PIJUNSKI SATELITI I PRISLUKIVANJE

Sateliti Mona interkontinetalna balistika raketa (ICBM) koja je mogla lansirati nuklearnu bojevu glavu na udaljenost od oko 6000 kilometara, s lakoom je poslala, 4. listopada 1957. godine, s "kosmodroma" u Bajkonuru (dananji Kazahstan) u orbitu prvi umjetni satelit. Slubeno ime bilo mu je "Prijateljski Pratitelj Zemlje". Pratitelj, odnosno Sputnjik, se nakon dugih stotinjak minuta po lansiranju, ponovo naao nad istom tokom, a njegov radio signal potvrdio je uspjenost lansiranja. Tek je tada slubena sovjetska agencija TASS novost telegrafirala irom svijeta. Svemirsko je doba poelo. Naalost, sovjetska paranoja razlog je da nisu snimljene fotografije samog povijesnog lansiranja. Sputnjik 1, malena aluminijska sfera tek neto vea od koarkake lopte, s antenama koje su strale poput predimenzioniranih brkova maka Feliksa, u to vrijeme popularnog lika iz crtanih filmova, bio je premalen da bude vidljiv sa Zemlje. Majuni satelit promjera 58 cm, mase 83.6 kg kruio je oko Zemlje na promjenjivoj visini od 228 do 947 km, s periodom od 98.6 minuta, tada fantastinom brzinom od 17,000 milja na sat. Bio je dizajniran da emitira radio signale, pomou kojih su znanstvenici eljeli odrediti gustou gornjeg dijela atmosfere. Iako su ti signali utihnuli ve 21. dan po lansiranju, ipak je Sovjetski Savez, zajedno sa svojim saveznicima likovao. Lansiran u svemir u jeku hladnoga rata, Sputnjik 1 bio je prvi zemljin umjetni satelit. Neprekinutim nizom monotonih bip-bip-bip radio signala okirao je Sjedinjene Amerike Drave, koje su sebe smatrale tehnolokom supersilom bez premca. Sputnik je u svemiru ostao ukupno 92 dana, te je 4. sijenja 1958. godine sagorio u atmosferi. Idejni otac Sputnjika bio je Sergej Pavlovi Koroljov (19071966), sovjetski pandan Wernhera von Brauna. Sputnjik je imao sferni oblik zato to je aerodinamiku sfere bilo lagano predvidjeti, a sitne izmjene u karakteristikama leta mogle su se mijenjati pomicanjem centra gravitacije. Sfera osim toga ima najpovoljniji odnos izmeu volumena i oploja. Stoga su i naredni sovjetski sateliti imali oblik kugle. Karijera Sergeja Koroljova kulminirala je 12. travnja 1961. kada se u svemirskom brodu, kojeg je takoer on dizajnirao, Jurij Gagarin, kao prvi ovjek vinuo u svemir. Ipak, Koroljev je iroj javnosti bio gotovo nepoznat, nikada nije javno nosio odlikovanja, ak su i njegove fotografije rijetke - sve zbog straha od amerikih obavjetajaca, odnosno CIA-e. Priznanje je Koroljevu stiglo tek nakon smrti, kada je jedno od moskovskih predgraa nazvano njegovim imenom.

