Faustovo vrijeme, znanje i pristup

Faust Vrančić, kao konstruktor, u svojem se projektiranju ograničio isključivo na ono što
čovjeku može pomoći u svakidašnjem životu. Njegov eksperimentalni duh koji uporno
traži rješenja postavljenih problema na osnovi iskustva, može se shvatiti i razumjeti kada
se uzme u obzir da je Faust živio u doba koje još nije poznavalo mnoge danas
fundamentalne matematičke i fizakalne principe poput teorije strujanja zraka i vode, koju
će tek dva stoljeća nakon njega razviti teoretičar Daniel (I) Bernoulli (1700-1782) i ostali
fizičari. Oni će svoja teoretska razmatranja fizičkih pojava izvršiti uz pomoć matematike
koju su utemeljili Descartes (Haag, 1596-1650), 40 godina mlađeg od Vrančića, zatim
Isaac Newton (Engelska, 1642-1726) i Gottfried Wilhelm v.Leibnitz (Njemačka, 1646-
1716), gotovo 100 godina mlađih od njega.
On je, stoga, mogao opisati i razjasniti svoje konstrukcije samo fenomenološki i
praktički.

Ponešto o Vrančićevim prirodoznanstvenim i prirodnofilozofskim stavovima možemo

doznati također iz njegova djela o logici.
Naime, iz njegove definicije pojma zemlja može se zaključiti kako je zamišljao ustrojstvo
svijeta. Tu Vrančić navodi da je zemlja jedan od četiri elementa, da je taj element suh,
najgušći i najteži, a vjerojatno i najmanji. Smješten je u središtu svijeta. Najvećim je
dijelom pokriven vodama. Na njemu su, ljudi, razne životinje i biljke. I Vraničić, dakle,
priznaje da postoje četiri elementa i ističe činjenicu da je zemlja okružena elementom
voda. Preostala dva elementa, zrak i vatra, premda Faust to ne navodi, morala bi
okruživati elemente zemlju i vodu. Kako je zemlja po njemu najteža, to najvjerojatnije
drži da je težinski redoslijed elemenata: zemlja, voda, zrak i vatra. Kako je element
zemlja smješten u središtu svijeta, to i Zemlja mora biti u središtu svijeta.
Tvrdnja da je element zemlja vjerojatno najmanji upućuje na zaključak da preostali
elementi tvore sfere koje imaju sve veći polumjer u odnosu na njihov poredak. Sve te
tvrdnje sadržane su u peripatetičkoj prirodnoj filozofiji. Vrančić, dakle, podržava
temeljne stavove Aristotelove prirodne filozofije o ustrojstvu svijeta, ali i geocentrični
sustav.
Vrančićevo podržavanje tih stavova ipak ne znači da on podržava cjelokupnu
peripatetičku prirodnu filozofiju. Njegovi tehnički projekti pokazuju da se on barem u
nekim fizikalnim pitanjima, kao npr. upotrebom paralelograma sila, približava tada novoj
fizici koja se sve više udaljavala od aristotelizma.

U uvodu svojih "Novih strojeva" on naglašava kako je neopravdano što graditeljstvo

(danas bi to nazvali tehnikom), kad se ono odnosi na strojeve, neki učenjaci ne smatraju
umjetnošću. Dakle, ne cijene ga dovoljno. Faust se zalaže za tehnički napredak, a svoje
djelo namjenjuje onima tada malobrojnima, koji će do njega nešto držati. Ujedno moli
sve one koji umiju nešto bolje učiniti da svoja otkrića objave kako bi se mogla izgraditi i
primjenjivati. Već se iz tog stanovišta vidi njegov realan, konstruktivan i praktičan, ali
uvijek kritičan duh koji ga svrstava u red prvih inženjera svog vremena.
Iz njegovog monumentalnog djela "Machinae novae" jasno se vidi da je svoje tehničke
konstrukcije i opise pokušao namijeniti uglavnom širokom krugu ljudi.
Gotovo svi opisani uređaji i konstrukcije imaju neposrednu vezu sa životom i potrebama
običnog čovjeka, s time da je glavna i osnovna karakteristika njegovih konstrukcija
njihova jednostavnost, jasnoća ideje i izvedbenog opisa.
Djelo je napisano kao priručnik i predviđeno je za neposrednu primjenu.

