NOVO SVIJETLO U MEDICINI

Pigmenti koji izlaganjem svijetlu oksidiraju i postaju skloni nagrizanju mogu biti vrlo uinkoviti u borbi protiv raka, sljepoe i bolesti srca. Njihova svjetlou pokrenuta otrovnost moe pomoi u objanjenju pria o vampirima.

NAPISAO: NICK LANE Izvor: asopis Scientific American, sijeanj 2002. Naslov izvornika: New Light on Medicine Pripremio i s engleskog preveo: Stjepan paniek Vlodrop, Nizozemska, studeni 2005. Objavljeno na Hrvatskom radiju

*****
Podrijetlo pria o vampirima moemo slijediti tisuama godina unatrag. Naa suvremena zamisao o toj prii zasniva se na Drakuli, ekscentrinom klasiku Bram Stokera i Hollywoodskoj zvijezdi Bela Lugosi - romantiku punom seksualnog naboja, izopeniku s fatalnom osjetljivou na sunevu svijetlost, koji pije krv i zazire od enjaka i krieva. Suprotno tome, u narodu je uvrijeena predodba o vampirima kao patetinim likovima za koje se dri da su besmrtni. Traei istinu u tim priama znanstvenici su posumnjali na mogunost da su one zasnovane na stvarnim ljudima koji su patili od rijetke krvne bolesti nazvane porfirija. U potrazi za tretmanima koji bi mogli pomoi u lijeenju te neravnotee znanstvenici su naili na nove mogunosti lijeenja nekih drugih, rairenijih i ozbiljnijih bolesti. Porfirija je u stvari skupina povezanih bolesti u kojima se pigmenti pod nazivom porfirini (engl.: porphyrins) nakupljaju u koi, kostima i zubima. Mnogi od tih pigmenata su dobroudni u mraku, ali se na svijetlu pretvaraju u oksidirajui otrov koji izjeda meso. Bez odgovarajuih tretmana najgori oblici ove bolesti, kao na primjer kongenitalna eritropoetska porfirija (engl.: congenital erythropoietic porphyria) moe biti groteskna i u svom krajnjem obliku uzrokovati uasna izoblienja, neto to je kod besmrtnika teko oekivati. Ui i nos bolesne osobe potpuno su izjedeni, a usne i desni nestaju otkrivajui crvene zube nalik gljivama. Koa je prekrivena krastama s vrlo gustim pigmentom i smrtno bijele boje, to u pozadini otkriva anemiju, slabokrvnost. Iz razloga to se anemija moe lijeiti transfuzijom krvi, neki su povjesnici posumnjali da su u srednjem vijeku moda kao narodni lijek protiv te bolesti ljudi s porfirijom pokuali piti krv. to god da je istina u svezi s ovom tvrdnjom, osobe s kongenitalnom eritropoetskom porfirijom nauile su da ne izlaze iz kua na danje svijetlo. Mogli su takoer spoznati da je bolje izbjegavati enjak, jer smatra se da neke kemikalije u njemu pogoravaju simptome ove bolesti, pretvarajui blagi napad u pravu agoniju. U nastojanju pronalaenja lijeka za porfiriju znanstvenici su shvatili da ona ne mora biti samo problem, ve moe biti alat i pomagalo za primjenu u medicini. Ako se porfirin ubaci u bolesno tkivo, kao to je kancerogeni tumor, tada se pomou svijetla ta supstanca moe aktivirati radi unitenja takvoga tkiva. Ovaj je postupak poznat kao fotodinamika terapija, ili PDT, koja je od tretmana s vrlo malom vjerojatnou izljeenja iz 70-tih godina, narasla u profinjeno i uinkovito oruje protiv niza razliitih malignih bolesti dananjice, a odnedavno i za lijeenje makularne degeneracije i patoloke miopije, uobiajenih uzroka sljepoe kod odraslih osoba. Istraivanja koja su u tijeku ukljuuju pionirske tretmane u lijeenju bolesti koronarne arterije, AIDS-a, autoimunolokih