… Traži

NASA

… … …

Ovom članku ili dijelu članka dio

teksta nije posložen po redu riječi
u rečenici koji je u hrvatskom
jeziku.
U rečenicama treba posložiti riječi
kako ih se govori u hrvatskom
jeziku.

NASA (akronim od engl. National Aeronautics

and Space Administration) je državna civilna
uprava SAD-a za zrakoplovna i svemirska
istraživanja i razvoj, sa sjedištem u Washingtonu.
Osnovana je 29. srpnja 1958. odlukom američkog
predsjednika D. Eisenhowera. Naslijedila je
državnu upravu za zrakoplovstvo NACA (eng.
National Advisory Committee for Aeronautics),
osnovanu 1915. Od svojih početaka NASA je
vodila američke programe svemirskih istraživanja,
od prvih američkih letova s ljudskom posadom
(program Mercury; program Gemini) do leta ljudi
na Mjesec (program Apollo) i misija raketoplana
Space Shuttle. NASA je također predvodila
istraživanja u komunikacijama (Telstar),
meteorologiji, geologiji te drugim miroljubivim
primjenama zemljinih umjetnih satelita.
Bespilotne međuplanetarne letjelice brojnih
NASA-inih programa (na primjer iz programa
Mariner i programa Voyager) dale su obilje
podataka o Sunčevu sustavu.[1]

Nacionalna aeronautička i svemirska

administracija
National Aeronautics and Space
Administration

Skraćenica NASA

Moto U korist svih

Utemeljena 29. srpnja 1958.

Tip svemirska agencija

Središte Two Independence

Square, Washington,
D.C., SAD

Voditelj Jim Bridenstine

Ključni ljudi James Morhard, Jeff

DeWit

Broj članova 17 373 (2020.)

Službena stranica https://www.nasa.gov

Svemirski centar John F.

Kennedy.

50 godina NASA-e.

Znanstveno-istraživački
centri …

Ames Research Center, Moffett Field,

Kalifornija

Jet Propulsion Laboratory, Pasadena,

Kalifornija

Langley Research Center, Hampton, Virginia

John H. Glenn Research Center, Lewis Field,

Cleveland, Ohio

Goddard Institute for Space Studies, New York

Goddard Space Flight Center, Greenbelt,

Maryland

Eksperimentalna središta …

Ames Research Center, Moffett Federal Airfield

Dryden Flight Research Center, Edwards Air

Force Base

Independent Verification and Validation Facility,

Fairmont, West Virginia

Langley Research Center, Hampton, Virginia

John C. Stennis Space Center, kod Bay St.

Louisa, Mississippi

Wallops Flight Facility, Wallops Island, Virginia

Konstrukcije i lansirni
objekti …

Kennedy Space Center.George C. Marshall

Space Flight Center, Huntevile, Alabama

John F. Kennedy Space Center, Florida

Lyndon B. Johnson Space Center, Houston,

Teksas

Michoud Assembly Facility, New Orleans,

Louisiana

White Sands Test Facility, Las Cruces, Novi

Meksiko

Projekt Deep Space …

Deep Space Network (DSN) stanice:

Goldstone Deep Space Communications
Complex, Barstow, Kalifornija

Madrid Deep Space Communication

Complex, Madrid, Španjolska

Canberra Deep Space Communication

Complex, Canberra, Australija

Muzeji i slični objekti

Povijest …

Podrobniji članak o temi: Povijest rakete

16. ožujka 1926. lansirao je Goddard

službeno prvu svjetsku raketu na
tekuće gorivo.

Raketa Corporal u Cape Canaveralu,

Florida.

Raketa Bumper-Wac 5, lansirana 24.

veljače 1949.

Projektil MGM-52 u vojnoj bazi

Redstone Arsenal 1970.

18. svibnja 1963.: Wernher von Braun

i američki predsjednik John F.
Kennedy u vojnoj bazi Redstone
Arsenal.

Buzz Aldrin na Mjesecu, odsjaj na

viziru njegove kacige prikazuje
fotografa Armstronga (Apollo 11).

