PRVIH NEKOLIKO MIKROSEKUNDI

U nedavnim pokusima fiziari su uz zapanjujue rezultate uspjeli ponoviti uvijete ranog svemira

NAPISALI: MICHAEL RIORDAN, WILLIAM A. ZAJC Izvor: Magazin Scientific American, svibanj 2006. Naslov izvornika: The First Few Microseconds Pripremio i s engleskog preveo: Stjepan paniek Vlodrop, Nizozemska, svibanj 2006. Objavljeno u programu Hrvatskog radija

*****

PREGLED Tijekom prvih 10 mikrosekundi Velikoga praska svemir je tvorio uzkipjeli vrtlog elementarnih estica poznatih kao kvarkovi i gluoni. Od tada su i kvarkovi i gluoni zarobljeni unutar protona i neutrona koji ine jezgre atoma. U proteklih su pet godina pokusi na Relativistic Heavy Ion Collideru (RHIC) sudaranjem jezgri zlata na mikroskopskoj razini kod pribline brzine svjetlosti ponovo stvorili takozvanu kvark-gluonsku plazmu. Na veliko iznenaenje fiziara medij koji je stvoren u tim minijaturnim eksplozijama ne ponaa se poput plina, nego poput gotovo savrene tekuine. Ti rezultati naznauju vjerojatnu potrebu revizije modela prvotnoga svemira. Neke pretpostavke fiziara kako bi pojednostavnili proraune vezane uz kvarkove i gluone takoer se trebaju nanovo ispitati.

***
Tijekom pet proteklih godina stotine znanstvenika rabi novi, moni razbija atoma u Brookhaven National Laboratory na Long Islandu, kako bi oponaali uvijete koji su postojali u vrijeme raanja svemira. Nazvan je Relativistic Heavy Ion Collider ili skraeno RHIC to se izgovara kao rik, a u doslovnom prijevodu znailo bi: Teki relativistiki ionski sudara, a uloga mu je sukobiti dvije suprotno usmjerene zrake jezgri zlata koje se kreu priblino brzinom svjetlosti. Rezultat sudara parova takvih atomskih jezgri jest njihovo razbijanje s iznimno velikom temperaturom i gustoom materije i energije, a ta se istraivanja provode kako bi se oponaalo to se dogodilo tijekom prvih nekoliko mikrosekundi Velikog praska. Taj kratki mini prasak fiziarima prua obavijesti o najranijim trenucima nastanka cjelokupnog stvaranja. U tim ranim trenucima tvar je bila krajnje vrua iznimno zgusnuta mjeavina estica nazvanih kvarkovi i gluoni, koje jure kojekuda i nasumce se meusobno sudaraju. Kao zain toj juhi pojavljuju se elektroni, fotoni i ostale svijetle elementarne estice. Temperatura ove smjese iznosila je na trilijune stupnjeva, bila je vie od 100.000 puta toplija od suneve jezgre. No kako se svemir irio temperatura je padala ba kao to se obini plin hladi kada se brzo iri. Kvarkovi i gluoni toliko su usporili da su se neki od njih mogli zapoeti lijepiti jedan za drugoga. Nakon to je prolo otprilike 10 mikrosekundi kvarkovi i gluoni su okovani zajedno djelovanjem jakih sila izmeu njih, te su zauvijek ostali zarobljeni unutar protona, neutrona i drugih estica s jakim meudjelovanjem; fiziari ih zajednikim imenom nazivaju hadroni. Takva iznenadna promjena znaajki tvari naziva se fazna 2

