Astronomija i astrofizika I

MLADE ZVIJEZDE
 NASTANAK PROTOZVIJEZDA
- Astrofizika mladih zvijezda i nastanak protozvijezda jedno
je od najaktivnijih i najaktualnijih područja astrofizike u
posljednjih 20 godina
- Snažan razvoj ovog područja omogućen je:
1. Razvojem računala i računarske snage (grozdovi –
'clusteri', paralelno računanje, superračunala)
2. Razvojem opažačkih metoda i teleskopa: optička i blisko-
infracrvena interferometrija (VLTI), submilimetarska
interferometrija (ALMA), infracrveni svemirski teleskopi
(Spitzer, Herschel)
3. Razvojem numeričkih metoda, znanja i teorijskih spoznaja
o relevantnim fizikalnim procesima
Jeansov kriterij

- Evolucija zvijezda još uvijek je otvoren i nepotpuno

razjašnjen problem u astrofizici!  posebno problematična
je faza najranijeg razvoja zvijezde  formiranje
protozvijezde i evolucija mlade zvijezde (mladi
zvjezdani objekti YSO – 'young stellar objects' )
- Nastanak protozvijezde  nastanak astrofizičkog
objekta iz međuzvjezdane materije koji još uvijek ne
ostvaruje potpun ciklus nuklearne fuzije u svom
središtu
- Zvijezde nastaju iz međuzvjezdane tvari u
međuzvjezdanim molekulskim oblacima
- Međuzvjezdani molekulski oblaci su nakupine
međuzvjezdanog plina i prašine različitih masa, veličina i
gustoće
OBLACI PLINA I PRAŠINE

1. DIFUZNI MOLEKULSKI OBLACI → difuzni HI oblaci:

Temperatura: 15-50 K
Ekstinkcija: 1-5
Gustoća: 108 – 109 m-3
Masa ≈ 3-100 MSun
Dimenzije: oko pc
2. DIVOVSKI MOLEKULARNI OBLACI (GMC):
Temperatura: oko 15 K
Gustoća: 108 m-3
Masa: 105-106 MSun
Dimenzije: oko 50 pc

Primjer: KONJSKA GLAVA (Orion)

Okolina sazviježđa Orion (Spitzer)

Vidljivo područje Infracrveno područje

 → nakupine visoke gustoće: KOMPLEKSI TAMNIH
OBLAKA:
Temperatura: ~10 K
Dimenzije: ~10 pc
Gustoća: 108 m-3
Masa: 104 MSun
Ekstinkcija: oko 5
VRUĆE JEZGRE
Temperatura: 100-300 K
Gustoća: 1013 - 1015 m-3
Masa: 100-300 MSun
Ekstinkcija 50-1000
Dimenzije 0.05-0.1 pc
 prisustvo masivnih mladih OB zvijezda unutar vrućih
jezgri  područja nastanka masivnih zvijezda
BOK GLOBULI → izvan velikih oblaka
Temperatura: ~10 K
Gustoća: ~ 1010 m-3
Masa: 1-1000 MSun
Dimenzije: < 1 pc
Ekstinkcija: oko 10
 mlade zvijezde malih masa → područje
nastanka manjih zvijezda

SASTAV MEĐUZVJEZDANE TVARI:

1. Prašina: silikati
2. Molekule: ugljikovodici (CH, NH, OH,
CH2, CO, CO2, H2O)
spojevi ugljika, vodika, kisika
policiklički aromatski ugljikovodici - PAH
3. Molekularni vodik: HI Carroll, B.W., Ostlie, D.A., 2006, 'Introduction
to Modern Astrophysics', Pearson
Bok globul
- Globuli i jezgre u molekulskim oblacima su središta
nastanka protozvijezda  protozvijezde nastaju
gravitacijskim kolapsom dijelova molekulskih oblaka
Koji su nužni uvjeti za kolaps oblaka?

Sir James Jeans (1877. – 1946.) 1902.

- Razmatranje malih odstupanja od hidrostatske ravnoteže
- Vrlo pojednostavljen model, ali omogućuje uvid u temeljne
principe kolapsa oblaka i nastanka protozvijezde 
zanemaruje rotaciju, magnetska polja, turbulencije
- Virijalni teorem opisuje uvjet ravnoteže u stabilnom
zatvorenom sustavu vezanom gravitacijskim potencijalom:
2𝐾 + 𝑈 = 0
- Gravitacijska potencijalna i kinetička energija su
uprosječene
- Virijalni teorem možemo iskoristiti u razmatranju uvjeta
gravitacijskog kolapsa (već smo ga koristili u razmatranju
orbitalnog gibanja i gravitacijske potencijalne energije
zvijezde)
- Ako je dvostruka vrijednost ukupne kinetičke energije veća
od apsolutne vrijednosti gravitacijske potencijalne
energije: 𝟐𝑲 > 𝑼  sustav postaje nevezan i otvoren
 sile uslijed tlaka plina veće su od gravitacijskih
sila  oblak ekspandira
- Ako je unutarnja kinetička energija sustava mala i manja
od apsolutne vrijednosti gravitacijske potencijalne
energije: 𝟐𝑲 < 𝑼  gravitacijske sile veće su od sila
uslijed tlaka plina  oblak kolapsira
- Granica između ova dva uvjeta određuje uvjet
stabilnosti oblaka
Gravitacijska potencijalna energija sfernog homogenog
oblaka konstantne gustoće mase Mc i polumjera Rc:
3 𝐺𝑀𝑐2
𝑈~ −
5 𝑅𝑐
- Unutarnja kinetička energija oblaka:
1
𝐾 = 𝑁𝑘𝑇
2
gdje je N ukupan broj čestica u oblaku i koji je jednak:
𝑀𝑐
𝑁=
𝜇𝑚𝐻
gdje je  srednja molekulska težina
Uvjet kolapsa:
𝟐𝑲 < 𝑼
Sada postaje:
3𝑀𝑐 𝑘𝑇 3 𝐺𝑀𝑐2
< (1)
𝜇𝑚𝐻 5 𝑅𝑐
Polumjer možemo dobiti iz početne gustoće 0 oblaka pod
pretpostavkom da je oblak početno homogen (konstantne
gustoće):
𝑀𝑐
𝜌0 =
4 3
3 𝜋𝑅𝑐
1/3
3𝑀𝑐
𝑅𝑐 = (2)
4𝜋𝜌0
Relaciju za polumjer možemo uvrsiti u uvjet za kolaps oblaka
(1) i riješiti po masi  minimalna masa nužna za
početak spontanog kolapsa oblaka  JEANSOV
KRITERIJ:
𝑴𝒄 > 𝑴 𝑱
𝟑 𝟏
𝟓𝒌𝑻 𝟐 𝟑 𝟐
𝑴𝑱 ≃ (3)
𝑮𝝁𝒎𝑯 𝟒𝝅𝝆𝟎

MJ se naziva Jeansovom masom

Jeansov kriterij može se iskazati i preko minimalnog
polumjera nužnog za kolaps oblaka gustoće 0, a
pomoću relacije za polumjer (2):