bolesti, reakcija kod transplantacija i leukemije. Molekularni mehanizmi Supstance koje se nalaze u srcu porfirije i fotodinamike terapije su meu najstarijim i najvanijim molekulama od svih molekula prisutnih u biologiji, jer upravljaju s dva najkritinija procesa u kojima se stvara energija, a to su fotosinteza i respiracija kisika. Porfirine ini velika obitelj usko povezanih sastojaka sa irokim skupom evolucijskih inaica na tu temu. Svi sastojci porfirina imaju jednu zajedniku znaajku, ravan prsten sastavljen od ugljika i duika s otvorom u sredini koji stvara prostor za ione metala poput eljeza ili magnezija da se veu uz njih. Kada su pravilno usklaeni u okvir porfirijskih prstenova, ti atomi metala kataliziraju najosnovnije procese stvaranja energije prisutne u biologiji. Klorofil, biljni 2

pigment koji upija sunevu energiju tijekom procesa fotosinteze je porfirin, ba kao to su i molekule hema (engl.: heme), koji je u srcu hemoglobina, proteina za prijenos kisika, i mnogih drugih enzima vitalnih za ivot, ukljuujui citokrom oksid koji stvara energiju putem prijenosa elektrona kisiku u kritinom koraku stanine respiracije. Porfirija nastaje uslijed poremeaja u sustavu za proizvodnju molekula hema u naem tijelu. Tijelo proizvodi molekule hema i ostale porfirine u seriji od osam koordiniranih koraka, a svaki je korak kataliziran razliitim enzimima. Zadnji korak u proizvodnji hema je dodavanje eljeza. Kod porfirije jedan od koraka se ne pojavljuje te dolazi do nakupljanja sastojaka nastalih u prijanjim koracima. Tijelo nije evoluiralo kako bi uinkovito razloilo prijelazne sastojke te ih otputa, vrlo esto u kou. Prijelazni sastojci ne oteuju kou izravno, ve mnogi od njih izazivaju probleme na neizravan nain. Porfirini bez metala, kao i oni s metalima koji ne stvaraju interakciju s porfirijskim prstenom, mogu se pobuditi upijanjem svijetla odreenih valnih duljina; njihovi elektroni preskau na staze s viim energijama. Takve molekule tada mogu prenijeti podraaj ostalim molekulama s desnim vezama, posebno molekulama kisika, kako bi stvorile reaktivni kisik i druge visoko reaktivne i destruktivne molekule poznate pod nazivom slobodni radikali. Drugim rijeima, porfirini bez metala ne uzrokuju samo unitenje, ve su posrednici u njegovu nastajanju. Oni su katalizatori u proizvodnji otrovnih oblika kisika. Fotoosjetljive reakcije nisu uvijek nuno tetne. Njihove dobrobiti poznate su od davnina. Neke sjemenke i voe posebno sadre fotoosjetljive kemikalije, koje se nazivaju psoraleni i izravno su dovele znanstvenike do pokusa s porfirinima. Psoraleni su se rabili za lijeenje konih bolesti u Egiptu i Indiji jo prije nekoliko tisua godina. U suvremenu su medicinu po prvi puta ukljueni djelovanjem egipatskog dermatologa Abdela Monema El Moftya sa Sveuilita u Kairu, tek prije 50 godina, kada je zapoeo lijeiti pacijente s vitiligom, bolesti koja uzrokuje pojavu nepravilnih konih mrlja bez pigmenta, a kasnije je lijeio oboljele od psorijaze rabei proiene psoralene i sunevu svijetlost. Kada se pomou svijetla aktiviraju, psoraleni reagiraju s DNK u stanicama koje se brzo razmnoavaju, te ih unitavaju. Dva amerika dermatologa, Aaron B. Lerner sa Sveuilita Yale i Thomas B. Fitzpatrick sa Sveuilita Harvard, bili