tranzicija ili fazni prijelaz, a kao primjer moemo navesti vodu koja se hlaenjem pretvara u led. Kozmiki fazni prijelaz iz izvorne smjese kvarkova i gluona u protone i neutrone predmet je velikog interesa svih znanstvenika; onih koji trae objanjenje kako se svemir razvio u sadanje visoko strukturirano stanje, a isto tako i onih znanstvenika koji ele bolje razumjeti osnovne fundamentalne sile. Protoni i neutroni koji oblikuju jezgru svakog dananjeg atoma ostaci su praiskonskoga mora, male subatomske zatvorske elije u kojima kvarkovi, zauvijek zakljuani, nasumce udaraju oko sebe. ak i kod nasilnog sudaranja, kada se ini da su kvarkovi na samoj granici probijanja prema van, nastaju novi zidovi koji ih i dalje zarobljavaju. Premda su mnogi fiziari putem detektora estica pokuali otkriti pojedinani kvark, nikome to jo nije uspjelo. RHIC znanstvenicima nudi zlatnu mogunost opaanja kvarkova i gluona slobodnih od protona i neutrona, u kolektivnom kvazi slobodnom stanju sjeanja na prve mikrosekunde postojanja. Tu smjesu teoretiari izvorno nazivaju kvark gluonskom plazmom, jer oekuju da djeluje kao krajnje vrui plin nabijenih estica (plazma), slino unutranjosti svjetlosnih munja. Meusobnim srazom tekih jezgri u mini eksplozijama koje nakratko oslobaaju kvarkove i gluone, RHIC slui kao neka vrsta vremenskog teleskopa omoguujui poglede u rani svemir kada je suvereno vladala krajnje vrua izuzetno zgusnuta kvark gluonska plazma. Najvee iznenaenje do sada proizalo iz RHIC-a je vjerojatna injenica da ta egzotina tvar djeluje vie kao tekuina, ali posebne vrste te s posebnim znaajkama, nego kao plin.

Oslobaanje kvarkova Kada je teoretiar Steven Winberg 1977. godine objavio svoje klasino djelo Prve tri minute (engl.: The First Three Minutes) o fizici ranoga svemira, on je izbjegao konane zakljuke o prvoj stotinki sekunde. On izjavljuje: Mi jednostavno jo ne znamo dovoljno o fizici elementarnih estica da bismo mogli pouzdano izvoditi zakljuke o znaajkama takvih mjeavina., te nastavlja: Na taj nain nae neznanje o mikroskopskoj fizici predstavlja veo koji zaklanja uvid u sam poetak. No teoretski i pokusni proboji nastali tijekom tog desetljea razmiu veo. Pronaeno je da kvarkove sadre ne samo protoni, neutroni i ostali hadroni, ve se sredinom '70-tih pojavila teorija jakih sila izmeu kvarkova poznata kao kvantna kromodinamika ili QCD (engl.: quantum chromodynamics QCD). Ta teorija pretpostavlja sjenovito tajno drutvo od osam neutralnih estica pod nazivom gluoni, koji lepraju izmeu kvarkova te stvaraju nepopustljivu silu koja ih zatvara unutar hadrona. Ono to je posebno intrigantno u svezi sa QCD-om je, potpuno suprotno onome to se dogaa s dobro poznatim silama poput gravitacije i elektromagnetizma, da se vezujua sila smanjuje to su kvarkovi blie. Fiziari su to neobino i gotovo nezamislivo ponaanje nazvali asimptotskom slobodom. To znai da kada se dva kvarka nalaze na meusobnoj udaljenosti koja je priblina promjeru protona, oko 10-13 centimetra, sila izmeu njih je smanjena, a fiziari je mogu s velikom preciznou raunati pomou standardnih tehnika. Samo kada kvark nastoji odlutati od svojega partnera sila meu njima postaje vrlo jaka trzajui esticu natrag poput psa na uzici. U kvantnoj fizici male su udaljenosti meu esticama povezane sa visokoenergetskim sudarima. Na taj nain asimptotska sloboda postaje vana kod visokih temperatura kada su estice vrlo gusto razmjetene te trpe stalno meusobno visokoenergetsko sudaranje. Asimptotska sloboda QCD-a, vie od bilo kojeg drugog pojedinanog imbenika, omoguuje znanstvenicima razmicanje Winbergova vela te uvid u ono to se dogodilo tijekom prvih nekoliko mikrosekundi. Sve dok je temperatura prelazila oko 10 trilijuna stupnjeva Celzija, kvarkovi i gluoni su u 3

