Povijest Rakete

POVIJEST RAKETE
1.) OD NAJRANIJIH VREMENA DO KRAJA 19. STOLJEA

Premda je razvoj suvremenih raketa i astronautike zapoeo tek u 20. stoljeu,
korijeni rakete seu mnogo dalje u prolost.
Jo je oko 360. godine pr. n. e., u Staroj Grkoj, Archytas po prvi put
demonstrirao reaktivni princip. On je jednostavno napunio uplju glinenu
posudu vodom, zatvorio je i objesio konopcem iznad vatre. Zagrijavanjem
voda se pretvorila u paru, koja je izlazei kroz strateki smjetene rupe
pokretala posudu. 1 Ovaj se primjer, u svojim razliitim oblicima, i danas koristi
za jednostavno demonstriranje ovog principa.
Meutim, za rani razvoj rakete, presudno je znaenje imalo otkrie baruta.
Vjeruje se da su prvi koji su ovladali spravljanjem i koritenjem crnog baruta
bili Kinezi, oko 200 godina pr. n. e. Mijeanjem drvenog ugljena, salitre i
sumpora u razliitim omjerima barut je izgarao bre ili sporije. U poetku se
najvie upotrebljavao za izraivanje petardi, a negdje od oko 600. godine nove
ere i za vatromet.
No, prve prave rakete bile su tzv. `vatrene strijele`. U poetku su to bile
uobiajene strijele, vrhova umoenih u lako zapaljivi katran, asfalt ili smolu, te
lansirane lukom. Kljuan korak nainjen je privezivanjem cijevastog kuita
napunjenog barutom (mjeavina sa sporijim izgaranjem) za tijelo strijele, za
ije lansiranje vie nije bio potreban luk. Kasnije je uoeno da takve strijele
lete ravno i kada pera izgore, a barutno je kuite produeno do vrha dobilo
svoj karakteristini iljati oblik, pa su pera i vrh strijele uklonjeni.
Rezultirajua vatrena strijela, bila je vrlo slina dananjim vatrometnim
raketama, a domet joj je bio oko 300 metara. 2 Najraniji zapis koritenja ovih
prvih raketa spominje njihovu upotrebu u vojnoj opsadi Kaifenga, bive
prijestolnice Henan provincije, 1232. godine. 3
Budui da su vatrene strijele i druga oruja temeljena na barutu obilato
koritena u brojnim ratovima, njihovo se koritenje brzo proirilo, prvo na
susjedne zemlje (Mongolija, Indija, Japan), a putem Mongola i Arapa u 13.
stoljeu i na itavu Aziju i istonu Europu. Tako su u Europi krajem 13. stoljea
objavljena i prva znanstvena djela o spravljanju baruta i njegovoj primjeni, a
krajem 14. stoljea raketa je dobila i svoje dananje ime.
1687. godine Isaac Newton objavio je u svom djelu "Philosophiae Naturalis
Principia Mathematica" (Matematiki principi prirodne filozofije) Univerzalne
zakone kretanja, u kojem je za razvoj rakete posebno znaajan njegov 3.
zakon gibanja, koji kae da za svaku akciju postoji jednaka i suprotna reakcija.
1
http://www.spaceline.org/history/1.html
3
"Encarta Encyclopedia 99", Microsoft, Ireland, 1998, pod pojmom "Rocket"
2
On je takoer predvidio da ukoliko neki objekt postigne dovoljno veliku brzinu i

visinu, tada nee pasti natrag na Zemlju, nego e ui u njenu orbitu. 4
Do kraja 17. stoljea nastavljen je razvoj i proireno koritenje rakete u ratne i
zabavne svrhe. U 18. stoljeu, predvodnici u svjetskoj proizvodnji raketa bili su
Francuzi i to veinom onih vatrometnih.
Kolonijalnim osvajanjem Indije, krajem 18. i poetkom 19. stoljea, Britanci su
naili na estok otpor i ubrzo se upoznali sa demoralizirajuim uinkom
indijskih raketa. Zbog toga nisu gubili vrijeme da istrae to oruje, rafiniraju ga
i naprave svoje ratne rakete. Tako su oko 1805. godine nastale i prve
Congreve rakete, prema pukovniku Williamu Congreveu, koji ih je i dizajnirao.
Na temelju Congrevevih raketa napravljene su u 19. stoljeu i prve svijetlee
rakete s padobranom (W. Congreve) i rakete za spaavanje brodova u nevolji
(Henry Trengrouse). Budui da su ih Britanci obilato koristili u ratnim
pohodima, postepeno su i druge zemlje poele koristiti Congreveve rakete.
Sredinom 19. stoljea, studije u Francuskoj i SAD-u pokazivale su da bi rakete
bile mnogo preciznije i stabilnije kada bi se okretale. Britanac William Hale je
prvi primjenio taj princip, kombinirajui repne peraje i sekundarne sapnice.
Tako su nastale prve obrtajno stabilizirane rakete nazvane Hale rakete,
maksimalnog dometa oko 2000 metara, to je bilo manje od Congrevevih
raketa, ali su zato bile mnogo stabilnije. 5
U drugoj polovici 19. stoljea naglo se razvija konvencionalna artiljerija i
topnitvo, pa upotreba raketa u ratne svrhe sve vie slabi. S druge strane jaa
upotreba raketa preteno u mirotvorne svrhe, posebno u obliku signalne
rakete, rakete za spaavanje brodova i rakete za izbacivanje harpune. 6
Tako je 1855. godine uvedena i prva dvostupanjska raketa (za spaavanje
brodova), kako bi se poveao domet i teina konopca za spaavanje. Isto
tako, vjeruje se da je 1881. godine Rus Nikolai Kibalchich dizajnirao prvi
raketni zrakoplov, a moda i prvi pomino upravljivi raketni motor. Takoer,
vjeruje se da je Pedro A. Paulet, peruvijanski kemijski inenjer, 1895. godine u
Parizu provodio prve testove raketnog motora na tekue gorivo (duikov
peroksid i benzin), ali to nikada nije potvreno. 7
2.) OD POETKA 20. STOLJEA DO KRAJA DRUGOG SVJETSKOG RATA

Krajem 19. i poetkom 20. stoljea raaju se i zapoinju svoj rad prvi pioniri
suvremenih raketa i astronautike.
Veliki dio tih pionira bio je inspiriran svemirom i znanstvenom fantastikom,
snom o boljem ivotu i ujedinjenom ovjeanstvu, a posebice djelom Julesa
Vernea "Put na Mjesec" i pekulacijama o otkriu ivota na Marsu (kanali, ...).
4
6
Gartmann, H. (1957) "Ljudi iza raketa", Tehnika knjiga, Zagreb, str.26
7
5
Akumuliranjem znanja i naglim razvojem znanosti i tehnologije, ta je fantastika

naizgled postajala sve dohvatnija realnost. Prvi su pioniri, meutim, samo
djelomino okusili tu realnost i to tek u dubokoj starosti, no uspjeli su velikim
odricanjima i napornim radom, esto u osami i vrlo nepovoljnim okolnostima,
postaviti temelje za generacije koje su dolazile.
Najistaknutiji meu njima bili su Konstantin Eduardovi Ciolkovski (Rusija,
SSSR), Robert Hutchings Goddard (SAD) i Hermann Julius Oberth (Evropa,
Austro-Ugarska, potom Njemaka).
K. E. Ciolkovski (1857-1935) roen je u Slika 1. K. E. Ciolkovski
malom mjestu Ijevsku, u Rjazanskoj
guberniji, jednoj od najljepih pokrajina
evropske Rusije. Njegov otac, zaposlen u
umarstvu, esto se, onako osamljen u
umi, zanaao najneobinijim filozofskim
mislima, ili je pak kod kue, za slobodna
vremena, izraivao kojekakve beskorisne
izume, a majka, na koju je bio jo vie
upuen, potjecala je iz obrtnike obitelji. U
desetoj je godini teko obolio od arlaha i
izgubio sluh. kola u Rjazanu, kamo su se
uskoro preselili njegovi roditelji, zadavala
mu je sada gotovo nesavladive potekoe,
ali je majka upravo beskrajnom strpljivou
nastavljala s njime poduku kod kue. Mali
Konstantin se sve vie udaljavao od svojih Izvor: Wikipedia
vrnjaka. Sate i sate sjedio je sam kod
kue, nagnut nad posuena matematska i fizikalna djela, u kojima je nalazio
odgovore na brojna pitanja, na koja mu inae nitko nije mogao odgovoriti.
Nakon dvije godine umrla mu je majka, pa je ostao sam sa svojim ocem,
knjigama i mislima. Svaku svoju zadau shvaao je vrlo ozbiljno, a svaku
misao pomno i temeljito domislio. Jednog je dana dobio balon ispunjen lakim
plinom (vodik ili helij), a kada ga je izgubio pokuao je od papira za cigarete
sam napraviti novi. Potom je esto u prirodi prouavao let ptica i leptira. Kad
mu je bilo esnaest godina, snadbjeo se ve zauujuim znanjem, posebno
uzmemo li u obzir vrijeme i primitivnu okolinu u kojoj je ivio. U prvom redu bilo
mu je vano poveati svoje znanje i stei nove spoznaje, pa ga je otac poslao
u Moskvu, da tamo nastavi studije. U Moskvi je i naao put do nauke o
letovima u svemir koju je tek trebalo stvoriti. Taj put vodio ga je kroz velike
biblioteke i predavaonice, u kojima se snalazio kao kod kue. Od novca kojeg
mu je otac slao (10 do 15 rubalja) mogao je skromno ivjeti, no Konstantin je
trebao mnogo novca za kemikalije i aparate za pokuse, pa je kroz tri godine
studiranja fizike, astronomije, mehanike i geometrije, jeo samo crni kruh.
Vidjevi mladog uenjaka, blijedog i mravog, prestraeni znanci iz Rjazana
obavijestili su oca, koji je odmah doao u Moskvu da odvede sina kui, a sada
je ve mogao poduavanjem fizike i matematike i zaraivati svoj kruh. Godine
1872. ponudili su mu, konano, da bude nastavnik matematike na kotarskoj
koli u Borovsku, u guberniji Kaluga. Konstantin je tako postao neovisan, pa je
mogao pokuati neke svoje zamisli izvesti barem na papiru. Kada su mu bile
dvadeset i tri godine, poslao je nekoliko znanstvenih radova Drutvu za fiziku i

kemiju u Petrograd, pri emu se ispostavilo da je ponovno otkrio neka
znanstvena otkria stara nekoliko godina ili desetljea, jer ih nije imao prilike
prije upoznati. Obazrivi odgovor poslao mu je Dmitrij Mendeljejev, koji je
godine 1869. otkrio periodiki sustav elemenata, a budui da su drugi radovi
naili na dobar prijem, postao je lanom tog drutva. Ubrzo se Ciolkovski,
mladi uitelj na okrunoj koli u gradiu poeo sve vie posveivati praktinim
pokusima, pa je njegova kua u Borovsku postala neka vrst sredita, kojem su
se svi divili. Poznati ruski znanstvenici Stoljetov, ukovski i Mendeljejev poeli
su se sve vie zanimati za izumitelja iz pokrajine. Pokuali su, da za njega
nau kakvo skromno namjetenje u Moskvi, ali uzalud. U Rusiji, u ono vrijeme
posve poljoprivrednoj zemlji, bila su vrata to vode u nauku, prilino vrsto
zatvorena za sve one koji su dolazili sa strane. Ciolkovskom je ipak uspjelo jo
jednom zakoraknuti skromnim korakom naprijed, kada je 1892. godine pozvan
za uitelja u eparhijsku kolu u Kalugu, za ondanje prilike veliki grad, sto i
ezdeset kilometara jugoistono od Moskve, gdje je proveo i veinu ostatka
svog ivota. Ondje je pedantno nastavio s radom na rjeavanju problema
upravljivog zrakoplova. No, budui da je dizajnirao letala od kovine i sa
zatvorenom kabinom nitko ga u to vrijeme nije shvaao ozbiljno. Mnogo je
trpio zbog osamljenosti. Kadto je poelio da se s prijateljima ili znancima
porazgovori o svojim idejama, ali u njegovoj okolini nije bilo nikoga tko bi ga
razumio. Svoje financijske probleme ubrzo je rjeio na isti nain kao to ih je
rjeavao za vrijeme studija u Moskvi, ograniavajui svoje osobne potrebe. U
meuvremenu se i oenio, ali njegova ena i djeca ostali su uvijek u pozadini,
iako su kasnije objavljene fotografije koje ga prikazuju u krugu njegove
unuadi. Kadto bi mu stizali i poneki novani prilozi, npr. Akademije znanosti
u Petrogradu (470 rubalja), te izlazili dobronamjerni lanci. Upravo oni
najsiromaniji davali su mu najvie, iako skromnih priloga (ukupno 55 rubalja).
Uz sve to, ipak mu je uspjelo neto gotovo nevjerojatno: u svom stanu u
Kalugi ispraznio je jednu sobu i u njoj uredio prvi aerodinamiki tunel u Rusiji.
1893. godine napisao je nekoliko znanstveno-fantastinih pripovjetki, a 1896.
godine konano je u cijelosti preao na istraivanje raketa. Ljudi su vjerovali
da on uope nema dara za velikog izumitelja i otkrivaa, ali Ciolkovski je radio
u tiini i to mu je zatedjelo mnoge ironine napadaje kritiara i poruga kojima
su inae bili izvrgnuti svi veliki istraivai raketa i astronautike. Do bitne
promjene u njegovom ivotu dolo je, kad je Ciolkovski dobio brouru do tada
nepoznatog pisca Aleksandra Petrovia Fjodorova, u kojoj je opisan "Nov
postupak kod leta i raketni princip za letove kroz svemir". Ciolkovski, koji je
ve nekoliko godina razmiljao o svemu tome, nije bio zadovoljan brourom i
lako je mogao ustanoviti sve njezine greke i slabosti. Ciolkovskom nije
trebalo dugo raunati da dokae, kako su tada postojee rakete na kruto
gorivo preslabe za let u svemir, nego da rjeenje predstavlja raketa na tekue
gorivo. Takoer, utvrdio je da sposobnost rakete ovisi o brzini izbijanja mlaza
ispunih plinova i omjeru masa, postavljajui tako temelje kasnijoj raketnoj
teoriji. Godine 1898. Ciolkovski je zavrio svoj prvi potpuni rukom pisani rad od
pedesetak stranica, pod naslovom "Istraivanja kosmikog prostora pomou
reaktivnih aparata". Taj temeljni rad o letu raketa u kosmiki prostor objavljen
je, usprkos naprednosti urednitva, tek 1903. godine. No zaudo, zbog
opreznosti strunjaka, nije bilo nikakvih ni pozitivnih ni negativnih reakcija, a
asopis koji ga je objavio uskoro je obustavio izlaenje, pa nije moglo doi do
daljnje rasprave. Za izvoenje praktinih pokusa s raketama Ciolkovski nikada

nije imao dovoljno sredstava, pa se zbog toga jo intenzivnije bavio teorijom,
koju je sedam iduih godina utljivo i uporno usavravao. Godine 1911.
objavio je daljnji rad o istraivanju svemirskog prostora pomou reaktivnih
aparata, te je do 1914. godine svoj izum u potpunosti iznio pred javnost,
objavljujui svoje lanke u "Saopenjima avijacije" u Moskvi. Za vrijeme prvog
svjetskog rata napisao je i nekoliko znanstveno-fantastinih pripovjetki, kako bi
iru javnost upozorio na ideje o astronautici. Izmjene, do kojih je doveo rat,
kojega je Rusija izgubila, stari je uenjak pomno pratio. Oktobarska revolucija
izmjenila je, meutim, tek vrlo malo njegov poloaj. No, sovjetska je vlast
ubrzo shvatila, da Ciolkovski ima pravo na prioritet, pa je 1919. godine
primljen u Akademiju Znanosti, nakon ega su uslijedili brojni njegovi novi
radovi. Godine 1924. izdalo je Dravno izdavako poduzee u Kalugi dugaak
lanak Ciolkovskog iz "Znanstvenog pregleda" pod novim naslovom "Raketa u
kosmiki prostor", godinu dana nakon to je u Mnchenu izala knjiga
Hermanna Obertha s podruja mlade raketne tehnike "Raketa u planetarni
prostor". Ciolkovski je postao ope poznat i uivao je veliki ugled. Godinu za
godinom usavravao je svoje zamisli o letu u svemirski prostor i pisao nove
radove. Iako nije nikada bio na nekom ispitivalitu za rakete, Ciolkovski je
uspio ispravno nacrtati komoru izgaranja rakete hlaene tekuinom, u kojoj su
se palila dva razliita pogonska sredstva. Jo 1933. godine bio je Ciolkovski
uvjeren, da e doivjeti poetak ostvarenja svojih "utopistikih planova", ali
umro je nekoliko godina prerano, prepustivi novim generacijama raketnih
tehniara da dovre njegovo djelo. 8
R. H. Goddard (1882-1945) roen je u Slika 2. R. H. Goddard
Worcesteru, u sjevernoamerikoj saveznoj dravi
Massachusetts. Prvih sedam godina ivota
proveo je u Bostonu, a onda se zajedno sa
roditeljima vratio u Worcester. Jo u ranoj fazi
svog ivota bio je inspiriran djelima znanstvene
fantastike, posebno djelima "Rat svjetova", H. G.
Wellsa i "Put na Mjesec", Julesa Vernea. Godine
1902., za vrijeme pohaanja srednje kole u
Worcesteru, objavio je u asopisu "Popular
Science News" lanke o mogunostima rakete
za putovanja svemirom, te o primjeni
viestupanjskih raketa u te svrhe. Godine 1908.
diplomirao je na Politehnikom institutu u
Worcesteru i potom upisao poslijediplomski
studij na sveuilitu Clark u Worcesteru, gdje je
1911. godine primio doktorat fizike i odmah Izvor: NASA
poeo predavati. Tijekom poslijediplomskog
studija, 1909. godine, Goddard je poeo praviti detaljne izraune vezane uz
raketne motore na tekue i kruto gorivo, te (neovisno o Ciolkovskom)
teoretizirao da bi kombinacija tekueg vodika i tekueg kisika bila (sa stajalita
uinkovitosti) idealno pogonsko gorivo. Svi aparati, koji su u to vrijeme
nazivani raketom, imali su pogon na kruto gorivo. Godine 1912., kada je na
8
Op. cit. pod 6, str. 9-21

http://spaceline.org/history/21.html
sveuilitu Princeton poeo predavati eksperimentalnu fiziku, uzeo je po prvi

put raketu u ruku. Bila je to jedna od englesko-amerikih raketa za spaavanje
brodova, kojim se ue za spaavanje izbacivalo na nasukane brodove. Radilo
se o posve obinoj barutnoj raketi i Goddard je uskoro otkrio da je energija
njezina punjenja iskoritena jedva s 3 %. Glavni uzrok tome bila je nedovoljno
savrena konstrukcija sapnice i vanjskog oblika rakete, pa se Goddard poeo
vrlo pomno baviti njihovim usavravanjem. Oko 1914. godine poeo je u blizini
Worcestera lansirati svoje prve testne rakete na kruto gorivo, a oko 1916.
godine dobio je potporu Smithsonian fondacije u iznosu od 5000 $. Kada se
1917. godine SAD ukljuio u Prvi svjetski rat, Goddard je otiao raditi rakete
za vojsku, koje meutim nisu upotrijebljene, budui da je rat uskoro zavrio.
Do 1918. godine uspio je usavriti mlaznice ak toliko da je brzina izbijanja
mlaza ispunih plinova dostigla brzinu od 2400 m/s, dok je teoretska brzina
koja se tim gorivom uope mogla postii bila 2500 m/s. Pogonsko gorivo se
zapalilo kao i obino, u djeliu sekunde stvorio se debeli tamni oblak dima, a
zatim se umjesto uobiajenog titravog plamena pojavio pravi vatreni iljati
mlaz, koji je glasno vidao. Na prvi se pogled (po boji) vidjelo da je
temperatura izgaranja mnogo via nego obino. Goddard je nakon toga
zamiljao i o ubacivanju prikladnih obroka goriva u malu komoru izgaranja (po
principu mitraljeza), umjesto klasinog pristupa gdje je itava spremnica
ujedno i komora izgaranja, no to je bilo lake zamisliti, nego uiniti. Granice
usavravanja barutne rakete time su bile dostignute. 1919. godine, Goddard je
objavio rad pod naslovom "Metoda dostizanja velikih visina", koja je
sadravala detaljan opis veine njegovih istraivanja, no razmatrala je i
mogunosti konkretnog svemirskog leta, posebice odailjanja rakete na
Mjesec, to je privuklo veliki interes javnosti. Od 1920. godine vrio je pokuse
samo s tekuim gorivima. Na samom poetku, osnovni problem sastojao se u
odabiru prikladnih tekuina. Bilo je poznato, da vodik i kisik predstavljaju
mjeavinu najbogatiju energijom, no u praksi tehnike raketnog leta nameu
brojne probleme. Neko vrijeme razmiljao je o tome, ne bi li bilo mogue
upotrijebiti kisik i metan, a konano je zbog praktinih razloga preao na
kombinaciju tekueg kisika i benzina, koji su se mogli relativno lako nabaviti i
uvati u termos bocama. Nakon odabira prikladnog goriva, trebalo je
proraunati, izraditi, testirati i usavriti brojne druge komplicirane dijelove
(pumpe, ventile, trcaljke, ureaje za reguliranje, i td.), budui da se tekue
gorivo, za razliku od krutog, treba postepeno dovoditi i mjeati u komori
izgaranja. 1. studenog 1923. godine proradio je na farmi njegove tetke Effie, u
okolici Auburna prvi raketni motor s tekuim pogonskim gorivima. U to vrijeme
pomagala je Goddardu njegova tajnica Esther Christine Kisk, s kojom se ljeti
1924. godine i oenio. Esther mu je i dalje ostala najblia suradnica i uz radni
stol i na terenu za ispitivanje, a nakon njegove smrti savjesno je upravljala
svim njegovim znanstvenim naslijeem. 16. oujka 1926. godine lansirao je
Goddard u okolici Auburna slubeno prvu svjetsku raketu na tekue gorivo.
Iako plod naporna rada, bio je to skroman dogaaj. Ureaj koji je vrlo malo
nalikovao dananjim raketama letio je svega nekoliko sekundi, no bio je to tek
poetak velianstvenog razvoja. Testiranja su nastavljena sve do ljeta 1929.
godine, kada je kod etvrtog, do tada najpotpunijeg lansiranja sa znanstvenim
instrumentima (termometar, barometar, fotoaparat), raketa bila toliko buna i
sjajna da su mnogi oevici smatrali da se radi o nesrei zrakoplova. Lokalna
vatrogasna sluba zbog toga je zabranila daljna testiranja u Auburnu, pa se
Goddard u prosincu 1929. godine, uz dozvolu vojske, nakratko preselio u

Camp Devens, artiljerijski poligon udaljen oko 40 kilometara od Worcestera.
Uz zalaganje legendarnog pilota Charlesa A. Lindbergha, koji je izuzetno
cijenio Goddardov rad, 1930. godine Guggenheimova mu je zaklada za
nastavak istraivanja donirala iz fonda za promociju aeronautike 50 000 $, a
manji je iznos donirala i Carnegie zaklada za izgradnju testne infrastrukture.
Sada se Goddard mogao potpunije posvetiti testiranju i lansiranju raketa, te je
na Mescalero ranu, u polupustinjskom podruju blizu Roswella u Novom
Meksiku (kasnije poznatom kao "White Sands Proving Ground") podignuo
novu radionicu. Ve krajem 1930. lansirao je ovdje svoju prvu veliku raketu
(duine 3 m), koja se uzdigla na visinu od 600 metara. Ta se raketa dosta
kolebala pri letu, pa je nastavio sa istraivanjima problema stabilizacije, rjeivi
ga u proljee 1932. godine, pomou iroskopa. Meutim, velika amerika
gospodarska kriza iz 1932. godine prekinula je Guggenheimove donacije, pa
je Goddard bio prisiljen vratiti se na sveuilite Clark i tamo uz pomo donacija
Smithsonian zaklade vriti skromnija statina testiranja. 1933. godine,
obnovljena Guggenheimova zaklada nastavlja mu pruati financijsku pomo,
pa se vraa u Novi Meksiko. Tako je 1935. godine iznad Moscalera ponovno
poletjela nova velika raketa, dostigavi visinu od 2200 metara. Goddard je
nastavio sa testiranjima sve do poetka Drugog svjetskog rata, kada se
ukljuio u testiranje vojnih raketa za pomo zrakoplovima pri uzlijetanju
(JATO), u Marylandu. Kako se rat primicao kraju, Goddard se ve veselio
svom povratku na rad sa mirnodopskim raketama na pokusnom polju u
Roswellu, kada se pokazalo da mu je potrebna operacija grla, nakon koje je i
umro, 10. kolovoza 1945. godine, u Baltimoreu. Amerika je Vlada Goddardu
odala priznanje tek nakon njegove smrti i objave zbirke njegovih radova 1948.
godine, pa je izmeu ostalog, 1. svibnja 1959. godine, NASA po njemu
nazvala svoj Goddard Space Centre, u Marylandu. 9
H. J. Oberth (1894-1989) roen je u Slika 3. H. J. Oberth
Hermannstadtu, u Transilvaniji, u ondanjoj
Austro-Ugarskoj, a danas Rumunjskoj. Dvije
godine kasnije preselio se sa roditeljima u
Segesvar, te je ondje pohaao osnovnu kolu i
gimnaziju. Oberthov interes za raketama
zapoeo je kada mu je bilo 11 godina. Majka mu
je nabavila djelo francuskog pisca Julesa Vernea
"Put na Mjesec", koje je proitao toliko puta da
ga je znao gotovo napamet. Sadraj romana
zaista je bio neobian. Jules Verne je
ispripovjedio kako su tri ovjeka u topovskoj
kugli ispaljena na Mjesec. Kao prijevozno
sredstvo odabrao je topovsku kuglu, jer je ona
bila najbre letalo koje je u njegovo vrijeme
postojalo. Astronomi su mu rekli da bi za
izbacivanje nekog predmeta iz polja Zemljine sile
Izvor: NASA
tee u svemirski prostor, bila potrebna poetna
brzina od 11,2 kilometara u sekundi. Kabina njegovog svemirskog broda bila
9