Njegove najpoznatije vizije su ponajprije, mlin s pogonom na vjetar, ili – kako ga je

Vrančić nazvao – “mlin ovješen na stijenu”, koji je preteča suvremenih turbina na vodu i
vjetar, ostvarenih tek polovinom 19. stoljeća.
Zatim “most od zvonovine”, prvi razrađeni prijedlog masivnog mosta od metala, koji je
izrađen koncem 18. stoljeća tj. 150 godina nakon Vrančićevog djela.
Također je iznio i novu konstrukciju metalnih mostova koji vise na željeznim lancima, tj.
visećih mostova koji su, isto tako, sagrađeni tek dva stoljeća kasnije, te “most s jednim
užetom” koji je, zapravo, prva vizija žičare, koja je sagrađena 1861. godine.

Najpoznatija vizija je, svakako, Homo volans ili leteći čovjek – jasno i detaljno opisan
princip rada i konstrukcija padobrana. Skica njegovog dobro poznatog Homo volansa
(padobranca) koja se pojavljuje u njegovoj knjizi Machinae novae često se pripisuje u
literaturi Leonardu da Vinciju, što je pogrešno.
Faust Vrančić je negdje u Veneciji izveo skok svojim padobranom kojeg je sam izradio
kako bi ga isprobao. Ta činjenica je eksplicitno navedena u knjizi koju je napisao
engleski biskup i povjesničar John Willkins (1614.-1672.), tajnik Kraljevskog društva u
Londonu, samo 30 godina nakon skoka. Naslov knjige koja sadrži to važno svjedočanstvo
o Faustu Vrančiću je Mathematical Magic of the Wonders that may be Performed by
Mechanical Geometry, part I: Concerning Mechanical Powers Motion, part II: Deadloss
or Mechanical Motions (Matematička čarolija koja se može izvesti mehaničkom
geometrijom, prvi dio: O gibanju mehaničkih pogona, drugi dio: Živa ili mehanička
gibanja) objavljena u Londonu 1648.

Vrančić je, isto tako, konstruirao mlin kojeg pokreću morske mijene.

Padobran

Pozadina
Od davnina čovjek je maštao o letenju. Mnogi mitovi i legende govore nam o tome, a
najpoznatiji je onaj o Ikaru i Dedalu. Kako su vremena prolazila, mitove je zamijenila
pouzdana čovjekova misao i stvaralaštvo. Usporedo s pokušajima leta javlja se i misao o
tehnici bezopasnog spuštanja kroz zrak na zemlju.
Prema drevnim Vedama, njihovi svećenici su istjerujući zle duhove, iz vjerskog
fanatizma, skakali s visokih kula i hridina, u naročitim odjelima, izrađenim samo za tu
svrhu. Slično kao i u padobranu, pod njihova odjela ulazio je zrak i ublažavao pad. To je
zapisano u najstarijim pismenim spomenicima starih Bramana, prije negdje 4500 godina.
Otac kineske povijesti Sen Mo Cion, iz 1.i 2. stoljeća prije naše ere, navodi priču o
legendarnom caru Šenu koji je živio 20 stoljeća p.n.e. Jednom zgodom, car se spasio iz
zapaljene građevine skočivši s gorućeg krova držeći, pri tom, u svakoj ruci po jedan
veliki slamnati šešir s kojima je ublažio pad. U XI. vijeku monah Olivije iz
Malmesburrya, pomoću nepoznatog stroja spustio se s manastirske kule na zemlju.