biti djelovali nezavisno. ak i kod niih temperatura, ispod dva trilijuna stupnjeva, kvarkovi su lutali pojedinano, a od tada bi poeli osjeati zarobljavanje koje proizvodi sila QCD a vezana za njihove pete. Da bi se ovdje na Zemlji simulirali takvi ekstremni uvjeti fiziari moraju nanovo stvoriti silne temperature, tlakove i gustoe koji su bili prisutni tih prvih nekoliko mikrosekundi. Temperatura je u biti prosjena kinetika energija estica u mnotvu slinih estica, dok se tlak poveava s gustoom energije mnotva. Dakle, uvijete prisutne kod Velikog praska najlake nam je simulirati saimanjem najveih moguih energija u najmanjem moguem volumenu. Na sreu, priroda prua gotove materijalne strukture ekstremne gustoe u obliku atomskih jezgri. Ako biste nekako skupili naprnjak te nuklearne tvari, ona bi teila 300 milijuna tona. Tri desetljea iskustva u sudaranju tekih jezgri poput olova i zlata na visokoenergetskoj razini pokazuju da gustoe koje nastaju prilikom takvih sudara nadmauju one kod normalne nuklearne tvari, a temperature mogu premaiti pet trilijuna stupnjeva. Sudaranjem tekih jezgri od kojih svaka sadrava ukupno oko 200 protona i neutrona, stvaraju se mnogo vie temperature i tlakovi nego kod sudara pojedinanih protona, a to se vrlo esto koristi kod drugih fizikalnih pokusa s visokim energijama. Umjesto male eksplozije iz koje izlijee tek nekoliko estica, takvi sudari tekih iona stvaraju uskipjele vatrene kugle s tisuama estica. Nastaje dovoljno estica za stvaranje kolektivnih znaajki vatrene kugle: temperature, gustoe, tlaka i viskoziteta, kako bi postale upotrebljivi i vani imbenici. Ta razlika je vana, ba kao razlika izmeu ponaanja nekoliko izoliranih molekula vode i cijele kapi.

Eksperimenti sa RHIC-om RHIC kojim upravlja Brookhaven, a utemeljilo ga je Odjeljenje za energiju SAD-a, posljednje je dostignue za stvaranje i prouavanje sudara tekih iona. Prijanji nuklearni akceleratori usmjeravali su zrake tekih jezgri u nepokretne metalne ciljeve. Suprotno tome, RHIC je sudara estica koji sukobljava dvije zrake tekih jezgri. Kao rezultat takvih izravnih sudara nastaju daleko vee energije kod istih brzina estica, jer se sva dostupna energija ulae u stvaranje eksplozije. To je vrlo slino onome to se dogaa kod izravnog (frontalnog) sudara dvaju automobila pri punoj brzini. Njihova energija kretanja pretvara se u toplinsku energiju dijelova i krhotina to lete svuda naokolo. Kod visoko relativnih energija stvorenih na RHIC-u, jezgre putuju vie od 99,99 posto brzine svjetlosti, dostiui energije visine do 100 giga elektron volta (GeV) za svaki proton i neutron koji se nalazi unutra. (Jedan GeV priblino je jednak masi stacionarnog protona.) Dva niza s 870 supravodljivih magneta hlaenih tonama tekueg helija usmjeravaju zrake oko dva isprepletena prstena duine 3,8 kilometara. Zrake se sukobljavaju u etiri toke, tamo gdje se sijeku prsteni. etiri profinjena detektora estica pod imenom BRAHMS, PHENIX, PHOBOS i STAR biljee subatomske krhotine izbaene zbog nasilnog razmrskavanja u sudarnim tokama. Kada se u izravnom sudaru na najveoj dostupnoj energetskoj razini koju RHIC moe postii susretnu dvije jezgre zlata, one izbacuju sveukupno vie od 20.000 GeV u mikroskopsku vatrenu kuglu koja ima promjer oko trilijuntog dijela centimetra. Jezgra i njezini sastavni dijelovi protoni i neutroni u doslovnom se smislu rastapaju te nastaju novi kvarkovi, antikvarkovi (antimaterijska suprotnost kvarkova) i gluoni. U tipinom sudaru nakratko se oslobaa oko 5000 elementarnih estica. Tlak koji nastaje u trenutku sudara doista je nezamisliv; 1030 puta je vei od atmosferskog tlaka, a temperatura unutar vatrene kugle iznosi na trilijune stupnjeva. 4