je uplja topovska kugla, promjera 2,75 metara i stijenke debele 30

centimetara, a teila je 8720 kilograma. Top "Kolumbijada", iz kojeg je ispaljen,
izliven iz eljeza izravno u zemlju i dugaak 275 metara, nabijen je sa 181
tonom nitroglicerinskog baruta, koji je ispod projektila trebao razviti 6 milijardi
litara plina. Jules Verne je time htio kazati da je let u svemir samo pitanje
velikih brzina, dok je velika veina italaca to shvatila kao pitanje izgradnje vrlo
velikih topova. Jules Verne je opisao da je estoki udarac, kojemu su putnici
pri ispaljivanju iz topa bili izloeni, bio ublaen na taj nain to su oni leali na
"jastuku" napunjenim vodom. Oberth je raunao i konano izraunao da bi
jastuk koji bi ublaio takav nagli potisak morao biti debeo 1700 kilometara, ne
bi li putnici pri tome ostali ivi. Potom je zakljuio da ako ovjek zaista eli
ostvariti let u svemir, tada treba prije svega napravu koja bi se mogla polako
odvojiti od povrine Zemlje i postepeno razviti potrebnu brzinu, umjesto da se
to uini odjednom. U tom je trenutku mladog Hermanna Obertha zahvatila
ideja o svemirskom letu u raketama i nikada ga vie nije napustila. Sa 14
godina Oberth je ve zamislio svoju prvu raketu na tekue gorivo, no nije imao
dovoljno sredstava i znanja da je pokua napraviti. Zbog toga je nastavio
razvijati svoje teorije, te prouavajui razliite knjige, usavravati svoje znanje.
Zanimao se za mnoga podruja, od matematike i fizike, koje su mu bila prijeko
potrebne za usavravanje svojih teorija, do sociologije, psihologije i medicine
(otac mu je bio lijenik). Godine 1913. upisao se na medicinski fakultet
sveuilita u Mnchenu, no Prvi svjetski rat je prekinuo taj studij. Oberth je
postao pjeak u austrougarskoj vojsci, ranjen je, a zatim premjeten na
bolniki odjel, gdje je shvatio da ne bi bio dobar lijenik. 1917. godine, Oberth
je njemakom ministarstvu rata predloio razvoj dalekometnih projektila na
tekue gorivo, no njegov je prijedlog odbijen. Nekoliko mjeseci prije svretka
rata oenio se Mathildom Hummel. Nakon rata, nastavio je sa studiranjem,
koje je sada postalo jo mnogostranije. Osim pedagogije, matematike, fizike,
pa ak i teologije, studirao je i kemiju, meteorologiju i astronomiju, a provodio
je i razliite fizikalno-tehnike vjebe. U proljee 1919. godine sluao je
predavanja u Kluju. U meuvremenu je Erdelj pripao Rumunjskoj i Oberth je
odjednom postao Rumunj. Neko je vrijeme ostao u Kluju, a zatim je otputovao
u Mnchen, gdje je eljan znanja upisao predavanja na Sveuilitu i Visokoj
tehnikoj koli. Dva semestra sluao je predavanja na Sveuilitu u
Gttingenu, a tri posljednja u Heidelbergu. Saznavi za postojanje
Goddardove knjige iz 1919. godine, pod naslovom "Metoda potizanja velikih
visina", pokuao ju je nabaviti ali nije uspio. Meutim, 1922. godine, Oberth je
Goddardu poslao pismo i predloio mu da razvoj rakete na tekue gorivo bude
meunarodni pothvat. Iste godine napisao je prvu doktorsku disertaciju na
svijetu o astronautici, no ona je odbijena. U to vrijeme nije postojao niti jedan
znanstvenik koji bi za tu temu bio nadlean, a rije "svemirski brod" u
njemakom jeziku slubeno nije ni postojala. Oberth je odbio napisati novi rad,
kritizirajui krutost i zaostalost obrazovnog sistema, pa tako slubeno nije
dobio doktorsku titulu. Ljeti 1923. godine, poloio je nastavniki ispit i dobio
titulu "profesor secundar". Iste je godine objavio rad od 92 stranice, pod
naslovom "Raketa u planetarni prostor". Nakladnik R. Oldenburg dokazao je
da ima inicijative, a ta je okolnost bila gotovo isto tako znaajna kao i ona mala
knjiga koju je izdao. Pa ipak, Oberth je sam morao snositi trokove naklade za
svoje prvo djelo. I autor i nakladnici veoma su se zaudili, kad je knjiga naila
na vrlo dobru prou. Za vrijeme inflacije taj se maleni dobitak meutim
rastopio poput snijega na suncu. Druga naklada istog djela izala je 1925.
godine i bila prodana gotovo prije nego to su knjige izale iz tiskare. Naslov
"Raketa u planetarni prostor" izvrio je ono to se od njega oekivalo. Knjiga je
sadravala teorije o raketama sline onima Ciolkovskog i Goddarda, no
takoer je ukljuivala i razmatranja o uincima svemirskog leta na ljudsko
tijelo. Ipak, Oberthova je najvea zasluga to je stvorio potrebnu podlogu i
potaknuo daljnja njemaka i ira raketna istraivanja. U toj je knjizi, neovisno o
Ciolkovskom i Goddardu, iznio i poznatu raketnu formulu, zamisao o
viestupanjskim raketama i pogonu na tekue gorivo. Takoer, u knjizi je
skicirao i dvostupanjsku visinsku raketu nazvanu "Model B", u mnogo
pojedinosti slinoj kasnije poznatoj V2 raketi. Oberth je razvio i prvu teoriju
satelitske stanice u svemiru, te opisao mogunost raketnog leta kroz svemir u
budunosti. itavu se 1924. godinu bavio odgovorima na kritike "strune"
javnosti, zbog koje je, izmeu ostalog, izgubio i priliku da jedan bankar
financira njegov rad, a 1925. godine se vratio u Erdelj (sada u Rumunjskoj)
gdje je idue tri godine ivio povueno i predavao matematiku i fiziku u
gimnaziji u Medijau, te pripremao tree izdanje svog djela. U Njemakoj za to
vrijeme Obertha nisu zaboravili. Neprekidno su izlazila nova djela o letu raketa
i o astronautici, a pisci tih djela su po prirodi stvari morali citirali Obertha ili su
ga slavili kao tvorca prve osnovne raketne teorije. Neka od tih djela bila su
vie struna, a neka vie fantastina. Na primjer, graevni inenjer Walter
Hohmann se od 1915. godine takoer bavio problemima astronautike, te je
prvi put tono izraunao potrebna pogonska goriva za brojne razliite
programe leta izmeu Zemlje, Mjeseca, Venere i Marsa. Ti su mnogobrojni
radovi pobudili panju desetak mladih strunjaka, koji su se zaneseni
zajednikim ambicijama okupili u stranjoj sobi neke gostionice, u gradu
Breslau, u Njemakoj i 5. lipnja 1927. godine osnovali "Udruenje za
astronautiku" (Verein fr Raumschiffahrt - VfR). Ujesen 1928. godine sjedio je
profesor Hermann Oberth u brzom vlaku i vozio se ususret novoj zadai u
Berlinu. Poznati filmski reiser Fritz Lang pozvao ga je na snimanje UFA-inog
filma "ena na Mjesecu", kao tehnikog savjetnika. Jedan od prvih koji ga je
po dolasku posjetio bio je i Willy Ley, marljivi 22-godinji lan VfR-a. Trebalo je
napraviti nepomini model rakete i unutranjeg prostora svemirskog broda u
kojem bi glumci glumili (scenografija), a Oberth i lanovi VfR-a doli su na
zamisao da se napravi i lansira u reklamne svrhe i jedna prava raketa na
tekue gorivo. Meutim, nitko nije mogao garantirati da e raketa biti
napravljena u roku, pa je novac ipak potroen na oglase. No, reiser Fritz
Lang posegao je u vlastiti dep i ponudio da e platiti polovicu trokova, pa je
Oberth mogao poeti graditi svoju raketu. Prvo je nainjena scenografija
unutranjosti svemirskog broda, koja je trebala na to objektivniji nain
doarati stvarno stanje, a u isto vrijeme biti prikladna za glumu. Nakon toga,
poelo se sa izgradnjom prave rakete. Kao pogonsko gorivo, Oberth je
odabrao benzin i tekui kisik, tekuine koje nisu bile skupe i mogle su se lako
nabaviti. Oberth je nabavio nekoliko litara tekueg kisika i postavio posudu s
njime usred radionice. Zatim je u tu tekuinu dao utrcati tanki mlaz benzina.
Upaljene kapljice benzina poudno su posegnule za tekuim kisikom i
mjeavina je gorjela razlijevajui se, pucketajui i iskrei na sve strane. Po
Oberthovu miljenju nije moglo doi do eksplozije, dokle god se ne sliju odvie
velike koliine obiju tekuina u jedan prostor. Uspije li mu to sprijeiti biti e
sve u redu. Oberth je nastavio s pokusima. Izlio je benzin na tekui kisik. Bilo
je mnogo vie benzina nego prije. Zapaljeni benzin bacio se silnom brzinom
na tekui kisik i dolo je do estoke eksplozije. estina eksplozije odbacila ga
je kroz itavu radionicu. Kada se osvjestio vie nije mogao ni vidjeti ni uti.
Oba su mu oka bila teko ozlijeena, a jedan mu je bubnji puknuo. Odmah je
pozvan lijenik, koji je obeao da e desno oko biti spaeno. Bubnji mu je
polako ponovno srastao, ali se Oberth neko vrijeme bojao da e izgubiti vid na
lijevom oku. Nakon nekoliko tjedana, Oberth je ponovio isti pokus uz vei
oprez i otkrio da se zapaljene kapljice raspadaju nevjerojatnom brzinom u sve
manje kapljice, tako da se izgaranje odvija mnogo bre, nego to je on to
pretpostavio. U UFA-inoj mehanikoj radionici mehaniari su u meuvremenu
izgradili prvu raketnu komoru izgaranja. Na gornjem je djelu zavravala
iljkom, a na donjem irem djelu imala uglatu sapnicu, kraj koje su se nalazila
prikljuna mjesta za dovod benzina i kisika. Prikljuena je stoasta sapnica.
Oberth i njegov pomonik, ratni pilot Nebel, vrsto privijaju cijevi kroz koje e u
u komoru izgaranja i sapnicu pritjecati benzin i kisik. Motor je upaljen i umjesto
eksplozije, sve se odvijalo u skladu s oekivanjima. Meutim, unato
grozniavom radu Obertha i njegovih suradnika, raketa nije pravovremeno
dovrena, ak niti nakon to je film ve doivio svoju premijeru i ponjeo veliki
uspjeh irom svijeta. Vremena jednostavno nije bilo dovoljno. No, steknuto je
mnogo novog znanja i iskustva, te je rad trebalo nastaviti. Odlueno je da e
se to uiniti u okviru "Udruenja za astronautiku" (VfR), koje je potom otkupilo
(novcem lanova kojih je u vrhuncu bilo i vie od 700) od proizvoaa pojedine
dijelove koji jo nisu bili plaeni, a UFA im je predala alat, ureaje i veliko
startno postolje za raketu. Sada je trebalo pronai novac za daljnja
istraivanja, pa su Oberth i Nebel poeli obilaziti razliite institute i drutva da
izmole potporu. No, uzalud. U tekoj gospodarskoj krizi onog doba imali su oni
i drugih briga, a ponajmanje novaca za neke tamo, zaboga, rakete. Ljeti 1929.
godine izalo je u Mnchenu tree izdanje Oberthove knjige, pod naslovom
"Putovi k astronautici", koje je sada obuhvaalo impozantnih 420 stranica. Ta
je knjiga ponovno pobudila veliki interes i kasnije postala osnovno teoretsko
djelo brojnih raketnih inenjera i tehniara. Oberth je potom dobio nagradu
"Prix International D`Astronautique", kojeg su godinu dana ranije u Parizu
raspisali Robert Esnault-Pelterie i Andr Hirsch. Ono sistematsko prosjaenje
kod znanstvenih instituta pokazalo se na kraju ipak korisnim. Kemijskotehniki dravni zavod u Pltzenseeu, kraj Berlina, unato oskudnim
sredstvima, stavio je Oberthu na raspolaganje jednu radionicu, radi slubenog
demonstriranja i potvrivanja rezultata rada raketnog motora na tekue gorivo
u akciji. Oberth i Nebel zapoeli su s radom, a pomagali su im mladi inenjer
Klaus Riedel, te dva nova lana VfR-a, student tehnike Rolf Engel iz
Brandenburga, te njegov vrnjak, koji je upravo poloio maturu, "neki"
Wernher von Braun. 23. srpnja iste godine bila je Oberthova kuglasta sapnica
spremna za vrenje pokusa. Visok sadraj vlage u zraku, tog tmurnog
oblanog dana, zadavao je nevjerojatne tekoe. Gledaoci su opazili, da je
tekui kisik, ija temperatura iznosi gotovo 200C ispod nitice, dovodio do
smrzavanja vlage iz zraka, pa su se za samo nekoliko minuta na cijevima
nataloili slojevi leda debeli nekoliko centimetara. Jo je gore bilo to to su se
smrzavali otvori i ventili kroz koje je gorivo trebalo strujati u komoru za
izgaranje. Konano je uspjelo kuglastu sapnicu staviti u pogon. Iz nje je poletio
uski svijetli mlaz vatre. Golemi oblaci pare i dima, te gromka buka bili su
veoma efektni, iako je komora izgaranja bila malena. Za vrijeme od 96,5
sekundi izgorjelo je 6,6 kilograma tekueg kisika i 1 kilogram benzina, a vaga

je registrirala gotovo konstantni potisak od 7 kilograma u trajanju od 50,8
sekundi, te maksimalni potisak od 7,7 kilograma. Brzina izbijanja mlaza
ispunih plinova iznosila je 756 metara u sekundi (m/s), to nije bilo mnogo,
ak i u usporedbi s barutnim raketama, ali je pokus dokazao da je tekue
gorivo prikladno za pogon raketa. Na taj je nain raketa na pogon tekuim
gorivom konano dobila svoju znanstvenu rehabilitaciju. Oberth se vratio u
Medija (u Rumunjskoj), jer mu je istekao dopust, a raketni pioniri u Berlinu
nastavie radom. Oberth je s vremena na vrijeme pokuavao pridobiti
Ministarstvo vojske i zrakoplovstva za svoje projekte, ali je neprekidno
doivljavao neuspjeh. Tek 1933. godine primio je zadatak od Znanstvenog
drutva za zrakoplovstvo, to ga je dovelo u Visoku tehniku kolu u Be, koji
je ve bio pod Hitlerovom vlau. Poloaj je bio posve neobian, jer mu nitko
nije mogao rei to bi trebao raditi za svoju visoku plau. Oberth je tek kasnije
razabrao o emu se zapravo radi. U Peenemndeu su se, naime, u
meuvremenu izraivali nacrti za V2 raketu, pri emu je lista Obertovih
podataka upotrijebljenih pri njenoj izradi bila vrlo dugaka, pa on nikako nije
smio ostati u inozemstvu i baviti se istraivanjem raketa za neku drugu zemlju.
Usprkos nezgodnim okolnostima, Oberth je zapoeo s radom i u Felixdorfu,
nedaleko od Bea, uredio pokusno polje za rakete. Ovdje je, oprezno troei
novac, vrio testiranja i rjeavao probleme koji su ve dugo vremena traili
praktino rjeenje. 1935. godine premjeten je u Visoku tehniku kolu u
Dresdenu sa zadaom da ondje rjei neke probleme vezane uz pumpu za
dovod pogonskog goriva za V2 raketu, no njegov trud je uzaludan, jer je u
Peenemndeu ve konstuirana turbopumpa. Oberth je to doznao i pomalo
poeo osjeati da se nalazi na krivom mjestu. Zbog toga odluuje da e
prekinuti s radom i vratiti se u Erdelj, no Gestapo ga poziva i ultimativno mu
nudi njemako dravljanstvo ili koncentracioni logor. Nakon to je prihvatio
njemako dravljanstvo, poslan je u Peenemnde u svojstvu savjetnika, gdje
mu je nadreeni postao, njegov bivi mlai asistent Wernher von Braun.
Kasnije radi u aerodinamikom tunelu za ispitivanje nadzvunih brzina, pie
rad o protuavionskim raketama i potom provodi velika teoretska istraivanja o
najpovoljnijoj podjeli viestupanjskih raketa, iji su rezultati vrlo bitni za budue
modele raketa koje su trebale nadmaiti V2. 1943. godine premjeten je u
Wittenberg na Elbi, gdje je u tvornici eksploziva trebao ostvariti svoju staru
zamisao o raketi pogonjenoj amonijevim nitratom. U proljee 1944. tvornica
Leunawerke u Nordrhein-Westfallen-Anhaltu je tako estoko bombardirana, da
Oberth vie ne moe dobivati amonijeve salitre i tako raketa nije dovrena.
Nakon primirja zapao je Oberth u jedan od mnogih logora za internirce, i to
ba u jedan od onih, u kojem su bili zatvoreni glasoviti znanstvenici i
istraivai. Iz logora je izaao razmjerno brzo, ali ni na slobodi mu nije bilo
lako. Otputovao je u Feucht kod Nrnberga, gdje ga je s mnogo enje ekala
njegova supruga Mathilda. U Feuchtu je Oberthov otac imao veliku kuu, no
ona je pretrpana izbjeglicama. Poto je provedena valutarna reforma, Oberth
je imovinski posve propao. Pripravan je preuzeti svaki posao, meutim tu su
milijuni drugih, koji takoer trae posao, a veina njih ima vre laktove i
okorijeliju savjest pa se lake i probijaju. Oberth zbog toga putuje (ilegalno) u
vicarsku. Lijepa vicarska i njezin slobodni narod nisu ga razoarali. Godinu
dana ivotario je od savjetovanja i davanja strunih miljenja i lanaka u
novinama, godinu dana uivao gostoprimstvo tvorniara vatrometnih raketa, te
mu konano Talijanska ratna mornarica daje nalog da izvede tone nacrte za

raketu punjenu amonijevim nitratom, to ju je zapoeo jo u Wittenbergu. U tu
svrhu dobiva Oberth 120.000 vicarskih franaka i odlazi u La Speziu. U
proljee 1953. godine posao je zavren i Oberth se vraa u Njemaku. Ljeti
1955. godine pozvao ga je Wernher von Braun u Sredinji institut za
istraivanje raketa SAD-a u Huntsvilleu. Tri godine kasnije otiao je u mirovinu
i vratio se u Njemaku, gdje dalje nastavlja raditi na popularizaciji astronautike.
10
Nakon razdoblja samotnih pionira, koji su upalili iskru i postavili prve temelje,
dolazi od sredine 1920-tih do osnivanja prvih udruenja. Tako do sredine
1930-tih nastaju prva raketna, astronautika i interplanetarna drutva u Rusiji,
Njemakoj, Francuskoj, SAD-u i Velikoj Britaniji.
Ta su udruenja poela okupljati sve vei broj raketnih pionira, te ubrzo poela
vriti vlastite testove i lansiranja raketa. Osim toga, ona su vrlo rano zapoela i
intenzivnu meunarodnu suradnju i razmjenu ideja. U njima su stasale i nove
mlade generacije raketnih pionira i strunjaka, poput Wernhera von Brauna i
Sergeja P. Koroleva, koje su nekoliko desetljea kasnije, konano uvele
ovjeanstvo u svemirsko doba.
Treba napomenuti da se u prvoj polovici 20. stoljea usporedno s raketama i
astronautikom, ali mnogo snanije u smislu sustavnih i drutvenih ulaganja,
razvijala aeronautika, odnosno zrakoplovstvo. Zbog toga su mnogi istraivai
raketa postupno poeli gledati na razvoj zrakoplovstva kao jedne od faza u
ostvarivanju leta u svemir, dok su se mnogi piloti i zrakoplovni inenjeri, u elji
za dostizanjem sve veih brzina i visina poeli baviti raketama i astronautikom.
To je naposlijetku rezultiralo njihovom meusobnom suradnjom, te dovelo do
poetka razvoja suvremenih mlaznih i raketnih zrakoplova (JATO, V-1, Me
163-B, Bell X-1, i td.).
Za daljnji razvoj suvremenih raketa i astronautike posebno su znaajna
istraivanja u Njemakoj, koja su zapoela sa Hermannom Oberthom, a
nastavljena u sklopu "Udruenja za astronautiku" (Vereinigung fr
Raumschiffahrt - VfR). To udruenje otvara 1930. godine stalni ured u Berlinu,
a u njegovoj okolici, na naputenoj vojnoj streljani i skladitu u Reinickendorfu,
ureuje tzv. "Raketni aerodrom" za provoenje testova i lansiranje raketa.
Udruenje je unajmilo streljanu za simbolinu godinju zakupninu od deset
maraka. Razliita poduzea poklonila su aluminij, magnezij, materijal za
zavarivanje i boje. Besplatno je dobilo na upotrebu i cijevi, razliite normirane
dijelove, alat i neke male strojeve. Radionica se snabdjela s dva tokarska
stroja, jednom glodalicom, dvije builice i nekoliko bravarskih klupa.
Improvizirana je i kovanica, montiran ureaj za zavarivanje, a iza radionice
postavljeno je prepravljeno startno postolje stare Oberthove rakete za
ispitivanja. 11
10

http://www.kiosek.com/oberth
11
Op. cit. pod 6, str. 92, 93
Prva raketa, pogonjena kombinacijom tekueg kisika i benzina, testirana je

iste godine i nazvana Mirak 1 (minimalna raketa 1). Druga raketa, Mirak 2, sa
poboljanim propulzijskim sistemom, testirana je u proljee 1931. godine, ali je
kao i kod prvog Miraka, pri statinom testu, zbog prejakog zagrijavanja
eksplodirao spremnik tekueg kisika. Nakon toga, VfR je poeo graditi novu
seriju raketa nazvane "Repulsor", izvana hlaene vodom. Repulsor 4 raketa
dostigla je visinu od 1500 m i povraena je padobranom.
Slika 4-5. Neki od lanova VfR-a sa svojim raketama
Izvor: US Gov / NASA
Kako su se poele testirati sve snanije rakete, krajem 1931. godine pojavio
se problem dodatnog hlaenja komore izgaranja, jer vanjsko hlaenje vodom
vie nije bilo dovoljno. Za vrijeme pogona, komore izgaranja su se sve vie
zagrijavale, pa bi se njihove stijenke, esto u blizini ispune sapnice,
jednostavno rastalile (temperature preko 3000C). Dolo se na ideju da se
osim vanjskog hlaenja primjeni i unutranje hlaenje vodom, na nain da se
(umjesto uvoenja treeg spremnika i sapnice) voda unaprijed pomijea sa
gorivom. Budui da se benzin nije mogao mijeati s vodom, kao novo gorivo
odabran je alkohol (kojeg je spominjao jo i Oberth) pomijean s vodom. Kod
sadraja 60-70 % alkohola, radila je komora izgaranja na ope zadovoljstvo.
Uz to, nezgodno dotadanje vanjsko hlaenje vodom zamijenjeno je vanjskim
hlaenjem gorivom, tako da se mjeavina alkohola i vode prvo tlaila kroz
rashladni plat komore izgaranja, a tek potom utrcavala u nju. 12
Njemaka se policija 1932. godine poinje protiviti testiranju raketa unutar
gradskog okruga Berlina, a Adolph Hitler poinje ograniavati aktivnosti
organizacija koje su imale znatne odnose sa meunarodnom zajednicom, pa
lanstvo u VfR-u naglo opada.
Suoavajui se sa potpunom eliminacijom, VfR daje zamolbu njemakoj vojsci
da im pomogne nastaviti raketna testiranja, koja im doputa lansiranje jedne
Repulsor rakete sa svoje zone za testiranje u Kummersdorfu (utemeljene u
12
Op. cit. pod 6, str. 98, 99
svrhu vojnog istraivanja raketa jo 1930. godine). Nakon toga, njemaka

vojska doputa Wernheru von Braunu da nastavi eksperimente dok radi na
izradi svoje doktorske teze o fenomenu raketnog izgaranja, sluei se
postrojenjem u Kummersdorfu. 13
Do poetka 1934. godine Hitler je izdao zapovijed da za sveukupno podruje
raketne tehnike ima iskljuivo biti nadlean Ured za naoruanje, pa su sve
raketne skupine u Njemakoj, ukljuujui VfR, rasputene, a rezultati njihova
rada veinom zaplijenjeni. Nakon toga, dio istraivaa jednostavno je prekinuo
istraivanja, jedan dio je otiao u inozemstvo, a jedan dio, poput Wernhera
von Brauna, nastavio je raditi za vojsku. Glavna raketna istraivanja
nastavljena su pod okriljem Vojnog ureda za naoruanje, koje je na terenu u
Kummersdorfu, 28 kilometara juno od Berlina izgradilo posebno ispitivalite
za rakete na pogon tekuinama.
Pod upravom kapetana Waltera Dornbergera, Kummersdorfski tim je ubrzo
dizajnirao i izgradio A-1 (Aggregate-1) raketu, pogonjenu kombinacijom
tekueg kisika i alkohola, stabiliziranu iroskopom, duine 1,4 m, potiska 300
kg. Bila je sklona zapaljenju spojenih spremnika, a iroskop je bio previe
udaljen od centra mase rakete. Nasljednica, raketa A-2 imala je odvojene
spremnike, a iroskop je bio smjeten izmeu spremnika, blizu centra mase.
Lansirane na otoju Sjevernog mora krajem 1934. godine postigle su visinu
leta od oko 2,2 km. 14
Pokusi u Kummersdorfu nastavljeni su sa sve veim uspjehom, no prostor je
postao premalen za vrenje pokusa sa sve veim i snanijim raketama, pa je
1936. godine zapoela izgradnja novog raketnog ispitivalita u Peenemndeu,
na Baltikoj obali. Uskoro se na postolju za ispitivanje u Kummersdorfu nala i
nova von Braunova raketa A-3, dugaka est i pol metara, mase 750 kg i
potiska 1500 kg. Raketa A-3 bila je besprijekorno stabilna, ali je vatreni mlaz
na velikim visinama oteivao kormilna krila, jer se ondje neto irio (manji
atmosferski tlak). K tome, ona nije bila ureena za to da ponese "koristan
teret".
ef generaltaba traio je, meutim, raketu velikog dometa, koja bi mogla
ponijeti velike korisne terete i sigurno pogoditi cilj. Dogovoreno je da e se
izgraditi nova velika raketa, koja bi bila u stanju ponijeti tonu eksploziva na
udaljenost od 250 kilometara. Ti su kriteriji vodili direktno ka razvoju A-4
rakete. No, prije toga trebalo je usavriti kormila na A-3 dodavanjem
molbidena, a kada to nije uspjelo istraivanja su nastavljena na raketi A-5, sa
jednakim motorom, ali jaim grafitnim kormilima u samom vatrenom mlazu, te
dodanim padobranom. Takoer, vrena su i aerodinamika ispitivanja,
izbacivanjem eljeznih modela rakete iz zrakoplova s visine od 7000 m. Tako
je na manjoj raketi A-5 razvijana tehnologija za veliku A-4 raketu.
Ljeti 1939. godine poletjele su prve etiri nove A-5 rakete iz Peenemndea.
Teile su gotovo 900 kg i dostigle visinu od 12 000 m. Nakon sedmogodinjeg
rada na pogonu tekuinama konano je postignut potpuni uspjeh. No, ono to
13
14
je uspjelo izvesti s raketom A-5, trebalo je potom postii i sa raketom A-4.

esto se uo i prigovor da je velika raketa u omjeru s tekim bombarderom,
koji moe na eljene udaljenosti ponijeti daleko vee terete, odvie skupa, pa
je umalo dolo do zastoja. Meutim, sve su zapreke savladane i raketa A-4
dovrena je za manje od tri godine. U divovskim raketnim laboratorijima
prostranih zgrada u Peenemndeu grmjele su na ispitivalitima goleme nove
rakete i postepeno se usavravale.
Slika 6. Raketa V-2 na Meillerwagenu (vozilu koritenom za transport na rampu)
Izvor: UK Gov
3. listopada 1942. godine stajala je na postolju za lansiranje velika raketa,

oliena naizmjence crnom i bijelom bojom u velikim povrinama, da bi se
njezini pokreti mogli bolje promatrati. Deset sekundi prije paljenja poletjela je
uvis dimna raketa kao upozorenje na opasnost. Glavni inenjer pogona
ukopao je prvu od tri poluge. Iz sapnice navire dim i kia iskri. Druga poluga,
kia iskri pretvara se u divan plamen ukasto-crvene boje, a dim postaje
gui. Potisak raste na otprilike 1 tonu, meutim to nije dovoljno da se podigne
raketa teka 12 i pol tona. Tri sekunde kasnije okrene inenjer i treu polugu.
Visoko gore s vrha projektila, otkopa se kabel. Raketa se prekopala na
svoje vlastite baterije. Sada se turbopumpe okreu brzinom od 4000 okretaja u
minuti. Radnim uinkom od 550 KS tlae 125 litara tekueg kisika i alkohola u
sekundi u komoru izgaranja. Potisak raste na 25 tona i let zapoinje. Raketa
se poput dizala mirno uzdie s postolja za ispaljivanje, a potom sve bre i bre
juri svojom putanjom. Nakon to je postigla dvostruku brzinu zvuka i uzletjela
na visinu veu od 10 000 metara razabire se jo samo dalekozorom, no ubrzo
se na nebu iza nje pojavljuje bijela kondenzna pruga. Nakon 60 sekundi
konano prestaje izgaranje goriva. Beinim prijenosom zatvaraju se ventili na
spremnicama za pogonska goriva. Projektil sada leti bez pogona dalje u
svemir. Tek na visini od 90 km prestaje se raketa uzdizati. Njezinu brzinu
uzleta ponitila je privlana sila Zemlje. Sada poinje pad. Raketa juri dalje
okrenuvi iljak prema Zemlji i o na planet udara kinetikom energijom od
150 milijuna kilogrammetara. Pokus je uspio. Mjerenje putanje leta dalo je kao
rezultat prvog pokusa domet od 190 km. Pred mjernim instrumentima nalazio
se ovdje i Hermann Oberth, razmiljajui o proteklim godinama. Braun i
Steinhoff odletjee do mjesta na koje je, prema izvrenim mjerenjima, imala
pasti raketa. Ondje u moru naoe veliku zelenu mrlju. Prije nego to je
poletjela, smjestili su joj u iljak vreicu sa zelenom bojom (fluorescin). 15
Slika 7. Unutranja struktura rakete V-2
Izvor: NASA
Raketa V-2 bila je dugaka oko 14 metara, iroka 1,8 m, raspona krila
stabilizatora 3,6 m, te je itava ukupno teila oko 13 tona. Prva 2 metra na
vrhu sainjavala je eksplozivna bojna glava, napunjena sa 1 tonom
konvencionalnih eksploziva. Ispod nje nalazila se 1,5 metarska sekcija sa
instrumentima, 6 metarska sekcija sa spremnicima za gorivo i 4,5 metarska
sekcija koja je sadravala motor. Sekcija sa instrumentima sadravala je
automatski pilot, akcelerometar i radio opremu. Automatski pilot je bio
napravljen od dva elektrina iroskopa koja su stabilizirala kretanje rakete po
razliitim osima, aljui elektrine impulse nizu upravljakih kormila na
stabilizatorima i u podnoju motora. Sekcija sa instrumentima sadravala je
takoer i nekoliko elinih boca koje su sadavale komprimirani duik, koriten
za odravanje tlaka u spremnicima goriva i za pokretanje nekih ventila. V-2
raketa sadravala je dva spremnika za gorivo. Jedan spremnik je sadravao
tekui kisik, dok je drugi sadravao kombinaciju 75 % alkohola i 25 % vode
(dodatno hlaenje). Sam motor sastojao se od komore izgaranja, ventila, cijevi
za gorivo, pumpe za tekui kisik, pumpe za alkohol, parom pogonjene turbine
koja je pogonila obje pumpe za gorivo (pomono gorivo vodikov-peroksid se
na dovoljno visokoj temperaturi pretvaralo u kisik i vodenu paru, a vodena
para je pokretala turbine, koje su stvarale tlak za utrcavanje goriva u motor).
Zgotovljene V-2 rakete transportirane su eljeznikim vozilom iz tvornice u
skladina podruja, te prebaene putem specijalnih prikolica i dizalica.
Skladitenje je trajalo svega nekoliko dana, budui da su testovi pokazali da
due skladitenje rezultira veim brojem neuspjenih lansiranja. Nakon to su
bile uskladitene, rakete su transportirane putem kamiona i vagona na njihova
lansirna podruja. Pripreme za lansiranje obuhvaale su instaliranje
komponenti za navoenje, upravljakih lopatica, upaljaa motora i ukrcavanje
goriva. Prije lansiranja napravljeno je i nekoliko redovitih testova, ukljuujui
tzv. "suho provjetravanje" spremnika za gorivo sa komprimiranim duikom,
kako bi se locirali eventualni procijepi (to se otprilike ini i danas).
Lansiranjem je upravljano sa zatiene lokacije, 200 do 300 m dalje od rakete,
15
Op. cit. pod 6, str. 171
najee iz oklopnog vozila. Kada je raketa bila spremna za let, kontrolni