Veliki genij Roger Bacon u svom djelu „ O tajnoj moći umjetnosti i prirode“ pisanom
1250.godine opisuje svoju leteću spravu koja nalikuje Blanchardovom padobranu iz
1784. god. Iz opisa ove sprave je razvidno da je Bacon prilično točno izračunao potrebnu
veličinu površinu padobrana. Bacon je, svojim genijem, godinama i stoljećima bio ispred
svoga vremena zbog čega je zapadao u različite probleme i iskušenja. Zbog ideje o
letećem stroju tj.padobranu proveo je utamničen desetak godina, što je ostale učenjake na
zapadu navelo na odustajanje od proučavanja mogućnosti čovjekova leta.

Negdje u to doba, u Kini, javlja se legenda o caru Fo Kienu i braći Kin Fo. Car je
zahtjevao da svi njegovi podanici budu sretni, veseli i nasmijani., jer je njegova vlast
stvorila zemlju sreće i smijeha. Čovjek koji je tužan, nije zadovoljan a onaj koji je
nezadovoljan, dići će se protiv mene, govorio je car, a ako je takav, neka umre. U to
vrijeme u prijestolnici su živjela tri brata Kin Fo. Jedan od njih oboli i ubrzo umre, a
prilikom pogreba ostala dva brata ne uspiju se suzdržati i gorko proplaču. Nažalost, baš je
tad car prolazio kraj groblja i vidjevši uplakanu braću, jako se razljuti i da ih utamničiti.
No, ni to mu ne bude dovoljno te se namjeri pogubiti ih javno, natjeravši ih da skoče s
vrha hrama, s time da, ako prežive, biti će pomilovani, štoviše postavljeni za careve
doglavnike.
U zatvoru, obaviještena o svojoj sudbini, braća su razmišljala kako da se spase.
Šetajući zatvorskim dvorištem spaziše kako otkinuti list s drveta kruži zrakom i lagano se
spušta na zemlju. Ako može list, možda mogu i oni. S jedne trešnje odlomili su 8 grana i
svezali ih u četvorinu za čije krajeve su vezali svoju odjeću od svilenih niti koju su prije
toga isjekli u oblik četvorine. Kada je došao čas pogubljenja, dva brata su držeći se
rukama za svilene konopce koje su sami spleli padala prvih nekoliko trenutaka brzo, a
onda, kao nekom čarolijom, sve sporije i laganije tako da su nepovrijeđeni stigli na
zemlju. Car ih je pomilovao a oni su uradili još mnogo takvih sprava kasnije, darujući ih
komedijašima koji su, skakajući s visokih kula, uveseljavali narod.
Legende govore i o starim opsjenarima i indijskim fakirima, koji su pokazivali igre
padobranima, te o stanovnicima otoka Kube za koje se priča da su upotrebljavali
padobran od najstarijih vremena. Njihovi padobrani imali su oblik velikih kišobrana
načinjenih od palminog lišća.

Sve su to ipak bile legende, mitovi i fantazije. Tek pojavom velikog Leonarda da Vincija
od fantazija počela se graditi stvarnost.
Sam Leonardo bio je oduševljen Baconovim djelima te je pokušao ostvariti njegove
zamisli o čovjekovom letu. Na tome je radio oko 30 godina. Prvi nacrt padobrana objavio
je u svom djelu Codice Atlantico (Atlantski kodeks).
On je staro saznanje o nejednakom padanju kroz zrak predmeta različite težine i
različitog oblika znanstveno iskoristio i počeo rješavati problem padobrana. U svom
nacrtu, on je spojio 4 trokutaste površine u oblik piramide, a sam padobranac držao ga je
za konopce spojene krakovima. Ispod nacrta stajala je primjedba: ako čovjek ima jako
škrobljeno platno 12 lakata širine a isto toliko visoko on se može baciti s bilo koje visine
da ne izloži sebe bilo kakvoj opasnosti. Ta skica odgovara suštini današnjeg padobrana.
Leonardo je izračunao da padobran s kojim će se čovjek bez opasnosti moći spustiti s
visine treba imati površinu od 20 m2. Ova površina bila bi zaista dovoljna za skokove s
visokih kula i zidina, dok je kod današnjih velikih brzina i visina potrebna barem 2 puta
veća površina.