su iznenaeni s potencijalom psoralena. ezdesetih godina pokazali su da se psoraleni mogu aktivirati pomou ultraljubiastih zraka (UVA), te su znanstvenici kasnije pospjeili psoralensku terapiju rabei ultraljubiastu svjetiljku slinu onoj koja se danas rabi u solarijima. Taj je postupak postao poznat kao PUVA, to je skraenica od psoralen sa UVA, i sada je jedan od najuinkovitijih tretmana u lijeenju psorijaze i drugih konih bolesti. Kako unititi stanice raka? Uspjeh PUVA tretmana ranih 70-tih impresionirao je Thomasa J. Doughertya s Instituta za rak Roswell Park u Buffalu, savezna drava New York u SAD-u, i to ga je navelo da ispita mogunost u kojoj bi jedna od inaica tog tretmana mogla biti uinkovita u lijeenju raka. Aktivirani psoraleni mogu usmrtiti stanice uljeze i smiriti upalu, ali u usporedbi s porfirinima, oni nisu tako jako foto-osjetljivi. Ako psoraleni mogu usmrtiti pojedinane stanice, postavlja se pitanje bi li porfirini moda mogli unititi cijeli tumor? Ta njegova ideja bila je poetak primjene prave fotodinamike terapije u kojoj fotosensistori kataliziraju stvaranje kisikovih slobodnih radikala. Sama terapija izgraena je kao nastavak ranijih radova koji su otkrili dvije medicinski korisne znaajke porfirina; oni se selektivno nakupljaju u stanicama raka, i aktiviraju se crvenim svijetlom, koje prodire mnogo dublje u bioloko tkiva u odnosu na svijetlost kraih valnih duljina, kao na primjer plavo svijetlo ili UVA. Dougherty je ubacio smjesu porfirina u krvotok mia s tumorom dojke. Zatim je priekao nekoliko dana da se porfirini u tumoru izgrade te ih je potom osvijetlio crvenim svijetlom. Njegovi ureaji bili su primitivni; rabio je svijetlo starog projektora za slike koje je proputeno kroz 35 mm crveni filtar. 3

Meutim pored toga, rezultati su bili spektakularni. Svijetlo je aktiviralo porfirine unutar tumora, koji su prenijeli njihovu energiju stanicama kisika da bi one otetile okolno tkivo. U gotovo svim sluajevima tumori su pocrnjeli i umrli nakon djelovanja svijetla. Nije bilo nikakvih znakova njihovog ponovnog pojavljivanja. Dougherty i njegovi kolege objavili su svoje podatke 1975. godine u asopisu Nacionalnog instituta za rak (engl.: Journal of the National Cancer Institute), s vrlo hrabrim naslovom: Terapija foto-zraenjem II: Lijeenje ivotinjskih tumora s hematoporfirinom i svijetlom. Tijekom nekoliko sljedeih godina oni su unaprijedili i pospjeili svoju tehniku rabei lasere male snage kako bi crveno svijetlo fokusirali na tumore. Na taj su nain obradili vie od 100 pacijenata s rakom dojke, plua, prostate i koe. Njihovi rezultati bili su izvanredni cjelovito ili djelomino izljeenje u 111 od 113 tumora. Naalost, rak se ne moe unititi tako lako. im su neki drugi lijenici pokuali upotrijebiti fotodinamiki tretman (PDT Photodinamic treatment) pojavili su se neki ozbiljni nedostaci. ini se da je vezanost porfirina za tumor bila iluzija; porfirine upijaju sva tkiva koja se brzo umnaaju ukljuujui kou, a to dovodi do fotoosjetljivosti. Iako su Doughertyjevi pacijenti bili vrlo paljivi i izbjegavali sunce, blizu 40 % njih je izvijestilo o opeklinama i osipu na koi u tjednima nakon tretmana. Snaga samih porfirina je drugi problem. Rani pripravci porfirina bili su mjeavine i rijetko su bili