asnik bi elektrinim putem upalio upaljae. Tok goriva ukljuen je putem
elektromagnetskih ventila. Tekui kisik i alkohol tekli su pod utjecajem
gravitacije u ispunu sapnicu, gdje su upaljeni putem upaljaa. To nije bilo
dovoljno da se raketa pokrene, ali je dalo kontrolnom asniku vizualnu
indikaciju da raketa pravilno funkcionira, pa bi on potom elektrinim putem
pokrenuo pumpe za gorivo. Nakon otprilike 3 sekunde, parna turbina pumpe
za gorivo dostigla je svoju punu brzinu, tok goriva dostigao je svoju punu
vrijednost od 275 kg/s, a potisak motora punu snagu od oko 32 tone (320 kN).
Raketa V-2 se nakon toga poela polako vertikalno uspinjati oko 4 sekunde, te
je potom putem iroskopskog sistema upravljanja usmjerena na svoj
programirani lansirni kut (najee 45 , to daje najvei domet). Nakon
otprilike 70 sekundi tok goriva je prekinut i motor je ugaen, a raketa je
dostigla brzinu od 1,5 do 2 km/s i visinu od 80 do 90 km, nastavljajui svoj let
po inerciji balistikom putanjom na daljinu do 350 km. 16
Rad na usavravanju A-4 raketa i njihova daljnja pokusna lansiranja
nastavljena su u veim, odnosno manjim vremenskim razmacima. Nou, 16.
na 17. kolovoza 1943. godine, savezniki su bombarderi napali Peenemnde i
nanijeli bazi velike ljudske i materijalne gubitke, jer su obavjetajne slube
otkrile da e uskoro poeti masovna serijska proizvodnja ovog novog tajnog
oruja. No, u meuvremenu je izgraena nova tvornica i raketno postrojenje
Mittelwerk, u Harz gorju, u sredinjoj Njemakoj, pa su ispitivanja i serijska
proizvodnja vrlo brzo nastavljeni.
15. oujka 1944. godine, Gestapo je uhitio von Brauna i njegova dva
suradnika zbog navodne sabotae A-4 programa, te pod optubom da im je
jedini cilj konstruiranje raketa za let u svemir, a ne oruja. Meutim,
Dornberger je direktno apelirao Hitleru i uvjerio ga u vanost von Brauna i
njegovog tima, pa su oni ubrzo osloboeni.
Uveer, 8. rujna 1944. godine, prva raketa tipa A-4, popularno nazvana V-2
(Vergeltungswaffe 2 - oruje osvete 2), pala je na London. Kod gradia
Wassenaar u Nizozemskoj, nedaleko Den Haaga, poletjela je okomito uvis,
poluila najveu visinu leta od 80 km i prenijela gotovo 1000 kg eksploziva na
udaljenost od preko 300 km.
Njemaka V-2 raketa smatra se jednim od najznaajnijih dostignua Drugog
svjetskog rata, odmah nakon razvoja amerike atomske bombe. Meutim,
treba napomenuti da su njemaki inenjeri do kraja rata predvidjeli i brojne
nove verzije raketa, kasnije zapravo ostvarene u okviru amerikog i ruskog
raketnog i svemirskog programa. Tako su osmiljeni koncepti sve do A-12
rakete, koja je predstavljala prvi stupanj trostepene rakete potiska od 1000
tona, koja bi bila u stanju u svemir ponijeti koristan teret od 30 tona.
Poetkom 1945. godine bilo je jasno da e Njemaka izgubiti rat, pa se
Wernher von Braun tajno sastao sa viim osobljem kako bi odluili da li e
ostati u Peenemndeu i tako se vjerojatno predati Sovjetima ili otii junije i
16
predati se Amerikancima. Sa svih strana stizale se razliite naredbe, a na

kraju je odlueno da e se ljudi i oprema povui u grad Bleicherode, u Harz
gorju i tamo se predati amerikim snagama. Von Braun je uredio da se tone
osjetljivih dokumenata, kao i obitelji njegovih suradnika i zaposlenika prebace
na jug. Rat je izgubljen i Njemaka mnogo godina nee moi graditi ni rakete,
ni raketne avione, ni raketne brodove za prodor u meuplanetarni prostor.
Pritom je postojala opasnost, da e bogata tradicija njemake istraivalake
djelatnosti na podruju leta u svemir propasti u krhotinama tog vremena.
Nakon to su stigli na odredite, von Braun je putem svog brata kontaktirao
saveznike, nakon ega su oni organizirali izvlaenje prvo vieg osoblja, a
potom i masovnu evakuaciju ostalih zaposlenika i njihovu pripremu za siguran
transport u SAD.
Saveznici su 10. travnja 1945. godine osvojili Mittelwerk postrojenje, te su
amerike snage potom brzo provele plan izvlaenja raketa i opreme iz
tvornice, jer je prema ugovoru iz Jalte ovo podruje trebalo potpasti pod
utjecaj Sovjetskog Saveza. Veina opreme transportirana je eljeznicom iz
Nordhausena u Antwerpen, krajem svibnja, samo jedan dan prije dolaska
Sovjeta. Preveeno je 341 vagona opreme, odnosno dovoljno materijala,
opreme i dijelove da se napravi oko 100 V-2 projektila. Potom je cjelokupni
teret iz Antwerpena prebaen putem brodova u New Orleans, a zatim u New
Mexico (White Sands Proving Ground, Roswell), SAD. U isto vrijeme odvijala
se potraga i prenoenje vitalnih dokumenata koje je von Braun prethodno
pohranio u tunele u Harz planinama i koji su sadravali detaljne informacije o
razvoju njemakih raketa od 1932. do 1945. godine.
Slika 8- 9. Predaja njemakih raketa i znanstvenika amerikim snagama
Izvor: US Army
U kolovozu 1945. godine von Braunu i njegovim suradnicima amerika je

vojska ponudila jednogodinje ugovore. Ugovori su ponueni samo glavnim
znanstvenicima i inenjerima. lanovi obitelji ostali su u Europi pod
skrbnitvom vojske, a trokovi njihova zbrinjavanja odbijani su od plaa
znanstvenika. Od 127 znanstvenika kojima je ugovor ponuen svi su ga
prihvatili. Prva grupa od 7 njemakih znanstvenika, ukljuujui Wernhera von
Brauna, stigla je u Fort Strong u Bostonu, krajem rujna. Vojska je
transportirala von Brauna u Washington da zapone seriju sastanaka sa
vojnim zapovjednicima, a est ostalih znanstvenika prebaeno je u Aberdeen

Proving Ground da zaponu pregledavati i sreivati tone tamo transportiranih
njemakih dokumenata. Nakon toga svi su znanstvenici, ukljuujui von
Brauna, prebaeni u Fort Bliss, u Texasu, gdje je Vojska uredila testni poligon
za navoene projektile.
Iako je SAD priskrbio glavni dio kompetentnih njemakih raketnih strunjaka,
Sovjetski Savez, a dijelom i Francuska i Velika Britanija, osigurali su takoer
jedan dio njemakih znanstvenika i opreme. Nakon to su preuzele jurisdikciju
nad Mittelwerk postrojenjem, u lipnju 1945. godine, sovjetske su snage ubrzo
poele sakupljati i ispitivati preostalo njemako raketno osoblje. Osigurano je
oko 3 500 ljudi, ali to je bilo preteno nestruno osoblje ograniene vrijednosti
za razvoj rakete. Oko 5 000 ljudi ukljueno u njemaku raketnu industriju ve
je napustilo Mittelwerk podruje sa von Braunom prije kraja rata, a jo je 1 000
pobjeglo iz podruja nakon to su Sovjeti preuzeli nadzor. Najvei sovjetski
dobitak bio je visoki njemaki znanstvenik Helmut Grottrup, koji je potpisao
dobrovoljni radni ugovor sa Crvenom armijom, slian onome kojeg su
Amerikanci ponudili von Braunu. Grottrup je postavljen da vodi ponovno
oivljeno raketno proizvodno postrojenje Mittelwerk, gdje je takoer provodio
istraivanja pod sovjetskim nadzorom. Grottrup je ostao u Mittelwerku sve do
listopada 1946. godine, kada je zajedno sa jo 200 svojih njemakih suradnika
bez najave premjeten u Rusiju. Tamo su u ogranienom obimu sudjelovali u
razvoju sovjetskih raketa. Napredna raketna istraivanja koja su bila u tijeku u
SSSR-u drana su u tajnosti od njemakih znanstvenika, budui da ih je
kasnije trebalo vratiti u Njemaku. Britanci i Francuzi su odmah poslije rata
takoer ogranieno koristili njemake znanstvenike, ali ni jedni ni drugi nisu
imali dovoljno resursa da se nastave baviti naprednim programima razvoja
raketa i balistikih projektila. 17
3.) OD KRAJA DRUGOG SVJETSKOG RATA DO DANAS

Nakon Drugog svjetskog rata Njemaka i veina ostalih europskih zemalja bile
su u ruevinama. Jedine zemlje koje su bile istinski u stanju nastaviti razvijati
rakete bile su SAD i SSSR, koje su u meuvremenu postale dvije najvee
svjetske supersile. U svijetu se do kraja Drugog svjetskog rata u razvoj raketa
utroilo mnogo manje materijala i na njemu se radilo s mnogo manje elana
nego u Njemakoj, 18 pa su njemaka raketna istraivanja i njeni raketni
strunjaci u velikoj mjeri ukljueni u daljnji razvoj raketa u tim zemljama.
No, od sredine 1950-tih, nakon proglaenja Meunarodne geofizikalne godine
(IGY), 19 sovjetskog lansiranja Sputnika i postepene obnove ratom razruenih
gospodarstva, evropske su se zemlje poele udruivati oko projekta razvoja
17
Op. cit. pod 6, str. 174.
19
IGY (International Geophysical Year) bio je meunarodni znanstveni pothvat, u trajanju od sredine
1957. do kraja 1958. godine, s ciljem udruenog meunarodnog istraivanja zemljine atmosfere,
oceana, seizmologije, suneve aktivnosti, kozmikog zraenja i td., pri emu su mnnoge zemlje
lansirale svoje "sounding" (istraivake) suborbitalne rakete, a SAD i SSSR i svoje prve satelite.
18
vlastite rakete i vlastitog svemirskog programa, a u tom su smjeru krenule i

Japan, Kina, Indija, Kanada, Brazil i neke druge zemlje.
3.1. Sjedinjene Amerike Drave (SAD)
Iako je ameriko istraivanje raketa do kraja Drugog svjetskog rata, u
usporedbi sa razvojem u Njemakoj, bilo skromnih razmjera, solidna testna
podloga bila je za to vrijeme uspostavljena. Tome su doprinjela tri glavna, iako
tek kasnije povezana imbenika. Prvo, to su ve spomenuta Goddardova
istraivanja, drugo to su istraivanja i rad Amerikog interplanetarnog (kasnije
raketnog) drutva i tree istraivanja pri Kalifornijskom institutu za tehnologiju.
Ameriko interplanetarno drutvo (American Interplanetary Society - AIS)
osnovali su 1930. godine Edward G. Pendray i David Lasser. Bilo je to prvo
udruenje u Americi, koje je gradilo i iskuavalo rakete. Pendray je sa svojom
enom 1931. godine posjetio njemaki raketni aerodrom u Berlinu, pa je po
povratku u SAD odlueno da e AIS, po uzoru na VfR, konstruirati vlastite
rakete. etiri godine nakon osnutka, 1934. godine, udruenje mijenja ime u
Ameriko raketno drutvo (American Rocket Society - ARS) i poinje raditi na
razvoju i popularizaciji raketne tehnike. lanovi tog udruenja 1941. godine
stvaraju jezgru poduzea "Reaction Motors", Inc., prve kompanije posveene
iskljuivo razvoju raketne tehnologije (JATO i testne rakete). Drutvo uskoro
poinje izdavati i svoje izvrsno glasilo, pod naslovom "Jet Propulsion".
Ameriko raketno drutvo do danas je na elu svih amerikih raketnih
udruenja. 1951. godine, ukljuilo se u osnivanje Meunarodne astronautike
federacije, iji su lanovi postali mnogi ugledni raketni znanstvenici i koja je
zastupala ideju miroljubivog i zajednikog istraivanja svemira svih naroda
svijeta. Jedan od temeljnih ciljeva federacije bilo je i povezivanje svih
astronautiara, stvaranje meunarodnih centara za studije, istraivanje i
ostvarenje leta u svemir. Meunarodnoj astronautikoj federaciji pristupilo je
1954. godine i Astronautiko drutvo Jugoslavije. Taj je pokret nesumnjivo
doprinio razvoju civilnih svemirskih institucija i svemirskih programa, poput
NASA-e, smirivanju meunarodnih napetosti vezanih uz razvoj i testiranje
dalekometnih balistikih projektila, te iroj meunarodnoj suradnji. 20
Pravi razvoj amerike rakete zapoeo je 1936. godine, kada je istraivalac
zrakoplovstva i aerodinamiar prof. dr. Theodore Karman u Visokoj tehnikoj
koli Kalifornije osnovao neku vrst udruenja za istraivanje raketa. Tom su
udruenju pristupili istraivai Frank J. Malina, Hsue-Shen Tsien, A. M. O.
Smith, John W. Parsons, Edward S. Forman i Weld Arnold, koji je i financirao
prve radove. Glavni cilj te skupine bila je konstrukcija rakete za istraivanje
velikih visina. Rad je, meutim, dao mnogo vee rezultate. Istraivai su otkrili
itav niz novih pogonskih sredstava za rakete, stvorili prvu ameriku pomonu
raketu za start aviona i izvrili vana istraivanja teoretskih osnova. 21 Tijekom
Drugog svjetskog rata ova je grupa, povezana sa Kalifornijskim institutom za
tehnologiju, utemeljila "Aerojet Engineering Corporation", raketno poduzee
koje se takoer bavilo razvojem i proizvodnjom testnih i pomonih raketa za
20
21
Op. cit. pod 6, str. 179-180

uzlijetanje zrakoplova. 22 Konano, sijenja 1944. godine, izraen je takozvani

ORDCIT projekt (Ordnance and California Institute of Technology). U suradnji
s amerikom vojskom, koja je sponzorirala Jet Propulsion Laboratory,
istraivaki ogranak Kalifornijskog instituta za tehnologiju, ta je skupina
uenjaka pokrenula raketni program "Private". Prva raketa koju su izradili bila
je "Private A" raketa, dugaka oko 2 metra i pogonjena krutim gorivom.
Lansirana je 1. prosinca 1944. godine, kod Leach Springa u Kaliforniji i
postigla visinu od oko 15 kilometara. U proljee 1945. godine, poletjela je kod
Fort Blissa u Texasu jo jedna raketa te skupine, snabdjevena malim krilima i
nazvana "Private F". Slijedei korak bio je raketa na pogon tekuinama za
istraivanje visokih slojeva atmosfere. Poto je "Private" najnii in amerike
vojske, nova je raketa dobila ime "Corporal". Njezin puni naziv glasio je kasnije
"WAC Corporal" (WAC - Without Any Control). U razvoj ove rakete ukljuio se i
prof. Goddard, bavei se odabirom prikladnog goriva (anilin, umjesto duine
kiseline i benzina). Prva "WAC Corporal" raketa dosegla je 26. rujna 1945.
godine, na White Sands Proving Groundsu u Novom Meksiku, visinu od ak
70 kilometara. 23 Bila je dugaka 6,5 metara, imala promjer 60 cm i sadravala
tri repna stabilizatora. Sastojala se od prvog stupnja na kruto gorivo nazvanog
"Tiny Tim" (ratna zrakoplovna raketa) koji je mogao proizvesti potisak od 23
000 kg (230 KN), te Aerojetov drugi stupanj koji je imao potisak od oko 700 kg
(7 000 N). 24
Do Drugog svjetskog rata, uvjeti u SAD-u nisu bili osobito povoljni za poetak
svemirske ere. Aktivnosti kao to su znanstvena istraivanja, mogla su se
razvijati jedino u privatnim institucijama, poput sveuilita, fondacija i
specijaliziranih udruenja. Specifini ugovori sa dravom mogli su se sklopiti
tek kada je ve potvrena vrijednost odreenog podruja istraivanja. Drugi
svjetski rat oznaio je prekretnicu. Znanstvenici i proizvoai bili su mobilizirani
pod pritiskom okolnosti i osnovane se nove vladine strukture. U tom kontekstu
vojne su strukture ponijele najvei teret, pa su lansirne aktivnosti i nakon rata
ostale pod direktnom vojnom kontrolom. Mornarica (US Navy), Zrakoplovstvo
(od 1947. US Air Force) i Vojska (US Army) razvijale su svoje zasebne raketne
i balistike programe, a razvoj dalekometnog oruja imao je prioritet. No,
neposredno nakon Drugog svjetskog rata tomu jo uvijek nije bilo tako.
Zrakoplovstvo je dobilo privilegiranu poziciju u razvoju dalekometnih projektila
(MX-774 program), ali se odluilo za razvoj bombardera. Mornarica se u
poetku preteito orijentirala na znanstveno istraivanje gornjih slojeva
atmosfere, a tek je Vojska, integrirajui von Braunov tim i njemake V2 rakete,
nastavila istinski razvijati dalekometne projektile. 25
Nakon to su doli na ameriko tlo, njemaki su raketni strunjaci dobili
zadau da upoznaju osoblje amerike vojske i poduzea General Electric sa
karakteristikama i nainom rukovanja golemim V2 raketama, kako bi im mogle
posluiti kao podrka u istraivanju velikih visina i razvoju naprednih balistikih
oruja. Prvi statini test motora njemake V2 rakete na teritoriju SAD-a zbio se
22
http://www.spaceline.org./history/5.html
24
http://www.spaceline.org./history/5.html
25
Verger, F. et al. (2003) "The Cambridge Encyclopedia of Space - Missions, Applications and
Exploration", Cambridge University Press (prijevod s francuskog), str. 80
23
sredinom oujka, a prvo lansiranje sredinom travnja 1946. godine. Rana V2

istraivanja koristila su rakete iskljuivo njemakog dizajna, no amerika
poboljanja uvedena su ve 1947. godine, ukljuujui poveanje V2 rakete za
oko 1,5 m radi poveanja prostora za koristan teret. Druga vana modifikacija
bilo je dodavanje drugog stupnja. Osam V2 raketa bilo je opremljeno "WAC
Corporal" raketama kao drugim stupnjem, a rezultirajue lansirno vozilo
nazvano je "Bumper-Wac". Prvih pet Bumper-Wac raketa lansirano je iz White
Sands Proving Grounda, u Novom Meksiku, s ciljem postizanja to vee
visine. 24. veljae 1949. godine, drugi je stupanj pete u seriji Bumper-Wac
rakete, letio tako visoko da je postao prvi ljudskom rukom napravljeni objekt
lansiran u svemir. Nedugo nakon toga, Bumper-Wac testiranja premjetena su
u novootvoreni Long Range Proving Ground u Cape Canaveralu, koji ima
mnogo vei slobodni prostor za lansiranje budui da se nalazi na obali
Atlantskog oceana. Osma po redu Bumper-Wac raketa postala je prva raketa
lansirana iz Cape Canaverala, 24. srpnja 1950. godine. 26
Mornarica je takoer koristila V2 rakete za istraivanje visinskih slojeva
atmosfere i za razvoj balistikih projektila (u suradnji sa Vojskom). No, budui
da je za svoja istraivanja gornjih slojeva atmosfere trebala stabilniju
platformu, 1946. je godine razvila "Aerobee" raketu, temeljenu na amerikoj
WAC Corporal raketi i "Viking" raketu, temeljenu na njemakoj V2 raketi.
Slika 10-14. Rakete nosai: Bumper-Wac, Redstone, Jupiter-C, Atlas i Thor-Ablestar
Izvor: NASA / USAF / US DoD
Do kraja 1940-tih, vojna istraivanja balistikih projektila prerasla su takoer i

infrastrukturu postrojenja u Fort Blissu, u Teksasu, pa je za nastavak
istraivanja odabran Redstone Arsenal, u Huntsvilleu, Alabama, karakteriziran
obilnim izvorima elektrine energije iz TVA 27 podruja i jednostavan
transportni pristup novom dalekometnom testnom poligonu u Cape
Canaveralu. Premjetaj iz Fort Blissa u Redstone Arsenal obavljen je izmeu
travnja i studenog 1950. godine. U Huntsville je doao i cjelokupni von
Braunov tim, zajedno sa brojnim vojnim i civilnim osobljem i nekoliko stotina
zaposlenika General Electrica.
26
27
Tennessee Valley Authority (TVA) - planska razvojna zona utemeljena u sklopu New Deal
programa, radi izvlaenja SAD-a iz Velike krize 1930-tih godina
Amerika je vojska znala da e se zalihe V2 raketa postepeno istroiti, a

uskoro je zapoeo i Korejski rat, pa je u suradnji sa kompanijom General
Electric, u okviru dotadanjeg projekta Hermes, dizajnirala itav niz novih
raketa, koje su do 1952. godine postepeno evoluirale u "Hermes C1"
trostepeni balistiki projektil, dometa 800 km, koji je iste godine u ast
Redstone Arsenala nazvan "Redstone".
Krajem 1955. godine formiran je zajedniki vojno-mornariki odbor za
balistike projektile, s ciljem zajednikog razvoja balistikog projektila srednjeg
dometa od 2400 km. Vojni dio tog odbora (ABMA - Army Ballistic Missile
Agency) preuzeo je kontrolu nad Redstone Arsenalom, to je ukljuivalo i von
Braunov tim. Zajedniki vojno-mornariki projektil nazvan je "Jupiter".
Meutim, istraivanja su pokazala da nestabilni uvjeti na moru ine upotrebu
tekuih goriva vrlo opasnim, pa se Mornarica krajem 1956. godine povukla iz
Jupiter programa i poela samostalno razvijati vlastite projektile sa pogonom
na kruto gorivo. Tome je pogodovalo i izvjee Komisije za atomsku energiju,
koja je izjavila da e najkasnije do 1965. godine biti dostupne malene i lagane
nuklearne bojne glave. Iako suradnja izmeu Vojske i Mornarice nije dugo
trajala bila je plodonosna. Razvoj Redstone i Jupiter projektila vodio je
direktno ka razvoju "Juno I" rakete, koja je 31. sijenja 1958. godine lansirala
prvi ameriki satelit "Explorer 1" u Zemljinu orbitu. ABMA je takoer dizajnirala
raketne koncepte sve do "Juno V" rakete, koja je bila vrlo nalik "Saturn I"
raketi, vitalnim lansirnim vozilom u NASA-inom Apollo programu. Gorljivo
istraivanje i razvoj pri ABMA-i omoguilo je von Braunovom timu da predloi
koncepte velikih lansirnih vozila i fantastinih projekata, poput svemirske
postaje i baze na Mjesecu.
Slika 15-18. Rakete nosai: Titan I, Titan II, Titan III i Titan IV
Izvor: US Gov / USAF / NASA
Krajem 1956. godine Wilsonov je memorandum (kasnije opozvan) iskljuio

Vojsku iz razvoja balistikih projektila dometa veih od 320 km, a razvoj
dalekometnih projektila dodijelio Zrakoplovstvu. U lipnju 1957. godine razvoj
dalekometnih projektila preuzeo je Air Force Ballistic Missile Division
(AFBMD). Zrakoplovstvo je ve nekoliko godina ranije odluilo da e u okviru

novog "Atlas" programa nastaviti razvijati svoj interkontinentalni balistiki
projektil, temeljen na obustavljenom MX-774 programu. Obilato se koristei
tehnikim podacima i pojedinim lanovima vojno sponzoriranog dizajnerskog
tima Wernhera von Brauna, Zrakoplovstvo je do kraja 1950-tih godina razvilo
balistiki projektil srednjeg dometa "Thor" (booster Atlas rakete), te
interkontinentalne projektile "Atlas" i "Titan" (rezervna varijanta). 28
Osvajanje svemira predstavljalo je daljnju fazu razvoja. No, postojao je rizik da
bi lansiranje satelita koji bi prelijetao druge zemlje, a posebno SSSR, moglo
biti protumaeno kao povreda suvereniteta i time prijetnja za nacionalnu i
meunarodnu sigurnost. U takvim okolnostima, prijedlog da se lansira satelit u
okviru Meunarodne geofizikalne godine (IGY - International Geophysical
Year) ponudio je interesantnu mogunost. Iako zbog tehnikih razloga "Viking"
(Vanguard) raketa nije bila najbolji izbor, bila je dizajnirana za znanstvena
istraivanja i to je oznailo civilni karakter projekta. 29
Kada je Sovjetski Savez, 4. listopada 1957. godine, lansirao prvi umjetni
Zemljin satelit "Sputnik", bio je to za SAD velik ok i poticaj za ponovno
uspostavljanje amerikog imida u svjetskim poslovima i u svijesti vlastite
javnosti. To je pokrenulo novu eru u razvoju inovativne svemirske tehnologije i
utemeljenju institucija koje e se baviti pitanjima vezanim uz svemir.
Slika 19-21. Wernher von Braun, Oberth, predsjednik Kennedy i dio raketnog tima
Izvor: US Army AMC / NASA
U listopadu 1958. godine osnovana je NASA (National Aeronautics and Space

Administration) s ciljem osiguranja da mirotvorno istraivanje svemira od
strane SAD-a provodi civilna, a ne vojna organizacija. 30 Amerika je vojska
istodobno nastavila voditi svoj paralelni vojni svemirski i raketni program,
1984. godine konano ujedinjen pod autoritetom Amerikog svemirskog
zapovjednitva (US Space Command), koristei se glavnim pripremnim i
28
30
29
lansirnim podrujima u vojnom

Vandenberga (Kalifornija). 31
dijelu
Cape
Canaverala
(Florida)
NASA je odmah sklopila ugovore sa amerikom vojskom i njenim

dobavljaima o opskrbi raketama, potrebnim za lansiranje civilnih satelita i
svemirskih letjelica. Glavna NASA-ina lansirna vozila, ukljuujui Redstone,
Juno, Atlas, Delta (Thor) i Titan rakete, kao i njihovi dodatni gornji stupnjevi
Able, Agena i kasniji kriogeniki Centaur, proizlazili su direktno iz vojnih
programa. NASA je od vojske naslijedila i vojno sponzorirani Jet Propulsion
Laboratory (JPL), te ABMA-in dizajnerski tim predvoen Wernherom von
Braunom, ija je strunost za NASA-u bila od vitalne vanosti. 32
Krajem studenog 1958. godine pokrenut je pri NASA-i program "Mercury", sa
zadatkom da se u to kraem vremenu uputi ovjek u svemir. Uz pomo
Redstone raketa (potiska 35 tona) i Atlas raketa (potiska 166 tona) obavljeno
je ukupno devet lansiranja. Prvi ameriki astronaut u putanji oko Zemlje
postao je John Glenn, 20. veljae 1962. godine (Mercury Atlas MA-6). 33
U lipnju 1960. godine, NASA je slubeno najavila nov program svemirskih
letova sa tri lana ljudske posade (Apollo), iji je prvobitni cilj bio let oko
Mjeseca, a kasnije je proiren i samim slijetanjem na njega. Legendarni govor
predsjednika J. F. Kennedya, 25. svibnja 1961. godine, potvrdio je ta
nastojanja. Prvo su prema Mjesecu (od listopada 1958. do sijenja 1968.
godine) poslane istraivake automatske sonde Pioneer 1-4 (rakete nosai
Thor i Juno II), Ranger (raketa nosa Atlas-Agena), Surveyor (raketa nosa
Atlas-Centaur), Lunar Orbiter (raketa nosa Atlas-Agena D) i Explorer.
Istodobno, u razdoblju 1959. do 1966. godine lansirane su u interplanetarnu i
heliocentrinu putanju sonde Pioneer 4-7 (rakete nosai Thor-Delta, Thor-Able
i Juno II), te, od 1962. do 1972. godine, prema Veneri i Marsu sonde Mariner
(rakete nosai Atlas-Agena B i D). 34
Projekt "Gemini" pokrenut je u sijenju 1962. godine sa ciljem da se razviju
komponente i postupci potrebni za ostvarenje buduih, sloenijih misija, a
posebno Apollo programa. U svemirskom brodu "Gemini" mogla su se
smjestiti dva lana posade. Uz pomo dvostepene rakete nosaa "Titan II",
potiska prvog stupnja 195 tona i drugog stupnja 45 tona, ostvareno je ukupno
dvanaest misija. 35
Izazovan Apollo program zahtijevao je konstruiranje nove vrlo snane rakete.
NASA je, uz pomo von Braunova tima, u razdoblju od 1959. do 1967. godine
u tu svrhu razvila golemu "Saturn V" raketu, sastavljenu od prvog S-I C
stupnja, potiska 3 485 tona (kerozin i tekui kisik), drugog S-II stupnja, potiska
528 tona (tekui vodik i tekui kisik) i treeg S-IV B stupnja, potiska 93 tone.
Za poetne podorbitne i orbitne letove oko Zemlje razvijene su rakete "Saturn
31