Sputnik Demonstrirajui zlokobnu (iako kratkotrajnu) sovjetsku nadmo u svemirskim istraivanjima, Sputnjik je kod Amerikanaca jo vie intenzivirao strah od nuklearnog unitenja. Pojavio se naime u vrijeme kada je znanost vanim otkriima kao to su penicilin, radar, nuklearna bomba itd., pomogla pobjedu nad nacifaizmom u II. svjetskom ratu. Danas, kada je prolo vie od deset godina kako se Sovjetski Savez istopio, a orbitalna stanica Mir, koja je bila posljednji ostatak sovjetskog svemirskog programa, izgorjela je u atmosferi nakon glavinjanja svemirom izmeu pehova i katastrofa, teko je doarati atmosferu koju je pedesetih godina u Americi izazvao Sputnjik. Vladala je naime bojazan da bi "crveni znanstvenici" mogli dobiti hladni rat. Fiziar Edward Teller, tvorac termonuklearne bombe, izjavio je kako su USA izgubile bitku vaniju od one u Pearl Harboru. Tadanji senator, kasnije 36. predsjednik USA, Lyndon Johnson je pak rekao da kontrola svemira znai kontrolu svijeta. I. I. Rabi, predsjedavajui Savjeta za znanost tadanjeg amerikog predsjednika Dwighta Eisenhowera, upozorio je da e naglasak na matematici i openito znanosti u sovjetskom obrazovnom sustavu pruiti neprijatelju strateku prednost od 10 godina. Izgledalo je dakle da Sputnjik predstavlja sustav superioran kapitalizmu, te se pokazao korisnim u snubljenju drava koje jo nisu izabrale stranu u hladnome ratu. O tome svjedoe i brojne serije filatelistikih maraka, s motivima Sputnjika, izdane u mnogim dravama irom svijeta, pa tako i u tadanjoj Jugoslaviji. No, Jugoslavija je ve tada pokuala biti nesvrstana: kako nije urila s izdavanjem prigodne serije maraka, proteklo je dovoljno vremena da na marki (apoena 0.30 dinara) budu zajedniki prikazani Sputnjik i Explorer - prvi ruski i prvi ameriki satelit. Ipak, u Jugoslaviji su kao gljive poslije kie nicala razna drutva "ljubitelja kosmosa". Utrka za prevlast u svemiru postala je metafora hladnoga rata, a za Amerikance bilo je to pitanje biti ili ne biti. USA armija bila je bolno svjesna moi sovjetskih interkontinentalnih balistikih raketa (ICBM). Predsjednik Eisenhower, znao je da je u Americi u tijeku nekoliko projekata razvoja raketnih sustava, te nije dijelio zabrinutost javnosti glede lansiranja Sputnjika. No, 3. studenog 1957., u svemir je u Sputnjiku 2 krenuo i prvi svemirski putnik, psi Lajka. Sedam je dana Lajka kruila oko Zemlje u sondi mase 508.3 kg, s periodom od 103.75 minuta, te je stotinjak puta obila Zemlju. Tada najsuvremeniji aparati javljali su znanstvenicima u zemaljskoj kontroli leta podatke o Lajkinom disanju, krvnom tlaku i otkucajima srca, te o dozi zraenja koju je primalo njeno tijelo. Kako nije bilo ureaja za vraanje na Zemlju, posljednji obrok Lajkine hrane koju joj je u pravilnim razmacima "servirao" poseban stroj, sadravao je jaki otrov od kojeg je nesretni psi odmah uginuo. Amerikanci su pokuali jo iste godine lansirati i vlastiti satelit. No, siuni satelit, promjera tek 15 centimetara skonao je pri neuspjenom lansiranju, 6. prosinca 1957. Plamtei satelit padajui na Zemlju u samrtnom je hropcu jo uvijek emitirao radio signale. Novine su zabiljeili taj dogaaj sarkastino nazvavi ameriki satelit "Flopnik", "Kaputnik" i "Stayputnik." I drugi ameriki pokuaj, 25. sijenja 1958., rasprsnuo se ve 14 sekundi nakon lansiranja. Ameriki su se dunosnici tada okrenuli armiji, u kojoj je grupa pionira u bazi Redstone Arsenal (Huntsvill, Alabama) pokuavala nai odgovor na sovjetske interkontinentalne rakete. I zaista, ve 31. sijenja 1958., iz Cape Canaverala lansiran je modificiranom Redstone raketom satelit Explorer-1. No, i Kongres je dalekovidno postupio, prepoznavi strateku vrijednost obrazovanja. Usprkos proraunskom manjku, izglasovali su zakon da se iz budeta odvoji tada ogromna suma od milijardu

dolara za poboljanje obrazovnog sustava, nabavku znanstvene opreme te stipendije nadarenim uenicima i studentima. Sputnjik je takoer inicirao i rasprave o reformi amerikog obrazovnog sustava, te rasprave o novim nastavnim planovima. Poele su se primjenjivati i nove nastavne metode glede unapreivanja samog procesa uenja. Naglasak je stavljen na eksperimentalnu nastavu, a ne samo uenje injenica napamet. U amerike se uionice takoer "uuljao" i interes za svemirska istraivanja. Glenn Seaborg, kemiar nobelovac, s dugogodinjim interesom za znanstvenu edukaciju smatra da je jo jedna lekcija nauena od malenog satelita: uitelji i profesori moraju i sami biti znanstveno obrazovani.

Pogled s "visine" Obrazovna reforma kasnije je zastala, dijelom ak skrenula na stranputicu. Posljedica je bila elitizam i smanjena "prirodoznanstvena pismenost" veine stanovnitva. Naime oni koje prirodne znanosti nisu zanimale, sustavom biranja obrazovnih kolegija mogli su ih potpuno izbjei. Ipak, sjeme posijano ezdesetih godina, osamdesetih je obilato rodilo divovima poput Steve Jobsa, Billa Gatesa, Marca Andreessena, te ostalih koji su obiljeili kraj XX. stoljea raunalnom i komunikacijskom revolucijom. Glede svemirske trke, Sovjeti su je definitivno izgubili, bezuspjeno pokuavajui nai odgovor na Strateku obrambenu inicijativu, popularno nazvanu Ratovi zvijezda (Star Wars). Radilo se o najsloenijem vojno-istraivakom projektu u povijesti, a koji je odobrio predsjednik Reagan 1983. godine. Cilj je bio uspostaviti satelitski obrambeni sustav koji bi laserskim orujem titio USA od tzv. prvog udara nuklearnim raketama, te od "neprijateljskih" satelita. Bio je to dodatni udar na posustalo, tehnologijski zastarjelo gospodarstvo Sovjetskog Saveza, koje nije moglo izdrati cijenu nametnute utrke u naoruanju. Interesantno je da je taj projekt zamro poslije kolapsa sovjetskog imperija, te je tek 1998. godine Ameriko ministarstvo obrane odobrilo pokus gaanja satelita laserskom zrakom. Ruske dunosnike to osobito ne brine, oni danas imaju drugih problema, npr. kako Kazahstanu platiti zaostalu najamninu od 450 milijuna US $ za svemirsku bazu u Bajkonuru. U Rusiji nije niti bilo velike proslave etrdesete obljetnice Sputnjika, osim u samome svemiru. Na ruskoj orbitalnoj stanici Mir, nakon uspjenog spajanja s amerikim svemirskim brodom Atlantis, ameriki astronauti i ruski kozmonauti, 30. rujna zajedniki su proslavili etrdesetu obljetnicu lansiranja Sputnjika. Nekadanja svemirska trka danas se pretvorila u suradnju. Sputnjik je tako napokon postao ono to je zapravo oduvijek i bio: zajedniko naslijee svih Zemljana.