𝑹𝒄 > 𝑹𝑱
𝟏
𝟏𝟓𝒌𝑻 𝟐
𝑹𝑱 ≃ (4)
𝟒𝝅𝑮𝝁𝒎𝑯 𝝆𝟎

RJ je Jeansova dužina
- Izvod Jeansove mase zanemaruje vanjski tlak na oblak
uslijed okolnog međuzvjezdanog medija  npr. tlak plina u
velikom molekulskom oblaku na uronjenu gustu vruću
jezgru
Bonnor-Ebertova masa je kritična masa nužna za
gravitacijski kolaps oblaka u prisustvu vanjskog tlaka
plina P0 :
𝒄𝑩𝑬 𝒗𝟒𝑻
𝑴𝑩𝑬 = 𝟏/𝟐 (5)
𝑷𝟎 𝑮𝟑/𝟐
vT je izotermalna brzina zvuka ( = 1)
𝑣𝑠 = 𝛾𝑃/𝜌 ⇒ 𝑣𝑇 = 𝑃/𝜌
cBE je bezdimenzionalna konstanta:
𝑐𝐵𝐸 ≃ 1.18
- Može se pokazati da se Jeansova masa može prikazati u
obliku (5) za 𝑐𝐽 ≃ 5.46 umjesto 𝑐𝐵𝐸  manja konstanta za
Bonnor-Ebertovu masu je posljedica prisustva vanjske sile
kompresija oblaka uslijed vanjskog tlaka, pa je nužna
manja kritična masa za gravitacijski kolaps
Primjer: Odredite Jeansovu masu, odnosno nužnu minimalnu
masu oblaka za spontani kolaps difuznog vodikovog oblaka i
guste jezgre divovskog molekulskog oblaka.
Svojstva difuznog vodikovog oblaka:
T = 50 K 𝑛 = 5  108 m-3
Pretpostavite da se difuzni vodikov oblak u potpunosti sastoji
od neutralnog atomarnog vodika.
Svojstva guste jezgre divovskog molekulskog oblaka:
T = 10 K 𝑛𝐻2 = 1010 m-3
Pretpostavite da se gusta jezgra sastoji uglavnom od
molekulskog vodika
Difuzni vodikov oblak:
Gustoća oblaka:
𝜌0 = 𝑚𝐻 𝑛𝐻 = 8.4 × 10−19 kg/m3
Atomarni neutralni vodik   = 1
Jeansova masa:
3 1
5𝑘𝑇 2 3 2
𝑀𝐽 ≃
𝐺𝜇𝑚𝐻 4𝜋𝜌0
𝑴𝑱 ~𝟏𝟓𝟎𝟎 𝐌𝐒𝐮𝐧
- Jeansova masa za difuzni vodikov oblak puno je veća od
mase takvih oblaka koje iznose ~ 1 – 100 MSun  difuzni
vodikovi oblaci su stabilni na gravitacijski kolaps i
ne mogu stvarati protozvijezde
Guste jezgre divovskih molekulskih oblaka:
Gustoća oblaka:
𝜌0 = 2𝑚𝐻 𝑛𝐻2 = 3 × 10−17 kg/m3
Uglavnom molekulski vodik (H2)   ≃ 2
Jeansova masa:
3 1
5𝑘𝑇 2 3 2
𝑀𝐽 ≃
𝐺𝜇𝑚𝐻 4𝜋𝜌0
𝑴𝑱 ~𝟖 𝐌𝐒𝐮𝐧
- Jeansova masa za guste jezgre divovskih molekulskih
oblaka usporediva je s masama tih gustih jezgara koje
iznose ~ 10 MSun  guste jezgre divovskih
molekulskih oblaka nisu stabilne na gravitacijski
kolaps i mogu biti mjesta stvaranja protozvijezda
- Bonner-Ebertova masa je još niža  𝑀𝐵𝐸 ∼ 2 MSun
Homologni kolaps

- Oblak ima masu veću ili jednaku Jeansovoj masi 

gravitacijski kolaps pod pretpostavkom odsustva rotacije,
magnetskih polja i turbulencija
- Pretpostavimo da postojeći gradijent tlaka u oblaku nije
dovoljno velik da utječe na gibanje oblaka i proces kolapsa
 oblak je gotovo u slobodnom padu u prvim
fazama kolapsa
- U fazi slobodnog pada  temperatura oblaka je
gotovo konstantna  IZOTEMNI kolaps
- Kolaps je gotovo izotropan sve dok je oblak optički tanak
što omogućuje nesmetano odvođenje oslobođene
gravitacijske potencijalne energije zračenjem
- Sferno-simetrična hidrodinamička jednadžba opisuje
gravitacijsku kontrakciju oblaka:
𝑑2𝑟 𝑀𝑟 𝜌 𝑑𝑃
𝜌 2 = −𝐺 2 −
𝑑𝑡 𝑟 𝑑𝑟
- Pretpostavimo da je gradijent tlaka mali kako bi se kolaps
opisao gotovo kao slobodni pad  𝑑𝑃/𝑑𝑟 ≪ 𝐺𝑀𝑟 𝜌/𝑟 2 :
𝑑2𝑟 𝑀𝑟
2
= −𝐺 2
𝑑𝑡 𝑟
- Ovo je lokalno ubrzanje sile teže na udaljenosti r od
središta sfernog oblaka  slobodni pad prema središtu
oblaka
- Opišimo ponašanje površine sfere radijusa r unutar
kolapsirajućeg oblaka u vremenu  integrira se gornja
relacija
- Tijekom kolapsa masa unutar radijusa r (unutarnja masa
Mr ) ostaje konstantna  unutarnju masu zamijenimo
početnom gustoćom oblaka 0 i početnim volumenom
sfere 4𝜋𝑟03 /3:
𝑑2𝑟 4𝜋 𝜌0 𝑟03
2 = −𝐺
𝑑𝑡 3 𝑟2
- Gornju jednadžbu pomnožimo s brzinom površine sfere
radijusa r :
𝑑𝑟 𝑑 2 𝑟 4𝜋 3
1 𝑑𝑟
2 =− 𝐺𝜌0 𝑟0 2
𝑑𝑡 𝑑𝑡 3 𝑟 𝑑𝑡
Integriranjem dobijemo:
2
1 𝑑𝑟 4𝜋 3 1
= 𝐺𝜌0 𝑟0 + 𝐶1
2 𝑑𝑡 3 𝑟
- Konstantu C1 dobijemo iz rubnih uvjeta problema  brzina
površine sfere mora biti nula na početku kolapsa 
𝑑𝑟/𝑑𝑡 = 0 za 𝑟 = 𝑟0 :
4𝜋 3 1
0= 𝐺𝜌0 𝑟0 + 𝐶1
3 𝑟0
4𝜋
𝐶1 = − 𝐺𝜌0 𝑟02
3
- Ubacimo konstantu u gornju jednadžbu:
2
1 𝑑𝑟 4𝜋 2 0
𝑟
= 𝐺𝜌0 𝑟0 −1
2 𝑑𝑡 3 𝑟
1/2
𝑑𝑟 8𝜋 𝑟0
=− 𝐺𝜌0 𝑟02 −1
𝑑𝑡 3 𝑟
- Korijen može imati dva rješenja  izabrano je negativno
rješenje jer oblak kolapsira pa je i brzina negativna
- Gornju relaciju za brzinu možemo integrirati još jednom
kako bi dobili promjenu položaja sfere u vremenu pri
kolapsu
- Supstitucija:
𝑟
𝜃≡ (6)
𝑟0
1/2
8𝜋
𝜒≡ 𝐺𝜌0
3
Diferencijalna jednadžba za brzinu postaje:
1/2
𝑑𝜃 1
= −𝜒 −1
𝑑𝑡 𝜃
Još jedna supstitucija:
𝜃 ≡ cos 2 𝜉 (7)
𝑑𝜃 ≡ −2 sin 𝜉 cos 𝜉 𝑑𝜉
Još jedna supstitucija:
𝜃 ≡ cos 2 𝜉
𝑑𝜃 ≡ −2 sin 𝜉 cos 𝜉 𝑑𝜉
1/2
2 sin 𝜉 cos 𝜉 𝑑𝜉 1
− = −𝜒 2
−1
𝑑𝑡 cos 𝜉
2 sin 𝜉 cos 𝜉 𝑑𝜉 sin 𝜉
=𝜒
𝑑𝑡 cos 𝜉
2
𝑑𝜉 𝜒
cos 𝜉 =
𝑑𝑡 2
Integriramo po vremenu:
2
𝜒
cos 𝜉 𝑑𝜉 = 𝑑𝑡
2
2
𝜒
cos 𝜉 𝑑𝜉 = 𝑑𝑡
2
1 𝜒
1 + cos 2 𝜉 𝑑𝜉 = 𝑑𝑡
2 2
𝜉 sin 2 𝜉 𝜒
+ = 𝑡 + 𝐶2
2 4 2
- Potrebno je još odrediti integracijsku konstantu C2 iz
rubnih uvjeta: u trenutku t = 0 radijus sfere jednak je
početnom radijusu r = r0   = 1  cos 𝜉 = 1  𝜉 = 0 
𝑪𝟐 = 𝟎
Parametrizirana jednadžba gibanja gravitacijskog
kolapsa oblaka:
1
𝜉 + sin 2 𝜉 = 𝜒𝑡 (8)
2
- Kako se ponaša kolapsirajući oblak?  Vremenska skala
slobodnog pada kolapsirajućeg oblaka koji zadovoljava
Jeansov kriterij
- Neka u trenutku t = tff završi kolaps  radijus
kolapsirajuće sfere postaje nula (r = 0)   = 0  cos 𝜉 =
0  𝜉 = 𝜋/2
- Radijus sfere jednak nuli je nefizikalan i znači beskonačnu
gustoću, ali za 𝑟0 ≫ 𝑟final možemo aproksimirati 𝑟final ≃ 0
- Vremenska skala slobodnog pada:
𝟏/𝟐
𝟑𝝅 𝟏
𝒕𝐟𝐟 = (9)
𝟑𝟐 𝑮𝝆𝟎
- Vremenska skala slobodnog pada:
𝟏/𝟐
𝟑𝝅 𝟏
𝒕𝐟𝐟 =
𝟑𝟐 𝑮𝝆𝟎
- Vrijeme slobodnog pada neovisno je o početnom
radijusu sfere!  svim dijelovima oblaka trebat će
isto vrijeme za kolaps ukoliko je oblak na početku bio
homogen  gustoća će se svugdje u oblaku jednakom
brzinom povećavati  HOMOLOGNI KOLAPS
- Ako oblak ima središte veće gustoće na početku
kolapsa  vrijeme kolapsa središnjih dijelova oblaka biti
će kraće od ostatka oblaka  gustoća brže raste u
središtu oblaka  kolaps iznutra-prema-van
Primjer: Odredite vrijeme kolapsa tipičnog divovskog
molekulskog oblaka homogene gustoće 𝜌0 = 3 × 10−17 kg/
m3
1/2
3𝜋 1
𝑡ff =
32 𝐺𝜌0
𝑡ff = 3.8 × 105 godina
- Ponašanje kolapsa i radijusa sfere u ovisnosti o vremenu
 potrebno je prvo riješiti jednadžbu
1
𝜉 + sin 2 𝜉 = 𝜒𝑡
2
po  za neko vrijeme t, pa iz jednadžbi 𝜃 ≡ cos 2 𝜉 i 𝜃 ≡ 𝑟/𝑟0
odrediti ponašanje radijusa sfere u vremenu r(t)
- Gornja jednadžba ne može se riješiti analitički  nužno
je numeričko rješavanje
Numeričko rješenje homolognog kolapsa
molekulskog oblaka
- Kolaps je na
početku spor
 kolaps brzo
ubrzava s
vremenom
kako se bliži
vremenu
slobodnog
pada
- Gustoća brzo
raste u
zadnjim
fazama kolapsa
Carroll, B.W., Ostlie, D.A., 2006, 'Introduction to Modern Astrophysics', Pearson
Fragmentacija kolapsirajućeg oblaka