33
Jugin, M. (1971) "Kosmika tehnika i njena primena", Vojnoizdavaki zavod, Beograd, str. 99-105
34
Op. cit. pod 33, str. 134, 161-168, 171-173, 179-186, 199-213, 270-272, 280-290
35
Op. cit. pod 33, str. 109-121
32
I" i "Saturn I B" po konstrukciji vrlo sline komponentama "Saturn V" rakete.
Paralelno je razvijan i sam svemirski brod "Apollo" (komandni i servisni
odsjek), koji je imao svoj raketni motor potiska od 9,8 tona, te Mjeseev brod
za slijetanje na Mjesec, iji je upravljivi motor (kardanski zglob) za sputanje
razvijao potisak u rasponu od 476 do 2 760 kg, a motor za uzlijetanje potisak
od 1 590 kg. Ovome treba dodati i brojne male raketne motore sistema za
orijentaciju, upravljanje, stabilizaciju i blago ispravljanje putanje (najee je
njihov pojedinani potisak iznosio od 20 do 50 kg).
Slika 22-24. Rakete nosai: Titan II - Agena D (23B), Saturn I (Juno V) i Saturn V
Izvor: NASA / USAF / US Gov
Tijekom priprema za prvi let svemirskog broda Apollo sa ljudskom posadom, u

sijenju 1967. godine, dolo je do poara u kabini, pri emu je tragino
preminula kompletna posada. Nakon izvrenih rekonstrukcija i poboljanja, u
listopadu 1968. godine izvren je prvi uspjean let svemirskog broda Apollo
oko Zemlje. Krajem prosinca 1968. godine ostvaren je prvi let svemirskog
broda sa ljudskom posadom oko Mjeseca. Idui glavni cilj bilo je sputanje i
kratkotrajni boravak na Mjesecu. Dva lana posade trebala su se u
Mjeseevom brodu spustiti na Mjesec, a trei lan ostati u komandnoservisnom odsjeku u njegovoj orbiti. Neil Armstrong, lan posade "Apollo 11",
prvi je ovjek koji je zakoraio na povrinu Mjeseca, 21. srpnja 1969. godine, u
drutvu Edwina Aldrina i Michaela Collinsa. 36
Iako je sve govorilo da bi idui cilj trebala biti misija na Mars, svemirska
postaja u orbiti oko Zemlje i Mjeseca, te baza na Mjesecu bile su identificirane
kao prijelazna faza. Zbog toga je u konceptu postupne ekspanzije ka Marsu
prvi neophodni korak bila izgradnja kompleksa Space Shuttlea i orbitalne
svemirske stanice.
No, za politike vlasti bilo je to vrijeme za tednju. Bilo je to i vrijeme kada je
Amerika sve vie tonula u Vijetnamski rat. Iako su bile predviene jo barem tri
misije, NASA je nakon lansiranja "Apollo 17", krajem 1972. godine, morala
prekinuti Apollo program, a Post-Apollo Application Programme bio je
36
Op. cit. pod 33, razne stranice, a posebno str. 134-144, 225-267, 237
redefiniran kao trokovno povoljna upotreba postojee opreme, neiskoritenih

Saturn V raketa i Apollo svemirskih brodova. Istodobno, prekinut je i vojni
program orbitalne stanice sa ljudskom posadom (MOL - Manned Orbital
Laboratory), pa je umjesto ovih programa, uz pomo Saturn-Apollo
komponenti, 1973. godine lansirana manje ambiciozna svemirska stanica
"Skylab", a 1975. godine ostvaren (ameriko-ruski) prijateljski orbitalni susret
Apollo-Soyuz. Meutim, Skylab je bio u aktivnoj upotrebi svega oko godinu
dana, a zatim je neko vrijeme ostavljen u orbiti ekajui da se izgradi novi
Space Shuttle. 37
Slika 25-27. STS i Space Shuttle (orbiter) prilikom testova i lansiranja
Izvor: NASA
Meutim i izgradnja Space Shuttlea je dola u pitanje. No, kako su uskoro

trebali biti predsjedniki izbori, jednostavno otkazivanje ugovora vanim
aerospace kompanijama, koje su, posebno u Kaliforniji, upoljavale velik broj
ljudi nije bila opcija, pa je program 1972. godine ipak prihvaen i razvijan u
kooperaciji NASA-e i amerike vojske (Zrakoplovstva).
Iaku u znatno smanjenom obimu nego to je planirala NASA je nastavila s
istraivanjima, pa je tako poetkom 1972. i 1973. godine uspjela lansirati
uvene Pioneer 10 i 11 sonde (Atlas-Centaur rakete), koje su posjetile Jupiter i
Saturn i zatim nastavile, u suprotnim smjerovima, let prema vanjskom dijelu
Sunevog sistema. Krajem 1973. lansirana je i posljednja u seriji sonda
Mariner 10 (Atlas-Centaur rakete), prema Veneri i Merkuru. 1975. godine
lansirane su i potom sputene na Mars sofisticirane Viking 1 i 2 sonde (TitanCentaur rakete). 1977. godine lansirane su legendarne Voyager sonde (Titan
3E-Centaur rakete) na putu ka veini planeta vanjskog dijela Sunevog
sustava, te nakon toga prema interstelarnom prostoru. 38
Iako je Svemirski transportni sistem (STS) originalno zamiljen kao potpuno
reupotrebljivo lansirno vozilo, sistem konano konstruiran 1981. godine samo
je djelomino reupotrebljiv. Financijska ogranienja dovela su do konstrukcije
koja se sastoji od tri zasebna elementa, od kojih je samo Shuttle u potpunosti
ponovno upotrebljiv. Space Shuttle ili Orbiter ima tri glavna kriogenika motora
(SSME), ukupnog potiska od 540 tona. Vanjski spremnik (ET) sadri 2000 m3
tekueg vodika i kisika potrebnih kao gorivo za glavne motore Space Shuttlea.
37
38
Op. cit. pod 25, str. 367-368

Op. cit. pod 25, str. 202-203
Odbacuje se na visini od 114 km i ne moe se ponovno upotrijebiti. Trei

element su dva raketna boostera na kruto gorivo (SRB), koji STS-u daju glavni
potisak od ukupno 2950 tona (29,5 MN). Odbacuju se u more uz pomo
padobrana, 120 sekundi nakon lansiranja i mogu se u principu (nakon
temeljitog rastavljanja) ponovno upotrijebiti oko 20 puta. Ukupno je izgraeno
est Space Shuttleova: Enterprise (testni model), Columbia (izgorjela pri
ulasku u atmosferu 2003. godine), Challenger (eksplodirao tijekom uzlijetanja
1986. godine), Discovery, Atlantis i Endeavor (zamjenio Challenger). 39
Slika 28-31. Rakete nosai: Delta II, Delta III i Delta IV (Medium i Heavy)
Izvor: USAF / NASA / US Gov
Unato protivljenju vojnih krugova, STS je 1983. godine proglaen jedinim

slubenim lansirnim vozilom SAD-a, iskljuujui iz lansirnog programa
konvencionalne rakete. Kako je za NASA-u Shuttle program uvijek bio intimno
povezan uz program svemirske stanice i kako je slubena politika ponovno
poela vie panje posveivati svemirskog programu (vjerojatno i zbog vojnoobrambene Strategic Defense Initiative (SDI), tj. ambicioznog "Star Wars"
programa), predsjednik Reagan je 1984. godine slubeno najavio pokretanje
programa svemirske stanice "Freedom", istodobno pozivajui prijateljske
zemlje, posebno Europu, Kanadu i Japan, da se ukljue u program. 40
Nakon tragedije Space Shuttlea Challenger 1986. godine, letovi STS-a bili su
odgoeni sve do 1988. godine, a nove misije su zbog postroenih sigurnosnih
mjera, produenog intervala odravanja (popravljanje zatitne oplate, korozije
motora, i td.) i financijskih razloga (jedan let oko 350 milijuna USD) znatno
prorijeene (ukupno 10 lansiranja godinje). To nije ostavilo mnogo mjesta za
lansiranje komercijalnih satelita, pa je dolo do velike i nagle potranje za
postojeim i novim konvencionalnim lansirnim vozilima.
U srpnju 1989. godine, u povodu 20. obljetnice slijetanja prvog ovjeka na
Mjesec, predsjednik Bush (stariji) najavio je novu inicijativu ljudskih istraivanja
Mjeseca i Marsa tzv. "Space Exploration Initiative" (SEI), iji su pojedini
dijelovi, nakon raspada SSSR-a i dolaska Clintonove administracije, integrirani
u kasniji NASA-in "Discovery" program istraivanja Sunevog sistema. 41
39
Op. cit. pod 25, str. 139-140

41
Op. cit. pod 25, str. 197 i 372.
40
Od 1989. godine ponovno su nastavljena istraivanja Sunevog sustava.

Primjerice, uz pomo STS-a lansiran je svemirski teleskop Hubble (HST), a od
sredine 1990-tih do danas, poslane su mnogobrojne istraivake sonde prema
Marsu (najee pomou Delta II, a posljednje misije i pomou Atlas V rakete),
asteroidima i kometama, te sunev promatra SOHO (ESA-NASA). Velika i
sofisticirana sonda Cassini-Huygens, lansirana je 1997. godine prema Saturnu
uz pomo snane "Titan 4 - Centaur" rakete. 42
Slika 32-34. Rakete nosai: Atlas 2, Atlas 3 i Atlas 5
Izvor: USAF / NASA / US Gov
Raspadom SSSR-a i svretkom Hladnog rata dolo je, nakon razdoblja

restrukturiranja, do globalne suradnje u podruju svemirskih istraivanja, do
komercijalizacije i kombiniranja razliitih raketnih tehnologija, te izgradnje i
planiranja novih lansirnih vozila.
Zbog minijaturizacije tehnologije dolo je tijekom 1990-tih do nastanka velikog
broja malih lansirnih vozila, poput Pegasusa, Taurusa, Athene, Conestoge,
Castora, Aquile i PA 2. Razvijene su i nove verzije srednje tekih i tekih
lansirnih vozila: Delta 2 i 3, Atlas 2 i 3 i Titan 4 (ukupni potisak od 590 tona)
Kolovoza 1994. godine, NASA je zapoela istraivati novu generaciju
reupotrebljivih lansirnih vozila koja je trebala zamijeniti Space Shuttle,
viestruko smanjiti trokove i pojednostaviti lansiranja tereta u orbitu oko
Zemlje. Ispitivana su dva programa. Prvi, nazvan X-33, istraivao je izvodivost
potpuno reupotrebljivog lansirnog vozila (opremljenog Aerospike motorima),
kojem bi bio potreban samo jedan stupanj (SSTO) za dostizanje niske orbite
(LEO). Drugi, nazvan X-34, istraivao je koncept dvostepenog lansirnog
vozila, iji bi prvi stupanj bio reupotrebljiv. NASA se 2001. godine povukla iz
projekta i pokrenula novi SLI (Space Launch Initiative) program, odluujui da
e dio sredstava upotrijebiti u modernizaciju postojeeg Space Shuttlea, a dio
42
Op. cit. pod 25, str. 48, 49, 202, 203, 220
http://en.wikipedia.org/wiki/Titan_(rocket_family)
u daljnja istraivanja reupotrebljivih lansirnih vozila i drugih inovativnih

projekata. 43
U suradnji SAD-a, Rusije, Europe, Japana i Kanade zapoela je krajem 1998.
godine izgradnja Meunarodne svemirske postaje (ISS - International Space
Station). Zapoeta kao ameriki projekt Freedom, potom Alpha, te na kraju
ISS gradi se jo i danas, optereena nepredvienim financijskim, a nakon
nove tragedije Space Shuttlea "Columbia" (koji je izgorio pri ulasku u
atmosferu 2003. godine) i tehnikim problemima (zbog nemogunosti
dopreme novih dijelova, opreme i posade).
Slika 35-36. Reupotrebljiva lansirna vozila X-33 i X-34
Izvor: NASA
Od samog poetka, 1970-tih godina, koncept Space Shuttlea (STS) i

svemirske stanice bio je zamiljen kao dio ireg cilja istraivanja Mjeseca,
Marsa i itavog Sunevog sistema sa ljudskom posadom. U nedostatku takvih
ambicioznih programa vrijednost i iskoristivost ovih sustava je bitno smanjena,
pa u raspodjeli ogranienih sredstava mnogi znanstvenici daju prednost
istraivanjima uz pomo automatskih sondi, umjesto onih sa ljudskom
posadom.
Do kraja 2002. godine lansirane su i prve verzije nove "Delta IV" i "Atlas V"
rakete, a njihove teke (Heavy) izvedenice 2004. i 2006. godine. Njihovi prvi
stupnjevi (CCB - Common Core Boosteri) integriraju tehnologiju STS-ovog
glavnog motora (SSME) i sovjetsko-rusku tehnologiju (varijabilni RD-180
motori) koritenu i u lunarnom N-1 programu, te kod Zenit, Buran i Angara
lansirnih vozila. Istodobno je najavljeno da e zbog visokih trokova iz
upotrebe biti povuena Titan 4 raketa. 44
Zakljuno sa poetkom 2006. godine, u tijeku su i u planu nove misije
istraivanja Sunevog sistema, izmeu ostalog dugo oekivana misija prema
Plutonu, ali i nova lansirna vozila i misije sa ljudskom posadom. Nakon
43
44
Op. cit. pod 25, str. 140-141

Op. cit. pod 25, str. 138, 139
http://en.wikipedia.org/wiki/Titan_(rocket_family)
http://en.wikipedia.org/wiki/Atlas_(rocket)
http://en.wikipedia.org/wiki/Delta_IV_rocket
tragedije Space Shuttlea "Columbia" (2003. godine), STS je ponovno vraen u

slubu 2005. godine. Idui cilj je do 2010. godine dovriti izgradnju
Meunarodne svemirske postaje (ISS), te do 2014. godine izgraditi novi
svemirski transportni sistem, tzv. "Crew Exploration Vehicle" (CEV), koji bi
postupno trebao zamijeniti Shuttle i najkasnije do 2020. godine omoguiti
ovjeku povratak i postepenu izgradnju baze na Mjesecu, polaui temelje za
eventualna budua putovanja na Mars i dalje od njega.
Slika 37. Glavnina amerikih lansirnih vozila dananjice
Izvor: NASA / US Gov
Nova generacija svemirskog vozila sa ljudskom posadom - Crew Exploration

Vehicle (CEV), integrirati e najbolje elemente Apollo i Shuttle programa. Sam
svemirski brod biti e oblika poput svemirskog broda Apollo, samo tri puta vei
i mnogo sofisticiraniji, omoguujui putovanje 4 astronauta na Mjesec, u
intervalima od minimalno dva puta godinje. Imati e pogon na tekui metan,
to bi moglo omoguiti proizvodnju goriva iz marsove atmosfere ili ak
mjeseevog tla. Lansirni sistem sastoji se od dvije goleme rakete, temeljene
na produenim komponentama STS-a. Na manjoj raketi sa Zemlje e se
lansirati svemirski brod i posada, a na veoj mjeseevo vozilo (Lunar Lander) i
stupanj za konani potisak prema Mjesecu. Cjelokupna misija, najavljena
2004. godine od strane presjednika Busha (mlaeg) kao "The Vision for Space
Exploration", zapoeti e 2008. godine slanjem robotskih sondi na Mjesec i
pripremama astronauta na ISS-u. 45
45
http://www.nasa.gov/mission_pages/exploration/spacecraft/index.html
Slika 38-41. Crew Exploration Vehicle (CEV)
Izvor: NASA
3.2. Savez Sovjetskih Socijalistikih Republika (SSSR) / Rusija

Sovjetska raketna istraivanja, namijenjena nastavku rada Ciolkovskog,
zapoela su 1924. godine, kada je sovjetska vlada kreirala "Sredinji ured za
istraivanje problema raketa" i "Svesavezno drutvo za istraivanje
interplanetarnog leta". Nakon reorganizacije 1928. godine jo znaajniju ulogu
u tim istraivanjima dobila je i Akademija znanosti, iji je lan 1919. godine
postao i sam Konstantin Ciolkovski. Sovjetski vladini raketni tim, predvoen
Fridikom Arturoviem Tsanderom i Valentinom Petroviem Glukom poeo je
1930-tih godina testirati niz raketnih motora na tekue gorivo. Jedne od raketa
koje su proizile iz tih istraivanja bile su "GIRD-X", raketa teka 30 kg,
dugaka 2,5 m i iroka 15 cm, koja je tijekom testiranja 1933. godine postigla
visinu od 5 km, te 100 kg teka, 3 m dugaka i 30 cm iroka raketa "Aviavnito",
koja je 1936. godine dosegla visinu od gotovo 6 km. 46
Najpoznatija sovjetska ratna raketa razvijena tijekom Drugog svjetskog rata
bila je "Kaua", raketa na kruto gorivo ispaljivana iz viecijevnih raketnih
bacaa i maksimalnog dometa od 5 do 10 km. 47
Pri kraju Drugog svjetskog rata amerike su
snage iz Mittelwerk postrojenja sovjetima
doslovno pred nosom odnijele glavninu
njemake opreme i V-2 raketa, te osigurale
veinu kljunih njemakih raketnih znanstvenika.
Ipak, SSSR je uspio osigurati Mittelwerk
postrojenje, kao i vane njemake znanstvenike
Helmuta Grottrupa (strunjaka za navoenje)
Ericha Putzea (strunjaka za proizvodnju) i
Wernera Bauma (strunjaka za propulziju).
Takoer, osigurano je i nekoliko stotina radnika
Mittelwerk postrojenja. Meutim, najvanije od
svega je to to je Sovjetski Savez ve imao
svoje raketne strunjake, poput A. G. Kostikova,
koji je konstruirao ratne rakete "Kaua" i
Sergeja P. Koroleva, smatranog ocem modernih
sovjetskih raketa.
46
47
Slika 42. Sergej P. Korolev
Izvor: NASA
Nakon Drugog svjetskog rata, Sovjeti su ponovno pokrenuli proizvodnju V-2

raketa u Mittelwerk postrojenju i nastavili je sve do 1946. godine. Poput SAD-a
i SSSR je za poetna poslijeratna raketna istraivanja koristio V-2 rakete.
Krajem listopada 1946. godine, svi njemaki znanstvenici koji su radili za
Sovjete, transportirani su bez prethodne najave, kamionima i vlakovima u
Rusiju. Njemaki raketni kolektiv ubrzo je uspostavljen u okolici Moskve, gdje
je poeo usavravati V-2 raketu.
Sredinom oujka 1947. godine osnovana je Dravna komisija za prouavanje
izvodivosti proizvodnje dalekometnih balistikih projektila. Dravna komisija je
predloila da prvi logian korak bude poboljana verzija V-2 projektila, koja se
ve razvijala u okviru Njemakog raketnog kolektiva, te je konano prvi put
lansirana u Kazahstanu, 30. listopada 1947. godine i postigla domet od 320
kilometara. Nakon poboljane V-2 rakete uslijedio je razvoj mobilnog
balistikog projektila "Pobeda", impresivnog dometa od 800 kilometara. Od te
toke nadalje, njemako sudjelovanje u sovjetskom balistikom programu
naglo je opadalo. Veina njemakih radnika i znanstvenika vraena je kui do
ranih 1950-tih. Posljednji koji je to uinio bio je vodei znanstvenik Helmut
Grottrup, koji se u Zapadnu Njemaku vratio u studenom 1953. godine. 48
Poetkom 1950-tih lansirane su prve sovjetske rakete u Kapustin Yaru i
Baikonuru, od strane dva tima, jedan predvoen V. P. Glukom i S.
Korolevom, a drugi M. Jangelom i V. elomejem. 49
Slika 43-44. Rakete nosai: R-7, Vostok, Voskhod i Sojuz
Izvor: NASA / ESA / US Gov
Budui da su Sovjeti njemakim znanstvenicima ograniili pristup razvoju

sovjetskih projektila, SAD nije tono znao koliko je SSSR u prednosti, sve do
kasnih 1950-tih. Prednost Sovjetskog Saveza pred SAD-om temeljila se na
dva glavna imbenika. Prvo, sovjetska vojska nije tratila vrijeme na razvoj
48
49
krstareih projektila, koje je bilo relativno lako presresti i unititi na putu do

cilja, nego je odmah uloila maksimalan napor u razvoj balistikih projektila.
Drugo, Sovjeti nisu bili obeshrabreni injenicom da su nuklearna oruja velika i
teka, nego su jednostavno razvili velike rakete koje su mogle ponijeti te
terete. Zbog toga je SSSR bio najmanje dvije godine u prednosti pred SADom, imajui na raspolaganju projektile srednjeg dometa ve u travnju 1956.
godine, a interkontinentalne projektile ve u kolovozu 1957. godine. 50
S dolaskom predsjednika Nikite Hruova, politiko se rukovodstvo
zainteresiralo za satelite. Osnovana je posebna komisija pod okriljem
Akademije znanosti i objavljeno je da e Sovjetski Savez sudjelovati u
Meunarodnoj geofizikalnoj godini (IGY). Svemirski program je privukao
interes vojnih asnika i znanstvenika i generalni je sekretar prihvatio prijedlog
S. Koroleva da se spoje programi lansiranja satelita i razvoja projektila. 51
Povijest modernih sovjetskih lansirnih vozila, kao i ulazak ovjeanstva u
svemirsko doba, zapoinje 1957. godine, kada je SSSR lansirao prvi
interkontinentalni balistiki projektil "R-7" (Semjorka), jednostupanjsku raketu
sa etiri pomona raketna motora, koja je u svom modificiranom obliku, 4.
listopada 1957. godine lansirala prvi umjetni satelit "Sputnik" u zemljinu orbitu.
Slika 45-47. Rakete nosai: R-7 (Sputnik), Vostok i Sojuz
Izvor: NASA / RSC Energia
Ta raketa sainjava osnovu tzv. Korolevovih lansirnih vozila, nazvana prema

ovjeku (Sergeju P. Korolevu) koji ih je i dizajnirao. To su Vostok, Voskhod,
Molnija i Sojuz. "Vostok" je proiziao iz "R-7" dodavanjem malog dodatnog
stupnja, "Voskhod" je nastao dogradnjom dodatnog stupnja koji je tri puta jai
od Vostokovog, dok je "Molnija", Voskhod sa dodanim treim stupnjem.
"Sojuz" se pojavio 1966. godine i sastoji se od Voskhoda sa usavrenim
drugim stupnjem. Lansirno vozilo "Sojuz" je najupotrebljivanije lansirno vozilo
u povijesti. Do danas je izvreno niz modifikacija, a posljednja verzija "Sojuz
ST", opremljena etvrtim "Fregat" stupnjem, testirana je 2000. godine. Vrlo je
50
51
cijenjeno u svijetu zbog svoje pouzdanosti i niskih trokova, a po dananjim

kriterijima spada u srednje teku kategoriju lansirnih vozila. 52
Kako bi se optimizirala efikasnost svemirskog programa 1959. je godine
napravljena njegova reorganizacija. Odgovornost za balistike projektile
povjerena je Stratekim raketnim snagama (RVSN), treniranje kozmonauta
dodijeljeno je Zrakoplovstvu, a Akademija znanosti prepustila je koordinaciju
znanstvenih istraivanja i svoje tehnike institute novoj vladinoj komisiji.
Nedostatak sredinje strukture (poput NASA-e) za upravljanje svemirskim
programom kao cjelinom, nadomjetena je personalizacijom odgovornosti, pa
su inenjeri i znanstvenici na elu konstruktorskih biroa bili direktno ukljueni u
novu vladinu komisiju i mogli su imati znaajan utjecaj na lanove Politbiroa i
Centralnog Komiteta. Posebno velik broj slubenih odgovornosti drao je S.
Korolev, ukljuen u znanstvene i tehnoloke aspekte razliitih programa. 53
Prvi svemirski let ovjeka u povijesti zapoeo je 12. travnja 1961. godine na
kozmodromu Baikonur. U kabini svemirskog broda i lansirnog vozila "Vostok"
(proizilog iz interkontinentalnog balistikog projektila "R-7"), Jurij A. Gagarin,
prvi kozmonaut svijeta, obletio je jedanput Zemlju i nakon 108 minuta leta
uspjeno se vratio u relativnu blizinu mjesta s kojega je i poletio. 54
Druga obitelj lansirnih vozila, Jangel lansirna vozila (prema M. Jangelu),
takoer je proizila iz balistikih projektila i provela je veliku veinu vojnih
misija. Lako lansirno vozilo "Kosmos" koriteno je izmeu 1962. i 1977.
godine, a potom su uvedene jae dvostupanjske verzije "Kosmos 3M" i
"Tsyklon 2", te trostupanjska verzija "Tsyklon 3".
Usporedno, Sovjeti su po vodstvom Vladimira elomeja razvili potpuno novo,
teko lansirno vozilo, poznato kao "Proton" raketa. Prvi put se pojavilo u lipnju
1965. godine u dvostupanjskoj verziji, a do 1968. godine napravljene su i
etverostupanjske i trostupanjske verzije. Trenutni dizajn rezultat je
modifikacija napravljenih 1986. i 1991. godine. Glavna prednost tog danas ve
slavnog lansirnog vozila je njegova fleksibilnost, zahvaljujui dijelom njegovoj
modularnoj koncepciji. 55
Brenjeveva era donijela je odreeni stupanj institucionalizacije u svemirski
sektor. Kljune odluke donoene su od strane najviih autoriteta Komunistike
Partije, upravljanje je vreno na ministarskom nivou, a Akademija znanosti
bavila se fundamentalnim istraivanjima i vanjskim odnosima.
U cilju vee kohezije u sektoru 1965. godine je osnovano Ministarstvo za opu
izgradnju strojeva (MOM), iji je zadatak bila koordinacija svemirskih aktivnosti
kao cjeline, od primjenjenih istraivanja do proizvodnje. Meutim, kako su neki
vani instituti i dalje ostali pod ingerencijom Ministarstva zrakoplovne industrije
(MAP), te kako je donoenje vanih odluka i dalje ovisilo o osobnim odnosima
52

54
55
53
izmeu direktora programa i politikih lidera, MOM je esto sluio samo za

ratifikaciju odluka donesenih na najviim razinama. 56
Nakon to je uspjeno lansirao prvi umjetni zemljin satelit i poslao prvog
ovjeka u svemir, Sovjetski Savez je nastavio utrku prema Mjesecu, prema
kojem je sveukupno uspjeno lansirao oko 30 "Luna" i "Zond" sondi. Za
potrebe sputanja ljudske posade na Mjesec, SSSR je 1960-tih godina poeo
razvijati i divovsko lansirno vozilo "N1", ali su istraivanja, nakon neuspjelih
lansiranja 1969. godine, slubeno prekinuta 1974. godine.
Slika 48-50. Rakete nosai: Kosmos 2, Proton i N1
Izvor: NASA / SSSR Gov (Wikipedia)
Kada je 1966. godine S. Korolev umro, svemirski je sektor ostao bez vane
unificirajue osobnosti. To je povealo rivalstvo meu strunjacima, dok u isto
vrijeme MOM nije bio u stanju racionalizirati upravljanje svemirskim
aktivnostima. To je bio i jedan od najvanijih razloga zbog kojih je do 1969.
godine Sovjetski Savez posustao u utrci na Mjesec. 57
Umjesto misija sa ljudskom posadom, na Mjesec je sve do 1976. godine, u
sklopu "Luna" programa, poslano niz automatskih istraivakih sondi, sa
zadaom da istrae mjeseevo tlo i poalju natrag na Zemlju uzorke njegova
tla. Sa Mjeseca je dopremeljeno oko 320 grama tla (misija Apollo oko 370 kg),
a samohodna mjeseeva vozila "Lunohod 1" i "Lunohod 2", u ukupno 16
mjeseci svoga rada, prevalila su put na Mjesecu u duini od gotovo 50
kilometara (misija Apollo, astronauti sa i bez Lunar Rovera, oko 60 km). 58
Meutim, dok je NASA zbog smanjenog budeta 1970-tih godina morala
ograniiti planirana istraivanja Sunevog sustava i gotovo prekinuti misije sa
ljudskom posadom, Sovjetski je Savez uz produena istraivanja Mjeseca,
56
Op. cit. pod 25, str. 73, 74