Faustov padobran

100 godina nakon velikog Leonarda, Faust Vrančić daje precizan opis potpuno
upotrebljivog padobrana. On je točno ustanovio da povećanjem površine padobrana se
povećava i njegova nosivost.
Njegov padobran ima čvrst kostur načinjen od 4 okrugle prečke vezane u četverokut
duljine 5m (?!), pojačan sa 4 paralelne letvice. Platnena materija bila je pričvršćena za
prečke s čijih uglova su se spuštala 4 konopca za koje se vezao skakač.
Površina padobrana je, dakle 25 m2, što je dovoljno za sigurno spuštanje s visina svih
tornjeva i kula iz toga doba. Jedino konstruktorsko pitanje koje se postavlja je - od kojeg
materijala su bile izgrađene prečke. Metal je isključen zbog svoje prilične težine te bi
sama konstrukcija od metala bila preteška i neupotrebljiva. Neka vrsta drveta je potpuno
izgledna, samo koja? Postoji teorija da je to bio bambus jer je dovoljno čvrst da izdrži
naprezanja na duljini od 5 metara, a istodobno je šupalj i kao takav lagan i neopterećujući
za cjelokupnu konstrukciju. Platno je vjerovatno bilo obično štirkano sukno za jedra.

...U četvorouglastom platnu za jedra, napetom pomoću četiri jednake motke i na četiri
ugla dobro privezanom užetima, može se čovjek bez ikakve opasnosti sigurno spustiti s
tornja ili s drugog visokog mjesta. Pa ako tada i ne bi bilo vjetra, ipak će snaga
padajućeg čovjeka proizvesti vjetar, koji će zadržavati platno, kako ne bi prispio dolje s
treskom, nego se polagano spustio. Ipak čovjekova mjera mora biti točno usklađena s
veličinom platna. (Faustov tekst)

Usporedimo li Leonardovu i Faustovu konstrukciju vidimo da je Faustova visina kupole

mnogo manja te da je Vrančić izostavio štap koji je prolazio kroz središte Leonardovog
padobrana. Iz ovog se može slobodno zaključiti da nije riječ o usavršavanju Leonardovog
sistema nego o posve samostalnoj i inventivnoj konstrukciji.

Faust Vrančić je negdje u Veneciji izveo skok svojim padobranom kako bi ga isprobao.
Ta činjenica je eksplicitno navedena u knjizi koju je napisao engleski biskupi povjesničar
John Willkins (1614.-1672.), tajnik Kraljevskog društva u Londonu, samo 30 godina
nakon skoka. Naslov knjige koja sadrži to važno svjedočanstvo o Faustu Vrančiću je
Mathematical Magic of the Wonders that may be Performed by Mechanical Geometry,
part I: Concerning Mechanical Powers Motion, part II: Deadloss or Mechanical Motions
(Matematička čarolija koja se može izvesti mehaničkom geometrijom, prvi dio: O
gibanju mehaničkih pogona, drugi dio: Živa ili mehanička gibanja) objavljena u Londonu
1648. Vidjeti: Vladimir Muljević: Hrvatski znanstvenici Antun i Faust Vrančić,
Encyclopedia Moderna, god. 14, II, Zagreb, 1993.
Popevši se na jednu od venecijanskih kula Vrančić se spremao za skok dok je gomila
svijeta sa strahom pratila njegove pripreme. Nakon provjere leteće sprave Faust je
pričvrstio kružne veze padobrana sebi za pojas i hrabro skočio. Urlik straha pretvorio se u
usklike odobravanja nakon što se Vrančić sretno spustio na zemlju. Postoje i neke indicije
da je skakao i s tornjeva u Bologni nakon toga.