- Veliki molekulski oblaci prema relaciji (3) mogu imati

znatno veću masu od Jeansove granice  ovo pak znači
da će se formirati divovske zvijezde masa bliskih
masama molekulskih oblaka!  takve zvijezde nisu
nikada opažene
- Zvijezde najčešće nastaju u grupama – od dvojnih
sustava do skupova koji sadrže stotine zvijezda 
homologni kolaps ne može objasniti nastanak
skupova zvijezda
Rješenje: Proces fragmentacije kolapsirajućeg oblaka na
manje dijelove koje neovisno jedan o drugom nastavljaju
kolaps u veći broj zvijezda manjih masa
- Posljedica homolognog kolapsa molekulskog oblaka je
značajno povećanje gustoće nekoliko redova veličine
(~8 redova!)  kolaps je izoterman  Jeansova masa
opada s povećanjem gustoće oblaka
- Početne nehomogenosti u oblaku vrlo brzo nakon
početka kolapsa i povećanja gustoće mogu neovisno
zadovoljiti Jeansov kriterij i započeti lokalni kolaps
neovisno od ostatka oblaka  nastanak podstruktura u
oblaku  'kaskada' kolapsa i nastanak velikog broja
manjih objekata
- Jednostavan model homolognog kolapsa s fragmentacijom
oblaka daje preveliki broj zvijezda premalih masa 
samo 1% oblaka stvara zvijezde
Problem: Što zaustavlja fragmentaciju oblaka na sve
manje dijelove?
- Većina zvijezdi u galaksiji ima masu sličnu Sunčevoj masi
 fragmentacija se mora zaustaviti na masi oko
Sunčeve mase
Rješenje: Kolaps nije u potpunosti izoterman!
- U izotermnom kolapsu Jeansova masa ovisi samo o
gustoći  ali zvijezde (i protozvijezde) imaju temperaturu
puno veću od temperatura molekulskih oblaka 10 – 100
K  temperatura oblaka pri kraju kolapsa mora rasti
- Temperatura oblaka ostaje konstantna kada se
oslobođena gravitacijska energija efikasno zrači
- Temperatura oblaka će rasti ako oslobođena potencijalna
energija ostane zarobljena u oblaku i ne može se
zračiti (adijabatski kolaps)
- Promatrajmo odvojeno svaki od ova dva ekstremna slučaja
- Prijelaz iz izotermnog u adijabatski kolaps  povećanje
temperature u adijabatskom režimu utječe na Jeansovu
masu
- Ovisnost tlaka adijabatskog plina o gustoći određena je 
koeficijentom - omjerom specifičnih toplina:
𝑃𝑉 𝛾 = 𝐾′
𝑃𝑉 = 𝑁𝑘𝑇 ⇒
𝑁𝑘𝑇𝑉 𝛾−1 = 𝐾′
Temperatura adijabatskog plina ovisi o gustoći kao:
𝑻 = 𝑲′′𝝆𝜸−𝟏
Jeansova masa (relacija 3):
−1/2
𝑀𝐽 ∝ 𝑇 3/2 𝜌0 ⇒
𝑴𝑱 ∝ 𝝆 𝟑𝜸−𝟒 /𝟐
Za atomski vodik 𝛾 = 5/3:
𝑴𝑱 ∝ 𝝆𝟏/𝟐
Jeansova masa u potpuno adijabatskom kolapsu
raste s gustoćom!
- U ovakvom kolapsu postojat će minimalna masa
fragmenata  minimalna masa fragmenata ovisi o točki
pri kojoj kolaps iz uglavnom izotermnog prelazi u
uglavnom adijabatski režim
- Prijelaz nije trenutačan, no moguće je procijeniti
aproksimativno donju granicu mase fragmenata
- Energija se mora osloboditi iz oblaka za vrijeme kolapsa
prema virijalnom teoremu:
1
2𝐾 + 𝑈 = 0 ⟹ 𝐸 = 𝑈
2
Ukupna gravitacijska potencijalna energija oblaka:
3 𝐺𝑀2
𝑈𝑔 ~ −
5 𝑅
- Kroz zračenje mora se osloboditi polovica
gravitacijske potencijalne energije nastale kolapsom
sfernog oblaka koji upravo zadovoljava Jeansov kriterij u
nekom trenutku kolapsa:
3 𝐺𝑀𝐽2
∆𝐸𝑔 ≃
10 𝑅𝐽
- Luminozitet (sjaj) nastao oslobađanjem gravitacijske
potencijalne energije usrednjen kroz vrijeme slobodnog
pada dobijemo iz gornjeg izraza i relacije (9):
5/2
∆𝐸𝑔 3/2
𝑀 𝐽
𝐿ff ≃ ~𝐺 (10)
𝑡ff 𝑅𝐽
- Za optički debel oblak u termodinamičkoj ravnoteži 
emitirana energija bila bi opisana zračenjem crnog tijela
- U stvarnom kolapsu proces oslobađanja energije je manje
efikasan nego kod idealnog crnog tijela  izračeni
luminozitet je:
𝐿rad = 4𝜋𝑅2 𝑒𝜎𝑇 4 (11)
gdje je e faktor efikasnosti: 0 < e < 1 koji opisuje
odstupanje od termodinamičke ravnoteže (zračenje crnog
tijela)
- Za savršeno izoterman kolaps u kojem oslobođeno
zračenje ne međudjeluje sa padajućim materijalom oblaka
e0
- Ako padajući materijal apsorbira oslobođeno zračenje iz
drugog dijela oblaka i ponovno ga emitira  stanje bliže
termodinamičkoj ravnoteži  e  1
Izjednačimo relacije za luminozitet oslobođen u slobodnom
padu (10) i luminozitet zračenja (11):
𝐿ff = 𝐿rad
5/2
3/2
𝑀𝐽
𝐺 = 4𝜋𝑅 2 𝑒𝜎𝑇 4 ⇒
𝑅𝐽
5/2 4𝜋 9/2
𝑀𝐽 = 3/2 𝑅𝐽 𝑒𝜎𝑇 4
𝐺
Iskoristimo prethodnu relaciju za radijus oblaka primijenjenu
na Jeansov radijus:
1/3
3𝑀𝐽
𝑅𝐽 =
4𝜋𝜌0
te izraz za Jeansovu masu (3) kako bi zapisali gustoću preko
Jeansove mase  konačno dobijemo procjenu uvjeta
izraženu preko minimalne Jeansove mase fragmenata pri
kojem adijabatski efekti postaju dominantni:
Minimalna Jeansova masa fragmenata pri kojem
adijabatski efekti postaju dominantni:
𝑇 1/4
𝑀𝐽min = 0.03 1/2 9/4 𝑀Sun
𝑒 𝜇

