troje astronauta sjedilo je na kauču preda mnom. Zbog ovog sam
sastanaka istjerao ostale znanstvenike iz sobe za odmor i zaključao vrata.
Yáo je sjedio u sredini, ozbiljan kao i uvijek. Slijeva mu je sjedio DuBois,
leđa ravnih kao daska. Iljuhina je sjedila zdesna, zavalila se u kauč i
pijuckala pivo.
»Nema potrebe za pojedinačnim sastancima«, odgovorio je Yáo. »Na
ovoj misiji nema mjesta tajnama.«
Promeškoljio sam se u stolcu. Zašto mi je Strattica uvalila ovaj
posao? Međuljudski odnosi nisu mi jača strana i nemam pojma kako
razgovarati o osjetljivim problemima. Nešto je promumljala o tome da me
posada voli. Zašto? Možda zato što uglavnom stojim pokraj Strattice, pa se
u usporedbi s njom doimam simpatičnim.
Bilo kako bilo, do lansiranja je ostao jedan mjesec i morao sam
dobiti ove informacije.
»Dobro«, rekao sam. »Tko želi krenuti?«
DuBois je podignuo ruku. »Mogu ja započeti, ako to svima
odgovara.«
»Naravno.« Zašarao sam olovkom po papiru provjeravajući radi li.
»Dakle... kako biste željeli umrijeti?«
Aha. Nezgodna tema. No, moramo to riješiti. Ovo troje ljudi žrtvovat
će vlastiti život kako bi svima ostalima dali priliku da prežive. Ako ništa
drugo, barem im možemo omogućiti da umru onako kako žele.
DuBois mi je dodao list papira. »U ovome sam dokumentu detaljno
opisao svoju želju. Vjerujem da će biti u redu.«
Zagledao sam se u papir prekriven natuknicama i grafikonima, s
fusnotama na dnu. »Što bi ovo bilo?«
 DuBois je upro prst negdje u sredinu stranice. »Želio bih se ugušiti
dušikom. Istraživanja koja sam obavio ukazuju na to da je to najmanje
bolna smrt.«
Kimnuo sam i zapisao nekoliko bilješki.
»U dokumentu ćete pronaći popis opreme koja će mi biti potrebna
kako bih osigurao svoju smrt. Dobrano je unutar dopuštene mase osobnih
stvari.«
Namrštio sam se kako bih prikrio činjenicu da nemam pojma što bih
trebao reći.
Prekrižio je ruke u krilu. »Potreban mi je spremnik s dušikom i
univerzalni konektor koji će ga povezati sa svemirskim odijelom. Navući
ću odijelo u koje će umjesto kisika ulaziti dušik. Refleks gušenja javlja se
zbog viška ugljikova dioksida u plućima, a ne zbog manjka kisika. Sustav
u svemirskom odijelu nastavit će uklanjati ugljikov dioksid koji ću izdisati
i ostavljat će samo dušik. Stoga ću početi osjećati umor i možda malo
vrtoglavice, nakon čega ću izgubiti svijest.«
»U redu.« Dao sam sve od sebe da ostanem hladno profesionalan.
»Što će se dogoditi u slučaju da vam svemirsko odijelo ne bude na
raspolaganju?«
»Četvrti pododjel sadržava detalje rezervnog plana. U slučaju da ne
mogu upotrijebiti svemirsko odijelo, upotrijebit ću zračnu komoru.
Volumen zračne komore dovoljan je kako bi osigurao da porast razine
ugljikova dioksida ne bude neugodan.«
»U redu.« Zapisao sam još nekoliko bilješki iako nisam trebao.
Njegov je dokument bio vrlo temeljit. »Osigurat ćemo vam spremnik s
dovoljno dušika i dodat ćemo rezervni, za slučaj da prvi procuri.«
»Izvrsno. Zahvaljujem.«
Odložio sam papir. »Iljuhina? Što ste vi zamislili?«
Odložila je svoje pivo. »Ja hoću heroin.«
Svi su se zagledali u nju. Čak se i Yáo zgrozio.
»Kako molim?« upitao sam.
»Heroin.« Slegnula je ramenima. »Cijeli sam život bila dobra curica.
Nema droga, malo seksa. Želim doživjeti golemi užitak prije smrti. Ljudi
stalno umiru od heroina. Vjerojatno je super.«
 Protrljao sam sljepoočnice. »Želite umrijeti... od predoziranja
heroinom?«
»Ne odmah«, rekla je. »Želim najprije uživati. Počet ću s normalnom
dozom, ušlagirati se. Svi ovisnici kažu da su prve doze najbolje. Nakon
toga krene nizbrdo. Želim osjetiti tih prvih nekoliko doza, a onda ću se
predozirati, kad dođe vrijeme.«
»Valjda... valjda ćemo to moći osigurati«, rekao sam. »Ipak, smrt od
predoziranja vrlo je neugodna.«
Odmahnula je rukom. »Neka mi doktori smisle najbolji raspored
doza. Točnu količinu za najugodniji doživljaj prvih nekoliko doza, a uz
onu koja će me ubiti mogu dodati još neke lijekove koji će osigurati da
bezbolno umrem.«
Zapisao sam njezin zahtjev. »U redu. Heroin. Ne znam gdje ćemo ga
nabaviti, no smislit ćemo nešto.«
»Cijeli svijet radi za vas«, rekla je. »Mogu ga smiješati u nekoj
farmaceutskoj kompaniji. Sigurna sam da neće biti problem.«
»Dobro, Strattica valjda može nekoga nazvati...«
Uzdahnuo sam. Dvoje smo riješili, ostao je zadnji. »U redu.
Zapovjedniče Yáo? Kakve su vaše želje?«
»Molio bih da mi osigurate pištolj«, rekao je. »Tip 92, standardni
kineski vojni pištolj. Municiju je potrebno uskladištiti u suhome
plastičnom spremniku.«
To je imalo smisla. Brzo i bezbolno. »Pištolj. U redu. To neće biti
problem.«
Pogledao je ostale članove svoje posade. »Ja ću posljednji umrijeti.
Bude li problema s vašim metodama, bit ću uz vas sa svojim oružjem. Za
svaki slučaj.«
»Vrlo uviđavno od vas«, rekao je DuBois. »Hvala vam.«
»Nemojte me upucati ako izgledam kao da se odlično provodim«,
nasmijala se Iljuhina.
»Jasno«, odvratio je Yáo. »Je li to sve?«
»Aha«, rekao sam ustajući. »Ovo je bilo užasno neugodno, puno vam
hvala. Idem... sad idem nekamo. Doviđenja.«
 Trzam se u krevetu. Opekotine na ruci sve jače bole. Tablete protiv
bolova nemaju gotovo nikakva učinka. Pitam se mogu li negdje pronaći
Iljuhinin heroin.
Neću, neću. Ali sigurno bih u slučaju da je ovo i dalje samoubilačka
misija.
Usredotoči se na to. Ovo više nije samoubilačka misija. Ako sve
dobro prođe, spasit ću svijet i usto ću se vratiti kući.
Bol pomalo popušta. Nadolazi u valovima. Kad se malo priberem,
potražit ću imam li što u knjigama o opekotinama. Možda uspijem doznati
kad će me prestati boljeti.
Kuc.
»Ha?« promrmljam.
Kuc.
Pogledom potražim izvor zvuka. To je Kamenko. Kuca po zidu
zračne komore.
»Kamenko!« Ispadnem iz kreveta, skotrljam se na bok i otpužem do
zida zračne komore. »Kamenko, prijatelju! Jesi li dobro?«
Čujem tiho brujanje.
»Ne razumijem te. Govori glasnije.«
»Bolestan...« promrmlja on.
»Da, znam da si bolestan. Ušao si u moju atmosferu, naravno da si
bolestan! Skoro si umro!«
Pokuša se odići s poda, no padne natrag. »Kako se vratim ovdje,
pitanje?«
»Ja sam te odnio.«
Pandžom kucne po podu, naljutio se. »Dodirnuo moj zrak, pitanje?«
»Malo jesam.«
Pokaže moju lijevu ruku. »Koža na ruci nije glatka. Oštećenje,
pitanje?«
Svojim sonarom bez problema vidi ispod mojih zavoja. Opekotine
vjerojatno izgledaju prilično gadno. Pretpostavljao sam da je tako, no sad
mi je potvrdio. »Aha. Ali bit ću dobro.«
»Oštetio sebe da spasiš mene. Hvala.«
 »Ti si učinio isto to. Kako je tvoj hladnjak? Zapalio si se i hladnjak ti
se napunio čađom i oksidima.«
»Zacjeljuje.« Kamenko mahne prema čađi što pokriva zid i pod.
»Ovo je došlo iz mene, pitanje?«
»Da.«
»Kako je izašlo iz mene, pitanje?«
Ponosno se uspravim. Zašto i ne bih? To je bilo prilično teško
obaviti, no uspio sam. Pokažem prema trostrukoj kutiji na zidu zračne
komore. »Načinio sam uređaj kojim sam upuhao zrak u tebe. Usmjerio sam
ga prema ventilima hladnjaka i izišle su sve te gadosti.«
Utihne na trenutak, a onda mi kaže još uvijek drhtavim glasom:
»Koliko dugo je to bilo u meni, pitanje?«
Zamislim se. »Oko... dva dana.«
»Skoro si me ubio.«
»Što? Kako?! Ispuhao sam ti čađu iz hladnjaka!«
Kamenko se promeškolji. »Crna tvar nije čađa. Crnu tvar napravi
moje tijelo. Pokrije rane dok se tijelo popravlja.«
»Oh...« kažem. »O ne...«
Nisam mu ispuhao čađu iz hladnjaka, nego sam mu skinuo kraste s
rane! »Oprosti mi! Pokušavao sam pomoći!«
»U redu je. Da si prije napravio, ja umrem. Ali prije toga sam
dovoljno zacijelio. Malo je pomoglo kad si maknuo. Hvala.«
Spustim lice u dlanove. »Oprosti mi«, ponovim.
»Ne treba oprosti. Spasio si me kad si me stavio unutra. Hvala hvala
hvala.« Opet pokuša ustati, no ponovno se sruši na pod. »Slab sam.
Ozdravit ću.«
Odmaknem se i sjednem na svoj krevet. »Hoće li ti biti ugodnije u
bestežinskom stanju? Mogu isključiti centrifugu.«
»Ne. Gravitacija pomaže zacijeliti.« Kamenko namjesti noge ispod
svoje ljušture, kao da si slaže krevet. Vjerojatno mu je tako najugodnije
spavati. »Spremnik s uzorak na sigurnom, pitanje?«
»Da. U laboratoriju je. U zapečaćenom spremniku smiješao sam zrak
koji odgovara atmosferi Adriana i uz spremnik s uzorkom stavio nešto
astrofaga. Uskoro ću ići pogledati što se događa.«
 »Dobro«, odvrati on. »Ljudsko osjetilo za svjetlost vrlo korisno.«
»Hvala«, kažem. »Ali moj ljudski mozak nije bio naročito koristan.
Ne mogu izvaditi uzorak iz spremnika.«
Lagano nadigne jedan kraj ljušture. »Zapečatio uzorak i sad ne
možeš do uzorka, pitanje?«
»Aha.«
»Inače nisi glup. Zašto glup, pitanje?«
»Ljudska bića postanu glupa kad im treba sna. I kad uzimamo
lijekove protiv bolova. Trenutačno sam umoran i nadrogiran.«
»Trebao bi spavati.«
Ustanem. »Uskoro ću otići spavati, no najprije moram stabilizirati
našu orbitu. Apogej i perigej nam nisu baš najbolji.«
»Prilagodi orbitu dok si glup. Dobar plan.«
Nacerim se. »Nova riječ: >sarkazam<. Kad kažeš suprotno od pravog
značenja da bi nešto istaknuo. Sarkazam.«
On ponovi riječ za »sarkazam« na svojem jeziku.
***
Zahvaljujući kombinaciji iscrpljenosti i lijekova spavam kao beba.
Probudim se osjećajući se stoput bolje, ali opekotine me stoput više bole.
Pogledam zavoje. Novi su.
Kamenko je za svojim radnim stolom, nešto petlja. Pospremio je svoj
dio i izgleda kao nov. »Budan si, pitanje?«
»Jesam«, odvratim. »Kako se osjećaš? Ozdravljaš?«
Mahne rukom. »Još puno zacjeljivanja treba. Ali nešto malo gotovo.
Ne mogu se puno micati.«
Položim glavu na jastuk. »Isto.«
»Robotske ruke nešto rade na tvojoj ruci dok spavaš.«
Pokažem zavoje. »Promijenile su tkaninu. Za ljude je važno mijenjati
tkaninu na rani.«
Kamenko nastavi nešto prčkati po svojem posljednjem izumu.
»Što je to?«
 »Išao u laboratorij vidjeti uređaj u kojem su živa biča s Adriana. Sad
sam napravio uređaj da uzme uzorak iznutra i ne pusti tvoj zrak unutra.«
Podigne veliku kutiju. »Stavim tvoju vakuumsku komoru unutra.
Zatvorim to. A to unutra radi adrianski zrak.«
Otvori poklopac i pokaže dvije šipke sa šarkama. »To kontroliram
izvana. Uzmem uzorak. Zabrtvim tvoj uređaj. Otvorim svoj uređaj.
Dobijem uzorak. Pa ti radiš ljudsku znanost s uzorkom.«
»Pametno«, kažem. »Hvala.«
On se vrati svojem poslu.
Zavalim se u krevet. Imam gomilu stvari koje želim obaviti, no ne
smijem žuriti. Ne smijem riskirati da mi se dogodi još jedan »glupi dan«
kao jučer. Gotovo sam upropastio uzorak i ubio Kamenka. Sad sam barem
dovoljno pri sebi da znam koliko sam glup, što je ipak neki napredak.
»Računalo: kava!«
Ruke mi dodaju šalicu kave.
»Hej«, kažem popivši gutljaj. »Kako to da ti i ja čujemo iste
zvukove?«
Kamenko i dalje radi na armaturi u unutrašnjosti svoje naprave.
»Korisna značajka. Evoluirali i ti i ja. Nije čudo.«
»Da, ali zašto čujemo iste frekvencije? Zašto ti ne čuješ mnogo više
frekvencije od mene? Ili mnogo niže?«
»Ja čujem mnogo niže i mnogo više frekvencije.«
To nisam znao, no trebao sam pogoditi. Sluh je primarno osjetilo
Eridijanaca, naravno da će imati mnogo veći raspon zvukova koje može
čuti. No, i dalje me muči jedno pitanje.
»Dobro, ali zašto se uopće preklapamo? Zašto ti ne čuješ potpuno
drugi raspon frekvencija?«
Kamenko ispusti alat iz jedne od svojih ruku, što samo znači da mu
ostaje još ruku s kojima nastavlja čeprkati po napravi. Slobodnom rukom
zagrebe po radnom stolu. »Čuješ to, pitanje?«
»Da.«
»To je zvuk grabežljivca koji ti prilazi. To je zvuk plijena koji bježi.
Zvuk predmeta koji dodiruje predmet jako važan. Zato smo evoluirali da
čujemo.«
 »Da, naravno!«
Sad mi je očigledno. Glasovi, instrumenti, ptičji pjev - sve su to vrlo
različiti zvukovi. No zvuk predmeta koji se sudaraju neće mnogo varirati
od planeta do planeta. Ako uzmem dva kamena na Zemlji i tresnem jednim
o drugi, proizvest će isti zvuk kao dva kamena kojima tresnem na Eridu.
Dakle, evolucija je odabrala one jedinke koje su mogle čuti takve zvukove.
»Bolje pitanje«, kaže Kamenko. »Zašto mislimo istom brzinom,
pitanje?«
Promeškoljim se i legnem na bok. »Ne razmišljamo istom brzinom.
Ti mnogo brže računaš u glavi. I pamćenje ti je savršeno. Ljudi to ne
mogu. Eridijanci su pametniji.«
Slobodnom rukom dohvati novu alatku i nastavi prčkati.
»Matematika nije razmišljanje. Matematika je procedura. Sjećanje nije
razmišljanje. Sjećanje skladištenje. Razmišljanje je razmišljanje. Problem,
rješenje. Ti i ja mislimo istom brzinom. Zašto, pitanje?«
»Hm.«
Zamislim se. To je stvarno dobro pitanje. Kako to da Kamenko nije
tisuću puta pametniji od mene? Ili tisuću puta gluplji?
»Pa... imam hipotezu o tome zašto smo na podjednakoj razini
inteligencije. Možda.«
»Objasni.«
»Inteligencija je evoluirala kako bi nam pružila prednost nad drugim
životinjama na našem planetu. Ali evolucija je lijena. Čim riješi problem,
značajka prestaje evoluirati. Zato smo ti i ja taman dovoljno inteligentni da
budemo pametniji od drugih životinja na našem planetu.«
»Mi smo puno pametniji od životinja.«
»Pametni smo onoliko koliko nam je to dala evolucija. Dakle, naša je
pamet na minimalnoj razini dovoljnoj da nam omogući dominaciju nad
planetom.«
Kamenko se zamisli. »Prihvaćam. Ali to ne objasni zašto je
inteligencija na Zemlji evoluirala na istu razinu kao inteligencija na
Eridu.«
»Naša inteligencija temelji se na inteligenciji životinja. Na čemu se
onda temelji životinjska inteligencija? Koliko životinje moraju biti
pametne?«
 »Moraju biti dovoljno pametne da identificiraju prijetnju ili plijen na
vrijeme da mogu djelovati.«
»Točno tako!« kažem. »Ali koliko je to vremena? Koliko vremena
životinja ima za reakciju? Koliko će trebati vremena prijetnji ili plijenu da
ubije životinju ili da pobjegne? Mislim da to ovisi o gravitaciji.«
»O gravitaciji, pitanje?« Kamenko odloži svoju napravu i posveti mi
svoju punu pozornost.
»Aha! Razmisli malo. Gravitacija određuje brzinu kojom će životinja
moći trčati. Što je veća gravitacija, to je više vremena koje će životinja
provesti u kontaktu s tlom. Brže kretanje. Mislim da životinjska
inteligencija, na kraju krajeva, mora biti brža od gravitacije.«
»Zanimljiva hipoteza«, kaže Kamenko. »Ali Eridijanska gravitacija
dvostruko jača od Zemljine. A ti i ja ista inteligencija.«
Uspravim se na krevetu. »Kladim se da su naše gravitacije, kad se
gleda s astronomske točke gledišta, gotovo jednake te je razina nužne
inteligencije gotovo jednaka. Da ikad sretnemo stvorenje s planeta koje
ima jednu stotinu Zemljine gravitacije, kladim se da bi nam se činilo
prilično glupo.«
»Moguće«, kaže Kamenko i ponovno se prihvati posla na svojoj
napravi. »Još jedna sličnost: i ti i ja spremni umrijeti za našu vrstu. Zašto,
pitanje? Evolucija mrzi smrt.«
»To je za dobro vrste«, odvratim. »Nagon za samožrtvovanjem
omogućit će održanje cijele vrste.«
»Nisu svi Eridijanci spremni umrijeti za druge.«
Nasmijem se. »Kao ni svi ljudi.«
»Ti i ja smo dobri pojedinci«, kaže Kamenko.
»Aha.« Nasmiješim se. »Izgleda da jesmo.«
***
Devet dana do lansiranja.
Ushodao sam se po svojoj sobi. Bila je prilično prazna, no nije mi to
smetalo. Imao sam na raspolaganju malu kamp-kućicu koja je imala čak i
kuhinjicu, što je bilo bolje od smještaja koji su dobili drugi. Rusi su imali
pune ruke posla s postavljanjem privremenih nastambi nekoliko milja od
kozmodroma Bajkonur. Iskreno, svi smo mi imali pune ruke posla.
 Ionako sam jedva nekoliko puta spavao u svojem krevetu otkad smo
stigli ovamo. Stalno su iskakali novi problemi i pitanja. Ništa veliko,
samo... situacije koje je trebalo riješiti.
Spasitelj je bio dovršen. Dva milijuna kilograma svemirskog broda i
goriva u lijepoj, stabilnoj orbiti - četiri puta više mase od ISS-a, a usto je
sklepan za jednu dvadesetinu vremena koje je bilo potrebno za izgradnju
ISS-a. Novinari su u početku pratili troškove, no odustali su kad se iznos
popeo na više od deset bilijuna dolara. Ionako to nije bilo važno. Više nije
bila riječ o učinkovitoj uporabi resursa. Ne, odvijala se utrka između
Zemlje i astrofaga i nije bilo te cijene koju nismo bili spremni platiti.
Posljednjih nekoliko tjedana na brodu su boravili astronauti s ISS-a i
testirali sustave. Posada je dosad izvijestila o nekih petstotinjak problema
koje smo u međuvremenu riješili. Srećom, ni jedan od njih nije bio
katastrofalan.
Napokon smo se bližili završetku. Spasitelj polijeće za devet dana.
Sjeo sam za stol i prelistao papire. Neke sam riješio, a neke odložio
za Stratticu da ih sutra pregleda. Kako sam uopće završio kao
administrator? Ne znam, samo znam da smo svi morali prihvatiti promjene
u našem životu. Ako je ovo sada moja uloga, neka je.
Ostavio sam se papirologije i zagledao kroz prozor. Kazahstanska
stepa bila je ravna i bezlična. Kozmodromi se ne postavljaju pokraj,
recimo, glavnih gradova. Iz očiglednih razloga.
Nedostajali su mi moji klinci.
Desetine njih. Stotine, tijekom školskih godina.
Nisu me psovali, nisu me budili usred noći. Njihove sam svađe
mogao riješiti za nekoliko minuta, bilo natjeravši ih da se pomire ili im
dodijelivši kaznu. Znam da je ovo možda malo sebično, ali morao sam
priznati i to da mi nedostaje njihovo poštovanje. Ugled koji sam imao u
njihovim očima.
Uzdahnuo sam.
Moji klinci neće se dobro provesti čak i ako misija uspije. Spasitelju
će trebati trinaest godina da stigne do Tau Cetija i (pod uvjetom da posada
otkrije rješenje našeg problema) trinaest godina da se bube vrate natrag do
nas. Proći će više od četvrt stoljeća prije nego što uopće doznamo što
možemo poduzeti. Moji klinci tada više neće biti klinci.
 »Idemo dalje«, progunđao sam i dohvatio idući izvještaj o problemu.
Zašto je bio na papiru, umjesto u e-mailu? Zato što Rusi obavljaju posao na
određen način i bilo je lakše prihvatiti njihov sustav nego se žaliti na to.
Izvještaj je poslala posada ISS-a o anomalijama koje je pokazivala
Pumpa za gustu otopinu broj četrnaest, koja je bila dio sustava za hranjenje
tijekom kome. Pumpa broj četrnaest bila je dio tercijarnog sustava i bila je
samo 95 posto učinkovita, no to nismo morali prihvatiti. Imali smo na
raspolaganju još 83 kilograma mase koju smo mogli ukrcati na brod.
Zabilježio sam da je potrebno u teret uključiti rezervnu pumpu — težila je
samo 250 grama. Posada će je ugraditi prije nego što odemo iz orbite.
Odložio sam izvještaj i krajičkom oka zamijetio bljesak kroz prozor.
Vjerojatno neki džip koji se vozi po zemljanoj cesti do privremenih
nastambi. Katkad bi mi kroz prozor bljesnuli svojim svjetlima. Nisam
obraćao pozornost.
Idući izvještaj bavio se potencijalnim problemom balasta. Spasitelj
održava centar mase po duljoj osi tako što pumpama prebacuje astrofage
po brodu prema potrebi. Unatoč tome morali smo održavati što bolji
balans. Posada ISS-a presložila je neke vreće sa zalihama u spremištu kako
bi bolje uravnotežila...
Prozorsko staklo se razletjelo, a zaglušna eksplozija potresla je sobu.
Krhotine stakla porezale su me po licu, udarni val srušio me sa stolca.
Nakon toga: tišina.
A onda: sirene u daljini.
Uspio sam kleknuti pa sam se nekako uspravio na noge. Nekoliko
sam puta otvorio i zatvorio usta da izjednačim tlak u ušima.
Oteturao sam do vrata i otvorio ih. Najprije sam primijetio da su tri
stube koje su vodile do mojih vrata sada nekoliko stopa od mene.
Zatim sam ugledao raskopanu zemlju između stuba i mojih vrata i
shvatio što se dogodilo.
Stube su bile pričvršćene za tlo debelim šipkama zabijenima u
zemlju. Moja kamp-kućica nije bila pričvršćena.
Cijela se kućica pomaknula, a stube su ostale na mjestu.
»Grace?! Jeste li dobro?!« Strattičin glas. Njezina je kamp-kućica
bila pokraj moje.
»Jesam!« uzviknuo sam. »Koji je to đavo bio?«
 »Ne znam«, rekla je. »Pričekajte.«
Ubrzo sam ugledao svjetlost ručne svjetiljke i pojavila se Strattica u
svojoj kućnoj haljini i čizmama. Već je bila na voki-tokiju. »Eto Stratt. Čto
slučilos’?« upitala je.
»Vzryv v issledovatel’skom centre«, začuo se odgovor.
»Eksplodirao je istraživački centar«, rekla je.
Bajkonur je bio prvenstveno kozmodrom, no imali su nekoliko
zgrada posvećenih istraživanju. Nisu bile opremljene kao laboratoriji, više
su služile kao učionice. Astronauti bi proveli tjedan prije lansiranja u
Bajkonuru i uglavnom su željeli učiti i pripremati se sve do dana
lansiranja.
»O, Bože«, rekao sam. »Tko je bio tamo? Tko je bio tamo?!«
Iz džepa kućne haljine izvukla je gomilu papira. »Čekajte, čekajte. ..«
Listala je papire bacajući pregledane na tlo. Odmah sam znao što to gleda
— već sam cijelu godinu svaki dan viđao te tablice. Bili su to rasporedi
koji su pokazivali gdje je tko i što radi, u svakom trenutku.
Zastala je stigavši do stranice koju je tražila i naglo udahnula.
»DuBois i Shapiro. Po rasporedu su trebali biti tamo i obavljati
eksperimente na astrofazima.«
Zgrabio sam se rukama za glavu. »Ne! Bože, ne! Istraživački centar
je pet kilometara od nas! Ako je eksplozija nama nanijela toliko štete...«
»Znam, znam!« Ponovno je uključila voki-toki. »Primarna posada —
lokacije, javite mi!«
»Ovdje Yáo«, začuo se prvi odgovor. »U krevetu.«
»Ovdje Iljuhina. U časničkom baru. Što je bila ta eksplozija?«
Strattica i ja čekali smo odgovor kojemu smo se nadali.
»DuBois«, rekla je. »DuBois! Javite se!«
Tišina.
»Shapiro. Dr. Annie Shapiro. Javite se!«
I dalje tišina.
Duboko je udahnula i izdahnula. Ponovno je uključila voki-toki.
»Stratt transportu — trebam džip koji će me odvesti do zemaljske
kontrole.«
 »Primljeno«, začuo se odgovor.
Idućih sati vladao je kaos. Cijela je baza bila zatvorena, svima su
provjeravali identifikacijske dokumente. Što se nas ticalo, ovo je moglo
biti djelo nekog kulta sudnjeg dana koji je želio sabotirati misiju. No, ništa
nismo pronašli.
Strattica, Dimitrij i ja sjedili smo u bunkeru. Zašto? Zato što Rusi
nisu željeli riskirati. Iako se činilo da nije riječ o terorističkom napadu,
pobrinuli su se da zaštite ključno osoblje. Yáo i Iljuhina bili su u drugom
bunkeru, a ostale su znanstvenike također rasporedili po različitim
bunkerima tako da ih nitko ne može sve dohvatiti jednim učinkovitim
napadom. Koliko god to bilo jezivo, bilo je i logično. Uostalom, Bajkonur
je izgrađen za vrijeme Hladnog rata.
»Od istraživačkog centra ostao je samo krater«, rekla je Strattica. »A
još nema traga DuBoisu ni Shapiro. Ne možemo pronaći ni preostalih
četrnaest članova osoblja koji su tamo radili.«
Pokazala nam je fotografije na svojem mobitelu.
Uništenje je bilo potpuno. Područje centra bilo je obasjano
reflektorima koje su postavili Rusi i prepuno spasilaca koji, nažalost, nisu
ništa mogli poduzeti.
Ništa nije preostalo. Nije bilo krša, nije bilo urušenih građevina.
Strattica je listala kroz fotografije i naišla na neke koje su bile
usredotočene na zemlju. Tlo je bilo posuto sjajnim kuglicama. »Što su te
kuglice?« upitala je.
»Metalni kondenzati«, odgovorio je Dimitrij. »To znači da su metali
isparili i kondenzirali se poput kišnih kapi.«
»Isuse«, dahnula je.
Ja sam uzdahnuo. »Samo je jedna tvar u onim laboratorijima mogla
proizvesti dovoljno toplinske energije da ispari metal: astrofazi.«
»Slažem se«, rekao je Dimitrij. »Ali astrofazi neće eksplodirati sami
od sebe. Kako se to dogodilo?«
Strattica se zagledala u izgužvane papire s rasporedima. »Prema
ovome, DuBois je želio steći više iskustva u radu s električnim
generatorima s pogonom na astrofage. Shapiro je trebala promatrati i
pomagati.«
 »To nema smisla«, rekao sam. »Ti generatori upotrebljavaju jako,
jako malo astrofaga za proizvodnju struje. Ni blizu dovoljno da raznese
zgradu.«
Odložila je mobitel. »Ostali smo bez primarnoga i sekundarnoga
znanstvenog stručnjaka.«
»Najgora moguća situacija«, rekao je Dimitrij.
»Dr. Grace. Dajte mi popis mogućih zamjena.«
Zurio sam u nju razjapljenih usta. »Zar ste od kamena?! Upravo su
nam poginuli prijatelji!«
»Da, a uz njih će pomrijeti i svi ostali ako misija ne uspije. Imamo
devet dana za pronalaženje zamjene za znanstvenog stručnjaka.«
Suze su mi navrle na oči. »DuBois... Shapiro...« Šmrcnuo sam i
obrisao ih. »Mrtvi su. Mrtvi su... o, Bože...«
Strattica me ošamarila. »Priberite se!«
»Ej!«
»Poslije ćete plakati! Najprije se pobrinite za misiju! Još imate popis
kandidata otpornih na komu koji smo sastavili prošle godine? Počnite ga
pregledavati. Treba nam novi znanstveni stručnjak i to odmah!«
***
»Prikupljam uzorak...« kažem.
Kamenko me prati iz svojega tunela na stropu laboratorija. Njegova
naprava dobro radi. Prozirna kutija od ksenonita ima nekoliko ventila i
pumpi uz čiju pomoć mogu kontrolirati stanje okoliša u njoj. Unutra se
nalazi vakuumska komora s otvorenim poklopcem. Kutija ima čak i
klimatsku kontrolu koja održava temperaturu na prohladnih minus 51
Celzijevog stupnja.
Kamenko me prekorio zato što sam ostavio uzorak na (ljudskoj)
sobnoj temperaturi. Imao mi je puno toga za reći na tu temu. Morali smo
dodati riječi »nesmotren«, »idiot«, »budala« i »neodgovoran« našem
zajedničkom rječniku kako bi mogao u potpunosti izraziti svoje mišljenje o
mojim postupcima.
Još je jednu riječ često upotrebljavao, no nju mi nije želio objasniti.
 Već tri dana ne pijem tablete protiv bolova i puno sam pametniji. To
je barem shvatio — nisam samo bio glupi čovjek. Bio sam čovjek čija je
glupost bila potpomognuta umjetnim putem.
Kamenko mi je odbio dati napravu sve dok nisam triput spavao bez
tableta. Ruka me užasno boli, ali znam da ima pravo.
I Kamenko se prilično oporavio za to vrijeme. Nemam pojma što se
događa u njegovu tijelu. Izgleda isto kao i prije, no bolje se kreće. Nije još
jednako brz. Kao ni ja. I dalje smo ranjenici koji su se silom pridignuli na
noge.
Dogovorili smo se da ćemo ostaviti gravitaciju na 0,5 g.
Nekoliko puta rastvorim i sklopim troprstu hvataljku u kutiji. »Vidi ti
ovo. Sad sam Eridijanac.«
»Da. Jako si Eridijanac. Požuri se i uzmi uzorak.«
»Uopće nemaš smisla za humor.« Uzmem vateni štapić i protrljam ga
o pripremljeno objektno stakalce pa ga vratim u vakuumsku komoru.
Zatvorim komoru, smjestim stakalce u malu prozirnu kutiju od ksenonita i
zabrtvim je.
»Dobro. To bi trebalo biti to.« Okrenem ventile da pustim svoj zrak u
kutiju i otvorim poklopac. Stakalce je na sigurnom u svojem spremniku od
ksenonita. Najmanji svemirski brod u galaktici, ako se pita stvorenja s
Adriana koja su možda unutra.
Odnesem kutijicu do mikroskopa.
Kamenko me prati po svojem tunelu. »Sigurno vidiš tako malu
svjetlost, pitanje?«
»Sigurno. To je vrlo stara tehnologija.« Odložim kutijicu na podlogu
mikroskopa i prilagodim leće. Ksenonit je savršeno proziran i mikroskop
bez problema vidi kroz njega.
»Dobro, Adrian, što si mi spremio?« Zagledam se kroz okular.
Odmah ugledam astrofage. Kao i obično, potpuno su crni,
apsorbiraju svu svjetlost. To sam i očekivao. Prilagodim osvjetljenje i
fokus i ugledam mikrobe posvuda.
Jedan od omiljenih eksperimenata koje sam volio provoditi sa svojim
klincima bio je promatranje kapi vode kroz mikroskop. U kapi vode iz
kakve lokve uvijek se nalazila gomila živih bića. To bi uvijek super prošlo,
osim što bi katkad neko dijete odlučno odbilo piti vodu. Barem zakratko.
 »Mnogo živih bića«, kažem. »Raznih vrsta.«
»Dobro. Očekivano.«
Naravno. Planet na kojem ima života imat će ga posvuda. Barem sam
tako pretpostavljao. Evoluciji jako dobro ide ispunjavanje svih niša u
ekosustavu.
Trenutačno promatram stotine jedinstvenih živih bića koje ljudi
nikad prije nisu vidjeli. Sve su to izvanzemaljske vrste. Moram se
nasmiješiti unatoč gomili posla koji me čeka.
Polagano pregledavam uzorak dok ne pronađem hrpicu astrofaga.
Ako postoje grabežljivci, okupit će se oko astrofaga.
Uključim internu kameru mikroskopa. Slika se pojavi na LCD
monitoru i ja uključim snimanje.
»Ovo bi moglo potrajati«, kažem. »Moramo vidjeti interakciju
između — ideš!«
Zabijem lice u okular mikroskopa da bolje vidim. Nije prošlo ni
nekoliko sekundi, a astrofazi su se našli pod napadom. Imam li ja baš
toliko sreće ili su ta stvorenja jednostavno toliko agresivna?
Kamenko se ustrči u tunelu iznad mene. »Što, pitanje? Što se dogodi,
pitanje?«
Čudovište se zaleti prema hrpici astrofaga. Riječ je o bezobličnoj
grudici nalik na amebu. Stisne se o svoj mnogo manji plijen i počne
okruživati cijelu hrpicu astrofaga šireći se oko nje.
Astrofazi se meškolje, znaju da nešto nije u redu. Pokušavaju
pobjeći, no prekasno je. Jedva se miču. Astrofazi inače ubrzavaju do brzine
bliske brzini svjetlosti unutar nekoliko sekundi, no ovi to ne mogu.
Možda ih u tome sprječava neka kemijska izlučevina koju ispušta
čudovište?
Okruženje je sada potpuno, astrofazi nemaju kamo. Za nekoliko
sekundi astrofazi počinju izgledati kao obične stanice - više nisu crni,
organele i membrane vidljive su pod svjetlošću mikroskopa. Više nemaju
sposobnost apsorbirati toplinsku i svjetlosnu energiju.
Mrtvi su.
»Imam ga!« uzviknem. »Pronašao sam grabežljivca! Pojeo je
astrofage pred mojim nosom!«
 »Našao!«, kliče Kamenko. »Izoliraj!«
»Sad ću ga izolirati!« odvratim.
»Sretan sretan sretan!« nastavi se Kamenko radovati. »Sad daj ime!«
Kopam po potrepštinama dok ne nađem nanopipetu. »Ne shvaćam.«
»Zemaljska kultura. Ti našao. Ti daš ime. Kako se zove grabežljivac,
pitanje?«
»Ah«, kažem. Trenutačno uopće nisam kreativan, ovo je sve previše
uzbudljivo i potpuno sam usredotočen. Hm. To je ameba s Tau Cetija.
»Taumeba, valjda.«
Taumeba. Spasitelj Zemlje i Erida.
Nadajmo se.
***
Trebao bih nabaciti kaubojske čizme i šešir. Pretvorio sam se u
pravog rančera, a u svojem stadu imam 50 milijuna taumeba.
Kad sam izolirao taumebe iz uzorka zraka s Adriana, Kamenko je
načinio spremnik za razmnožavanje gdje smo ih pustili da se bave svojim
poslom. Spremnik je kutija od ksenonita puna adrianskog zraka i nekoliko
stotina grama astrofaga.
Koliko se čini, taumebe su otporne na temperaturne razlike. Što je
super jer sam ih bio ostavio jedan dan da se pacaju na sobnoj temperaturi.
Lijekovi protiv bolova stvarno nisu dobri za mozak...
Naravno, kad bolje razmislim, ima smisla da će biti otporne na
različite temperature. Žive na minus 51 Celzijev stupanj i jedu astrofage,
koji su uvijek na 96,415 Celzijevih stupnjeva. Mislim, pa tko ne voli topli
obrok?
A tek kako se razmnožavaju! Činjenica jest da sam im dao poštenu
gomilu astrofaga, upravo kao da sam ubacio kvasac u bocu punu
zašećerene vode. Umjesto da proizvodimo cugu, mi proizvodimo taumebe.
Sada ih imamo dovoljno za razne eksperimente pa se primam posla.
Što se dogodi kozi koju ostaviš na Marsu? Sirota koza krepa odmah,
i to groznom smrću. Koze nisu evoluirale za život na Marsu. Dobro, a što
se dogodi taumebama kad ih staviš na planet koji nije Adrian?
To želim otkriti.
 Kamenko me prati iz svojega tunela iznad radnog stola dok miješam
prikladnu atmosferu u vakuumskoj komori.
»Nema kisik, pitanje?« upita.
»Nema kisika.«
»Kisik opasan.« Otkad su mu planuli unutarnji organi, ponešto je
osjetljiv na pitanje kisika.
»Ja udišem kisik, u redu je.«
»Može eksplodirati.«
Stavim zaštitne naočale i podignem pogled prema njemu. »U ovom
eksperimentu nema kisika. Smiri se.«
»Da. Miran.«
Vratim se na posao. Okrenem ventil puštajući malu količinu plina u
vakuumsku komoru. Provjerim tlakomjer da budem siguran kako...
»Opet potvrdi: nema kisika, pitanje?«
Ošinem ga pogledom. »To je samo ugljikov dioksid i dušik! Samo
ugljikov dioksid i dušik! Nema ništa drugo! Prestani me ispitivati!«
»Da. Neće više pitati. Oprosti.«
Ipak, ne mogu ga kriviti. Nije baš ugodno gorjeti.
Moramo riješiti pitanje dva planeta. I ne, to nisu Zemlja i Erid, što su
planeti na kojima mi živimo. Planeti koje moramo provjeriti su Venera i
Trisvijet. Tamo se astrofazi razmnožavaju bez ikakve kontrole.
Venera je, naravno, drugi planet u mojem solarnom sustavu.
Otprilike je veličine Zemlje, a atmosfera joj je puna ugljikova dioksida.
Trisvijet je treći planet u Kamenkovu sustavu. Ja sam ga tako
prozvao. Eridijanci nemaju naziv za taj planet, čak ni na svojem jeziku.
Ima samo oznaku: »Planet tri«. Njihovi predci nisu zurili u nebeska tijela i
davali im imena po raznoraznim bogovima. Tek su prije nekoliko stotina
godina otkrili da u njihovu sustavu postoje i drugi planeti. No, ne želim
stalno govoriti »Planet tri« pa sam mu dao ime Trisvijet.
Jedna od najvećih gnjavaža kod ove međuzvjezdane suradnje i
spašavanja ljudske vrste od izumiranja jest to što stalno moram smišljati
nazive za raznorazne stvari.
Trisvijet je majušan planet - veličine Zemljina mjeseca. No, za
razliku od našeg susjeda na kojemu nema zraka, Trisvijet iz nekog razloga
ima atmosferu. Kako je to moguće? Nemam pojma. Gravitacija na površini
iznosi samo 0,2 g, što ne bi trebalo biti dovoljno. Ipak, Trisvijet je nekako
uspio zadržati tanku atmosferu. Kamenko mi je rekao da se atmosfera
sastoji od 84 posto ugljikova dioksida, osam posto dušika, četiri posto
sumporova dioksida i nešto plinova u tragovima. I to unatoč tome što je
tlak na površini manji od jedan posto Zemljina.
Provjerim očitanja i kimnem. Pomno pregledam eksperiment u
komori. Prilično sam ponosan na sebe zbog ove ideje.
Staklenu ploču premazao sam tankim slojem astrofaga, tako što sam
kroz njega pustio infracrvenu svjetlost koja je privukla astrofage s druge
strane. Princip je isti kao kod spinskog pogona, a rezultat je jednoliki sloj
astrofaga debljine jedne stanice.
Zatim sam po ploči posijao taumebe. Kako jedu astrofage, tako
staklo, koje je trenutačno crno, postaje sve prozirnije. Puno je lakše mjeriti
razinu svjetlosti nego količinu mikroskopskih organizama.
»U redu... u komori sam kopirao sastav gornjeg dijela atmosfere
Venere. Što sam bolje mogao.«
Pretpostavio sam da se zona razmnožavanja astrofaga temelji više-
manje na tlaku zraka. Znam da kad se približe planetu moraju zračnim
kočenjem usporiti s brzine bliske brzini svjetlosti. Ipak, toliko su maleni da
to vrlo brzo obave, a usput požderu toplinsku energiju koju stvaraju
kočenjem.
Astrofazi se zaustavljaju pri gustoći atmosfere od 0,02. To će nam
nadalje služiti kao standard za tlak zraka. Atmosfera Venere je na 0,02 na
visini od oko 70 kilometara, gdje je temperatura oko minus 100 Celzijevih
stupnjeva (hvala Strattici na beskrajnoj količini priručnika i udžbenika koje
imam sa sobom!). Stoga sam komoru podesio upravo na tu temperaturu.
Kamenkov sustav kontrole temperature radi savršeno, naravno, čak i na
vrlo niskim temperaturama.
»Dobro. Sad Trisvijet.«
»Na kojoj je temperaturi zrak Trisvijeta na visini na kojoj je tlak 0,02
atmosfere?«
»Minus osamdeset dva stupnja Celzija.«
»Okej, hvala ti«, odvratim i odem do iduće vakuumske komore.
Tamo sam na isti način postavio astrofage i taumebe i sad puštam
odgovarajuće plinove i temperaturu kako bih dobio uvjete koji vladaju na
Trisvijetu na 0,02 atmosfere. Te mi je informacije podarilo Kamenkovo
savršeno pamćenje. Sastav je sličan onome na Veneri i Adrianu, uglavnom
ugljikov dioksid i još nešto raznih plinova. Nije ni čudo - astrofazi traže
najveću koncentraciju CO2 u blizini.
Sreća je što ti planeti nisu puni helija ili tako nečega. Toga nemam.
Ali ugljikov dioksid nije problem, njega izdišem. Dušik? Zahvaljujući
DuBoisu i njegovom odabiru načina na koji će umrijeti, imam ga dovoljno
u zalihi.
Ipak, na Trisvijetu ima nešto sumporova dioksida. Čini četiri posto
atmosfere. To je prilična količina i ne želim zeznuti pa ga moram
proizvesti. U laboratoriju ima puno reagenata, no nema sumporova
dioksida. Srećom, imam sumporne kiseline u otopini. Iz potrgane zavojnice
za hlađenje u zamrzivaču izvukao sam bakrenu cijev i upotrijebio je za
katalizator, pa sam tako načinio sumporov dioksid.
»Dobro, Trisvijet je gotov«, kažem. »Sad ćemo pričekati jedan sat i
provjeriti rezultate.«
»Imamo nadu«, kaže Kamenko.
»Da, imamo nadu«, uzdahnem. »Taumebe su jako izdržljive. Žive u
gotovo potpunom vakuumu i ne smeta im ekstremna hladnoća. Možda će
moći živjeti na Veneri i Trisvijetu. Mislim, tamo može živjeti njihov plijen,
pa zašto ne bi i taumebe?«
»Da. Situacija je dobra. Sve je dobro!«
»Da. Napokon sve ide kako treba.«
A onda nestane struje.
 DVADESET DRUGO POGLAVLJE

