TAMNO DOBA SVEMIRA

Astronomi nastoje popuniti prazne stranice slikovnog albuma svemira iz razdoblja njegove najranije mladosti

Napisao: ABRAHAM LOEB Izvor: asopis Scientific American, studeni 2006. Naslov izvornika: The Dark Ages of the Universe Pripremio i s engleskog preveo: paniek Stjepan Omialj, Hrvatska, svibanj 2007. Objavljeno u programu Hrvatskog radija

Saetak Tijekom proteklih nekoliko godina mnogo pozornosti u kozmologiji usmjereno je na kozmiko mikrovalno pozadinsko zraenje koje omoguuje stvaranje slike svemira u starosnoj dobi od 400.000 godina. No od tog trenutka pa do pojave prvih galaktika prevladavalo je doba posvemanje tmine. U sjenama tog razdoblja skrivaju se tajne nastanka galaktika. Jasno, vrlo je teko ispitivati razdoblje koje je po svojoj prirodi praktiki nevidljivo. Klju rjeenja lei u slabanim radio valovima koje je emitirao elektriki neutralan vodikov plin tijekom meudjelovanja s pozadinskim zraenjem. Promatrai nastoje ispitati te valove. Rezultat e biti karta koja je jo interesantnija od mikrovalne pozadine. Bit e potpuno trodimenzionalna i prikazivat e kako su se korak po korak iz bezoblinosti razvili oblici.

****
Kada nou promatram nebo i svemir, esto se pitam nismo li mi ljudi previe zaokupljeni sami sobom. Postoje mnoga svemirska prostranstva koja ovjek na Zemlji okom ne moe dosei. Kao astrofiziar imam privilegiju to sam plaen razmiljati o tome i to mi otvara vidike. Naime, postoje stvari koje bi me inae jako optereivale; vlastita smrt na primjer. Svatko e jednom umrijeti, no kada sagledam svemir kao cjelinu, to mi daje smisao dugovjenosti. Ne brinem vie toliko o sebi, to inae bih inio, ba zbog te cjelovite slike. Kozmolozi trae odgovore na osnovna pitanja koja su ljudi tijekom mnogih stoljea nastojali rijeiti putem filozofskih promiljanja, no mi to inimo pomou sustavnih promatranja i kvantitativne metodologije. Moda je najvei uspjeh prolog stoljea bio model svemira koji podravaju velike koliine podataka. Vrijednost toga modela za nae drutvo ponekad je podcijenjena. Kada otvorim dnevne novine, to je dio moje svakodnevne jutarnje rutine, esto vidim duge napise o sukobima zbog granica, posjeda ili sloboda. Dananja novost se nakon par dana zaboravlja. No, kada otvorimo staru knjigu koja je tijekom duga vremenskog razdoblja privlaila pozornost najire javnosti, kao na primjer Biblija, to nalazimo u uvodnom poglavlju? Nalazimo raspravu o nastanku svemira, svjetla i zvijezda. Premda su ljudi esto zaokupljeni svjetovnim problemima, jako su znatieljni sagledati cjelinu. Kao graani svemira ne moemo a da se ne upitamo kako je stvoren prvi izvor svjetlosti, kako je nastao ivot i da li smo kao inteligentna bia sami u tom ogromnom svemiru. Astronomi 21. stoljea jedinstveni su u nastojanju pronalaenja odgovora na ta vana pitanja. Ono to suvremenu kozmologiju ini empirijskom, odnosno iskustvenom znanou, je injenica da smo istinski spremni zaviriti u prolost. Kada pogledate svoj odraz u zrcalu udaljenom jedan metar, vi zapravo 2