- Za atomarni vodik   1, e  0.1 i za temperaturu oblaka

T  1000 K u trenutku kada adijabatski efekti postaju
važni:
𝑴𝑱 ~ 𝟎. 𝟓 𝑴𝐒𝐮𝐧
- Fragmentacija prestaje uslijed prelaska u adijabatski
režim kada fragmenti oblaka poprime masu reda
Sunčeve mase
- Ova procjena je slabo osjetljiva na druge moguće
kombinacije T, e i   za e ~ 1 dobijemo 𝑀𝐽 ~ 0.2 𝑀Sun
Ostali fizikalni procesi u protostelarnom
nastanku zvijezda

- Dosadašnja teorija homolognog kolapsa i fragmentacije

oblaka zanemarila je niz drugih fizikalnih procesa 
korišten je Jeansov kriterij u svakom trenutku kolapsa
kako bi se odredila fragmentacija  Jeansov kriterij
zanemaruje rotaciju, viskozne sile i magnetska
polja
- Koristili smo perturbaciju statičkog oblaka s Jeansovim
kriterijem  nisu uzete u obzir početne brzine vanjskih
dijelova oblaka
- Zanemarili smo prijenos zračenja kroz oblak,
isparavanje/sublimaciju zrnaca prašine, kemiju
molekula i njihovu disocijaciju, ionizaciju atoma
- Usprkos jednostavnosti modela i grubim aproksimacijama
 pojednostavljeni model daje uvid u fundamentalne
procese kolapsa oblaka i daje prihvatljive rezultate
- Ovaj pristup je važan u razumijevanju kompleksnih
fizikalnih sustava  'back-of-the-envelope' pristup (pisanje
po kuverti/salveti) kako bi se dobio uvid u najvažnije
procese
- Sveobuhvatniji i sofisticiraniji računi prestanka
fragmentacije daju minimalnu masu fragmenata od oko
0.01 MSun
- Drugi važni utjecaji na proces kolapsa: rotacija (kutna
količina gibanja), odstupanje od sferne simetrije,
turbulencija u plinu, prisustvo magnetskih polja
- Prisustvo znatne rotacije i kutne količine gibanja u
početnom oblaku  kolapsom nastaje diskolika
struktura jer se kolaps zbiva brže uzduž rotacijske osi
nego uzduž ekvatora
- Magnetska polja  važna pri pokretanju kolapsa
- Mora postojati još neki mehanizam osim gravitacije koji
kontrolira kolaps  vremenska skala kolapsa guste jezgre
oblaka iznosi oko 105 godina i prekratka je 
kozmološki gledano, kolaps je gotovo trenutačan i čim
nastane gusta jezgra, ona kolapsira u zvijezdu  guste
jezgre su prema tome vrlo rijetke, no vrlo često se
opažaju  magnetska polja usporavaju kolaps
- Magnetska polja u molekulskim oblacima su 1 – 100 nT
(mjerenja Zeemanovim efektom)
- Magnetska polja su 'zamrznuta' u plinu  kolaps oblaka
vodi do kompresije plina  kompresija magnetskog
polja  povećanje jakosti magnetskog polja 
povećanje magnetskog tlaka i magnetskog otpora
kompresiji
- Molekulski oblaci su stabilni na kolaps upravo zbog
prisustva magnetskog polja  kolaps započinje
slabljenjem magnetskih polja
- Jeansov kriterij  zanemarena su magnetska polja,
korišten je virijalni teorem za ravnotežu između
gravitacijske potencijalne energije i unutarnje (termalne)
kinetičke energije oblaka  isključen je doprinos energije
magnetskog polja
Kritična masa uz uključivanje magnetskih polja:
𝜋𝑅2 𝐵
𝑀𝐵 = 𝑐𝐵 1/2
𝐺
gdje je 𝑐𝐵 = 380 N1/2 m−1 T −1 za magnetsko polje koje
prožima sferni homogen oblak
- Ako je magnetsko polje izraženo u nT i radijus oblaka u pc
 gornja relacija postaje:
2
𝐵 𝑅
𝑀𝐵 ≃ 70𝑀Sun
1 nT 1 pc
Oblak je magnetski subkritičan i stabilan na kolaps ako
je masa oblaka manja od granične mase MB
Oblak je magnetski superkritičan a gravitacijske sile će
prevladati otpor magnetskog polja kolapsu i doći će do
kolapsa oblaka ako je masa oblaka veća od granične
mase MB
Primjer: Odredite magnetsku kritičnu masu za kolaps guste
jezgre molekulskog oblaka ako magnetsko polje od 100 nT
prožima gustu jezgru radijusa 0.1 pc, te ako je magnetsko
polje 1 nT, a radijus isti.
2
𝐵 𝑅
𝑀𝐵 ≃ 70𝑀Sun
1 nT 1 pc
- Za magnetsko polje B = 100 nT:
𝑀𝐵 ≃ 70𝑀Sun
- Gusta jezgra mase 10 MSun stabilna je uz prisustvo ovako
jakog magnetskog polja
- Za magnetsko polje B = 1 nT:
𝑀𝐵 ≃ 0.7𝑀Sun
- Gusta jezgra mase 10 MSun nije stabilna na kolaps uz
prisustvo slabijeg magnetskog polja
Ambipolarna difuzija

- Pokretanje kolapsa  prijelaz molekulskog oblaka iz

subkritičnog u superkritični režim:
1. nekoliko subkritičnih oblaka se kroz sudare
stope i postignu superkritične uvjete
2. promjena magnetskog polja tako da
ono postane slabije u dijelu oblaka koji
postaje superkritičan
- Oba procesa se vjerojatno javljaju, no drugi proces
dominira početnim fazama evolucije molekulskih oblaka
- Magnetsko polje utječe samo na nabijene čestice
(elektroni i ioni)
- Molekulski oblaci se uglavnom sastoje od neutralnog
vodika  kako magnetsko polje može djelovati na
neutralne atome?
- Magnetsko polje djeluje na neutralne čestice kroz sudare
relativno malog broja nabijenih iona s velikim
brojem neutralnih atoma
- Neutralne čestice pri prolasku preko silnica magnetskog
polja nalijeću i sudaraju se s ionima koji su vezani za
magnetske silnice  gibanje neutralnih čestica je
ograničeno
- Neutralne čestice zbog gravitacijskih sila ipak imaju
rezultantni smjer gibanja  neutralne čestice polako
migriraju u tom rezultantnom smjeru  proces spore
migracije naziva se ambipolarna difuzija
Vremenska skala difuzije može dati uvid u utjecaj
ambipolarne difuzije  usporedimo veličinu molekulskog
oblaka sa vremenom potrebnom neutralnoj čestici da prođe
kroz oblak
Vremenska skala ambipolarne difuzije:
−2 2
2𝑅 𝑛𝐻2 𝐵 𝑅
𝑡AD ≃ ≃ 10 Gyr
𝑣drift 1010 m−3 1 nT 1 pc
- Magnetska polja u oblaku mogu se mijenjati i kroz
magnetsku rekonekciju
Primjer: Odredite vremensku skalu ambipolarne difuzije
guste jezgre molekulskog oblaka dimenzija R = 0.1 pc
prožetog magnetskim poljem jakosti B = 1 nT
- Iz gornje relacije dobijemo vremensku skalu ambipolarne
difuzije:
𝑡AD ≃ 100 milijuna godina
- Vremenska skala homolognog kolapsa (relacija 9):
𝑡ff ≃ 380 000 godina
- Vremenska skala ambipolarne difuzije puno je duža od
vremenske skale homolognog kolapsa  ambipolarna
difuzija kontrolira evoluciju guste jezgre dugo
vremena prije početka kolapsa
Numeričke simulacije protostelarnog kolapsa
i evolucije