Totalni mrak.
Nema svjetala. Ništa ne dopire od monitora, pogasile su se čak i LED
lampice na opremi u laboratoriju.
»U redu, samo mirno«, kažem. »Samo mirno.«
»Zašto ne bi bio mirno, pitanje?« upita Kamenko.
Naravno da nije primijetio da su se svjetla pogasila. Nema oči. »Brod
se upravo ugasio. Sve je prestalo raditi.«
Kamenko se promeškolji u svojem tunelu. »Tvoja oprema utihnula.
Moja još radi.«
»Tvoju opremu napaja tvoj generator. Moju napaja moj brod. Sva su
se svjetla pogasila. Ništa ne radi!«
»To je loše, pitanje?«
»Da, to je jako loše! Između ostaloga, ništa ne vidim!«
»Zašto se brod ugasio, pitanje?«
»Nemam pojma«, odvratim. »Imaš neku svjetiljku? Nešto što možeš
uključiti i osvijetliti na moju stranu?«
»Nemam. Zašto bi imao svjetlo, pitanje?«
Spotičem se u mraku pokušavajući napipati put preko laboratorija.
»Gdje su ljestve koje vode u kontrolnu sobu?«
»Lijevo. Još lijevo. Nastavi... da... pruzi ruku...«
Pod prstima napipam prečku. »Hvala.«
»Čudi. Ljudi bespomoćni bez svjetla.«
»Aha«, odvratim. »Dođi u kontrolnu sobu.«
»Da.« Čujem ga kako lupka po svojem tunelu.
 Popnem se u mrak. Sve je krepalo u kontrolnoj sobi. Ne rade
monitori. Ne pomaže čak ni prozor zračne komore — taj dio broda u ovom
je trenutku okrenut od Tau Cetija.
»Nema svjetla ni u kontrolnoj sobi, pitanje?« začujem Kamenkov
glas iz njegove čahure.
»Nema - čekaj... vidim nešto...«
U samome kutu jednog panela ugledam crvenu LED lampicu. Da,
upaljena je, iako je slaba. Sjednem u pilotsko sjedalo i zaškiljim prema
lampici. Sjedalo se ljulja ispod mene, nisam ga naročito dobro popravio.
Ako ništa, barem sam ga uspio prišarafiti za pod.
Umjesto uobičajenih zaslona na dodir kakve imam po cijeloj
kontrolnoj sobi, ovaj dio panela ima prave tipke i LCD displej. Svjetlost
dopire od jedne takve tipke.
Naravno da je pritisnem. A što ću drugo?
LCD displej oživi i pojavi se pikselizirani tekst koji me obavještava:
PRIMARNI GENERATOR: UGAŠEN. SEKUNDARNI GENERATOR:
UGAŠEN. BATERIJE ZA SLUČAJ NUŽDE: 100%.
»Dobro, a gdje se pale baterije...?« mumljam.
»Napredak, pitanje?«
»Čekaj.« Škiljim po LCD panelu dok ga napokon ne pronađem.
Maleni prekidač pokriven zaštitnim poklopcem. Na njemu je natpis »Bat«.
Valjda je to to. Podignem poklopac i kvrcnem prekidač.
Slaba LCD svjetla upale se po kontrolnoj sobi, no razina svjetlosti
nije ni blizu normalne. Oživi samo jedan kontrolni displej — onaj
najmanji. U sredini displeja pojavi se grb misije Spasitelj, a ispod njega
riječi »Učitavanje operativnog sustava...«
»Djelomičan uspjeh«, kažem. »Upalio sam baterije za nuždu. Ali
generatori su ugašeni.«
»Zašto ne rade, pitanje?«
»Ne znam.«
»Tvoj zrak dobro, pitanje? Nema struje, nema sustava za održavanje
života. Ljudi pretvore kisik u ugljikov dioksid. Potrošit ćeš sav kisik i
ozlijedit ćeš se, pitanje?«
 »Ne brini se«, odvratim. »Brod je prilično velik i imat ću zasad
dovoljno zraka. Mnogo je važnije da otkrijem uzrok kvara.«
»Strojevi se kvare. Pokaži mi. Ja popravim.«
To uopće nije loša ideja. Kamenko je u stanju popraviti bilo što.
Možda je posebno nadaren za to, a možda su svi Eridijanci takvi. Bilo kako
bilo, imam sreće s njim. Ipak nisam siguran koliko će se dobro provesti
petljajući po ljudskoj tehnologiji.
»Možda. Najprije moram otkriti zašto su dva generatora krepala u
isto vrijeme.«
»Dobro pitanje. Važnije: možeš upravljati brodom bez struje,
pitanje?«
»Ne. Za sve mi treba struja.«
»Onda, najvažnije: koliko se dugo možemo održati u orbiti, pitanje?«
Zbunjeno trepnem. »Ovaj... nemam pojma.«
»Radi brzo.«
»Aha.« Mahnem prema monitoru. »Najprije moram dočekati da mi
se računalo probudi.«
»Požuri.«
»U redu, čekat ću brže.«
»Sarkazam.«
Računalo se napokon podigne i pojavi se prozor koji nikad prije
nisam vidio. Znam da znači problem jer na vrhu prozora velikim slovima
piše »PROBLEM«.
Nema više zgodnih tipkica i gumbića prilagođenih korisniku na
kakve sam se navikao. Na ovome prozoru nalaze se tri stupca bijelog teksta
na crnoj podlozi. Lijevi stupac ispisan je kineskim pismenima, u sredini je
ruska ćirilica, a desni stupac je na engleskom.
U normalnim uvjetima, brod mijenja jezik na zaslonima ovisno o
tome tko je za kontrolama. Ovo je sigurnosni način rada, koji ne zna tko će
ga čitati, pa je na svim relevantnim jezicima.
»Što se dogodi, pitanje?«
»Pojavio se prozor s informacijama.«
»Što ne valja, pitanje?«
 »Pusti me da čitam!«
Kamenko je nesnosan kad je zabrinut. Uzdahnem i počnem čitati
izvještaj o stanju.

BATERIJA ZA SLUČAJ NUŽDE: UKLJUČENA

BATERIJA: 100%
PROCIJENJENO TRAJANJE: 04 D, 16 S, 17 M
SABATIEROV SUSTAV ZA ODRŽAVANJE ŽIVOTA: ISKLJUČEN
SUSTAV ZA ODRŽAVANJE ŽIVOTA NA TEMELJU KEMIJSKE APSORPCIJE:
UKLJUČEN. !!! OGRANIČENO TRAJANJE, NEOBNOVLJIV!!!
KONTROLA TEMPERATURE: ISKLJUČENA
TEMPERATURA: 22 Celzijeva stupnja
TLAK: 40.071 Pa

»Brod me održava na životu, no to je sve čime se trenutačno bavi.«

»Daj mi generator, popravim.«
»Najprije ga moram pronaći«, odvratim.
Kamenko se oneraspoloži. »Ne znaš gdje ti dijelovi broda, pitanje?!«
»Računalo sadržava te informacije! Ne mogu baš sve zapamtiti!« »Ljudski
mozak beskoristan!«
»Joj, daj šuti!«
Spustim se ljestvama u laboratorij. I ovdje se upalilo svjetlo za slučaj
nužde. Kamenko me prati po svojem tunelu.
Dohvatim torbu s alatom i krenem do idućih ljestava. Kamenko me i
dalje prati.
»Kamo ideš, pitanje?«
»Spremište. Samo to nisam u potpunosti pregledao, a usto se nalazi
na dnu prostora za posadu. Ako se do generatora uopće može, nalazit će se
tamo.«
Spustim se do spavaonice i uvučem se u spremište. Ruka me boli.
Provlačim se po spremištu do pregrade iza koje je spremnik za gorivo.
Ruka me još jače boli.
 Ruka me stalno boli ovih dana pa dajem sve od sebe da je
zanemarim. Nema više tableta protiv bolova, od njih sam previše glup.
Legnem na leđa i pričekam da bol malo popusti. Tu negdje moraju biti
pristupni paneli, zar ne? Ne sjećam se točno nacrta broda, ali najvažnija
oprema vjerojatno se nalazi u prostoru koji je pod tlakom. Baš za ovakve
slučajeve. Zar ne?
Ali kako ću to pronaći? Treba mi rendgenski vid da nađem... čekaj
malo!
»Kamenko! Ima li tu kakvih vratašca?«
Na trenutak utihne, a onda kucne nekoliko puta o zid. »Šest malih
vrata.«
»Šest?! Uf. Gdje su prva?« Položim dlan na strop spremišta.
»Makni ruku prema nogama i lijevo...«
Slijedim njegove upute do prvih vrata. Stvarno ih je teško vidjeti.
Svjetla za slučaj nužde koja gore u spavaonici ionako su slaba, a ono malo
svjetlosti što dopire u spremište gotovo je beskorisno.
Panel drži zatvorenim jednostavan vijak koji kontrolira zasun. U
torbi za alat imam odvijač pa ga lako otvorim i otkrijem cijev s ventilom.
Natpis mi govori: PRIMARNI VENTIL ZA KISIK. To nikako ne želim
dirati. Zatvorim panel.
»Iduća vratašca.«
Vodi me od vratašca do vratašca i ja provjeravam što se krije iza
njih. Znam da svojim sonarom osjeća oblike koji su iza vratašca, no to mi
ne pomaže. Bolje je da ja pogledam što je tamo, umjesto da mi on opisuje
našim ograničenim rječnikom ono što osjeća.
Nađem ga iza četvrtih vratašca.
Mnogo je manji nego što sam očekivao. Ormarić je veličine jedne
kubične stope, a sam generator izgleda kao nekakvo kvrgavo crno kućište.
Znam da je riječ o generatoru samo zbog natpisa na njemu. Vidim dvije
debele cijevi s ventilima i nekoliko običnih električnih žica.
»Našao sam ga«, kažem.
»Dobro«, čujem Kamenkov glas iz spavaonice. »Izvadi ga i daj mi.«
»Najprije ću ga ja pogledati.«
»Tebi to loše ide. Ja popravim.«
 »Generator možda neće preživjeti tvoj okoliš!«
»Mmm«, progunđa on.
»Ako ga ja ne uspijem popraviti, ti ćeš mi davati upute.«
»Mmm.«
Dvije cijevi s ventilima vjerojatno služe za dovod astrofaga.
Zagledam se dublje u ormarić i pronađem natpise. Na jednoj cijevi piše
»gorivo«, a na drugoj »otpad«. Sve je jasno.
Francuskim ključem odvijem slavinu na cijevi »otpad«, a iz nje iscuri
nekakva crna tekućina. Nema je mnogo, samo onoliko koliko je preostalo
između ventila i mojeg kraja cijevi. To je vjerojatno tekućina kojom se
ispiru mrtvi astrofazi. Malo mi je tekućine kapnulo na ruku - ljigava je.
Vjerojatno je to nekakvo ulje, što je dobra ideja. Iako bi bilo kakva
tekućina mogla poslužiti, ulje je lakše od vode i od njega cijevi neće
korodirati.
Zatim odvijem cijev za gorivo. I iz nje iscuri crna tekućina, no ova
grozno smrdi.
Trznem se i sakrijem nos u pregib lakta. »Uf! Bože dragi!«
»Što je problem, pitanje?« dovikne Kamenko.
»Gorivo smrdi«, odvratim. Eridijanci nemaju osjet njuha. No, iako
mi je trebalo dosta vremena da Kamenku objasnim vid, s njuhom nisam
imao toliko problema jer Eridijanci osjećaju okuse. A njuh je samo okus na
daljinu.
»Je li prirodan miris ili kemijski miris, pitanje?«
Nevoljko udahnem. »Smrdi po truloj hrani. Astrofazi inače ne smrde.
Točnije, nemaju nikakav miris.«
»Astrofazi su živi. Možda mogu istrunuti.«
»Astrofazi ne mogu istrunuti«, kažem. »Kako bi mogli istrunuti - O
NE! BOŽE! NE!«
Zabijem prste u smrdljivi mulj i izvučem se iz spremišta. Držim
zaprljanu ruku dalje od sebe i pazim da ništa ne dodirnem dok se penjem
do laboratorija.
Kamenko trčkara po svojem tunelu. »Što nije u redu, pitanje?«
»Ne, ne, ne, ne...« glas mi prepukne na kraju. Srce će mi izletjeti iz
prsa. Mislim da ću povratiti.
 Razmažem mulj po predmetnom stakalcu i gurnem ga pod
mikroskop. Nema struje za osvjetljenje pa se moram pomoći ručnom
svjetiljkom koju sam iskopao iz ladice.
Pogledam kroz okular i potvrdim ono od čega sam strahovao. »O,
Bože.«
»Što je problem, pitanje?!« Kamenkov glas za oktavu je viši nego
inače.
Uhvatim se za glavu razmazujući smrdljivi mulj po sebi, no nije me
briga. »Taumebe. Taumebe u generatoru.«
»Oštetile generator, pitanje?« upita Kamenko. »Daj mi generator. Ja
popravim.«
»Generatoru nije ništa«, odgovorim. »Ako ima taumeba u
generatoru, to znači da ih ima u dovodu goriva. Taumebe su pojele sve
astrofage. Nemamo struje jer nemamo goriva.«
Kamenko podigne ljušturu tako naglo da se zabije u strop svojeg
tunela. »Kako taumebe ušle u gorivo, pitanje?!«
»Ima ih u mojem laboratoriju, nisam pazio da ostanu zatvorene. Nije
mi to palo na pamet. Vjerojatno su neke pobjegle. A brod je pun pukotina,
rupa i napuklina otkad smo gotovo poginuli kod Adriana. Negdje je u
dovodu goriva bila rupica kroz koju su se uvukle taumebe. Bila je dovoljna
samo jedna.«
»Loše! Loše loše loše!«
Počnem hiperventilirati. »Zapeli smo. Zauvijek ćemo ostati ovdje.«
»Ne zauvijek«, kaže Kamenko.
Živnem. »Ne?«
»Ne. Uskoro ćemo ispasti iz orbite. Onda ćemo umrijeti.«
***
Cijeli idući dan proveo sam provjeravajući dovode goriva po brodu.
Posvuda ista priča. Umjesto da nađem astrofage u ulju, nalazim taumebe i
(nazovimo to pravim imenom) gomilu njihova dreka. Sastoji se više-manje
od metana i gomile drugih spojeva u tragovima. Sada znam otkud onoliko
metana u atmosferi Adriana. Životni ciklusi i tako to.
Povremeno nađem nešto živih astrofaga, no u dovodu goriva ima
toliko taumeba da neće dugo poživjeti. Nema smisla da ih pokušavam
spasiti. Bilo bi to kao da pokušavam odvojiti zdravo meso od onoga
otrovanog bakterijom koja uzrokuje botulizam.
»Nema šanse«, kažem tresnuvši spremnikom s uzorkom goriva o
laboratorijski stol. »Taumebe su posvuda.«
»Imam astrofaga s moje strane«, kaže Kamenko. »Preostalo je
približno dvjesto šesnaest grama.«
»Moj spinski pogon ne bi dugo radio od toga. Možda kojih trideset
sekundi. A astrofazi vjerojatno ne bi ni toliko poživjeli. Moja strana broda
prepuna je taumeba. Čuvaj svoje astrofage na sigurnom sa svoje strane.«
»Napravim novi motor«, kaže Kamenko. »Taumebe pretvaraju
astrofage u metan. Reagira s kisikom. Napravi vatru. Napravi pogon.
Dođemo do mojeg broda. Tamo puno astrofaga.«
»To... to ti nije loša ideja.« Uštipnem se za bradu. »Vozimo se kroz
svemir na pogon od prdeža taumeba.«
»Ne razumije riječ prije taumeba.«
»Nije važno. Čekaj, daj da izračunam...«
Izvučem tablet - računalo u laboratoriju i dalje ne radi. Ne sjećam se
specifičnog impulsa sile metana, ali znam da za reakciju vodik-kisik iznosi
oko 450 sekundi. Recimo da je to najbolja moguća varijanta. Imao sam
20.000 kilograma astrofaga, recimo da su se sad svi pretvorili u metan.
Masa broda bez goriva je oko 100.000 kilograma. Ne znam imam li uopće
dovoljno kisika za tu reakciju, no neću o tome sad brinuti...
Stalno se mučim s koncentracijom. Muti mi se u glavi i znam to.
Tipkam po kalkulatoru, no onda odmahnem glavom. »Nema smisla.
Brod će dobiti brzinu manju od 800 metara u sekundi. Tako se nećemo
izvući ni iz gravitacije Adriana, a kamoli prijeći 150 milijuna kilometara
unutar zvjezdanog sustava Tau Cetija.«
»Loše.«
Odložim tablet na stol i protrljam oči. »Da. Loše.«
Čujem Kamenkove pandže kako kvrckaju po tunelu. Stane iznad
mene. »Daj mi generator.«
Objesim ramena. »Zašto? Od kakve bi to bilo koristi?«
 »Očistim i steriliziram. Uklonim sve taumebe. Napravim mali
spremnik za gorivo sa svojim astrofazima. Zabrtvim generator. Vratim ti.
Ti prikvačiš za brod. Imamo struje.«
Protrljam bolnu ruku. »Da. To je dobra ideja. Ako se generator ne
rastopi u tvojem zraku.«
»Ako rastopi, ja popravim.«.
Dvjesto grama astrofaga nije dovoljno za let preko galaktike, ali
svakako će biti dovoljno za električne sustave u brodu i potrajat će... ne
znam... valjda do kraja mojeg života.
»Dobro. U redu. To je dobra ideja. Barem ćemo osposobiti brod.«
»Da.«
Odvučem se do grotla. »Idem po generator.«
Ne bih smio u ovakvom stanju baratati oruđem, ali nastavljam dalje.
Odem u spavaonicu, zavučem se u spremište i odvojim generator. Ili je to
možda rezervni generator. Nemam pojma. Znam da pretvara astrofage u
struju i to mi je dovoljno.
Vratim se u spavaonicu i gurnem generator u našu zračnu komoru.
Kamenko je pokrene i odvuče generator do svojega radnog stola. Dvije se
ruke odmah prihvate posla. Treća pokazuje prema mojem krevetu. »Ja sad
radim na tome. Ti spavaš.«
»Pazi da ti se taumebe ne zavuku u tvoje astrofage!«
»Moji astrofazi u zatvorenom ksenonitnom spremniku. Na sigurnom.
Spavaj sad.«
Sve me boli, posebno ruka pod zavojem. »Ne mogu spavati.«
On odlučno mahne rukom prema krevetu. »Rekao mi da ljudi moraju
spavati osam sati svakih šesnaest sati. Ti nisi spavao trideset jedan sat.
Sad spavaj.«
Sjednem na krevet i uzdahnem. »Imaš pravo. Trebao bih barem
pokušati. Dan je bio naporan. Noć. Štogod. Noć naporna dana. 9 Legnem na
krevet i pokrijem se.
»Ta rečenica nema smisla.«
»Tako kažemo na Zemlji. U pjesmi.« Zatvorim oči i mumljam, «... a
ja sam se naradio kao pas...«
Polagano tonem u san...
 »Ideš!« Naglo se uspravim. »Bube!«
Kamenko se toliko prepao da mu je ispao generator. »Što je problem,
pitanje?«
»Nije problem! Rješenje!« Skočim na noge. »Bube! Moj brod ima
četiri mala broda koji se zovu bube! Služe tome da prenesu informacije na
Zemlju!«
»To si mi rekao prije«, kaže Kamenko. »Ali one na isto gorivo,
pitanje? Svi astrofazi mrtvi.«
Odmahnem glavom. »Da, pogon im je na astrofage, ali svaka je buba
potpuno odvojena od okoline i zaštićena. I svaka sadržava 120 kilograma
goriva! Imamo gomilu astrofaga!«
Kamenko se razmaše rukama po zraku. »Dovoljno da dođemo do moj
brod! Dobre vijesti! Dobre dobre dobre!«
I ja se razmašem. »Možda nećemo umrijeti ovdje! Moram iz broda,
moram po bube. Odmah se vraćam.« Skočim s kreveta i krenem prema
ljestvama.
»Ne!« uzvikne Kamenko, odjuri do zida što nas dijeli i počne lupati
po njemu. »Ti spavaš! Ljudi ne funkcioniraju dobro ako ne spavaju.
Opasno izići iz broda. Prvo spavanje. Izlazak poslije.«
Zakolutam očima. »Dobro, dobro.«
Pokaže rukom prema mojem krevetu. »Spavaj.«
»Da, mama.«
»Sarkazam. Spavaj. Ja pazim.«
***
»Ovo mi se više ne čini kao dobra ideja«, kažem u mikrofon.
»Obavi zadatak«, nemilosrdan je Kamenko.
Dobro sam spavao i probudio se oran i čio. Fino sam doručkovao,
obavio sam nekoliko vježbi istezanja. Kamenko mi je darovao zapečaćen,
funkcionalan generator koji će trajati zauvijek. Ugradio sam ga i brod opet
ima struje.
Kamenko i ja smo se dogovorili kako ćemo na najbolji način
upotrijebiti bube da se vratimo do Blipa-A. Sve mi se činilo kao dobra
ideja. Dosad.
 Stojim u zračnoj komori u svemirskom odijelu, i gledam u ništavilo
svemira. Planet Adrian odražava svoju blijedozelenu svjetlost prema meni i
obasjava brod, a onda polagano nestane. U tami sam. No, to ne traje dugo
jer se planet ponovno pojavi za dvanaest sekundi.
Spasitelj se i dalje rotira. To je problem.
Brod sa strane ima male porivnike koji omogućuju umjetnu
gravitaciju. Oni, naravno, ne rade. Puni su dreka taumeba, kao i sve ostalo.
I sad opet moram izići iz broda i nositi se s gravitacijom. No ovoga puta
mi, umjesto Adrianove gravitacije, prijeti centrifugalna sila koja će me
odbaciti od broda u ništavilo.
Poginuo bih i ovako i onako. Zašto me onda ovo muči puno više od
pustolovine koju sam preživio dok sam išao po uzorak zraka s Adriana?
Zato što ovaj put moram balansirati na nosu broda. Jedan krivi korak i
gotov sam.
Kad sam išao po sondu, držao sam se uz oplatu, imao sam na
raspolaganju užad i gomilu drški za koje sam se mogao uhvatiti za slučaj
da se poskliznem.
No, bube su spremljene u nosu broda.
Nos je okrenut prema drugoj polovici broda zbog sustava za
centrifugu. Stoga se bube nalaze na »vrhu« prostora za posadu s obzirom
na centripetalnu gravitaciju. Moram se popeti gore, otvoriti nos i izvaditi
svemirske letjelice. I, po mogućnosti, ne poskliznuti se putem. Na nosu
nema kuka za vezanje užeta i morat ću se privezati niže dolje. Što znači da
ću se, ako padnem, imati vremena dobrano zaletjeti prije nego što se uže
napne i zaustavi me. Hoće li izdržati? Ako ne izdrži, centrifugalna sila
odbacit će me u svemir pa ću postati najnoviji Adrianov satelit.
Četiri puta provjerim užad. Privezao sam se s dva užeta, za svaki
slučaj, i pričvrstio ih za kuku u zračnoj komori i za svoje odijelo.
Vjerojatno će izdržati silu zatezanja ako padnem.
»Vjerojatno.«
Iziđem van, uhvatim se za gornji dio vrata zračne komore i povučem
se prema gore. Na normalnoj Zemaljskoj gravitaciji nikad mi to ne bi
uspjelo, s obzirom na teret opreme koju vučem na sebi.
Stožac nosa nije pod prevelikim kutom, tako da se ne skližem prema
dolje. Ponovno provjerim užad i počnem puzati prema vrhu. Centrifuga me
gura u stranu i moram stati svakih nekoliko stopa tako da mi trenje s
oplatom onemogući kretanje u stranu.
»Status, pitanje?«
»Napredujem«, odvratim.
»Dobro.«
Stignem do nosa. Umjetna gravitacija ovdje je najslabija jer sam
najbliže centru rotacije. To je dobra strana priče.
Svemir se lijeno okreće oko mene svakih dvadeset pet sekundi. Pola
tog vremena ispod mene se širi Adrian. Zatim me pali blistava zvijezda
Tau Ceti, a onda nema ničega. Malo je zbunjujuće, no nije strašno. Doživio
sam i gore.
Grotlo ispod kojeg su bube nalazi se točno gdje bi i trebalo biti.
Morat ću biti oprezan, ne smijem ništa oštetiti.
Ovo je samoubilačka misija i Spasitelj nije dizajniran za povratak
kući. Mehanizam unutar grotla na šarkama ima eksplozive koji će odbaciti
poklopac, tako da bube mogu krenuti i vratiti se na Zemlju. Sustav je
dobar, no meni je potrebno da grotlo ostane netaknuto kako bih se ja
mogao vratiti kući. Tu je važna aerodinamika.
Da, aerodinamika.
Spasitelj izgleda poput svemirskog broda iz Heinleinova romana.
Blistavosrebrn, glatke oplate i oštra nosa. Zašto, ako je to brod koji se
nikada neće morati nositi s atmosferom?
Zbog međuzvjezdanog prostora. Svemirom lutaju minijaturne
količine vodika i helija. Ima ih možda po jedan atom po kubičnom
centimetru, no kad putuješ brzinom bliskoj svjetlosnoj, to nije malo. Ne
samo zato što se putem sudaraš s gomilom atoma nego i zato što ti atomi,
iz tvojeg inercijskog referentnog sustava, imaju veću masu od uobičajene.
Relativistička fizika je... čudna.
Ukratko: ne smijem potrgati nos broda.
Cijeli panel i eksplozivi pričvršćeni su za oplatu uz pomoć šest
šesterokutnih vijaka. Izvučem francuski ključ iz pojasa i primim se posla.
Odvijem prvi vijak i on klizne niz nos i odleti u nepoznato.
»Ovaj...« promucam. »Kamenko, možeš napraviti vijke, ne?«
»Da. Lako. Zašto, pitanje?«
 »Jedan mi je ispao.«
»Bolje drži vijke.«
»Kako?«
»Rukom.«
»Rukom držim ključ.«
»Drugom rukom.«
»Drugom rukom držim se za oplatu da ne klizim.«
»Trećom ru... hm. Pokupi bube. Ja napravim vijke.«
»Dobro.«
Krenem odvijati drugi vijak. Ovoga sam puta jako oprezan. Na pola
puta prestanem upotrebljavati ključ i odvijem ga dokraja rukom. Debela
rukavica svemirskog odijela nikako nije prikladna za taj posao. Treba mi
deset minuta samo za jedan vijak. Ipak, na kraju uspijem i, što je još
važnije, ne ispadne mi.
Spremim ga u džep odijela. Sad će Kamenko znati kakve vijke mora
izraditi.
Odvijem još četiri vijka ključem i pustim ih da padnu. Vjerojatno će
neko vrijeme ostati u orbiti oko Adriana, no neće tamo biti zauvijek. Ono
malo čeonog otpora koji dobivamo ovdje gore pomalo će ih usporavati te
će na kraju upasti u atmosferu Adriana i izgorjeti.
Preostao je još jedan vijak. No, najprije podignem suprotni kut
poklopca u širini prsta, tako da mogu provući uže kroz praznu rupu od
vijka na poklopcu i načiniti omču, pa zatim drugi kraj tog užeta privezati
za svoj pojas. Sad sam privezan s četiri užeta, što je savršeno u redu.
Možda izgledam kao svemirski Spider-Man, ali koga briga?
Za svaki slučaj ponio sam još dva dodatna užeta, koja su mi
privezana za pojas. Užadi nikad dovoljno.
Odvijem zadnji vijak i cijeli poklopac klizne niz nos. Pustim ga da
prođe pokraj mene. Zaustavi se na kraju užeta, nekoliko puta poskoči i
udari o oplatu, a onda se ostane njihati na užetu.
Zagledam se u spremište. Bube su na svojem mjestu, svaka u svojem
prostoru. Četiri minijaturne letjelice potpuno su jednake, osim što na
izbečenom spremniku za gorivo imaju urezana različita imena. Naravno,
zovu se »John«, »Paul«, »George« i »Ringo«.
 »Status, pitanje?«
»Uzimam bube.«
Počnem s Johnom. Na mjestu ga drži mala stezaljka koju lako
otvorim. Iza sonde nalazi se cilindar s komprimiranim zrakom s
mlaznicom okrenutom prema gore. Tako bi sonde trebale poletjeti. Moraju
biti prilično daleko od broda prije nego što uključe spinske pogone. Čak će
i slatki minijaturni spinski pogon pretvoriti sve iza sebe u prah i pepeo.
Prilično lako izvučem Johna. Sonda je veća nego što pamtim, gotovo
je veličine kovčega. Naravno, sve izgleda veće kad stojiš u svemiru i
maltretiraš se s nespretnim rukavicama.
Stari Johnny prilično je težak. Ne znam bih li ga uopće mogao
podignuti pod utjecajem Zemljine gravitacije. Privežem ga rezervnim
užetom i krenem po Paula.
***
Kamenko jako brzo radi kad mora. A sad mora.
Nalazimo se u nesigurnoj orbiti oko Adriana. Budući da sam uspio
upaliti računala i sustav za navigaciju, jasno je vidim. I nije lijepa. I dalje
smo u izduženoj elipsi čiji je najbliži dio preblizu planetu.
Svakih devedeset minuta dodirnemo sam vrh atmosfere. Na toj visini
jedva se može i nazvati atmosferom, više je riječ o nekoliko zbunjenih
molekula zraka koje bauljaju uokolo. Ipak, i to je dovoljno da nas malčice
uspori. A zbog tog usporavanja naginjemo se malo jače prema atmosferi u
sljedećem prolasku. Jasno vam je kamo to vodi.
Ogrebemo atmosferu svakih 90 minuta i ne znam, iskreno, koliko će
nam to još dugo prolaziti. Iz nekog razloga, računalo nema modele za
»neobično eliptične orbite oko planeta Adrian«.
Pa se zato Kamenko žuri.
Treba mu samo dva sata da rastavi Paula i uglavnom pohvata kako
funkcionira. To nije bilo lako — prije nego što smo prebacili Paula u
Kamenkov dio broda morali smo izraditi posebnu »hladnu kutiju«. U
bubama ima plastičnih dijelova koji bi se rastopili kod Kamenka. Za to su
se pobrinuli astrofazi. Možda su prevrući za to da bi ih ljudi mogli
dodirnuti, no dovoljno su hladni da neće rastopiti plastiku i, naravno, lako
apsorbiraju dodatnu toplinsku energiju tako da se temperatura drži na 96
Celzijevih stupnjeva.
 U Paulu se nalazi gomila elektronike i sklopova. Kamenko ih ne
razumije baš najbolje - Eridijanska elektronika nije napredna poput naše.
Nisu još izmislili ni tranzistor, a daleko su još od integriranih krugova.
Kamenko je poput najboljeg inženjera na svijetu. Iz 1950. godine.
Čini se čudnim da bi neka vrsta izumila putovanje svemirom prije
tranzistora, ali i na Zemlji su izumili nuklearnu energiju i televiziju, a čak
su obavili i nekoliko svemirskih letova prije tranzistora.
Sat poslije uspio je zaobići sve kontrole računala. Ne mora ih shvatiti
da bi ih zaobišao — samo mora otkriti koje žice treba staviti pod napon.
Prespojio je spinski pogon tako da se sad aktivira na daljinu s
audioupravljačem. Tamo gdje ljudi upotrebljavaju radio za digitalnu
komunikaciju kratkog dometa, Eridijanci upotrebljavaju zvuk.
Isto je to učinio s Ringom i Johnom, samo što mu je išlo puno brže
jer nije morao istraživati. George je netaknut. Pogon u bubama nije
naročito snažan i bolje ih je upotrijebiti više nego manje, no moram negdje
podvući crtu. Jedna mora ostati na sigurnom, u rezervi, kako bi mogla
ostvariti originalnu misiju.
Zahvaljujući Kamenku, možda preživim ovu samoubilačku misiju,
no nema nikakvih garancija. Spasitelj je u prilično lošem stanju. Nema više
nekoliko spremnika za gorivo, posvuda je sve puno pukotina i oštećenja.
Po brodu se šuljaju taumebe i samo čekaju zamjensko gorivo koje će mi
dati Kamenko. Mogao bih nabrojati najmanje stotinu načina na koje bi
moje putovanje kući moglo završiti katastrofalnim neuspjehom. Stoga ću
najprije poslati Georgea na put, sa svim otkrićima i nešto taumeba. Radije
bih da sam mogao sačuvati dvije bube, ali trebaju nam najmanje tri kako
bismo mogli usmjeravati potisak i upravljati brodom.
Kamenko mi pošalje tri modificirane bube kroz zračnu komoru na
moju stranu.
»Pričvrsti na oplatu«, kaže. »Usmjeri četrdeset pet stupnjeva od
središnje osi broda.«
»Razumijem.« Uzdahnem. Opet moram van u svemir, a brod se i
dalje vrti. Baš super.
Ali što ću drugo? Ne možemo poništiti rotaciju bez pogona.
Navučem svemirsko odijelo i iziđem. Najteže je doći do pravog
mjesta. Zračna komora je blizu nosa broda, a ja moram pričvrstiti bube na
stražnji dio. No, brod je trenutačno podijeljen na dvije polovice koje spaja
pet kablova. Srećom, dizajneri Spasitelja mislili su i na to. Po kablovima
ima omči za koje se može privezati uže.
Pomalo sam razvio niz neobičnih vještina koje su potrebne za izlazak
u svemir pod gravitacijom. Srećom, za razliku od smrtonosno opasnog
plesa po nosu broda, na stražnjem dijelu ima dovoljno drški. Nije problem
pričvrstiti bube. Zakvačim ih za drške na oplati dok čekam da se
Kamenkovo ksenonitno ljepilo stisne i učvrsti.
John, Paul i Ringo sada su pravilno raspoređeni u krugu oko oplate,
okrenuti tako da su im motori usmjereni 45 stupnjeva od duge osi broda.
»Bube postavljene«, kažem u mikrofon. »Idem pregledati oštećeni
dio.«
»Dobro«, odvrati Kamenko.
Uputim se do rupe koja je nastala kad su grunuli spremnici za gorivo.
Nemam mnogo toga za vidjeti - odbacio sam probušene spremnike.
Nedostaje dio oplatnih ploča ispod kojih se vidi rupa gdje su se nekoć
nalazile. No, područje oko rupe priča svoju priču. Blistave ploče oplate
sada su crne od čađe, a dva susjedna panela očigledno su iskrivljena.
»Ima nekoliko iskrivljenih panela i tragova gorenja. Nije jako loše.«
»Dobre vijesti.«
»Samo, ne znam otkud tragovi gorenja. Otkud to?«
»Puno vrućine.«
»Da, ali nema kisika. U svemiru su. Kako je moglo gorjeti?«
»Teorija: puno astrofaga u spremnicima. Neki vjerojatno mrtvi.
Mrtvi astrofazi imaju vodu. Mrtvi astrofazi nisu imuni na vrućinu. Voda i
puno puno vrućine postane vodik i kisik. Kisik i vrućina i oplata postanu
tragovi gorenja.«
»Aha«, potvrdim. »Dobra teorija.«
»Hvala.«
Vratim se po svemirskom mostu od užadi i bez problema se uvučem
u zračnu komoru. Kamenko me čeka u svojoj čahuri u kontrolnoj sobi.
»Sve je dobro, pitanje?«
»Je«, odvratim. »Kontrole za Johna, Paula i Ringa funkcioniraju?«
U tri ruke drži tri jednake kontrolne kutije. Svaka ima žicu koja vodi
do zvučnika/mikrofona pričvršćenog za oplatu. Četvrtom rukom dodirne
kutiju s očitanjima. »Komunikacija uspostavljena. Sve bube funkcioniraju i
spremne.«
Privežem se u pilotsko sjedalo. Ovo će biti nezgodno.
Pričvrstili smo bube pod kutom od 45 stupnjeva od središnje osi
broda tako da možemo usmjeravati brod prema potrebi. Uz njihovu ćemo
pomoć kontrolirati i rotaciju broda. No, bube možemo uključiti tek kad
brod bude u jednom komadu pa najprije moram spojiti dvije polovice.
S obzirom na očuvanje kutne količine gibanja, brod će se vrtjeti jako
brzo. Točnije, vrtjet će se brzinom koju je imao kad me Kamenko
posljednji put spašavao. U međuvremenu nismo ni povećali ni smanjili
moment tromosti.
Na glavnom kontrolnom monitoru prizovem prozor za centrifugu.
Postavio sam novi glavni monitor jer je prvi nastradao tijekom pustolovine
oko Adriana, tako da će ovaj manji morati zasad poslužiti.
»Spreman si?«
»Jesam.«
»Gravitacijske sile bit će vrlo jake«, kažem. »Tebi neće biti problem,
ali meni hoće. Možda se onesvijestim.«
»Nezdravo za ljude, pitanje?« Glas mu zadrhti na kraju.
»Malo nezdravo. Ne brini se ako se onesvijestim. Samo stabiliziraj
brod. Ja ću se probuditi kad se prestanemo vrtjeti.«
»Razumije.« Kamenko drži svoje kontrolne kutije.
»Dobro, idemo.« Prebacim centrifugu na ručno upravljanje i otkažem
tri upozorenja koja iskoče na zaslonu. Za početak, zarotiram prostor za
posadu za 180 stupnjeva. Ne žurim s time, kao ni prošli put, no za razliku
od te situacije, sada sam se sjetio da moram sve dobro pričvrstiti i
pospremiti. Svijet se oko mene okreće, gravitacija mijenja smjer, no u
laboratoriju i spavaonici ništa ne leti i ne raspada se.
Sad osjećam pola g kako me gura prema kontrolnim panelima. Nos
je opet okrenut od ostatka broda. Izdam naredbu za uvlačenje kablova bez
obzira na brzinu rotacije broda. Ikonice na zaslonu prikazuju uvlačenje
kablova, a sila koja me gura o pojaseve sve je jača.
Nije prošlo ni deset sekundi, a sila gravitacije već je na šest g i jedva
dišem. Hvatam zrak i meškoljim se.
 »Nisi zdrav!« propišti Kamenko. »Prestani to. Napravimo novi
plan.«
Ne mogu govoriti pa samo odmahnem glavom. Osjećam kako mi se
koža na licu rasteže od obraza. Vjerojatno izgledam kao čudovište.
Periferni vid se mrači. To je onaj »tunelski vid« o kojem se priča. Naziv je
savršeno točan.
Tunel je sve mračniji i mračniji i na kraju zavlada potpuna tama.
Budim se nekoliko trenutaka poslije. Barem se nadam da je prošlo
samo nekoliko trenutaka. Ruke mi lebde, samo me pojas drži u stolcu.
»Grace! Jesi li dobro, pitanje?«
»Uh.« Protrljam oči. Sve mi je još mutno i vrti mi se u glavi. »Aha.
Status?«
»Stopa rotacije je nula«, odvrati on. »Bube teško kontrolirati.
Ispravak: bube lako kontrolirati. Brod koji pogone bube teško
kontrolirati.«
»Ipak si uspio. Bravo.«
»Hvala.«
Odvežem pojas i protegnem se. Ništa nisam slomio ni ozlijedio.
Naravno, opečena ruka me i dalje boli. Moram priznati da mi je prilično
ugodno u bestežinskom stanju. Boli me cijelo tijelo - previše tjelesnog
napora, a još se nisam oporavio od rana koje sam zadobio. Tijelo mi je pod
manjim stresom kad ga ne muči ona dosadna gravitacija.
Pregledam prozore na zaslonu. »Svi sustavi uredni. Točnije, ništa
nije oštećeno gore nego prije.«
»Dobro. Što sljedeće, pitanje?«
»Sad moram računati. Puno. Moram izračunati trajanje i kut potiska
koji će nas vratiti do tvojeg broda uz pomoć buba.«
»Dobro.«
 DVADESET TREĆE POGLAVLJE