No 50 trilijuntih dijelova trilijuntog dijela sekunde (510-23) kasnije svi kvarkovi, antikvarkovi i gluoni rekombiniraju se u hadrone koji eksplodiraju prema detektorima koji ih okruuju. Uz pomo snanih raunala ti detektori nastoje zabiljeiti to je mogue vie obavijesti o tisuama estica koje ih dostiu. Dva od tih detektora, BRAHMS i PHOBOS, razmjerno su mali i usredotouju se na opaanje posebnih znaajki krhotina. Preostala dva, PHENIX i STAR, izgraeni su oko velikih ope namjenskih ureaja koji ispunjaju tri kata pokusnih dvorana s tisuama tona magneta, detektora, apsorbera i zatita. Ta etiri RHIC-ova pokusa predloili su, izgradili i njima upravljaju odvojene meunarodne ekipe koje imaju od 60 do 500 znanstvenika. Svaka je skupina primijenila razliitu strategiju kako bi se razrijeili ogromni zahtjevi vezani uz izuzetnu sloenost dogaanja u okviru RHIC-a. Skupina okupljena oko pokusa pod imenom BRAHMS usredotoila je svoju pozornost na ostatke izvornih protona i neutrona koji se velikim brzinama kreu u smjeru sudarajuih jezgri zlata. Suprotno tome PHOBOS opaa estice u najveem kutnom podruju te prouava odnose meu njima. STAR je izgraen oko najveeg na svijetu digitalnog fotografskog aparata, velikog cilindra (valjka) ispunjenog plinom koji omoguuje trodimenzionalne fotografije svih nabijenih estica emitiranih u velike otvore to okruuju os zrake. PHENIX trai posebne estice stvorene u vrlo ranoj fazi sudara koje se mogu neozlijeene pojaviti iz uzavrelog kotla kvarkova i gluona. Na taj nain omoguuje dubinsko snimanje vatrene kugle, neto slino snimanju x-zrakama.

Savreno iznenaenje Uvid koji stjeemo na temelju ta etiri pokusa dosljedan je i iznenaujui. Kvarkovi i gluoni doista bjee iz zatvora, iako samo nakratko. No ta vrua mjeavina djeluje kao tekuina, a ne kao idealni plin to su teoretiari oekivali. Gustoe energija koje se postiu tijekom izravnog sudara dviju zlatnih jezgri su udesne, oko 100 puta vie nego kod samih jezgri, a to se deava uglavnom zbog relativnosti. Laboratorijski uvid pokazuje da su obje jezgre neposredno prije susreta relativistiki spljotene u ultra tanke diskove protona i neutrona. Dakle, sva je njihova energija u trenutku udara potisnuta u vrlo mali volumen. Fiziari procjenjuju da je rezultirajua gustoa energije najmanje 15 puta vea od one koja je potrebna da bi se oslobodili kvarkovi i gluoni. Te estice odmah poinju juriti u svim smjerovima neprestance se sudarajui meusobno te zbog toga nanovo dolazi do mijeanja njihovih energija koja se raspruje toplinskim putem. Dokaz o brzom formiranju tako vrueg, zgusnutog medija nalazimo u fenomenu nazvanom gaenje mlaza (engl.: jet quenching). Kada se dva protona sudare kod visokih energija, neki od njihovih kvarkova i gluona mogu se sudariti izravno i odbiti, a to e rezultirati rasprivanjem hadrona kroz vrlo uzak kanal, to se naziva mlaz, pa nastaje eksplozija prema van u suprotnim smjerovima. No, detektori na PHENIX-u i STAR-u u sudarima dviju jezgri zlata biljee samo jednu polovicu takvog para. Sami mlazovi naznauju da se pojedinani kvarkovi i gluoni doista sudaraju kod visokih energija. No gdje je drugi mlaz? Kvark ili gluon koji se odbija mora da je uronio u vrui, zgusnuti medij koji je netom stvoren; njegova visoka energija mora da se potom raspruje kroz brojne bliske susrete s nisko-energetskim kvarkovima i gluonima. To je nalik na ispaljivanje metka u vodu; gotovo svu energiju metka upijaju slabo pokretne molekule vode te on ne moe dosegnuti daleko. Naznake da se kvark-gluonski medij ponaa kao tekuina dole su ve u vrlo ranoj fazi pokusa sa RHICom u obliku fenomena nazvanog eliptini tok. U sudarima koji se pojavljuju malo izvan sredita, to je vrlo est sluaj, hadroni koji se pojavljuju dostiu detektor prema eliptinoj raspodjeli. Energiniji hadroni briznu van u okviru ravnine meudjelovanja, a potom pod pravim kutovima u odnosu na nju. Eliptini uzorak naznauje da u kvark-gluonskom mediju djeluju veliki tlani gradijenti te da su se 5