- Magnetohidrodinamičke jednadžbe nije moguće riješiti

analitički  numeričko rješavanje je ograničeno
snagom i mogućnostima računala
- Nužna su znatna i značajna pojednostavljena uslijed
ograničenosti računala i numeričkih metoda
- Prve simulacije protostelarnog kolapsa: Richard Larson
(1969.)  uključena termodinamika i prijenos zračenja, ali
bez utjecaja magnetskih polja, rotacije i turbulencije
- Promatrajmo kolaps superkritičnog sfernog oblaka
mase slične Sunčevoj masi i Sunčevog sastava
- Početne faze kolapsa su izotermne a kolaps se odvija kao
slobodni pad  svjetlost iz središta oblaka može
neometano izaći iz oblaka bez apsorpcije/raspršenja
- U središtu oblaka je gustoća nešto veća nego u ostalim
dijelovima oblaka  vrijeme kolapsa oblaka je kraće u
središtu i tamo gustoća brže raste  kolaps 'unutra-
prema-van'
- Središte kolapsirajućeg oblaka postaje optički debelo
kada gustoća poraste na oko 10-10 m-3  prijelaz iz
izotermnog u adijabatski režim  opacitet potječe
uglavnom od prašine
- Prelaz u adijabatski režim povećava tlak koji usporava
kolaps u blizini središta  središte gotovo prelazi u
hidrostatsku ravnotežu s polumjerom od oko 5 AU 
nastanak protozvijezde
- U optički debelom oblaku gravitacijska potencijalna
energija oslobođena kolapsom se pretvara u toplinu i tek
zatim se zrači kao crno tijelo  moguće je opažački
odrediti efektivnu temperaturu i luminozitet oblaka
- Moguće je izračunati brzinu oslobađanja energije kroz
kolaps (luminozitet) i temperaturu oblaka na optičkoj
dubini  = 2/3 koja odgovara efektivnoj temperaturi i
usporediti s opažanjima
- Optička dubina je određena prašinom  'prašinasta'
fotosfera
- Ovako određeni luminozitet i efektivna temperatura
određuju položaj na HR dijagramu koji se može pratiti u
vremenu  evolucijske putanje
- Kolaps u ranim fazama ubrzava  porast luminoziteta
i efektivne temperature protozvijezde
- Plin iznad središta oblaka (protozvijezde) i dalje slobodno
pada  razvija se udarni val padom tog plina na
površinu jezgre u gotovo hidrostatskoj ravnoteži  brzina
padajućeg materijala veća je od lokalne brzine zvuka 
materijal je supersoničan
Teorijske evolucijske faze za gravitacijski kolaps
oblaka različitih masa

Wuchterl & Tscharnuter, 2003, Astron. Astrophys., 398, 1081

- Na udarnoj fronti padajući materijal gubi većinu svoje
kinetičke energije u obliku topline koja pogoni oblak i
stvara većinu luminoziteta
- Prašina u protozvijezdi sublimira kada temperatura
dostigne ~1000 K  opacitet opada  radijus na
kojem je optička dubina  = 2/3 smanjuje se i približava
površini hidrostatskog središta  luminozitet ostaje
nepromijenjen, ali efektivna temperatura značajno
raste
- Temperatura i dalje raste kako materijal pada na
hidrostatsko središte  pri ~2000 K disocira se
molekulski vodik  troši se energija na disocijaciju
koja bi inače osigurala gradijent tlaka i hidrostatsku
ravnotežu  nestaje hidrostatske ravnoteže, jezgra
postaje ponovno gravitacijski nestabilna  novi kolaps
jezgre
- Jezgra se smanjuje i ponovno se uspostavlja
hidrostatska ravnoteža na radijusu jezgre od oko ~1.3
Sunčevog radijusa  masa jezgre je još uvijek mala 
razvija se akrecija na jezgru
- Razvija se druga udarna fronta uslijed akrecije na jezgru
 konstantni luminozitet uslijed jednolike akrecije 
kvazistatična glavna akrecijska faza
- Temperatura u središtu protozvijezde postaje dovoljno
visoka za fuziju vodika i deuterija u helij-3  oko
60% luminoziteta protozvijezde:
𝟏 𝟐 𝟑
𝟏 𝐇 + 𝟏 𝑯 → 𝟏𝑯𝐞 + 𝜸
- Zbog ograničene količine mase i deuterija na raspolaganju
 pad luminoziteta  evolucijske staze naglo mijenjaju
smjer dolje-desno (efektivna temperatura opada) 
kvazistatična faza prije glavnog niza
- Opisani teorijski model potrebno je opažački potvrditi 
problem: protozvijezda je uronjena u ovojnicu plina i
prašine, a kolaps se odvija duboko u unutrašnjosti
molekulskog oblaka  opažanja malih infracrvenih
izvora uronjenih u guste jezgre ili Bok globule
- Dodatni problem: vrijeme kolapsa protozvijezde je
vrlo kratko  samo rijetke mlade objekte je moguće
opažati u toj fazi
- Protozvijezde je moguće stoga opažati u infracrvenom i
milimetarskom području
- Kandidati:
- B335 (Bok globul u Orlu - Aquila)  bez rotacija i
turbulencije, otkriće pada materije (ALMA)
- L1527 u Biku (Taurus)
- Orionova maglica
NASA/JPL-Caltech/Univ. of Toledo; background: E. Safron et al.
CARMA-7 (ALMA)

ESO/A. Plunkett
B335
optičko duboko polje + Spitzer (konture) Herschel
+ VLA (križ)

Launhardt et al., 2013,

Astron. Astrophys., 551,
A98

Galfalk & Olofsson, 2007, Astron. Astrophys., 475, 281

- Spektralne značajke padajućeg plina i prašine oko
uronjenog infracrvenog objekta u infracrvenom spektru 
podstrukture u profilima spektralnih linija koje su
dopplerovski pomaknute
- Središnja apsorpcija je uvijek vidljiva u optički debeloj liniji
uslijed prisustva hladnog materijala između izvora (vruće
središnje područje) i opažača
- Prisustvo širokih krila linije može se objasniti Dopplerovim
širenjem uslijed pada materijala prema središtu oblaka 
Krilo pomaknuto prema
plavom je uzrokovano
padom materijala na
zadnjoj strani oblaka
(materijal se kreće prema
nama)
Krilo pomaknuto prema
crvenom je uzrokovano
padom materijala na
prednjoj strani oblaka
(materijal se kreće od
nas)
Carroll, B.W., Ostlie, D.A., 2006, 'Introduction to Modern Astrophysics', Pearson
B335 (ALMA)
- materijal u padu na protozvijezdu

Evans et al. 2015, Astrophys. J., 814, 22

 EVOLUCIJA PRIJE GLAVNOG NIZA

- Kolaps molekulskog oblaka  određen je vremenskom

skalom slobodnog pada
- Nastanak kvazistatične protozvijezde  brzina
evolucije je određena termalnom prilagodbom zvijezde
kolapsu  Kelvin-Helmholtzova vremenska skala 
izvor luminoziteta je oslobođena gravitacijska potencijalna
energija
𝑡KH ≫ 𝑡ff ⟹
- Evolucija protozvijezde odvija se sporije i na dužoj
vremenskoj skali od slobodnog pada  faza slobodnog
pada za zvijezdu Sunčeve mase traje oko 500 000 godina,
a evolucija protozvijezde čak 40 milijuna godina
Hayashijeva staza
C. Hayashi (1961.)
- Polagani porast efektivne temperature protozvijezde
 𝐇− ion određuje opacitet vanjskih slojeva
protozvijezde  takvo povećanje opaciteta onemogućuje
prijenos energije zračenjem  razvija se konvektivna
zona (slično kao kod Sunca)
- Konvekcijska zona može se prostirati sve do središta
protozvijezde
- Konvekcija ograničava strukturu zvijezde 
kvazistatične evolucijske staze ograničene su
dubokom konvekcijskom ovojnicom na liniju koja je gotovo
okomita u HR dijagramu  HAYASHIJEVA linija
- Usporavanje kolapsa protozvijezde  opadanje
luminoziteta i malo povećanje efektivne temperature 
evolucija po Hayashijevim stazama
- Hayashijeva staza  granica između dozvoljenih i
nedozvoljenih stanja protozvijezde  s desne strane trake
temperatura je preniska i ne postoji mehanizam koji bi
efikasno prenio energiju iz zvijezde  zvijezda je
nestabilna
- S lijeve strane trake konvekcija i zračenje efikasno prenose
energiju na površinu protozvijezde
Klasična evolucija zvijezda prije glavnog niza

Icko Iben Jr. (1965.)