Stigao sam na sastanak na vrijeme. Ili sam tako barem mislio. U e-mailu je
pisalo 12,30. No, kad sam došao svi su već sjedili u tišini. I zurili u mene.
Još nismo obavijestili medije o nesreći. Cijeli svijet pratio je
napredak projekta - jedinu nadu za spas čovječanstva. Nikako nismo željeli
obavijestiti ljude da su primarni i rezervni znanstveni stručnjaci poginuli.
Štogod govorili o Rusima, činjenica jest da znaju čuvati tajne. Cijeli
Bajkonur bio je potpuno nedostupan.
Iz sobe za sastanke — kamp-kućice koju su nam dali Rusi — imali
smo odličan pogled na lansirnu rampu. Kroz prozor sam vidio Sojuz. Stara
tehnologija, točno, ali i dalje je to bio najpouzdaniji sustav za lansiranje
koji je ikad načinjen.
Strattica i ja nismo razgovarali još od noći eksplozije. Ona se našla
usred istrage o uzrocima katastrofe. To nije moglo čekati - ako je nesreću
uzrokovala neka procedura ili uređaj koji su trebali biti uključeni u misiju,
morali smo to otkriti. I ja sam se želio uključiti, no nije mi dopustila. Netko
se morao i dalje baviti gomilama većih i manjih problema s kojima se na
Spasitelju suočavala ekipa iz ISS-a.
Strattica je zurila u mene. Dimitrij je premetao nekakve papire -
vjerojatno su to bili nacrti za poboljšanje spinskih pogona. Dr. Lokken,
vatrena Norvežanka koja je osmislila centrifugu, lupkala je prstima po
stolu. Dr. Lamai je, kao i uvijek, bila u laboratorijskoj kuti. Ona i njezina
ekipa usavršili su potpuno automatiziranog medicinskog robota pa će
vjerojatno prije ili poslije dobiti Nobelovu nagradu. Naravno, ako Zemlja
poživi toliko dugo. Na sastanak je došao čak i Steve Hatch, ludi Kanađanin
koji je izmislio bube. Njemu jedinome nije bilo neugodno. Tipkao je nešto
po svojem kalkulatoru. Pred njim nije bilo papira, samo taj kalkulator.
Ovdje su bili i zapovjednik Yáo i inženjerka Iljuhina. Yáo je izgledao
kiselo, kao i uvijek, a Iljuhina u ruci nije imala piće.
»Kasnim?« upitao sam.
 »Ne, stigli ste na vrijeme«, rekla je Strattica. »Sjednite.«
Sjeo sam u jedini slobodan stolac.
»Mislimo da znamo što se dogodilo u istraživačkom centru«,
započela je Strattica. »Cijela je zgrada nestala, no sve bilješke rađene su
elektronski i spremane su na serveru zaduženom za Bajkonur. Srećom, taj
se server nalazi u zgradi Zemaljske kontrole. Usto je DuBois — metodičan
kao i uvijek - pomno bilježio sve što je činio.«
Izvukla je list papira. »Prema njegovu digitalnom dnevniku, planirao
je jučerašnji dan provesti testirajući izuzetno rijedak slučaj katastrofalne
pogreške do koje bi moglo doći u generatoru s pogonom na astrofage.«
Iljuhina je odmahnula glavom. »Ja sam to trebala testirati. Ja sam
odgovorna za održavanje broda. DuBois mi je to trebao reći.«
»Što je točno testirao?« upitao sam.
Lokkenica se nakašljala. »Prije mjesec dana Japanska svemirska
agencija otkrila je moguću katastrofalnu pogrešku u generatoru. Generator
upotrebljava astrofage kako bi generirao toplinsku energiju, koja pokreće
malu turbinu s fazno promjenjivim materijalom. Stara, pouzdana
tehnologija. Treba joj vrlo malo astrofaga - po dvadeset pojedinačnih
stanica.«
»To se čini prilično sigurnim«, rekao sam.
»I jest. No, ako se pokvari sustav za moderiranje u pumpi generatora,
te ako se istodobno u cijevi za dovod goriva nađe neuobičajeno velika
količina astrofaga, u reakcijskoj komori mogao bi se naći čak i cijeli jedan
nanogram astrofaga.«
»I što bi se onda dogodilo?«
»Ništa. Jer generator istodobno kontrolira količinu infracrvene
svjetlosti koju upućuje prema astrofazima. U slučaju da temperatura u
komori postane prevelika, infracrvena lampa se gasi tako da se astrofazi
smire. To je zaštitni sustav. No, može doći do vrlo malo vjerojatnog
slučaja kod kojega se zbog kratkog spoja u tom sustavu infracrvene lampe
uključe i rade punom snagom i potpuno zanemare blokadu temperature.
DuBois je želio testirati taj vrlo malo vjerojatan scenarij.«
»Što je učinio?«
Lokkenica je zastala, donja joj je usna zadrhtala. Odmahnula je
glavom i pribrala se. »Nabavio je rezervni generator, jedan od onih koje
upotrebljavamo za testiranje. Modificirao je pumpu za gorivo i infracrvene
lampe tako da uzrokuje tu malo vjerojatnu situaciju. Želio je aktivirati
cijeli nanogram astrofaga odjednom i provjeriti štetu koja će nastati na
generatoru.«
»Čekajte«, rekao sam. »Jedan nanogram nije dovoljan da se uništi
cijela zgrada. U najgorem slučaju rastopilo bi se malo metala.«
»Tako je«, rekla je Lokkenica. Duboko je udahnula i polagano
izdahnula. »Znate kako skladištimo male količine astrofaga?«
»Naravno«, odvratio sam. »U malim plastičnim spremnicima, u
propilen-glikolu.«
Kimnula je. »Kad je DuBois zatražio jedan nanogram astrofaga od
nadzornika istraživačkog centra, ovaj mu je greškom dao jedan miligram.
Budući da spremnici izgledaju isto, a količine su tako male, ni DuBois ni
Shapiro nisu mogli znati koliko je u njima astrofaga.«
»Bože dragi.« Protrljao sam oči. »To je doslovno milijun puta više
toplinske energije od onoga što su očekivali. Isparila je cijela zgrada i svi
ljudi u njoj. Bože.«
Strattica je listala svoje papire. »Činjenica je sljedeća: nemamo
procedure ni iskustvo potrebno da bismo sigurno rukovali astrofazima. Da
ste zatražili petardu, a netko vam umjesto toga pošalje kamion pun
plastičnog eksploziva, znali biste da nešto nije u redu. No, kad je riječ o
razlici između nanograma i miligrama? To ljudska bića ne znaju
razlikovati.«
Utihnuli smo. Imala je pravo. Igrali smo se s razinama energije
kakvu je imala atomska bomba koja je raznijela Hirošimu. U bilo kojoj
drugoj situaciji, to bi bilo suludo. No mi jednostavno nismo imali izbora.
»Hoćemo li odgoditi lansiranje?« upitao sam.
»Ne, razgovarali smo o tome i složili smo se: ne možemo odgoditi
polazak Spasitelja. Brod je sastavljen, testiran, pun goriva i spreman za
polazak.«
»U orbiti je«, dodao je Dimitrij. »U bliskoj je orbiti nagnutoj 51,6
stupnjeva tako da je lako dostupan s Cape Canaverala i Bajkonura. No, to
je niska orbita u kojoj brod postupno gubi visinu. Ako ne krene unutar
iduća tri tjedna, morat ćemo poslati sve članove misije gore samo zbog
podizanja u višu orbitu.«
 »Spasitelj će krenuti prema rasporedu«, rekla je Strattica. »Za pet
dana. Posada će imati dva dana za provjere prije leta, što znači da Sojuz
mora poletjeti za tri dana.«
»U redu«, rekao sam ja. »Što je sa znanstvenim stručnjakom?
Siguran sam da imamo stotine volontera iz cijelog svijeta. Možemo održati
brzinski tečaj za odabranog člana posade i prenijeti mu sve što treba
znati...«
»Donijeli smo odluku«, prekinula me Strattica. »Točnije, odluka se
sama nametnula. Nemamo vremena uvježbati novog stručnjaka. Previše je
informacija i istraživanja koje bi morao proučiti. Čak ni najpametniji
znanstvenik na svijetu neće stići pokupiti sve to u samo tri dana. Nemojte
zaboraviti, samo jedan od sedam tisuća ljudi ima gene koji pružaju
otpornost na komu.«
U tom trenutku srce mi je potonulo u pete. »Mislim da shvaćam
kamo ovo vodi.«
»Sigurno znate da je vaš test bio pozitivan. Vi ste jedan od tih sedam
tisuća.«
»Dobro došli u posadu!« uzviknula je Iljuhina.
»Čekajte, čekajte. Ne«, odmahnuo sam glavom. »Ovo je suludo. Da,
znam sve što je potrebno znati o astrofazima, ali nemam pojma o
astronautima.«
»Uvježbat ćemo vas u hodu.« Yáov je glas bio tih, no pun
samopouzdanja. »A mi ćemo obavljati teže zadatke. Vas ćemo trebati samo
za znanstvena istraživanja.«
»Mislim, čekajte malo! Sigurno imate nekoga drugog!« Pogledao
sam Stratticu. »Što je s Yáovom rezervom? Ili Iljuhininom?«
»Nisu biolozi«, odgovorila je Strattica. »Izvrsno su upoznati s
funkcioniranjem Spasitelja i imaju sve vještine potrebne za popravak
broda. No ne stignemo ih naučiti staničnu biologiju koju će morati znati.
Bilo bi to kao da tražite od najboljeg svjetskog statičara da operira nekome
mozak. To jednostavno nije njegovo područje.«
»Što je s ostalim kandidatima na popisu? Onima koji nisu prošli prvi
izbor?«
»Vi ste najkvalificiraniji. Iskreno, imamo sreće - suludo mnogo sreće
- zbog toga što ste otporni na komu. Mislite da sam vas uistinu držala
ovako dugo na projektu jer mi je trebao učitelj prirodoslovlja za osnovnu
školu?«
»Uh...« promucao sam.
»Znate kako brod funkcionira«, nastavila je Strattica. »Znate sve što
treba znati o astrofazima. Znate upotrebljavati svemirsko odijelo i
specijaliziranu opremu. Bili ste prisutni na svim glavnim sastancima o
znanosti i strategiji vezanima za ovaj brod i misiju — pobrinula sam se za
to. Imate potrebne gene pa sam se jako dobro pobrinula da imate i potrebne
vještine. Bog zna da nisam željela da dođe do toga, no kako je tako je.
Oduvijek ste bili planirani kao tercijarni znanstveni stručnjak.«
»Ne... Ne. Ne može tako«, i dalje sam se bunio. »Sigurno ima drugih.
Nadarenijih znanstvenika. I, ono, ljudi koji uistinu žele ići. Sigurno imate
popis. Tko je idući kandidat na njemu?«
Strattica je podignula list papira. »Andrea Caceres, radnica u
destileriji iz Paragvaja. Otporna je na komu, diplomirala je kemiju i
staničnu biologiju. I javila se za misiju odmah čim smo prvi put tražili
astronaute.«
»Zvuči odlično«, rekao sam. »Idemo je nazvati.«
»No, vi ste prošli godine uvježbavanja. Poznajete brod i misiju uzduž
i poprijeko. I vodeći ste svjetski stručnjak za astrofage. Imali bismo samo
nekoliko dana za to da uputimo Caceres u sve što mora znati. Dobro znate
kako ja funkcioniram, dr. Grace. To znate bolje od ikoga na svijetu. Želim
pružiti Spasitelju najbolje od najboljeg. A to ste trenutačno vi.«
Zagledao sam se u stol. »Ali... ali ja ne želim umrijeti...«
»Nitko to ne želi«, odmahnula je Strattica.
»To mora biti vaša odluka«, upao je Yáo. »Neću u posadi nikoga tko
tamo nije od svoje volje. Ako idete, idete jer ste to vi odlučili. A ako
odbijete, dovest ćemo gospođicu Caceres i dati sve od sebe da je
uvježbamo. Ipak, molim vas da pristanete. U pitanju su milijarde života.
Naši životi nisu važni u usporedbi s takvom tragedijom.«
Spustio sam glavu u ruke. Suze su navrle. Zašto mi se to događa?
»Mogu li razmisliti?«
»Da«, rekla je Strattica. »Ali nemate mnogo vremena. Ako odbijete,
moramo odmah dovesti Caceres ovamo. Moram dobiti vaš odgovor do pet
popodne.«
 Ustao sam i oteturao iz kamp-kućice. Mislim da se nisam ni
pozdravio. Gadan je osjećaj kad se svi tvoji kolege okupe i zaključe da
moraš umrijeti.
Pogledao sam na sat — bilo je 12,38. Imao sam četiri i pol sata za tu
odluku.
***
Spinski pogoni Spasitelja prejaki su za njegovu trenutačnu masu.
Kad smo krenuli sa Zemlje, brod je težio 2,1 milijun kilograma. Većinu te
mase činilo je gorivo. Sada brod teži samo 120.000 kilograma, što je
otprilike jedna dvadesetina početne mase.
Zahvaljujući relativno maloj masi Spasitelja, bubice nam mogu
omogućiti potisak od 1,5 g. Samo što brod nije dizajniran s namjerom da
potisak stiže pod kutom od 45 stupnjeva, koji gura improvizirane drške
prema oplati. Ako bube pokrenemo pod punom snagom motora, istrgnut će
se od oplate i odjezditi u zalazak Sun... zalazak Taua.
Kamenko je znao za to kad je poništio našu rotaciju. Rotacija je sada
pod kontrolom, a ja mogu izići iz broda u bestežinskom stanju, kako je to
dobri Bog zamislio. Model unutarnjeg kostura Spasitelja načinio sam 3D
printerom i dao ga Kamenku na pregled. Nije prošao ni cijeli sat, a on ne
samo da je smislio rješenje nego je već i proizveo potpornje od ksenonita.
Pa lijepo opet odšetam u svemir i dodam ksenonitne potpornje
bubama. Ovoga puta sve prođe po planu, za divno čudo. Kamenko me
uvjerava da brod sada može podnijeti punu snagu pogona buba, a ja ne
sumnjam u to. Kamenko je savršenstvo od inženjera.
Utipkam gomilu kalkulacija u složenu Excel tablicu koja stoposto
ima gomilu grešaka u sebi. Nakon šest sati izračuna, napokon mislim da
sam dobio točan odgovor. Ako ništa, trebali bismo se naći dovoljno blizu
Blipu-A da ga možemo vidjeti. A onda ćemo fino kalibrirati vektore.
»Spreman?« upitam iz pilotskog sjedala.
»Spreman«, odvrati Kamenko iz svoje čahure. Drži tri kontrolne
kutije u rukama.
»Okej... John i Paul na 4,5 posto.«
»John i Paul, 4,5 posto, potvrđeno«, kaže on.
Kamenko je mogao načiniti kontrole za mene, ali ovako je bolje. Ja
moram paziti na naše vektore i zuriti u zaslone pa je bolje da se netko drugi
bavi bubama. Osim toga, Kamenko je brodski inženjer i najbolja je osoba
za upravljanje našim improviziranim motorima.
»John i Paul na nulu. Ringo na 1,1 posto«, kažem.
»John i Paul nula. Ringo 1,1.«
Potrebno je mnogo postupnog podešavanja potiska kako bismo
usmjerili brod kamo treba. Napokon smo se okrenuli u, nadam se, pravome
smjeru.
»Idemo«, uzdahnem. »Puni pogon!«
»John, Paul, Ringo 100 posto.«
Brod jurne i zabije me u sjedalo s 1,5 g dok ubrzavamo u ravnoj liniji
(možda) prema Blipu-A (nadam se).
»Održavaj potisak tri sata«, kažem.
»Tri sata. Ja pazim motore. Ti se odmori.«
»Nemam vremena za to. Moram iskoristiti gravitaciju dok mogu.«
»Ostanem ovdje. Javi mi kako prođu eksperimenti.«
»Budem.«
Nadam se da ćemo doputovati za jedanaest dana. Za to nam treba
130 kilograma goriva — to je četvrtina goriva u bubama (ako uračunamo i
Georgea koji sjedi na stolu u laboratoriju, pun astrofaga). Trebalo bi nam
ostati dovoljno goriva da ispravimo glupe pogreške koje sam sigurno
načinio računajući putanju.
Za tri sata postići ćemo potrebnu brzinu gibanja, a onda ćemo ugasiti
motore te ići više-manje po inerciji idućih jedanaest dana. U međuvremenu
ne želim paliti i gasiti centrifugu. Da, znam da je moguće - to je Kamenko
dokazao kad je prije poništio rotaciju. No proces je bio pipkav, s previše
nagađanja i mogućnosti da izgubimo kontrolu. Ili još gore - da se kablovi
zapetljaju.
Stoga ću iduća tri sata imati 1,5 g, a nakon toga idemo u bestežinsko
stanje. Moram u laboratorij.
Spustim se ljestvama. Ruka me i dalje boli, ali malo manje. Svaki
dan sam mijenjao zavoje — točnije, zavoje mi je mijenjala čudesna
naprava dr. Lamai. Koža mi je prekrivena ožiljcima. Do kraja života imat
ću ružnu ruku i rame. Ipak, mislim da su dublji slojevi kože ostali
netaknuti jer bih dosad već vjerojatno umro od gangrene. Ili bi mi naprava
dr. Lamai amputirala ruku u nekom trenutku.
Već se dugo nisam morao nositi s 1,5 g i noge mi se bune. No, na to
sam se već naviknuo.
Odem do glavnog stola gdje traju eksperimenti s taumebama. Sve
sam ih čvrsto zalijepio za stol, za slučaj da krenemo na još pokoju
neočekivanu avanturu s ubrzanjem. Naravno, taumeba imam napretek.
Imam ih gomilu tamo gdje mi je nekoć bilo gorivo.
Najprije provjerim eksperiment za Veneru. Sustav hlađenja tiho bruji
održavajući temperaturu u spremniku na onoj koja vlada u gornjem dijelu
atmosfere Venere. Plan je bio da ostavim taumebe unutra na jedan sat, no
onda smo ostali bez struje i imali smo druga posla. Tako da su dosad prošla
četiri dana. Ako ništa, taumebe su barem imale dovoljno vremena.
Progutam knedlu. Ovo je značajan trenutak. Na predmetnom stakalcu
nalazio se sloj astrofaga debljine jedne stanice. Ako su taumebe žive i
hrane se astrofazima, kroz stakalce će prolaziti svjetlost. Što bude više
svjetlosti, to je manje astrofaga.
Uspravim se, duboko udahnem i pogledam.
Crno kao ponoć.
Dah mi zapne u grlu. Iskopam ručnu svjetiljku iz džepa i obasjam
stakalce odozdol. Svjetlost uopće ne prolazi. Ramena mi se objese.
Odem do eksperimenta s taumebama pripremljenog za Trisvijet.
Pogledam stakalce u njemu i ugledam istu stvar. Crno je.
Taumebe ne mogu preživjeti na Veneri ni na Trisvijetu. Ili barem ne
mogu jesti. Želudac me zaboli tako žestoko da se gotovo presamitim.
Bili smo tako blizu! Imamo rješenje nadohvat ruke! Taumebe!
Prirodni grabežljivci koji se hrane stvorenjima što nam uništavaju planete!
Još su i izdržljivi - mogu preživjeti u mojim spremnicima za gorivo. Ali ne
mogu preživjeti u atmosferi Venere ili Trisvijeta. Miša mu, pa zašto ne
mogu?!
»Što vidiš, pitanje?« upita Kamenko.
»Propast«, kažem. »Oba eksperimenta. Sve taumebe su mrtve.«
Kamenko šakom udari o zid. »Bijes!«
 »Toliko smo se namučili, a sve je bilo uzaludno. Uzaludno!«
Tresnem šakom o stol. »Toliko sam se žrtvovao za ovo!«
Kamenkova ljuštura glasno zvekne o pod njegove čahure — znam da
je u dubokoj depresiji.
Obojica ušutimo; Kamenko se stisnuo u svojoj čahuri, a ja sam
zakopao lice u dlanove.
Napokon začujem neko grebanje. To je Kamenko, podiže ljušturu s
poda. »Radimo dalje«, kaže mi. »Ne odustajemo. Puno radimo. Hrabri
smo.«
»Ha, valjda jesmo.«
Nisam ja pravi čovjek za ovaj posao. Ja sam zamjena u zadnji čas jer
su pravi, kvalificirani članovi posade poginuli u eksploziji. Ipak, ovdje
sam. Možda ne znam sve, ali ovdje sam. Očito sam se dobrovoljno prijavio
vjerujući da odlazim na samoubilačku misiju. Moja odluka zasad još nije
pomogla Zemlji, ali ipak. Ovdje sam.
***
Strattičina kamp-kućica bila je dvaput veća od moje. Povlastica
njezina položaja, valjda. Ipak, morao sam priznati da joj je taj prostor bio
potreban. Sjedila je za velikim stolom prekrivenim dokumentima.
Na papirima sam vidio barem šest različitih jezika i četiri različita
pisma, no ona očigledno nije imala problema s time.
Ruski vojnik stajao je u jednome kutu, ne baš u pozornom stavu, no
nije bio ni opušten. Iako je na raspolaganju imao stolac, očigledno je
odlučio da se neće poslužiti njime.
»Dobar dan, dr. Grace«, rekla je Strattica ne podižući pogled i
mahnula prema vojniku. »Ovo je redov Meknikov. Iako znamo da je do
eksplozije došlo nesretnim slučajem, Rusi ne žele riskirati.«
Pogledao sam vojnika. »Tu je kako bi se pobrinuo da vas ne ubiju
izmišljeni teroristi?«
»Tako nešto.« Podignula je pogled. »Dobro. Pet je sati. Jeste li
donijeli odluku? Hoćete li biti znanstveni stručnjak na Spasitelju?«
Sjeo sam joj nasuprot, no nisam je mogao pogledati u oči. »Neću.«
Namrštila se. »Shvaćam.«
 »Znate... zbog klinaca. Moram ostati zbog klinaca.« Promeškoljio
sam se u stolcu. »Ako Spasitelj čak i uspije pronaći rješenje, čeka nas
gotovo trideset godina nevolja.«
»A-ha«, rekla je.
»A ja sam, mislim, ja sam učitelj. Trebao bih podučavati. Moramo
odgojiti snažnu generaciju, generaciju koja će preživjeti. Trenutačno smo
meki. Vi, ja, cijeli Zapadni svijet. Posljedica je to činjenice da smo odrasli
u nikad dotad viđenom komforu i stabilnosti. No, današnji će se klinci
morati pobrinuti za svijet budućnosti, a naslijedit će kaos. Mnogo više
mogu postići pripremajući djecu za svijet koji ih čeka. Trebao bih ostati
ovdje na Zemlji. Ovdje sam potreban.«
»Na Zemlji«, ponovila je. »Gdje ste potrebni.«
»D-da.«
»Za razliku od Spasitelja, gdje biste mogli riješiti cijeli problem jer
imate sve kvalifikacije potrebne za taj zadatak.«
»Nije baš tako«, odvratio sam. »Mislim. Je, malo. Ali gledajte, ja
neću biti dobar član posade. Nisam baš neustrašivi istraživač.«
»Znam da niste«, rekla je Strattica, stisnula šaku i skrenula pogled. A
onda me ošinula gorućim pogledom, kakav nikad prije nisam vidio. »Dr.
Grace. Kukavica ste i serete.«
Trznuo sam se.
»Da vam je uistinu toliko stalo do djece, bez oklijevanja biste ušli u
brod. Mogli biste spasiti milijarde klinaca od apokalipse koja ih čeka
umjesto da za nju pripremite nekoliko stotina djece.«
Odmahnuo sam glavom. »Nije riječ o tome...«
»Mislite da vas ne poznajem, dr. Grace?!« povikala je. »Kukavica
ste, oduvijek ste bili kukavica. Ostavili ste se obećavajuće karijere u
znanosti jer se ljudima nije svidio rad koji ste napisali. Povukli ste se na
sigurno, među djecu koja vas obožavaju jer ste cool učitelj. Nemate nikoga
u životu jer se bojite da bi vam ljubav mogla slomiti srce. Izbjegavate
rizike kao kugu.«
Ustao sam. »Da, dobro, istina je! Bojim se! Ne želim umrijeti!
Naradio sam se kao konj na ovom projektu i zaslužio sam živjeti! Neću ići
i to je to! Pozovite iduću osobu na popisu, onu kemičarku iz Paragvaja.
Ona želi ići!«
 Tresnula je šakom o stol. »Nije me briga tko želi ići. Zanima me
samo tko je najkvalificiraniji. Dr. Grace, žao mi je, ali idete na misiju.
Znam da se bojite. Znam da ne želite umrijeti. Ali morate ići.«
»Poludjeli ste. Odlazim.« Okrenuo sam se prema vratima.
»Meknikov!« povikala je.
Vojnik je stao između mene i vrata.
Okrenuo sam se prema njoj. »Šalite se.«
»Bilo bi lakše da ste pristali.«
»I, što ste si zamislili?« Mahnuo sam prema vojniku. »Da će me
posada godinama držati na nišanu, tijekom cijelog putovanja?«
»Bit ćete u komi tijekom putovanja.«
Pokušao sam šmugnuti pokraj Meknikova, no on me zaustavio
čeličnim stiskom. Nije bio grub, samo je bio neusporedivo jači od mene.
Uhvatio me za ramena i okrenuo me prema Strattici.
»Poludjeli ste!« povikao sam. »Yáo nikad neće pristati na to! Izričito
je rekao da ne želi na brodu nikoga tko je tamo protiv svoje volje!«
»Aha, to je bilo nezgodno. Zapovjednik Yáo je previše častan za
vlastito dobro«, uzdahnula je Strattica.
Podignula je popis koji je napisala na nizozemskom. »Za početak
ćete nekoliko dana do lansiranja provesti u ćeliji. Nećete biti u kontaktu ni
sa kime. Prije lansiranja dat ćemo vam jaki sedativ koji će vas onesvijestiti
pa ćemo vas ukrcati u Sojuz.«
»Mislite da Yáo neće posumnjati da nešto nije u redu?«
»Objasnit ću zapovjedniku Yáou i inženjerki Iljuhini da ste se
zabrinuli zbog moguće panike prije lansiranja jer niste završili trening za
astronauta, te ste odlučili biti u nesvijesti. Kad vas ukrcamo na Spasitelja,
Yáo i Iljuhina će vas staviti u krevet i započeti proceduru za komu. Oni će
se pobrinuti za lansiranje, a vi ćete se probuditi kod Tau Cetija.«
U meni je proklijalo sjeme panike. Njezin suludi plan mogao bi i
upaliti. »Ne! Ne možete tako! Neću pristati! Ovo je suludo!«
Protrljala je oči. »Možda mi nećete vjerovati, dr. Grace, ali dragi ste
mi. Ne poštujem vas naročito, no mislim da ste u duši uistinu dobar
čovjek.«
 »Lako vam je to reći kad nećete vi poginuti! Ubijate me!« Suze su mi
klizile niz obraze. »Ne želim umrijeti! Molim vas, nemojte me slati u smrt!
Molim vas!«
Bolno se namrštila. »Ni meni to nije drago, dr. Grace. Ako vas to
imalo tješi, proglasit će vas herojem. Preživi li Zemlja, ljudi će vam
posvuda podići spomenike.«
»Neću!« Zagrcnuo sam se od žuči što mi je navrla u usta. »Sabotirat
ću misiju! Hoćete me ubiti?! Dobro! Ja ću vam upropastiti misiju! Uništit
ću brod!«
Odmahnula je glavom. »Nećete. To je samo blef. Kao što sam rekla,
u duši ste dobar čovjek. Bit ćete vraški ljuti kad se probudite. Sigurna sam
da će se i Yáo i Iljuhina naljutiti na mene. No, na kraju krajeva, vas troje
ćete biti tamo i obavit ćete svoj posao zato što ljudska vrsta ovisi o tome.
Devedeset devet posto sam sigurna da ćete postupiti kako valja.«
»Samo probajte!« vrisnuo sam. »Da vas vidim! Probajte, pa ćete
vidjeti!«
»Ali ne smijem se oslanjati na devedeset devet posto, zar ne?«
Ponovno je bacila pogled na svoj popis. »Uvijek sam pretpostavljala da
američka CIA ima najbolje droge za ispitivanje. No, znate li da su
Francuzi, u stvari, najbolji u tome? Da, tako je. Njihova tajna služba
usavršila je lijek koji uzrokuje retrogradnu amneziju koja dugo traje. Ne
satima ni danima, nego tjednima. Upotrebljavali su ga tijekom
antiterorističkih operacija. Korisno je da osumnjičenici ne znaju da su bili
ispitivani.«
Užasnuto sam zurio u nju. Grlo me boljelo od vrištanja.
»Medicinski robot dat će vam dozu tog lijeka prije nego što se
probudite. Ostali članovi posade pretpostavit će da je bila riječ o
nuspojavama kome. Yáo i Iljuhina objasnit će vam misiju, a vi ćete se
primiti posla. Francuzi tvrde da lijek ne briše stečene vještine, jezik i tu
vrstu znanja. Do trenutka kad amnezija prestane djelovati, možda ćete već
biti spremni poslati nam bube. A ako ne bude tako, vjerujem da ćete biti
preduboko u projektu da biste odustali.«
Kimnula je Meknikovu, a on me izvukao kroz vrata i gurnuo na
puteljak.
Izvio sam vrat prema njoj i vrisnuo: »Ne možete tako!«
 »Mislite na svoje klince, Grace«, rekla mi je. »Mislite na djecu koju
ćete spasiti.«
 DVADESET ČETVRTO POGLAVLJE