kvarkovi i gluoni, od kojih su sainjeni hadroni, prije vraanja u prijanje stanje hadrona, ponaali kolektivno. Oni su djelovali poput tekuine, a to znai, ne kao plin. Hadroni bi se iz plina pojavili uniformno, odnosno raspodijeljeni jednoliko, to znai - iz svih smjerova. Ponaanje kvark-gluonskog medija kao tekuine mora znaiti da su te estice tijekom oslobaanja, odmah nakon njihova formiranja, u jakoj meusobnoj interakciji. Smanjenje jakosti njihovih interakcija, uzrokovano asimptotskom slobodom QCD-a, vjerojatno je prevladano dramatinim poveanjem broja novoosloboenih estica. Dakle, premda su nai jadni zatvorenici provalili iz svojih elija, na svoju nesreu otkrivaju da su se nali u zatvorskom predvorju potpuno zakrenom guvom nastalom izlaskom ostalih bjegunaca. Rezultirajui ples parova u vrstom stisku upravo je ono to se dogaa kod tekuina. Ta je situacija u potpunoj suprotnosti sa naivnom teoretskom slikom o tom mediju kao o gotovo idealnom, slabo interaktivnom plinu, a to je predodba koju smo imali do sada. A podrobnije znaajke eliptine asimetrije naznauju da ta iznenaujua tekuina tee gotovo bez viskoziteta. To je vjerojatno najsavrenija tekuina ikada viena.

Pojavljuje se teoretska slika Proraun jakih interakcija koje se pojavljuju u tekuini kvarkova i gluona koji su stisnuti do skoro nezamislivih gustoa te eksplodiraju prema van brzinom bliskoj svjetlosti, ogroman je izazov. Jedan od moguih pristupa je primjena nasilnih rjeenja na QCD-u uporabom velikog broja mikroprocesora posebno izgraenih za taj problem. Kod toga pristupa koji je nazvan reetkasta QCD, prostor je prikazan zasebnom (odijeljenom) reetkom toaka (zamislite Tinkertoyovu strukturu). Jednadbe QCD-a rijeene su uzastopnim aproksimacijama na reetki. Uporabom te tehnike teoretiari su izraunali vrijednosti tlaka i gustoe energije kao funkcije temperature; svaka od tih veliina dramatino se poveava kada se hadroni transformiraju u kvarkgluonski medij. No taj je postupak najprikladniji za statine probleme kada je medij u termodinamikoj ravnotei, to nije slino brzim promjenama stanja kod RHIC-ovih mini eksplozija. ak i najdetaljniji prorauni s reetkastom QCD nisu bili u stanju odrediti dinamike veliine poput gaenja mlaza i viskoziteta. Iako se oekuje da viskozitet sustava s jako interaktivnim esticama bude mali, zbog kvantne mehanike ne moe biti jednak tono nuli. No pokazalo se da je odgovor na pitanje: Koliko mali moe biti? iznimno teak. No velika pomo dola je iz sasvim neoekivanog smjera: teorije struna kvantne gravitacije. Neobina pretpostavka teoretiara Juana Maldacena iz Instituta za napredna prouavanja Princeton u New Jersiju, SAD, na iznenaujui nain dovodi u vezu teoriju struna u zakrivljenom peterodimenzionalnom prostoru i QCD-u slinu teoriju estica koje postoje u etverodimenzialnom ogranienju toga prostora. Dvije teorije su matematiki jednake premda opisuju potpuno razliita podruja fizike. Kada sile sline QCD-u postaju jake pripadajua teorija strune postaje slaba te ju je zbog toga lake procijeniti. Veliine poput viskoziteta, koje je teko izraunati kod QCD-a, imaju pandane u teoriji struna koje su prilagodljivije. Vrlo mala, no razliita od nule, donja granica onoga to se zove specifini viskozitet, pojavljuje se iz toga pristupa te iznosi samo desetinu vrijednosti supertekueg helija. Sasvim je mogue da nam teorija struna moe pomoi u razumijevanju ponaanja kvarkova i gluona tijekom prvih mikrosekundi Velikoga praska.