Op. cit. pod 25, str. 73, 74, 125, 195, 366, 369
58
Op. cit. pod 25, str. 194, 195 i 197
57
poslao niz istraivakih sondi na Veneru (prve slike sa tla) i Mars. Uz pomo
"Proton" rakete SSSR je u razdoblju od 1971. do 1982. godine u orbitu
lansirao sedam svemirskih stanica "Saljut", to je kulminiralo 1986. godine
lansiranjem velike svemirske postaje "Mir". Kontinuirana ljudska prisutnost u
zemljinoj orbiti odravana je uz pomo rakete i svemirskog vozila "Sojuz",
konstruiranog jo 1967. godine za potrebe misije na Mjesec, te njegove
izvedenice, teretnog i servisnog vozila "Progres". 59
Od 1985. do 1991. godine, predsjednik M. Gorbaov je pokuao uvesti neke
nove reforme, decentralizirati odluivanje i dopustiti industrijskom sektoru veu
neovisnost. Meutim, budui da su se donoenje odluka i alokacija resursa
nastavile provoditi istim kanalima to je samo u manjoj mjeri uspjelo. Najvei su
utjecaj imala pojedina ministarstva i dravne komisije. Instituti ministarstava
(poput TsNIIMash za MOM i TsAGI za MAP) imali su kljunu ulogu zbog svoje
specijalizacije i tehnolokog know-howa, ali i zbog posrednike uloge izmeu
ministarstava i industrijskih proizvodnih jedinica (poduzea). Akademija
znanosti imala je pristup samo svojim istraivakim institutima i bila zaduena
za prezentiranje sovjetskih svemirskih aktivnosti u inozemstvu. 60
Slika 51-52. Raketa-nosa Energia, orbiter Buran i zrakoplov Antonov 225
Izvor: NASA
Trebalo je proi gotovo 20 godina prije nego to je 1985. godine u SSSR-u

razvijeno novo, "Zenit" lansirno vozilo srednje veliine (izgraeno u Ukrajini), a
koje se zapravo sastoji od jednog boostera tekog lansirnog vozila "Energia",
opremljenog sa jednim ili dva dodatna stupnja. "Energia" je ekstremno snano
lansirno vozilo koje se sastoji od sredinje kriogenike jezgre (tekui vodik i
kisik) okruene sa 2 do 8 boostera (tekui kisik i kerozin). Dizajnirana je za
postavljanje tereta od 65 do 200 tona u nisku orbitu (LEO), koliko bi bilo
potrebno za konstruiranje velikih svemirskih postaja (sovjetski projekt
59
60
Op. cit. pod 25, str. 202-211, 362-363, 366, 369, 372-374
Kosmograd), za sastavljanje interplanetarnih svemirskih brodova ili sa 4

boostera za lansiranje Space Shuttlea "Buran". Dodavanjem drugog stupnja
mogue je lansirati velike i teke terete i u visoku orbitu. Prva dva uspjena
testna lansiranja lansirnog vozila "Energia" i orbitera "Buran" izvedena su
1987. i 1988. godine, a potom je ovaj program konzerviran. Problem
financiranja uz dodatak potrebe za profitabilnou u post-sovjetskoj Rusiji
ostavile su "Energiju" bez trenutne primjene, izmeu ostalog i zbog toga to
nijedan komercijalni teret, pa ak niti Meunarodna svemirska postaja (ISS),
trenutno ne zahtijevaju tako snano lansirno vozilo. 61
Raspad Sovjetskog Saveza donio je dva tipa problema s kojima se trebalo
istodobno suoiti:
1.) Neovisnost republika vodila je gubitku odreenih postrojenja
2.) Potpuno rasputanje dravnih izvrnih tijela koje su prethodno upravljale
svemirskim aktivnostima
Rusija je raspolagala sa 80 % svemirskog potencijala SSSR-a i potpisala je sa
veinom bivih drava lanica (1991. g.) sporazum o daljnjoj suradnji. Osim u
Rusiji, znatan svemirski potencijal koncentriran je jo i u Ukrajini, Kazahstanu
(kozmodrom Baikonur) i Bjelorusiji.
Na unutranjem planu, Rusija se trebala suoiti se slabo organiziranim
vezama vlade, vojske i industrije. Dobro utvrene institucije za donoenje
odluka (KP izvrna tijela) i za management (MOM i dr.) nestale su sa scene, a
Vojno-industrijski kompleks ostao je ponajvie po strani.
25. veljae 1992. godine osnovana je "Ruska svemirska agencija" (RKA), kao
kljuna inovacija u novoj organizaciji ruskog (civilnog) svemirskog programa.
Zapoljavala je svega nekoliko stotina djelatnika (MOM ukupno 2 milijuna) i
naslijedila neka postojea postrojenja i institute. Zahvaljujui iskustvu svojih
djelatnika, bivih strunjaka, politiara i upravitelja svemirskog programa, brzo
je zadobila autoritet i u zemlji i inozemstvu. U oujku 1999. godine, objavljeno
je da e ovlasti nad 350 poduzea u zrakoplovnoj industriji (prethodno ovisnih
o Ministarstvu obrane) biti preneene na RKA, pa je u srpnju iste godine RKA
postala "RAKA" (Ruska zrakoplovna i svemirska agencija).
U novim okolnostima odreen utjecaj i dalje ostvaruju odreena ministarstva,
posebno Ministarstvo obrane i Ruske svemirske snage, a u znanstvenim
istraivanjima i vanjskoj suradnji Akademija znanosti. Dravna sredstva
dovoljna su tek toliko da odre postojee potencijale, odnosno omogue
minimalno poslovanje, a dodatna sredstva za razvoj nastoje se ostvariti kroz
meunarodnu suradnju i lansiranje (inozemnih) komercijalnih satelita i letjelica.
62
U skladu sa sporazumima o razoruanju, koja su obuhvaala na stotine

stratekih interkontinentalnih projektila, Rusija je poput SAD-a traila nain
njihova preoblikovanja u lagana i srednje teka lansirna vozila, sa namjerom
61
62
Op. cit. pod 25, str. 125, 126

da ih proda na meunarodnom tritu. Istodobno, korisnici na Zapadu i irom

svijeta tako su dobili priliku lansirati (najee iz Plesetsk i Baikonur
kozmodroma) male satelite po vrlo niskoj cijeni. Dodavanjem projektilima
dodatnih stupnjeva tako je nastalo "Start 1" lansirno vozilo, po prvi puta
lansirano 1993. godine, zatim "Rockot", "Strela", "Dnepr" i druga lansirna
vozila. Uz to, kako bi se zadovoljila potranja za poboljanim performansama
zahtijevanim na meunarodnom lansirnom tritu, pokrenuto je (kao i u SADu) u kooperaciji sa stranim kompanijama nekoliko projekata malih lansirnih
vozila koja ne proizlaze iz balistikih projektila, kao to su "Air Launch" i
"Rikcha" (obje koriste tekui kisik i prirodni plin kao gorivo).
Slika 53. Ruska lansirna vozila (rakete-nosai) dananjice
Izvor: ROSCOSMOS
Ipak, najambiciozniji novi ruski projekt je "Angara" obitelj velikih, modularnih

svemirskih lansirnih vozila, koja po uzoru na najnovije amerike (EELV) rakete
Delta IV i Atlas V, koristi razliite usavrene komponente N1, Zenit, Energia i
Proton lansirnih vozila. 63
Ovome treba pridodati i najnoviji konceptni projekt reupotrebljivog svemirskog
vozila "Kliper", kojeg Rusija nastoji ostvariti u kooperaciji sa Europom (ESA) i
eventualno Japanom (JAXA), a koji bi najkasnije do 2015. godine trebao
zamijeniti ve zastarjeli svemirski brod "Sojuz". Slino amerikom Crew
Exploration Vechicle (CEV), koji e zamijeniti Space Shuttle, "Kliper" bi trebao
biti u stanju transportirati do 6 kozmonauta na ISS, te posluiti za budua
istraivanja Mjeseca i eventualno Marsa. U poetnu orbitu bio bi lansiran uz
pomo modificirane verzije rakete "Sojuz 2" (usavreni "Sojuz ST"), a potom bi
uz pomo dodatnog potisnog stupnja "Parom" koji bi ga ekao u orbiti,
63
Op. cit. pod 25, str. 127, 128
nastavio putovanje prema ISS-u. Ovaj bi se zavrni postupak mogao izbjei

koritenjem snanijih lansirnih vozila, poput onih iz Angara ili Zenit obitelji. 64
Slika 54-55. Svemirska letjelica Kliper i raketa-nosa Angara I
Izvor: ESA / CNES / Khrunichev Center
3.3. Evropa
Razvoj evropskog lansirnog vozila ima dugu i mukotrpnu povijest. Nakon
Drugogog svjetskog rata, jedine zemlje u Evropi sposobne za pokretanje
programa balistikih projektila bile su Velika Britanija i Francuska. Kada je
lansiran "Sputnik", ove su zemlje odmah pokrenule svoje nacionalne
programe, nadajui se da e postepeno postii pristup u svemir. Financijski
razlozi odveli su glavne evropske drave do razmatranja partnerstva,
istodobno se ne odriui vlastitih nacionalnih ambicija.
Britanci su, koristei suborbitalnu atmosfersku (sounding) raketu "Skylark"
(kao prvi stupanj na kruto gorivo) i svoj projektil "Black Knight" (kao dva gornja
stupnja na tekue gorivo), razvili lagano lansirno vozilo "Black Arrow" i pomou
njega, iz australske baze u Woomeri poetkom 1970-tih, lansirali dva satelita.
Francuzi su proizveli seriju eksperimentalnih projektila (Rubis, Topaze,
Emeraude) koji su doveli do razvoja trostupanjskog lansirnog vozila "Diamant".
Prvi stupanj koristio je tekue gorivo, dok ostala dva gornja stupnja kruto. U
razdoblju od 1962. do 1975. godine obavljeno je 12 lansiranja, prvo iz baze u
Hammaguiru (Alir), a potom iz baze u Kourou (Francuska Gvajana).
Do 1960. godine, vanost svemira shvaena je od strane irokog spektra ljudi,
posebno onih znanstvenika ukljuenih u evropska nuklearna istraivanja, to
je vodilo osnivanju Evropske pripremne komisije za svemirska istraivanja
(COPERS). Prvi pokuaj koncentriranja nacionalnih napora u jedan zajedniki
evropski program napravljen je 1962. godine, to je dvije godine kasnije
(nakon ratifikacije) dovelo do nastanka dviju razliitih organizacija:
64
http://en.wikipedia.org/wiki/Kliper
Evropske organizacije za svemirska istraivanja (ESRO), namijenjene

znanstvenim istraivanjima i konstrukciji satelita
Evropske organizacije za razvoj lansirnih vozila (ELDO)
Poetnih est zemalja okupljenih u okviru ovih organizacija bile su Velika

Britanija, Francuska, Njemaka, Italija, Belgija i Nizozemska. Ogranien
Francuskim i Britanskim stratekim brigama, ELDO je imao potekoa u
prevladavanju nacionalnih ambicija, to je oteavalo razradu zajednikog
evropskog projekta.
Stoga su tri stupnja zajednike "Europa" rakete proizvedena zasebno u Velikoj
Britaniji, Francuskoj i Njemakoj, sistem upravljanja povjeren je Beneluksu, a
Italija je trebala razviti jedan eksperimentalni satelit. Prvi stupanj proiziao je iz
"Blue Streak" projektila, proizvedenog pod Atlas licencom. Druga dva stupnja
bila su Francuska (Coralie) i Njemaka (Astris). Velika Britanija bila je
(kompromisno) voditelj "Europa 1" programa, koristei u tu svrhu lansirnu bazu
u Woomeri (Australija).
Slika 56-59. Rakete nosai: Europa, Ariane 1, Ariane 3 i Ariane 4
Izvor: ESA / CNES
Usporedno sa politikom organizacijom evropskih svemirskih aktivnosti,

utemeljeno je 1960. godine i "Eurospace" udruenje, s ciljem razvoja
svemirske industrije. Rani interes bio je vrlo jak, jer je veina zainteresiranih
evropskih proizvoaa ve pripadala vrlo dinaminom sektoru zrakoplovne
industrije, te se nadala narudbama i subvencijama drave, iji su opet glavni
ciljevi bili znanstveno-tehnoloki razvoj, nacionalna i evropska sigurnost, te
utjecaj i imid na meunarodnoj sceni.
Druga faza programa, "Europa 2", uvedena 1970. godine, donijela je odreeni
broj promjena. Lansirno mjesto promijenjeno je iz Woomere u Kouru i dodan je
etvrti stupanj za lansiranje geostacionarnih satelita. No, svih deset pokuaja
u Woomeri i jedan u Kourou zavrili su neuspjehom, a velike nesuglasice
izmeu partnera dovele su 1973. godine do gaenja programa. 65
65
Op. cit. pod 25, str. 87, 145
Kompletna reorganizacija Evropske svemirske politike bila je nuna da bi

Evropa dostigla SSSR i SAD, kao svjetske svemirske velesile, pa su se nakon
kontinuiranih neuspjeha "Europa 2" rakete i brojnih organizacijskih problema,
sve strane dogovorile da e stvoriti novu jedinstvenu organizaciju. Tako je
napokon 1975. godine stvorena Evropska svemirska agencija (ESA European Space Agency), to je slubeno potvreno ratifikacijom u
parlamentima razliitih zemalja lanica do 1980. godine.
Neovisan pristup svemiru kljuan je element Evropske svemirske politike, koja
je ponajvie predvoena pozicijom Francuske, jer je ona od samih poetaka
obilato investirala u svemirski sektor. Za razvoj svojih lansirnih vozila, ESA je
od Francuske svemirske agencije (CNES) preuzela "Ariane" program,
pokrenut jo 1972. godine, kao i njen svemirski lansirni centar GSC (Guiana
Space Center), kraj grada Kourou, u Francuskoj Gvajani, iji je razvoj
Francuska zapoela jo 1964. godine, nakon to je Alir postao neovisan.
Ariane program rezultirao je prvim lansiranjem "Ariane 1" rakete u 1979.
godini, nastavljen lansiranjem "Ariane 2" i Ariane 3" 1984. godine, "Ariane 4" u
1988. godini i konano prvim testnim letom potpuno nove "Ariane 5" rakete
1996. godine. Ekonomska situacija za njihov razvoj u to je vrijeme bila vrlo
povoljna, budui da je SAD odabrao ekskluzivni razvoj svog Space Shuttlea, a
SSSR na tritu jo nije nudio rakete za komercijalna lansiranja.
Slika 60-61. Evropska lansirna vozila: Ariane 1, 2, 3, 4 i Ariane 5
Izvor: ESA-D.Ducros / CNES / Arianespace
Prve etiri generacije Ariane raketa proizlaze jedna iz druge, produavanjem

pojedinih stupnjeva i dodavanjem pomonih boostera. Prva dva stupnja koriste
tekua goriva, poput duikovog-tetroksida, UDMH, hidrazina i duikovog
peroksida, a trei je stupanj kriogeniki (tekui vodik i tekui kisik). 66
66
Op. cit. pod 25, str. 88, 141, 145
Program razvoja "Ariane 5" rakete pokrenut je 1985. godine, a nakon zavrnih
testiranja raketa je u redovnu slubu uvedena 1999. godine. Raketa "Ariane 5"
je veliko lansirno vozilo, bitno drugaijeg dizajna od ranijih verzija Ariane
raketa. Sastoji se od prvog kriogenikog stupnja, poduprtog sa dva velika
boostera na kruto gorivo i orbitalnog drugog stupnja na tekue gorivo. Prvotno
je bila namijenjena lansiranju evropskog space shuttlea Hermes, koji je Evropi
izmeu ostalog trebao omoguiti neovisan pristup Meunarodnoj svemirskoj
postaji (ISS). No, 2000. godine je odlueno da e taj posao do 2014. godine
obavljati ATV (Automated Transfer Vehicle), transportna vozila bez ljudske
posade. Takoer je odlueno da e "Ariane 4" raketa biti povuena iz slube
2003. godine, te da e "Ariane 5" obavljati sva budua lansiranja teih tereta.
Kako bi se odrao poloaj na tritu i kako bi bila prikladnija za budue terete,
planirana su daljnja usavravanja "Ariane 5" rakete (Versatile, ESC-A i ESCB), sa ciljem da se u kraem roku dobije kapacitet lansiranja od 12 tona tereta
u geostacionarnu orbitu (GTO). Na dugoronijem planu, cilj je do 2010. godine
poveati taj kapacitet na 15 tona i/ili smanjiti trokove lansiranja za 30 %.
Na dugoronom planu zapoet je program koji se bavi pitanjima buduih
lansirnih vozila (FLTP - Future Launcher Technology Programme), pri emu je
jedna od glavnih tenji smanjivanje trokova podizanja tereta u orbitu.
Posebna panja u tom smislu posveena je usporedbi razliitih koncepata
reupotrebljivih i klasinih lansirnih vozila, istraivanju i razvoju novih
tehnologija, te razvoju svemirskog vozila sa ljudskom posadom (CRV) radi
pristupa ISS-u.
Takoer, odlueno je da bi budue izvedenice "Ariane 5" raketa, trebale biti
dopunjene malim i srednje velikim lansirnim vozilima proizvedenim u Evropi.
Kao malo lansirno vozilo ESA je slubeno odabrala "Vega" raketu, koja kao
prvi stupanj koristi adaptiranu i skraenu verziju jednog Ariane 5 boostera. Do
konanog ulaska u slubu njezinu e zadau privremeno obavljati rusko
lansirno vozilo "Rockot", lansirano iz ruske svemirske baze Plesetsk. to se
tie lansirnog vozila srednje veliine u tu je svrhu takoer predloena
kombinacija pojedinih adaptiranih dijelova Ariane 5 rakete, no tu zadau ve
vrlo dobro obavlja ruski "Sojuz", pa izgledi za to nisu veliki. 67
Evropska svemirska agencija (ESA) danas okuplja 17 zemalja lanica, sa
Kanadom, ekom, Maarskom i Rumunjskom ima potpisan sporazum o
suradnji, a sve vre surauje i sa Evropskom unijom (EU). Glavno sjedite
organizacije je u Parizu, a pojedini specijalizirani centri i poduzea nalaze se
irom Evrope, to ovisi i o doprinosu pojedine zemlje budetu ESA-e (`fair
returns koncept). Zemlje lanice i partnerske zemlje dio svog budeta
alociraju ESA-i, a drugi dio koriste za voenje svojih nacionalnih programa.
Najvii proraun ima Francuska svemirska agencija (CNES), potom Njemaka
(DLR), Italija (ASI) i Velika Britanija (BNSC), dok najnii budet imaju agencije
novih partnerskih zemalja u tranziciji - eke, Maarske i Rumunjske. 68
67
68
Op. cit. pod 25, str. 146-148

http://www.esa.int/esaCP/GGG4SXG3AEC_index_0.html
http://www.esa.int/esaCP/SEMI2HMVGJE_index_0.html i dr.
Evropska svemirska agencija (ESA) je, samostalno ili u kooperaciji, provela ili
planira provesti niz misija u podruju istraivanja svemira i sunevog sustava
(COS-B, GEOS 1 i 2, ISEE-2, IUE, Exosat, Ulysses, HST, SOHO, Newton
XMM, Cluster 2, Integral, Cassini-Huygens, Smart 1, Rosetta i dr.), svemirskih
letova i istraivanja sa ljudskom posadom (Space Shuttle, Eurolab, Sojuz, Mir,
ISS), promatranju planete Zemlje (Meteosat, ERS, Envisat, Earth Explorer,
Earth Watch), telekomunikacijama (OTS, ECS, Marecs, Olympus, Artemis) i
satelitskoj navigaciji (Egnos, Galileo). ESA aktivno sudjeluje u izgradnji
Meunarodne svemirske postaje (ISS - Columbus, ATV), mikrogravitacijskim
istraivanjima i transferu tehnologije. 69
Slika 62-63. Svemirska letjelica Hermes i lagana raketa-nosa Vega
Izvor: CNES - ill.D.Ducros / ESA - J.Huart
Zbog visokih trokova izgradnje i odravanja svemirskih vozila sa ljudskom

posadom, ESA za sada preferira istraivanja uz pomo automatiziranih
robotskih sondi, dok za letove svojih astronauta zakupljuje mjesta u ruskom
svemirskom vozilu "Sojuz" i amerikom Space Shuttleu. Meutim, dugoroni
projekti, najavljeni u okviru "Aurora" programa, predviaju budua istraivanja
sunevog sustava i sa ljudskom posadom, a to pretpostavlja samostalan ili
kooperativni razvoj odgovarajueg svemirskog vozila. 70
3.4. Japan
Japan je tijekom Drugog svjetskog rata ogranieno koristio rakete. Bile su to
uglavnom rakete izvedene iz amerike "bazooke", protuzrane rakete,
zrakoplovne rakete, te samoubilaki klizni zrakoplov sa pomonim raketnim
motorima "Ohka". 71 Do mirovnog sporazuma iz San Francisca, 1952. godine,
69
http://esamultimedia.esa.int/docs/presentation/english/2005_ESA_General_Presentation_English_WB.pdf
http://en.wikipedia.org/wiki/Esa
71
70
Japanu je bilo zabranjeno poduzimati istraivanja u podruju zrakoplovstva, pa

su prve studije raketa zapoele tek nakon toga. 72
Tokijsko sveuilite je 1955. godine poelo izraivati prve lagane atmosferske
rakete (Pencil, Baby) kako bi moglo sudjelovati u Meunarodnoj geofizikalnoj
godini (IGY), da bi potom nastavilo sa razvojem sve jaih takvih raketa
(Kappa, Lambda), te 1962. godine utemeljilo svoj svemirski (lansirni) centar
"Kagoshima". Meutim, razvoj lansirnih vozila unutar sveuilita ubrzo je
postao vrlo kontroverzan. U pitanju su bila velika ulaganja i bilo je potrebno
ostvariti poneke neznanstvene aplikacije i financijske povrate od svemirskih
aktivnosti, dok je pitanje primjene u pravilu bilo daleko od kompetencije
akademskog svijeta. Zbog toga je od samog poetka bilo protivljenja od strane
Agencije za znanost i tehnologiju (STA) i Ministarstva financija.
Slika 64-66. Rakete nosai: L(ambda)-4S, M(u)-3H i M(u)-3SII
Izvor: JAXA
To je 1964. godine dovelo do stvaranja Ureda za razvoj promocije svemira

(pretea NASDA-e) i proirenja Nacionalnog aeronautikog laboratorija (NAL),
pod nadzorom Agencije za znanost i tehnologiju (STA). S druge strane,
snana znanstvena nastojanja dovela su do istodobne kreacije, pri Tokijskom
sveuilitu, Instituta za svemirsku i astronautiku znanost (ISAS), koji je 1981.
godine postao relativno autonomni dio Ministarstva obrazovanja. Meutim,
autonomiji ISAS-a postavljena su jasna ogranienja, budui da mu je bilo
zabranjeno razvijati lansirna vozila promjera veeg od 1,4 metra.
U kontekstu snanog ekonomskog rasta, Japan je bio vrlo zainteresiran
prezentirati se kao potpuno ravnopravni i zreli lan ekskluzivnog kluba visoko
industrijaliziranih zemalja, a budui da su svemirske aktivnosti posebno
simboline u tom kontekstu 1969. je godine osnovao Nacionalnu svemirsku
razvojnu agenciju (NASDA), koja je bila odgovorna za industrijske i tehnoloke
aplikacije (tj. primjenu). Istodobno je utemeljen i NASDA-in svemirski (lansirni)
centar "Tanegashima", kao i njeno sjedite, pomoni centri i postaje za
praenje. Uz razvoj domaeg know-howa, poseban odnos sa SAD-om doveo
72
je u isto vrijeme i do politikog sporazuma o tehnolokoj pomoi u razvoju

lansirnih sistema.
ISAS-ova lansirna vozila bile su trostupanjske ili etverostupanjske rakete na
kruto gorivo izgraene u Nissanu, proizile iz Kappa i Lambda suborbitalnih
(sounding) raketa. ISAS-ovo lansirno vozilo "Lambda 4S-5" lansiralo je 1970.
godine prvi japanski umjetni satelit (Ohsumi) u zemljinu orbitu, inei Japan
etvrtom zemljom u povijesti kojoj je to polo za rukom. Nakon toga, u slubu
su uvedena nova lansirna vozila "Mu" (M) serije, usavravana sve do
dananjih dana. Najnovije i najsnanije lansirno vozilo koje je ISAS ikad
razvila je raketa "M 5", koja je 1998. godine lansirala Nozomi Mars sondu.
Slika 67-69. Rakete nosai: N-I i N-II
Izvor: JAXA
NASDA je svoje prvo lansirno vozilo "N-1" razvila iz prvog stupnja amerike
Thor rakete (graenog u Mitsubishiju, pod licencom McDonell-Douglasa),
drugog stupnja napravljenog u Japanu sa jednim amerikim motorom (takoer
na tekue gorivo), te treim stupnjem na kruto gorivo i trima pomonim
boosterima, takoer baziranim na amerikoj tehnologiji. U razdoblju od 1975.
do 1982. godine uspjeno je lansirano sedam satelita. Snanija verzija "N-2",
sa protegnutim drugim stupnjem i devet pomonih boostera, uvedena je 1981.
godine i do 1989. godine provela osam lansiranja.
Razvijajui vlastiti drugi kriogeniki stupanj za novo lansirno vozilo "H-1",
Japan se poeo oslobaati amerike tehnologije. Druga dva stupnja preuzeta
su (uz manje izmjene) sa rakete N-2, a devet je boostera proizvodio Nissan.
Od kada je uvedeno u slubu, 1986. godine, do 1992. godine uspjeno je
provelo svih devet lansiranja. U 1994. godini u slubu je ulo lansirno vozilo
"H-2", koje je oznailo pojavu potpuno novog japanskog lansirnog vozila i
japanske tehnoloke samodostatnosti. Sastoji se od dva kriogenika stupnja
graena u Mitsubishiju i dva velika boostera na kruto gorivo proizvedena u
Nissanu. Lansirno vozilo "H-2" zamiljeno je kao osnova za modularnu seriju
lansirnih vozila, s ciljem postizanja vee fleksibilnosti i smanjenja trokova.
Zbog uestalih neuspjelih lansiranja 2001. godine uvedena je modificirana

verzija "H-2A", koja ukljuuje modele sa dva, etiri ili est boostera (202), te
modele sa dva ili tri prva stupnja (212 i 222). Tu je takoer i inaica "H-2A"
rakete bez drugog stupnja, dizajnirana za lansiranje bespilotnog minishuttlea
"Hope" (u razvoju) bez ljudske posade (H-2 Orbiting Space PlanE). Kada bude
kompletiran, program bi trebao biti u stanju ponijeti 8 tona tereta u GTO orbitu.
Budui da je H-2 raketa najskuplji lansirni ureaj na tritu, anse za
komercijalizaciju H-2A obitelji ovise o znatnom smanjenju lansirnih trokova.
Cilj NASDA-e je smanjiti te trokove za ak 55 %.
Koristei jedan booster H-2 rakete kao prvi stupanj, te drugi i trei stupanj
preuzet sa ISAS-ove rakete "M-3S2", NASDA je razvila lansirno vozilo "J-1",
namijenjeno lansiranju malih satelita, te ga ve planira zamijeniti sa veim i
jeftinijim lansirnim vozilom "J-2", iji e prvi stupanj koristiti tehnologiju Atlas 3
rakete i ruskog NK-33 motora, dok e drugi stupanj imati potpuno novi motor
pogonjen tekuim kisikom i tekuim metanom. 73
Slika 70-72. Suvremena japanska lansirna vozila: M-V, H-IIA i H-IIB
Izvor: JAXA
Nacionalni zrakoplovni i astronautiki laboratorij Japana (NAL - National