Mlinovi

U Vrančićevo doba gotovo sva proizvodnja je bila orijentirana na klasičnu tj. primarnu
fazu tehničkog razvoja. Mlinovi su predstavljali jednu od glavnih proizvodnih grana koja
je svima bila potrebna.
Kao izvor energije Faust primjenjuje uglavnom ono što je mu u tom vremenu stajalo na
raspolaganju što su ljudska i životinjska snaga, vjetar i vodena snaga.

Vrijedna razmišljanja u ovim kontrukcijama su: nagazno kolo, krak sile, vertikalna
osovina, oblik i položaj lopatica i upotreba zamašnjaka

Nagazno kolo – tako opisanim pomicanjem djelovanja sile iz unutrašnjosti na vanjski

obod kola, i to u visini osovine dobiven je najveći mogući krak, na kojem djeluje sila, u
ovom slučaju težina čovjeka. Time je dobiven i najveći zakretni moment o kojem Vrančić
nije ništa mogao znati ali ga je naslućivao.
Vrančić je bio jako ponosan na ovaj svoj izum što i naglašava riječima:
Ovim se novim izumom pogona kola možemo pravdano pohvaliti, jer do sada nismo o
takovima ništa čuli i vidjeli.
Neki drugi znanstvenici su tada također opisivali nagazno kolo poput recimo Georgiusa
Agricole ali je ova Vrančićeva konstrukcija prikladnija i bolja.
Takvo kolo Vrančić primjenjuje i za pogon preše za ulje XXIV, sukanje užadi XLII, kao i
za pokretanje lopatica za vađenje mulja na bageru za čišćenje morskog dna XLI.

No sve su to bili strojevi pogonjeni kolom postavljenim u jednom smjeru.

Vrančić je u osnovi bio protiv takvih konstrukcija te je preferirao osovine s vertikalnim

vratilom. U Machinae nove prikazao je 7 konstrukcija s vertikalnim vratilom. Iz tih
nacrta može se vidjeti da Faust traži tehnički i ekonomski najpovoljnije riješenje u okviru
dakako tada raspoloživih tehničkih sredstava.
Neki oblici vjetrenjača s vertikalnim vratilom bili su poznati i prije Vrančića poput djela
Mariana di Jacopa iz Siene, Waltera Ryffa te Jacques Bessona. No, Faustove konstrukcije
otkrivaju ga kao vrsnog konstruktora koji znalački prikazuje i uspoređuje različite,
uglavnom vlastite, konstrukcije takovih vjetrenjača.
U opisu mlina na vjetar VII/I on iznosi svoj stav te opisujući svoj pronalazak piše:
Uređaji tjerani vjetrom, koji pokreću mlinove, bili su i do sada u upotrebi, svi su imali
jednaki oblik, ali nisu uopće bili prikladni, jer imaju vodoravno vratilo koje uvijek,
ovisno o tome kako vjetar dolazi, treba tamo-amo zakrenuti, pa je stoga potrebno da se
cijeli uređaj mlina tamo-amo zakreće i pomiče u jednom stožeru. Prema tome, mlinovi
tako stoje, u neku ruku suprotno svojoj naravi, na najvišem mjestu. Mi smo, međutim,
pronašli način na koji naši mlinski uređaji ostaju stalni i postojani, a vjetar se, ma
odakle dolazio, ništa manje ne ukazuje njima prikladan i povoljan, a nije nužno ponovno
ulagati trud i muku da bi se prihvatio. Tada imate uspravno vratilo, ali krila ili ruke tako
ispružene da na jednoj strani hvataju vjetar, a na drugoj ga strani puštaju da prolazi
mimo. Uostalom, i naš pronalazak ima mogućnosti da sami kameni, iako vjetar okreće
kola najvećim brojem okretaja, ipak budu više ili manje na nižem broju okretaja, prema
tome da li je vjetar slab ili jak. Ovdje ćeš od ovakvih uređaja vidjeti nekoliko.