vidite kako ste izgledali prije est nano sekundi, a to je vrijeme potrebno svijetlu da prijee put do zrcala i natrag. Slino tome kozmolozi ne moraju pogaati kako je svemir evoluirao, jer njegovu povijest mogu gledati pomou teleskopa. Iz razloga to je svemir statistiki istovjetan u svim smjerovima ono to vidimo milijardama svjetlosnih godina daleko, vjerojatno je prava predstava o tome kako je naa svemirska okolica izgledala milijardama godina prije ovoga vremena. Krajnji cilj promatrake kozmologije je spoznati cijelu povijest svemira te stvoriti predodbu o naem podrijetlu iz bezoblinog plina subatomskih estica. Imamo snimku svemira iz razdoblja 400.000 godina nakon Velikog praska; kozmiko mikrovalno pozadinsko zraenje, a takoer i slike pojedinanih galaktika milijardu godina kasnije. Do sredine sljedeeg desetljea NASA planira lansirati novi svemirski teleskop nazvan James Webb Space Telescope (JWST), koji bi bio u stanju uhvatiti prve galaktike za koje teoretiari smatraju da su bile oblikovane kada je svemir bio star stotine milijuna godina. No tu jo uvijek nalazimo veliki vremenski procjep, jer izmeu nastanka mikrovalne pozadine i prvih zraka zvjezdanog svjetla postojalo je vremensko razdoblje kada je svemir bio potpuno taman te mikrovalna pozadina nije vie slijedila rasprostiranje tvari. Bilo je to beivotno razdoblje prepuno tmine, dosadni interludij i meuigra izmeu neposredne posljedice Velikog praska i dananjeg ivahnog i napuenog svemira. No u tom tamnom razdoblju zbio se veliki dogaaj; primordijalna juha evoluirala je u svijet bogat nebeskim tijelima koja vidimo danas. Unutar guste tame gravitacione sile stvarale su svemirske objekte. Astronomi se susreu sa situacijom koja nalii sluaju posjedovanja foto albuma neke osobe koji sadri samo prvu sliku nainjenu ultrazvukom, jo dok ta osoba nije bila roena, i nekoliko dodatnih slika iz pubertetskog i zrelog doba. Ako bi iz tih slika pokuali nazrijeti to se dogodilo u meuvremenu, vjerojatno bi pogrijeili. Dijete jednostavno nije fetus koji se proporcionalno poveava, a niti odrastao ovjek koji se proporcionalno smanjuje. Slino je i s galaktikama. One nisu slijedile izravni razvojni put od prapoetne tvarne grude koja se jasno oituje u mikrovalnoj pozadini. Opaanja nagovjeuju da je svemir tijekom tamnog razdoblja proao vrlo sloen razvojni put. Trenutano astronomi trae nedostajue stranice svemirskog foto albuma koje e pokazati kako se svemir razvijao tijekom svog najranijeg razdoblja ivota te kako su napravljene galaktike poput nae vlastite Mlijenog puta. Prije desetak godina, kada sam zapoinjao rad na tom podruju, samo je nekoliko znanstvenika bilo zainteresirano za tu temu. Danas je velika veina promatrakih projekata usmjerena na to podruje s naznakama da tijekom sljedeeg desetljea to postane najuzbudljivije polje kozmologije.

Od iona do iona Prema teoriji Velikog praska rani svemir bio je ispunjen vruom plazmom, to je naliilo na kotao ispunjen protonima, elektronima i fotonima s povrnim naznakama nekih drugih estica. Slobodni elektroni uzajamno su djelovali s fotonima u procesu zvanom Thomsonovo rasprivanje, to je tvar i zraenje privuklo u zajednitvo. Kako se svemir irio, tako se hladio i kada je temperatura pala na 3000 stupnjeva Kelvina, protoni i elektroni kombinirali su se i stvorili elektriki neutralne atome vodika. Thomsonov proces rasprivanja zavrio je i protoni su prestali intenzivno meudjelovati s tvarima te su postali mikrovalna pozadina. Kozmiko irenje nastavilo je hladiti plin te se moglo oekivati da e kozmiki plin danas biti hladan i neutralan. No na veliko iznenaenje to nije tako. Iako se svijet oko nas sastoji od atoma, najvei dio dananje svemirske obine tvari nalazimo u obliku plazme i smjeten je duboko unutar meugalaktikog prostora. Opaeni spektar najudaljenijih, a stoga i najstarijih, kvazara, galaktika i eksplozija gama zraka naznauje 3