Budui izazovi Na veliko iznenaenje najtoplija i najgua materija s kojom smo se ikada susreli, u svojoj tenji prema savrenstvu, daleko nadmauje sve ostale poznate tekuine. Otkriti kako i zato se to deava veliki je izazov za znanstvenike s RHIC-a. Bogatstvo podataka iz tih pokusa ve prisiljava teoretiare na 6

ponovno razmatranje nekih uvrijeenih ideja o tvarima ranoga svemiru. Najvei broj prorauna u prolosti promatrao je osloboene kvarkove i gluone kao idealan plin a ne kao tekuinu. Teorije QCD-a i asimptotske slobode nisu u opasnosti, ne postoje dokazi za prepirku o osnovnim jednadbama. Ono o emu se moe raspravljati su tehnike i pojednostavljene pretpostavke koje teoretiari koriste da bi iz jednadbi izvukli zakljuke. Kako bi odgovorili na ova pitanja znanstvenici koji izvode te pokuse prouavaju razliite vrste kvarkova koji se pojavljuju iz mini eksplozija, posebno tee vrste. Kada je 1964. godine predvieno postojanje kvarkova, mislili su da e se pojaviti u 3 vrste: gornji, donji i udni kvarkovi. S masama ispod 0,15 GeV te tri vrste kvarkova i njihovih antikvarkova stvaraju se obilno i priblino u jednakom broju kod RHICovih sudara. Dva dodatna kvarka, nazvani armantni i dno, s neto veim masama od 1,6 i 5 Gev, otkriveni su god. 1970. Zbog toga to je za stvaranje tih tekih kvarkova (prema jednadbi E = mc2) potrebno mnogo vie energije, kod mini eksplozija oni se pojavljuju ranije, dok su gustoe energija vee, te se pojavljuju mnogo rjee. Ta ih rijetkost ini vrijednim markerima za promatranje uzoraka i znaajki koje se razvijaju u ranim fazama evolucije mini eksplozija. Pokusi PHENIX i STAR veoma su prikladni za takva detaljna prouavanja, jer mogu otkriti elektrone visokih energija i druge estice nazvane muoni koje se esto pojavljuju raspadanjem tekih kvarkova. Fiziari zatim slijede te i druge estice nastale raspadanjem, natrag do njihova izvora te skupljaju vane podatke o tekim kvarkovima iz kojih su nastale. Teki kvarkovi sa svojim velikim masama mogu imati razliite uzorke tijekom razvoja te razliito ponaanje u odnosu na njihove mnogobrojnije roake. Mjerenje tih razlika pomoi e odreivanju preciznih vrijednosti preostaloga malog viskoziteta. armantni kvarkovi imaju jednu drugu znaajku vanu za ispitivanje kvark-gluonskog medija. Oko 1% njih stvoreno je u vrstom zagrljaju sa armantnim antikvarkovima formirajui neutralnu esticu nazvanu J/psi. Udaljenost koja razdvaja dva partnera iznosi samo oko treinu promjera protona, dakle koliina stvorenih J/psi mora ovisiti o sili izmeu kvarkova na malim udaljenostima. Teoretiari oekuju smanjivanje te sile zbog toga to mnotvo svijetlih kvarkova i gluona prisutnih u okolini nastoji zakloniti armantne kvarkove i antikvarkove jedne od drugih, vodei prema smanjenom stvaranju J/psi estica. Nedavni rezultati s PHENIX-a naznauju da se J/psi estice doista rastvaraju u tekuinu, slino onome to je ranije opaeno u CERN-u, Evropskom laboratoriju za fiziku estica pokraj eneve. Kod RHIC-a se oekuje ak i vee potiskivanje J/psi estica zbog prisutnih veih gustoa, no prvi rezultati naznauju da se kod tih gustoa moe pojaviti jo neki suparniki mehanizam, slian preobraaju J/psi estica. Daljnja mjerenja e se usredotoiti na tu tajnovitu pojavu traenjem drugih parova tekih kvarkova te promatranjem da li i kako dolazi do potiskivanja njihova nastanka. Drugi pristup koji se provodi je pokuati vidjeti kvark-gluonsku tekuinu pomou njene vlastite svjetlosti. Vrua juha tih estica mora zasjati na kratko, kao svijetlo munje, jer emitira fotone visoke energije koji neozlijeeni bjee iz medija. Ba kao to astronomi mjere temperaturu daleke zvijezde pomou njena spektra svjetlosnog zraenja, fiziari pokuavaju primijeniti te visokoenergetske fotone za odreivanje temperature kvark-gluonske tekuine. No mjerenje tog spektra pokazalo se kao veliki izazov zbog toga to su raspadom hadrona nazvanih neutralni pioni stvoreni mnogi drugi fotoni. Premda su ti fotoni stvoreni mnogo poslije to se kvark-gluonska tekuina ponovo pretvorila u hadrone, svi oni izgledaju potpuno isto kad stignu pred detektore. Mnogi se fiziari sada pripremaju za sljedeu energetsku granicu na ureaju nazvanom Large Hadron Collider (LHC) ili u prijevodu Teki hadronski sudara, na CERN-u. Zapoet e s radom 2008. godine pokusima koji e promatrati sudare olovnih jezgri ije zdruene energije prelaze milijun GeV. Meunarodni tim s vie od 1000 fiziara gradi mamutski detektor nazvan ALICE, koji e kombinirati 7