Aerospace Laboratory) utemeljen 1955. godine kao Nacionalni aeronautiki
laboratorij (National Aeronautical Laboratory), svoje dananje ime dobio je
1963. godine, dodavanjem svemirskog i astronautikog odjela. Od svog
poetka bavio se istraivanjem zrakoplovnih, raketnih i drugih aeronautikih
transportnih sistema, te razvojem velikih testnih postrojenja za potrebe
odgovarajuih organizacija. 74
73
Op. cit. pod 25, str. 149-152

http://www.jaxa.jp/about/history/isas/index_e.html
http://www.jaxa.jp/about/history/nasda/index_e.html
74
http://www.jaxa.jp/about/history/nal/index_e.html
1. listopada 2003. godine, sve tri do tada neovisne institucije odgovorne za

svemirska pitanja (ISAS, NASDA, NAL) sjedinjene su u novu jedinstvenu
organizaciju, nazvanu Japanska aeronautika i svemirska istraivaka
agencija (JAXA - Japan Aerospace Exploration Agency).
JAXA je do danas ve lansirala nekoliko satelita i sudjeluje u misijama poput
istraivanja asteroida i planiranju misija na Mjesec. Za lansiranje tehnolokih,
meteorolokih, navigacijskih, telekomunikacijskih i slinih satelita JAXA koristi
NASDA-inu "H-2A" raketu, dok za znanstvene misije (poput X-astronomije)
koristi ISAS-ovu "M-5" raketu na kruto gorivo. Osim toga, u kooperaciji sa
inozemnim partnerima, JAXA razvija prvu svjetsku raketu (GX) pogonjenu
tekuim prirodnim plinom (LNG).
Slika 73-75. Lagano lansirno vozilo J-I, te J-II i GX koncepti
Izvor: JAXA
Japanski svemirski program je u okviru ISAS-a najvee uspjehe ostvario u

podruju x-astronomije, interferometrije (VLBI), promatranju Sunca i
istraivanju magnetosfere (baloni, suborbitalne rakete, sateliti, sonde). U
svibnju 2003. godine ISAS je lansirao "Hayabusa" sondu, s ciljem prikupljanja
(2005. g.) i povratka na Zemlju uzoraka sa jednog asteroida (2007. g.).
Kolovoza 2004. godine ISAS je uz pomo suborbitalne rakete lansirao na
visinu od 122 i 169 km dva prototipa solarnih jedara.
NASDA je bila najaktivnija u podruju telekomunikacijskih i tehnolokoistraivakih satelita, te u podruju promatranja planete Zemlje. NASDA je
takoer razvila i Japanski eksperimentalni modul za meunarodnu svemirsku
postaju (ISS), te bila odgovorna za uvjebavanje japanskih astronauta i
pripreme svemirskih misija sa ljudskom posadom (STS, Sojuz, ISS).
Prva uspjena svemirska misija pod JAXA-inom upravom, postavljanje satelita
u orbitu, izvedena je poetkom 2005. godine iz svemirskog centra
Tanegashima, uz pomo H-2A rakete, a nakon toga je uspjeno lansirano jo
nekoliko misija u podruju x-astronomije, eksperimentalnih satelita i
promatranju planete Zemlje (ASTRO-EII, OICETS / INDEX, ALOS, MTSAT-2).
Do 2008. godine JAXA namjerava u slubu uvesti svoje novu "H-2B" raketu,
lansirati dugo odgaanu automatsku misiju na Mjesec (Selene), lansirati
nekoliko astronomskih misija (Astro-F, Solar B), telekomunikacijskih satelita
(ETS VIII, LDREX 2), jedan od tri navigacijska satelita (QZSS, podsustav
GPS-a), nekoliko satelita za prikupljanje informacija (IGS), te lansirati satelite
za mjerenje i nadzor staklenikih plinova (GOSAT) i padalina (GPM / DPR, u
suradnji sa NASA-om i drugim zemljama). Neke e misije biti dopunjene

dodatnim teretom, pa e tako "Astro-F" biti lansiran u drutvu jednog testnog
solarnog jedra i eksperimentalnog satelita.
Za razdoblje nakon 2008. godine jo nema vrsto odreenih novih misija, ali
ve postoje planovi sofisticiranih letjelica u podruju x-astronomije (NeXT),
infracrvene atronomije (SPICA) i interferometrije (VSOP-2). Takoer, u planu
je jo jedna misija na Mjesec (Selene-2), zatim misija lansiranja solarnog jedra
prema Jupiteru, te 2010. godine slanje sonde na Veneru (Planet-C). U
kooperaciji sa ESA-om, negdje nakon 2015. godine, JAXA planira razviti novi
X-teleskop (XEUS), te lansirati zajedniku sondu prema Merkuru
(BepiColombo). U isto vrijeme, nastaviti e se misije vezane za Meunarodnu
svemirsku postaju (ISS) i istraivanja reupotrebljivih lansirnih vozila (poput
HOPE), te razmatrati budue misije na Mjesec sa ljudskom posadom.
Slika 76-77. Model reupotrebljivog orbitera HOPE-X i nadzvunog zrakoplova
Izvor: NAL / NASDA / JAXA
Uz razvoj raketa i ostalih svemirskih sistema, JAXA takoer razvija i

tehnologiju za nadzvuni transport idue generacije, s ciljem razvoja
zrakoplova koji bi mogao prevoziti 300 putnika pri dvostrukoj brzini zvuka, te
tako postao komercijalna zamjena za Concorde. Meutim, japanske
aerospace kompanije, poput Mitsubishi Heavy Industries, za sada su pokazale
samo ogranien interes. 75
3.5. Kina
Kineske svemirske aktivnosti datiraju od samog poetka svemirskog doba.
Sve je zapoelo 1956. godine, kada je Tsien Hsue-Shen, jedan od vodeih
amerikih raketnih strunjaka, zbog optubi da je komunist, emigrirao u Kinu i
predloio kineskom Dravnom vijeu plan razvoja balistikih projektila.
Usporedno s istraivanjima projektila, zapoetim 1957. godine, 1958. godine
je odlueno da e se razviti svemirski program pod imenom Misija 581. Prvi
75
http://en.wikipedia.org/wiki/Japan_Aerospace_Exploration_Agency
http://www.jaxa.jp/about/history/index_e.html
zadatak, u sklopu 12-godinjeg znanstveno-tehnolokog razvojnog plana, bio

je konstruirati lansirno vozilo. 76
Razvoj odgovarajuih tehnologija u podruju metalurgije, strojarstva i
elektronike bila je golema zadaa, pa je Kina zatraila pomo od Sovjetskog
Saveza. Tsien Hsue-Shen asistirao je u pregovorima i sporazumu sa SSSRom iz 1956. godine, koji je omoguio prijenos raketne i nuklearne tehnologije u
Kinu, ukljuujui kolovanje i trening kineskih studenata na sovjetskim
sveuilitima.
Sovjetski Savez je za poetak priskrbio Kini R-2 raketu, poboljanu verziju
rakete V-2. Meutim, zbog napetosti izmeu ove dvije zemlje, sovjetska je
vlada 1960. godine prekinula daljnju suradnju sa Kinom, pa je ona nadalje
mogla raunati samo na svoje vlastite resurse. Usprkos tome, Kina je iste
godine lansirala svoj prvi u Kini izgraen R-2 projektil, nazvan DF-1. Kineska
unutarnja politika zbivanja i preokreti koji su uslijedili usporili su daljnji
napredak, pa ipak je do 1971. godine Kina dovrila razvoj svog vlastitog
balistikog projektila srednjeg dometa DF-2 i testirala svoj prvi
interkontinentalni projektil DF-5.
Slika 78-79. Tsien Hsue-Shen pri odlasku iz SAD-a i s predsjednikom Kine
Izvor: CALTECH News 2002
Projektil srednjeg dometa DF-3 postao je osnova za svemirsko lansirno vozilo

CZ-1, dok je iz interkontinentalnog projektila DF-5 proizila dugaka serija
lansirnih vozila CZ-2, CZ-3 i CZ-4 (Chang Zeng - CZ, poznatih jo i kao Long
March - LM). Uz pomo rakete CZ-1 Kina je 1970. godine lansirala svoj prvi
satelit i tako postala 5. po redu zemlja u svijetu kojoj je to polo za rukom. 77
Pod nazivom Projekt 714, Kina je ve 1968. godine pokrenula svoj svemirski
program sa ljudskom posadom, s ciljem lansiranja dva astronauta u svemir do
1973. godine, uz pomo rakete CZ-2A i svemirske letjelice Shuguang-1, ali je
program slubeno otkazan 1972. godine, zbog ekonomskih razloga. 78
76

http://www.astronautix.com/lvfam/lonmarch.htm
78
http://en.wikipedia.org/wiki/Space_program_of_China
77
Umjesto toga, Kina se okrenula razvoju manje zahtjevnih bespilotnih

svemirskih letjelica i 1985. godine ula na meunarodno komercijalno lansirno
trite, zbog nagle potranje za lansirnim vozilima nakon tragedije
Challengera. Meutim, uskoro je SAD nametnuo Kini (zbog politikih razloga)
velika ogranienja vezana uz lansiranje satelita sa amerikom licencom, pa je
to bitno ograniilo komercijalna lansiranja. 79
Koristei modularni princip, Kina je do danas stvorila niz izvedenica CZ-2
rakete i drugih lansirnih vozila. Dodavanjem treeg kriogenikog stupnja, Kina
je 1984. godine uvela lansirno vozilo CZ-3, za lansiranje geostacionarnih
satelita i tako postala 3. zemlja u svijetu koja posjeduje tehnologiju motora na
tekui vodik i kisik. Za lansiranje satelita u sinhrono-sunevu (polarnu) orbitu,
Kina je 1988. godine dizajnirala trostupanjsko lansirno vozilo CZ-4, sa
produenim prvim stupnjem, te je u tu svrhu izgraena nova baza u Taiyuanu.
Osim baze u Taiyuanu Kina ima jo dvije svemirske lansirne baze. Najstarija
baza Jiuquan proizila je iz baze za lansiranje balistikih projektila, dok je
baza Xichang izgraena 1980. godine za lansiranje geostacionarnih satelita. 80
Slika 80-83. Kineske rakete nosai: CZ-1, CZ-2C/SD, CZ-3B i CZ-4B
Izvor: GlobalSecurity.org
Specifinost kineskih svemirskih lansirnih baza je to to se nalaze u blizini

gusto naseljenih podruja. Iako do danas nije bilo mnogo nesrea, posljednji je
primjer iz 1996. godine, kada se raketa CZ-3B nedugo nakon polijetanja
sruila u oblinje selo, pri emu je poginulo 6 ljudi, a 57 je ranjeno. Od tada su
uvedene nove sigurnosne mjere, pa do danas vie nije bilo novih nesrea. 81
Kombinirajui novi kriogeniki stupanj, novi i jai drugi stupanj, te nove
boostere na tekue gorivo, Kina je do danas znatno unaprijedila svoja lansirna
vozila CZ-1, CZ-2, CZ-3 i CZ-4. 82 S ciljem nastavka razvoja svemirskog
programa sa ljudskom posadom, 1992. godine odobrena su sredstva za
Projekt 921. U razdoblju od 1999. do 2002. godine lansirane su u tu svrhu
79
Op. cit. pod 25, str. 154, 155
81
http://en.wikipedia.org/wiki/Long_March_rocket
82
Op. cit. pod 25, str. 155, 156
80
prve etiri bespilotne svemirske letjelice Shenzhou (sline ruskom Sojuzu)

nosei ivotinje i testne lutke.
Napokon, 15. listopada 2003. godine, Kina je uz pomo rakete CZ-2F i
svemirske letjelice Shenzhou 5, iz lansirnog svemirskog centra Jiuquan
lansirala svog prvog astronauta i tako postala 3. zemlja u svijetu kojoj je to
uspjelo. Dvije godine kasnije, 12. listopada 2005., istom je raketom uspjeno
lansiran i Shenzhou 6 sa posadom od dva astronauta. U tijeku su pripreme za
nova lansiranja.
Reformiranjem Ministarstva zrakoplovne i raketne (aerospace) industrije,
1993. godine osnovana je Kineska nacionalna svemirska agencija (CNSA China National Space Administration), civilno tijelo po uzoru na zapadne
svemirske agencije i odgovorno za nacionalnu svemirsku politiku, te Kineska
aerospace korporacija (CASC - China AeroSpace Corporation), odgovorna za
provedbu i 1998. godine podijeljena na velik broj manjih poduzea u dravnom
vlasnitvu, ali sa samostalnom upravljakom strukturom. 83
Kina je do danas uspjeno izvrila oko 90 lansiranja, od ega oko treine
otpada na strane satelite, izmeu ostalog mreu telekomunikacijskih satelita
Iridium (Motorola). Od vlastitih letjelica Kina je najee lansirala vojnoizviake povrative satelite FSW, zatim izmeu ostalog seriju geostacionarnih
telekomunikacijskih satelita Apstar, meteoroloke satelite Feng-Yun,
geostacionarne navigacijske satelite Beidou i napokon Shenzhou letjelice. 84
Slika 84-86. Kinesko lansirno vozilo (raketa-nosa) CZ-2F
Izvor: GlobalSecurity.org
Poetkom 2004. godine Kina je slubeno pokrenula projekt bespilotnog

istraivanja Mjeseca, koji bi se trebao odvijati u tri glavne faze: - kruenje oko
Mjeseca do 2007. godine, sputanje na Mjesec do 2010. godine i povratak s
uzorcima mjeseevog tla od 2012. do 2017. godine. Krajem 2005. godine Kina
je objavila da do 2020. godine planira izgraditi vlastitu svemirsku postaju i
poslati ljude na Mjesec, ukoliko budu na raspolaganju adekvatna sredstva.
83
84
http://en.wikipedia.org/wiki/China_National_Space_Administration
http://en.wikipedia.org/wiki/Long_March_Rocket
Op. cit. pod 25, str. 288-331
Zbog toga je poetkom 2006. godine objavila da e idua svemirska misija sa

ljudskom posadom Shenzhou 7 biti odgoena sa 2007. na 2008. godinu, kako
bi se dobilo dovoljno vremena za razvoj svemirskog odijela, neophodnog za
planiranu prvu kinesku svemirsku etnju.
Prema kineskoj svemirskoj agenciji (CNSA) budui kratkoroni ciljevi Kine su
izgraditi dugoroni promatraki sistem Zemlje, neovisnu telekomunikacijsku
mreu, satelitski navigacijski sistem, omoguiti usluge komercijalnih lansiranja,
baviti se svemirskom znanou i planirati istraivanje Mjeseca. Dugoroni
ciljevi su bitno pojaati sudjelovanje u svjetskoj svemirskoj znanosti, izgraditi
svemirsku postaju, te misije sa ljudskom posadom i bazom na Mjesecu. 85
U tom pravcu, Kina nastavlja usavravati svoja lansirna vozila CZ-2, CZ-3 i
CZ-4. Istodobno zapoela je razvijati potpuno novo, veliko i snano lansirno
vozilo CZ-5, koje bi trebalo biti spremno za lansiranje do 2012. godine, te koje
bi osim znaajno veih mogunosti, zbog svoje modularnosti moglo i u
potpunosti zamijeniti postojee modele. 86 Takoer, postoje naznake da Kina
razvija i svoje polureupotrebljivo lansirno vozilo, sastavljeno od CZ rakete i
reupotrebljivog orbitera, no njegovo konano uvoenje ne oekuje se prije
2015. godine. 87
3.6. Indija
Indijske svemirske aktivnosti prvi su se put pojavile poetkom 1960-tih godina,
kada je, pod kontrolom Ministarstva za atomsku energiju, osnovana
Nacionalna komisija za istraivanje svemira (INCOSPAR - Indian Comittee for
Space Research). 88
INCOSPAR je 1962. godine, u Thumbi, na samom
jugu Indije, vrlo blizu zemljinog magnetskog
ekvatora, odluio izgraditi bazu za lansiranje
atmosferskih i suborbitalnih (sounding) raketa TERLS (Thumba Equatorial Rocket Station). U tu je
svrhu u SAD, na 6-mjesenu obuku, poslan indijski
raketni tim, pa je prva sounding raketa lansirana iz
TERLS-a bila amerika raketa Nike-Apache. Prva
sounding raketa razvijena i proizvedena u Indiji bila
je jednostupanjska sounding raketa Rohini (RSR),
lansirana 1967. godine na visinu od oko 10 km
(koristan teret 7 kg), te potom dvostupanjska RSR
raketa visinskog dometa od 320 km (koristan teret
100 kg). U TERLS-u su u sklopu meunarodne
suradnje lansirane i brojne inozemne sounding
rakete (magnetski ekvator Zemlje - studije donje i
85
http://en.wikipedia.org/wiki/Space_Program_of_China
http://en.wikipedia.org/wiki/Long_March_5_rocket_family
87
88
86
Slika 87. V. Sarabhai
Izvor: NASA
gornje atmosfere i ionosfere). Steeno iskustvo dovelo je 1965. godine do

utemeljenja svemirskog znanstveno-tehnolokog centra u Thumbi.
etiri godine kasnije (1969.), INCOSPAR je reformiran i radi objedinjavanja
svih svemirskih aktivnosti stvoren je ISRO (Indian Space Research
Organisation), jo uvijek pod nadzorom Ministarstva za atomsku energiju. Iste,
godine, prof. Vikram Sarabhai, otac indijskog raketnog programa, formirao je
tim znanstvenika sa zadaom razvoja indijskog lansirnog vozila za lansiranje
satelita - SLV (Satellite Launch Vehicle). Kasnije je voditelj tog projekta postao
dr. Abdul Kalam (dananji predsjednik Indije). Istodobno, u tu je svrhu
zapoeta izgradnja novog glavnog lansirnog centra Sriharikota, blizu grada
Madrasa, na jugoistonoj obali Indije. 89
Tri godine kasnije (1972.), kreiranjem Indijske svemirske komisije i
Ministarstva za svemir (direktno suboordinirane predsjedniku Vlade),
svemirskim su aktivnostima dani novi organizacijski temelji, te su od
Ministarstva za atomsku energiju preuzele nadzor nad ISRO-om.
Prvi indijski satelit Aryabhata lansiran je 1975. godine uz pomo sovjetskog
boostera, dok je prvo uspjeno domae lansiranje Indija izvela uz pomo SLV
rakete, 18. srpnja 1980. godine. U sklopu sovjetske misije, 1984. godine, u
svemir je lansiran i prvi indijski astronaut. 90
SLV je etverostupanjska raketa (slina amerikoj Scout raketi), u potpunosti
pogonjena krutim gorivom. Prvo lansiranje izvedeno je 1979. godine, a prvo
uspjeno lansiranje 1980. godine, iz svemirskog centra Sriharikota, pri emu je
u zemljinu orbitu postavljen mali eksperimentalni satelit Rohini (35 kg).
Posljednje lansiranje izvedeno je 1983. godine, nakon ega je SLV zamijenjen
novim lansirnim vozilom (ASLV). 91
ASLV (Augmented Satellite Launch Vehicle) je peterostupanjska raketa na
kruto gorivo, sposobna u nisku zemljinu orbitu (LEO) lansirati satelit od 150 kg.
Prvo lansiranje izvedeno je 1987. godine, a posljednje 1994. godine. 92
PSLV (Polar Satellite Launch Vehicle) je prvo veliko indijsko lansirno vozilo,
razvijeno sa namjerom lansiranja, u sunevo-sinhronu (polarnu) orbitu, IRS
(Indian Remote Sensing) satelita za promatranje Zemlje (do tada lansiranih u
Rusiji), te postavljanja manjih satelita u geostacionarnu orbitu. Vozilo se
sastoji od prvog i treeg stupnja na kruto gorivo, te drugog i etvrtog stupnja
na tekue gorivo, te je potpomognuto boosterima na kruto gorivo. Prvo
uspjeno lansiranje izvedeno je 1996. godine. Nedostatak PSLV rakete je u
njenoj velikoj teini (dva i pol puta veoj od konkurencije), u kompleksnosti
rukovanja i u tome to se moe proizvesti samo jedan primjerak godinje. 93
89
http://www.bharat-rakshak.com/SPACE/space-history2.html
http://en.wikipedia.org/wiki/Indian_Space_Research_Organisation
90
91
http://en.wikipedia.org/wiki/Satellite_Launch_Vehicle
92
http://en.wikipedia.org/wiki/ASLV
93
http://en.wikipedia.org/wiki/Polar_Satellite_Launch_Vehicle
GSLV (Geosynchronous Satellite Launch Vehicle) je najsnanije indijsko

lansirno vozilo, razvijeno radi lansiranja INSAT (ranije lansiranih uz pomo
Evrope) i drugih satelita u geostacionarnu orbitu. Dijelom temeljeno na
poboljanim elementima PSLV rakete (prva dva stupnja), GSLV je
trostupanjsko lansirno vozilo koje po prvi puta u indijskoj povijesti koristi
(rusku) kriogeniku tehnologiju (trei stupanj) i pomone boostere na tekue
gorivo. Prvi potpuno uspjeni let obavljen je 2003. godine. Kako bi se
omoguilo lansiranje buduih indijskih satelita i poveale anse za
komercijalizaciju na tritu, dosadanji kapacitet od 2 tone korisnog tereta u
GTO (Geostationary Transfer Orbit) prijelaznu orbitu planira se do 2006.
godine poveati na 4 do 5 tona, a potom i na 7 tona tereta. 94
Slika 88-91. Indijska lansirna vozila: SLV, ASLV, PSLV i GSLV
Izvor: ISRO
Slubeno, Indija vodi u potpunosti civilni svemirski program, usmjeren

preteito na znanstveno-tehnoloki razvoj zemlje, te na kvalitetan nadzor i
upravljanje golemim indijskim prostranstvima i resursima. Izgradnju knowhowa u lansirnom podruju pokrenula je uz pomo iroke meunarodne
suradnje. Iako koristi iroki spektar tehnologije iz Rusije, SAD-a i Evrope,
indijski se lansirni program postepeno kree ka vlastitoj autonomnosti. 95
Prve svemirske letjelice koje je Indija samostalno lansirala bili su mali
eksperimentalni sateliti. Do uvoenja svojih velikih lansirnih vozila (PSLV i
GSLV), indijske vee promatrake (IRS), telekomunikacijske (INSAT) i
meteoroloke satelite lansirala su preteno ruska i evropska lansirna vozila.
Od buduih misija posebno je zanimljiva Chandrayaan Astrosat misija na
Mjesec, u planu za 2008. godinu i dijelom opremljena NASA-inim i ESA-inim
znanstvenim instrumentima. Biti e to prva indijska misija u dalji svemirski
prostor, a ukoliko bude uspjena, Indija e postati 5. zemlja u svijetu koja je
poslala svoju letjelicu prema Mjesecu. Kada bude dovrena izvedenica GSLV
94
95
http://en.wikipedia.org/wiki/Geosynchronous_Satellite_Launch_Vehicle
Op. cit. pod 25, str. 101, 156, 157
rakete kapaciteta od 7 tona tereta, Indija (ISRO) e za Evropu i Rusiju lansirati

razliite satelite, ukljuujui Agile i GLONASS seriju navigacijskih satelita. 96
3.7. Brazil
Brazil vodi najnapredniji svemirski program u Latinskoj Americi i jedna je od
glavnih svemirskih sila u nastajanju, s glavnim ciljem dostizanja lansirne
autonomije u podruju lansirnih vozila, lansirnih baza i u proizvodnji satelita. 97
Potaknut prvim lansiranjima satelita i atmosferskih raketa razvijenih zemalja
tijekom 1950-tih godina (posebno u sklopu IGY-a), Brazil se odluio ukljuiti u
osvajanje svemira. Dekretom predsjednika, 1961. godine osnovana je
Nacionalna komisija za svemirske aktivnosti (COGNAE) sa zadaom
stimuliranja, koordiniranja i potpomaganja studija u svemirskom podruju,
stvaranja tima kompetentnih strunjaka i uspostavljanja meunarodne
suradnje. Za vrijeme svog postojanja ponajvie je bila koncentrirana na
istraivanje atmosferskih fenomena (sounding rakete). 98
U nastojanju postupnog razvoja svog lansirnog vozila (VLS), Brazil je od 1964.
godine razvio seriju atmosferskih i suborbitalnih (sounding) raketa Sonda I, II,
III i IV, lansirajui ih do 1989. godine iz lansirnog centa Barreira do Inferno,
blizu grada Natala, na sjeveroistoku zemlje.
Brazilsko zrakoplovstvo (FAB) je u svrhu razvoja raketa 1965. godine
osnovalo Institut za svemirske aktivnosti (IAE), pod nadzorom Ministarstva
zrakoplovstva, pa od tada vojska ima znaajnu ulogu u svemirskom programu,
posebno u podruju razvoja raketa i lansirne infrastrukture.
S civilne strane 1971. godine utemeljen je Nacionalni institut za svemirska
istraivanja (INPE), proiziao i COGNAE, te direktno suboordiniran
Ministarstvu znanosti i tehnologije. Poetni cilj bio je razvoj svemirskih
aplikacija, koje bi pomogle zemlji u razvoju njenog velikog teritorija, kroz
razliite projekte koji su integrirali strane satelitske podatke. Glavna zadaa
INPE je razvoj brazilskih satelita, znanstvenih instrumenata i provedba
meteorolokih i svemirskih istraivanja. Od 1988. godine bavi se i razvojem
motora na tekue gorivo. 99
Od 1966. godine Brazil je aktivno suraivao sa SAD-om (NASA) u razvoju
svojih sounding raketa, kolovanju znanstvenika i tehniara, te je znatno ovisio
o sjevernoamerikoj tehnologiji. Steeno iskustvo donijelo je svijest o
potencijalu svemirske tehnologije, pa je 1980-tih godina Brazil krenuo ka
autonomnom razvoju. U tu je svrhu 1981. godine pokrenuo civilno-vojni
96
http://en.wikipedia.org/wiki/Brazilian_Space_Program
98
http://www.inpe.br/english/about_inpe/history.htm
99
97
program Kompletno brazilske svemirske misije (MECB), vrijedan 1 milijardu

USD, s ciljem koordiniranja razvoja lansirnih vozila, lansirnih baza i
proizvodnje satelita, te postizanja samodostatnosti u svemirskoj tehnologiji.
Istodobno, Brazil je zapoeo vre suraivati i sa drugim zemljama, poput
Evrope, Kanade, Kine, Indije, Rusije, Izraela, pa ak i Iraka. 100
To je dovelo do zahlaenja odnosa sa SAD-om, koji je bio zabrinut
dominacijom vojske u MECB programu i potencijalom Brazila da preusmjeri
razvoj svog svemirskog lansirnog vozila u dalekometni balistiki projektil
opremljen nuklearnom bojnom glavom, budui da Brazil vodi i napredni
nuklearni program.
21. veljae 1990. godine slubeno je otvorena nova brazilska lansirna baza
Alcantara (CLA), vrijedna 470 milijuna USD. Smjetena je samo 2.17 junije
od ekvatora, to je uz evropsku GSC, smjetenu neto sjevernije (5.14 ), ini
najpoeljnijom lansirnom bazom za lansiranje geostacionarnih satelita na
svijetu.
Slika 92-94. Brazilsko lansirno vozilo (raketa-nosa) VLSat
Izvor: INPE / CLA
9. veljae 1993. godine, Brazil je razvio i uz pomo amerike rakete Pegasus

lansirao svoj prvi potpuno brazilski satelit SCD-1, namijenjen prikupljanju
podataka o okoliu. Takoer, 1991. i 1994. godine sklopio je sporazum sa
Kinom o zajednikom razvoju i koritenju dva CBERS satelita za prikupljanje
podataka o zemaljskim resursima (poljoprivreda, geologija, hidrologija i okoli).
U nastojanju da se razvoj brazilskog svemirskog programa (MECB) stavi pod
vei civilni nadzor, 10. veljae 1994. godine osnovana je Brazilska svemirska
agencija (AEB - Agencia Espacial Brasileira), pod direktnom kontrolom
predsjednika. AEB nadzire MECB program, s time da je Ministarstvo
100
zrakoplovstva i dalje nadleno za lansirnu infrastrukturu i rakete, a INPE

nastavlja usmjeravati razvoj satelita.
Odmah nakon osnivanja AEB-a, Brazil je objavio da e prihvatiti Reim
kontrole tehnologije projektila (MTCR - Missile Technology Control Regime),
to je nakon slubenog potpisivanja sporazuma i ulaska u MTCR lanstvo, u
listopadu 1995. godine, dovelo do ponovnog zatopljavanja odnosa sa SAD-om
i jae meunarodne suradnje. 101
Gradei na svom dugom iskustvu sa sounding raketama, Brazil se sprema ui
u odabrani klub zemalja koji su u stanju lansirati satelite. U tu svrhu razvija
lagano lansirno vozilo VLS, sastavljeno od 4 stupnja na kruto gorivo. Uz razvoj
VLS rakete, u planu je i lansirno vozilo poveanog kapaciteta VLS-2, kao i
manje vozilo VLM, za lansiranje mikrosatelita. Prva suborbitalna lansiranja
VLS rakete izvedena su 1997. i 1999. godine, meutim prilikom priprema za
lansiranje 2003. godine dogodila se velika nesrea u kojoj je poginulo 21
raketnih tehniara. 102
Zbog toga je razvoj brazilskog lansirnog vozila neto usporen, pa je Brazil
ponudio svoju svemirsku bazu Alcantara na meunarodnu suradnju. To bi
trebalo omoguiti nova ulaganja, donijeti Brazilu neto povrata na investicije i
poboljati njegov imid kao svemirske sile. Mnoge zemlje ve su pokazale
interes. Na primjer, Ukrajina je jo 1999. godine potpisala partnerski sporazum
o lansiranju njenih Tsyklon raketa, a Izrael se nada da e moi koristiti
infrastrukturu u bazi za lansiranje svog LK lansirnog vozila. Velik interes
iskazale su i Kina i Rusija. 103
Sredinom 1980-tih ESA (Arianespace) je za Brazil lansirala prva dva u seriji
geostacionarnih telekomunikacijskih satelita (SBTS). Uz razvoj serije prvih
vlastitih promatrakih satelita SCD 1, 2 i 3, te u suradnji s Kinom CBERS-1 i 2
satelita, Brazil je razvio ili razvija i znanstveni mikrosatelit SACI, zatim
promatrake satelite SSR-1 i 2, mreu malih telekomunikacijskih satelita u
niskoj (LEO) orbiti, CCD kameru za dva eksperimentalna leta na Space
Shuttleu, senzor vlanosti za NASA-in satelit EOS-PM1 i druge projekte u
sklopu meunarodne suradnje. 104
U skladu sa meuvladinim sporazumom izmeu Brazila i SAD-a, Brazilska
svemirska agencija (AEB) preuzela je odgovornost za razvoj dijela opreme u
okviru NASA-inog sudjelovanja u programu Meunarodne svemirske postaje
(ISS), a AEB zauzvrat od NASA-e dobiva djelomino pravo koritenja ISS-a.
Na taj se nain Brazil prikljuio razvijenim zemljama u izgradnji najveeg
svemirskog pothvata dananjice. U sklopu meunarodne suradnje i misije na
101
http://en.wikipedia.org/wiki/Solid_rocket_booster
http://www.mrree.gub.uy/iiicea/PAISES/Brasil/Brazilian%20Space%20Program98.htm
103
104
102
ISS, 30. oujka 2006. godine, ruskom svemirskom letjelicom Sojuz, u svemir je
lansiran prvi brazilski astronaut, u drutvu amerikog i ruskog kolege.
Jedno od osam glavnih podruja brazilskog nacionalnog svemirskog programa
je i osnaivanje i razvoj brazilske svemirske industrije, kako bi postala dovoljno
sposobna za sudjelovanje u domaim i meunarodnim svemirskim projektima.
105
3.8. Kanada
Kanada je pokazala rani interes za svemirom, kao nainom za razvoj svog
golemog teritorija. Njen prvi satelit Alouette 1 (istraivanje ionosfere), lansiran
1962. godine, uinio je Kanadu treom zemljom u svijetu koja je u svemir
postavila svoj umjetni satelit. Lansiranjem 1972. godine prvog u seriji od 13
satelita, Anik A-1, Kanada je postala prva zemlja u svijetu koja posjeduje
mreu geostacionarnih komunikacijskih satelita. Takoer, 1995. godine,
lansiran je njen promatraki satelit opremljen radarom RADARSAT-1, a u
pripremi je lansiranje i satelita RADARSAT-2. 106
Sveukupno je u zemljinu orbitu lansirano oko 25 kanadskih satelita za
istraivanje ionosfere, telekomunikacije, promatranje zemlje i atmosfere, te
svemirski teleskop. Kanada nema vlastito lansirno vozilo, pa su njene satelite
ponajvie lansirale amerike (Atlas, Thor, Delta II, Pegasus, STS), evropske
(Ariane) i ruske (Sojuz, Proton) rakete. Od 1984. godine do danas u svemir je,
kao dio posade amerikog Space Shuttlea (STS) i misija na svemirsku postaju
Mir i ISS, lansirano ak 8 kanadskih astronauta.
Specijalizirajui se za pojedina tehnoloka podruja Kanada je, posebno u
suradnji sa NASA-om i ESA-om, uspjela bitno doprinijeti svjetskim svemirskim
naporima. Primjer tog doprinosa je i sofisticirana robotska ruka za Space
Shuttle (Canadarm) i za Meunarodnu svemirsku postaju, ISS (Canadarm2).
Kanada je na taj nain stekla know-how u vrlo specifinim podrujima, to
omoguava njenim, iako relativno malim, kompanijama visoku razinu
konkurentnosti i izvoza na meunarodnom tritu.
Kanadska svemirska agencija (CSA) osnovana je prilino kasno, 1989.
godine, kao federalna organizacija sa relativno "skromnim", ali kontinuirano
rastuim budetom (250 milijuna USD). 107
Sjedite CSA je John H. Chapman Space Centre, u Quebecu, nazvano po
ovjeku koji se smatra ocem kanadskog svemirskog programa. Ovdje se
105
http://www.inpe.br/english/about_inpe/history.htm i dr.
106
http://en.wikipedia.org/wiki/Canadian_Space _Agency
http://en.wikipedia.org/wiki/Alouette_1
http://en.wikipedia.org/wiki/Anik_(satellite)
http://en.wikipedia.org/wiki/RADARSAT_2
107
Op. cit. pod 25, str. 103, 104
nalaze razliiti administrativni i tehniki uredi, odjel za astronaute,

meunarodnu suradnju, kontrolu satelita, simulatori za robotsku ruku, centar
za potporu misijama razvoja proteinskih kristala, i td. 108
Kraj Ottawe se nalazi David Florida Laboratory, CSA centar namijenjen
izgradnji i testiranju svemirskih letjelica (satelita), opremljen odgovarajuom
infrastrukturom i opremom, poput istih soba, skladita, simulatora svemirskih
uvjeta i uvjeta prilikom lansiranja, slubenih ureda, i sl. 109
Takoer, CSA posjeduje i manje urede u Parizu, Washingtonu, Cape
Canaveralu i Houstonu. Ukupno zapoljava 575 ljudi, te oko 100 studenata u
sklopu radionica i ljetne prakse. Kanadska svemirska agencija (CSA) daje
prednost stjecanju kanadskog iskustva i strunosti u programima sa istinskom
industrijskom primjenom, tj. pozitivnim ekonomskim i socijalnim uincima.
Slika 95-96. Robotska ruka Canadarm2 (ISS) i sounding raketa Black Brant (FC)
Izvor: CSA
Surauje sa brojnim svemirskim agencijama u svijetu, posebno sa NASA-om,