Raketa Saturn V, s Apollom 11,

polijeće s lansirne rampe 16. srpnja
1969.

Lansiranje Space Shuttlea Discovery

na početku misije STS-120.

Voyager 1.

Svemirski teleskop Hubble slikan iz

raketoplana Discovery tijekom
njegove druge misije održavanja
(STS-82).

Slika WFPC2 snimljena Hubble

teleskopom (maglica Tarantula u
Velikom Magellanovom oblaku.

Orbital Sciences X34.

Međunarodna svemirska postaja.

Prototip X-38, otkazani "Crew Return

Vehicle" s kojim su se astronauti
trebali vraćati na Zemlju zbog nekog
hitnog slučaja

Iako je američko istraživanje raketa do kraja

Drugog svjetskog rata, u usporedbi s razvojem u
Njemačkoj, bilo skromnih razmjera, solidna testna
podloga bila je u to vrijeme uspostavljena. Tomu
su doprinijela tri glavna, iako tek kasnije
povezana čimbenika. Prvo su Goddardova
istraživanja, drugo su istraživanja i rad Američkog
interplanetarnog (kasnije raketnog) društva i
treće su istraživanja pri Kalifornijskom institutu za
tehnologiju.[2]

Američko interplanetarno društvo ili AIS (engl.

American Interplanetary Society) osnovali su
1930. Edward G. Pendray i David Lasser. Bilo je to
prvo udruženje u Americi, koje je gradilo i
iskušavalo rakete. Pendray je sa svojom ženom
1931. posjetio njemački raketni aerodrom u
Berlinu, pa je po povratku u SAD odlučeno da će
AIS, po uzoru na VfR, konstruirati vlastite rakete.
Četiri godine nakon osnutka, 1934., udruženje
mijenja ime u Američko raketno društvo ili ARS
(engl. American Rocket Society) i počinje raditi
na razvoju i popularizaciji raketne tehnike.
Članovi tog udruženja 1941. stvaraju jezgru
poduzeća "Reaction Motors", Inc., prve
kompanije posvećene isključivo razvoju raketne
tehnologije (JATO i testne rakete).

Društvo uskoro počinje izdavati i svoje izvrsno

glasilo pod naslovom "Jet Propulsion". Američko
raketno društvo do danas je na čelu svih
američkih raketnih udruženja. 1951. uključilo se u
osnivanje Međunarodne astronautičke federacije,
čiji su članovi postali mnogi ugledni raketni
znanstvenici i koja je zastupala ideju miroljubivog
i zajedničkog istraživanja svemira svih naroda
svijeta. Jedan od temeljnih ciljeva federacije bilo
je i povezivanje svih astronautičara, stvaranje
međunarodnih centara za studije, istraživanje i
ostvarenje leta u svemir. Međunarodnoj
astronautičkoj federaciji pristupilo je 1954. i
Astronautičko društvo Jugoslavije. Taj je pokret
nesumnjivo doprinio razvoju civilnih svemirskih
institucija i svemirskih programa, poput NASA-e,
smirivanju međunarodnih napetosti vezanih uz
razvoj i testiranje dalekometnih balističkih
projektila, te široj međunarodnoj suradnji.

Pravi razvoj američke rakete započeo je 1936.,

kada je istraživač zrakoplovstva i aerodinamičar
prof. dr. Theodore Karman u Visokoj tehničkoj
školi Kalifornije osnovao neku vrst udruženja za
istraživanje raketa. Udruženju su pristupili
istraživači Frank J. Malina, Hsue-Shen Tsien, A.
M. O. Smith, John W. Parsons, Edward S. Forman
i Weld Arnold, koji je i financirao prve radove.
Glavni cilj te skupine bila je konstrukcija rakete za
istraživanje velikih visina. Rad je, međutim, dao
mnogo veće rezultate. Istraživači su otkrili čitav
niz novih pogonskih sredstava za rakete, stvorili
prvu američku pomoćnu raketu za start aviona i
izvršili važna istraživanja teorijskih osnova.