Aha. Dobro.
Sad mi je jasno.
Nisam ja nikakav neustrašivi istraživač koji je časno položio život
kako bi spasio Zemlju. Ja sam samo prestravljeni tip kojega su doslovno
silom dovukli u misiju.
Ja sam kukavica.
Sve mi se to vratilo u bljesku. Sjedim na stolcu i zurim u
laboratorijski stol. Iz histerije sam prešao u ovo. A ovo je mnogo gore.
Otupio sam.
Ja sam kukavica.
Već sam neko vrijeme znao da nisam bio najbolji izbor za spasitelja
ljudske vrste. Bio sam samo tip koji je imao odgovarajuće gene za
preživljavanje dugotrajne kome. S tim sam se pomirio.
No nisam znao da sam kukavica.
Sjećam se osjećaja. Sjećam se panike koja me obuzela. Svega se
sjećam. Čistog, nepatvorenog straha. Ne zbog Zemlje, ljudske vrste, djece.
Ne, zbog samoga sebe. Totalna panika.
»Prokleta bila, Strattice«, promrmljam.
Najviše mi ide na živce to što je imala pravo. Njezin je plan savršeno
uspio. Vratilo mi se pamćenje, no sada sam već toliko posvećen projektu
da moram dati sve od sebe. Mislim, a što bih drugo? Naravno da ću dati
sve od sebe. Pa neću valjda u inat Strattici dopustiti da izgine sedam
milijardi ljudi?
Kamenko je u nekom trenutku došao u laboratorij kroz svoj tunel. Ne
znam koliko je dugo već ovdje. Nije morao doći — svojim sonarom ionako
»vidi« i iz kontrolne sobe. Ipak, tu je.
»Jako si tužan«, kaže mi.
 »Aha.«
»I ja sam jako tužan. Ali ne možemo dugo biti tužni. Ti si
znanstvenik.
]a sam inženjer. Zajedno riješimo.«
Frustrirano odmahnem. »Kako?!«
Ruke mu lupkaju po tunelu iznad mene. »Taumebe pojele tvoje
gorivo. Znači da taumebe prežive i razmnožavaju se u okolišu spremnika
za gorivo.«
»I što onda?«
»Većina živih bića ne može preživjeti ako nije u svojem zraku. Ja
umrem ako nisam u eridijanskom zraku. Ti umreš ako nisi u zemaljskom
zraku. Ali taumebe prežive kad nisu u adrianskom zraku. Taumebe su jače
od Eridijanaca — jače od Zemljana.«
Podignem glavu prema njemu. »Točno. I astrofazi su prilično
izdržljivi. Mogu preživjeti u vakuumu i na površini zvijezda.«
Pljesnuo je. »Da da. Astrofazi i taumebe iz iste biosfere. Vjerojatno
evoluirali iz zajedničkog pretka. Adrianska živa bića jako jaka.«
Uspravim se. »Da, dobro.«
»Već imaš ideju. Nije pitanje. Znam te. Već imaš ideju. Reci ideju.«
Uzdahnem. »Recimo ovako... na Veneri, Trisvijetu i Adrianu ima
puno ugljikova dioksida. Zona razmnožavanja astrofaga na sva tri planeta
je tamo gdje je tlak zraka na 0,02 atmosfere. Možda bi trebao započeti s
komorom punom čistog ugljikova dioksida na 0,02 atmosfere i provjeriti
hoće li taumebe preživjeti. Onda ću pomalo dodavati druge plinove, jedan
po jedan, da vidim u čemu je problem.«
»Razumije«, kaže Kamenko.
Ustanem i otresem kombinezon. »Treba mi testna komora. Prozirni
ksenonit s ventilima, tako da mogu puštati zrak unutra i van. Usto moram
moći postaviti temperaturu na minus 100, minus 50 i minus 82 Celzijeva
stupnja.«
Mogao bih upotrijebiti svoju opremu, ali Kamenko će to obaviti
znatno bolje i s boljim materijalima.
»Da da. Odmah napravim. Mi smo ekipa. Popravimo. Ne budi
tužan.« Kamenko šmugne tunelom prema spavaonici.
 Pogledam na sat. »Motori se gase za trideset četiri minute. Nakon
toga ćemo upotrijebiti bube za centrifugu.«
Kamenko zastane. »Opasno.«
»Znam. Ali treba nam gravitacija za laboratorij i ne želim čekati
jedanaest dana. Moramo iskoristiti to vrijeme.«
»Bube složene za potisak, ne za rotaciju.«
To je točno. Naš pogonski sustav trenutačno je vrlo, kako da to
kažem, primitivan. Nemamo servomotore ni kardane koji će upravljati
potiskom. Trenutačno smo poput broda na jedra iz šesnaestog stoljeća,
samo što umjesto jedara imamo bube. Ne, nije baš ni tako. Brodovi na
jedra mogli su barem mijenjati kut jedara. Mi smo više poput parobroda s
bočnim kotačima i lopaticama kojemu je kormilo slomljeno.
Nije sve baš tako loše. Položaj donekle možemo kontrolirati
regulacijom potiska pojedinih motora. Tako je Kamenko prije poništio
našu rotaciju. »Vrijedi riskirati.«
Kamenko se vrati tunelom do mene. »Brod će se rotirati
nesimetrično.
Ne možemo razmotati kablove za centrifugu, zapetljat će se.«
»Najprije ćemo dobiti potrebnu rotaciju. Zatim ćemo ugasiti bube i
tek onda razmotati kablove.«
Kamenko ustukne. »Ako kablovi nisu razmotani, sila prejaka za
čovjeka. «
To je uistinu problem. Treba mi 1 g gravitacije za laboratorij, kad
razdvojim brod do kraja na dvije polovice. Da bih dobio toliki moment
tromosti dok je brod još u jednom komadu morat ću ga jako brzo zavrtjeti.
A kad smo to posljednji put učinili, onesvijestio sam se u kontrolnoj sobi i
Kamenko je gotovo poginuo spašavajući me.
»Dobro...« kažem. »A da probamo ovako: ja ću leći u spremište
ispod spavaonice. To je najbliže središtu broda i tamo će sila biti najslabija.
Bit ću dobro.«
»Kako upravljaš centrifugom iz spremišta, pitanje?«
»Hm... mogao bih ponijeti kontrolni monitor iz laboratorija sa
sobom. Iz laboratorija ću provući kablove za prijenos podataka i struju. Da.
To bi moglo upaliti.«
 »Što ako padneš u nesvijest i ne možeš upravljati kontrolama,
pitanje?«.
»Ti ćeš poništiti rotaciju, a ja ću se probuditi.«
Kamenko se nelagodno meškolji. »Ne sviđa. Alternativa: čekaj
jedanaest dana. Dođemo do moj brod. Očistimo spremnike goriva na tvoj
brod. Steriliziramo — da nema taumeba. Napunimo gorivo iz moj brod.
Onda ti opet imaš sve funkcije svojeg broda.«
Odmahnem glavom. »Ne želim čekati jedanaest dana. Želim se
odmah baciti na posao.«
»Zašto, pitanje? Zašto ne bi čekao, pitanje?«
Naravno, Kamenko ima pravo. Riskiram život i strukturalni integritet
Spasitelja. Ali ne mogu samo sjediti i čekati jedanaest dana dok nas čeka
toliko posla. Kako objasniti »nestrpljenje« nekome tko živi sedamsto
godina?
»Ljudska stvar«, odvratim.
»Razumije. Ne razumije stvarno, ali... razumije.«
***
Postizanje vrtnje prošlo je po planu. Kamenko je odlučio upaliti
Ringa za centrifugu, a Johna i Paula je ostavio na miru. George je i dalje na
sigurnom u brodu, za slučaj da mi zatreba.
Gravitacijska sila tijekom postizanja vrtnje bila je gadna - neću
lagati. Ipak, ostao sam pri svijesti dovoljno dugo da ručno odradim sve
korake potrebne za centrifugu. Ide mi sve bolje. Otad smo na finih i
ugodnih 1 g.
Da, bilo je nesmotreno i riskantno, no zahvaljujući tome dobio sam
sedam dana vremena da se bavim eksperimentima.
Kamenko je, kao što je i obećao, isporučio opremu. I, kao i uvijek,
sve je savršeno funkcioniralo. Umjesto premale staklene komore sad sam
dobio nešto što je nalikovalo na golemi akvarij. Ksenonitu ne smeta žestoki
tlak zraka na ravnim, plosnatim panelima. Ksenonit se samo ustoboči i
kaže, »Daj još, da te vidim.«
Moja zaliha taumeba uistinu je... neiscrpna. Moj se brod Spasitelj
pretvorio u njihovo igralište. Kad mi ponestane taumeba, moram samo
otvoriti ventil na cijevi za gorivo koja je nekoć vodila u generator.
 »Ej, Kamenko!« doviknem iz laboratorija. »Sad ću izvući taumebe iz
šešira!«
Kamenko se popne tunelom iz kontrolne sobe. »Pretpostavljam da je
to zemaljski idiom.«
»Aha. Na Zemlji se zabavljamo tako što gledamo >televiziju<, a to
je...«
»Nemoj sad objašnjavati, molim. Imaš nalaze, pitanje?«
Ma dobro. Predugo će trajati da izvanzemaljcu objasnim crtice.
»Imam neke rezultate.«
»Dobro dobro!« Kamenko se spusti u, za njega, udoban sjedeći
položaj. »Reci rezultate!« Pokušava prikriti uzbuđenje, no glas mu je malo
viši nego inače.
Mahnem prema laboratorijskoj opremi. »Samo da znaš, ovo sve
savršeno funkcionira.«
»Hvala. Reci rezultate.«
»Prvi eksperiment sam proveo s adrianskim okolišem. Dodao sam
taumebe i stakalce premazano astrofazima. Taumebe su preživjele i pojele
sve astrofage. To smo i očekivali.«
»Očekivali. To im je prirodni okoliš. Ali dokazuje da oprema radi.«
»Točno. Testirao sam i granične uvjete u kojima će taumebe
preživjeti. U adrianskom zraku mogu živjeti na rasponu od minus 180
Celzijevih stupnjeva do 107 Celzijevih stupnjeva. Izvan tog raspona
uginu.«
»Impresivan raspon.«
»Tako je. Usto, mogu živjeti u gotovo potpunom vakuumu.«
»Kao u tvojim spremnicima za gorivo.«
»Da, ali ne mogu preživjeti u totalnom vakuumu.« Namrštim se.
»Treba im barem malo ugljikova dioksida. Napravio sam i uvjete s
adrianskim okolišem, no umjesto ugljikova dioksida upumpao sam argon.
Taumebe nisu ništa pojele. Ostale su neaktivne i s vremenom uginule od
gladi.«
»Očekivano«, kaže Kamenko. »Astrofazima treba ugljikov dioksid.
Taumebe iz istog okoliša. Taumebe trebaju ugljikov dioksid. Kako dobiju
ugljikov dioksid u spremnicima za gorivo, pitanje?«
 »I ja sam se to pitao!« odvratim. »Pa sam spektrografom pregledao
mulj iz spremnika. Tekućina je puna rastopljenog ugljikova dioksida.«
»U astrofazima vjerojatno ima ugljikova dioksida. Ili možda zbog
raspadanja nastaje ugljikov dioksid. S vremenom je dio astrofaga uginuo u
spremnicima. Nisu sve stanice savršene. Defekti. Mutacije. Neke uginu. Od
mrtvih astrofaga napravi se ugljikov dioksid u spremnicima za gorivo.«
»Slažem se.«
»Dobri nalazi«, kaže on i krene dolje.
»Čekaj, imam još toga. I to poprilično.«
Kamenko zastane. »Još, pitanje? Dobro.«
Oslonim se o stol i potapšam komoru. »U komori sam pripremio
Veneru, samo ne baš točno. Zrak na Veneri sastoji se od 96,5 posto
ugljikova dioksida i 3,5 posto dušika. Najprije sam dodao samo ugljikov
dioksid. Taumebama je bilo dobro. Onda sam dodao dušik i sve su
taumebe uginule.«
Kamenko podigne ljušturu. »Sve uginu, pitanje? Odjednom,
pitanje?«
»Da«, odgovorim. »U sekundi, sve su krepale.«
»Dušik... neočekivano.«
»Da, jako!« odvratim. »Ponovio sam eksperiment s uvjetima s
Trisvijeta. Samo ugljikov dioksid: taumebe su bile dobro. Dodao sam
sumporov dioksid: taumebe su dobro. Dodao sam dušik: bum! Sve su
pokrepale.«
Kamenko zamišljeno lupne pandžom po zidu tunela. »Vrlo vrlo
neočekivano. Dušik bezopasan za eridijanska živa bića. Puno živih bića
treba dušik.«
»Isto je i na Zemlji«, odvratim. »Zemaljska atmosfera sadržava
sedamdeset osam posto dušika.«
»Zbunjen«, kaže on.
I ja sam zbunjen. Znam da nam je ista misao u glavi: ako je sav život
potekao iz istog izvora, kako je moguće da je dušik od životne važnosti za
dvije biosfere, a za treću je toksičan?
Dušik je u plinovitom stanju potpuno bezopasan i gotovo potpuno
inertan. Najčešće mu je dovoljno da bude N2, a u tom stanju ne reagira
gotovo ni sa čime. Ljudska tijela ignoriraju dušik unatoč činjenici da ga u
svakom udahu ima 78 posto. Na Eridu se atmosfera sastoji više-manje od
amonijaka, što je dušikov spoj. Kako je moguće da se život proširio
panspermijom na Zemlju i Erid - dva planeta prepuna dušika - ako taj isti
život krepa čim vidi dušik?
Lako je odgovoriti na to pitanje: životni oblik koji je uzrokovao
panspermiju nije imao problem s dušikom. Taumebe su evoluirale znatno
poslije, a one imaju problem.
Kamenko potone. »Loša situacija. Atmosfera Trisvijeta je osam
posto dušika.«
Sjednem na stolac u laboratoriju i prekrižim ruke. »Atmosfera
Venere sadržava 3,5 posto dušika. Isti problem.«
Kamenko potone još dublje, glas mu padne za oktavu. »Beznadno.
Ne može promijeniti atmosferu Trisvijeta. Ne može promijeniti atmosferu
Venere. Ne može promijeniti taumebe. Beznadno.«
»Čekaj malo«, kažem. »Ne možemo promijeniti atmosfere na
Trisvijetu ni Veneri, ali možda možemo promijeniti taumebe.«
»Kako, pitanje?«
Dohvatim tablet s radnog stola i prelistam bilješke o eridijanskoj
fiziologiji. »Imaju li Eridijanci bolesti? U tijelu?«
»Neke. Jako, jako loše.«
»Kako se vaša tijela bore protiv bolesti?«
»Eridijansko tijelo je zatvoreno«, objasni on. »Otvori se samo kad
jede ili polaže jaje. Nakon što se otvori, vruća krv jako zagrije to područje
i grije dugo. Tako ubije bolesti. Bolest može ući u tijelo samo kroz ranu.
Onda jako loše. Tijelo zatvori zaraženi dio. Grije s vrućom krvi da ubije
bolest. Ako bolest brza, Eridijanac umre.«
Uopće nemaju imunosni sustav, imaju samo toplinu. Zašto i ne bi?
Vrući cirkulacijski sustav u Eridijancu kuha vodu do vrenja i tako pomiče
mišiće. Zašto ne bi isto tako kuhao i sterilizirao hranu koju unose? Koža im
je načinjena od teških oksida - točnije, kamena - pa se malokad porežu ili
rane. Čak ni njihova pluća ne unose tvari izvana. Uđu li unatoč tome u njih
neki patogeni, tijelo zatvori zaraženi dio i prekuha ga. Eridijansko tijelo je
gotovo neprobojna tvrđava.
 S druge strane, ljudsko tijelo je više nalik na policijsku državu bez
granica.
»Ljudi su mnogo drukčiji«, kažem. »Mi se stalno razbolijevamo i
zato imamo snažan imunosni sustav. Usto smo u prirodi našli lijekove za
bolesti. Riječ za njih je >antibiotik<.«
»Ne razumije«, začudi se Kamenko. »Lijek za bolest u prirodi,
pitanje? Kako, pitanje?«
»I druga živa bića na Zemlji evoluirala su tako da se mogu obraniti
od tih bolesti. Ispuštaju kemikalije koje ubijaju bolest a da usput ne naude
drugim stanicama. Ljudi pojedu te kemikalije i one ubiju bolest, a ne ubiju
naše stanice.«
»Čudi. Erid to nema.«
»Sustav nije savršen«, nastavim. »Antibiotici u početku jako dobro
djeluju, no s godinama postaju sve manje učinkoviti. Na kraju više gotovo
ne funkcioniraju.«
»Zašto, pitanje?«
»Bolesti se mijenjaju. Antibiotici ubiju gotovo sve uzročnike bolesti
u tijelu, no neki prežive. Uporabom antibiotika ljudi nehotice uče bolesti
kako preživjeti te antibiotike.«
»Ah!« sine Kamenku i on podigne ljušturu. »Bolesti evoluiraju tako
da se mogu braniti od kemikalija koje ih ubijaju.«
»Tako je«, odvratim i pokažem prema komori. »E sad, zamisli da je
taumeba bolest, a dušik je antibiotik.«
Kamenko zastane, a onda podigne ljušturu. »Razumije! Načini okoliš
jedva malo smrtonosan. Razmnoži taumebe koje prežive. Napravi malo
jače smrtonosan, razmnoži preživjele. I ponovi opet i opet!«
»Da«, kažem. »Nije nam važno kako ni zašto dušik ubija taumebe,
samo moramo uzgojiti taumebe koje će biti otporne na dušik.«
»Da!« uzvikne Kamenko.
»Dobro!« Pljesnem dlanom po vrhu komore. »Napravi mi deset
ovakvih, samo manjih. Usto moram moći izvaditi uzorke taumeba iz njih, a
da ne prekidam eksperiment. Treba mi vrlo precizan sustav za unos plinova
- moram pomno kontrolirati količinu dušika u komorama.«
»Da! Napravim! Odmah!«
 I odjuri u spavaonicu.
***
Provjerim rezultate spektrografa i odmahnem glavom. »Nije dobro.
Totalni neuspjeh.«
»Tužno«, kaže Kamenko.
Položim bradu na ruke. »Možda mogu isfiltrirati toksine.«
»Možda se možeš usredotočiti na taumebe.« U Kamenkovu glasu
čuje se jedan specifičan drhtaj kad je sarkastičan. A sad ga jako dobro
čujem.
»Njima dobro ide.« Bacim pogled prema komorama s taumebama
koje sam postavio uza jedan zid laboratorija. »Možemo samo čekati.
Rezultati su dobri. Već su na 0,01 posto dušika i uspijevaju preživjeti.
Iduća generacija možda će preživjeti i na 0,015 posto.«
»Tratiš vrijeme. I moju hranu.«
»Moram otkriti mogu li jesti tvoju hranu.«
»Jedi svoju.«
»Ostalo mi je prave hrane samo za još nekoliko mjeseci. A ti na
brodu imaš dovoljno da prehraniš posadu od dvadeset tri Eridijanca i to
godinama. Eridijanci i Zemljani hrane se istim proteinima. Pa ću možda
moći jesti tvoju hranu.«
»Zašto kažeš >prava hrana<, pitanje? Što je neprava hrana,
pitanje?«
Ponovno provjerim očitanje. Zašto u eridijanskoj hrani ima toliko
teških metala? »Prava hrana je hrana koja ima dobar okus. Hrana koju je
zabavno jesti.«
»Imaš ne-zabavne hrane, pitanje?«
»Imam. Kašica za komu. Njome me hranio brod tijekom putovanja
ovamo. Imam je dovoljno za gotovo četiri godine.«
»To jedi.«
»Odvratnog je okusa.«
»Okus hrane nije važan.«
»Ej.« Uperim prst u njega. »Ljudima je okus hrane jako važan.«
»Ljudi su čudni.«
 Uperim prst u displej s rezultatima spektrometra. »Zašto u
eridijanskoj hrani ima talija?«
»Zdravo.«
»Talij je smrtonosan za ljude!«
»Onda jedi ljudsku hranu.«
»Bah.« Odustanem i odem do komora s taumebama. Kamenko je
nadmašio samoga sebe. Mogu kontrolirati udio dušika u omjeru od jedan
na milijun. I zasad ide dobro. Da, ova generacija može podnijeti samo
trunčicu dušika, ali i to je više nego što je mogla podnijeti prethodna
generacija.
Plan funkcionira. Naše taumebe razvijaju otpornost na dušik.
Hoće li ikada moći podnijeti 3,5 posto dušika, koliko je potrebno za
Veneru? Ili osam posto na Trisvijetu? Tko zna? Vidjet ćemo.
Dušik pratim u postotcima. To mi prolazi samo zato što se, u svim
slučajevima, astrofazi razmnožavaju samo tamo gdje je tlak zraka 0,02
atmosfere. I zato, budući da je tlak zraka u svim eksperimentima jednak,
mogu si dopustiti da pratim samo postotak dušika.
Bolje bi bilo da pratim »parcijalni tlak«, ali to je naporno. Sve bih
morao dijeliti s 0,2 atmosfere i onda poslije, kad dobijem podatke, sve opet
množiti s toliko.
Potapšam poklopac komore tri. Ona mi donosi sreću. Od dvadeset tri
generacije taumeba, komora tri je devet puta proizvela najotporniji soj. Što
je prilično dobro, s obzirom na to da se morala natjecati s još devet
komora.
»Koliko još imamo do Blipa-A?«
»Sedamnaest sati do manevra za obrtanje potiska.«
»Dobro, idemo ugasiti centrifugu. Za slučaj da uletimo u nevolje i da
nam treba vremena za eventualne popravke.«
»Slaže. Idem u kontrolnu sobu. Ti idi u spremište i lezi na leđa.
Nemoj zaboraviti kontrolni panel s dugim produžnim kablovima.«
Ogledam se po laboratoriju. Sve je pričvršćeno na mjestu. »Da,
dobro. Idemo.«
***
 »John, Ringo, Paul isključeni«, kaže Kamenko. »Brzina je
orbitalna.«
Nema »stacionarnog« u zvjezdanom sustavu. Uvijek se krećeš oko
nečega. U ovom slučaju, Kamenko je smanjio našu brzinu gibanja kako bi
nas doveo u stabilnu orbitu jednu astronomsku jedinicu od Tau Cetija.
Tamo je ostavio Blip-A.
Kamenko se opusti u svojoj čahuri i vrati upravljačke kutije na
njihova mjesta na zidu. Isključili smo motore i u bestežinskom smo stanju
pa ne bi bilo pametno da nam kutije s tipkama za pokretanje pogona lebde
po brodu.
S nekoliko ruku uhvati se za ručke i smjesti se iznad svojega
hrapavog monitora. Kao i uvijek, njegov mu monitor prikazuje moj
središnji zaslon, a boje su na njemu prikazane u obliku tekstura.
»Imaš kontrolu.« Obavio je svoj posao i sad je red na meni.
»Koliko do bljeska?« upitam.
Kamenko skine eridijanski sat sa zida. »Idući bljesak za tri minute,
sedam sekundi.«
»Okej.«
Kamenko nije blesav. Ostavio je naredbu svojem brodu da svakih
dvadesetak minuta upali motore na djelić sekunde i tako nam posluži kao
orijentir. Lako je izračunati gdje bi brod trebao biti. Ali gravitacija drugih
planeta, netočna mjerenja posljednjih poznatih ubrzanja, netočne procjene
gravitacije Tau Cetija... sve se to zbraja i rezultat su majušne pogreške. A
majušne pogreške kod lociranja nečega što je u orbiti oko zvijezde znače
vrlo velike udaljenosti.
I tako, umjesto da smo se nadali da ćemo vidjeti odraz Tausvjetlosti
na brodu kad stignemo do njegove predviđene lokacije, Kamenko je
ostavio brodu nalog da bljeska svojim motorima. Ja moram samo uključiti
Petrovaskop i čekati žarki bljesak.
»Kolika je trenutna tolerancija na dušik, pitanje?«
»U komori tri danas je bilo preživjelih na 0,6 posto dušika. Upravo ih
razmnožavam.«
»Koji razmak, pitanje?«
Taj smo razgovor vodili već sto puta. Ali ne krivim ga što je tako
radoznao. Preživljavanje njegove vrste ovisi o tome.
 Riječ »razmak« — tako smo to nazvali — odnosi se na razliku u
količini dušika koju prima svaka od deset komora. Ne stavljam istu
količinu u svaku komoru. Sa svakom novom generacijom isprobam deset
različitih postotaka dušika.
»Agresivan sam - povećanje u svakome iznosi 0,05 posto.«
»Dobro, dobro«, odvrati on.
U svih deset komora nalaze se taumebe-06 (tako sam ih nazvao
prema postotku dušika koji podnose). Komora jedan je kontrolna komora,
kao i uvijek. U njoj ima 0,06 posto dušika u zraku i taumebe-06 tamo bi
trebale bez problema preživjeti. Ako uginu, to znači da sam u prethodnoj
generaciji negdje pogriješio te da se moram vratiti na raniji soj.
U komori dva ima 0,65 posto dušika, u komori tri ima 0,7 i tako dalje
sve do komore deset s 1,05 posto. Najizdržljiviji soj će pobijediti i otići u
iduću rundu. Uvijek čekam nekoliko sati, moram biti siguran da će se moći
razmnožavati tijekom najmanje dvije generacije. Taumebe se jako brzo
razmnožavaju. Toliko brzo da su mi za nekoliko dana požderale sve
gorivo.
Uspijemo li postići postotke koji vladaju na Veneri ili Trisvijetu,
provest ću mnogo pomnije testove.
»Uskoro bljesak«, kaže Kamenko.
»Razumijem.«
Na središnjem monitoru podignem prikaz Petrovaskopa. Inače bih ga
ostavio sa strane, no Kamenko može »vidjeti« samo središnji monitor. Kao
što sam i očekivao, na Petrovinoj valnoj duljini vidim samo pozadinsku
svjetlost koju emitira Tau Ceti. Nagnem kameru. Smjestili smo se bliže
Tau Cetiju nego što bi to trebao biti Blip-A tako da mogu gledati od
zvijezde, a ne prema njoj. To će smanjiti količinu pozadinske infracrvene
svjetlosti i trebao bih dobro vidjeti bljesak.
»U redu. Mislim da sam je usmjerio više-manje prema tvojem
brodu.«
Kamenko se usredotoči na svoj hrapavi monitor. »Razumije. Trideset
sedam sekundi do bljeska.«
»E, da. Kako se zove tvoj brod?«
»Blip-A.«
»Ne, mislio sam, kako ga ti zoveš?«
 »Brod.«
»Tvoj brod nema ime?«
»Zašto bi brod imao ime, pitanje?«
Slegnuo sam ramenima. »Brodovi imaju imena.«
Kamenko mahne prema mojem sjedalu. »Kako se zov tvoj stolac,
pitanje?«
»Nema ime.«
»Zašto brod ima ime, a stolac nema ime, pitanje?«
»Zaboravi. Tvoj brod zove se Blip-A.«
»To sam i ja rekao. Bljesak za deset sekundi.«
»U redu.«
Kamenko i ja ušutimo i zagledamo se u svoje zaslone. Dugo mi je
trebalo da počnem primjećivati suptilan govor tijela, no sad znam
prepoznati kad Kamenko obraća pozornost na nešto konkretno. Malo
nagne svoju ljušturu prema tome i zakreće se lijevo-desno. Ako pronađem
zamišljenu točku oko koje se okreće, znam što ga zanima.
»Tri... dva... jedan... sad!«
Točno na šlagvort, nekoliko piksela na zaslonu bljesne bijelo.
»Imam ga«, kažem.
»Nisam primijetio.«
»Bio je slab. Vjerojatno smo daleko. Čekaj...« Prebacim se na
teleskop i usmjerim ga prema mjestu odakle je stigao bljesak. Polagano
prelazim teleskopom po tom dijelu svemira sve dok ne ugledam slabašnu
mrlju u tami. Tausvjetlost se odražava s Blipa-A. »Da, prilično smo
daleko.«
»Bube imaju puno goriva. Sve u redu. Daj mi promjenu kuta.«
Pogledam očitanja na dnu zaslona. Moramo samo poravnati
Spasitelja s kutom pod kojim se trenutačno nalazi teleskop. »Skretanje:
plus 13,72 stupnja. Propinjanje: minus 9,14 stupnjeva.«
»Skretanje plus jedan tri zarez sedam dva. Propinjanje minus devet
zarez jedan četiri.« Uzme kontrolne kutije za bube i prihvati se posla.
Paleći i gaseći bube naginje brod prema Blipu-A.
 Zumiram teleskopom provjeravajući jesmo li se dobro usmjerili.
Razlika u boji između svemira i broda jedva je primjetna, no uspijevam je
razaznati. »Kut točan.«
On se usredotoči na svoj hrapavi zaslon. »Ne detektiram ništa na
zaslonu.«
»Razlika u razini svjetlosti jako je mala. Trebaju ti ljudske oči. Kut je
dobar.«
»Razumije. Koliko je daleko, pitanje?«
Prebacim se na prozor radara. Ništa. »Predaleko je za moj radar.
Najmanje deset tisuća kilometara.«
»Do koje brzine da ubrzamo, pitanje?«
»Da probamo s tri kilometra na sekundu? Stići ćemo do Blipa-A za
jedan sat.«
»Tri tisuće metara na sekundu. Standardni iznos ubrzanja
prihvatljiv, pitanje?«
»Da. Petnaest metara na sekundu na sekundu.«
»Dvije stotine sekundi potiska. Počinje sad.«
Pripremim se za gravitaciju.
 DVADESET PETO POGLAVLJE