Naslućujući zakonitost ovisnosti otpora tijela različitih oblika u nekom mediju koji se
giba Vrančić u opisu mlin s trokutastim krilima (IX) obrazlaže svoju vlastitu i tada novu
konstrukciju.
Ovaj mlin ima također vratilo namješteno uspravno i, kao što se kaže, postavljeno na
oštricu, na koju su unakriž obješene četiri ručice ili krila, koja neka su sva trokutasta i
načinjena od dasaka, tako da time na jednom dijelu vratila okrenu šiljasti ugao protiv
vjetra, pa vjetar uzalud puše, a na drugoj strani sa širokim i otvorenim dijelom hvataju
vjetar.

Nastojeći pronaći što bolji način iskorištavanja snage vjetra Vrančić razmatra razne
konstrukcije. Posebno je zanimljiva i orginalna konstrukcija Mlin u okruglom tornju
(XIII) kao poboljšane verzije konstrukcije XII. Naime, ovdje je riječ zapravo o izumu
zračne turbine!
Iako u Vrančićevo vrijeme nisu još poznate i razrađene zakonitosti gibanja fluida on je
naslutio da zaobljene plohe i postupna promjena smjera pogonskih ploha pružaju bitne
prednosti u radu strojeva koje pokreću struje vjetra ili vode.
... ovaj je toranj okrugao i u svojem dijelu na stranicama, gdje vratilo ima svoja krila,
svuda otvoren, ali ipak podijeljen zidovima u prozore, koji su postavljeni zakrivljeno,
kako vjetar ne bi ulazio ravno, nego koso u toranj, te tako pokretao krila vratila. Ova
naprava ima tu osobitost da vjetar, ako bi sav savcat ulazio, ne bi nalazio ni na kakvu
zapreku, već bi samo došlo do njegovog prolaženja...

Zanimljivo je da Faust uspjeva rješiti neke naizgled jednostavne probleme koje tadašnji
inženjeri nisu niti percipirali. Recimo, savjetuje da se plitke rijeke i potoci iskopaju na
mjestu gdje se postavlja mlinsko kolo tako da kolo bude umočeno četvrtinu svoje veličine
u vodu (XIV).
Na mnogim su mjestima potočići tako maleni i tako niski da ne mogu tjerati mlinove.
Stoga, da bi voda imala veći pad, izmislili smo da se u sredini potoka ispod kola iskopa
jarak, kako bi ga se snizilo, tako da četvrti dio kola stoji u jarku.

Također vidi da su vodena strujanja najpostojanija na sredini rijeke tako da mlin treba
postaviti baš tamo (XV).
Općenito se običava postaviti mlinove na obalama rijeka, u kojima katkada nedostaje
vode, a katkada je ima previše, pa to oboje sprečava rad mlina. Ovu sam nepriliku želio
predusresti pa sam smatrao dobrim da mlin smjestim u sredinu rijeke, gdje rijeka ima
najbrži tok; ovo se lako može učiniti uz neki most. Ali stroj, koji treba tjerati mlin, morao
bi cijeli biti uronjen u rijeku, pa bi stoga morao biti tako izveden da svojim lopaticama,
koje se okreću, na jednoj strani prima vodu, a na drugoj je ispušta; mlin dakle neće
nikada mirovati, već će sve vrijeme raditi, bilo da je voda veća ili manja.

Faust pokazuje interes i za iskorištavanje snage plime i oseke gdje razvija i ideju
akumulacijskog jezera koje će se puniti na tom principu (XVII).
Neki smatraju da su u Veneciji takvi mlinovi postojali jer o njima piše Marini di Jacopi.
No zanimljiv je njegov interes za taj problem i shvaćanje ogromne snage koja se krije u
fenomenu plime i oseke.