da je taj raspreni kozmiki vodik bio potpuno ioniziran do starosti svemira od milijardu godina. Nagovjetaj o tome to se desilo doao je tek prije tri godine kada je Wilkinsonova Mikrovalna anizotropska sonda ( engl.: Wilkinson Microwave Anisotropy Probe - WMAP) potvrdila da je mikrovalno pozadinsko zraenje lagano polarizirano. Neutralni vodik ne bi polarizirao to zraenje, to moe samo ionizirani vodik. Razina polarizacije naznauje da je plin bio ioniziran vrlo rano, ve oko nekoliko stotina milijuna godina nakon Velikog praska. Iz tog razloga mora da su atomi pri zavretku Tamnog razdoblja razlomljeni na svoje sastojke - protone i elektrone. Znanstvenici taj proces ponovne ionizacije uglavnom povezuju s prvim naratajem zvijezda. Za ionizaciju atoma vodika potrebna je energija od 13,6 elektron volta, a ona dolazi od fotona ultraljubiastog svijetla. To nije neka velika energija, ekvivalentna je energiji od oko 109 ula po kilogramu vodika, mnogo manje nego 1015 ula koja se oslobaa kod nuklearne fuzije iste koliine vodika. Ako je samo milijunti dio plina u svemiru uao u proces fuzije unutar zvijezda, proizvedena energija bila bi dovoljna da ionizira sve ostalo. Drugi znanstvenici misle da je tvar koja je ula u crne rupe stvorila ionizacijsko zraenje. Pad u crnu rupu oslobaa oko 1016 ula po kilogramu, dakle dovoljno je samo deset milijunti dio vodika svemira da upadne u crne rupe kako bi se ioniziralo sve ostalo. Zvijezde i crne rupe se stvaraju unutar galaktika, dakle da bi ponovna ionizacija mogla zapoeti moraju se prvo stvoriti galaktike. Iako mnogi ljudi zamiljaju galaktike kao skupine zvijezda, kozmolozi ih promatraju kao velike nakupine tvari u kojima zvijezde dolaze gotovo na samom kraju. U stvari, galaktike se uglavnom sastoje od tamne tvari, vrste materije koja jo uvijek nije do kraja definirana i potpuno je nevidljiva. Smatra se da su galaktike nastale kada su neka podruja svemira koja su postala malo gua od prosjeka uslijed gravitacije povukla sama sebe. Iako se to podruje u poetku irilo kao i ostali dio svemira, njegova dodatna gravitacija usporila je irenje, zavrtjela ga i uinila da se cijelo podruje urui samo u sebe kako bi se stvorio objekt s granicama galaktika. Prema sadanjim modelima patuljaste galaktike su se oblikovale kada je svemir bio star oko 100.000 godina. Kako je vrijeme prolazilo one su se spojile i stvorile vee galaktike. Suvremena galaktika, poput Mlijene staze, sadre milijune takvih gradbenih blokova. Unutar embrijskih galaktika plin se ohladio i raspodijelio u svrhu stvaranja zvijezda. Zvjezdano ultraljubiasto zraenje iscurilo je u meugalaktiki prostor izbacujui elektrone iz svojih atoma i tako je stvoren balon ioniziranog plina. Kako su se stvarale nove galaktike nastajalo je sve vie plinskih balona te je meugalaktiki plin izgledao poput vicarskog sira. Na kraju su se baloni poeli preklapati i tako je cijeli svemir popunjen ioniziranim plinom. Iako je navedeni slijed dogaaja posve mogu, on je tek plod djelovanja teoretiara. Prije nego li se nedostajua poglavlja ukljue u samu knjigu praktini kozmolozi ele vidjeti izravne dokaze iz razdoblja re-ionizacije odnosno ponovljene ionizacije. tovie, samo opaanja mogu razluiti da li su re-ionizacijom dominirale zvijezde ili crne rupe, te koja su bila svojstva tamne tvari. No, kako su takva opaanja uope mogua ako je, barem u samom poetku, tamno doba bilo tamno?