ESA-om i JAXA-om. Od 1979. godine, Kanada ima poseban status zemlje
partnera Evropske svemirske agencije (ESA), te participira u njenim
programima i budetu. 110
1954. godine, kanadska je vojska u Manitobi izgradila bazu za lansiranje
suborbitalnih i atmosferskih raketa Fort Churchill, radi prouavanja efekata
polarne svjetlosti (aurore) na dalekometne komunikacije i proirila je nekoliko
godina kasnije u svrhu sudjelovanja Kanade u Meunarodnoj geofizikalnoj
godini (IGY). 1995. godine objavljeno je da e se Fort Churchill razviti u
svemirsku bazu Spaceport Canada, gdje bi se osim polarnih sounding raketa
lansirala i mala lansirna vozila, poput iz sovjetskih projektila izvedenih raketa
START-1. Meutim, zbog nedostatka sredstava i kolabiranja svemirskog
lansirnog trita 1999. i 2000. godine (zasienje i dr.), projekt je otkazan. 111
108
http://en.wikipedia.org/wiki/John_H._Chapman_Space_Centre
http://en.wikipedia.org/wiki/David_Florida_Laboratory
110
111
http://en.wikipedia.org/wiki/Fort_Churchill_(rocket_launch_site)
109
3.9. Australija
Australija je (sveukupno gledajui) granina svemirska sila koja posjeduje
nekoliko potencijalnih resursa, ali se ini vrlo neodlunom da ih razvije. lan
Commonwealtha, Australija je ugostila prve testove britanskih Blue Streak i
Black Arrow raketa, prije nego to je 1961. godine Woomera odabrana kao
lansirna baza za prvo zajedniko evropsko lansirno vozilo Europa. Koristei
ameriko lansirno vozilo Redstone, Australija je bila trea zemlja u svijetu koja
je lansirala satelit u svemir. Takoer, uz pomo Parkes radio teleskopa u
Novom Junom Walesu, prenijela je 1969. godine prve korake Neila
Armstronga na Mjesecu.
Kraj Europa programa i nedostatak nacionalne svemirske politike, rezultirao je
naputanjem svemirskih aktivnosti. Unato svojim geografskim prednostima i
smjetaju u polupustinjskom podruju niske naseljenosti, lansirna baza
Woomera nije reaktivirana od zadnjeg lansiranja 1971. godine. Projekti za
baze na drugim mjestima u Australiji nisu nikada zapravo materijalizirani, iako
se ini da se anse za to popravljaju, nakon usvajanja novih zakona 1998.
godine. Unato tome, svemir ostaje neaktivno podruje nacionalne politike i
interne rasprave se nastavljaju o potrebi kreiranja Nacionalne svemirske
agencije, koja bi (kao i kod drugih zemalja) mogla koordinirati inicijative i
ojaati istraivaki potencijal i industrijski know-how.
Jedan potencijalni razvojni imbenik je australski otvoreni odnos prema
partnerstvu, ne samo sa zapadnim zemljama, nego takoer sa Rusijom i
Japanom. Meutim, taj element nije jasna komponenta bilo kakve utvrene
federalne politike, pa je Australija zapravo dobar primjer kako je za jednu
zemlju teko ugostiti svemirske aktivnosti kada za to ne postoji odgovarajua
vladina potpora. U meuvremenu je jedan Australac, kao ameriki dravljanin,
u sklopu misije amerikog Space Shuttlea, ak poletio u svemir, no bilo je to
iskljuivo njegovom zaslugom. 112
Unato neodlunosti australske vlade, australski su studenti krajem 1980-tih
godina zapoeli svoja vlastita istraivanja i razvoj sounding raketa. Tako je
poetkom 1990-tih godina osnovan Australski svemirski istraivaki institut
(ASRI - Australian Space Research Institute), kao neprofitna organizacija,
voena iskljuivo od strane volontera.
Veinu posla ASRI obavlja u suradnji sa australskim sveuilitima i institutima
tehnoloke orijentacije, poput onih u Sydneyu, Melbourneu, Adelaidu i
Brisbaneu (Queensland), pa to programu daje potrebnu dozu strunosti i
ozbiljnosti. Veina lansiranja obavlja se iz baze Woomera, u junoj Australiji.
Logistiku potporu prilikom lansiranja i opskrbu raketnim motorima na kruto
gorivo prua australska vojska.
Glavna podruja rada ASRI-a su razvoj i lansiranje:
112

malih atmosferskih raketa na kruto gorivo,

lansirnih vozila na tekue gorivo,
visokoatmosferskih balona,
eksperimentalnih mikrosatelita.
ASRI razvija i lansira male atmosferske (sounding) rakete na kruto gorivo

(Sighter i Zuni, dometa 6 km) radi pruanja mogunosti obrazovnim
institucijama (od osnovnih kola do sveuilita), te poduzeima i
individualcima, lansiranja malih eksperimentalnih tereta po vrlo niskoj cijeni.
Od samih poetaka ASRI razvija i svoje lansirno vozilo (AUSROC), pogonjeno
tekuim gorivom. Prve rakete (AUSROC I i II) razvijene su jo i prije samog
osnivanja drutva. Prva je bila pogonjena furfuryl alkoholom i duinom
kiselinom (hipergolino paljenje) i dosegla visinu od 3 km. Druga je bila
pogonjena tekuim kisikom i kerozinom i dosegla je visinu od 10 km.
Program razvoja AUSROC III rakete jedan je od najambicioznijih obrazovnih i
razvojnih projekata ovog tipa ikada poduzetih u povijesti Australije, pa ak i u
svijetu. Radi se o suborbitalnoj raketi koja na visinu od 500 km moe ponijeti
koristan teret od 150 kg. Za razliku od veine dananjih sounding raketa, imati
e mogunost aktivnog upravljanja, to znai da e se putanja tijekom leta
moi kontrolirati. Sjedinjavanjem etiriju lansirnih vozila Ausroc III (kao prvog
stupnja), oko petog vozila kao drugog stupnja, na koji je dodan trei stupanj
(pogonjen motorom na kruto raketno gorivo), nastati e lansirno vozilo
AUSROC IV, koje e u zemljinu orbitu moi lansirati australske mikrosatelite.
Slika 97-98. Testni model australske suborbitalne rakete AUSROC III i koncept
"laganog" lansirnog vozila AUSROC IV
Izvor: ASRI
ASRI je jo od 1988. godine ukljuen u razvoj i testiranje malih satelita. Cilj

projekta je pruiti lanovima ASRI-a, studentima i profesionalcima iz
aerospace industrije, aktivno znanje i iskustvo (praksu) u konstruiranju satelita.
U tom smislu u konstrukciji satelita se preteno koristi u svijetu ve poznata
tehnologija. Jedan od dosadanjih projekata je 50 kg teak mikrosatelit
Australis, a u suradnji sa australskim sveuilitima i institutima ASRI trenutno
razvija mikrosatelit JAESAT (Joint Australian Engineering Satellite).
Jedan od najambicioznijih buduih projekata, trenutno u fazi studije izvodivosti
(feasibility study) ALUMINATE (Australian Lunar-Mars Investigation And
Technical Evaluation), je projekt serije moguih mikrosatelitskih misija na

Mjesec i Mars.
U okviru AHAB (Asri High Altitude Balloon) programa ASRI razvija
visokoatmosferske balone i opremu koji e osim za istraivanje atmosfere,
posluiti i kao podloga za razvoj i testiranje pojedinih mikrosatelitskih
komponenti i sistema, poput komunikacija, telemetrije, znanstvenih
instrumenata, sistema prikupljanja, skladitenja i analize podataka, i td. Budui
da u bazi Woomera ve postoji meteoroloka postaja sa redovnim letovima
balona i dijelom potrebne infrastrukture, to e najvjerojatnije postati i mjesto
buduih lansiranja. No, budui da je Woomera dosta udaljena od najblieg
velikog grada Adelaidea, razmatra se i alternativna, blia lokacija. 113
3.10. Ukrajina
Nakon raspada Sovjetskog Saveza, 1991. godine, Ukrajina je uz Rusiju
naslijedila najvei dio sovjetske raketne i svemirske industrije. Veina
razvojnih i proizvodnih kapaciteta smjetena je u Dnipropetrovsku, Kharkivu i
glavnom gradu Kijevu.
U Dnipropetrovsku se nalazi glavni dizajnerski centar Yuzhnoye (M. Yangel) i
glavni proizvodni centar Yuzhmash (M. Makarov), koji su jo u sovjetsko
vrijeme bili jedni od glavnih razvojnih i proizvodnih centara, a danas ine
kraljenicu ukrajinskog svemirskog sektora. U 50 godina njihovog postojanja
ovdje su stvorena mnogobrojna lasirna vozila Kosmos, Cyclone, Zenit i Dnepr
obitelji, svemirske letjelice Okean i Intercosmos, dugaka serija vojnih satelita
pod zajednikim nazivom Kosmos, te autonomne vienamjenske platforme za
znanstvene satelite (AUOS). Zanimljivo je da Yuzhmash za rusko ministarstvo
obrane proizvodi i uz pomo vlastitih lansirnih vozila Zenit-2 iz Bajkonura
lansira ruske izviake (pijunske) satelite Tselina-2, to je vjerojatno jedini
takav sluaj u svijetu. injenica da je (sad ve bivi) ukrajinski predsjednik
Leonid Kuchma bio dugogodinji djelatnik, glavni dizajner, a izmeu 1986. i
1992. godine i generalni direktor Yuzhmasha bila je od velike moralne vanosti
za odranje svemirskog sektora u Ukrajini.
U Dnipropetrovsku se takoer nalazi i centar za razvoj i proizvodnju raunalnih
i programskih sustava za centre za kontrolu misije (Orbita), centar za
proizvodnju motora na kruto gorivo i njihovih komponenti (Pavlograd), te
nekoliko drugih poduzea i razvojnih centara.
U Kharkivu, poznatom ponajvie po proizvodnji Antonov i Tupolev zrakoplova,
nalaze se centri za razvoj i proizvodnju elektronikih sustava za kontrolu i
navoenje (Khartron, Kommunar) veine nekadanjih sovjetskih projektila i
svemirskih letjelica, a danas slinih kontrolnih ureaja (hardware) i njihovih
programa (software) za ukrajinska i ruska lansirna vozila (Zenit, Proton i
Sojuz), brojne svemirske letjelice, kao i za ruski modul Zarya na ISS-u. Tu se
nalazi i postrojenje za proizvodnju elektro-energetske opreme, telemetrijske
113
http://www.asri.org.au/ASRI/index.xml
http://en.wikipedia.org/wiki/Australian_Space_Research_Institute
opreme, te opreme za kontrolu i automatsko navoenje (Kharkiv Electrical

Equipment Plant), institut za razvoj i proizvodnju mjernih, kontrolnih i
informacijskih sustava (Radio Measurement Research Institute), dravni
centar za certifikaciju (provjeru kvalitete) svemirske tehnologije i nekoliko
drugih razvojnih centara.
Ukrajinski glavni grad Kijev sjedite je ukrajinske nacionalne svemirske
agencije (NSAU - National Space Agency of Ukraine), kao i proizvodnje
telemetrijskih i kontrolnih sistema (Kievpribor) za velik broj razliitih ruskih i
ukrajinskih satelita (Meteor, Interkozmos i Gorizont), svemirskih letjelica Sojuz
i Progres, te modula svemirskih stanica Mir i ISS. U Kijevu se nalaze i
postrojenja za razvoj i proizvodnju svemirskih radio ureaja, komponenata
zemaljske kontrolne infrastrukture, sistema za kontrolu i procesuiranje
podataka (Kurs) i druga postrojenja. Od znanstvenih institucija treba, izmeu
ostalog, izdvojiti dravni centar (Pryroda) za obradu, diseminaciju i pohranu iz
svemira prikupljenih podataka, meunarodni centar za svemirsko pravo,
NSAU-in svemirski istraivaki insitut i dravno poduzee Radiant.
U Yevpatoriyi, na poluotoku Krimu, nalazi se jo jedno postrojenje vano za
ukrajinski svemirski program, koriteno za nadzor i komunikaciju sa
svemirskim letjelicama. Trenutno se koristi za kontrolu ukrajinskog Sich-1
satelita i nekoliko ruskih znanstvenih satelita. 114
Ukrajinsku slubenu svemirsku politiku i programe odreuje Nacionalna
svemirska agencija Ukrajine (NSAU) uspostavljena predsjednikim dekretom
29. veljae 1992. godine. Do kraja 1990-tih godina njena je odgovornost
proirena na garantiranje provedbe dravne svemirske politike i nadzor
cjelokupnog ukrajinskog svemirskog sektora. Po uzoru na rusku svemirsku
agenciju (RAKA), 1999. godine, preko 20 poduzea i institucija, ukljuujui
Yuzhnoye i Yuzhmash, stavljeno je pod kontrolu NSAU, to je dovrilo
formiranje svemirske industrije kao zasebnog sektora ukrajinske ekonomije.
Iako je osnovana po uzoru na ameriku NASA-u, NSAU je zapravo vie nalik
sovjetskom MOM-u, budui da su sva raketna i svemirska poduzea pod
njenim direktnim nadzorom i ponajvie u vlasnitvu drave. To se opravdava
injenicom da je takav model omoguio ouvanje kljunih nacionalnih
poduzea od olakog gubitka i privatizacije. S druge strane, razlika u odnosu na
sovjetski model je u odbacivanju nerealnih megalomanskih ciljeva,
zajednikom sastavljanju programa od strane brojnih strunjaka iz svemirskog
sektora i brojnih znanstvenika, uzimanju u obzir meunarodnih tendencija,
zahtjeva klijenata, svemirskog sektora i graana, te jaanju izvoznog
potencijala i sudjelovanja u meunarodnim projektima.
Ukrajinske svemirske aktivnosti provode se u skladu sa petogodinjim
Nacionalnim svemirskim programom Ukrajine (NSPU). Trenutno je na snazi
trei program (2003-2007), a zajednika im je karakteristika usmjerenost
ouvanju i napretku ukrajinskog razvojnog i industrijskog svemirskog
potencijala, u skladu s relevantnim tekuim (srednjoronim) pitanjima, a za
114
http://mdb.cast.ru/mdb/4-2001/mas/usp/
dobrobit nacionalne ekonomije, graana, dravne sigurnosti i integriranja

Ukrajine u svjetsku svemirsku zajednicu.
Agencija nadzire programe lansirnih vozila i satelita, kooperativne programe
sa ruskom (RAKA), amerikom (NASA) i evropskom (ESA) svemirskom
agencijom, kao i razliite komercijalne pothvate. Meunarodna suradnja
ukljuuje Sea Launch projekt (lansiranje Zenit rakete sa plutajue platforme u
Tihom oceanu) i navigacijski sistem Galileo (ESA / EU).
Posebna vojna svemirska agencija ne postoji, a treba napomenuti da se
poetkom 1990-tih Ukrajina odrekla daljnje proizvodnje interkontinentalnih
balistikih projektila i proglasila se zemljom bez nuklearnog oruja (nuclearfree country). 115
Slika 99-102. Rakete nosai: Ciklon-2, Ciklon-3, Zenit-2 i Zenit-3SL
Izvor: Yuzhnoye SDO / NSAU
Lansirne usluge su glavno i najprofitabilnije podruje ukrajinskih komercijalnih

svemirskih operacija. U proteklih 15-tak godina, od stjecanja neovisnosti,
ukrajinska su lansirna vozila provela oko 90 lansiranja, to ini oko 7 %
sveukupnih svjetskih lansiranja u tom razdoblju.
Ukrajina ima nekoliko prilino pouzdanih lansirnih vozila razliitog kapaciteta.
Najvee od njih je Zenit lansirno vozilo, razvijeno 1980-tih godina za potrebe
(boosteri) supertekog sovjetskog lansirnog vozila Energia i orbitera Buran.
Iako se 70 % njenih komponenata proizvodi u Rusiji, najnovija izvedenica
Zenit - 3 SL donijela je Ukrajini najvie dobiti, ponajvie zahvaljujui
meunarodnom Sea Launch projektu (Yuzhnoye, Boeing, Kvaerner i Energia),
u okviru kojega je od 1999. godine do danas lansirano tono 20 Zenit raketa.
Lagano do srednje teko lansirno vozilo Cyclone, razvijeno je u dizajnerskom
centru Yuzhnoye 1960-tih godina na bazi balistikog projektila SS-9 i
unaprijeivano sve do danas (Cyclone 1, 2 i 3). Lansirano iz Bajkonura i
Plesetska i koriteno u razliite civilne i vojne svrhe do danas je ostalo jedno
od najpouzdanijih lansirnih vozila u svijetu. Ve neko vrijeme u planu je razvoj
i unaprijeene Cyclone - 4 inaice, sa novim treim stupnjem i prostorom za
115
http://www.nkau.gov.ua/nsau/nkau.nsf/indexE
http://en.wikipedia.org/wiki/National_Space_Agency_of_Ukraine
teret, predloenom za lansiranje iz evropske baze u Kourou. Meutim, kako

ESA nije pokazala znaajniji interes, Ukrajina trenutno pregovara sa Brazilom
oko lansiranja ovih raketa iz brazilske lansirne baze Alcantara.
Lagano ukrajinsko - rusko lansirno vozilo Dnepr (Dnipro), konvertirani balistiki
interkontinentalni projektil SS-18, nastalo je tijekom 1990-tih godina na temelju
predvianja o snanoj buduoj potranji za laganim lansirnim vozilima, koja se
do danas nisu u dovoljnoj mjeri obistinila. Prvo komercijalno lansiranje
izvedeno je 1999. godine iz Bajkonura, a nakon toga planirano 1 do 2
lansiranja godinje. Sveukupno je do danas izvreno tek oko pet lansiranja
Dnepr rakete, iako su oekivanja za budunost i dalje povoljna.
Usprkos gotovo potpunom odsustvu vladine financijske potpore, dizajnerski
ured Yuzhnoye nastavlja razvijati nova lansirna vozila. Radi unaprijeenja
ukrajinskog svemirskog sektora i proirenja ukrajinskog prisustva na
meunarodnom lansirnom tritu Yuzhnoye razvija obitelj novih, naprednih
lansirnih vozila, pogonjenih po okoli relativno nekodljivim gorivima, tekuim
kisikom i kerozinom. Nova lansirna vozila, nazvana Mayak, namijenjena su za
lansiranje u onim sluajevima kada koritenje postojeih Zenit i Cyclone
lansirnih vozila ne bi bilo mogue ili ne bi bilo profitabilno.
Prema sadanjem konceptu, obitelj Mayak lansirnih vozila sastojati e se od
dva ili tri temeljna modela. To je lagano (3 tone u LEO) dvostupanjsko lansirno
vozilo Mayak-12, temeljeno na Cyclone raketi, prijelazni model Mayak-22 i
srednje teko (3 tone u GTO) trostupanjsko lansirno vozilo Mayak-23,
temeljeno na Zenit raketi. Ovisno o misiji bila bi dopunjena pojedinim
modifikacijama, te dodatnim boosterima za poveanje uinka od 30 do 50 %.
Slika 103-105. Raketa-nosa Dnepr i koncepti lansirnih vozila Ciklon-4 i Mayak
Izvor: Yuzhnoye SDO / NSAU
Dizajneri se nadaju da e uravnoteenom primjenom nove i postojee (Zenit,

Cyclone i dr.) tehnologije, koritenjem standardnih komponenti i modularnog
principa, s mogunou jednostavne i brze prilagodbe lansirnih vozila
razliitim teretima i potrebama potencijalnih klijenata (fleksibilnost), uspjeti
ostvariti kompetitivnost Mayaka na meunarodnom tritu. Budui da Ukrajina
nema vlastitu lansirnu bazu, nove rakete bile bi lansirane iz inozemnih baza,
to je olakano eljom nekih zemalja da (uz financijsku naknadu i/ili kroz

suradnju) lansiraju pouzdana i konkurentna lansirna vozila drugih zemalja.
U 30-tak godina dizajnerski centar Yuzhnoye razvio je i 9 svemirskih platformi
(DS-U / Kosmos, Okean, AUOS i dr.) na temelju kojih je dizajnirano preko 60
tipova satelita i svemirskih letjelica. Trenutno se za nacionalne i meunarodne
potrebe radi na projektima razvoja:

standardne platforme za minisatelite (50 - 500 kg)

osnovne platforme za svemirska promatranja i komunikacije (500 - 2000 kg)
temeljnoj visokoorbitalnoj platformi za svemirske telekomunikacijske
mree, navigaciju i svemirske letjelice posebne namjene
Najvea dosadanja prednost Ukrajine na meunarodnom komercijalnom

tritu je relativno niska cijena. 116
Uz razvoj lansirnih vozila i satelitskih platformi, Ukrajina u okviru svog
svemirskog programa najvie pozornosti posveuje izgradnji svemirskog
promatrakog sustava (ukrajinski sateliti Sich i Okean, razvoj zemaljske
infrastrukture i meunarodna razmjena i otkup podataka), navigacijskog
(Navigator, evropski sustav Galileo) i telekomunikacijskog sustava
(geostacionarna mrea Lybid-M i meunarodna suradnja).
U podruju svemirskih istraivanja Ukrajina je najaktivnija u podruju
istraivanja zemljine ionosfere i magnetosfere (npr. zbog nedostatka sredstava
otkazan projekt Poperedzhennya), te u istraivanju Sunca (Coronas-F).
Krajem 1997. godine, u sklopu misije Space Shuttlea "Columbia" (STS-87), u
svemir je poletio i prvi ukrajinski astronaut. Iste se godine (u suradnji sa
Rusijom, SAD-om i Evropom) Ukrajina poela (slino Brazilu) pripremati za
sudjelovanje u ISS programu. Poetni planovi ukljuivali su izgradnju jednog
ukrajinskog istraivakog modula (100-150 milijuna USD) u sklopu ruskog
segmenta ISS-a, ali se zbog nedostatka sredstava Ukrajina na kraju okrenula
instaliranju nekoliko znanstvenih instrumenata i dijelova opreme na ameriki
segment ISS-a. Osim toga, NSAU i NASA pripremaju potpisivanje ugovora za
lansiranje automatske letjelice na Mjesec u 2006. ili 2007. godini, uz pomo
ukrajinsko-ruskog lansirnog vozila Dnepr (Dnipro).
Iz svega navedenog evidentno je da Ukrajina ima razmjerno velik svemirski
potencijal. Meutim, u doglednoj budunosti svi njezini projekti mogu se
provesti iskljuivo u kooperaciji sa ruskom svemirskom industrijom, sa kojom
je do raspada SSSR-a sainjavala nedjeljivu cjelinu. Do danas Ukrajina nije
uspjela u pokuajima uspostavljanja potpuno neovisnog svemirskog
programa, zbog toga to nije bila u stanju dovoljno brzo pokrenuti proizvodnju
komponenata koje bi zamijenile one ruske. Tome je bitno doprinio i veliki
nedostatak financijskih sredstava, iako Ukrajina osim sa ruskim, usko surauje
i sa amerikim, evropskim i drugim partnerima. Vladina potpora svemirskom
sektoru je tako oskudna da nije bila dovoljna ni za jedan ozbiljan projekt.
Meutim, participacija u komercijalnim programima, u prvom redu lansirnim
116
uslugama, opskrbila je ukrajinski svemirski sektor sredstvima neophodnim

barem za odranje njenog tehnikog i inenjerskog potencijala. 117
Slika 106. Pregled ukrajinskih lansirnih vozila dananjice
Izvor: NSAU
3.11. Izrael
S obzirom na svoju veliinu, Izrael je uspio razviti vrlo napredan svemirski
program. Izrael tako posjeduje svoje vlastito lansirno vozilo, svoju vlastitu
svemirsku bazu i kapacitet za razvoj svojih vlastitih satelita.
Kada je 1988. godine lansiran Ofeq 1 satelit, Izrael se pridruio ogranienoj
grupi od 8 svemirskih sila, posjedujui sva potrebna sredstva za pristup
svemiru. Svemirskim aktivnostima upravlja Izraelska svemirska agencija,
osnovana 1982. godine, pod nadzorom Ministarstva znanosti, kulture i sporta.
117
http://en.wikipedia.org/wiki/National_Space_Agency_of_Ukraine
Izraelske svemirske aktivnosti zapoele su ve 1963. godine utemeljenjem

Nacionalne komisije za istraivanje svemira, na inicijativu izraelskih
sveuilita, dok je strateki potencijal svemira u smislu meunarodnog imida i
operativnih potreba, kao i vana financijska podrka Ministarstva obrane
doprinio njihovom daljnjem razvoju.
Glavni industrijski ugovaratelj, Israel Aircraft Industries (IAI), od kraja Hladnog
rata ini sve da integrira razvoj novih tehnologija vanih za nacionalnu
sigurnost sa potencijalnim komercijalnim aplikacijama.
IAI upoljava 14 000 ljudi, a glavna su joj podruja proizvodnje civilni i vojni
zrakoplovi, visokosofisticirana elektronika i svemirska tehnologija. Uz razvoj i
proizvodnju lansirnih vozila i satelita, steklo je iskustvo i u podruju razvoja i
proizvodnje zemaljske opreme za praenje i kontrolu satelita, opreme za
testiranje i razliitih drugih komponenti.
Izraelska svemirska baza Palmahim smjetena je juno od Tel Aviva i ve je
posluila za lansiranje nekoliko izraelskih satelita. Lansiranja se obavljaju ka
zapadu, kako bi se izbjeglo prelijetanje susjednih arapskih zemalja, to
nepovoljno utjee na uinkovitost svemirskih lansiranja.
Izraelsko lansirno vozilo Shavit (Comet) ima tri stupnja na kruto gorivo i etvrti
stupanj na tekue gorivo. Proizlazi iz Jericho 2 projektila, koji koristi istu
tehnologiju kao projektil md 660, francuske kompanije Marcel Dassault.
Izraelski know-how takoer proizlazi i iz kooperacije sa SAD-om, a osim toga
Izrael na razliite naine surauje i sa mnogim drugim zemljama, ukljuujui
Evropu, Rusiju, Brazil i Kinu.
Iako moe garantirati izraelsku lansirnu neovisnost, Shavitov ogranieni
kapacitet, kombiniran sa hendikepom lansiranja prema zapadu, omoguava
podizanje tereta od samo nekoliko stotina kilograma u nisku LEO orbitu.
Njegov proizvoa, Israel Aircraft Industries (IAI), predloio ga je kao mikrolansirno vozilo za NASA-u, no odabran je ameriki Pegasus.
Produena komercijalna verzija NEXT i njene LK izvedenice (LK-A, LK-1 i LK2) razmatraju se za lansiranja iz SAD-a i Brazila. Najsnanija izvedenica LK-2,
moi e u viu LEO orbitu lansirati teret od 800 kilograma. 118
Na temelju vojnog izviakog satelita Ofeq 3, IAI (Israel Aircraft Industries) je
razvila 250 kg teki, komercijalni promatraki satelit EROS A (Earth Resources
Observation Satellite) optike rezolucije od 1,8 metara, lansiran krajem 2000.
godine iz sibirskog kozmodroma Svobodny, uz pomo laganog ruskog
lansirnog vozila Start-1. Krajem travnja 2006. godine u planu je lansiranje
EROS B satelita, rezolucije od samo 70 centimetara, dok se 2009. godine
planira lansiranje satelita EROS C, te nakon toga jo tri satelita ovog tipa, koji
118
Op. cit. pod 25, str. 103, 157

http://www.iai.co.il/Default.aspx?FolderID=14467&lang=en
http://en.wikipedia.org/wiki/Israel_Aircraft_Industries
bi obuhvatili itavu planetu Zemlju. U tijeku je i razvoj satelita sa ugraenim

radarom (SAR), to bi omoguilo promatranje u svim vremenskim uvjetima. 119
Izraelska svemirska agencija (ISA - Israel Space Agency) planira dva
znanstvena projekta u okviru meunarodne suradnje. Jedan se odnosi na UV
teleskop, koji bi bio ugraen u indijski geostacionarni satelit G Sat-4, a drugi
na razvoj inovativnog mikrosatelita sa ugraenom multispektralnom kamerom i
eksperimentalnim elektrinim manevarskim pogonom, u suradnji sa
francuskom svemirskom agencijom (CNES). 120
3.12. Juna Korea