- Prvi numerički model završnih faza evolucije mladih
zvijezda različitih masa na glavni niz  proračun je
započeo na Hayashijevoj stazi, nisu uključeni rotacija,
magnetsko polje i gubitak mase
- Današnji modeli su puno sofisticiraniji  uključuju mnoge
fizikalne procese i točnija (laboratorijska) mjerenja (brzine
nuklearnih reakcija, opaciteti, gubitak mase, akrecija,
rotacija, u novije vrijeme magnetska polja i viskoznost)
- Evolucijski modeli daju evolucijske staze prije glavnog
niza za različite mase mladih zvijezda
Evolucijske staze prije glavnog niza (X=0.68, Z=0.02)
kocka označava početak gorenja
deuterija; crtkano – ovojnica
postaje radijativna; točke –
započinje konvekcija u središtu

Vremena kontrakcije mladih

zvijezda prije glavnog niza u
klasičnom modelu

Bernasconi & Maeder, 1996, Astron.

Astrophys. , 307, 829
- Promatrajmo evoluciju prije glavnog niza za zvijezdu
Sunčeve mase
- Uslijed visokog opaciteta zbog 𝑯− iona u blizini
površine, zvijezda je potpuno konvektivna prvih oko
milijun godina kolapsa  u tom periodu započinje i
gorenje deuterija
- Deuterij nije previše zastupljen u zvijezdi pa njegovo
gorenje ne utječe na kolaps već ga samo malo usporava
- Povećanje temperature u središtu tijekom evolucije
 povećava se ionizacija i smanjuje opacitet  razvija
se radijativno središte koje se širi prema površini
- Pri minimalnom luminozitetu na dnu Hayashijevih
staza  radijativno središte efikasno prijenosi energiju
u konvektivnu ovojnicu  luminozitet zvijezde ponovno
raste  efektivna temperature i dalje raste zbog
stezanja zvijezde
- U fazi kada luminozitet počinje rasti  temperatura u
središtu je dovoljno visoka za početak nuklearnih
reakcija  prvo započinju prve dvije reakcije PPI lanca
(fuzija vodika 11H u helij-3 32He) i dio CNO ciklusa koji
pretvara 126C u 147N
- Tijekom evolucije nuklearne reakcije sve više doprinose
luminozitetu, a opada doprinos gravitacijske energije
- Pokretanje CNO ciklusa koji je vrlo ovisan o temperaturi 
nastanak strmog temperaturnog gradijenta 
ponovno se razvija konvekcija u središtu
- Pri maksimumu luminoziteta u HR dijagramu  brzina
nuklearnih reakcija je toliko velika da uzrokuje
ekspanziju središta  𝜖𝑔𝑟𝑎𝑣𝑖𝑡𝑎𝑐𝑖𝑗𝑎 < 0:
𝜖 = 𝜖nuklearna + 𝜖gravitacija
- Posljedica ekspanzije središta: luminozitet i efektivna
temperatura opadaju do glavnog niza
- Kada se u središtu iscrpi 126C u CNO ciklusu  postižu se
dovoljno visoke temperature za aktiviranje preostalih
reakcija PPI lanca  gravitacijska potencijalna energija
više ne doprinosi luminozitetu  stabilno gorenje
vodika u središtu  zvijezda dolazi na glavni niz
- Vrijeme potrebno zvijezdi da se spusti na glavni niz u
detaljnom modelu ne razlikuje se previše od Kelvin-
Helmholtzove vremenske skale
- Zvijezde masa manjih od 0.5 MSun imaju nešto
drugačiju evoluciju  nema porasta luminoziteta prije
spuštanja na glavni niz  temperatura u središtu nikada
ne postaje dovoljno visoka za efikasno gorenje 126C
- Protozvijezda mase manje od 0.072 MSun 
temperatura u središtu nikada neće biti dovoljno
visoka za uspostavljanje ravnoteže kroz oslobađanje
nuklearne energije  zvijezda nikada neće doći na
glavni niz i ostvariti stabilno gorenje vodika
- Zvijezde masa manjih od Sunčeve koje se spuste na
glavni niz  temperatura je uvijek dovoljno niska a
opacitet dovoljno visok da središte nikada ne postane
radijativno  protozvijezda je potpuno konvektivna
sve do glavnog niza
Nastanak smeđih patuljaka

Zvijezda mase manje od 0.072 MSun

- Djelomično se odvijaju nuklearne reakcije ali
nedovoljnom brzinom za glavni niz i stabilno gorenje
vodika
- Središte u zvijezdi mase veće od 0.06 MSun je dovoljno
vruće za gorenje litija
- Zvijezda mase veće od 0.013 MSun (oko 13 Jupiterovih
masa) može gorjeti deuterij u središtu  to su ujedno i
najmanji fragmenti koji mogu nastati fragmentacijom
oblaka
Zvjezdani objekti masa između 0.013 i 0.072 MSun
nazivaju se SMEĐI PATULJCI
- Prvo otkriće smeđeg patuljka 1995.  Gliese 229 B
- Veliki pregledi neba u optičkom, blisko-infracrvenom i
infracrvenom području: 2MASS (Two Micron All Sky
Survey), SDSS (Sloan Digital Sky Survey), WISE (Wide-
Field Infrared Survey Explorer)  otkriće ~3000 smeđih
patuljaka (2016)
- Vrlo česti objekti u galaksiji, teški za opažanja zbog niskog
luminoziteta
- Problem razlikovanja ekstrasolarnog planeta i smeđeg
patuljka
- Radio emisija (studenti na VLA objavili članak u Natureu),
izbačaji u rendgenskom području (Chandra X-ray
observatory)
Nastanak masivnih zvijezda

- Masivne zvijezde brzo postižu dovoljno visoku

temperaturu u središtu za gorenje 126C i fuziju 11H u 32He
- Masivne zvijezde napuštaju Hayashijevu traku s većim
luminozitetima i razvijaju se gotovo horizontalno u HR
dijagramu
- Visoke temperature u središtu  potpun CNO ciklus vrlo
brzo postaje odgovoran za luminozitet zvijezde
- Središte ostaje konvektivno čak i kada zvijezda dođe
na glavni niz zbog velike temperaturne ovisnosti CNO
ciklusa
Nadopune klasičnog modela

- Rotacija, magnetska polja i turbulencija također su

značajne za razvoj mladih zvijezda
- Početni uvjeti u oblaku, posebno nehomogenosti u gustoći,
zvjezdani vjetrovi i ionizirajuće zračenje okolnih masivnih
zvijezda također imaju važnu ulogu u evoluciji
- Klasična aproksimacija: početni oblak puno je veći od
konačne protozvijezde i mlade zvijezde  guste jezgre
ipak imaju konačne dimenzije i nisu beskonačne: ~0.1 pc
- Početna kontrakcija mora biti kvazi-statična jer postoji i
vanjski tlak okolnog plina jer su oblaci gotovo u
hidrostatičkoj ravnoteži
- Masivnije zvijezde mogu međudjelovati s padajućim
materijalom kroz tlak zračenja  ograničenje mase koju
masivna zvijezde može prikupiti akrecijom
- Linija rađanja  linija na kojoj protozvijezde postaju
vidljive  određuju gornju moguću granicu luminoziteta
protozvijezda  teorijski evolucijski nizovi koji započinju s
manjim početnim radijusima
- Klasična teorija ne dozvoljava nastanak zvijezda
masivnijih od 10 MSun  povratna sprega između
kolapsa i luminoziteta  visoka efektivna temperatura
masivne protozvijezde/kolapsirajućeg oblaka  visok
luminozitet  zaustavljanje kolapsa
- Masivne zvijezde mogu nastati stapanjem manjih
zvijezda u gustim protostelarnim okolinama
- Utjecaj ionizirajućeg zračenja na padajući plin i
zaustavljanje kolapsa može se izbjeći formiranjem
akrecijskog diska  pad materijala na središte oblaka
ne zbiva se direktno već putem akrecijskog diska 
nastanak masivne zvijezde
Nulto doba glavnog niza
ZAMS – 'Zero Age Main-Sequence'

- Nulto doba glavnog niza (ZAMS) je dijagonalna linija u

HR dijagramu gdje zvijezde različitih masa dolaze na glavni
niz i započinju stabilno gorenje vodika
- Vrijeme potrebno za kolaps zvijezde na ZAMS obrnuto
je proporcionalno masi:
- Zvijezdi mase 0.8 MSun je potrebno 60 milijuna god.
- Zvijezdi mase 60 MSun je potrebno samo 28 000 god.