dovoljno snani da unite itav tumor. Neki porfirini nisu uspjeni u prenoenju energije na kisik; drugi su aktivirani samo pomou svijetla koje ne moe prodrijeti dublje od nekoliko milimetara u tkivo tumora. Neki bioloki pigmenti koji su uobiajeno prisutni u tkivima, kao to su hemoglobin i melanin, takoer upijaju svijetlo te na taj nain mogu sprijeiti aktiviranje porfirina. ak i sam porfirin moe uzrokovati takav problem ako se akumulira u tako velikoj koliini da upije svo svijetlo u povrinskim slojevima tumora, te na taj nain sprjeava prodiranje svijetla u dublje slojeve tumora. Mnoge od ovih potekoa nisu se mogle rijeiti bez pomoi specijalista iz drugih disciplina. Bili su potrebni kemiari kako bi stvorili nove, sintetike porfirine; takve koji imaju veu osjetljivost prema tumorima, veu mo, te sposobnost da se aktiviraju svjetlou onih valnih duljina koje su sposobne prodrijeti dublje u tkiva i tumore. Naime, svjetlosno aktiviranje i upijanje kod svakog se porfirina pojavljuje samo na posebnim valnim duljinama, dakle trik je u tome da se stvori takav porfirin koji ima apsorpcijski maksimum na valnoj duljini koja omoguuje prodiranje u bioloko tkivo. Fiziari su trebali nainiti takve izvore svjetlosti koji e moi stvarati svijetlo posebnih valnih duljina za aktiviranje novih porfirina te da se mogu privrstiti na male endoskope, katetere ili ak da se mogu implantirati u tkiva. Farmakolozi su trebali pronai naine za smanjenje vremena potrebnog porfirinima da krue krvotokom kako bi se smanjile popratne pojave uslijed fotoosjetljivosti. Naposljetku, bila su potrebna klinika istraivanja i provjere kako bi se ispitala uinkovitost i odredili najbolji uvjeti tretmana. Najbolji porfirin e biti ne samo snaan i visoko selektivan na tumore, ve mora biti brzo razgraen na bezopasne sastojke i odstranjen iz tijela. Prvi komercijalni preparat, Porfimer sodium Photofrin, odobren je od Agencije za hranu i lijekove SAD-a, za tretiranje razliitih vrsta raka. Iako je bio od velike pomoi kod odreenih vrsta raka, kao na primjer kod raka jednjaka, mjehura, glave i vrata te koe, a u nekim stadijima i kod raka plua, ipak nije ostvaren oekivani napredak te se jo uvijek ne smatra integralnim dijelom terapije raka. Ipak, na ope iznenaenje, prvi fotoosjetljivi lijek koji zadovoljava uglavnom sve otre kriterije to se tie snage i uinkovitosti bez uzrokovanja popratnih pojava, Verteporfin (Visudyne), Agencija za lijekove SAD odobrila je u travnju 2000. godine, ali ne za tretiranje raka, ve za prevenciju od sljepoe. Naime, kako su se teorije usklaivale sa stvarnou znanstvenici su shvatili da fotodinamika terapija osim unitenja tumora moe uiniti jo mnogo vie. 4

Borba protiv sljepoe Na primjer, jedan od naina djelovanja je borba protiv starosne makularne degeneracije (AMD Age-related macular degeneration), najuobiajeniji uzrok sljepoe u naem zapadnom svijetu. U najveem broju sluajeva oboljeli od AMD imaju dobroudni oblik te bolesti i ne gube vid, no kod otprilike jedne desetine bolest poprima mnogo agresivniji oblik koji se naziva vlana AMD. U tom sluaju deava se da ispod retine (mrenice) izrastu iznimno veliki krvni sudovi iz kojih izlazi krv, poput minijaturnih vorova na poveanim venama na nogama, te u krajnjem sluaju naruavaju otrinu