Uspjeli smo!
Nevjerojatno, ali uspjeli smo!
Zemljin spas nalazi se u malom spremniku na podu.
»Sretan!« kaže Kamenko. »Sretan sretan sretan!«
Toliko mi se vrti u glavi od uzbuđenja da se bojim da ću povratiti.
»Da! Ali nismo još gotovi.«
Privežem se u svojem krevetu. Jastuk pokuša odlebdjeti, no na
vrijeme ga zgrabim i gurnem ispod glave. Nabrijan sam, ali ako ne odem
spavati, Kamenko će me početi maltretirati. Mislim, samo jednom gotovo
upropastiš cijelu misiju i odjednom moraš u krevet kad ti mama... ovaj, kad
ti izvanzemaljac kaže.
»Taumeba-35!« nastavlja Kamenko. »Puno generacija je trebalo ali
napokon uspjeh!«
Znanstvena otkrića su čudna. Nema trenutka kad uzvikneš heureka i
otkrio si. Ne, riječ je o sporom, upornom napretku prema cilju. No, kad
napokon stigneš do njega, osjećaš se fantastično.
Prošli su tjedni otkad smo povezali brodove. Kamenko je bio
presretan što opet ima pristup svojemu mnogo većem brodu. Najprije je
spojio tunel od svojeg dijela Spasitelja do Blipa-A. To je značilo da mi je
izbušio još jednu rupu u oplati, no u ovom trenutku više ne sumnjam u
njegove inženjerske sposobnosti. Vjerojatno bih mu dopustio i da mi
operira srce, toliko je spretan s rukama.
Brodovi su povezani, što znači da u Spasitelju ne mogu uključiti
centrifugu i stalno smo u bestežinskom stanju. Budući da trenutačno samo
uzgajamo taumebe u komorama, ne treba mi laboratorijska oprema ovisna
o gravitaciji.
Tjednima smo pratili generacije taumeba koje su postajale sve
otpornije na dušik. A danas smo napokon dobili taumebu-35: soj taumebe
koji može preživjeti 3,5 posto dušika na atmosferskom tlaku od 0,02 posto
- što je stanje na Veneri.
»Ti. Budi sad sretan«, dobaci mi Kamenko sa svojega mjesta za
radnim stolom.
»Jesam, jesam«, odvratim. »Ali moramo dobiti taumebe koje mogu
preživjeti na osam posto tako da funkcioniraju i na Trisvijetu. Tek ćemo
tada biti gotovi.«
»Da da da. Ali ovo je važan trenutak.«
»Je«, nasmiješim se.
Kamenko prčka po nekoj novoj spravi. Stalno nešto takvo izvodi.
»Sad napraviš točnu atmosferu Venere u jednoj komori i napraviš detaljne
testove na taumebi-35, pitanje?«
»Ne«, odvratim. »Idemo dalje, sve dok ne dobijemo taumebu-80.
Mora moći preživjeti i na Veneri i na Trisvijetu. Onda ću provesti testove.«
»Razumije.«
Okrenem se prema njegovoj strani sobe. Više se ne ježim od toga što
me gleda dok spavam. Naviknuo sam se i sad me to umiruje. »Na čemu to
radiš?«
Pričvrstio je spravu za radni stol da mu ne odleti i svim svojim
rukama s gomilom oruđa radi na njoj. »To je naprava za zemaljsku struju.«
»Radiš strujni adapter?«
»Da. Konvenira iz eridijanske električne amplitude primarne
sekvence u neučinkoviti zemaljski sustav istosmjerne struje.«
»Primarna sekvenca?«
»Predugo za objasniti.«
Morat ću ga poslije pitati za to. »Dobro. A što će ti to?«
Odloži dvije alatke i dohvati tri druge. »Ako svi planovi uspiju,
napravimo dobre taumebe. Dam ti gorivo. Ti ideš na Zemlju, ja na Erid.
Pozdravimo se.«
»Da, valjda«, progunđam. Trebao bih biti sretniji zbog činjenice da
ću preživjeti samoubilačku misiju, vratiti se kući kao heroj i spasiti cijelu
svoju vrstu. No, bit će se teško zauvijek oprostiti od Kamenka. Otresem se
tih misli.
 »Imaš puno prijenosnih mislećih strojeva. Molim uslugu: daš mi
jednu kao dar, pitanje?«
»Laptop? Želiš laptop? Naravno, imam ih gomilu.«
»Dobro dobro. A misleći stroj ima informacije, pitanje? Znanstvene
informacije sa Zemlje, pitanje?«
Da, naravno. Ljudi su napredna izvanzemaljska vrsta sa spoznajama
do kojih eridijanska znanost još nije stigla. Mislim da laptopi imaju tvrde
diskove na koje stane terabajt informacija. Mogao bih mu na njih iskopirati
cijelu Wikipediju.
»Da, naravno da ti ga mogu dati. Ali bojim se da laptop neće
preživjeti u eridijanskoj atmosferi. Prevruće je.«
Kamenko pokaže prema svojoj spravi. »Ovo samo jedan dio sustava
za održanje života za misleći stroj. Sustav će davati struju, održavati
zemaljsku temperaturu i zemaljsku atmosferu. Puno zaštitnih rezervnih
sustava. Tako da se misleći stroj ne pokvari. Ako se pokvari, ni jedan
Eridijanac ne može popravi.«
»Razumijem. Kako ćeš čitati podatke sa zaslona?«
»Unutra kamera konvertira zemaljske svjetlosne informacije u
eridijansko očitanje s teksturom. Kao kamera u kontrolnoj sobi. Prije nego
odemo, ti mi objasniš pisani jezik.«
Dovoljno se dobro snalazi s engleskim da već zna pronaći riječi koje
mu nedostaju. »Naravno. Naš pisani jezik prilično je jednostavan. Recimo.
Imamo samo dvadeset šest slova, ali ih izgovaramo na puno čudnih načina.
Točnije, imamo pedeset dva simbola jer velika slova izgledaju drukčije
iako se isto izgovaraju. A, da, imamo i interpunkcijske znakove...«
»Naši učenjaci to riješe. Ti mi samo pokažeš otkud krenuti.«
»Dogovoreno«, kažem. »I ja od tebe želim dar: ksenonit. U krutom i
u tekućem pred-ksenonitnom obliku. Znanstvenici sa Zemlje sigurno će ga
htjeti.«
»Dam ti.«
Zijevnem. »Uskoro ću zaspati.«
»Ja pazim.«
»Laku noć, Kamenko.«
»Laku noć, Grace.«
 Zaspim brže nego što mi je to tjednima uspijevalo. Imam taumebe
koje mogu spasiti Zemlju.
Modificiranje izvanzemaljskog oblika života. Ma, što bi moglo poći
po zlu?
***
Kao i većina klinaca, i ja sam u djetinjstvu želio biti astronaut.
Zamišljao sam da ću letjeti svemirom u raketi, susretati izvanzemaljce i biti
totalno fantastičan. No, nikad nisam zamišljao da ću čistiti septičke jame.
A upravo to danas radim. Nije to moj drek, da se razumijemo. Ne, to
je sve od taumeba. Tisuće kilograma taumebskog drekeca. Moram očistiti
svaki od sedam preostalih spremnika za gorivo prije nego što ću moći
dodati svježe gorivo u njih.
Dakle, s jedne strane, lopatam drek. A s druge, ako ništa, barem sam
u svemirskom odijelu. Imao sam priliku pomirisati njihov drek i nisam se
oduševio.
Nije problem u mulju od metana i stanica koje se raspadaju. Da je
samo to u pitanju, ne bih obraćao pozornost. Dvadeset tisuća kilograma
mulja u spremniku u koji stane dva milijuna kilograma goriva? Potpuno
zanemarivo.
No, problem je u tome što u mulju vjerojatno još ima živih taumeba.
Zaraza je pojela sve raspoloživo gorivo prije nekoliko tjedana pa su dosad
vjerojatno pokrepale od gladi. Barem je tako u uzorcima koje sam
provjerio. No neki mali gadovi možda su još živi i ne želim ih nahraniti s
dva milijuna kilograma svježih astrofaga.
»Napredak, pitanje?« javlja mi se Kamenko radioprijenosom.
»Skoro sam gotov sa spremnikom tri.«
Uvukao sam se u spremnik i skidam crni mulj sa zidova uz pomoć
improvizirane lopatice. Bacam ga kroz metar široku rupu u jednom zidu.
Otkud ta rupa? Ja sam je načinio.
Spremnici za gorivo nemaju grotla kroz koja može proći čovjek.
Zašto bi ih i imali? U njih i iz njih vode cijevi i ventili, no najveća je cijev
široka samo nekoliko inča. Nemam ih čime isprati — zaboravio sam sa
sobom na putovanje ponijeti desetine tisuća galona vode. Zato moram u
svakom spremniku izrezati rupu, očistiti mulj i ponovno ga zatvoriti.
 Kamenko mi je načinio plamenik za rezanje koji savršeno
funkcionira. Malo astrofaga, infracrvena lampica, nekoliko leća i u rukama
imam smrtonosnu zraku. Fora je u tome da snaga zrake mora ostati
relativno slaba. Ipak, Kamenko je ugradio nekoliko sigurnosnih sustava u
alatku. Leće sadržavaju neke nečistoće i nisu načinjene od prozirnog
ksenonita, nego od stakla koje propušta infracrvenu svjetlost. Bude li
svjetlost koju unutra proizvode astrofazi prejaka, leće će se otopiti. Zraka
će izgubiti fokus i plamenik će postati beskoristan, a ja ću morati žicati
Kamenka da mi napravi novi. Ipak, barem si neću odrezati nogu.
Dosad mi se to nije dogodilo, no ne bih se kladio da neće.
Pogrebem posebno tvrdoglavu nakupinu osušena mulja sa zida, koja
odlebdi, a ja je lopaticom izbacim kroz rupu van. »Kakav je status komora
za razmnožavanje?« upitam.
»U komori četiri još ima živih taumeba. Komora pet i više sve
mrtve.«
Oprezno se premjestim u spremniku. Dovoljno je uzak da se mogu
održavati na mjestu nogama i jednom rukom sa suprotne strane, tako da
slobodnom rukom mogu skidati mulj. »Komora četiri bila je na 5,25 posto,
zar ne?«
»Ne točno. Pet zarez dva nula posto.«
»Dobro. Dakle, došli smo do taumebe-52. Nije loše.«
»Kako napredak, pitanje?«
»Polako i sigurno«, odvratim.
Izbacim još jednu gomilicu mulja u ništavilo. Bilo bi najbolje da
mogu isprati spremnike dušikom i tako ih se riješiti. Ove taumebe uopće
nisu otporne na dušik. No, znam da ne bi uspjelo. Mulj je debeo nekoliko
centimetara i bez obzira na to koliko dušika upumpam u spremnike, do
nekih taumeba ne bi dopro jer ih štiti zid debeo nekoliko centimetara,
sastavljen od njihove rodbine.
Dovoljno je da preživi jedna taumeba koja će se razmnožiti i zaraziti
spremnike kad ih napunim Kamenkovim astrofazima. Stoga moram što
bolje mogu očistiti spremnike prije nego što u njih ubacim dušik.
»Imaš velike spremnike. Imaš dovoljno dušika, pitanje? Mogu ti dati
amonijak iz sustava za održanje života na Blipu-A.«
 »Amonijak ne bi djelovao«, odgovorim. »Taumebi ne smetaju
dušikovi spojevi, nego samo N2. I ne brini se. Ne treba mi baš toliko
dušika. Znamo da će 3,5 posto na 0,02 atmosfere ubiti normalne taumebe.
To je parcijalni tlak manji od jednog paskala. Spremnici za gorivo imaju
samo 37 kubičnih metara. Moram ubaciti samo nekoliko grama dušikova
plina u njih i sve će pobiti. Jako je smrtonosan za taumebe.«
Podbočim se, što je nezgodna poza u svemirskom odijelu i zbog toga
odlebdim od zida, no nekako odgovara situaciji. »Dobro. Završio sam sa
spremnikom tri.«
»Hoćeš sad ksenonitnu zakrpu za rupu, pitanje?«
Odlebdim iz spremnika u svemir i dovučem se užetom natrag do
oplate. »Ne, najprije ću sve očistiti, a zatvorit ću ih kad opet iziđem u
svemir.«
Po ručkama na oplati odvučem se do spremnika četiri, čvrsto se
uhvatim i upalim eridijanski plamenik.
***
Ksenonit je izvrstan materijal za izradu spremnika za plin pod
tlakom.
Spremnici za gorivo čisti su i čvrsto zabrtvljeni. Ubacio sam stoput
više dušika nego što je bilo potrebno kako bih pobio sve preostale obične
taumebe koje su možda preživjele, i ostavio ga unutra. Ne želim riskirati.
Nakon nekoliko dana sterilizacije vrijeme je za test. Kamenko mi je
dao nekoliko kilograma astrofaga za probu. Sjećam se kad je »nekoliko
kilograma astrofaga« bio dar s neba za znanstvenike na Strattičinoj bačvi, a
sad je ono, »Ej, evo ti nekoliko bilijardi džula energije, javi mi ako ti treba
još.«
Podijelio sam astrofage na sedam podjednakih gomila, ispustio dušik
iz spremnika i ulio po jednu gomilicu u svaki spremnik. Odlučio sam im
dati jedan dan mira.
Za to vrijeme Kamenko na svojem brodu izrađuje sustav pumpi kako
bi prebacio astrofage iz svojih spremnika za gorivo u moje. Ponudio sam
mu pomoć, no uljudno me odbio. Uostalom, ne bih mu bio od nikakve
koristi na Blipu-A. Moje svemirsko odijelo ne bi izdržalo i Kamenko bi mi
morao izgraditi cijeli sustav tunela... ne vrijedi to truda.
 Ali ja bih tako želio da vrijedi! Mislim, pa to je izvanzemaljski
svemirski brod! Želim vidjeti kako izgleda iznutra! No, dobro. Moram
spasiti ljudski rod i sve to. To je prioritet.
Provjerim spremnike za gorivo. Dosad su sve preživjele taumebe
pronašle astrofage i najele se. Ako su astrofazi još unutra, spremnik je
sterilan.
Ukratko: dva spremnika nisu bila sterilna.
»Ej, Kamenko!« povičem iz kontrolne sobe.
Negdje je na Blipu-A, ali znam da me čuje. Uvijek me čuje.
Nakon nekoliko sekundi, radio oživi uz pucketanje. »Što je,
pitanje?«
»U dva spremnika još ima taumeba.«
»Razumije. Ne dobro. Ali ne loše. Ostalih pet čisto, pitanje?«
Uhvatim se za ručku u kontrolnoj sobi. Lako je odlebdjeti kad se
usredotočiš na razgovor. »Da, ostalih pet izgleda dobro.«
»Kako su preživjele taumebe u dva loša spremnika, pitanje?«
»Vjerojatno ih nisam dovoljno dobro očistio. Ostalo je mulja koji je
zaštitio žive taumebe od dušika. Barem pretpostavljam da je tako.«
»Plan, pitanje?«
»Vratit ću se u ta dva spremnika, očistiti ih bolje i ponovno ih
sterilizirati. Ostalih pet ću ostaviti zabrtvljene.«
»Dobar plan. Nemoj zaboraviti isprati cijevi za gorivo.«
Budući da su spremnici zaraženi, vjerojatno su zaražene i cijevi za
gorivo (koje su trenutačno zabrtvljene). »Da. Njih će biti lakše očistiti nego
spremnike, moram samo propuhati dušik pod visokim tlakom kroz njih. To
će očistiti eventualno preostali mulj i sterilizirati ostalo. Testirat ću ih
jednako kao i spremnike.«
»Dobro, dobro«, odvrati Kamenko. »Status komora za
razmnožavanje, pitanje?«
»I dalje dobro napredujemo. Stigli smo do taumebe-62.«
»Jednog dana otkrijemo zašto je dušik bio problem.«
»Time neka se bave drugi znanstvenici. Nama samo treba taumeba-
80.«
 »Da, taumeba-80. Možda taumeba-86. Za svaki slučaj.«
Kad razmišljaš na bazi šest, normalno ti je dodati broj šest na bilo
što. »Slažem se«, kažem.
Odem u zračnu komoru i uvučem se u svemirsko odijelo. Dohvatim
plamenik i pričvrstim ga za pojas. Uključim radio na kacigi i kažem,
»Izlazim van.«
»Razumije. Radio ako problem. Mogu pomoći robotom za oplatu ako
trebaš.«
»Vjerojatno neću trebati pomoć, javit ću ti.«
Zatvorim vrata za sobom i ispustim zrak iz zračne komore.
***
»Fućkaš ga«, kažem, pritisnem tipku za konačnu potvrdu i odbacim
spremnik pet.
Eksplozivi grunu i prazni spremnik odlebdi u ništavilo svemira.
Nikakva količina drljanja, čišćenja, sterilizacije dušikom ni bilo čega
ostaloga nije uspjela izbaciti taumebe iz spremnika pet. Štogod učinio,
taumebe su preživjele i požderale astrofage koje bih stavio u spremnik.
U nekom trenutku moraš jednostavno odustati.
Prekrižim ruke i zavalim se u pilotsko sjedalo. Nema gravitacije i ne
mogu se kvalitetno zavaliti pa se moram svjesno gurnuti u sjedalo. Durim
se, miša mu, i bogme ću to učiniti kako valja. Nedostaju mi tri od početnih
devet spremnika za gorivo. Dva sam izgubio tijekom pustolovine iznad
Adriana i jedan sam upravo sada odbacio. Više nemam spremnika za
666.000 kilograma goriva.
Imam li dovoljno goriva za povratak kući? Naravno. Ona količina
goriva koja je dovoljna za to da pobjegnem od gravitacije Tau Cetija
dovoljna je i za to da me s vremenom doveze kući. Za to mi je dovoljno
nekoliko kilograma astrofaga, ako mi ne smeta što bih se morao strpjeti
milijun godina.
Nije problem stići kući. Problem je u trajanju putovanja.
Obavim gomilu izračuna i rezultati mi se nimalo ne sviđaju.
Putovanje od Zemlje do Tau Cetija trajalo je tri godine i devet
mjeseci uz stalno ubrzanje od 1,5 g dr. Lamai je zaključila da je to
maksimalna trajna gravitacijska sila koju ljudsko biće može izdržati
tijekom gotovo četiri godine. Na Zemlji je za to vrijeme prošlo trinaest
godina, no dilatacija vremena išla je na ruku posadi.
Krenem li na dugo putovanje kući sa samo 1,33 milijuna kilograma
goriva (samo mi toliko stane u preostale spremnike), najučinkovitiji kurs
zahtijevat će trajno ubrzanje od 0,9 g. Ići ću sporije, što znači da će
dilatacija vremena biti manja, što znači da ću putovati dulje. Ukupno ću na
tom putovanju provesti pet i pol godina.
I što onda? To je samo godinu i pol više. U čemu je problem?
Nemam toliko hrane.
Ovo je bila samoubilačka misija. Dali su nam hrane za nekoliko
mjeseci. U međuvremenu sam pojeo dio zaliha, no u nekom trenutku ću se
morati početi oslanjati na kašicu za komu. Neće biti fina, no barem je
nutricionistički uravnotežena.
Opet, ovo je bila samoubilačka misija. Nisu nam dali dovoljno kašice
za komu da potraje tijekom putovanja kući. Ja je imam ovoliko samo zato
što su zapovjednik Yáo i inženjerka Iljuhina na tom samoubilačkom putu
umrli.
Prave hrane imam za tri mjeseca, a kašice za nekih četrdeset mjeseci.
To je taman dovoljno hrane da preživim putovanje kući kad bih imao svo
potrebno gorivo i još malo u rezervi. No, nikako nije dovoljno da mi
potraje tijekom pet i pol godina sporijeg putovanja.
Kamenkova mi hrana uopće ne pomaže. Proveo sam gomilu testova.
Prepuna je teških metala u rasponu od »toksičnih« do »izuzetno toksičnih«.
Bilo je u njoj korisnih proteina i šećera s kojima bih se rado pomogao, no
nikako nisam uspijevao izdvojiti toksine iz njih.
I nemam što uzgojiti ovdje. Sva je moja hrana smrznuta ili
dehidrirana. Nemam živog sjemenja, biljaka, ništa takvog. Mogu pojesti
ono što imam i to je to.
Kamenko dotapka po svojem tunelu do čahure u kontrolnoj sobi.
Toliko često hodočasti između Blipa-A i čahure da malokad znam gdje se
točno nalazi.
»Pustio si ljutit zvuk. Zašto, pitanje?«
»Nedostaje mi trećina spremnika za gorivo. Nemam dovoljno hrane
za putovanje kući.«
»Kad si zadnji put spavao, pitanje?«
 »Ha? Govorim o gorivu! Priberi se!«
»Živčan. Ljut. Glup. Kad si zadnji put spavao, pitanje?«
Slegnem ramenima. »Ne znam. Radio sam na komorama za
razmnožavanje i spremnicima za gorivo... zaboravio sam.«
»Spavaj. Ja pazim.«
Divlje mahnem prema konzoli. »Imam ozbiljan problem! Nemam
dovoljno spremnika za gorivo za povratak kući! Treba mi još 600.000
kilograma goriva, a za to je potrebno 135 kubičnih metara spremnika!
Nemam toliko mjesta!«
»Ja napravim spremnik za gorivo.«
»Nemaš dovoljno ksenonita za to!«
»Ne treba ksenonit. Poslužit će bilo koji čvrsti materijal. Imam puno
metala na brod. Rastopim, oblikujem, napravim spremnik za tebe.«
Nekoliko puta trepnem. »Možeš to učiniti?«
»Očito mogu! Sad si glup. Idi spavaj. Pazim i usput dizajniram
zamjenski spremnik. Slažeš se, pitanje?« Krene svojim tunelom prema
spavaonici.
»Ha...«
»Slažeš se, pitanje?« dovikne mi.
»Aha...« progunđam. »Da, dobro.«
***
Puno sam puta bio izvan broda, ali nikad se nisam ovako umorio.
Već sam šest sati vani. Orlan je izdržljivo odijelo i može to podnijeti,
no to se ne može reći za mene.
»Ugrađujem zadnji spremnik za gorivo«, propentam. Još malo pa
gotovo. Drži se.
Kamenkovi improvizirani spremnici za gorivo su, naravno, savršeni.
Trebao sam samo odvojiti jedan od svojih ispravnih spremnika i dati mu da
ga analizira. Točnije, dao sam ga njegovu robotu. Robot je obavio precizna
mjerenja, svaka čast. Svaki ventil je na pravom mjestu i prave veličine.
Svaki vijak ulazi tamo gdje treba.
Ukupno je načinio tri savršene kopije spremnika koji sam mu dao.
Razlikuju se samo po materijalu. Moji su spremnici bili od aluminija.
Netko je u Strattičinoj ekipi bio predložio oplatu od karbonskih vlakana, no
odbila je. Prihvaćala je samo dokazanu tehnologiju, a ljudska je vrsta
šezdeset i više godina izrađivala svemirske letjelice od aluminija.
Novi spremnici načinjeni su od... legure. Kakve legure? Nemam
pojma. Ne zna ni Kamenko. Riječ je o mješavini metala koje je skinuo s
manje važnih sustava u Blipu-A. Najviše je tu željeza, kaže, ali u mješavini
se nalazi još najmanje dvadeset različitih elemenata koje je spojio zajedno.
Gulaš od metala.
No, ne smeta to. Spremnici za gorivo ne moraju izdržati visok tlak.
Moraju samo držati astrofage u brodu, ništa drugo. Ipak, važno je da su
dovoljno otporni da se ne raspadnu od težine goriva kad brod ubrza. To
nije teško postići. Mogli su biti i od drva, bili bi jednako učinkoviti.
»Spor si«, kaže mi Kamenko.
»A ti si zao.« Podignem veliki cilindar na njegovo mjesto uz pomoć
užadi.
»Isprika. Uzbuđen sam. Komore za razmnožavanje devet i deset!«
»Da!« uzviknem. »Držim fige!«
Posljednja generacija taumeba nosi broj 78. Taj soj se razmnožava u
komorama dok ja radim na spremnicima za gorivo. Razmaci iznose 0,25
posto što znači da prvi put neki od spremnika u sebi imaju osam posto ili
više dušika.
Kad smo kod ugradnje spremnika... uf. Prvi vijak je najgori.
Spremnik za gorivo ima mnogo inercije i teško ga je držati poravnatog s
rupom. Usto, više nema originalnog sustava za ugradnju spremnika,
odnijeli ga eksplozivi. Nikome nije palo na pamet da bih mogao poželjeti
ugraditi novi spremnik nakon što odbacim stari. Eksplozivi nisu samo
rastvorili stezaljke nego su otrgnuli vijke. A bogme ih nije bilo briga ni za
štetu nanesenu na mjesta za montažu.
Mnogo sam vremena proveo pokušavajući pretvoriti ovu
samoubilačku misiju u samo opasnu.
Zavojnici su u relativno dobrom stanju, no u svakome se nalazi
otrgnuti kraj vijka. Ni jedan vijak više nema glave i jako ih je teško odviti.
Otkrio sam da je najbolji pristup žrtvovati čelične šipke uz pomoć
plamenika. Malo rastopim vijak, malo rastopim šipku i onda ih zavarim
jedno za drugo. Rezultat je ružan kao sam vrag, ali daje mi polugu koja mi
pruža dovoljno snage za obrtaj tako da mogu odviti vijak. Više-manje.
 Ako ne mogu odviti vijak, rastopim sve zajedno. Neće se držati za
oplatu kad se pretvori u tekućinu.
Nakon tri sata napokon sam ugradio nove spremnike za gorivo.
Recimo.
Pustim zrak u zračnu komoru, izvučem se iz Orlana i odem u
kontrolnu sobu. Kamenko me čeka u svojoj čahuri.
»Dobro je prošlo, pitanje?«
Nesigurno zatreperim rukom - ta je gesta, zanimljivo, ista i kod ljudi
i kod Eridijanaca, te prenosi isto značenje. »Možda. Nisam siguran. Puno
rupa za vijke nije upotrebljivo i spremnici nisu onako dobro povezani kako
bi trebali biti.«
»Opasnost, pitanje? Tvoj brod ubrzava 15 metara u sekundi-u
sekundi. Hoće spremnici izdržati, pitanje?«
»Nisam siguran. Inženjeri sa Zemlje često zbog sigurnosnih razloga
traže dvostruko više opreme. Nadam se da su to učinili i ovog puta. Za
svaki slučaj ću ih testirati.«
»Dobro dobro. Dosta priče. Provjeri komore za razmnožavanje,
molim.«
»Idem, idem. Čekaj da si uzmem malo vode.«
On skakuće i klizi niz svoj tunel do laboratorija. »Zašto ljudi trebaju
toliko vode, pitanje? Neučinkovit oblik života!«
Progutam litru vode koju sam ostavio u kontrolnoj sobi prije nego što
sam izišao iz broda. Užasno sam žedan. Obrišem usta i pustim vrećicu da
odlebdi, a zatim se odgurnem od zida i krenem niz tunel do laboratorija.
»I Eridijanci trebaju vodu, samo da znaš.«
»Mi čuvamo unutra. Zatvoren sustav. Nešto malo neučinkovitosti, ali
dobijemo svu potrebnu vodu iz hrane. Ljudi cure! Gnjusno.«
Smijem se lebdeći do laboratorija gdje me čeka Kamenko. »Na
Zemlji postoji jezivo, smrtonosno stvorenje koje se zove pauk. Ti izgledaš
kao jedno takvo čudovište. Samo da znaš.«
»Dobro. Ponos. Ja sam strašno svemirsko čudovište. Ti si svemirska
prošupljena vreća i stalno curiš.« Pokaže prema komorama za
razmnožavanje. »Provjeri komore!«
 Odgurnem se od zida i odlebdim do komora. Trenutak istine. Trebao
bih ih provjeravati redom od komore broj jedan, ali nema šanse. Odem
odmah do komore devet.
Posvijetlim lampicom u komoru i pomno promotrim stakalce koje je
bilo prekriveno astrofazima. Provjerim očitanja na komori, a onda opet
pogledam stakalce.
Nacerim se. »Stakalce u komori devet je čisto. Imamo taumebe-80!«
Kamenko se razleti na sve strane, mlatara rukama, pandže mu
udaraju o zidove tunela, ispušta nasumične zvukove bez ikakva reda. Treba
mu nekoliko sekundi da se primiri. »Da! Dobro! Dobro dobro dobro!«
»Haha, ideš, dobro. Smiri se malo.« Provjerim komoru broj deset.
»I komora broj deset je čista. Imamo taumebe-82,5!«
»Dobro dobro dobro!«
»Stvarno je dobro dobro dobro!« odvratim.
»Sad puno testiraš. Zrak za Veneru. Zrak za Trisvijet.«
»Da, naravno...«
Skakuće od jednog zida tunela do drugog. »Točno isti plinovi u
svakom testu. Isti tlak. Ista temperatura. Ista smrtonosna >radijacija< iz
svemira. Isto svjetlo zvijezde. Isto isto isto.«
»Da, budem, sve ću to napraviti.«
»Daj sad.«
»Moram se odmoriti! Upravo sam proveo osam sati u svemiru!«
»Daj sad!«
»Uf! Ne!« Odlebdim do njegova tunela i zagledam se u njega kroz
ksenonitni zid. »Najprije ću uzgojiti još gomilu taumeba-82,5, tako da ih
imamo dovoljno za testiranje. I u zabrtvljenim spremnicima ću osigurati
nekoliko stabilnih kolonija.«
»Da! I neke na moj brod!«
»Da, bolje je da imamo što više rezervi.«
On nastavi skakutati. »Erid će živjeti! Zemlja će živjeti! Svi će
živjeti!« Stisne jednu ruku u šaku i priljubi je uza zid. »Šakaj me!«
Pritisnem zglavke stisnute šake o zid. »Kaže se: daj šaku, ali nema
veze.«
 ***
Negdje mora biti cuge. Ne mogu zamisliti da je Iljuhina krenula na
samoubilačku misiju, a da nije ponijela zalihu sa sobom. Ne mogu
zamisliti da je krenula preko ceste bez nešto cuge, iskreno. Pregledao sam
sve kutije u spremištu i napokon sam ih našao — osobna oprema.
U kutiji se nalaze tri zatvorene vreće. Na svakoj je ime člana posade.
»Yáo«, »Iljuhina« i »DuBois«. Očito nisu zamijenili DuBoisovu opremu
mojom jer je nisam ni stigao pripremiti.
Još sam ljut zbog cijele te priče. No, možda ću dobiti priliku da
Strattici u lice kažem sve što mislim o toj temi.
Izvučem opremu u spavaonicu i pričvrstim vreće za zid. Ovo su
osobne, privatne stvari troje pokojnika. Troje prijatelja koji su sada mrtvi.
Možda ću poslije na miru pogledati što je unutra i oprostiti se s
njima. No sada je trenutak za slavlje i treba mi cuga.
Otvorim Iljuhininu vreću. Unutra je gomila nasumičnih stvarčica.
Zastavica s ruskim natpisom, stari plišani medvjedić kojega je vjerojatno
čuvala od djetinjstva, kila heroina, nekoliko njezinih omiljenih knjiga i -
evo ih! Pet litrenih vrećica prozirne tekućine s natpisom водка.
To je »votka« na ruskom. Otkud to znam? Jer sam proveo mjesece na
nosaču zrakoplova s gomilom ludih Rusa. Nagledao sam se te riječi.
Zatvorim njezinu vreću i ostavim je pričvršćenu za zid. Proletim kroz
laboratorij do Kamenka koji me čeka u svojem tunelu.
»Našao sam!« uzviknem.
»Dobro dobro!« Ne nosi svoj uobičajeni kombinezon ni pojas s
oruđem. Navukao je opravu koju još nikad nisam vidio.
»Dakle, što to imamo ovdje?« začudim se.
On se ponosno »isprsi«. Njegova je ljuštura prekrivena glatkom
tkaninom na kojoj su na ključnim mjestima pričvršćeni simetrični kruti
oblici. Gotovo poput oklopa, ali ne pokriva baš sve i mislim da nije od
metala.
Oko rupe na vrhu, gdje su mu radijatori, sada se nalaze grubi
dragulji. Nekakav nakit, očigledno. Izbrušeni su kao što bi mi to učinili na
Zemlji, ali grozne su kvalitete, mrljavi i neujednačene boje. No, jako su
veliki i kladim se da odlično zvuče kad ih oslušneš sonarom.
 Rukavi se protežu do pola njegovih ruku, a manšete su također
ukrašene draguljima. Svako rame povezano je sa susjednim pomoću
labavih ispletenih vrpca. I prvi put vidim da nosi rukavice. Svih pet šaka
pokriveno je grubim materijalom nalik na vrećevinu.
Kamenko se neće moći brzo kretati u tom odijelcu, ali moda se nikad
nije zamarala praktičnošću ni udobnošću.
»Odlično izgledaš!« uzviknem.
»Hvala! Ovo je posebna odjeća za slavlje.«
Podignem svoju litru votke. »Ovo je posebna tekućina za slavlje.«
»Ljudi... jedu kad slave?«
»Da. Znam da Eridijanci jedu nasamo i znam da misliš da je to
odvratno, ali ljudi ovako slave.«
»U redu je. Jedi! Slavimo!«
Odgurnem se do dva eksperimenta koja sam postavio na
laboratorijski stol. U jednoj komori nalazi se analog atmosferi Venere, a u
drugoj je atmosfera Trisvijeta. Potrudio sam se da ih smiješam najtočnije
što sam mogao, na temelju najboljih informacija koje imam. Srećom, imam
mnogo podataka zahvaljujući zbirci svih ljudskih priručnika ikad napisanih
i Kamenkova znanja o njegovu vlastitom sustavu.
U oba slučaja, taumebe su preživjele i jako im dobro ide.
Razmnožavaju se brzo kao i uvijek, te požderu čak i najmanje količine
astrofaga koje im ubacim u komoru.
Podignem vrećicu s votkom. »Za taumebu-8,25! Spasitelja dvaju
svjetova!«
»Dat ćeš tu tekućinu taumebama, pitanje?«
Odvojim slamku na vrećici. »Ne, to je samo ljudski izraz. Odajem
počast taumebi-8,25.« Otpijem gutljaj koji mi spali usta. Iljuhina je
očigledno voljela jaku, sirovu votku.
»Da. Mnogo počasti!« kaže Kamenko. »Čovjek i Eridijanac rade
zajedno i spase sve!«
»E, da«, kažem. »Dobro si me sjetio: treba mi sustav za održavanje
života za taumebe — nešto što će im davati taman dovoljno astrofaga da
kolonija ostane na životu. Mora biti potpuno automatski, mora moći
samostalno funkcionirati nekoliko godina i mora težiti manje od kilograma.
I trebam četiri takva.«
»Zašto tako maleni, pitanje?«
»Stavit ću jedan takav sustav u svaku bubu, za slučaj da se nešto
dogodi Spasitelju na putu kući.«
»Dobar plan! Pametan si! Napravim ti to. I danas završim uređaj za
prijenos goriva. Mogu ti dati astrofage i onda i ti i ja idemo kući!«
»Aha.« Osmijeh mi izblijedi.
»To je sretno! Otvor na tvom licu je u tužnom načinu rada. Zašto,
pitanje?«
»Putovanje će dugo trajati, a ja ću biti sam.« Nisam još siguran želim
li riskirati s komom na povratku kući. Možda ću morati, da ne poludim
putem. Možda će mi totalna samoća i hrana koja se sastoji od odurne kaše
s okusom krede ipak biti previše. Ipak, odlučio sam da ću prvi dio
putovanja provesti budan.
»Nedostajat ću ti, pitanje? Ti ćeš meni nedostajati. Ti si prijatelj.«
»Da, nedostajat ćeš mi.« Otpijem još gutljaj votke. »I ti si moj
prijatelj. Svih mi svetaca, najbolji si mi prijatelj. A uskoro ćemo se
zauvijek oprostiti.«
Kamenko pljesne s dvije svoje šake u rukavicama. Umjesto
uobičajenog škljocaja koji prati gestu kojom odbacuje loš argument, ovoga
puta zvuk je prigušen. »Ne zauvijek. Spasimo planete. A onda imamo
tehnologiju temeljenu na astrofazima. Dođemo si u posjet.«
Suho se nasmiješim. »Stignemo to sve obaviti za pedeset zemaljskih
godina?«
»Vjerojatno ne. Zašto tako brzo, pitanje?«
»Ja nemam pedeset godina na raspolaganju. Ljudi ne...« štucnem,
»ne žive tako dugo, sjećaš se?«
»Oh.« Na trenutak utihne. »Onda ćemo uživati u vremenu koje još
imamo zajedno, a onda idemo spasiti planete. I onda smo heroji!«
»Tako je!« Uspravim se. Vrti mi se u glavi. Nikad nisam bio od pića,
a votku sam ispio mnogo brže nego što bih trebao. »Najsmovažniji ljudi u
galaktici! Famozni smo!«
 On dohvati francuski ključ sa stola i podigne ga jednom rukom. »Za
nas!«
Podignem votku u zrak. »Za naš!«
***
»Dobro. To je to«, kažem sa svoje strane prozirnog zida.
»Da«, odvrati Kamenko sa svoje. Glas mu je prigušen, unatoč trudu
koji ulaže da ga održi visokim i jasnim.
Moj brod Spasitelj pun je goriva: 2,2 milijuna kilograma astrofaga.
200.000 kilograma više nego što je imao kad je krenuo sa Zemlje.
Kamenkovi zamjenski spremnici su, naravno, učinkovitiji i imaju više
zapremine od mojih starih spremnika.
Počešem se po zatiljku. »Pretpostavljam da će se naše vrste opet
sresti. Znam da će ljude zanimati Eridijanci.«
»Da«, odgovori on. »Hvala ti za laptop. Stoljeća ljudske tehnologije
od kojih će naši znanstvenici mnogo moći naučiti. Dao si mi najveći dar u
povijesti moje vrste.«
»Isprobao si ga u onom sustavu za održanje života koji si načinio za
njega, zar ne?«
»Da. To je glupo pitanje.« Uhvati se za dršku sa svoje strane da ne
odlebdi.
Kamenko je uklonio izravni povezni tunel i zabrtvio oplatu
Spasitelja. Vratio je zračnu komoru na njezino mjesto, tako da može
završiti s pakiranjem.
Zamolio sam ga da ostavi ksenonitne zidove i tunele u Spasitelju,
samo da u njima načini nekoliko većih rupa tako da i ja mogu
upotrebljavati taj prostor. Što više ksenonita ostane za znanstvenike na
Zemlji, to bolje.
Brod i dalje vonja po amonijaku. Izgleda da čak ni ksenonit nije
potpuno otporan na difuziju plinova. Vjerojatno će još neko vrijeme imati
taj miris.
»A tvoje farme?« upitam. »Provjerio si ih?«
»Da. Šest kopija kolonija taumeba-8,25, svaka u svojoj komori s
odvojenim sustavima za održanje života. U svakoj je zrak koji odgovara
onom na Trisvijetu. Tvoje farme funkcioniraju, pitanje?«
 »Da«, odgovorim. »Deset komora koje smo upotrebljavali za testove.
Sada je u svima zrak kao s Venere. I hvala ti na mini farmama. Ugradit ću
ih u bube tijekom putovanja. Ionako neću imati drugog posla.«
On baci pogled na svoje bilješke. »Te brojke koje si mi dao. Siguran
si da je to točno vrijeme za zaokret i točno vrijeme kad ču stići na Erid,
pitanje? Jako je to uskoro. Jako brzo.«
»Da, to ti je zbog dilatacije vremena. Znam, čudno je. Ali izračuni su
točni. Četiri puta sam provjerio. Stići ćeš na Erid za manje od tri zemaljske
godine.«
»Ali Zemlja je na gotovo jednakoj udaljenosti od Tau Cetija, a tebi
će trebati četiri godine, pitanje?«
»Ja ću proživjeti četiri godine, da. Tri godine i devet mjeseci. Zato
što se za mene vrijeme neće toliko skratiti.«
»Već si mi ti objasnio, ali ipak... zašto, pitanje?«
»Tvoj brod ubrzava brže nego moj. Putovat ćeš brzinom koja je bliža
brzini svjetlosti.«
Kamenko se promeškolji. »Jako komplicirano.«
Pokažem prema njegovom brodu. »Na laptopu imaš sve informacije
o relativnosti. Neka se tvoji znanstvenici bave s time.«
»Da. Bit će jako zadovoljni.«
»Eh, kad dođu do kvantne fizike, više bogme neće biti zadovoljni. Ići
će im na živce.«
»Ne razumije.«
Nasmijem se. »Ne brini se, nije važno.«
Obojica utihnemo.
»To je sad to«, napokon kažem.
»Vrijeme je«, doda Kamenko. »Idemo spasiti svoje svjetove.«
»Aha.«
»Lice ti curi.«
Obrišem oči. »Ljudska kultura. Ne brini se zbog toga.«
»Razumije.« Odgurne se do vrata svoje zračne komore, otvori ih i
zastane. »Zbogom, prijatelju Grace.«
Potišteno mu mahnem. »Zbogom, prijatelju Kamenko.«
 Kamenko nestane u svojem brodu i zatvori zračnu komoru za sobom.
Ja se vratim u svoj brod. Nakon nekoliko minuta, njegov robot odvoji
tunel.
Neko vrijeme letimo gotovo paralelno, sa samo nekoliko stupnjeva
razlike u kursu, tako da ne spalimo jedan drugome brod ispuhom iz motora
pogonjenih na astrofage. Nakon što se odmaknemo nekoliko tisuća
kilometara jedan od drugoga, moći ćemo se okrenuti u bilo kojem smjeru.
Nekoliko sati poslije sjedim u pilotskom sjedalu. Ugasio sam spinske
pogone. Želim ga još jednom pogledati. Gledam za točkicom infracrvene
svjetlosti — to je Kamenko na putu za Erid.
»Sretan put, prijatelju«, kažem.
Usmjerim brod prema Zemlji i upalim spinske pogone.
Idem kući.
 DVADESET ŠESTO POGLAVLJE

Sjedio sam u svojoj ćeliji i zurio u zid.