Problem brzog nastanka masivnih zvijezda u

klasičnom modelu  masivne zvijezde koje će prve
zasjati, svojim će snažnim UV zračenjem i visokim
luminozitetom raspršiti preostali plin i prašinu i spriječiti
nastanak zvijezda manjih masa
Početna funkcija mase
IMF – 'Initial Mass Function'

- Opažanja ukazuju na nastanak znatno većeg broja

zvijezda manjih masa nego onih većih masa pri
fragmentaciji oblaka
- Broj zvijezda koje nastaju po jedinici volumena prostora i
po intervalu mase snažno je ovisan o masi  početna
funkcija mase (IMF)
- IMF ovisi o nizu različitih faktora kao što su lokalni uvjeti u
kojem zvijezde nastaju
- Posljedica procesa fragmentacije  nastanak zvijezda
manjih masa
- Zbog IMF i brzine evolucije  masivne zvijezde su vrlo
rijetke, zvijezde malih mase su vrlo česte
Početna funkcija mase (IMF)
- Problem vrlo malih
masa ispod 0.1 MSun
 IMF ne pada naglo
već postaje zaravnjen
 relativno veliki
broj zvijezda vrlo
malih masa i smeđih
patuljaka
- Određivanje broja
smeđih patuljaka
ključno je za
određivanje IMF-a pri
vrlo niskim masama

Rana, 1987, Astron. Astrophys.,

184, 104
H II područje

- Masivne zvijezde dolaze na ZAMS kao OB spektralnog tipa

unutar ovojnice plina i prašine
- Masivne zvijezde su vruće i sjajne  većina zračenja
emitira se u UV dijelu spektra  fotoni s energijama
većim od 13.6 eV mogu ionizirati osnovno stanje
neutralnog atomarnog vodika H I u međuzvjezdanoj
materiji koja okružuje novonastalu zvijezdu 
nastanak H II područja ioniziranog vodika oko
zvijezde
- Brzina ionizacije (apsorpcija fotona i nastanak iona)
mora biti jednaka brzini rekombinacije (rekombinacija
slobodnog elektrona i protona te nastanak neutralnog
vodika) kako bi H II područje bilo u ravnoteži
- Proces rekombinacije  rekombinirani elektron ne mora
se vratiti u osnovno stanje emisijom jednog UV fotona,
već kroz niz pobuđenih stanja emisijom većeg broja
fotona u optičkom dijelu spektra  u optičkom dominira
prijelaz iz n = 3 u n = 2 stanje (crvena H Balmerova
linija)
- H II područje fluorescira u crvenoj svjetlosti 
emisijske maglice: Orionova maglica (M42)
- Orionova maglica je manji dio kompleksa molekulskih
oblaka Orion A čiji je dio i divovski molekulski oblak OMC 1
te skup vrlo mladih zvijezda (Trapezium)
- Prvi kandidat za protozvijezdu je otkriven u OMC 1
Rogelio Bernal Andreo
Rogelio Bernal Andreo
Rogelio Bernal Andreo
László Francsics
Koliko je veliko H II područje?
- Razmotrimo uvjet ravnoteže  neka je N broj fotona u
sekundi nastalih zbog O i B zvijezda, a koji imaju dovoljnu
energiju da ioniziraju neutralni vodik u osnovnom stanju
( < 91.2 nm)
- Brzina nastanka tih fotona mora biti jednaka brzini
rekombinacije pod pretpostavkom da su svi fotoni visoke
energije apsorbirani u vodiku u H II području
- Neka je nenH broj rekombinacija u sekundi po jedinici
volumena gdje je  koeficijent kvantno-mehaničke
rekombinacije koji opisuje vjerojatnost da će elektron i
proton ponovno stvoriti atom vodika s obzirom na njihove
brojčane gustoće
-  = 3.1  10-19 m3/s za temperaturu T = 8000 K koja je
tipična za H II područje
- Pretpostavimo da se plin u potpunosti sastoji od
neutralnog vodika  za svaki nastali ion, nastaje i jedan
elektron  ne = nH
- Pretpostavimo da je H II područje sferno  pomnožimo
brzinu rekombinacije s volumenom H II područja i
izjednačimo s brojem ionizirajućih fotona koji nastaju
svake sekunde:
𝛼𝑛𝑒 𝑛𝐻 𝑉 = 𝑁
2
4 3
𝛼𝑛𝐻 𝑟𝑆 𝜋 = 𝑁 ⇒
3
𝟏/𝟑
𝟑𝑵 −𝟐/𝟑
𝒓𝑺 ≃ 𝒏𝑯
𝟒𝝅𝜶
Gdje je rS Stromgrenov polumjer koji određuje veličinu H
II područja
Bengt Stromgren (1908. – 1987.) oko 1930.
Primjer: Odredite veličinu H II područja gustoće
𝑛𝐻 ~108 m−3 oko masivne zvijezda spektralnog tipa O6
efektivne temperature 𝑇𝑒 ≃ 45 000 K i luminoziteta 𝐿 ≃ 1.3 ×
105 LSun
- Odredimo valnu duljinu maksimuma zračenja za zvijezdu
kao crno tijelo iz Wienovog zakona:
0.0029 m K
𝜆max = = 64 nm
𝑇𝑒
- Valna duljina u maksimumu zračenja puno je kraća od valne
duljine fotona koji može ionizirati vodik iz osnovnog stanja
( < 91.2 nm)  pretpostavimo da gotovo svi fotoni koje
stvara O6 zvijezda mogu ionizirati vodik
- Energije fotona od 64 nm:
ℎ𝑐
𝐸𝛾 = = 19 eV
𝜆
- Pretpostavimo da svi emitirani fotoni imaju sličnu valnu
duljinu i to 𝜆max
- Stromgrenov radijus H II područja iznosi:
1/3
3𝑁 −2/3
𝑟𝑆 ≃ 𝑛𝐻
4𝜋𝛼
𝑟𝑆 ≃ 3.5 𝑝𝑐

- Stromgrenovi polumjeri u maglicama kreću se od manje

od 0.1 pc pa sve do više od 100 pc
Utjecaj masivnih zvijezda na plin

- Masivna protozvijezda opaža se kao infracrveni izvor

uronjen u molekulski oblak
- Povećanje temperature masivne protozvijezde 
sublimacija prašine  disocijacija molekula  ionizacija
plina  nastanak H II područja
- Visoki luminozitet  tlak zračenja uzrokuje gubitak mase
i raspršenje okolnog plina
- Nastanak većeg broja masivnih zvijezda  tlak
zračenja raspršuje plin i ne dozvoljava daljnji kolaps i
kasniji nastanak zvijezda manjih masa
- Raspršivanje plina i gubitak mase oblaka  gravitacijski
vezan oblak može postati nevezan  nastanak skupa
mladih zvijezda koje više nisu gravitacijski vezane
Orao maglica
- Fotoevaporacija
- Visina stupa ~1 pc
 Carina maglica

NASA, ESA, Z. Levay (STScI)

ESO/T. Preibisch
NASA, ESA, and M. Livio and the Hubble 20th Anniversary Team (STScI)
Nathan Smith (University of California, Berkeley), and NASA
OB asocijacije

- OB asocijacija je skup mladih zvijezda kojima dominiraju O

i B masivne zvijezde glavnog niza
- Mjerenja brzina ukazuju da zvijezde nisu gravitacijski
vezane u zvjezdani skup

Trapezium skup u Orionu (starost ~10 milijuna godina)

- Visoka gustoća zvijezda (više od 2000 zvijezda/pc3)
- Mase zvijezda između 0.5 i 2.0 MSun
- Vrlo turbulentni plin u okolici  sjajne vruće OB zvijezde
raspršuju plin
NASA, C.R. O'Dell and S.K. Wong (Rice University)
 Becklin-Neugebauer (BN)
zvijezda

MPIfR (Stefan Kraus), combining the VLTI

image of Theta 1 Ori C with images from
VLT/ISAAC (ESO) and HST (NASA, Chris
O'Dell)

NASA/HST, Wynn-Williams and Becklin, 1974

T Tauri zvijezde

T Tauri zvijezde su mlade zvijezde manjih masa prije

glavnog niza koje predstavljaju prijelaz između zvijezda
uronjenih u debelu ovojnicu plina i prašine (infracrveni
izvori) i zvijezda glavnog niza
- Mase: od 0.5 do ~2 MSun
- Spektri ovih zvijezda bitno se razlikuju od spektara
infracrvenih izvora i zvijezda glavnog niza  prisustvo
infracrvenog suviška ('bump') uslijed prisustva
značajnih količina prašine
- Velike i brze promjene luminoziteta na vremenskoj
skali od jednog dana
- Spektri pokazuju snažne emisijske linije Balmerovog
niza (vodik) i željeza te apsorpcijske linije litija
- Prisustvo zabranjenih linija [O I] i [S II]  prisustvo
plina vrlo niske gustoće
HD 100546 – spektar
 AB Aur