sredinjeg vidnog sustava; otrinu potrebnu za itanje i vonju automobila. Kako bolest napreduje vid je oslabljen, tako da osoba ne moe prepoznati lica ljudi ili detalje na objektima. Gotovo svi pokuaji u prevenciji tog nemilosrdnog i neumoljivog procesa bili su neuspjeni. Antioksidanti uneseni hranom mogu malo odgoditi poetak neravnotee, ali imaju vrlo mali uinak na razvitak ve utvrene bolesti. Sve donedavna, jedini dokazani tretman koji usporava vlanu AMD bila je tehnika nazvana laserska fotokoagulacija. Postupak ukljuuje primjenu termalnog lasera na krvne sudove u smislu njihovog sjedinjavanja termikim putem i na taj nain se zaustavlja njihov rast. Na nesreu laser takoer spaljuje oblinji dio retine, te se na taj nain unitava jedan njen mali dio kako bi se spasila vidna sposobnost preostalog dijela oka. Procjena primjenjivosti ovoga postupka zavisi o podruju retine koje treba tretirati. Kod najveeg broja ljudi s dijagnosticiranom vlanom AMD, to podruje je locirano ispod kritinog sredinjeg dijela vidnog podruja, ili je bolest ve suvie napredovala i proirila na preveliko podruje da bi se postigle bilo kakve dobrobiti od laserske koagulacije. Kako bi razrijeili ovaj problem znanstvenici s Harvarda i biotehnoloke tvrtke QLT Inc u Vancuveru u Kanadi doli su na ideju da bi moda PDT mogao zaustaviti rast tih krvnih sudova, te na taj nain odgoditi ili potpuno sprijeiti sljepou. Ako se porfirini mogu akumulirati u svakom brzo umnaajuem tkivu, to je redovito problem kod raka, tada bi se moda takoer oni mogli akumulirati u krvnim sudovima koji rastu ispod retine. Verteporfin, novi sintetiki porfirin, inio se vrlo obeavajuim, jer se pokazao vrlo dobrim u predklinikim prouavanjima na ivotinjama, a ta istraivanja proveli su tvrtka QLT i Sveuilite Britanska Kolumbija kasnih 80-tih i ranih 90-tih godina. Verteporfin se iznimno brzo nakuplja u poveanim krvnim sudovima retine; ve nakon 15 minuta nakon injekcije u venu na ruci. Kada je aktiviran pomou crvenog laserskog svijetla, potpuno je zatvorio krvne sudove zatitivi tako prekrivanje retine. Ako neto od tih krvnih ila i dalje raste mogu se eliminirati daljnjim tretmanima. Dva glavna klinika ispitivanja koja je predvodio Neil M. Bressler s Onog instituta Wilmer na Sveuilitu John Hopkins, potvrdila su da se PDT moe provoditi est ili sedam puta u razdoblju od tri godine bez oteenja zdravog dijela retine. Tijekom razdoblja od dvije godine kod pacijenata s najagresivnijim oblikom AMD Verteporfin je prepolovio opasnost od djelominog ili potpunog gubitka vida. Uinci su se odrali u najmanje tri do etiri godine; pacijentima koji nisu tretirani vid se u tri mjeseca smanjio jednako kao kod tretiranih pacijenta nakon tri godine. Taj se tretman, iako ne tako dobro, mogao primjenjivati i kod oboljelih s manje agresivnim oblicima AMD, kao i kod onih sa slinim bolestima, kao na primjer patoloka miopija i oni histoplazmatski sindrom. Pri tome, samo je jedan manji dio pacijenata patio od sunevih opeklina ili nekih drugih tetnih reakcija, a vrlo rijetko vie od 24 sata poslije izvoenja tretmana. Neki uesnici ovoga ispitivanja nisu imali posebna poboljanja primjenom PDT-a. Kod mnogih je bolest ve predaleko uznapredovala. Analiza klinikih podataka koje je Bressler prikazao u travnju 2002. godine na meunarodnom oftalmolokom kongresu u Sydneyu u Australiji, pokazuju da manje lezije mnogo bolje odgovaraju na tretmane nego starije, vee, to govori da rana detekcija bolesti i pripadajui tretman mogu optimizirati dobrobiti PDT-a. 5