Tijekom Drugog svjetskog rata ova je grupa,

povezana s Kalifornijskim institutom za
tehnologiju, utemeljila "Aerojet Engineering
Corporation", raketno poduzeće koje se također
bavilo razvojem i proizvodnjom testnih i
pomoćnih raketa za uzlijetanje zrakoplova.[3]

Raketni program Private

…
Konačno, u siječnju 1944., izrađen je takozvani
ORDCIT projekt (engl. Ordinance and California
Institute of Technology). U suradnji s američkom
vojskom, koja je sponzorirala Jet Propulsion
Laboratory, istraživački ogranak Kalifornijskog
instituta za tehnologiju, ta je skupina učenjaka
pokrenula raketni program Private. Prva raketa
koju su izradili bila je "Private A" raketa, dugačka
oko 2 metra i pogonjena krutim gorivom.
Lansirana je 1. prosinca 1944., kod Leach Springa
u Kaliforniji i postigla visinu od oko 15 kilometara.
U proljeće 1945. poletjela je kod Fort Blissa u
Teksasu još jedna raketa te skupine, opremljena
malim krilima i nazvana Private F.

Sljedeći korak bio je raketa na pogon tekućinama

za istraživanje visokih slojeva atmosfere. Budući
da je Private najniži čin američke vojske, nova je
raketa dobila ime Corporal. Njezin puni naziv
glasio je kasnije WAC Corporal (engl. Without
Any Control). U razvoj ove rakete uključio se i
prof. Goddard, baveći se odabirom prikladnog
goriva (anilin, umjesto dušične kiseline i benzina).
Prva WAC Corporal raketa dosegla je 26. rujna
1945. na White Sands Proving Groundsu u
Novom Meksiku visinu od čak 70 kilometara. Bila
je dugačka 6,5 metara, imala promjer 60 cm i
sadržavala tri repna stabilizatora. Sastojala se od
prvog stupnja na kruto gorivo nazvanog "Tiny
Tim" (ratna zrakoplovna raketa) koji je mogao
proizvesti potisak od 23 000 kg (230 KN), te
Aerojetov drugi stupanj koji je imao potisak od
oko 700 kg (7 000 N).

Do Drugog svjetskog rata, uvjeti u SAD-u nisu bili

osobito povoljni za početak svemirske ere.
Aktivnosti kao što su znanstvena istraživanja
mogle su se razvijati jedino u privatnim
institucijama poput sveučilišta, zaklada i
specijaliziranih udruženja. Specifični ugovori s
državom mogli su se sklopiti tek kada je već
potvrđena vrijednost određenog područja
istraživanja. Drugi svjetski rat označio je
prekretnicu. Znanstvenici i proizvođači bili su
mobilizirani pod pritiskom okolnosti i osnovane su
nove vladine strukture. U tom kontekstu vojne su
strukture ponijele najveći teret, pa su lansirne
aktivnosti i nakon rata ostale pod direktnom
vojnom kontrolom.

Bumper-Wac rakete
…
Ratna mornarica SAD-a (engl. US Navy),
Zrakoplovstvo (od 1947. US Air Force) i Vojska
(US Army) razvijale su svoje zasebne raketne i
balističke programe, a razvoj dalekometnog
oružja imao je prioritet. No, neposredno nakon
Drugog svjetskog rata tomu još uvijek nije bilo
tako. Zrakoplovstvo je dobilo privilegiranu
poziciju u razvoju dalekometnih projektila (MX-
774 program), ali se odlučilo za razvoj
bombardera. Mornarica se u početku pretežno
orijentirala na znanstveno istraživanje gornjih
slojeva atmosfere, a tek je vojska integrirajući von
Braunov tim i njemačke V-2 rakete, nastavila
istinski razvijati dalekometne projektile.