Promatranje u mraku Sreom, ak i hladni vodik moe emitirati odreeni oblik svijetla. Subatomske estice imaju nutarnju orijentaciju koja je poznata pod nazivom spin, a koja se moe okrenuti u jednom od dva mogua smjera te je za njih ustaljen naziv gore i dolje. Elektron i proton u atomu vodika mogu biti usmjereni u istom smjeru (usklaeni), ili u suprotnom smjeru (neusklaeni). U neusklaenom stanju atom posjeduje manju energiju. Ako su na primjer elektron i proton usmjereni gore te elektron tada promjeni stanje tako da je usmjeren dolje, energetsko stanje atoma e se promijeniti i osloboditi e se foton valne duljine 21 4

centimetar. Suprotno tome, ako atom upije foton te valne duljine, elektron e promijeniti smjer prema gore. Foton valne duljine 21 centimetar sadri mnogo manje energije od fotona koji nastaju kada vodikovi elektroni preskau izmeu putanja. Iz tog razloga proces promjene smjera mogao je djelovati ak i kada zvijezde nisu sjale. Energija nastala uslijed pozadinskog mikrovalnog zraenja i sudara atoma mogla je biti dovoljna da promjeni smjer elektrona i pobudi vodik na slabani sjaj. Relativni broj atoma s usklaenim i neusklaenim spinovima definiraju takozvanu spinalnu temperaturu plina. Na primjer, velika spinalna temperatura naznaila bi da je veliki dio atoma bio usklaen. Teorija nadalje naznauje da je tamno doba bilo definirano s tri razliite temperature: spinalnom temperaturom kao mjerom relativnog broja atoma s razliitim spinalnim stanjima; obinom, kinetikom temperaturom kao mjerom kretanja atoma, i temperaturom zraenja kao mjerom energije pozadinskih fotona. Te tri temperature mogu se meusobno razlikovati zavisno o tome koji fizikalni proces djeluje. U toj udnoj trostrukoj igri prvo se podudaraju spinalna i kinetika temperatura, potom temperatura zraenja i na kraju ponovo kinetika temperatura. Kako se svemir irio, plin i zraenje su se hladili. Preputen sam sebi plin bi se bio hladio bre, no mali poetni broj slobodnih elektrona preostao od formiranja vodikovih atoma djelovao je suprotno na tu pojavu. Ti su elektroni djelovali kao veza u prenoenju energije mikrovalne pozadine na atome drei u jednakosti sve tri temperature. Meutim, deset milijuna godina nakon Velikog praska elektroni su posrnuli, jer je mikrovalna pozadina postala previe razvodnjena. Ravnotea izmeu plina i zraenja je nestala i plin se poeo brzo hladiti. Atomsko sudaranje dralo je kinetiku i spinalnu temperaturu u jednakosti. U toj je fazi vodik bio upija fotona od 21 centimetar te je upijao energiju iz mikrovalne pozadine, iako nikada dovoljno da bi se povratila ravnotea. Stotinu milijuna godina nakon Velikog praska desila se naredna promjena. Kozmiko irenje razrijedilo je gustou plina do toke da je sudaranje bilo previe rijetko da bi moglo izjednaavati spinalnu i kinetiku temperaturu. Spinovi su tada preuzeli energiju od mikrovalne pozadine. Kada se spinalna temperatura uravnoteila s temperaturom zraenja vodik vie nije upijao, ali niti emitirao fotone od 21 centimetar. Tijekom tog perioda plin se nije mogao vidjeti iza mikrovalne pozadine. Kada su zasjale prve zvijezde i crne rupe desila se i trea promjena. X-zrake koje su one zraile podigle su kinetiku temperaturu. Vodik je upio i nanovo emitirao njihovo ultraljubiasto zraenje, a naredno djelovanje elektrona meu atomskim putanjama dovelo je spinalnu i kinetiku temperaturu u ravnoteu. Spinalna se temperatura poveala u odnosu na temperaturu pozadinskog zraenja tako da je vodik osvijetlio pozadinu. Elektroni koji mijenjaju poloaj uzimaju mnogo manje energije nego ionizirani atomi te su galaktike prouzroile da vodik dobro svijetli prije nego su ga one nanovo ionizirale. Na kraju, nakon to se vodik ionizirao, to je iz raznih razloga ugasilo svijetlo i meugalaktika emisija od 21 centimetar je iezla.