mogunosti detektora PHENIX i STAR u jednom pokusu. Mini eksplozije stvorene pomou LHC-a e na kratko postii gustoe energije nekoliko puta vee od onih postignutih kod sudara na RHIC-u, a postignute temperature trebaju lako prijei 10 trilijuna stupnjeva. Tada e fiziari biti u stanju oponaati i prouavati uvijete koji su se pojavili tijekom prve mikrosekunde Velikog praska. Najvanije pitanje koje se pojavljuje je hoe li ponaanje poput tekuina otkriveno na RHIC-u, biti prisutno i kod viih temperatura i gustoa na LHC-u. Neki teoretiari smatraju da e sila meu kvarkovima postati manja kad njihova prosjena energija prijee 1 GeV, to e biti ostvareno na LHC-u, te da e se tada kvark-gluonska plazma napokon poeti ponaati ispravno, a to znai poput plina, kao to je bilo oekivano. Drugi znanstvenici nisu uvjereni u to; misle da sila QCD-a ne moe pasti dovoljno brzo kod tih visokih energija te kvarkovi i gluoni moraju ostati blisko povezani u svom tekuem zagrljaju. Za rjeenje tog problema jednostavno moramo priekati rezultate pokusa koji slijede, a koji mogu iznjedriti i mnoga druga iznenaenja

O autorima MICHAEL RIORDAN poduava povijest fizike na Sveuilitu Stanford i na Sveuilitu California u Santa Cruzu gdje je ujedno i profesor fizike. On je autor djela pod nazivom: Lov na kvarkove, (engl.: The hunting of the Quark) i koautor djela: Sjene stvaranja, (engl.: The shadows of Creation . WILLIAM ZAJC je profesor fizike na Sveuilitu Kolumbija. Tijekom prolih osam godina radio je kao znanstveni glasnogovornik pokusa PHENIX na RHIC-u gdje je ostvarena suradnja vie od 400 znanstvenika iz 13 zemalja.