Nakon što su došli na američko tlo, njemački su

raketni stručnjaci dobili zadaću da upoznaju
osoblje američke vojske i poduzeća General
Electric s karakteristikama i načinom rukovanja
golemim V-2 raketama, kako bi im mogle
poslužiti kao podrška u istraživanju velikih visina i
razvoju naprednih balističkih oružja. Prvi statični
test motora njemačke V-2 rakete na teritoriju
SAD-a zbio se sredinom ožujka, a prvo lansiranje
sredinom travnja 1946. Rana V-2 istraživanja
koristila su rakete isključivo njemačkog dizajna,
no američka poboljšanja uvedena su već 1947.,
uključujući povećanje V-2 rakete za oko 1,5 m
radi povećanja prostora za koristan teret. Druga
važna modifikacija bilo je dodavanje drugog
stupnja. Osam V-2 raketa bilo je opremljeno WAC
Corporal raketama kao drugim stupnjem, a
rezultirajuće lansirno vozilo nazvano je Bumper-
Wac. Prvih pet Bumper-Wac raketa lansirano je iz
White Sands Proving Grounda, u Novom
Meksiku, s ciljem postizanja što veće visine.

24. veljače 1949. drugi je stupanj pete u seriji

Bumper-Wac rakete letio tako visoko da je
postao prvi ljudskom rukom načinjen objekt
lansiran u svemir. Nedugo nakon toga, Bumper-
Wac testiranja premještena su u novootvoreni
Long Range Proving Ground u Cape Canaveralu,
koji ima mnogo veći slobodni prostor za
lansiranje jer se nalazi na obali Atlantskog
oceana. Osma po redu Bumper-Wac raketa
postala je prva raketa lansirana iz Cape
Canaverala, 24. srpnja 1950. godine.

Mornarica je također koristila V-2 rakete za

istraživanje visinskih slojeva atmosfere i za razvoj
balističkih projektila (u suradnji s vojskom).
Budući da je za svoja istraživanja gornjih slojeva
atmosfere trebala stabilniju platformu, 1946. je
godine razvila "Aerobee" raketu, temeljenu na
američkoj WAC Corporal raketi i "Viking" raketu,
temeljenu na njemačkoj V-2 raketi. Do kraja
1940-tih, vojna istraživanja balističkih projektila
prerasla su također i infrastrukturu postrojenja u
Fort Blissu u Teksasu, pa je za nastavak
istraživanja odabran Redstone Arsenal u
Huntsvilleu, Alabama, karakterističan po obilnim
izvorima električne energije iz TVA 27 područja i
jednostavanom transportnom pristupu novom
dalekometnom testnom poligonu u Cape
Canaveralu. Premještaj iz Fort Blissa u Redstone
Arsenal obavljen je između travnja i studenog
1950. godine. U Huntsville je došao i cjelokupni
von Braunov tim, zajedno s brojnim vojnim i
civilnim osobljem i nekoliko stotina zaposlenika
General Electrica.

Vojna baza Redstone Arsenal

…
Američka je vojska znala da će se zalihe V-2
raketa postupno istrošiti, a uskoro je započeo i
Korejski rat, pa je u suradnji s kompanijom
General Electric, u okviru dotadašnjeg projekta
Hermes, dizajnirala čitav niz novih raketa, koje su
do 1952. godine evoluirale u "Hermes C1"
trostupni balistički projektil dometa 800 km, koji
je iste godine u čast Redstone Arsenala nazvan
"Redstone".

Krajem 1955. stvoren je zajednički vojno-

mornarički odbor za balističke projektile s ciljem
zajedničkog razvoja balističkog projektila
srednjeg dometa od 2400 km. Vojni dio tog
odbora ili ABMA (engl. Army Ballistic Missile
Agency) preuzeo je kontrolu nad Redstone
Arsenalom, što je uključivalo i von Braunov tim.
Zajednički vojno-mornarički projektil nazvan je
"Jupiter". Međutim, istraživanja su pokazala da
nestabilni uvjeti na moru čine uporabu tekućih
goriva vrlo opasnom, pa se Mornarica krajem
1956. povukla iz Jupiter programa i počela
samostalno razvijati vlastite projektile s pogonom
na kruto gorivo. Tomu je pogodovalo i izvješće
Komisije za atomsku energiju, koja je izjavila da
će najkasnije do 1965. biti dostupne malene i
lagane nuklearne bojne glave. Iako suradnja
između vojske i mornarice nije dugo trajala, bila
je plodonosna.

Razvoj Redstone i Jupiter projektila vodio je