Vrijedno je spomenuti i da je Faust svojim konstrukcijama, posebno onima koji su bili

predviđeni za ručni pogon, dodavao i vrst zamašnjaka. Mlin s teretima (XXII) (XXIX/I)
gdje kaže:
Ove mlinove tjeraju jedan ili dva čovjeka, ali imaju utege tako vezane na četiri kraja
križa, da daju jednaki dodatni pritisak. Umjesto križa mogli smo postaviti kolo i njemu
pridodati uteg, ali križ se lakše načini a izvrši jednaki rad. Onaj tko će znati ispravno
primijeniti utege, izvršit će izvanredne stvari.
...te tako pokazuje da mu je bila posve jasna uloga zamašnjaka i korist koja izlazi iz
njihove upotrebe.

Mostovi

Faust Vrančić je pokazao veliku oštroumnost i poznavanje tehnike pri opisivanju osam
različitih konstrukcija mostova od drva, kamena, metala i drugih vrsta mostova.
Njegov most od zvonovine/bronce (XXXIII) prethodio je 150 godina Vrančićevo doba.
Njemu su prethodila dva nacrta drvenog i kamenog mosta slične konstrukcije iz kojih se
može pratiti Faustov misaoni razvitak.
Željezni most (XXXIV) prvi je opis i konstrukcija u povijesti mosta ovješenog na
lancima.
Konstrukcije Most s dvije grede (XXX) i drveni most (XXXI) temelje se na principima
statike i primjene trokuta, koji je jedini stabilni geometrijski oblik statički određen.
Ne može se tvrditi da je Faust imao teoretsko znanje o tom problemu, koji je prvi put
opisao 1586. Simon Stevin (1548-1620).
Svojom konstrukcijom, most s jednim užetom (XXXVI) Faust predstavlja preteču
današnjih žičara.
Faust je imao također jasnu predodžbu o paralelogramu sila, što se može zaključiti iz
njegovog opisa postupka ... povlačenja velikih tereta...(XXXVII).
Mnogi projekti mostova su bez potpornja, već koristi učvrsne grede i lukove.

Vrančić, kao ni mnogi drugi tadašnji konstruktori, nije mogao riješiti sve probleme
kojima se bavio. Za rješenje tih problema bila su potrebna mnoga fizikalna i tehnička
znanja koja su upoznata podosta godina kasnije. Za više Vrančićevih projekata trebalo je
poznavati teoriju strujanja zraka i vode, za druge pak statička načela i zakone, do kojih se
došlo najprije tek u 18. stoljeću.

Satovi

Jedna od najvećih ljudskih potreba je ona za mjerenjem vremena. Neprijeporno najstarija

i najraširenija mjerila vremena bile su sunčane ure ili satovi. Najstariji zapis o mjerenju
vremena pomoću sunčanih ura nalazi se u rukopisu kineza Čin-Pia oko 1100. godine prije
Krista. Taj rukopis navodi da su pomoću sunčanih ura kinezi ustanovili ljetnu i zimsku
visinu Sunca, te su iz tih podataka odredili nagibe ekliptike.
Obelisk (stup,štap) okomito zabijen u zemlju tzv.gnomon, sa skalom na zemlji,bio je prva
sunčana ura, pomoću koje je određivano doba dana mjerenjem dužine bačene sjene.
Najpoznatiji do danas sačuvan gnomon je 35.5m visok obelisk na Trgu Svetog Petra u
Rimu.
Antičke sunčane ure načinjene su prema jednostavnom principu gnomona. Dakako bile
su uvjetovane mjestom i objektom (javnom zgradom) na koje su postavljene. Prve
prenosive sunčane ure pojavile su se u Rimu oko 250.god prije Krista.
Epoha modernih sunčevih satova počinje polovicom 15.stoljeća konstrukcijom ura s
brojčanikom postavljenim paralelno s ravninom nebeskog ekvatora s šiljkom koji je
obavljao ulogu gnomona u smjeru nebeskog pola. To je omogućilo uvođenje jednolikog
vremena tijekom godine s jednako dugim satnim intervalima, bez obzira na putanju
(visinu) samog Sunca.