Praiskonska tomografija Zbog te trostruke igre 21-centimetarsko nebo e biti svjetlije ili tamnije od mikrovalne pozadine, ovisno o vremenu i lokaciji. No promatrai trebaju uzeti u obzir jo jedan drugi fenomen, a to je injenica da je kozmiko irenje povuklo fotone prema duim valnim duljinama. Od poetka Tamnog doba veliina svemira se poveavala s faktorom 1000, tako da je 21-centimetarski foton emitiran u to doba na Zemlju doao s valnom duljinom od 210 metara. Foton emitiran pri kraju Tamnog doba pomaknut je prema valnoj duljini od jednog do dva metra. 5

Te valne duljine padaju u radijsko podruje elektromagnetskog spektra. Emisija se moe uhvatiti nizom niskofrekventnih antena slinih onima koje se rabe u televizijskim i radijskim komunikacijama. Nekoliko skupina sada radi na konstrukciji takvih antena. Projekt pod nazivom Mileura Widefield Array (MWA) koji se provodi u Zapadnoj Australiji sastojat e se od 8000 antena koje se proteu u duinu od 1,5 km a osjetljive su na valnu duljinu od jednog do 3,7 metara. Kutna razluivost cijelog ureaja je nekoliko lunih minuta to u Tamnom dobu predstavlja oko tri milijuna svjetlosnih godina. Drugi pokuaji provode se oko projekata LowFrequency Array (LOFAR), Primeval Structure Telescope (PaST) te u dalekoj budunosti, Square Kilometer Array (SKA). Pomnim presluavanjem valnih duljina te e antene moi ispitati 21- centimetarsku emisiju u razliitim razdobljima povijesti svemira. Astronomi e moi izraditi trodimenzionalnu kartu rasprostranjenosti neutralnog vodika. Moi e pratiti promjene u gustoi na razini jedne sto tisuinke (kao u pozadinskom zraenju) prema veim veliinama. Na mjestima najvee gustoe moraju se oblikovati galaktike i stvoriti balone ioniziranog vodika. Ti mjehuri e se poveavati i spajati te na kraju poistiti meugalaktiki prostor od neutralnog vodika. Otrina rubova mjehura dat e odgovor na pitanje da li je re-ionizacija uvjetovana masivnim zvijezdama ili crnim rupama. Najvei dio svoje energije masivne zvijezde rasprostiru u vidu ultraljubiastog svijetla koje je uglavnom blokirano meugalaktikim vodikom, dok crne rupe uglavnom stvaraju x-zrake koje prodiru duboko u plin. Dakle, crne rupe stvaraju granino podruje koje je vrlo neodreeno. Karta od dvadesetjednog centimetra iz nekoliko razloga moe prenositi vie podataka od bilo kojeg drugog sustava promatranja u kozmologiji; ak vie od samog kozmikog pozadinskog zraenja. Kao prvo, dok je slika mikrovalne pozadine dvodimenzionalna, jer je nastala u jednom trenutku kada se svemir ohladio ispod 3000 Kelvina, karta od dvadesetjednog centimetra, kao to je prije spomenuto, biti e potpuno trodimenzionalna. Drugo, pozadinsko zraenje je pomalo zamagljeno, jer se nije pojavilo svugdje u istom trenutku. Svemir je proao kroz razdoblje kada nije bio niti potpuno providan ni potpuno neproziran, kao magla koja se postupno raspruje. Tijekom toga vremena zraenje se proirilo na neku blisku udaljenost zamagljujui fini otisak na nebeskom mikrovalnom zraenju. Suprotno tome, kada se iz vodikovih atoma pojavilo zraenje od dvadesetjednog centimetra, nita nije sprjeavalo njegovo prostiranje svemirom, te je ono slijedilo rasprostiranje plina bez zamagljenja. Tree, mikrovalno zraenje prenosi podatak o promjenama gustoe tvari koje su zasijale galaktike, dok e karta od dvadesetjednog centimetarska oslikati oboje: nastanak prvih galaktika i utjecaj koje su one, jednom oblikovane, imale na svoju okolinu. No, da bi se uhvatio signal od dvadesetjednog centimetra, istraivai e morati prevazii brojne izazove. Potrebno je izluiti zemaljsko niskofrekventno radijsko odailjanje. Jo e vei problem biti osnovna radijska emisija nae galaktike koja je 10.000 puta jaa od signala iz razdoblja re-ionizacije. Sreom, galaktiki um otprilike je isti na malo drugaijim valnim duljinama, dok se dvadesetjedan centimetarski signal mijenja s valnom duljinom reflektirajui prostornu strukturu ioniziranih mjehura. Ta razlika omoguuje izluivanje signala. Astronomi e morati usporediti dvadesetjedan centimetarske karte sa slikama s instrumenata poput JWST. Galaktike koje se vide u infracrvenom svijetlu moraju odgovarati ioniziranim mjehurima u neutralnom vodiku. Pored navedenih izazova, brojni zadaci preostali su i za teoretiare. Prije svega oni moraju postaviti vee raunalne simulacije za praenje dogaaja na velikom svemirskom podruju, milijarde svjetlosnih godina u presjeku, kako bi stvorili reprezentativni statistiki uzorak naeg svemira, a i rezolucija mora biti prikladna da bi se uhvatile patuljaste galaktike. Simulacija takoer treba iznai prostiranje ionizirajueg 6

