Bako, ispeci mi palačinke

Bako, broji koliko dugo mogu držati dah

Bako noćas ćemo spavati u šatoru u vrtu
Bako daj pleši malo brže

Moja baka Zrinka uvijek bi svemu rekla može. Kampirale smo i planinarile, trčale i vozile
bicikl. Plivale u najdubljem moru. Gradile smo tajna skrovišta, izrađivale kućice za kukce od
kutija za cipele. Plela je vunene džempere prema idejama iz moje glave. Stvarale smo
igračke od čašica za jogurt. Organizirale lutkarske predstave u njezinom vrtu. Putovale smo
vlakom, zrakoplovom, brodom. Crtale smo stripove i čitale novine i pisale priče. Ništa nije
bilo nemoguće. Moja je baka sve znala i sve mogla. Dok, jednoga dana više nije.
Prvo me počela pitati neobične stvari. Gdje su joj naočale, kako se preziva susjeda s broja
7, idem li ja u školu ujutro ili popodne. Zatim je počela zaboravljati i one važnije, koji je dan
u tjednu, kada je tatin rođendan, je li jutros već uzela tabletu za tlak.
Kako misliš da ne znaš, ne zezaj me – nije smiješno. Ljutila sam se na baku. Jednog se
ponedjeljka nije mogla sjetiti kojim autobusom idemo kući iz grada iako smo se svakoga
dana vraćale istim putem. Jedne je srijede zabunom ulila deterdžent umjesto ulja u tavu.
Meni je bilo smiješno kada sam zagrizla palačinku s okusom sapuna, ali baka se jako ljutila
na samu sebe.
Baka Zrinka sve je starija i sve manje toga može – rekao mi je tata. Ne može ići u kazalište
jer ne čuje dobro, ne može voziti auto jer ne vidi dobro, ne može planinariti jer joj je teško
hodati. Osim toga, kao i svi stariji ljudi polako počinje zaboravljati sve ono što je dosada
znala.
Baki je uskoro dugmad na košulji postala prekomplicirana. Bojala se da će se poskliznuti u
tušu, a zaboravila je i kako točno držati nož za rezanje.
Kada se baka preselila u starački dom, posjećivala sam je svake subote. Veselile su je moje
priče iz škole i s igrališta. Ali često me pitala ista pitanja. Nekad i više puta zaredom.
Trudila sam se strpljivo odgovarati iako nisam to uvijek mogla.
Bako, ti kao da si dijete a ja odrasla, a baka se samo smijala.
Jedne sam joj subote došla u posjet s tatom. Baka ga je sa zanimanjem promatrala, a onda
ga je pitala kako se zove. Nije ga prepoznala. Nisam nikada vidjela tatu da plače kao tada.
Na klupici, ispred staračkoga doma. Tužan sam, ali to je tako. Objasnio je. Baka Zrinka
uskoro neće ništa razumjeti i nikoga neće moći prepoznati. A kada joj se više ne bude dalo
živjeti, umrijet će i više je neće biti među nama. I meni se plakalo.
Dok smo sjedili u tišini, razmišljala sam o tome kako će biti neobično i prazno živjeti bez
moje bake Zrinke. Hej, Ema. Odjednom je rekao tata. Znaš li čega sam se sad sjetio. Sjećaš
li se kad smo bili s Maksom i bakom u šetnji pokraj jezera? Kad se Maks iz čistog mira od
veselja bacio na baku i srušio je na travu. Da, Maks je bio naš ogroman pas. Razigran kao
beba, a baka se nije mogla prestati smijati dok ju je on lizao po licu. I svi su prolaznici stali i
umirali od smijeha dok su se baka i Maks valjali po livadi. Tata se smijao kroz suze, a
smijeh je uskoro uhvatio i mene. Sada sam i sretna i tužna istovremeno. Začudila sam se. I
ja.
Tata me čvrsto zagrilo . Znaš, i kada bake više ne bude, ona će biti s nama. Puno ćemo o
njoj razmišljati i pričati i bit ćemo sretni uvijek kada je se sjetimo. Idemo, povukla sam ga.
Ispričat ću joj o tome kako ju je Maks srušio na travu da je poljubi. Vjerojatno se neće
sjećati, ali sigurno će joj biti smiješno. Volim se smijati s bakom. Čak i kad ne zna tko sam.
Ja ću uvijek pamtiti tko je ona.
PRIČA/PREDSTAVA - priprema

1. SCENA TARA: Bako, ispeci mi palačinke

Bako, broji koliko dugo mogu držati dah
Bako noćas ćemo spavati u šatoru u vrtu
Bako daj pleši malo brže

1. SCENA MAŠA – NEVA (pakiraju sve jer putuju?)  soba, gledaju slike

MAŠA: E a sjećaš se kad smo… kampirale smo i planinarile, trčale i vozile bicikl. Plivale u
najdubljem moru. Gradile smo tajna skrovišta, izrađivale kućice za kukce od kutija za cipele.
Plela je vunene džempere prema idejama iz moje glave. Stvarale smo igračke od čašica za
jogurt. Organizirale lutkarske predstave u njezinom vrtu. Putovale smo vlakom, zrakoplovom,
brodom. Crtale smo stripove i čitale novine i pisale priče (gledaju slike i pričaju). Najbolja mi
je priča o …i sad navesti priču koju su vidjeli

NEVA: …pa svašta je baka Zrinka napravila!