Drugi tretmani Uspjeh oftalmolokog PDT-a inspirirao je istraivanja na drugim podrujima ali je otkrio i njegove nedostatke. To se posebno odnosi na crveno svijetlo koje ne prodire u bioloka tkiva vie od nekoliko milimetara. Taj je nedostatak prijetnja uporabi PDT-a u internoj medicini; njegova vanost dolazi do izraaja kod primjene na povrinskim slojevima. Meutim, postoje naini da se PDT upotrijebi i kod unutarnjih organa. Jedna vrlo dobra zamisao nazvana foto angioplastija (engl.: photoangioplasty) u uporabi je kod lijeenja bolesti koronarne arterije. Koronarna angioplastija je postupak lijeenja arterija s aterosklerozom uz minimalan zahvat. Rabi se siuni balon da bi se otvorile arterije kako aterosklerotini materijal ne bi u potpunosti zatvorio cijeli krvni sud. Foto-angioplastija moe zaobii mnoge popratne probleme koji se pojavljuju kod konvencionalne angioplastije, posebno restenoze, odnosno ponovnog suavanja tretirane arterije. Postupak se zasniva na ubacivanju porfirina u krvotok, ekanju da se on izgradi na oteenim stjenkama arterije, te osvjetljavanja arterije s unutarnje strane pomou malog izvora svijetla privrenog na kraju katetera. Svijetlo aktivira porfirine koji unitavaju ploice nakupljenog materijala na stjenkama, dok same stjenke arterije ostaju nedirnute. U oujku 2002. godine, Jeffrey J. Popma iz bolnice Brigham and Women's predstavio je na godinjoj konferenciji amerikih kardiologa rezultate probnih ispitivanja sintetikog porfirina motexafin lutetiuma (engl.: motexafin lutetium) provedenih na ljudima. Iako je to ispitivanje jo uvijek u ranoj fazi, rezultati ulijevaju nadu: postupak je siguran, a uspjeh u prevenciji restenoze poveava se s poveanjem doze primijenjenih porfirina. Nakupljanje porfirina u aktivnim stanicama, te u stanicama sklonim brzom umnaanju, poveava mogunost tretiranja drugih bolesti u kojima se dogaaju takve aktivnosti, a meu njima su i infekcijske bolesti. Pokuaj tretiranja infekcija pomou pigmenata dugo je vremena bilo frustrirajue zbog ogranienog uinka na gram-negativne bakterije koje imaju vrlo sloenu staninu stjenku koja sprjeava prodiranje porfirina unutar takvih organizama. Jedno rjeenje, koje je razvio Michael R. Hamblin i njegovi kolege s Harvarda, ukljuuje dodavanje nekog drugog sastojka porfirinu, a najee polimera polilizina, ponavljajueg lanca aminokiseline lizin. Polimer razbija lipidnu strukturu staninog zida bakterije te omoguuje porfirinima ulazak u stanicu. Jednom kada se nau unutra, porfirini se mogu aktivirati pomou svijetla kako bi unitili bakteriju. Na dosadanjim prouavanjima kod ivotinja s zarazama u usnoj upljini i zaraenim ranama, izmijenjeni porfirin pokazao je snanu antibakterijsku aktivnost protiv irokog spektra gram negativnih i gram pozitivnih bakterija. Kako se otpornost bakterija na antibiotike sve vie poveava, PDT s ciljanim antibakterijskim djelovanjem moe, u okviru medicini dostupnih tretmana, postati vrlo korisno oruje. Nekoliko drugih slinih fotodinamikih postupaka zasniva se