Grad svjetla i leptira

Ne, lavovi nemaju nikakve veze s tim posebnim danom, ali zato leptiri i Pariz
imaju! Dok lavovi i dalje lijeno izvaljeni u zoološkom vrtu uživaju u sve
toplijim zrakama proljetnoga sunca, Davorov se razred, zajedno s učiteljicom,
naravno, pripremao za odlazak u Pariz! A zašto? Sigurno se pitate u svojim
malim pametnim glavicama… Zato što se u Parizu ove godine održava najveća
svjetska izložba leptira! I Davorov će leptir biti pokazan brojnoj svjetskoj
publici, ljubiteljima prirode i tih krasnih nježnih stvorenja pa se ravnatelj
zoološkog vrta dosjetio da cijeloj Davorovoj obitelji i razredu plate avionske
karte i ulaznice za taj veliki događaj! Veselju nije bilo kraja! No, učiteljica je
odlučila da će se svi posebno pripremiti za taj dan. «Sada već poznajete slova,
znate čitati, pisati i lijepo crtati, a posjetili smo i školsku te gradsku knjižnicu i
naučili posuđivati knjige. Vaš zadatak je naučiti što više o leptirima i nacrtati po
jednog leptira kako bismo načinili kolaž i darovali ga zoološkom vrtu.» Zadaci
su bili podijeljeni i klinci su doista marljivo radili. Evo kako su se pripremili.
Vesna: «Postoji oko 120 000 vrsta leptira. Fosilni ostaci leptira stari su 50
milijuna godina.»
Igor: «Leptiri pripadaju skupinu Insecta Lepidoptera i neka su od najljepših
stvorenja na Zemlji.»
Tanja: «Izvrsni su letači i nalazimo ih od tropskih do polarnih krajeva, u
planinama i pustinjama. Neki žive zimi, a neki su vjesnici proljeća.»
Mislav: «Leptiri su danas postali ugrožena vrsta i njihov broj se svakim danom
smanjuje. Moramo se uključiti u njihovu zaštitu!»
Davor: «Leptiri se hrane nektarom, poneki peludom, a neki se uopće ne hrane!
Mužjaci su življih i šarenijih boja.»
Učiteljica je bila zadovoljna, a učenici uzbuđeni – bližio se dan polaska.
«Vidi, vidi, nisam znao da Pariz nazivaju i gradom svjetla…» , listao je tata
turističke prospekte pripremajući se za put, «treba se do sumraka popet na
Eiffelov toranj i uživati u svjetlima koja se pale s dolaskom mraka.»
Mama je već zamišljala šetnju pariškim ulicama i bliski susret s visokom
modom, Sonjica je istraživala kako se od prospekata Eiffelovog tornja mogu
praviti zgužvane loptice, a Davor je zabrinuto razmišljao kako će leptir podnijeti
put…

Tko se boji leta avionom? Što je to izgrađeno od 18 038 željeznih dijelova i

teško 7 300 tona? Hoće li Davorov leptir biti najljepši? Čitajte u sljedećem
nastavku…

Sretan put svemirski putniče!

Letjeti? Prava sitnica! Prvašići su pozavidjeli pticama na tome umijeću kad su

vidjeli kako svijet izgleda odozgo. Mora da je super doživljaj letjeti na jug –
toliko toga ispod tebe, a ti ploviš na vjetru… Na povoljnim zračnim strujama i u
sigurnim rukama iskusnoga pilota, cijelo je društvo sretno sletjelo u Pariz. Žurno
su ostavili stvari u hotelu i jedva dočekali dolazak na Svjetsku izložbu leptira.
More ljudi valjalo se uskim prolazima kraj velikih staklenih izloga iza kojih su
bile izložene najljepše i najrjeđe leptirske vrste. Neke od njih su djeca
prepoznala već po slikama iz knjiga koje su listali pripremajući se za Izložbu, a
neki su ih doslovce ostavili bez daha – takvo bogatstvo nježnoga životinjskog
svijeta i vatromet boja doista se ne viđa svaki dan! Čak je i Sonjica uzbuđeno
mahala ručicama prema najljepšim šarama leptirskih krila. Mama je bila sretna i
ponosna što je upravo njezin sin zaslužan za ovakvu pustolovinu u kojoj svi
toliko uživaju, a tata je samo pametno kimao glavom na znanstvena pojašnjenja
što im je o raznim leptirima davao stručni vodič.
Davoru je napokon srce bilo na mjestu – njegov je leptir bio sigurno smješten
iza uglancanog velikog stakla, ponosno raširenih krila i nekako posebno svečan
u svome ruhu. Činilo se da je i on svjestan da je danas poseban dan. A koliko je
tek dan bio doista poseban, u tom trenutku ni sam Davor nije znao…
Za vrijeme pauze za ručak, u planu im je bio i obilazak arhitektonskoga čuda od
18 038 željeznih dijelova i teškog 7 300 tona – naravno, Eiffelovog tornja! Tata
je stvarno uživao! No, Davor je bio nekako zamišljen – neka slutnja mu nije dala
mira… Pomislio je da je sjetan zbog Maše, djevojčice iz razreda koja se
razboljela netom prije puta i morala ostati kod kuće, pa je kupio razglednicu i
svojim lijepim rukopisom pravoga prvašića počeo joj pisati pozdravne riječi iz
daleke Francuske. Ravnatelj Izložbe, koji je također bio s njima, znatiželjno se
nadvirio iznad Davorova ramena i značajno kimnuo glavom gledajući Davorova
slova – činilo se da mu je u glavi upravo sinula neka ideja.
Jedva su dočekali povratak na Izložbu – a sada je ona bila doista fantastična!
Vani se polako spuštao mrak i brižljivo postavljena rasvjeta na izlozima
leptirskih nastambi počela se paliti – bio je to pravi doživljaj! Pod nježnim
zrakama raznobojnih žarulja, leptiri su bili još ljepši!
A onda se na pozornicu popeo ravnatelj Izložbe i svečanim glasom i na raznim
svjetskim jezicima pozdravio mnogobrojne goste te im predstavio zvijezdu
izložbe – Davorovog leptira! Pozvao je Davora na pozornicu, a fotoaparati
brojnih reportera i kamere svjetskih televizija tiho su zazujale snimajući taj
poseban događaj. Mama i tata su otvorili usta od čuda i gledali svoga sina kako
se sigurnim koracima penje pred toliku publiku. Ravnatelj je najavio
spektakularnu završnicu Izložbe – prvi put u povijesti leptir će biti pušten na
slobodu – natrag u beskrajni Svemir! Vauuuu… Publika je ostala nijema od
čuda, a Davor se pomalo rastužio – dakle, to je onaj predosjećaj koji ga je
mučio… Vatrometom će mu poželjeti sretan put, a čast da slovim ispiše veliku
poruku Svemirskome putniku, pripala je upravo Davoru! Ravnatelj je bio
siguran da će Davor to najbolje napraviti, već ga je vidio na djelu – on doista
lijepo piše.
Još dugo, dugo će Davor pamtiti taj trenutak: pred očima cijeloga svijeta, visoko
na nebu, gotovo pod zvijezdama, blistala su u tisućama boja njegova
prvoškolska slova: SRETAN PUT, SVEMIRSKI PUTNIČE!