zraenja od galaktika do okolnog plina, procesa ije je modeliranje tek u zaetku. Promatrai e biti u stanju vidjeti re-ionizaciju prije nego to e teoretiari moi predvidjeti to treba vidjeti. Ti kombinirani promatraki i teoretski pokuaji trebaju baciti svjetlo na razliite tajne i zagonetke prisutne u okviru teorije o oblikovanju galaktika. Skupina pitanja vezana je uz masivne crne rupe u sreditima galaktika. Tijekom prolog desetljea astronomi su shvatili da gotovo svaka galaktika dananjeg svemira, ukljuujui i nau vlastitu - Mlijeni put, posjeduje masivnu crnu rupu. Vjeruje se da se te rupe hrane plinom iz povremenih dogaaja pokrenutih spajanjem galaktika. Tijekom tih velikih uveanja prisutni plin sjaji mnogo svjetlije nego cijeli ostatak galaktike, stvarajui kvazar. Projekt pod nazivom Sloan Digital Sky Survey otkrio je da su kvazari s crnim rupama milijardu puta veim od mase Sunca ve postojali kada je svemir bio star milijardu godina. Kako su takve masivne crne rupe nastale tako rano? Zato su prestale rasti? Druga skupina pitanja vezana je uz raspored veliine galaktika. Teoretiari vjeruju da je ultraljubiasto zraenje, koje su stvorile patuljaste galaktike tijekom razdoblja re-ionizacije, zagrijalo svemirski plin i potisnulo oblikovanje novih galaktika male mase. Kako se to potiskivanje odralo tijekom vremena? Koje su danas postojee patuljaste galaktike postojale na samom poetku? To su samo neka od mnogih pitanja iji odgovori lee u Tamnom razdoblju.

O autoru ABRAHAM LOEB je vodei svjetski znanstvenik u teoretskom prouavanju prvih zvijezda, crnih rupa i razdoblja re-ionizacije. Prema njegovim rijeima, ono to ga vodi je interes za stara filozofska pitanja, te su ga ona inspirirala da kao mladi pone prouavati fiziku. Sada je profesor astronomije na Sveuilitu Harvard i gostujui profesor na Weizmanovu znanstvenom institutu, Rehovot, Izrael. Loeb je bio pionir u otkrivanju planeta izvan Suneva sustava na osnovu gravitacijskih mikro lea, te otkrivanju stvaranja gama zraka u meugalaktikom prostoru. Bio je lan prve znanstvene radne skupine na James Webb svemirskom teleskopu, a godine 2002. primio je Guggenheimovu nagradu.