Nije to bila neka otrcana zatvorska ćelija, više je nalikovala na sobu
u studentskom domu. Ožbukani cigleni zidovi, stol, stolac, krevet, čak je
imala i svoju kupaonicu. No vrata su bila čelična, a prozori pokriveni
rešetkama. Nisam mogao pobjeći.
Zašto su u Bajkonuru imali spremnu zatvorsku ćeliju? Nemam
pojma. Pitajte Ruse.
Lansiranje je danas. Uskoro će kroz ta vrata ući mišićavi stražari, a s
njima i liječnik. Dat će mi injekciju i to će biti posljednji put da vidim
Zemlju.
Kao da sam ih prizvao, začuo sam škljocanje brave. Netko hrabriji
možda bi pokušao iskoristiti priliku. Možda bi se zaletio na vrata i probio
se pokraj stražara. No, ja sam odavno odustao od bijega. Što bih time
postigao? Istrčao bih u kazašku pustinju, i što onda?
Vrata su se otvorila i ušla je Strattica. Stražari su zatvorili vrata za
njom.
»Hej«, rekla je.
Mrko sam piljio u nju sa svojeg kreveta.
»Lansiranje će se odigrati prema planu«, rekla je. »Uskoro krećete na
put.«
»Super.«
Sjela je na stolac. »Znam da mi ne vjerujete, ali nisam vam ovo olako
učinila.«
»Je, jako ste poznati po sentimentalnosti.«
Nije obratila pažnju na moju ironiju. »Znate li što sam studirala na
koledžu? Što sam diplomirala?«
Slegnuo sam ramenima.
 »Povijest. Diplomirala sam povijest.« Lupnula je prstima po stolu.
»Većina ljudi pretpostavlja da imam neku diplomu iz znanosti ili biznisa.
Možda iz komunikacija. Ali nije tako. Završila sam povijest.«
»To mi ne nalikuje na vas.« Uspravio sam se na krevetu. »Niste
poznati po tome da se osvrćete za sobom.«
»Imala sam osamnaest godina i nisam imala pojma što bih sa svojim
životom. Odabrala sam povijest jer nisam znala što bih drugo.«
Nasmiješila se. »Teško vam je zamisliti me takvu, zar ne?«
»Aha.«
Pogledala je kroz rešetke na prozoru prema lansirnoj rampi u daljini.
»Mnogo sam naučila i uživala sam u učenju. Današnji ljudi... današnji ljudi
nemaju pojma koliko im je dobro. U prošlosti su ljudi većinom živjeli u
neumoljivoj bijedi. Što dalje u povijest, to je bilo gore.«
Ustala je i ushodala se sobicom. »Pedeset tisuća godina, sve do
industrijske revolucije, ljudska civilizacija zanimala se samo zajedno: za
hranu. Sve postojeće kulture ulagale su svoje vrijeme, energiju, ljudstvo i
resurse u hranu. Lov, prikupljanje, obrada zemlje, uzgoj stoke,
skladištenje, distribucija... bavili su se samo hranom.
Čak i Rimsko Carstvo. Svi znaju za careve, vojske i osvajanja. No
ono što su Rimljani uistinu izmislili bio je izuzetno učinkovit sustav
pribavljanja obradive zemlje i transporta hrane i vode.«
Uputila se do drugog kraja sobe. »Industrijska revolucija
mehanizirala je poljoprivredu i nakon toga smo se mogli usredotočiti na
druge stvari. No, to se odnosi samo na posljednjih dvjesto godina. Prije
toga je većina ljudi provodila svoj život baveći se proizvodnjom hrane.«
»Hvala na lekciji iz povijesti«, rekao sam. »Ali ako vam ne smeta,
volio bih svoje posljednje trenutke na Zemlji provesti u ljepšem
raspoloženju. Pa bih vas molio da me ostavite na miru.«
Nije obratila pozornost na moje riječi. »Leclercovo bombardiranje
Antarktike kupilo nam je malo vremena, ali ne previše. I nećemo moći do
u nedogled odvaljivati komade Antarktike u ocean jer ćemo se suočiti s
izravnim problemima podizanja razine oceana i izumiranja bioma u
morima, što će uzrokovati više problema nego što ih uzrokuju astrofazi.
Nemojte zaboraviti što nam je rekao Leclerc: umrijet će pola ljudske
populacije na Zemlji.«
»Znam«, progunđao sam.
 »Ne, ne znate«, otresla se. »Bit će mnogo gore od toga.«
»Gore od toga da pomre pola ljudske vrste na Zemlji?«
»Naravno«, rekla je. »Leclercove procjene temelje se na tome da sve
svjetske nacije surađuju u proizvodnji hrane, dijele resurse i racioniraju
hranu. Mislite li da će se to uistinu dogoditi? Mislite li da će Sjedinjene
Američke Države — najjača vojna sila u povijesti - samo sjediti dok im
pola stanovništva umire od gladi? A što je s Kinom, nacijom čija je
populacija 1,3 milijarde ljudi koji su čak i u najboljim vremenima uvijek
na rubu gladi? Mislite da će samo ostaviti svoje slabije susjede na miru?«
Odmahnuo sam glavom. »Bit će ratova.«
»Da. Bit će ratova. Ratova koji će se voditi iz istog razloga kao i
većina ratova u povijesti: zbog hrane. Izgovor će biti religija ili slava ili
bilo što drugo, no uvijek je uzrok hrana. Obradivo zemljište i ljudi koji će
na njemu raditi.
No, zabava tu neće prestati«, nastavila je. »Kad očajne nacije na rubu
gladi počnu napadati jedne drugu zbog hrane, proizvodnja hrane će znatno
opasti. Jeste li ikad čuli za Taipinšku pobunu? Bio je to građanski rat u
Kini tijekom devetnaestog stoljeća. U bitkama je poginulo četiristo tisuća
vojnika. A od gladi koja je uslijedila umrlo je dvadeset milijuna ljudi.
Ratovi uništavaju poljoprivredu, shvaćate? Uzrokuju strahovite probleme.«
Obgrlila se rukama. Nikad je nisam vidio tako ranjivu.
»Pothranjenost. Neredi. Glad. Cijela infrastruktura bavit će se samo
proizvodnjom hrane i ratovanjem. Popucat će niti koje održavaju društvo
na životu. Bit će i epidemija. Mnogo epidemija, po cijelom svijetu. Jer će
zdravstveni sustavi biti preplavljeni problemima. Epidemije koje bi se
nekoć lako zaustavile, širit će se nekontrolirano.«
Okrenula se prema meni. »Rat, glad, bolest i smrt. Astrofazi su
doslovno jahači apokalipse. Imamo samo Spasitelja. Zrtvovat ću sve što je
potrebno kako bih mu pružila ma i najmanju priliku za uspjeh.«
Legao sam na krevet i okrenuo joj leđa. »Ako vam to pomaže da
mirno spavate.«
Otišla je do vrata i pokucala. Stražar joj je otvorio. »No, dobro. Samo
sam vam željela reći zašto vam to radim. Toliko sam vam dugovala.«
»Nadam se da ćete završiti u paklu.«
»Hoću, vjerujte mi. Vas troje idete na putovanje do Tau Cetija.
 A mi ostali idemo u pakao. Točnije, pakao dolazi nama.«
***
Ma da? E pa, pakao ti se vraća, Strattice. I ja sam taj pakao. Samo da
znaš.
Mislim... nemam pojma što ću joj reći. Ali sigurno ću joj svašta
izgovoriti. I ništa od toga neće biti lijepo.
Prošlo je osamnaest dana putovanja koje će trajati gotovo četiri
godine. Tek sam stigao do heliopauze Tau Cetija - ruba snažnoga
magnetskog polja te zvijezde. Točnije, ovdje je još dovoljno jako da odbija
međuzvjezdano zračenje. Nakon što se odmaknem, zračenje koje udara o
oplatu bit će mnogo žešće.
Nije važno. Okružen sam astrofazima. Samo se zabavljam
promatrajući kako vanjski senzori za zračenje skaču gore-dolje. Tako znam
da napredujem. Ipak, općenito gledajući, krenuo sam na jako dugo
putovanje, a moj trenutačni status je »upravo sam izišao iz kuće«.
Dosadno mi je. Sam sam u svemirskom brodu i nemam posla.
Čistim laboratorij i redovito radim inventuru. Možda mi padne na
pamet neki dobar eksperiment za astrofage ili taumebe. Mogao bih putem
napisati nekoliko znanstvenih radova. E da, tu je i inteligentni
izvanzemaljac s kojim sam se mjesecima družio. Mogao bih nešto napisati
o njemu.
Imam na raspolaganju golemu kolekciju računalnih igara. Na brod su
mi ukrcali sav postojeći softver koji je ikad osmišljen. Sigurno će me to
dovoljno dugo zabavljati.
Provjeravam farme taumeba. Svih deset je u dobrom stanju.
Povremeno ih nahranim astrofazima da ostanu zdrave i da se
razmnožavaju. Farme oponašaju atmosferu Venere i svaka nova generacija
taumeba prilagođenija je za život na tom planetu. Nakon četiri godine, kad
ih tamo ostavim, bit će u odličnom stanju.
I da, već sam odlučio da ću ih sam poslati na Veneru. Zašto i ne bih?
Nemam pojma na kakav ću se svijet vratiti. Na Zemlji je od mojeg
odlaska prošlo trinaest godina, a do povratka će proći još trinaest. Dvadeset
šest godina. Svi moji učenici bit će odrasli ljudi. Nadam se da će preživjeti,
iako moram priznati da neki vjerojatno neće. Dajem sve od sebe da ne
razmišljam o tome.
 Bilo kako bilo, kad se vratim u Sunčev sustav, navratit ću do Venere
i tamo ostaviti taumebe. Nisam još siguran kako ću ih posijati, no imam
nekoliko ideja. Najjednostavnije će biti da gomilu taumeba zamotam u
astrofage i bacim ih na Veneru. Astrofazi će apsorbirati toplinsku energiju
pri ulasku u atmosferu i oslobodit će taumebe u divljinu, a one će se
odlično provesti nakon toga. Venera je sigurno dosad cijela zaražena, a
Bog zna da se taumebe znaju baciti na posao čim ugledaju plijen.
Provjerim zalihe hrane. Sve ide po planu. Prave, jestive hrane imam
još za tri mjeseca, a onda ću morati prijeći na kašicu za komu.
Ne želim opet u komu. Imam gene koji bi mi trebali osigurati
preživljavanje, no imali su ih i Yáo i Iljuhina. Zašto da riskiram ako ne
moram?
Usto, nisam potpuno siguran da sam točno reprogramirao navigaciju.
Čini mi se da je u redu i, kadgod provjerim, na putu sam prema kući. No,
što ako nešto pođe po zlu dok sam u komi? Što ako se probudim i shvatim
da sam za cijelu svjetlosnu godinu promašio Sunčev sustav?
Možda ću ipak biti spreman riskirati u nekom trenutku, zbog
izolacije, usamljenosti i odvratne hrane. Vidjet ćemo.
Kad smo već kod usamljenosti, sjetim se Kamenka. Mojega jedinog
prijatelja. Ozbiljno. On mi je jedini prijatelj. Nisam se mnogo družio s
ljudima ni kad je situacija bila normalna. Katkad bih otišao na večeru s
drugim učiteljima iz škole. Ponekad bih subotom popio pivo sa starim
prijateljima iz koledža. No, zbog dilatacije vremena, svi će oni biti
generaciju stariji od mene kad se vratim.
Dimitrij mi je bio drag, mislim da sam njega najviše zavolio od cijele
ekipe koja je radila na Spasitelju. No, tko zna što je sada s njim? Koliko ja
znam, možda su Rusija i Sjedinjene Američke Države u ratu. Ili su možda
saveznici. Nemam pojma.
Popnem se u kontrolnu sobu, sjednem u pilotsko sjedalo i otvorim
prozor za navigaciju. Znam da ne bih trebao, no pretvorilo se u neku vrstu
rituala. Ugasim spinske pogone i krećem se samo po inerciji. Gravitacija
istog trenutka nestane, no više to ne primjećujem. Naviknuo sam se.
Budući da spinski pogoni ne rade, mogu uključiti Petrovaskop. Znam
kamo ga moram usmjeriti i brzo pronađem ono što tražim. Točkicu
svjetlosti na Petrovinoj valnoj duljini. To su motori Blipa-A. Da se nalazim
unutar stotinu kilometara od te točkice, brod bi mi se rasplinuo.
 Ja sam na jednom kraju zvjezdanog sustava, a on je na drugom. Čak i
Tau Ceti odavde izgleda poput žaruljice u daljini. Ipak, i dalje jasno vidim
bljesak motora Blipa-A. Uporaba svjetlosti kao pogonskoga goriva
oslobađa apsurdne količine energije.
Možda bismo to mogli iskoristiti u budućnosti. Možda bi Zemlja i
Erid mogli komunicirati ispuštajući goleme količine svjetlosti na
Petrovinoj valnoj duljini uz pomoć astrofaga. Pitam se koliko bi astrofaga
bilo potrebno da se bljesak vidi sve do 40 Eridani. Mogli bismo razgovarati
Morseovom abecedom. Dao sam im kopiju Wikipedije, znat će što gledaju
kad uhvate bljeskove.
Ipak, naš će »razgovor« biti vrlo spor. Zvijezda 40 Eridani udaljena
je šesnaest godina od Zemlje. Ako im pošaljemo poruku tipa, »Ej, kako
ste?«, odgovor ćemo dobiti za trideset dvije godine.
Zapiljim se u točkicu svjetlosti na zaslonu i uzdahnem. Još ću ga
dosta dugo moći pratiti jer znam gdje će se točno nalaziti njegov brod.
Znam da će upotrijebiti plan koji sam mu dao. Ima povjerenja u moje
izračune, kao što ja imam povjerenja u njegove inženjerske vještine. No,
nakon nekoliko mjeseci Petrovaskop više neće moći vidjeti svjetlost. Ne
zbog toga što će svjetlost previše oslabjeti - riječ je o vrlo osjetljivom
instrumentu. Neću ga više moći vidjeti jer će relativne brzine naših
brodova dovesti do crvenog pomaka spektralnih linija svjetlosti koja izbija
iz njegovih pogona. Svjetlost više neće biti u Petrovinoj valnoj duljini kad
stigne do mene.
Što se sad čudite? Zar mislite da bih odradio idiotsku količinu
relativističke matematike kako bih izračunao našu relativnu brzinu u
svakom trenutku prema mojem inercijskom referentnom sustavu, a onda
napraviti Lorentzove transformacije kako bih otkrio kad će valna duljina
svjetlosti iz njegovih motora izići iz područja opazivog Petrovaskopom?
Samo kako bih znao koliko ću još dugo vidjeti svojeg prijatelja u daljini?
Zar to ne bi bilo, nekako, ne znam, jadno?
Aha.
Dobro, moj je tužni dnevni ritual završio. Ugasim Petrovaskop i
palim spinske pogone.
***
 Provjerim sve manju količinu prave hrane. Na putu sam trideset dva
dana. Prema mojim izračunima, za pedeset jedan dan morat ću se početi
oslanjati isključivo na zalihu kašice za komu.
Uputim se do spavaonice. »Računalo. Daj mi uzorak prehrane za
komatozno stanje.«
Mehaničke ruke posegnu u svoje skladište, izvuku vrećicu bijelog
praha i spuste je na moj krevet.
Dohvatim vrećicu. Naravno da je u prahu. Zašto bi dugoročno
skladištili hranu u tekućem stanju? Sustav za recikliranje vode na
Spasitelju potpuno je zatvoren. Voda ulazi u mene, izlazi iz mene na
raznorazne načine, a onda odlazi u pročistač i ponovno je koristim.
Odnesem paketić u laboratorij, otvorim ga i istresem malo praha u
laboratorijsku posudu.
Dodam vode, promiješam i dobijem mliječnobijelu kašicu.
Pomirišem. Nema nikakav miris. Odvažim se i otpijem gutljaj.
S mukom se oduprem potrebi da ispljunem. Ima okus po aspirinu,
onakav gadan, gorki. A ja ću morati jesti te gorke tablete za svaki obrok
tijekom nekoliko godina.
Možda koma i nije tako loša...
Odložim posudu. S tom ću se mukom pozabaviti kad za to dođe
vrijeme. Zasad ću se baciti na bube.
Zahvaljujući Kamenku imam četiri male farme taumeba. Svaka od
njih je čeličnjikava kapsula veličine mojeg dlana. Kažem »čeličnjikava« jer
su kapsule načinjene od nekakve eridijanske čelične legure koju ljudi još
nisu otkrili. Tvrđa je od svih legura koje mi imamo, ali nije tvrđa od
dijamantnih rezača.
Dugo smo raspravljali o kućištima za mini farme. Prvi i očigledan
izbor bio je ksenonit. Problem je bio u tome što nismo znali kako će ih
znanstvenici na Zemlji otvoriti. Naša oruđa neće ih moći otvoriti. Jedina
opcija bila bi izuzetno jaka toplina, što bi moglo pobiti taumebe koje su u
čahurama.
Zatim sam predložio ksenonitni spremnik s poklopcem. Nešto što se
može čvrsto zatvoriti, kao vrata komore pod tlakom. Ostavio bih na USB-u
upute za otvaranje. Kamenko je odmah odbio tu ideju. Koliko god brtva
bila dobra, neće biti savršena. U dvije godine koje će proteći na putovanju,
moglo bi ući dovoljno zraka da poguši taumebe. Kamenko je ustrajao da
cijela farma mora stati u potpuno zatvoren spremnik od jednog komada.
Što je vjerojatno najbolje.
Stoga smo se odlučili za eridijanski čelik. Otporan je, neće lako
oksidirati i jako je izdržljiv. Na Zemlji će ga moći razrezati dijamantnim
rezačem. Usto će ga poslije analizirati i naučiti kako se izrađuje pa će i to
biti odlično.
Same farme maksimalno su jednostavne. U čahurama se nalaze
aktivne kolonije taumeba i atmosfera kao na Veneri. Uz njih su tu i
zavojite čeličnjikave cjevčice pune astrofaga. Taumebe mogu doprijeti
samo do najgornjeg sloja astrofaga, što znači da se moraju probiti cijelom
duljinom cjevčica, nekih 20 metara. Obavili smo neka osnovna testiranja i
otkrili da će to biti dovoljno za prehranjivanje male kolonije taumeba
tijekom nekoliko godina. Što se tiče otpada - morat će plivati u vlastitom
dreku. U kapsulama će s vremenom biti sve više metana i sve manje
ugljikova dioksida, no to nije važno. Iako se nama čine malenima, za
majušne mikrobe u njima to su goleme špilje.
Bube su mi prioritet. Moraju biti spremne za pokret u svakom
trenutku, za slučaj da se nešto katastrofalno dogodi Spasitelju. Ipak, ne
želim ih poslati sve dok ne dođe do takve situacije. Što budemo bliže
Zemlji kad krenu, to je više šanse da će sretno stići.
Osim što sam morao ugraditi mini farme, moram bube napuniti
gorivom. Potrošio sam pola njihovih zaliha dok su mi služile kao priručni
motori za Spasitelja. No svakoj treba samo 60 kilograma astrofaga, što je
kap u moru u usporedbi sa zalihom koju sam dobio od Kamenka.
Najveća je gnjavaža otvaranje njihovih spremnika za gorivo. Kao i
sve ostalo, nisu predviđeni za višekratnu uporabu pa je to kao da
pokušavam uliti butan u jednokratne upaljače. To definitivno nije lako jer
su spremnici potpuno zatvoreni. Moram ih pričvrstiti u glodalicu i
probušiti 6-milimetarskom bušilicom... ono, gnjavaža. Ipak, sve mi bolje
ide.
Jučer sam završio Johna i Paula. Danas radim na Ringu, a ako bude
vremena, riješit ću i Georgea. George će biti najjednostavniji. Ne moram
mu dopuniti gorivo jer ga nisam potrošio. Moram mu samo prikvačiti mini
farmu.
Još je jedan problem bio kamo smjestiti mini farme. Koliko god bile
male, prevelike su da bi stale u sonde. Zato ih lijepim za šasiju, a na vrh
bube zavarim protuuteg. Računalo koje ih navodi ima vrlo čvrste stavove o
tome gdje se nalazi središte mase svake sonde. Stoga je lakše dodati
protuuteg nego potpuno reprogramirati sustav za navođenje.
Što nas dovodi do pitanja težine.
Bube su zbog farmi jedan kilogram teže nego što bi trebale biti. No,
to je u redu. Sjećam se bezbrojnih sastanaka sa Steveom Hatchom, na
kojima smo raspravljali o dizajnu buba. On je uistinu čudak, ali vrhunski je
stručnjak za rakete. Bube mogu odrediti svoju poziciju u svemiru iz
opažanja zvijezda, a ako imaju manje goriva nego što bi trebale imati,
smanjit će ubrzanje prema potrebi.
Ukratko: stići će kući. Samo će im duže trebati. Obavio sam izračune
i znam da će razlika u vremenu biti minimalna, iako će bube proživjeti
nekoliko dodatnih mjeseci u putovanju.
Iz ormarića izvučem spremnik pun astrofaga. Riječ je o
svjetlonepropusnoj kanti s kotačima. U njoj se nalazi nekoliko stotina
kilograma astrofaga, a ja sam u gravitacijskom polju od 1,5 g. Zato sam
dodao kotače. Svašta se da napraviti kad na raspolaganju imaš dobro
opremljenu radionicu, a usto te pogoni silna želja da ne vučeš ništa teško.
Ručku moram omotati ručnikom jer je prevruća. Odvučem kantu do
stola, smjestim se u stolac i pripremim se za metodičan proces dolijevanja
goriva. Pripremim plastičnu špricu. S njom odjednom mogu štrcati 100
mililitara astrofaga kroz rupicu širine šest milimetara, što ispadne oko 600
grama. A to znači da to moram učiniti dvjesto puta po svakoj bubi.
Otvorim spremnik i...
»Fuj!« trznem se i odmaknem od spremnika. Grozno smrdi.
»Uh...« kažem. »Zašto tako smrdi?«
I onda shvatim. Znam taj smrad. To je vonj mrtvih, trulih astrofaga.
Taumebe su opet pobjegle.
 DVADESET SEDMO POGLAVLJE

Skočim sa stolca, no nemam nikakav plan.

»Dobro, nemoj paničariti«, kažem samome sebi. »Razmisli prije
nego što kreneš.«
Spremnik je još vruć, što znači da u njemu ima mnogo živih
astrofaga. Rano sam to otkrio i to je dobro. Ne zbog spremnika - spremnik
je propao. Neću uspjeti odvojiti taumebe od astrofaga. No, to znači i da su
se taumebe, kako god se uvukle, tamo našle vrlo nedavno i — nadam se -
još se nisu proširile do spremnika za gorivo.
Da. To mi je prioritet. Ne daj taumebama da se uvuku u gorivo.
Posljednji put su uspjele zahvaljujući mnogobrojnim mikroskopskim
pukotinama u sustavu. No, u gorivo su ušle iz prostora za posadu, gdje sam
ih donio. Nema mnogo mjesta gdje se dodiruju sustav za gorivo i prostor
za posadu. Osim jednog.
Sustav za održanje života.
Ako je u brodu prehladno, sustav pušta zrak preko zavojnica punih
astrofaga kako bi ga ugrijao. Pukotina u jednoj od tih zavojnica bila bi
dovoljna za zarazu. Srećom, u laboratoriju sam imao spremnik pun
astrofaga na temperaturi od 96 Celzijevih stupnjeva, koji mi je tako jako
ugrijao cijeli prostor za posadu da je brod morao upotrebljavati sustav za
klimatizaciju.
Dobro, sad imam plan.
Uzverem se ljestvama do kontrolne sobe, otvorim prozor koji
prikazuje sustav za održavanje života i provjerim zapise u dnevniku. Kao
što sam i mislio, grijanje se nije uključivalo dulje od mjesec dana. Ugasim
grijač. Zaslon pokazuje da je isključen, no ne vjerujem mu.
Sagnem se do primarne kutije s osiguračima ispod pilotskog sjedala,
nađem osigurač za sustav za grijanje i prebacim ga na isključeno.
»Dobro«, uzdahnem.
 Vratim se u sjedalo i provjerim prozor za gorivo. Svi spremnici
izgledaju dobro. Temperatura je ispravna. I predobro znam da taumebama
ne treba mnogo da podivljaju i pojedu sve u spremnicima za gorivo, pa bi
već dosad bili hladniji da su se uspjele uvući.
Otvorim kontrole spinskih pogona i ugasim motore. Pod propadne
poda mnom, opet sam u bestežinskom stanju. Vjerojatno ih nisam trebao
isključiti, ali trenutačno ne želim da gorivo išta čini. Ako ima taumeba u
cijevima, želim da ostanu tamo, a ne da ih pumpama tjeram po cijelom
brodu.
»Dobro...« ponovim. »Dobro...«
Razmišljam dalje.
Kako su uopće pobjegle? Sterilizirao sam sve dijelove broda
dušikom prije nego što sam od Kamenka uzeo svježe astrofage. Jedine
taumebe koje imam na brodu zatvorene su u mini farmama u bubama i u
zapečaćenim komorama za razmnožavanje načinjenim od ksenonita.
Ne. Nemam sad vremena za znanost, nagađat ću poslije. Trenutačno
imam inženjerski problem. Da je barem Kamenko ovdje.
Stalno želim da je Kamenko ovdje.
»Dušik«, kažem.
Ne znam kako su taumebe pobjegle, ali moraju pocrkati. Taumeba-
82,5 može preživjeti uz udio dušika od 8,25 posto na 0,02 atmosfere.
Možda i malo više. Ali sigurno ne može podnijeti 100 posto dušika na 0,33
atmosfere u prostoru za posadu. To je dvjesto puta više od smrtonosne
doze dušika.
Spustim se opet do kutije s osiguračima i ugasim sve vezano za
održanje života. Istog trenutka začuju se alarmi i bijesnu crvene lampice.
Odgurnem se do kutije s osiguračima za sustave za hitne slučajeve pa
izvučem i njih.
Glavni alarm ide mi na živce. Ugasim ga na glavom panelu.
Odlebdim u laboratorij i otvorim ormar u kojem držim razne plinove.
U jednom spremniku imam još deset kilograma dušika. I opet dugujem
život DuBoisovu odabiru načina na koji će umrijeti.
Ne sjećam se svih detalja sustava za održanje života, no znam da ima
ručne ventile za slučaj prevelikog tlaka. Brod nikako neće dopustiti tlak
veći od 0,33 atmosfere. Ako sve ostalo pocrka (a hoće, jer sam pogasio
sustave za hitne slučajeve), višak tlaka smanjit će se ispuštanjem plina u
svemir.
Ne mogu samo pustiti dušik i nadati se najboljem. Najprije se moram
riješiti postojećeg kisika. Dosta mi je zezancije. Napunit ću brod
stopostotnim dušikom, tako da bude toliko toksičan da taumebe nikako ne
mogu preživjeti. Neka se skrivaju pod nekim muljem koliko god hoće,
dušik će proći kroz to. Dušik posvuda. Posvuda!
Zgrabim spremnik dušika, odgurnem se i odlebdim natrag u
kontrolnu sobu. Otvorim vrata zračne komore i uvučem se u svemirsko
odijelo brže nego ikad. Pokrenem mu sustave ne obavivši provjere, nemam
vremena za to.
Ostavim unutarnja vrata zračne komore otvorena i na vanjskim
vratima otvorim ručni ventil za hitne slučajeve. Zrak šišti bježeći u svemir.
Primarni i rezervni sustavi za održanje života su isključeni i ne mogu
nadoknaditi zrak koji odlazi van.
Sad moram čekati.
***
Brodu treba jako mnogo vremena da ispusti sav zrak. U filmovima,
kad dođe do minijaturnog proboja, svi odmah pomru. Ili mišićavi junak
začepi rupu svojim bicepsom. Tako nešto. No, u stvarnom životu se zrak
jednostavno ne kreće tako brzo.
Ventil za hitne slučajeve na zračnoj komori promjera je četiri
centimetra. To je prilično velika rupa u brodu, zar ne?
Dvadeset minuta sam čekao da se tlak zraka u brodu spusti na deset
posto početne vrijednosti. Sad pada vrlo sporo. Mislim da je to
logaritamska funkcija. I tako ja usred totalne frke stojim i čekam s
kanistrom u ruci.
»Okej, 10 posto će biti dovoljno«, kažem, zatvorim ventil i zabrtvim
brod, a zatim otvorim spremnik s dušikom.
Pa sad, umjesto da slušam šištanje iz zračne komore slušam šištanje
iz spremnika s dušikom.
Isti vrag.
I opet moram čekati, no ovoga puta traje malo kraće. Vjerojatno zato
što je tlak u spremniku dušika bio mnogo veći od tlaka u brodu. To sad nije
bitno, važno je to da se uskoro brod opet našao pod tlakom od 0,33
atmosfere. No, sad se zrak sastoji gotovo u potpunosti od dušika.
Da sad skinem svemirsko odijelo i udahnem, činilo bi mi se da je sve
u redu. Normalno bih disao sve dok ne bih samo umro. U brodu više nema
dovoljno kisika za mene.
Pustit ću dušik da prodre u sve što može, u svaku rupicu i pukotinu.
Gdjegod vrebaju amebe, hoću da ih pronađe i pobije. U napad, moji N2
podanici, sve ih sredite!
Vratim se u laboratorij i provjerim kantu s astrofazima. Tako sam
brzo odjurio da sam ju zaboravio zatvoriti. Srećom, astrofazi su ljepljivi i
muljavi, pa su zbog površinske napetosti i inercije ostali unutra. Zatvorim
poklopac i odvučem kantu do zračne komore pa je izbacim van.
Vjerojatno sam mogao spasiti preživjele astrofage u kanti. Mogao
sam pustiti mjehuriće dušika kroz mulj tako da dopre do svih taumeba što
se unutra kriju. No, nisam htio riskirati. Imam dva milijuna kilograma
astrofaga i nema smisla ugroziti misiju samo kako bih spasio dvjesto
kilograma.
Pričekam tri sata i tek onda ponovno uključim osigurače. Sustav za
održanje života počne paničariti, no ubrzo mi vrati zrak u normalu
zahvaljujući velikim rezervama kisika koje ima na brodu.
Moram izolirati sve izvore taumeba na brodu. I to prije nego što
sustav za održanje života dokraja izbaci dušik. Zašto to nisam učinio dok je
brod još bio pun dušika? Zato što će mi biti mnogo lakše i brže da to
učinim dok nisam u svemirskom odijelu. Trebaju mi slobodne ruke,
rukavice na odijelu su puno predebele za takav posao.
Izvučem se iz Orlana i odletim u laboratorij noseći spremnik dušika
sa sobom.
Najprije ćemo riješiti farme za razmnožavanje.
Svaku od deset farmi stavim u jednu veliku plastičnu kantu. Na
svaku kantu ugradim mali ventil (svašta se može s epoksijem) i upumpam
dušik. Ako neka od farmi propušta zrak, dušik će prodrijeti u nju i pobiti
sve. Zrakonepropusne farme preživjet će bez problema.
Kante su same po sebi nepropusne, no ja ih još oblijepim selotejpom
i napunim ih malo previše s dušikom, tako da su pod većim tlakom.
Plastika se napuhne, a ja ću lakše vidjeti ako neka farma propušta zrak jer
će plastična kanta splasnuti.
 Zatim krenem na bube i njihove mini farme.
U Johna i Paula već sam ugradio mini farme pa sam ih sad stavio u
izolirane plastične kante, isto kao i farme za razmnožavanje. Radio sam na
Ringu kad mi je zasmrdjelo po govancu, pa su ta mini farma, i ona za
Georgea, još vani. I njih stavim u izoliranu plastičnu kantu.
Sve zalijepim za zidove, da kante ne lete uokolo. Mogle bi udariti o
nešto oštro.
Laboratorij je u totalnom kaosu. Ringa sam napola rastavio kad sam
ugasio spinske pogone. Alatke, dijelovi bube i raznorazno smeće lebdi po
prostoriji. Sve ću to morati pospremiti u bestežinskom stanju prije nego što
budem mogao stati i odmoriti se.
»Dakle, sranje«, progunđam.
 DVADESET OSMO POGLAVLJE

Prošla su tri dana od Velikog bijega taumeba. Nisam riskirao ni sa čime.