MAŠA: A baka Zrinka bi uvijek svemu rekla može. Ništa nije bilo nemoguće. Moja je baka sve
znala i sve mogla. Dok, jednoga dana više nije.
NEVA: Ček, što je točno bilo s njom? Ne sjećam se baš svega….

…MAŠA I NEVA: Evo nas!

MAŠA: Ajd spakirat ćemo ovo poslije pa ti ispričam, može?
NEVA: Može!

TARA: Evo me! (istovremeno)

SCENA – PRIČA/PREDSTAVA - uvod

2. SCENA: MAŠA – NEVA - Prvo me počela pitati neobične stvari. Gdje su joj naočale,
kako se preziva susjeda s broja 7, idem li ja u školu ujutro ili popodne. Zatim je počela
zaboravljati i one važnije, koji je dan u tjednu, kada je tatin rođendan, je li jutros već
uzela tabletu za tlak.

3. SCENA TARA: Kako misliš da ne znaš, ne zezaj me – nije smiješno. (Ljuti se na baku)

4. SCENA MAŠA- NEVA da! A Jednog se ponedjeljka nije mogla sjetiti kojim autobusom
idemo kući iz grada iako smo se svakoga dana vraćale istim putem. Jedne je srijede
zabunom ulila deterdžent umjesto ulja u tavu. Meni je bilo smiješno kada sam
zagrizla palačinku s okusom sapuna, ali baka se jako ljutila na samu sebe.

SCENA (Tara): Kako gdje…Pa na glavi su ti!

Delibašiiić!
Bako, pa ujutro – kao i u četvrtak, srijedu, utorak i ponedjeljak 
Peetaak! 120!

(grize palačinke s okusom sapuna i smije se)

SCENA: MAŠA – NEVA

Baka Zrinka sve je starija i sve manje toga može – rekao mi je tata. Tata mi je jedan dan onda
rekao da Ne može ići u kazalište jer ne čuje dobro, ne može voziti auto jer ne vidi dobro, ne
može planinariti jer joj je teško hodati. Osim toga, kao i svi stariji ljudi polako počinje
zaboravljati sve ono što je dosada znala.
Baki je uskoro dugmad na košulji postala prekomplicirana. Bojala se da će se poskliznuti u
tušu, a zaboravila je i kako točno držati nož za rezanje.

SCENA PREDSTAVA/PRIČA- zaplet

SCENA TARA – (improvizacija: priča priču iz škole ili s igrališta, ponavlja odgovor na neko
pitanje nekoliko puta)
Bako, ti kao da si dijete a ja odrasla, a baka se samo smijala.

MAŠA-NEVA: Kada se baka preselila u starački dom, posjećivala sam je svake subote. Veselile
su je moje priče iz škole i s igrališta. Ali često me pitala ista pitanja. Nekad i više puta
zaredom. Trudila sam se strpljivo odgovarati iako nisam to uvijek mogla.

TARA – EMA
TARA: Bit će neobično i prazno živjeti bez moje bake Zrinke.
EMA: Hej, Ema. Moj tata je uvijek govorio. kada bake više ne bude, ona će biti s nama. Puno
ćemo o njoj razmišljati i pričati i bit ćemo sretni uvijek kada je se sjetimo.
TARA: Ajme pa to su i moji rekli!
Jednom kad smo bili s Maksom i bakom u šetnji pokraj jezera Maks se iz čistog mira od
veselja bacio na baku i srušio je na travu. Da, Maks je bio naš ogroman pas. Razigran kao
beba, a baka se nije mogla prestati smijati dok ju je on lizao po licu. I svi su prolaznici stali i
umirali od smijeha dok su se baka i Maks valjali po livadi…

PRIČA/PREDSTAVA - vrhunac

MAŠA - NEVA
Jedne sam joj subote došla u posjet s tatom. Baka ga je sa zanimanjem promatrala, a onda ga
je pitala kako se zove. Nije ga prepoznala. Nisam nikada vidjela tatu da plače kao tada. Na
klupici, ispred staračkoga doma. Rekao mi je da je tužan, ali da to je tako i da baka Zrinka
uskoro neće ništa razumjeti i nikoga neće moći prepoznati. A kada joj se više ne bude dalo
živjeti, umrijet će i više je neće biti među nama. I meni se plakalo.

Ali kad smo se sjetili onog kad je Maks srušio baku tata se smijao i plakao, pa sam se i ja
smijala i plakala. Bila sam i sretna i tužna istovremeno. To mi je bilo jako čudno!
NEVA: I meni je tako sada.

EMA: Ajde odi baki ispričati kako ju je Maks srušio na travu da je poljubi. Vjerojatno se neće
sjećati, ali sigurno će joj biti smiješno.
TARA: Volim se smijati s bakom. Čak i kad ne zna tko sam.
EMA: Ti ćeš uvijek pamtiti tko je ona.

MAŠA-NEVA: Znaš šta, možemo u novoj kući napraviti pano sa svim ovim slikama iz stare
kuće. Može!
…Evo nas!

SVI SVOJE RADE, PRIČA/PREDSTAVA (uz glazbu, ništa se ne čuje) - rasplet