na otkriu da aktivirane imunoloke stanice uzimaju veu koliinu materijala osjetljivih na svijetlo nego to to ine neaktivirane imunoloke stanice i crvene krvne stanice, uvajui tako te mirne i tihe stanice od nepovratnih oteenja. U najveem broju zaraza nitko ne eli unititi aktivirane imunoloke stanice; na kraju, one su odgovorne za obranu tijela od zaraze. U tom sluaju, ciljane imunoloke stanice su ekvivalentne prijateljskoj vatri, to zarazi prua mogunost da slobodno napada tijelo. Meutim kod AIDS-a istina je upravo suprotnog karaktera. Virus AIDS-a, HIV, inficira takoer i imunoloke stanice. Ciljanje na inficirane imunoloke stanice vie bi sliilo eliminiranju dvostrukih agenata. U laboratoriju imunoloke stanice zaraene HIV-om uzimaju porfirine, te postaju ranjive na djelovanje svjetlosti. Kod pacijenata svijetlo se moe primijeniti uzimanjem krvi, osvjetljavanjem, te ponovnom transfuzijom u tijelo, to se naziva van tjelesnom fototerapijom, ili osvjetljavanjem koe crvenim svjetlom, to se naziva transdermalnom fototerapijom. Kod transdermalnog pristupa svijetlo e eliminirati aktivirane imunoloke stanice u krvotoku za vrijeme njihova prolaska kroz kou. Da li e ta 6

tehnika biti dovoljno snana kako bi odstranila oboljele imunoloke stanice kod pacijenata oboljelih od HIV-a, ostaje otvoreno pitanje. Autoimunoloke bolesti, reakcija na transplantirane organe i leukemija, sve te bolesti takoer su povezane jednom zajednikom niti koja se odnosi na aktivirane i umnaajue imunoloke stanice. Kod autoimunolokih bolesti dijelovi naeg vlastitog tijela pogreno aktiviraju imunoloke stanice. Ti aktivirani klonovi se tada umnaaju u pokuaju unitavanja opaene prijetnje; spomenimo kao primjer myelin pokrov (engl.: myelin sheath), pokrov aksona kod ivanih stanica koji se pojavljuje kod multipla skleroze, ili kolagen kod reumatoidnog artritisa. Kod presaivanja organa, aktivirane imunoloke stanice mogu se umnoiti u nastojanju odbacivanja stranog tkiva; transplantiranog organa ili ak samog tjelesnog tkiva domaina, u sluaju kod presaivanja kotane sri. Kod leukemije imunoloke stanice i njihovi prethodnici u kotanoj sri stvaraju veliki broj nefunkcionalnih stanica. U svakom od ovih sluajeva PDT moe potencijalno odstraniti nepoeljne imunoloke stanice, a istovremeno sauvati mirne stanice u njihovom nastojanju da odre normalne imunoloke odgovore na infekcije. Kao kod HIV infekcije, taj se postupak moe provesti bilo vantjelesno ili transdermalno. Mnoga od ovih istraivanja su u kasnim predklinikim ili ranim klinikim fazama ispitivanja. Usprkos svoj inventivnosti i umijeu u istraivanju i otkrivanju moguih medicinskih primjena, moemo se samo nadati da e proirena klinika istraivanja iznjedriti odgovarajue rezultate

O autoru Nick Lane studirao je biokemiju na Imperial College Sveuilita u Londonu. Njegova doktorska radnja na Royal Free Hospital bila je usredotoena na slobodne radikale kisika i metabolike funkcije kod transplatiranih organa. Lane je poasni istraivaki suradnik na University College London i direktor stratekog razvoja na Adelphi MediCine, medicinske multimedijalne tvrtke osnovane u Londonu. Njegova knjiga Kisik: molekula koja je stvorila svijet, objavljena je u SAD u izdanju Oxford University Press u proljee 2003. godine.