Prva iskustva sa suvremenom raketnom tehnologijom Juna Korea je stekla
putem projektila dobivenih od SAD-a radi suprostavljanja Sjevernoj Korei. Bili
su to uglavnom ameriki taktiki projektili (kratkog dometa) Honest John
(dometa oko 50 km) i Nike Hercules (dometa oko 150 km).
Do 1990. godine Juna Korea je razvila neovisnu proizvodnju raketnih motora
na kruto gorivo mase do 1 tone. Dodavanjem jednog takvog velikog boostera i
modificiranog sustava navoenja projektilu Nike-Hercules povean je domet
na oko 400 km.
Junokorejska aeronautika i svemirska agencija (KARI - Korea Aerospace
Research Institute) osnovana je 1981. godine s ciljem razvoja aerospace
tehnologije. Glavni laboratoriji smjeteni su u Daejeonu, u znanstvenom gradu
Daedeok, glavna suborbitalna lansirna baza je Anhueng, a budet KARI-a
iznosio je 2003. godine oko 150 milijuna USD.
KARI je 1990. godine poeo razvijati svoje vlastite rakete, to je rezultiralo
nastankom prvih jednostupanjskih i dvostupanjskih junokorejskih sounding
raketa KSR-I i KSR-II, ponajvie koritenim za mjerenje distribucije ozonskog
sloja u stratosferi. Krajem 1997. godine, KARI je zapoeo razvoj prvog
junokorejskog raketnog motora na tekue gorivo (tekui kisik i kerozin) i
suborbitalne rakete KSR-III, s ciljem razvoja testne podloge za budue
svemirsko lansirno vozilo. Raketa je pokusno lansirana 2002. godine.
Za 2005. godinu bilo je planirano dovriti razvoj i lansirati prvo junokorejsko
svemirsko lansirno vozilo KSLV-1, s ciljem ispunjenja minimalnih uvjeta za
jedan takav pothvat, ali je u meuvremenu junokorejska vlada donijela odluku
da do 2015. godine eli vidjeti Junu Koreu meu prvih 10 svjetskih svemirskih
sila, pa je program preusmjeren na mnogo vii stupanj. Kako bi u tome uspjela
Juna Korea je 2004. godine pokrenula snanu suradnju sa Rusijom i u tu
svrhu pokrenula projekte vrijedne nekoliko milijardi dolara.
Na temelju ruskog lansirnog vozila Angara, KARI razvija novo korejsko
svemirsko lansirno vozilo (KSLV) i novi korejski svemirski centar Goheung.
Prvo lansiranje oekuje se oko 2007. godine, a dovrenje cjelokupnog projekta
119
120
http://en.wikipedia.org/wiki/EROS_(satellite)
http://www.most.gov.il/index.php/en/israel_space_agency/about_isa_israel_space_agency
do 2015. godine. Osim toga, u listopadu 2005. godine, dogovoreno je da e

Rusija trenirati i zajedno sa ruskim kozmonautima u svemir lansirati prvog
korejskog astronauta.
Usprkos injenici da jo uvijek ne posjeduje svoje vlastito lansirno vozilo KARI
(Korea Aerospace Research Institute) je u suradnji sa drugim korejskim
institutima i poduzeima ve razvio i uz pomo inozemnih svemirskih agencija
(ESA, NASA, COSPAR) lansirao nekoliko eksperimentalnih mikrosatelita
(Kitsat, Oscar, STSat), te komunikacijskih i promatrakih satelita u niskoj i
geostacionarnoj orbiti (KOMPSAT, Koreasat).
Osim razvoja sounding raketa, lansirnih vozila i satelita, KARI takoer razvija i
bespilotne zrakoplove (UAV), visokoatmosferske balone, te radi na projektu
razvoja vienamjenskog helikoptera nove generacije. 121
3.13. Ostale zemlje
Do 2006. godine samo je 7 zemalja ostvarilo neovisan pristup svemiru. To su:
Rusija (SSSR), SAD, Evropa, Japan, Kina, Indija i Izrael. Nekoliko drugih
zemalja, poput June Koreje, Pakistana, Irana i Brazila, nalazi se u ranim
fazama tog razvoja, dok druge zemlje nemaju za to dovoljno politike volje ili
ekonomskih i znanstveno-tehnolokih mogunosti. Mnoge zemlje imaju
sposobnosti razvijanja vlastitih, manje zahtjevnih satelita i pojedine zemaljske
opreme, ali ih nisu u stanju samostalno lansirati, oslanjajui se pri tome na
inozemne lansirne usluge, baze i lansirna vozila. 122
Od raketne tehnologije veina zemalja posjeduje atmosferske i suborbitalne
rakete, te projektile kratkog i srednjeg dometa, meutim i meu njima postoji
naglaena diferencijacija na razliite skupine zemalja sa slabom, osrednjom i
visokom razvijenou u ovom podruju. Tako neke zemlje uope ne posjeduju
i ne lansiraju ove rakete, neke zemlje lansiraju samo vrlo male atmosferske
rakete (dometa do 20 km), dok su neke zemlje toliko napredovale da su u
stanju proizvesti i lansirati suborbitalne rakete na visinu veu od tisuu
kilometara, pribliavajui se karakteristikama malih lansirnih vozila.
Podruja
primjene
svemirske
tehnologije
(posebno
u
podruju
telekomunikacija, promatranja i navigacije) dovela su do toga da je danas
gotovo svaka zemlja na neki nain (direktno ili indirektno) ukljuena u njeno
koritenje i razvoj, jer osim to u nekim sluajevima uope nema alternative,
nerijetko moe biti i dobra zamjena za izgradnju vrlo skupe ili nerentabilne
zemaljske infrastrukture (npr. slabo naseljena i/ili siromana podruja).
Ovdje treba posebno istaknuti razvoj globalnih (Intelsat, Inmarsat, Intersputnik,
NATO), regionalnih (npr. Eutelsat, Arabsat, SES-Astra, Palapa, Asiasat) i
nacionalnih (zemlje s poveanim potrebama i mogunostima) satelitskih
telekomunikacijskih sustava (TV, radio, telefon/fax, mobitel, internet) koji bitno
121
http://en.wikipedia.org/wiki/Korea_Aerospace_Research_Institute
http://www.astronautix.com/country/korsouth.htm
122
http://en.wikipedia.org/wiki/Satellite
doprinose meunarodnoj regionalno-kontinentalnoj integraciji i globalizaciji, ali

i potiu ukljuivanje veine zemalja u svijetu na koritenje i investicije u
svemirsku tehnologiju. To posebno utjee na razvoj i izgradnju zemaljske
infrastrukture (prijamnih i odailjakih stanica, centra za obradu i diseminaciju
podataka i sl.), satelita i pojedine opreme i u onim zemljama koje nisu
svemirske sile.
Na ukljuivanje pojedinih zemalja i njihovu suradnju u razvoju i koritenju
raketne i svemirske tehnologije utjeu razliiti imbenici, a posebno: stupanj
dostignutog razvoja (npr. GDP ukupno i po stanovniku), veliina i morfologija
zemlje (broj stanovnika, povrina, razvedenost, geografija), povijesni i
ideoloki razlozi (podjela svijeta na razliite blokove, vjere i kulture), utjecaj
zemalja u okruenju (suradnja ili konfrontacija) i sl.
Zemlje istonog bloka su kroz sporazume o partnerstvu i suradnji bile
ukljuene u sovjetski svemirski program, a od 1978. godine SSSR je poeo
lansirati astronaute istonoevropskih zemalja (od Poljske do Bugarske), kao i
astronaute Kube, Mongolije, Vijetnama, Indije, Sirije, Afganistana i Francuske.
S druge strane, SAD je suraivao i po uzoru na Sovjetski Savez od 1983.
godine poeo u svemir lansirati astronaute zapadnoevropskih zemalja,
Kanade, Meksika, Japana i Saudijske Arabije.
U okviru te suradnje mnoge su zemlje razvile odreene svemirske potencijale
(znanstvena oprema, zemaljska infrastruktura, institucije, istraivanja i sl.) koje
im slue i danas. Tako primjerice, mnoge istonoevropske zemlje (lanice ili
kandidatkinje za EU) danas posjeduju dovoljno iskustva i podlogu za postupno
ukljuivanje u lanstvo i aktivnosti Evropske svemirske agencije (ESA), dok
mnoge bive republike Sovjetskog Saveza surauju po tom pitanju sa Rusijom
(tradicija, nacionalni ponos, ouvanje i razvoj postojeih potencijala). 123
Uz Brazil, u Latinskoj Americi u svemirskom su podruju najaktivniji Meksiko,
Argentina i ile, posebno u podruju izgradnje regionalnih i nacionalnih
telekomunikacijskih i promatrakih sustava (razvoj zemaljske infrastrukture i
satelita). Na inicijativu Franklina Changa-Diaza, NASA-in astronauta sa 7
svemirskih misija, fiziara plazme i dizajnera elektromagnetske propulzije za
budue misije na Mars, porijeklom iz Costa Rice, u Latinskoj se Americi ve
niz godina radi na razvoju Latinoamerike svemirske agencije (po uzoru na
ESA-u) ili bar suradnje koja bi kroz svrsishodne projekte ujedinila rasprene
svemirske i druge potencijale razliitih zemalja Latinske Amerike. 124
Na podruju Azije, uz Japan, Kinu i Indiju, najaktivnije u svemirskom podruju
su zemlje jugoistone Azije (ASEAN), a posebno Indonezija i Tajland, kroz
izgradnju regionalnih i nacionalnih telekomunikacijskih i promatrakih
satelitskih sustava. Tu su jo i Sjeverna i Juna Korea, koje osim razvoja
satelita i zemaljske infrastrukture ubrzano rade na razvoju svojih raketa i
123
Op. cit. pod 25, razne stranice

http://www.iainetwork.net/main.html
124
http://www.21stcenturysciencetech.com/articles/winter01/Chang_Diaz.html
http://en.wikipedia.org/wiki/Comisin_Nacional_de_Actividades_Espaciales
http://www.invap.com.ar/
lansirnih vozila. Na podruju sredinje Azije, dvije najaktivnije zemlje su

Pakistan (predvodnik inter-islamske mree svemirske znanosti i tehnologije ISNET) i Iran, sposobne u relativno bliskoj budunosti razviti vlastito lansirno
vozilo, dok na podruju jugozapadne Azije najaktivnije zemlje su Saudijska
Arabija (predvodnica Arabsat zemalja) i Turska.
Na podruju Afrike najaktivnije zemlje su Junoafrika Republika (J.A.R.) i
Egipat, te ostale preteno sjevernoafrike zemlje (lanice Arabsat sustava). 125
Za razvoj svemirskih istraivanja i primjene na globalnoj razini, vanu
povijesnu, a vjerojatno i sve znaajniju ulogu (uz odreene reforme) u
budunosti imati e Ujedinjeni Narodi (UN), Meunarodna astronautika
federacija (IAF) i meunarodni Komitet za svemirska istraivanja (COSPAR).
Slika 107. UNOOSA logo
Izvor: UN / IAF
Ured Ujedinjenih Naroda za svemirska pitanja (UNOOSA - United Nations

Office for Outer Space Affairs) je UN-ov ured odgovoran za promoviranje
meunarodne suradnje kroz mirotvorno istraivanje svemira. Osnovan je kao
mala radna skupina, 13. prosinca 1958. godine, a od 1993. godine djeluje kao
stalni Ured pri sjeditu UN-a u Beu. Uredom upravlja direktor i sastoji se od
Sekcije za svemirske aplikacije (SAS) i Sekcije za istraivanje i pruanje
razliitih usluga (CSRS). Ured implementira odluke Generalne Skuptine UN-a
i Odbora za miroljubivo koritenje svemira (UNCOPUOS), te podrava
meunarodni dijalog u okviru odbora i njegovog pododbora za znanost i
tehnologiju i pododbora za svemirsko pravo. Implementira UN-ov Program
svemirskih aplikacija (PSA), pokrenut 1971. godine s ciljem koritenja
svemirske znanosti i tehnologije za ekonomski i socijalni razvoj svih naroda, a
posebno zemalja u razvoju; odrava Registar objekata lansiranih u svemir;
prati pravni, znanstveni i tehniki razvoj, te priprema i distribuira izvjea,
studije i publikacije u svemirskom podruju, kako bi pruio tehnike informacije
i savjete dravama lanicama, meunarodnim organizacijama i drugim
uredima UN-a; te daje podrku organizaciji konferencije UN-a o Istraivanju i
mirotvornom koritenju svemira (UNISPACE). 126
Slika 108. IAF logo
Izvor: IAF
125
Op. cit. pod 25, razne stranice

http://en.wikipedia.org/wiki/Suparco
http://www.iainetwork.net/main.html
Meunarodna astronautika federacija (IAF - International Astronautical

Federation) je nevladina meunarodna organizacija sa sjeditem u Parizu,
utemeljena 1951. godine. Ima 165 lanova iz 44 zemlje irom svijeta, koji
potjeu iz industrije, profesionalnih asocijacija, vladinih organizacija i
obrazovnih institucija. 1960. godine IAF je osnovala Meunarodnu
astronautiku akademiju (IAA) i Meunarodni institut za svemirsko pravo
(IISL), uz iju suradnju svake godine organizira Meunarodni astronautiki
kongres. Usko surauje sa UN-om i COSPAR-om. 127
Nakon to je Sovjetski Savez, 1957. godine, lansirao
prvi umjetni zemljin satelit i time otvorio svemirsko
doba, Meunarodno vijee za znanost (ICS / ICSU)
utemeljilo je tijekom jednog svog meunarodnog
susreta u Londonu 1958. godine, Odbor za svemirska
istraivanja (COSPAR - Committee on Space
Research). Od svog poetka, COSPAR je djelovao kao
entitet koji zanemaruje politike aspekte i promatra sva
pitanja iskljuivo sa znanstvenog stajalita, to je igralo
veoma vanu ulogu u ostvarenju suradnje izmeu
Istoka i Zapada. Kao interdisciplinarna znanstvena
organizacija COSPAR je danas preteno usmjeren
Izvor: COSPAR / IAF
unaprijeenju svih vrsta istraivanja provedenih
svemirskim sredstvima (ukljuujui i balone); djeluje kao forum za prezentaciju
najnovijih znanstvenih rezultata, razmjenu informacija i miljenja i raspravu o
problemima; savjetuje UN i druge meunarodne organizacije o pitanjima
vezanim uz svemirska istraivanja; djeluje kao tijelo za pripremu standarda
vezanih uz svemirska istraivanja; i promie meunarodnu suradnju u
istraivanju svemira i njegovom koritenju na dobrobit cjelokupnog
ovjeanstva. 128
Slika 109. COSPAR
logo
Kada je rije o Hrvatskoj, ona vrlo malo ulae u znanstvena istraivanja i

tehnoloki razvoj, a unato nekim potencijalima, gotovo da i nije prisutna u
podruju svemirskih aktivnosti.
Iako je biva Jugoslavija bila jedna od najranijih lanica Meunarodne
astronautike federacije (IAF), u kojoj su odrana i dva IAF-ova kongresa
(1967. godine u Beogradu i 1978. godine u Dubrovniku), Hrvatska nije lanica.
Takoer, za razliku od veine evropskih i razvijenijih svjetskih zemalja,
Hrvatska nije lanica niti meunarodnog Odbora za svemirska istraivanja
(COSPAR). Hrvatska je (sasvim sluajno) lanica globalnih (javnokomercijalnih) telekomunikacijskih satelitskih sustava Intelsat i Inmarsat,
evropskog regionalnog satelitskog telekomunikacijskog sustava Eutelsat
(sateliti Hotbird i dr.), a pokrivena je i signalima mnogih komercijalnih mrea
satelita i sustava (npr. SES-Astra, Iridium, Globalstar).
126
http://www.unoosa.org/oosa/index.html
http://www.iafastro.com/
http://en.wikipedia.org/wiki/International_Astronautical_Federation
128
http://www.iafastro.com/
127
Hrvatska dosta stidljivo koristi navigacijski sustav GPS (navigacija za

automobile se tek uvodi), te je tek na pragu koritenja informacija dobivenih
putem razliitih promatrakih satelita (npr. u kartografiji i prostornom planiranju
- GIS, nadgledanju terena, poara, poplava, i td.), dok je neto aktivnija u
koritenju meteorolokih podataka (Eumetsat / Meteosat). Hrvatska ne
posjeduje vlastite satelite, znaajniju zemaljsku infrastrukturu ili vlastita
lansirna vozila. Hrvatska takoer ne posjeduje i ne lansira ak ni malene
atmosferske (sounding) rakete, a skromna meteoroloka ispitivanja vre se tek
uz pomo malih atmosferskih balona (Zagreb).
Zahvaljujui ponajprije osobnom zalaganju nadahnutih pojedinaca, u Hrvatskoj
postoji 20-tak astronomskih, astronautikih, zrakoplovnih i raketnih drutava i
10-tak zvjezdarnica, od kojih su najpoznatije one u Vinjanu (asteroidi), Rijeci,
Hvaru (solarni opservatorij) i Zagrebu. Od nedavna je kao nevladina i
neprofitna organizacija osnovana i Hrvatska svemirska agencija (HSA).
U Hrvatskoj, poglavito u Zagrebu, postoje razliite institucije, poput sveuilita,
instituta i zavoda (PMF, FSB, FER, HAZU, Ruer Bokovi, Zrakoplovnotehniki zavod, i td.), poduzea (Konar, Ericsson Nikola Tesla, Gredelj, uro
akovi, brodograevna i kooperantska industrija i sl.) i pojedinci, koji bi pod
uvjetom formiranja odgovarajue, kvalitetne organizacije i financijske podloge,
mogli u narednih 10 do 20 godina uvesti Hrvatsku u svemirsko doba.
Ovdje treba pridodati i potencijale Hrvatske vojske, mornarice i zrakoplovstva
(npr. pri nabavi osjetljive opreme, eksplozivnih materijala, koritenju poligona
za testiranje, srodnih tehnologija, itd.) za koritenje u mirotvorne svrhe, kao i
potencijale hrvatskih iseljenika ukljuenih u razliite aspekte (znanstvene,
tehnoloke i industrijske) inozemnih svemirskih programa.
U financiranje i dijelom organizaciju svemirskih aktivnosti u Hrvatskoj, prije ili
kasnije se mora ukljuiti drava. U pripremnoj fazi u tu je svrhu potrebno uloiti
barem 1 milijun Eura godinje, uz postupno poveanje tog iznosa na 30
milijuna Eura (oko 0,1 % GDP-a), investirajui znatan dio tog novca za razvoj
domae svemirske industrije i pojedinih (posebno znanstvenih, tehnolokih i
obrazovnih) institucija.
Literatura:
1.) Gartmann, H. (1957) "Ljudi iza raketa", Tehnika knjiga, Zagreb
2.) Jugin, M. (1971) "Kosmika tehnika i njena primena", Vojnoizdavaki zavod, Beograd
3.) Verger, F. et al. (2003) "The Cambridge Encyclopedia of Space - Missions, Applications and
Exploration", Cambridge University Press (prijevod s francuskog)
4.) Encarta Encyclopedia 99, Microsoft, Ireland, 1998, pod pojmom "Rocket"
5.) http://en.wikipedia.org/wiki/Alouette_1
6.) http://en.wikipedia.org/wiki/Anik_(satellite)
7.) http://en.wikipedia.org/wiki/ASLV
8.) http://en.wikipedia.org/wiki/Atlas_(rocket)
9.) http://en.wikipedia.org/wiki/Australian_Space_Research_Institute
10.) http://en.wikipedia.org/wiki/Brazilian_Space_Program
11.) http://en.wikipedia.org/wiki/Canadian_Space _Agency
12.) http://en.wikipedia.org/wiki/China_National_Space_Administration
13.) http://en.wikipedia.org/wiki/Comisin_Nacional_de_Actividades_Espaciales
14.) http://en.wikipedia.org/wiki/David_Florida_Laboratory
15.) http://en.wikipedia.org/wiki/Delta_IV_rocket
16.) http://en.wikipedia.org/wiki/EROS_(satellite)
17.) http://en.wikipedia.org/wiki/Esa
18.) http://en.wikipedia.org/wiki/Fort_Churchill_(rocket_launch_site)
19.) http://en.wikipedia.org/wiki/Geosynchronous_Satellite_Launch_Vehicle
20.) http://en.wikipedia.org/wiki/Indian_Space_Research_Organisation
21.) http://en.wikipedia.org/wiki/International_Astronautical_Federation
22.) http://en.wikipedia.org/wiki/Israel_Aircraft_Industries
23.) http://en.wikipedia.org/wiki/Japan_Aerospace_Exploration_Agency
24.) http://en.wikipedia.org/wiki/John_H._Chapman_Space_Centre
25.) http://en.wikipedia.org/wiki/Kliper
26.) http://en.wikipedia.org/wiki/Korea_Aerospace_Research_Institute
27.) http://en.wikipedia.org/wiki/Long_March_5_rocket_family
28.) http://en.wikipedia.org/wiki/Long_March_Rocket
29.) http://en.wikipedia.org/wiki/National_Space_Agency_of_Ukraine
30.) http://en.wikipedia.org/wiki/Polar_Satellite_Launch_Vehicle
31.) http://en.wikipedia.org/wiki/RADARSAT_2
32.) http://en.wikipedia.org/wiki/Satellite
33.) http://en.wikipedia.org/wiki/Satellite_Launch_Vehicle
34.) http://en.wikipedia.org/wiki/Solid_rocket_booster
35.) http://en.wikipedia.org/wiki/Space_program_of_China
36.) http://en.wikipedia.org/wiki/Suparco
37.) http://en.wikipedia.org/wiki/Titan_(rocket_family)
38.) http://esamultimedia.esa.int/docs/presentation/english/2005_ESA_General_Presentation_English_WB.pdf
39.) http://mdb.cast.ru/mdb/4-2001/mas/usp/
40.) http://spaceline.org/history/21.html
43.) http://www.21stcenturysciencetech.com/articles/winter01/Chang_Diaz.html
44.) http://www.asri.org.au/ASRI/index.xml
45.) http://www.astronautix.com/country/korsouth.htm
46.) http://www.astronautix.com/lvfam/lonmarch.htm
47.) http://www.bharat-rakshak.com/SPACE/space-history2.html
48.) http://www.esa.int/esaCP/GGG4SXG3AEC_index_0.html
49.) http://www.esa.int/esaCP/SEMI2HMVGJE_index_0.html i dr.
50.) http://www.iafastro.com/
51.) http://www.iai.co.il/Default.aspx?FolderID=14467&lang=en
52.) http://www.iainetwork.net/main.html
53.) http://www.inpe.br/english/about_inpe/history.htm i dr.
54.) http://www.invap.com.ar/
55.) http://www.jaxa.jp/about/history/index_e.html
56.) http://www.jaxa.jp/about/history/isas/index_e.html
57.) http://www.jaxa.jp/about/history/nal/index_e.html
58.) http://www.jaxa.jp/about/history/nasda/index_e.html
59.) http://www.kiosek.com/oberth
60.) http://www.most.gov.il/index.php/en/israel_space_agency/about_isa_israel_space_agency
61.) http://www.mrree.gub.uy/iiicea/PAISES/Brasil/Brazilian%20Space%20Program98.htm
62.) http://www.nasa.gov/mission_pages/exploration/spacecraft/index.html
63.) http://www.nkau.gov.ua/nsau/nkau.nsf/indexE
64.) http://www.spaceline.org/history/1.html
70.) http://www.unoosa.org/oosa/index.html
71.) ...
Izradio: Pol Negri

Povijest Rakete

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Povijest Rakete

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

POVIJEST RAKETE

1.) OD NAJRANIJIH VREMENA DO KRAJA 19. STOLJEA

On je takoer predvidio da ukoliko neki objekt postigne dovoljno veliku brzinu i

2.) OD POETKA 20. STOLJEA DO KRAJA DRUGOG SVJETSKOG RATA

Akumuliranjem znanja i naglim razvojem znanosti i tehnologije, ta je fantastika

dvadeset i tri godine, poslao je nekoliko znanstvenih radova Drutvu za fiziku i

daljnje rasprave. Za izvoenje praktinih pokusa s raketama Ciolkovski nikada

Op. cit. pod 6, str. 9-21

sveuilitu Princeton poeo predavati eksperimentalnu fiziku, uzeo je po prvi

Goddard u prosincu 1929. godine, uz dozvolu vojske, nakratko preselio u

Op. cit. pod 6, str. 21-37

je uplja topovska kugla, promjera 2,75 metara i stijenke debele 30

sekundi izgorjelo je 6,6 kilograma tekueg kisika i 1 kilogram benzina, a vaga

mu konano Talijanska ratna mornarica daje nalog da izvede tone nacrte za

Op. cit. pod 6, str. 38-73

Prva raketa, pogonjena kombinacijom tekueg kisika i benzina, testirana je

Izvor: US Gov / NASA

Op. cit. pod 6, str. 98, 99

svrhu vojnog istraivanja raketa jo 1930. godine). Nakon toga, njemaka

je uspjelo izvesti s raketom A-5, trebalo je potom postii i sa raketom A-4.

3. listopada 1942. godine stajala je na postolju za lansiranje velika raketa,

Op. cit. pod 6, str. 171

najee iz oklopnog vozila. Kada je raketa bila spremna za let, kontrolni

predati se Amerikancima. Sa svih strana stizale se razliite naredbe, a na

U kolovozu 1945. godine von Braunu i njegovim suradnicima amerika je

vojnim zapovjednicima, a est ostalih znanstvenika prebaeno je u Aberdeen

3.) OD KRAJA DRUGOG SVJETSKOG RATA DO DANAS

vlastite rakete i vlastitog svemirskog programa, a u tom su smjeru krenule i

Op. cit. pod 6, str. 179-180

uzlijetanje zrakoplova. 22 Konano, sijenja 1944. godine, izraen je takozvani

sredinom oujka, a prvo lansiranje sredinom travnja 1946. godine. Rana V2

Izvor: NASA / USAF / US DoD

Do kraja 1940-tih, vojna istraivanja balistikih projektila prerasla su takoer i

Amerika je vojska znala da e se zalihe V2 raketa postepeno istroiti, a

Izvor: US Gov / USAF / NASA

Krajem 1956. godine Wilsonov je memorandum (kasnije opozvan) iskljuio

(AFBMD). Zrakoplovstvo je ve nekoliko godina ranije odluilo da e u okviru

Izvor: US Army AMC / NASA

U listopadu 1958. godine osnovana je NASA (National Aeronautics and Space

lansirnim podrujima u vojnom

NASA je odmah sklopila ugovore sa amerikom vojskom i njenim

Op. cit. pod 25, str. 80

Izvor: NASA / USAF / US Gov

Tijekom priprema za prvi let svemirskog broda Apollo sa ljudskom posadom, u

redefiniran kao trokovno povoljna upotreba postojee opreme, neiskoritenih

Meutim i izgradnja Space Shuttlea je dola u pitanje. No, kako su uskoro

Op. cit. pod 25, str. 367-368

Odbacuje se na visini od 114 km i ne moe se ponovno upotrijebiti. Trei

Izvor: USAF / NASA / US Gov

Unato protivljenju vojnih krugova, STS je 1983. godine proglaen jedinim

Op. cit. pod 25, str. 139-140

Od 1989. godine ponovno su nastavljena istraivanja Sunevog sustava.

Izvor: USAF / NASA / US Gov

Raspadom SSSR-a i svretkom Hladnog rata dolo je, nakon razdoblja

u daljnja istraivanja reupotrebljivih lansirnih vozila i drugih inovativnih

Od samog poetka, 1970-tih godina, koncept Space Shuttlea (STS) i

Op. cit. pod 25, str. 140-141

tragedije Space Shuttlea "Columbia" (2003. godine), STS je ponovno vraen u

Izvor: NASA / US Gov

Nova generacija svemirskog vozila sa ljudskom posadom - Crew Exploration

Slika 38-41. Crew Exploration Vehicle (CEV)

3.2. Savez Sovjetskih Socijalistikih Republika (SSSR) / Rusija

Slika 42. Sergej P. Korolev