Faust je svoj sunčani sat opisao s malo podataka te se teško može protumačiti princip
rada te sunčane ure.

....Treći je sunčani sat, a načinjen je od dva kruga, od kojih je jedan podijeljen na

dvadeset i četiri sata, a drugi na dvadeset stupnjeva; između ovih treba biti postavljen
zodijak. Svaki krug ima, međutim, jednu nit, koja mora biti položena kroz središte...

...Ovo je taj naš sunčani sat, koji smo na prethodnoj slici nacrtali u ravnini s dva kruga,
a ovdje ti ga predočujemo postavljenog i sastavljenog. Krugovi se postavljaju poprečno
jedan prema drugom u križ. Nit u jednom krugu pokazuje sate, a druga, u drugom, a to je
u zodijaku, mjesece i dane, ali samo u podnevnim satima. I ovaj će ti sat svuda, ma gdje
bio, služiti, samo ako ga naravnaš prema geografskoj visini i širini kuta na kojem se
nalaziš....

Zato ovaj sat i ima naziv univerzalni sunčani sat, jer može funkcionirati bilo gdje dok su
prije sunčani satovi izrađivani za samo jednu određenu geografsku širinu.
Konstrukcija sata je zanimljiva: Krug podijeljen na dvije polovice, a svaka polovica na
dvanaest jednakih dijelova, moramo postaviti okomito na krug u ravnini nebeskog
meridijana, tako da se taj krug nalazi u ravnini nebeskog ekvatora. Nit koja spaja
dvanaesti i dvanaest sati treba zakretanjem ovog kruga postaviti tako da bude
horizontalna a u smjeru istok-zapad.
Sunce koje pada na nit u smjeru rotacijske osi nebeske sfere baca sjenu niti na krug u
ravnini nebeskog ekvatora. Sjena pokazuje pravo mjesno sunčano vrijeme, koje se u
Vrančićevo doba vjerojatno mjerilo u dva ciklusa: danju, ujutro od 0h do navečer 12h (u
podne je bilo 6h) i noću, navečer od 0h do 12h ujutro.
Vrijeme je mjereno od izlaska do zalaska sunca, a sat nije bio jednako dug ljeti i zimi.
Za dane u blizini zimskog solsticija vrijeme je mjereno na sljedeći način:
po današnjem vremenu
od 7.33h do 8.17h
od 8.17h do 9.02h
od 9.02h do 9.46h
od 9.46h do 10.31h
od 10.31h do 11.15h
od 11.15h do 12.00h
od 12.00h do 12.44h
od 15.42h do 16.27h
Iz ovog je vidljivo da je u podne bilo 6 sati. Jednako dugi satovi uvedeni su u 14.stoljeću,
kada su izumljene mehaničke ure i to s prikazom od najprije dva puta po 12 sati, a kasnije
jednom po 24 sata.

Po Vrančićevoj sunčanoj uri, na krugu u ravnini nebeskog ekvatora, odnosno skali za

mjerenje pravog sunčevog vremena, bilo bi ujutro 11 sati, a navečer 1 sat tj. vrijeme bi
padalo od jutra do večeri.
Malo je vjerovatno da su ljudi mjerili vrijeme unatrag te je pitanje da li je do te greške
možda došlo zbog zrcaljenja pri tisku pomoću bakrotiska.

Na vertikalnom krugu u ravnini merdijana u blizini najvišeg dijela nebeskog ekvatora,

iznad horizonta, nalazi se podjela pomoću koje se uz pomoć horizontalne niti gledanjem
prema suncu u podne mogu odrediti i mjeseci i dani. Ako znamo je li datum prije ili
poslije prvog dana ljeta odnosno prije ili poslije prvog dana zime. Ukoliko se podjela
postavi na donji dio kruga, u podne se gleda gdje horizontalna nit presjeca krug u ravnini
merdijana.