50Lsun

HD 100546
30Lsun

HD 163296
30Lsun

Grady et al. '99, '00, '01

 HR dijagram T Tauri
zvijezda

- Veličina kruga
predstavlja brzinu
rotacije zvijezde
- Puni krug: prisustvo
snažnih emisijskih
linija

Bertout, 1989, Annu. Rev. Astron. Astrophys., 27, 351

- Oblik spektralne linije može dati uvid u strukturu
oblaka plina u kojem linija nastaje  P Cygni profil
P Cygni profil:
- Na široki emisijski vrh superponirana je apsorpcija na
kratkovalnom rubu linije  prisustvo apsorpcije
pomaknute prema plavom
- Objašnjenje profila: zvijezda prolazi kroz fazu
značajnog gubitka mase
- Emisijske linije nastaju u rijetkom, difuznom vrućem plinu
kada između izvora i opažača nema apsorbera  izvor
emisije je dio ekspandirajuće ljuske T Tauri zvijezde koja
se giba gotovo okomito na doglednicu
- Apsorpcijska linija nastaje prolaskom zračenja sa vruće
zvijezde kroz hladniji plin niže gustoće u ekspandirajućoj
ljusci
- Dio ljuske koji apsorbira zračenje sa zvijezde giba se
prema opažaču  Dopplerov pomak apsorpcijske
linije prema kraćim valnim duljinama
- Brzina ekspanzije ljuske je oko 80 km/s, gubitak mase
10-8 MSun/god (Sunčev vjetar 10-14 MSun/god)

Carroll, B.W., Ostlie, D.A., 2006, 'Introduction to Modern Astrophysics', Pearson

FU Orionis zvijezde

FU Orionis zvijezde su T Tauri zvijezde u kojima je došlo

do naglog povečanja brzine akrecije plina na zvijezdu
- Brzina akrecije iznosi i do 10-4 MSun/god
- Povečanje brzine akrecije mase  značajno povečanje
luminoziteta za više od 4 magnitude koje može trajati
godinama
- Prisustvo akrecijskog diska kroz koji cirkumstelarni
materijal pada na zvijezdu
- Uzrok povečanja brzine akrecije: nestabilnosti u
akrecijskom disku koje dovode do nagomilavanja ~0.01
MSun plina na površini zvijezde za vrijeme povečanja
luminoziteta
- Unutarnji dijelovi diska mogu biti i do 1000 puta sjajniji od
zvijezde  pojava vrlo brzih zvjezdanih vjetrova ~300
km/s
Herbig Ae/Be zvijezde

George Herbig
Herbig Ae/Be zvijezde su slične T Tauri zvijezdama prije
glavnog niza, samo većih masa od 2 do 10 MSun
- Spektralni tip A i B s izraženim emisijskim linijama
- Uronjene su u optički tanku prašinastu ovojnicu preostalog
plina i prašine
Herbig-Haro objekti

George Herbig & Guillermo Haro – oko 1950.

Herbig-Haro objekti su mlade zvijezde poput T Tauri
zvijezda koje pokazuju prisustvo mlazova plina
- Mlade zvijezde mogu gubiti masu kroz ekspandirajuću
ljusku plina i prašine ili kroz mlazove plina izbačene u
uskim snopovima u suprotnim smjerovima
- Mlazovi su izbačeni supersoničnim brzinama 
nastanak udarne fronte u međuzvjezdanoj materiji, plin
u međuzvjezdanoj materiji je pobuđen kroz sudare sa
mlazom  nastanak sjajnih objekata s emisijskim
spektrom
- Mlazovi se izbacuju brzinama od nekoliko stotina km/s dok
je zvijezda često još uvijek uronjena u oblak prašine
- Primjeri Herbig-Haro objekata: HH 1 i HH 2, HH 47, HH 30
NASA, ESA, and M. Livio and the Hubble 20th Anniversary Team (STScI)
NASA, ESA, and M. Livio and the Hubble 20th Anniversary Team (STScI)
HH 212 (Orion) ESO/M.McCaughrean
- HH objekti posjeduju cirkumstelarni akrecijski disk 
površina diska može biti osvjetljena zračenjem sa zvijezde
koja se nalazi skrivena iza diska plina i prašine
- Dio svjetlosti zvijezde može se reflektirati s površine
diska i tvoriti kontinuirani emisijski spektar
- Mlazovi nastaju duboko unutar diska, u području zvijezde
- Akrecijski diskovi mogu objasniti mnoga svojstva mladih
zvijezda  emisijske linije, gubitak mase, mlazovi,
promjene luminoziteta

Zašto nastaju akrecijski diskovi i mlazevi?

- Molekulski oblaci nikada nisu statični  prisustvo
rotacije i kutne količine gibanja
- Pri kolapsu mora biti očuvana kutna količina gibanja 
iako je početna rotacijska brzina molekulskog oblaka mala,
kolapsirani oblak/protozvijezda moraju imati značajnu
rotacijsku brzinu da bi očuvali kutnu količinu gibanja
- Veću kutnu količinu gibanja ima plin u rotacijskoj ravnini
nego plin na osima rotacije  nastanak akrecijskog
diska
- Plin u akrecijskom disku također ima značajne rotacijske
brzine  padom plina na mladu zvijezdu transportiraju se i
značajne kutne količine gibanja  mlada zvijezda bi se
trebala vrtjeti velikom brzinom
- Zvijezda i disk se relaksiraju i smanjuju kutnu količinu
gibanja kroz gubitak mase  nastanak mlazova i
snažnog gubitka mase u točkama najmanjeg otpora
(rotacijski polovi)
Model Herbig-Haro objekta

Snell, Loren, Plambeck,

1980, Astrophys. J.
Lett., 239, L17
Mlade zvijezde sa cirkumstelarnim diskovima

- Mlade zvijezde posjeduju velike cirkumstelarne diskove

plina i prašine   Pictoris i Vega
- Spektralna opažanja pokazuju pad nakupina plina i prašine
iz diska prema zvijezdi
- U disku se sličnim mehanizmom kolapsa mogu formirati
mali objekti – protoplaneti  nastanak
protoplanetarnih diskova
- Disk akrecijom i vjetrovima ('disk wind') gubi masu sve
dok ne preostane ostatni disk ('debris disk')  u
ovakvom disku prevladava materijal koji je doživio veliki
broj sudara između većih objekata nastalih u
protoplanetarnom disku
Beta Pictoris
Beta Pictoris – esktrasolarni planet

Barman, 2014, Nature, 509, 41

Propilidi

- Većina sjajnih mladih zvijezda u Orionovoj maglici

okružena je diskovima plina i prašine  propilidi
- Propilidi su protoplanetarni diskovi oko zvijezda starih
manje od milijun godina
Propilidi (Orion)
Rađanje planeta
Zvijezda HD100546 (HST)
Rađanje planeta
Zvijezda HD100546 (HST)
Nastanak i evolucija cirkumstelarnih diskova

- Nastanak diska u kolapsu protozvjezdanog oblaka je vrlo

čest  posljedica zakona očuvanja kutne količine
gibanja
- Smanjenje radijus protozvijezde  smanjenje momenta
inercije  povećanje rotacijske brzine protozvijezde
- Mlazovi i gubitak mase mogu odnijeti značajne količine
kutne količine gibanja
- Magnetska polja mogu također usporiti rotaciju
protozvijezde  magnetsko kočenje
- Teorijsko područje u kojem se intenzivno istražuje
- U diskovima dominira prašina  u unutarnjim
dijelovima diska najbliže zvijezdi temperatura je visoka 
sublimacija prašine  nastanak sublimacijske šupljine
ispunjene samo plinom neposredno oko zvijezde
MIVE model
Nastanak i evolucija cirkumstelarnih diskova

- Nužno je uključiti efekte magnetskih polja  akrecija sa

diska na zvijezdu može se zbivati uzduž silnica
magnetskog polja  akrecijske kolone
- Evolucija diska  turbulencije, viskoznost, grijanje
površine diska zračenjem sa zvijezde, vjetar diska,
transport materijala u disku ('Stardust' problem)
NITARP/IPAC Caltech
 Pictoris

Boggess et al. 1991, Astrophys. J. Lett., 377, L49

HD 100546 – spektar zaravnjeni halo
disk

zvijezda
zaravnjeni halo tanka ovojnica

unutrašnjost
diska?
zaravnjeni halo
tanka
ovojnica
disk
zvijezda

disk
zvijezda
Vinković & Jurkić, 2007, Astrophys. J., 658, 462