Ručno sam pozatvarao sve spremnike za gorivo odvajajući ih od
sustava za gorivo. Zatim sam ih jednog za drugim otvorio, uzeo uzorak
astrofaga iz cijevi za dovod goriva i provjerio pod mikroskopom je li
zaražen taumebama.
Srećom, svih devet spremnika prošlo je na testu. Tek sam onda
ponovno uključio spinske pogone i sad sam opet pod 1,5 g.
Improvizirao sam »alarm za taumebe« koji će me obavijestiti ako se
to opet dogodi. Trebao sam to odmah napraviti, no... lako je biti general
poslije bitke.
To je predmetno stakalce koje sam premazao astrofazima — isti
sustav koji sam upotrebljavao za farme taumeba. S jedne strane gori
lampica, a s druge strane stakalca nalazi se senzor za svjetlost. Cijela
skalamerija je otvorena i oko nje slobodno struji zrak u laboratoriju.
Dočepaju li se taumebe tih astrofaga, pojest će ih, stakalce će postati
prozirno i senzor će početi pištati. Zasad ništa nije zapištalo, stakalce je i
dalje crno kao ugljen.
Sad se situacija smirila i riješio sam problem pa mogu postaviti
pitanje vrijedno milijun dolara: kako su taumebe pobjegle?
Podbočim se i zurim u zonu karantene.
»Koja od vas mi je to učinila?« upitam.
Nema smisla. Farme su mjesecima funkcionirale bez da su procurile.
Mini farme su hermetički zatvorene čelične kapsule.
Možda su neke taumebe vrebale na brodu još od zadnje zaraze kod
Adriana. I nekim čudom sve dosad nisu našle astrofage koje bi pojele?
Nemoguće. Naši eksperimenti su pokazali da taumebe mogu
preživjeti samo tjedan bez hrane i onda pokrepaju. Usto nisu naročito
umjerene. Ili će se divljački razmnožavati i požderati sve astrofage koje
vide, ili ih nema.
Stoga je jedina mogućnost da jedna od farmi propušta. Ne mogu ih
sve baciti van — trebaju mi te taumebe da spasim Zemlju — i sad ne znam
što da radim. Moram nekako otkriti koja je problematična.
Provjeravam svaku farmu što bolje mogu. Stavio sam ih u plastične
kante i ne mogu do njihovih kontrola, no to nije ni nužno. Potpuno su
automatizirane. Sustav je prilično jednostavan - Kamenko uvijek nađe
elegantna rješenja za složene probleme. Farma nadzire temperaturu zraka u
sustavu. U slučaju da temperatura padne ispod 96,415 Celzijevih
stupnjeva, to znači da unutra više nema astrofaga jer su ih taumebe pojele,
te onda ispusti još malo astrofaga. Stvarno jednostavno. Sustav usto prati
učestalost hranjenja i prema tome ugrubo procjenjuje populaciju taumeba.
Prilagođava hranjenje prema potrebi kako bi kontrolirao populaciju i,
naravno, ima očitanje koje mi pokazuje trenutačno stanje.
Provjerim sva očitanja farmi. Sva pokazuju 96,415 Celzijevih
stupnjeva, a procjena populacije je deset milijuna taumeba. Točno tako bi
trebalo biti.
»Hm«, progunđam.
Tlak zraka u farmama mnogo je niži od tlaka dušika koji ih okružuje.
Da je bilo koja farma propuštala, dušik bi ušao i taumebe bi ubrzo
pokrepale. A nisu, iako su prošla tri dana.
Ništa ne curi iz farmi za razmnožavanje. Onda je problem sigurno u
mini farmama. Ali kako se, za Boga miloga, mikrob probije kroz pola
centimetra eridijanskog čelika? Kamenko zna što radi i zna sve o
eridijanskom čeliku. Znao bi da ne može zaustaviti mikrobe. Na Eridu
nemaju taumebe, ali imaju drugih mikroba. Oni za njih nisu nikakva
novost.
Sve me to dovodi do zaključka koji sam smatrao nemogućim:
Kamenko je pogriješio.
A on nikad ne griješi, kad je riječ o inženjeringu. On je jedan od
najnadarenijih inženjera na njegovu planetu! Nikako nije mogao zeznuti.
Ili možda jest?
Treba mi nepobitan dokaz.
 Načinim još stakalaca s astrofazima. Odlično detektiraju taumebe i
lako ih je izraditi.
Krenem od kante u kojoj su dvije mini farme, koje sam namijenio za
Georgea i Ringa. Svakako mi izgledaju nepropusno - to su komadi metala
u obliku kapsule. U njima se svašta događa, no izvana je samo glatki
eridijanski čelik.
Odlijepim selotejp s jednog ruba plastične kante, zadignem poklopac,
ubacim stakalce s astrofazima unutra i sve opet zalijepim. Prvi
eksperiment: provjeri da nisi slučajno uzgojio supertaumebe koje mogu
živjeti u čistom dušiku.
Još jedna zgodna činjenica koju sam otkrio: kad se taumebe dočepaju
stakalca s astrofazima, stakalce će za dva sata biti potpuno prozirno. Stoga
pričekam nekoliko sati. Stakalce je i dalje crno. Dobro, nemam
supertaumebe.
Odlijepim vrpcu, otvorim poklopac i ostavim kantu otvorenom
nekoliko minuta prije nego što je opet zatvorim. Unutra će sada razina
dušika biti minimalna, mnogo manja od one koja bi smetala taumebi-82,5.
Ako te mini farme propuštaju, vidjet ću to na stakalcu.
Jedan sat, ništa. Dva sata, ništa.
Za svaki slučaj uzmem uzorak zraka iz kante. Razina dušika gotovo
je na nuli. Dakle, nije problem u tome.
Opet je oblijepim vrpcom i pričekam još jedan sat. Ništa.
Mini farme ne propuštaju. Točnije, ne propuštaju one koje sam
namijenio za Georgea i Ringa. Možda propušta jedna od mini farmi koje
sam već ugradio.
Njih sam zalijepio za šasiju Johna i Paula. Ne štiti ih kućište buba pa
mogu lako ponoviti eksperiment s detekcijom taumeba u kantama u koje
sam stavio Johna i Paula.
Rezultat je isti: nema taumeba.
»Hm.«
Dobro, vrijeme je za konačni test. Izvadim Johna, Paula i dvije
preostale mini farme iz karantene i stavim ih na stol pokraj alarma za
taumebe. Prilično sam siguran da su čisti, ali ako nisu, moram to odmah
otkriti.
 Zatim se pozabavim još manje vjerojatnim sumnjivcima: farmama za
razmnožavanje.
Ako taumebe ne mogu proći kroz eridijanski čelik, sigurno ne mogu
ni kroz ksenonit. Jedan centimetar ksenonita bez problema podnosi
Kamenkov tlak od 29 atmosfera! Tvrđi je od dijamanta, a nekim čudom
nije krhak.
Ipak, moram biti temeljit. Ponovim test sa stakalcem punim astrofaga
u svih deset kanti s farmama. Nema smisla da to odrađujem jednu po jednu
pa se sad svih deset farmi nalazi u kantama punim normalnog zraka, a uz
njih je unutra i stakalce s astrofazima.
Dan je bio dug, dobar je trenutak da zastanem i naspavam se. Ostavit
ću ih preko noći i vidjeti što se događa. Donesem si pokrivače i jastuk iz
spavaonice u laboratorij. Ako se slučajno oglasi alarm za detekciju
taumeba, moram biti vraški siguran da ću ga čuti. Preumoran sam da bih
sada smišljao nekakav glasniji sustav pa ću lijepo leći pokraj stola u
laboratoriju i odmoriti se.
Treba mi vremena da zaspim, čudno mi je spavati dok nitko ne pazi
na mene.
***
Probudim se kojih šest sati poslije. »Kava.«
Naravno, robotske ruke su u spavaonici i nema odgovora.
»A, da...« Sjednem i protegnem se.
Ustanem i odvučem se do zone karantene. Da vidimo u kakvom su
stanju eksperimenti s farmama.
Provjerim stakalce s astrofazima u prvoj farmi. Prozirno je. Krenem
do idućeg...
Čekaj. Prozirno je?
»Uh...«
Nisam još potpuno budan i moram protrljati oči prije nego što opet
pogledam.
I dalje je prozirno.
Taumebe su doprle do stakalca. Pobjegle su iz farme za
razmnožavanje!
 Zavrtim se na peti prema alarmu za taumebe na stolu. Ništa ne pisti,
ali ipak odjurim pogledati. Stakalce s astrofazima i dalje je crno.
Duboko udahnem i izdahnem.
»Okej...« protisnem.
Vratim se do zone karantene i provjerim ostale farme. U svakoj je
stakalce prozirno. Farme propuštaju. Sve farme propuštaju. Mini farme su
u redu, na stolu su pokraj alarma za taumebe i ništa se ne događa.
Počešem se po zatiljku.
Otkrio sam problem, no nije mi jasno. Taumebe bježe iz farmi,
dobro. Ali kako? U slučaju da u ksenonitu postoji pukotina, dušik pod
tlakom ušao bi u farme i pobio sve taumebe. A u svih deset i dalje se nalazi
zdrava i sretna populacija taumeba. U čemu je onda problem?
Spustim se u spavaonicu i uzmem doručak. Jedem i zurim u
ksenonitni zid iza kojega se nekoć nalazila Kamenkova radionica. Zid je i
dalje tamo, no u njemu je sada rupa koju sam zatražio. Taj prostor
upotrebljavam kao skladište.
Žvačem svoj jutarnji burrito pokušavajući zanemariti činjenicu da
sam jedan obrok bliže kašici za komu i piljim u rupu. Zamislim da sam
taumeba. Milijun sam puta veća od atoma dušika. Ali se ipak mogu
provući kroz rupu kroz koju se atom dušika ne može provući. Kako? I
otkud ta rupa?
Počinje me mučiti žgaravica. U meni raste sumnja.
Što ako se taumebe mogu, da to tako kažem, provući oko molekula
ksenonita? Što ako uopće nema rupe?
Krute materijale na neki način doživljavamo kao magične barijere.
No, to nije slučaj na molekularnoj razini. Riječ je o molekularnim nitima ili
rešetkama atoma ili oboje. Kad se spustiš u kraljevstvo molekula i atoma,
čvrsti objekti pretvaraju se u gustu džunglu, umjesto da ostanu debeli
zidovi.
Ja se mogu bez mnogo problema probiti kroz džunglu. Možda ću se
morati penjati preko grmova, zaobilaziti stabla i saginjati se ispod grana,
ali uspjet ću.
Zamislite na rubu te džungle tisuće strojeva za izbacivanje teniskih
loptica koji ispucavaju u nasumičnim smjerovima. Koliko će duboko u
džunglu zaći te loptice? Većina ih neće proći dalje od prvih nekoliko
stabala. Neke će se možda odbiti tako da uđu nešto dublje. Još ih je manje
koje će se nekoliko puta odbiti tako da mogu prodrijeti još dalje u džunglu.
No, uskoro će i one loptice koje su imale najviše sreće ostati bez energije.
Bit će jako teško naći i jednu lopticu 50 stopa duboko u toj džungli.
E sada, recimo da je džungla široka cijelu milju. Ja ću se moći probiti na
drugu stranu, no nema šanse da to uspije i jednoj loptici.
Upravo je u tome razlika između taumeba i dušika. Dušik se kreće u
ravnoj liniji i možda se odbije od nečega, poput teniske loptice. Inertan je.
No, taumeba je poput mene. Može reagirati na podražaj. Osjeća svoj okoliš
i poduzima specifične aktivnosti temeljene na informacijama koje dobije
od osjeta. Već znamo da može otkriti astrofage i kretati se prema njima, pa
definitivno ima osjete. No atomima dušika vlada entropija. Oni neće
»uložiti trud« da nešto učine. Ja mogu hodati uzbrdo. Bačena teniska
loptica možda će se kratko vrijeme kotrljati uzbrdo, no ipak će se ubrzo
skotrljati.
Sve je to jako čudno. Kako je moguće da su se taumebe s planeta
Adrian naučile probijati kroz ksenonit, tehnološki izum s planeta Erida?
Nema smisla.
Živa bića neće nasumično evoluirati karakteristike. Taumebe žive u
gornjim slojevima atmosfere. Zašto bi razvile sposobnost probijanja kroz
guste molekularne strukture? Koji bi to evolucijski razlog bio...
Burrito mi ispadne iz ruke.
Znam odgovor. Ne želim ga priznati samome sebi, ali znam ga.
***
Vratim se u laboratorij i izvedem eksperiment koji mi trga živce.
Sam eksperiment nije ništa posebno, živci su mi na rubu pucanja zbog toga
što se brinem da će rezultati biti upravo ono što očekujem.
Još imam Kamenkov plamenik za rezanje. To je jedina alatka na
brodu koja može razrezati ksenonit, a na brodu ga, srećom, imam mnogo
zahvaljujući Kamenkovim tunelima. Zatežem ksenonitni zid u spavaonici.
Ne mogu dugo rezati, moram čekati da sustav za održanje života ohladi
zrak i zid jer se pregrijavaju zbog plamenika.
Na kraju uspijem izrezati četiri nepravilna kruga, promjera nekoliko
inča.
 Da, inča. Kad sam pod stresom, razmišljam u imperijalnim
jedinicama. Nije lako biti Amerikanac, dobro?
Odnesem ih u laboratorij i pripremim eksperiment.
Na jedan krug razmažem astrofage i prekrijem ih drugim krugom.
Sendvič od astrofaga. Izvrstan je, ali samo ako se možeš probiti kroz
ksenonitni »kruh«. Epoksijem zalijepim dvije polovice, a onda načinim još
jedan takav sendvič.
Druga dva sendviča načinim od plastike koju imam na raspolaganju,
umjesto od ksenonita.
Dobro. Sad imam četiri hermetički zatvorena uzorka astrofaga - dva
su u ksenonitnim diskovima, a dva u plastičnim. Sva četiri zabrtvljena su
epoksijem.
Uzmem dva prozirna spremnika s poklopcima i stavim ih na
laboratorijski stol. U svaki spremnik stavim po jedan ksenonitni i jedan
plastični sendvič.
U ormariću za uzorke imam nekoliko metalnih epruveta punih
prirodnih taumeba. Onih koje smo donijeli s Adriana, koje nisu otporne na
dušik. U jedan spremnik položim epruvetu, otvorim ju i brzo zatvorim
poklopac. To je jako opasno, ali barem znam kako ću zaustaviti zarazu
taumebom ako opet dođe do toga. Bit ću dobro dokle god imam dušika.
Odem do komore za razmnožavanje jedan u zoni karantene i
plastičnom špricom oprezno izvučem nešto zraka zaraženog taumebama iz
kante, a zatim odmah kantu preplavim dušikom. Rupicu koju sam načinio
špricom prekrijem selotejpom.
Vratim se do stola, zatvorim drugi spremnik i špricom ubrizgam
taumebe-82,5 unutra, pa i tu rupicu pažljivo prekrijem selotejpom.
Spustim bradu u dlan i zurim u kutije. »Dobro, gadovi mali. Da
vidimo što znate...«
Nakon nekoliko sati vidim rezultate. Upravo su onakvi kakve sam
očekivao i upravo su suprotni od onoga čemu sam se nadao.
Odmahnem glavom. »Miša mu njegovog.«
Astrofaga u ksenonitnom sendviču u spremniku s taumebom-82,5
više nema. Astrofazi u plastičnom sendviču ostali su živi i zdravi. U
drugom eksperimentu, oba uzorka astrofaga ostala su nedirnuta.
 A to znači da »kontrolni« uzorci (plastični diskovi) dokazuju da se
taumeba ne može probiti kroz ljepilo epoksi i plastiku. Ksenonitni uzorci
pričaju drugu priču. Taumeba-82,5 može se probiti kroz ksenonit, no
prirodne taumebe to ne mogu.
»Kako sam glup!« Tresnem se po glavi.
Mislio sam da sam jako pametan. Komore za razmnožavanje, silne
generacije taumeba. Evolucija je radila za mene, zar ne? Stvorio sam
taumebe otporne na dušik! Famozan sam! Javite mi samo kad da dođem po
Nobela!
Uf.
Da, stvorio sam soj taumeba koji može preživjeti dušik. Ali evoluciju
nije briga što ja želim i nikad se ne bavi samo jednim poslom. Uzgojio sam
soj taumeba koje su evoluirale za preživljavanje u... ksenonitnim
komorama za razmnožavanje.
Da, otporne su na dušik. No, evolucija uvijek pristupa problemima s
više strana i tako taumebe nisu stekle samo otpornost na dušik, već su i
otkrile kako se skrivati od dušika tako što će se zavući u ksenonit! A zašto
i ne bi?
Ksenonit se sastoji od složenog lanca proteina i kemikalija koji je
izvan moje moći poimanja. No, izgleda da se taumebe znaju zavući u
njega. Dušikom izazvana apokalipsa u farmi za razmnožavanje? Nema
problema, samo se zavuci dovoljno duboko u ksenonitne zidove i preživjet
ćeš!
Taumebe se ne mogu probiti kroz običnu plastiku, smolu epoksi,
staklo ni metal. Vjerojatno se ne bi mogle probiti ni kroz vrećicu za
zamrzavanje. No, zahvaljujući meni, taumeba-82,5 može se probiti kroz
ksenonit.
Uzeo sam živo stvorenje o kojemu nisam ništa znao i upotrijebio
tehnologiju koju nisam razumio kako bih ga modificirao. Naravno da je
došlo do neočekivanih posljedica. Bilo je glupo i arogantno uopće
pretpostaviti da mogu sve predvidjeti.
Duboko udahnem i izdahnem, pokušavam se smiriti.
Dobro, nije kraj svijeta. Sve je u savršenom redu. Ove taumebe mogu
se probiti kroz ksenonit. Nema problema. Spremit ću ih u nešto drugo. I
dalje su otporne na dušik i ne treba im ksenonit da bi preživjele. Ionako
sam ih testirao u staklenoj laboratorijskoj opremi kad smo tek izolirali
otporan soj. Taumebe će obaviti svoj posao na Veneri i Trisvijetu. Sve je u
redu.
Bacim pogled prema farmama za razmnožavanje.
Dobro, načinit ću golemu metalnu farmu. Nije problem. Imam
glodalicu i sve potrebne sirovine, a Bog zna da imam i viška vremena. Iz
jedne farme koju je Kamenko načinio izvući ću radne sustave. Samo je
kućište od ksenonita, sve je drugo od metala i plastike. Ne moram
izmišljati toplu vodu, samo sve to moram strpati u drugu posudu.
»Da«, pokušavam se utješiti. »Dobro, sve će biti okej.«
Moram samo načiniti kutiju u kojoj mogu održavati atmosferu
Venere. Kamenko je obavio teži dio posla.
Kamenko!
Odjednom mi pozli i moram sjesti na pod i staviti glavu među
koljena. Kamenko na brodu ima isti soj taumebe. I nalazi se u istim
ksenonitnim farmama, kao što su moje.
Sve ključne pregrade u njegovu brodu, uključujući i spremnike
goriva, načinjene su od ksenonita. Ništa ne stoji između taumeba i njegova
goriva.
»O... Bože...«
 DVADESET DEVETO POGLAVLJE

Uz pomoć glodalice načinio sam novu farmu za taumebe od aluminijskih

ploča. To nije bio problem.
Kamenkov brod jest problem.
Cijeli protekli mjesec pratio sam bljesak njegovih motora. A sada ga
više nema.
Lebdim u kontrolnoj sobi. Isključio sam spinski pogon i postavio
Petrovaskop na maksimalnu osjetljivost. Kao i uvijek, s Tau Cetija dopire
nešto svjetlosti na Petrovinoj valnoj duljini. Čak je i to sada slabo.
Zvijezda, blistava gotovo kao Zemljino Sunce, sada izgleda kao samo malo
deblja točkica na noćnome nebu.
No, osim toga nema ničega. Predaleko sam da bih detektirao
Petrovinu liniju koja se proteže od Tau Cetija do Adriana, a Blipu-A nema
ni traga.
Znam gdje bi trebao biti, do u tisućinku kutne sekunde. Odavde bih
još trebao jako dobro vidjeti bljesak njegovih motora...
Stoput sam računao, iako sam odavno dokazao da su moje formule
bile točne jer sam svaki dan pratio njegov napredak. No, sada nema ničega.
Ni blip s Blipa-A.
Kamenkov brod sad je olupina u svemiru. Njegove taumebe pobjegle
su iz farmi i uvukle se u spremnike za gorivo, a onda su pojele sve.
Milijuni kilograma astrofaga nestali su za nekoliko dana.
Kamenko je pametan i sigurno je odvojio spremnike goriva jedne od
drugih. Ali i te pregrade kojima ih je odvojio načinjene su od ksenonita,
zar ne? Tako je.
Tri dana.
Ako mu je brod oštećen, popravit će ga. Nema toga što Kamenko ne
može popraviti. Usto je i strašno brz - pet ruku koje lete na sve strane i bez
problema se bave potpuno različitim poslovima. Možda se mora nositi s
nekontroliranom zarazom taumebama. Ipak, koliko će mu vremena trebati
za to? Ima sasvim dovoljno dušika, može ga izvući koliko god želi iz
amonijaka od kojega se sastoji njegov zrak. Pretpostavimo da je to učinio
čim je zamijetio zarazu.
Koliko bi mu vremena trebalo da popravi brod?
Ne bi mu trebalo ovoliko dugo.
Štogod se dogodilo, da je mogao popraviti brod, već bi ga popravio.
Jedino objašnjenje za to da je i dalje nepokretan u svemiru jest da više
nema goriva. Nije na vrijeme uspio zaustaviti taumebe.
Spustim glavu u ruke.
Mogu otići kući. Stvarno mogu. Mogu se vratiti kući i do kraja života
živjeti kao heroj. Spomenici, parade i sve to. I naći ću se u novom
svjetskom poretku u kojemu su svi problemi s energijom riješeni. Jeftina,
dostupna, obnovljiva energija zahvaljujući astrofazima. Mogu pronaći
Stratticu i reći joj što mislim o njoj.
Ali onda će Kamenko umrijeti. Što je još važnije, izumrijet će
Kamenkova vrsta. Milijarde bića.
Samo me korak dijeli od uspjeha. Moram samo preživjeti četiri
godine. Da, jest ću kašicu za komu, ali bit ću živ.
Nesnosna logika u mojoj glavi ukaže mi drugu opciju: pošalji sve
četiri bube. Na svakoj je mini farma puna taumeba i USB krcat
informacijama i otkrićima. Dalje će sve riješiti znanstvenici na Zemlji.
A onda okreni Spasitelja, nađi Kamenka i odvedi ga kući na Erid.
Jedan problem: to znači da ću ja poginuti.
Imam dovoljno hrane da preživim putovanje do Zemlje. Ili imam
dovoljno hrane da preživim putovanje do Erida. No, čak i ako Eridijanci
napune Spasitelja gorivom čim se pojavimo, neću imati dovoljno hrane za
povratak na Zemlju. U tom trenutku imat ću hrane za samo nekoliko
mjeseci.
Ništa ne mogu uzgojiti, nemam sjemenja ni živih biljaka. Ne mogu
jesti eridijansku hranu, u njoj je previše teških metala i drugih toksina.
I tako imam dvije opcije. Prva je: odem kući, postanem heroj i
spasim ljudsku vrstu. Druga je: odem na Erid, spasim izvanzemaljsku vrstu
i ubrzo nakon toga umrem od gladi.
 Čupam kosu.
Jecam u dlanove. Katarza me iscrpi.
Sve što vidim kad zatvorim oči je blesava Kamenkova ljuštura i
njegove ručice koje stalno prčkaju po nečemu.
***
Prošlo je šest tjedana otkad sam donio odluku. Nije mi bilo lako, no
držim je se.
Isključio sam spinske pogone pripremajući se za svoj svakodnevni
ritual. Pokrenem Petrovaskop i zagledam se u svemir. Ne vidim ništa.
»Oprosti mi, Kamenko«, kažem.
A onda ugledam točkicu svjetlosti na Petrovinoj valnoj duljini.
Zumiram i pretražim taj dio svemira. Na zaslonu se pojave četiri jedva
vidljive točkice.
»Znam da bi volio da sam ti ostavio jednu bubu tako da je možeš
rastaviti, ali nisam si to mogao priuštiti.«
Bube, čiji su spinski pogoni mnogo manji, neće još dugo biti vidljive.
Pogotovo zato što jure prema Zemlji, a ja sam krenuo u suprotnome
smjeru, prema Blipu-A.
Zavojnice pune astrofaga u mini farmama zaštitit će taumebe od
zračenja, a ja sam obavio hrpu testova kako bih provjerio hoće li farme i
živa bića u njima preživjeti golemo ubrzanje. Iz njihove točke gledišta,
vratit će se na Zemlju za nekoliko godina. Na Zemlji će za to vrijeme proći
trinaest godina.
Opet uključim spinske pogone i nastavim dalje.
Nije lako pronaći svemirski brod koji se nalazi »negdje na samome
rubu zvjezdanog sustava«. Zamislite da vam je netko dao čamac i rekao
vam da pronađete čačkalicu »negdje u oceanu«. Otprilike je tako, samo ni
približno toliko jednostavno.
Znam njegov kurs i znam da ga je slijedio. No, ne znam kad su mu
krepali motori jer sam provjeravao njegov napredak samo jednom dnevno.
Trenutačno se nalazim posred mjesta na kojem pretpostavljam da se trebao
nalaziti i uskladio sam svoju brzinu s onom kojom se on trebao gibati. No,
to je tek početak. Čeka me gadna potraga.
 Da sam ga barem češće provjeravao. Problem je što ne znam kad su
mu točno motori krepali, te je sada odstupanje oko 20 milijuna kilometara.
To je otprilike jedna osmina udaljenosti od Zemlje do Sunca. Svjetlosti
treba cijela minuta da prijeđe tu udaljenost. No, nemam dovoljno
informacija da bih mogao biti precizniji.
Iskreno, imam sreće da je odstupanje tako malo. Da su taumebe
pobjegle mjesec kasnije, situacija bi bila eksponencijalno gora. Usto, sve
se ovo događa na rubu sustava Tau Ceti, na samome početku putovanja.
Udaljenost između Tau Cetija i Zemlje je četiri tisuće puta veća od cijelog
sustava Tau Ceti.
Svemir je velik. Svemir je... jako, jako velik.
I tako, da, imam sreće što moram pretražiti samo 20 milijuna
kilometara.
»Hmm«, progunđam.
Ovako daleko od zvijezde, njegov brod neće odražavati mnogo
Tausvjetlosti. Nema šanse da ugledam Blip-A svojim teleskopom.
Usput: umrijet ću.
»Prestani«, otresem se. Kadgod se sjetim smrti koja me čeka,
umjesto toga pomislim na Kamenka. Sigurno je očajan. Stižem, prijatelju.
»Čekaj...«
Siguran sam da je tužan, no nije sklon samosažalijevanju. Znam da
će pokušati pronaći rješenje. Što će učiniti? Njegovoj vrsti prijeti
izumiranje, a on ne zna da ja stižem. Ipak, sigurno neće odustati i ubiti se,
zar ne? Poduzet će sve što mu padne na pamet, čak i s minimalnom šansom
za uspjeh.
Dobro. Ja sam Kamenko. Brod mi je krepao. Možda sam uspio
spasiti nešto astrofaga, taumebe ih sigurno nisu baš sve pojele, zar ne?
Dakle, imam ih malo. Mogu li načiniti jednu bubu za sebe? Nešto što bih
mogao poslati na Erid?
Odmahnem glavom. Za to je potreban sustav za navođenje, a za to
treba imati računala. Eridijanska znanost nije toliko napredovala. Zato su
imali posadu od dvadeset troje na golemom brodu. Osim toga, prošao je
mjesec i pol. Da je namjeravao načiniti bubu, već bi je završio i ja bih
vidio bljesak njezinih motora. Kamenko je jako brz.
 Dobro. Nema bube. Ali ima energiju. Ima sustav za održanje života i
dovoljno hrane da mu jako dugo potraje (početna je posada imala dvadeset
tri člana, a putovanje je bilo zamišljeno kao dvosmjerno).
»Radio?« upitam se.
Možda će pokušati proizvesti radiosignal, nešto što će doprijeti skroz
do Erida. Šansa za detekciju takvog signala nije velika, ali barem nešto.
Eridijanci jako dugo žive i neće mu biti problem strpjeti se koje desetljeće
da dođu po njega, ako mu je život u pitanju. Da ste me pitali prije nekoliko
godina, rekao bih da je nemoguće poslati radiosignal na udaljenost od deset
svjetlosnih godina. No, govorimo o Kamenku, a usto vjerojatno ima nešto
astrofaga koji će pogoniti što god da smisli.
Signal ne mora čak ni sadržavati informacije, mora samo biti
zamijećen.
Ne, neće ići. Nema šanse. Grubi izračun govori mi da čak ni
radiotehnologija sa Zemlje (koja je razvijenija od eridijanske) ne bi uspjela
proizvesti signal jači od pozadinskog šuma.
Kamenko će i to znati i znat će da nema smisla pokušavati.
»Hm.«
Da barem imam bolji radar. Moj prima do udaljenosti od nekoliko
tisuća kilometara, što nije ni blizu dovoljno. Da je ovdje, Kamenko bi
sigurno sprčkao nešto bolje. Znam da je paradoksalno, ali da je barem
Kamenko ovdje... da mi pomogne spasiti Kamenka.
»Bolji radar...« progunđam.
Dobro, imam energije na pretek. Imam radarski sustav. Možda mogu
nešto i sam smisliti.
Naravno, ne mogu samo pojačati dotok struje u emiter i nadati se
najboljem. Emiter će samo planuti. No, kako mogu pretvoriti energiju
astrofaga u radiovalove?
Iskočim iz sjedala. »Budalo jedna!«
Pa imam sve što mi treba za najbolji radar u svemiru! Ne treba mi
ugrađeni radarski sustav sa svojim bijednim emiterom i senzorima, imam
spinske pogone i Petrovaskop! Mogu iz stražnjice broda ispucati 900
teravata infracrvene svjetlosti i uz pomoć Petrovaskopa vidjeti hoće li se
što odraziti od nekog predmeta. A Petrovaskop je uređaj koji je osmišljen
za to da otkriva čak i najslabije tragove te svjetlosne valne duljine!
 Ne mogu istodobno imati spinski pogon i Petrovaskop, ali to nema
veze! Kamenko je od mene udaljen samo koju svjetlosnu minutu!
Razradim koordinatnu mrežu za potragu. Prilično je jednostavna jer
se nalazim usred lokacije za koju sam ugrubo izračunao da ću tu pronaći
Kamenka. Zato moram tražiti u svim smjerovima.
Nije problem. Upalim spinske pogone i prebacim na ručno
upravljanje za što, kao i obično, moram otklikati gomilu potvrda i poništiti
upozorenja koja mi izbacuje računalo.
Stisnem gas do daske i skrenem naglo nadesno. Potisak me gurne u
sjedalo i na jednu stranu, kao da izvodim akrobacije s automobilom na
parkiralištu ispred shopping-centra.
Zaokret nije širok i treba mi trideset sekundi za jednu potpunu
rotaciju. Sad sam otprilike na istome mjestu s kojega sam krenuo, možda
kojih desetak kilometara dalje, ali nema veze. Ugasim motore.
Hitro uključim Petrovaskop. Uređaj ne »vidi« na sve strane
odjednom, no pokriva krišku od kojih 90 stupnjeva. Polagano pregledavam
svemir u istome smjeru u kojemu sam bljesnuo motorima i istom brzinom.
Nisam naročito precizan, a usto — ako je Kamenko jako blizu ili jako
daleko, ovo neće upaliti. No, ovo je tek prvi pokušaj.
Prođem cijeli krug Petrovaskopom. Nema ničega. Zato opet palim
motore i načinim još jedan krug. Možda je Kamenko dalje nego što sam
mislio.
Ni drugi krug ne daje rezultata.
Dobro, nije još gotovo. Svemir je trodimenzionalan, a ja sam
pregledao samo jednu plosnatu ravninu. Nagnem brod prema naprijed za
pet stupnjeva.
Ponovno palim motore, a zatim Petrovaskop, no ovoga je puta
ravnina koju pregledavam pet stupnjeva dalje od prethodne. Ako ni ovoga
puta ne uspijem, nagnut ću se za još pet stupnjeva i pokušati ponovno. I
tako sve dok ne dođem do 90 stupnjeva, što znači da sam onda pregledao u
svim smjerovima.
A ako ni to ne upali, počet ću ispočetka, samo što ću brže klizati
Petrovaskopom.
Protrljam ruke, otpijem gutljaj vode i primim se posla.
***
 Bljesak!
Napokon ugledam bljesak!
Na pola puta Petrovaskopom kroz ravninu nagnutu 55 stupnjeva.
Bljesak!
Mahnito se razmašem rukama od iznenađenja i izletim iz sjedala,
naravno. Odbijem se od obližnjeg zida i nespretno se vratim natrag na
sjedalo. Išlo mi je jako sporo i gotovo sam umro od dosade, no sad se
napokon nešto dogodilo!
»Sto mu gromova! Gdje je! Okej! Opusti se! Smiri se! Smiri se!«
Stavim prst na zaslon na mjesto gdje sam ugledao bljesak. Provjerim
smjer Petrovaskopa i izračunam kut. Skretanje je 214 stupnjeva od moje
trenutne ravnine, što znači da je 55 stupnjeva od ekliptike Tau Ceti-Adrian.
»Imam te!«
Vrijeme je za preciznost. Privežem svoju sada već otrcanu štopericu
za ruku. Bestežinsko stanje bilo je okrutno prema njoj, ali još radi.
Preuzmem kontrolu i usmjerim brod od bljeska. Pokrenem štopericu,
deset sekundi pravocrtno ubrzavam, okrenem se i ugasim motore. Sad se
krećem kojih 150 metara u sekundi sve dalje od bljeska, no to nije važno.
Ne želim sada nulirati brzinu koju sam postigao, želim uključiti
Petrovaskop.
Zurim u zaslon, a u ruci mi otkucava štoperica. Ubrzo opet ugledam
bljesak. Dvadeset osam sekundi. Bljesak traje deset sekundi i onda nestane.
Nisam siguran da je riječ o Blipu-A. No, štogod bilo, sigurno je riječ
o odrazu mojih spinskih pogona. I udaljeno je četrnaest svjetlosnih sekundi
(četrnaest sekundi do tamo, četrnaest sekundi natrag jednako je dvadeset
osam sekundi). To bi bilo oko četiri milijuna kilometara.
Nema smisla da sad ponavljam mjerenja i pokušam izračunati točnu
brzinu objekta. Neću moći biti dovoljno precizan stišćući štopericu. No,
imam smjer u kojem moram krenuti.
Četiri milijuna kilometara mogu prijeći za devet i pol sati.
Stisnem šaku i dignem je u zrak. »Da! Definitivno ću umrijeti!«
Ne znam zašto sam to rekao. Valjda... pa, da nisam uspio pronaći
Kamenka krenuo bih prema Zemlji. Iskreno, čudim se samome sebi što
sam se ovoliko potrudio.
 Ma, nema veze. Okrenem brod prema bljesku i uključim motore. Ne
moram ni uračunati relativističke pomake, dovoljna mi je fizika iz srednje
škole. Do pola ću puta ubrzavati, a onda ću usporavati.
***
Idućih devet sati provedem čisteći i pospremajući. Opet ću imati
gosta u kući!
Nadam se.
Kamenko će morati začepiti sve rupe koje je načinio u ksenonitnom
zidu, no to mu ne bi trebao biti problem.
Pod pretpostavkom da je bljesak koji sam ugledao uistinu bio Blip-A,
a ne neko nasumično svemirsko smeće.
Trudim se ne razmišljati o tome. Podgrijavam nadu i tako to.
Izvučem svu svoju kramu iz Kamenkova prostora.
A onda se počnem nemirno meškoljiti. Najradije bih zaustavio brod i
još jednom provjerio smjer, no oduprem se toj potrebi. Moram se strpjeti.
Zurim u aluminijsku farmu taumeba u laboratoriju. Zurim u stakalce
s astrofazima pokraj alarma za taumebe. Sve ide po planu. Možda bih
mogao...
Sat zazvoni. Stigao sam!
Uzverem se ljestvama do kontrolne sobe i ugasim spinske pogone.
Nisam još ni sjeo, a već pred sobom imam prozor radara. Odašiljem najjači
impuls koji mogu i čekam. »Hajde... daj...«
Ništa.
Smjestim se napokon u sjedalo i privežem pojas. I mislio sam da bi
se nešto ovakvo moglo dogoditi. Mnogo sam mu bliže no još nismo u
dometu radara. Upravo sam prešao četiri milijuna kilometara, a radarski
domet manji je od tisućine toga. Stoga mi preciznost nije 99,9 posto. Nije
ni čudo.
Vrijeme je da ponovno izvučem Petrovaskop, no ovoga puta nisam
cijelu svjetlosnu minutu udaljen od kontakta, štogod on bio. Ako sam
udaljen od njega, recimo, 100.000 kilometara, imat ću manje od sekunde
prije nego što se svjetlost vrati do mene. A ne mogu upotrebljavati
Petrovaskop dok su uključeni spinski pogoni.
Što sad?
 Moram proizvest svjetlost astrofaga, a da ne ugasim Petrovaskop.
Pregledam opcije menija i ne nađem ništa korisno. Nema šanse da ostavim
uključen Petrovaskop dok rade spinski pogoni, bit će da je negdje
postavljena fizička veza koja to onemogućuje. Negdje na brodu nalazi se
žica koja vodi od kontrola spinskih pogona do Petrovaskopa. Mogao bih
provesti ostatak života tražeći tu žicu, a da je nikad ne nađem.
Ipak, glavni motori nisu jedini spinski pogoni koje imam na
raspolaganju.
Motori za prilagodbu položaja mali su spinski pogoni koji vire s
oplate Spasitelja. Uz njihovu sam pomoć prilagođavao skretanje,
propinjanje i valjanje. Možda neće smetati Petrovaskopu?
Ostavim Petrovaskop upaljen i zarotiram se ulijevo. Brod se okrene,
a Petrovaskop ostaje aktivan!
Odlično! Iako je sigurno nekome od inženjera koji su dizajnirali brod
i to palo na pamet, vjerojatno su zaključili da relativno slab ispuh iz
pogona za prilagodbu položaja neće naškoditi Petrovaskopu. To ima smisla
jer su glavni motori i pogoni za prilagodbu položaja usmjereni od broda, a
time i od Petrovaskopa. Razlog za gašenje Petrovaskopa tijekom rada
glavnih motora je odražavanje svjetlosti od malih količina kozmičke
prašine, a zaključili su da je količina reflektirane svjetlosti tijekom rada
mnogo slabijih pogona za prilagodbu položaja savršeno prihvatljiva.
Ipak, ti pogoni za prilagodbu položaja emitiraju dovoljno jaku
svjetlost da se njome može rastopiti željezo. Možda će biti dovoljno jaki i
da osvijetle Blip-A.
Usmjerim Petrovaskop paralelno s pogonom za skretanje s lijeve
strane. Kamera za vidljivu svjetlost čak mi i prikazuje sam pogon u dnu
zaslona. Uključim ga.
Vidim sjaj na Petrovinoj valnoj duljini, mutnu maglicu blizu pogona,
kao kad upališ ručnu svjetiljku u magli. No, nakon nekoliko sekundi sjaj
blijedi. Još je prisutan, no mnogo je slabiji.
Vjerojatno prašina i plinovi u tragovima koje ispušta sam Spasitelj.
Cestice tvari koje se odvajaju od broda. Pogon ih je ubrzo sve spalio i sjaj
je zato oslabio.
Držeći pogon upaljen, polagano okrećem brod po osi skretanja i
pratim Petrovaskop. Sad imam ručnu svjetiljku. Brod se sve brže rotira, a
to mi ne odgovara pa uključim i pogon za skretanje s desne strane.
Računalo se pobuni - nema nikakvog smislenog razloga zbog kojega bi se
brod trebao istodobno rotirati u smjeru kazaljke na satu i suprotno od
njega. Zanemarim upozorenja.
Nakon prve rotacije ne vidim ništa. Dobro, to nije ništa novo.
Prilagodim nagib za pet posto i pokušam opet.
Na šestom okretu - 25 stupnjeva od ekliptike Adriana - ugledam
bljesak kontakta. Još je predaleko i ne razaznajem detalje, no nešto je
bljesnulo reagirajući na moj pogon. Nekoliko puta uključim i isključim
pogon kako bih provjerio vrijeme odziva. Gotovo je istodoban, rekao bih
da je manji od četvrtine sekunde. Kontakt je udaljen kojih 75.000
kilometara.
Usmjerim se prema kontaktu i uključim motore. Ovoga puta neću se
samo naglavce zaletjeti, nego ću stati svakih 20.000 kilometara i ponovno
provjeriti.
Nasmiješim se. Moja šašava ideja ipak je uspjela.
Sad se mogu samo nadati da nisam cijeli dan naganjao neki
nasumični asteroid.
***
Oprezno sam letio i stalno provjeravao i sad ga napokon imam na
radaru!
Evo ga na zaslonu. »BLIP-A«.
»A, da«, kažem. Zaboravio sam kako sam mu dodijelio ime.
Udaljen sam 4000 kilometara, na samom sam rubu dometa radara.
Prizovem teleskop, no ništa ne vidim čak ni uz najjače povećanje.
Teleskop je zamišljen za to da otkriva nebeska tijela promjera stotine ili
tisuće kilometara, a ne da pronađe svemirski brod dugačak samo nekoliko
stotina metara.
Polagano pužem prema njemu. Brzina objekta u odnosu na Tau Ceti
odgovara brzini kojom bi se trebao kretati Kamenkov brod. To je brzina
koju bi postignuo otprilike u doba kad su mu krepali motori.
Mogao sam nakon niza očitanja početi sa složenim izračunima kako
bih izračunao kurs objekta, no smislio sam nešto jednostavnije.
Palio sam i gasio motore na nekoliko minuta, usporavajući i
ubrzavajući sve dok se nisam uskladio s brzinom objekta. Još je od mene
udaljen 4000 kilometara no relativna brzina u odnosu na mene mu je nula.
Zašto sam to učinio? Zato što Spasitelj jako dobro zna izračunati vlastiti
kurs.
Otvorim navigaciju i zatražim izračun trenutne orbite. Računalo se
zagleda u zvijezde, izračuna nešto u glavi i kaže mi točno ono što sam
želio doznati: Spasitelj je u hiperboličnoj putanji, što znači da uopće nisam
u orbiti nego imam smjer bijega, što znači da izlazim iz područja utjecaja
gravitacije Tau Ceti ja.
To znači da objekt koji pratim također ima smjer bijega. A znate li
što objekti u zvjezdanom sustavu nikad ne čine? Nikad ne pobjegnu od
gravitacije zvijezde. Sve što je bilo dovoljno brzo da može pobjeći, učinilo
je to prije nekoliko milijardi godina. Dakle, sigurno nije riječ o običnom
asteroidu.
»Da da da da...« kažem, upalim spinske pogone i krenem prema
objektu. »Stižem, prijatelju. Drži se.«
Na udaljenosti od 500 kilometara napokon mogu razaznati objekt.
Iako vidim samo pikselizirani trokut, četiri puta duži od vlastite širine, to
mi je dovoljno. To je Blip-A. Znam mu obris.
Ostavio sam vrećicu s Iljuhininom votkom u blizini, baš za ovu
priliku. Otpijem gutljaj kroz slamku i zakašljem se. Uf, baš je voljela
žestoku cugu.
***
Kamenkov brod nalazi se 50 metara od mojeg broda, s desne strane.
Prišao sam mu jako oprezno - ne bi se isplatilo prijeći cijeli zvjezdani
sustav samo da ga onda slučajno spalim svojim motorima. Uskladio sam
nam brzine, do na nekoliko centimetara u sekundi.
Prošla su gotovo tri mjeseca otkad smo se rastali. Izvana Blip-A
izgleda isto kao uvijek, no nešto definitivno nije u redu.
Pokušao sam uspostaviti komunikaciju svime što mi je palo na
pamet. Radijem. Bljeskovima spinskih pogona. Nisam dobio nikakav
odgovor.
Srce mi je sišlo u pete. Što ako je Kamenko mrtav? Bio je sam u
brodu. Što ako se sve raspalo dok je spavao? Eridijanci se ne mogu
probuditi sve dok njihova tijela ne budu spremna za buđenje. Što ako mu
se ugasio sustav za održanje života dok je spavao i on se jednostavno...
nikad nije probudio?
Što ako je umro od radijacijske bolesti? Svi oni astrofazi koji su ga
štitili od radijacije pretvorili su se u metan i taumebe. Eridijanci su jako
osjetljivi na radijaciju, a to se moglo dogoditi tako brzo da nije stigao
reagirati.
Odmahnem glavom.
Ne. To je Kamenko. On je pametan i znam da bi se osigurao. Kladim
se da ima odvojeni sustav za održavanje života u kojem spava. I znam da
bi računao na radijaciju - pobila mu je cijelu posadu.
Ali zašto nema odgovora?
Ne vidi me. Nema prozore. Morao bi uključiti senzore na Blip-u A
kako bi uopće znao da sam ovdje, a za to nema nikakvog razloga jer misli
da je napušten i sam u svemiru.
Vrijeme je za šetnju.
Uvučem se u Orlan po valjda milijunti put i ispustim zrak iz zračne
komore. Dugačkim užetom pričvrstio sam se za unutrašnjost komore, za
svaki slučaj.
Zagledam se u beskrajno ništavilo ispred sebe. Ne vidim Blip-A. Tau
Ceti je predaleko i svjetlost zvijezde ne dopire ovako daleko. Znam gdje se
brod nalazi samo zato što blokira svjetlost zvijezda u pozadini. A ja sam...
vani u svemiru, svemiru čiji oveći komad nije obasjan čak ni točkicama
svjetlosti.
Nema pametnog načina da ovo izvedem. Morat ću nagađati.
Naciljam Blip-A i odgurnem se od oplate Spasitelja što jače mogu. Blip-A
je velik brod, i dovoljno je da stignem do bilo kojeg njegovog dijela. A ako
promašim, uže će me povući i bit će to prvi međuzvjezdani bungee-skok.
Letim kroz svemir. Tama preda mnom raste, nestaje sve više
zvijezda i više ne vidim ništa. Nemam čak ni osjećaj kretanja. Logika mi
govori da putujem jednakom brzinom kojom sam krenuo kad sam se
odbacio od broda, no nemam to čime dokazati.
Napokon ispred sebe ugledam blijedi žućkasti sjaj. Napokon sam
dovoljno blizu Blipu-A da svjetiljka na mojoj kacigi obasjava jedan dio
njegove oplate. Sve je bliže i sad jasnije vidim oplatu.
 Vrijeme je za pokret. Imam samo nekoliko sekundi vremena da se za
nešto uhvatim. Znam da na oplati posvuda ima tračnica za onoga njihovog
robota i nadam se da će mi jedna biti dovoljno blizu da je mogu zgrabiti.
Ugledam jednu tračnicu i pružim ruku.
Tres!
Tresnem o oplatu mnogo žešće nego što sam namjeravao, nisam se
smio onako jako odraziti od Spasitelja. Grebem rukavicama po oplati,
pokušavam se za nešto uhvatiti. Moj plan da se uhvatim za tračnicu
neslavno je propao - zgrabio sam je, no pobjegla mi je iz ruke. Odbijem se
i počnem lebdjeti dalje od broda. Uže se petlja oko mene. Ako sad ne
uspijem, bogme ću se dugo vraćati do svojeg broda da pokušam ponovno.
Odjednom ugledam čudnu, nazubljenu izbočinu na oplati nekoliko
metara od sebe. Možda je to antena? Ne mogu do nje rukom, no možda
mogu užetom.
Polagano i ustrajno udaljavam se od oplate, a nemam mlazni pogon
na odijelu. Sad ili nikad.
Hitro načinim omču na užetu i bacim je prema anteni.
I, sto mu gromova, uspijem je zahvatiti! Ja sam prvi svemirski
kauboj! Zategnem omču. Na trenutak se uplašim da ću otrgnuti antenu, no
onda ugledam mrljavu žućkastu teksturu. Antena (ako je to uopće antena)
načinjena je od ksenonita, neće joj ništa biti.
Odvučem se po užetu do oplate i ovoga puta, uz pomoć antene i
užeta, uspijem zgrabiti obližnju robotsku tračnicu.
»Uf«, uzdahnem.
Moram doći do daha, a onda ćemo uistinu testirati Kamenkov sluh.
Iz pojasa izvučem najveći francuski ključ koji imam, odmaknem se i
iz sve snage tresnem njime o oplatu.
Nastavim udarati. Zvek! Zvek! Zvek! Čujem zvuk kroz svoje
svemirsko odijelo. Ako je Kamenko živ, ovo će mu sigurno privući
pozornost.
Oslonim jedan kraj ključa o oplatu i čučnem tako da mogu dodirnuti
drugi njegov kraj svojom kacigom. Izvijem vrat i gurnem lice o vizir
kacige.
 »Kamenko!« vičem iz petnih žila. »Nadam se da me čuješ! Tu sam,
prijatelju! Na tvojoj sam oplati!«
Čekam nekoliko sekundi. »Uključio sam radio u svojem odijelu!
Uobičajena frekvencija! Reci mi nešto! Javi mi jesi li dobro!«
Pojačam zvuk na radiju. Čujem samo statički šum.
»Kamenko!«
Nešto zakrcka. Naćulim uši.
»Kamenko?!«
»Grace, pitanje?«
»Da!« Nikad u životu nisam bio ovako sretan što čujem nekoliko
glazbenih tonova! »Da, prijatelju, ja sam!«
»Ovdje si, pitanje?!« Glas mu je tako visok da ga jedva razumijem.
Srećom, dosad sam dovoljno dobro naučio eridijanski jezik.
»Da! Tu sam!«
»Ti si...« propišti on. »Ti...« opet propišti. »Ti si tu!«
»Da! Postavi tunel sa zračnom komorom!«
»Upozorenje! Taumeba-82,5 je...«
»Znam! Znam. Probija se kroz ksenonit. Zato sam došao. Znao sam
da si u nevolji.«
»Spasiš me!«
»Da. Ja sam uspio na vrijeme uhvatiti taumebe. Imam goriva. Postavi
tunel. Vodim te na Erid.«
»Spasiš mene i spasiš Erid!« pišti Kamenko.
»Daj više postavi tunel, sto mu gromova!«
»Vrati se u ti brod! Ako nećeš izvana gledati tunel!«
»A, da!«
***
Skakućem pokraj vrata zračne komore pokušavajući kroz prozorčić
pratiti što se događa. Sve sam to već prije vidio — Kamenko pričvršćuje
tunel od jedne zračne komore do druge uz pomoć svojeg robota. No, ovoga
je puta teže. Ja sam morao manevrirati Spasiteljem jer se Blip-A uopće ne
može pokrenuti, no nekako smo se uspjeli smjestiti u pravi položaj.
 Posljednji zveket, a onda uslijedi šištanje. Znam taj zvuk!
Zagledam se kroz vanjski prozor zračne komore. Tunel je na svojem
mjestu. Sačuvao ga je. A zašto i ne bi? To je uspomena na prvi kontakt
njegove vrste s izvanzemaljcima. I ja bih ga sačuvao!
Otvorim ventil za hitne slučajeve. Zrak iz mojeg broda ispuni moju
polovicu tunela. Tlak se napokon izjednači i ja naglo otvorim vrata i
izletim.
Kamenko me čeka s druge strane. Odjeća mu je prljava, prekrivena je
već poznatim muljem koji za sobom ostavljaju taumebe. S jedne strane
kombinezona vidim opekline, dvije su mu ruke u lošem stanju. Izgleda da
se nije baš dobro proveo. Ipak, u govoru tijela čitam mu čistu radost.
Odbija se od prečke do prečke.
»Jako jako jako sretan«, kaže on i dalje visokim glasom.
Pokažem prema njegovim ranjenim rukama. »Ozlijeđen si?!«
»Ozdravit ću. Probao puno toga da zaustavim zarazu taumebama.
Nisam uspio.«
»Ja jesam«, odvratim. »Moj brod nije načinjen od ksenonita.«
»Što se dogodi, pitanje?«
Uzdahnem. »Taumebe su evoluirale tako da budu otporne na dušik,
no usput su evoluirale i sposobnost da se uvuku u ksenonit kako bi se
sakrile od dušika. A nuspojava toga jest da se taumeba-82,5 može s
vremenom probiti kroz ksenonit.«
»Čudi. Što sad, pitanje?«
»Imam još dva milijuna kilograma astrofaga. Donesi svoje stvari.
Idemo na Erid.«
»Sretan! Sretan sretan sretan!« Zastane. »Moram napraviti kupku od
dušika. Da taumebe-82,5 ne dođu na Spasitelja.«
»Da. Imam povjerenja u tvoje sposobnosti. Napravi sterilizator.«
Meškolji se po tunelu, vidim da ga bole ruke. »Što je sa Zemljom,
pitanje?«
»Poslao sam bube s mini farmama. Taumeba-82,5 ne može se probiti
kroz eridijanski čelik.«
»Dobro dobro«, odvrati Kamenko. »Moj narod dobro će se brinuti
za tebe, ja garantiram. Možda ti naprave astrofage da se vratiš kući!«
 »Eh, da...« uzdahnem. »Kad smo već kod toga... neću se vratiti kući.
Bube će spasiti Zemlju, ali ja je nikad više neću vidjeti.«
Kamenko prestane radosno skakutati. »Zašto, pitanje?«
»Nemam dovoljno hrane. Umrijet ću nakon što te odvedem na Erid.«
»Ti... ti ne može umrijeti.« Glas mu je odjednom dubok. »Ne dam ti
umrijeti. Pošaljemo te kući. Erid bude zahvalan. Spasiš sve. I mi
napravimo sve da spasimo tebe.«
»Ništa nećete moći učiniti«, kažem. »Nemam hrane. Imam dovoljno
do Erida, i za još nekoliko mjeseci nakon toga. Čak i ako me tvoja vlada
opskrbi gorivom za povratak kući, neću preživjeti putovanje.«
»Jedeš eridijansku hranu. Evoluirali iz istog života. Upotrebljavamo
iste proteine. Iste kemikalije. Iste šećere. Mora uspjeti!«
»Ne. Zar si zaboravio da ne mogu jesti tvoju hranu?«
»Kažeš da je loša za tebe. Otkrit ćemo.«
Podignem ruke. »Nije samo loša za mene, ubit će me. Sva živa bića
na Eridu upotrebljavaju teške metale, a većina tih metala izrazito je
toksična za mene. Odmah ću umrijeti.«
On zadrhti. »Ne. Ne smiješ ti umrijeti. Ti si prijatelj.«
Odlebdim do zida koji nas dijeli i tiho progovorim: »Sve je u redu.
Donio sam odluku. Samo ovako možemo spasiti i tvoj i moj svijet.«
Kamenko ustukne. »Onda idi kući. Sad odmah idi kući. Ja čekam tu.
Erid možda jedan dan pošalje novi brod.«
»Ne budi smiješan. Uistinu želiš riskirati preživljavanje tvoje vrste?«
Kamenko utihne, no na kraju ipak odgovori. »Ne.«
»Dobro. Uzmi si onu tvoju kuglu koju upotrebljavaš kao svemirsko
odijelo i dođi ovamo. Moraš mi objasniti kako da pokrpam ksenonitne
zidove. Onda možeš donijeti stvari...«
»Čekaj«, prekine me. »Ne možeš jesti eridijanski život. Nemaš
zemaljski život za jesti. A što s adrianskim životom, pitanje?«
Otpuhnem. »Astrofazi? Ne mogu to jesti! Uvijek su zagrijani na
devedeset šest stupnjeva, živog će me spaliti. Osim toga, sumnjam da bi se
moji probavni enzimi uopće uspjeli izboriti s njihovom staničnom
membranom.«
»Ne astrofazi. Taumebe. Jedi taumebe.«
 »Ne mogu jesti...« zastanem. »Ha?«
Mogu li jesti taumebe?
Žive su. Sadrže DNK. Imaju mitohondrije — elektrane stanica.
Spremaju energiju u obliku glukoze, prolaze kroz Krebsov ciklus. Nisu
astrofazi i nisu zagrijane na devedeset šest stupnjeva. To su samo amebe s
drugog planeta. I u sebi neće sadržavati teške metale kao eridijanska živa
bića — u atmosferi Adriana nema teških metala.
»Uh... ne znam. Možda mogu.«
Kamenko mahne prema svojem brodu. »Imam dvadeset dva milijuna
taumeba u spremnicima za gorivo. Koliko ti treba, pitanje?«
Razrogačim oči. Prvi put nakon duga vremena u meni se budi nada.
»Dogovor.« Položi jednu ruku na zid. »Šaku meni daj.«
Nasmijem se i kucnem zglavcima o ksenonitni zid. »Daj šaku. Kaže
se samo: daj šaku.«
»Razumije.«
 POGLAVLJE Vℓ

Dokrajčim posljednje zalogaje jaburgera i ispijem napitak obogaćen

vitaminima. Odložim posuđe u slivnik i provjerim sat na zidu kuhinje.
Ideš, već je VℓIλλ? Moram se požuriti.
Prve godine na Eridu bile su gadne. Taumebe su me održale na
životu, no bio sam ozbiljno pothranjen. Od mikroba sam dobivao kalorije,
no to nikako nije bila uravnotežena prehrana.
Bilo je to bolno razdoblje. Dobio sam skorbut, beriberi i niz drugih
boljki. Je li vrijedilo? I dalje ne znam. Možda nikad neću doznati. Nikako
ne možemo komunicirati sa Zemljom. Udaljena je šesnaest svjetlosnih
godina.
Što se mene tiče, bube su se mogle pokvariti ili su mogle promašiti
metu. Ne znam čak ni jesu li klimatolozi poput Leclerca ispravno
modelirali sve što će se dogoditi. Spasitelj možda od samog početka nije
imao šanse. Zemlja je možda odavno zaleđena pustoš prekrivena
milijardama leševa.
No, trudim se biti optimističan. Što mi drugo preostaje?
Usto, Eridijanci su divni domaćini. Nemaju vladu kao takvu, no sva
su se važna tijela složila da će učiniti sve što je u njihovoj moći da me
održe na životu. Uostalom, odigrao sam ključnu ulogu u spašavanju
njihova planeta. Čak i da nisam, ja sam pravi živi izvanzemaljac. Naravno
da će me održati na životu, njihovi znanstvenici izuzetno su zainteresirani
za mene.
Živim u velikoj kupoli usred jednoga od njihovih »gradova«. Iako
»grad« nije prava riječ. Bolji bi izraz bio »roj«.
Imam i prostora oko stana. Trideset Eridijanaca izvan kupole održava
moj sustav za održavanje života, ili su mi barem tako rekli. Usto se moja
kupola nalazi blizu jednog od većih istraživačkih centara. Tamo se
okupljaju najveći eridijanski umovi i drndaju - to je nešto između pjesme i
rasprave, kod koje svi govore u isto vrijeme i odvija se nekako na
nesvjesnoj razini. Drndanje na kraju dovede do zaključaka i odluka.
Drndanje je, nekim čudom, pametnije od svakog Eridijanca koji mu
prisustvuje. Na neki način, svaki Eridijanac može se pretvoriti u neuron u
skupnom umu, no može se poslije odvojiti i otići.
Ja sam im jako zanimljiv pa su se zato više-manje svi znanstvenici na
planetu okupili i izdrndali načine da me održe na životu. Rekli su mi da je
to bilo drugo najveće znanstveno drndanje ikad održano. (Najveće je bilo,
jasno, kad su morali smisliti plan da se riješe astrofaga.)
Zahvaljujući znanstvenim časopisima sa Zemlje znali su moje
nutricionističke potrebe, te kako mogu sintetizirati razne vitamine u
laboratorijima. Nakon što su to riješili, manje skupine pozabavile su se
okusom. No, to je više-manje bilo na meni. Svašta sam morao kušati, a na
kraju bi se gotovo sve svelo na glukozu, koja je zajednička i Eridijancima i
ljudima.
Najbolje je to što su uspjeli klonirati tkivo mojih mišića i uzgojiti ga
u laboratoriju, zahvaljujući zemaljskoj znanosti. Eridijanci nisu bili ni blizu
toj tehnologiji kad sam se pojavio. No, to je bilo prije šesnaest godina i
sada su prilično napredovali.
Uglavnom, to znači da napokon mogu jesti meso. Da, točno, jedem
ljudsko meso. No, to je moje meso i uopće mi nije teško. Vidio bih vas da
provedete desetljeće gutajući samo vitaminski shake čudna, slatkasta okusa
i da nakon toga odbijete burger.
Obožavam jaburgere. Svaki dan pojedem jedan.
Dohvatim svoj štap i krenem van. Više nisam mladac, a od jake
gravitacije na Eridu kosti mi sve brže degeneriraju. Mislim da imam
pedeset tri godine, no zbog dilatacije vremena nisam siguran u to. Ipak,
znam da je na Zemlji prošla sedamdeset jedna godina od mojeg rođenja.
Iziđem van i prijeđem preko dvorišta. Nema nikakvih biljaka - ja sam
jedino živo biće na ovom planetu koje može preživjeti u mojem okolišu.
No, dvorište je puno lijepih stijena. To mi je hobi: pokušavam si ukrasiti
dvorište što bolje mogu. Eridijanci vide samo gomilu kamenja, no ja vidim
sve boje.
Na vrh kupole ugradili su svjetiljke koje se pale i gase u skladu s
dvadesetčetverosatnim ciklusom. Objasnio sam im da je to ključno za moje
raspoloženje i povjerovali su mi. No, morao sam tim međuzvjezdanim
putnicima objasniti kako se radi žarulja.
 Prođem šljunčanim puteljkom do jedne od mnogobrojnih soba za
»sastanke« kod zida kupole. Eridijanci cijene susrete ljušturom o ljušturu,
kao i ljudi, a ovo je dobar kompromis. Moja strana je pod kupolom, a s
druge strane centimetar debelog prozirnog ksenonita nalazi se prostorija
koja je pod eridijanskom atmosferom.
Dovučem se unutra. To je jedna od manjih soba za sastanke,
prikladna samo za susrete jedan na jedan. No, ta nam je nekako najdraža.
Kamenko me čeka s eridijanske strane. »Napokon! Čekam te već ℓλ
minuta! Gdje si tako dugo?«
Naravno, odavno već izvrsno razumijem eridijanski, a Kamenku
engleski ide jednako dobro.
»Star sam, pusti me na miru. Treba mi vremena da se ujutro
spremim.«
»Ah, morao si jesti, zar ne?« kaže Kamenko, a u glasu mu čujem
natruhu gađenja.
»Rekao si mi da se o tome ne razgovara u uljudnom društvu.«
»Ja nisam uljudno društvo, prijatelju!«
Nacerim se. »Dakle, što je bilo?«
Kamenko se meškolji i skakuće. Već ga dugo nisam vidio ovako
uzbuđena. »Javili su mi se iz astronomskoga gnijezda. Imaju novosti!«
Zastane mi dah. »Sunce? Riječ je o Suncu?«
»Da!« propišti on. »Tvoja zvijezda vratila se u puni sjaj!«
Naglo udahnem. »Siguran si? Ono, Iℓℓ posto siguran?«
»Da. Podatke je analiziralo drndanje od λV astronoma. Sve je
točno.«
Ne mogu se micati. Jedva dišem. Počnem drhtati.
Gotovo je.
Pobijedili smo.
Samo tako.
Sunce - Zemljino Sunce - ponovno blista istim sjajem kao prije
astrofaga. A to se moglo dogoditi samo na jedan način: astrofaga više
nema. Ili im je populacija toliko smanjena da više nema utjecaja.
Pobijedili smo.
 Uspjeli smo!
Kamenko nagne ljušturu na jednu stranu. »Ej, lice ti curi! To vraški
dugo nisam vidio! Podsjeti me — znači li to da si sretan ili tužan! Jer može
značiti i jedno i drugo, ne!«
»Sretan sam, naravno!« jecam.
»Aha, i mislio sam si. Samo provjeravam.« Stisne ruku u šaku i
pritisne je o ksenonitni zid. »Ovo je situacija koja je zavrijedila daj šaku!«
I ja pritisnem zglavke o zid. »Ovo je monumentalno epska situacija
za daj šaku.«
»Izgleda da su se vaši znanstvenici odmah primili posla«, nastavi
Kamenko. »Ako uračunaš vrijeme koje je bilo potrebno bubama da odu
tamo i vrijeme koje je potrebno svjetlosti da stigne od Sunca do Erida...
mislim da su sve riješili za manje od jedne tvoje godine.«
Kimnem. Još se pokušavam pribrati.
»Hoćeš li sada otići kući! Ili ćeš ostati!«
Jedinice koje donose važne odluke na Eridu odavno su mi ponudile
da će napuniti Spasitelja gorivom. Brod i dalje leti u stabilnoj orbiti oko
Erida u kojoj je ostao otkad smo Kamenko i ja stigli ovamo prije tolikih
godina.
Eridijanci bi lako mogli opskrbiti brod gorivom i hranom, provjeriti
radi li sve kako valja i poslati me na put. No, dosad nisam prihvatio
njihovu ponudu. Putovanje je dugo i vrlo usamljeno, a tek sam prije minute
doznao da je Zemlja uopće još nastanjiva. Možda nisam potekao s Erida,
no ovdje sada imam prijatelje.
»Ne... ne znam. Star sam, a putovanje je dugo.«
»Iz moje sebične perspektive moram ti reći da se nadam da ćeš
ostati. No, to je samo moje mišljenje.«
»Kamenko... te vijesti o Suncu... moj je život napokon dobio smisao.
Znaš? Ne mogu... još ne mogu...« Opet jecam.
»Da, znam. Zato sam ti baš ja htio javiti novosti.«
Pogledam na sat. (Da, Eridijanci su mi načinili ručni sat. Naprave mi
sve što zatražim. Trudim se da to ne iskorištavam.) »Moram ići, kasnim.
Ali... Kamenko...«
 »Znam«, kaže on i nagne ljušturu na način koji mi govori da se
smiješi. »Znam. Poslije ćemo razgovarati, i ja moram kući. Adrian uskoro
ide spavati i moram biti tamo i paziti.«
Uputimo se prema našim izlazima, no on zastane. »Ej, Grace. Jesi li
se ikad zapitao ima li života tamo vani?«
Oslonim se na štap. »Da, stalno se to pitam.«
Kamenko se vrati u sobicu. »Stalno razmišljam o tome. Teorije je
vrlo teško pobiti. Neki predak astrofaga donio je život na Erid i Zemlju
prije mnogo milijardi godina.«
»Da«, odvratim. »I znam što hoćeš reći.«
»Znaš?«
»Aha.« Premještam se s noge na nogu, artritis mi polako napada
zglobove. Ovolika gravitacija nije baš najbolja za ljude. »Manje od pedeset
zvijezda otprilike je na jednakoj udaljenosti od Tau Cetija kao i mi. A dvije
od njih završile su sa životom. To znači da bi život — ili barem život koji
dolazi s Tau Cetija - mogao biti mnogo češći u našoj galaktici nego što
smo mislili.«
»Misliš da ćemo ih pronaći još? Inteligentnih vrsta?«
»Tko zna?« odvratim. »Ti i ja smo se pronašli. To je već nešto.«
»Aha«, kaže on. »Bogme je. Idi radi svoj posao, starče.«
»Vidimo se poslije, Kamenko.«
»Vidimo se!«
Odšepam iz sobe i uputim se uz rub kupole. Cijela je kupola
načinjena od prozirnog ksenonita jer su Eridijanci mislili da će se to meni
svidjeti. No, to nije važno jer je izvan kupole uvijek mrkli mrak. Mogu
uperiti ručnu svjetiljku prema van i katkad ugledati nekog Eridijanca kako
ide za svojim poslom, no nemam pogled na planine ili takvo što. Samo
mrkli mrak.
Osmijeh mi izblijedi.
Koliko je loše na kraju bilo na Zemlji? Jesu li surađivali kako bi
preživjeli ili su milijuni umrli od ratova i gladi?
Uspjeli su pokupiti bube, pronaći moje rješenje i primijeniti ga. A za
to rješenje bilo je potrebno poslati sondu na Veneru, što znači da još imaju
pristup naprednoj infrastrukturi.
 Kladim se da su ipak surađivali. Možda je to samo moj djetinjasti
optimizam, no ljudska vrsta može biti vrlo impresivna kad se za to odluči.
Uostalom, svi su surađivali kako bi stvorili Spasitelja, a to nije bilo lako.
Podignem glavu. Možda ću jednoga dana otići kući. Možda ću otkriti
što je na kraju bilo.
No, to neće biti sada. Sada imam drugog posla.
Nastavim puteljkom do velikih dvostrukih vrata koja vode do još
jedne sobe za sastanke. Moram priznati da mi je ta najdraža.
Uđem u komoru. Jedna petina prostorije opremljena je sustavima za
održavanje života sukladna uvjetima na Zemlji. S druge strane zida nalazi
se trideset malih Eridijanaca koji skaču uokolo kao idioti. Svaki od njih
nije star ni trideset zemaljskih godina. Postupak odabira mojih učenika je
bio... uh... eridijanska kultura je komplicirana.
Golema tipkovnica nalik na orgulje nalazi se posred mojeg prostora.
Okrenuta je tako da svirač gleda prema klincima. Orgulje sadržavaju
gomilu opcija kakvih na običnim zemaljskim tipkovnicama nema i daju mi
mogućnost za moduliranje tonova i raspoloženja kakva su prisutna u
govornom jeziku. Smjestim se u udoban stolac, pucnem zglavcima i
započnem s predavanjem.
»Dobro, dobro«, odsviram. »Smirite se i sjednite na svoja mjesta.«
Klinci šmugnu do svojih stolova i utihnu, spremni za lekciju.
»Tko mi može reći kolika je brzina svjetlosti?«
Dvanaest klinaca podigne troprste šapice.
 ZAHVALE

Želio bih zahvaliti ljudima koji su osigurali točne i ispravne znanstvene

informacije: Andrew Howell pomogao mi je s astronomijom i
zvjezdoznanstvom; Jim Green objasnio mi je osnove znanosti o planetima i
atmosferama; Shawn Goldman otkrio mi je sve što trebam znati o
otkrivanju ekstrasolarnih planeta; Charles Duba (s kojim sam išao u
osnovnu školu!) pomogao mi je shvatiti složene detalje neutrina; i na kraju,
Cody Don Reeder dao mi je ključne informacije o kemiji i općenito je bio
super tip za dopisivanje.
Kad je riječ o izdavačkom dijelu, moram zahvaliti svojem agentu,
Davidu Fugateu, kojemu je moja dobrobit uvijek na prvome mjestu;
Julianu Paviji koji je uredio ovu, kao i sve moje prethodne knjige, te Sari
Berivogel, mojoj publicistici od prvoga dana. Mnogo hvala i mojoj
mješovitoj skupini prvih čitatelja: mojoj majci Janet, koja obožava sve što
radim; Duncanu Harrisu, koji preispituje svaki detalj zapleta i ne da mi da
muljam te Danu Snyderu, koji... čekaj malo. Nikad mi se nisi javio, Dan!
Što, sad ti više nisam dovoljno dobar?!
Želio bih također zahvaliti svojoj supruzi Ashley jer je preživjela
bogzna koliko razgovora o mogućim zapletima i idejama o strukturi priče,
a usto mi je uvijek dala mudre savjete.
 BIEJEŠKA O AUTORU

Andy Weir radio je kao softverski inženjer sve dok mu uspjeh njegova
prvog objavljenog romana Marsovca nije omogućio da slijedi svoje snove i
postane pisac. Oduvijek obožava sve vezano za svemir i odano prati razne
teme kao što su relativistička fizika, orbitalna mehanika i povijest
svemirskog leta. Usto zna smiješati fantastične koktele. Živi u Kaliforniji.

Andyweirauthor.com
Facebook.com/AndyWeirAuthor
Twitter: @andyweirauthor
Likovno-grafičke urednice
Romana Župančić
Danijela Karlica Žilić

Korektorice
Vlatka Venos
Anja Franjić

Grafička priprema
Grafičko-likovna redakcija Školske knjige

Tisak
Grafički zavod Hrvatske, d.o.o., Zagreb

Tiskanje završeno u listopadu 2022.

ISBN 978-953-342-187-2

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne

knjižnice u Zagrebu pod brojem 001144389.
1
Autoklav — nepropusna posuda, najčešće čelična; može izdržati visoku
temperaturu i tlak, koristi se za izvođenje kemijskih reakcija.

2
U pet milijardi godina zbilo se pet velikih masovnih izumiranja kojima se
raznolikost života na Zemlji iznenada i dramatično smanjila.
Znanstvenici diljem svijeta prate i istražuju šesto izumiranje kojega
smo svjedoci, a možda će biti najveće od trenutka kad je prije 65
milijuna godina udar asteroida s lica planeta izbrisao dinosaure te
brojne druge životinjske i biljne vrste.

3
Wernher von Braun (1912. — 1977.) - njemačko-američki raketni
stručnjak, bivši časnik SS-a i jedan od vodećih stručnjaka za rakete i
raketna oružja u nacističkoj Njemačkoj. Pod njegovim je vodstvom u
Sjedinjenim Američkim Državama izgrađeno nekoliko novih tipova
raketa nosača za svemirske letove, među kojima i raketa Jupiter-C,
kojom je 1958. lansiran prvi američki umjetni satelit Explorer 1;
zaslužan je za uspjeh programa Apollo.

4
Abbott i Costello — Bud Abbott i Lou Costello, glumački komičarski
dvojac koji je zahvaljujući nastupima u radioemisijama te na filmu i
televiziji stekao golemu popularnost 1940-ih godina te postao jedna
od najvećih institucija američke popularne kulture sredine 20.
stoljeća.

5
Lender — satelit ili svemirski brod namijenjen za spuštanje na Mjesec i
druge planete.

6
Roscosmos — ruska svemirska agencija.

7
Apogej - točka na kojoj je tijelo na svojoj putanji najudaljenije od Zemlje.
8
Perigej - točka na putanji nebeskog tijela koja je najbliža Zemlji.

9
The Beatles, A Hard Days Night.