Osnovne znaajke satelita Satelit (od latinskog izraza satelles - suputnik, pratioc) je u najirem astronomskom znaenju nebesko tijelo, koje se po zakonima nebeske mehanike giba oko drugog tijela znatno vee mase i dimenzija. Na primjer, Mjesec je Zemljin prirodni satelit, a Zemlja je prirodni satelit Sunca. Umjetni satelit je proizvod ovjeka i umjetno uveden u orbitu oko Zemlje. Put po kojem satelit putuje oko Zemlje zove se orbita. Da bi satelit mogao kruiti oko Zemlje, mora biti ispunjeno nekoliko uvjeta. Tijelo tj. satelit mora imati toliku brzinu da je njegova centrifugalna sila jednaka gravitacijskoj sili Zemlje, tako da ga zemljina gravitacija ne moe privui k sebi. Ta brzina je prva kozmika (orbitalna) brzina i ona bi na zemljinoj povrini (kad ne bi bilo nikakvog zranog otpora) iznosila 7,906 km/s. Prva kozmika brzina se smanjuje s udaljenou od Zemlje. Drugi uvjet za uspjeno kruenje satelita oko Zemlje je, da mora ravnina orbite satelita uvijek sjei Zemljino sredite. Orbita ija ravnina ne bi sjekla Zemljino sredite, nije mogua. Po obliku orbita moe biti kruna, kad je satelit na svakoj toki svojeg puta jednako udaljen od sredita Zemlje. Ako je brzina kruenja satelita na dijelu puta vea ili manja od prve orbitalne brzine, posljedica je eliptina orbita, kada je orbita na jednom dijelu blia sreditu Zemlje nego na drugom. Toka, kad je eliptina orbita satelita najblia Zemljinom sreditu zove se perigej, dok je toka najvee udaljenosti apogej. Drugi vani elementi orbite satelita su inklinacija i perioda. Inklinacija (nagnutost) je kut, koji ini orbita satelita prema ekvatorijalnoj ravnini, gledano u smjeru vrtnje Zemlje. Ako satelit krui oko Zemlje tono iznad ekvatora, ima inklinaciju 0, i njegova orbita je tada ekvatorijalna. Ako orbita ima inklinaciju 90, satelit putuje iznad sjevernog i junog pola, pa se ta vrsta orbite zove polarna. S obzirom da se pri tome i Zemlja vrti oko vlastite osi, satelit u nekoliko dana pokrije cijelu zemljinu povrinu, ukljuujui i polove. Perioda (vrijeme obilaska) je vrijeme za koje satelit jednom obie oko Zemlje i vrati se na poetnu toku. S obzirom na visinu orbite razlikujemo: nisku, srednju i geostacionarnu Zemljinu orbitu. Niska Zemljina orbita je na visinama izmeu 100 i 1000 km (neki izvori navode gornju granicu niske orbite na 500 i 800 km visine). Sateliti u niskoj orbiti su blie Zemlji, te imaju veu orbitalnu brzinu i krai period (oko 90 minuta). Tu orbitu, izmeu ostalih, upotrebljavaju vojni izvidniki sateliti. Za srednju Zemljinu orbitu se ubrajaju visine od 1000 do 35800 km. Srednju Zemljinu orbitu na visinama izmeu 19000 i 20000 km upotrebljavaju navigacijski sateliti. Geostacionarna (geosinkrona) orbita je na visini 35800 km sa inklinacijom 0 (na ekvatorijalni ravnini), orbitalna brzina na toj visini je jednaka brzini okretanja Zemlje (3 m/s), perioda tako iznosi neto manje od 24 sata, a satelit je uvijek nad istom tokom zemljine povrine. U toj orbiti su komunikacijski sateliti, neki vojni sateliti za rano upozoravanje i za skupljanje signala obavjetajnih podataka. Sateliti sa visokom eliptinom orbitom za vrijeme kruenja oko Zemlje prelaze na razliite visine. Primjeri takvih orbita su neke vrste geosinkrone orbite, geostacionarna transferna orbita (energijski najuinkovitiji nain uvoenja satelita u geostacionarnu orbitu), i molnija orbita. Ova posljednja, s perigejem izmeu 500 i 1500 km, apogejem oko 40000 km i inklinacijom oko 64, omoguava telekomunikacijske veze nad sjevernim geografskim irinama, koje nije mogue pokrivati iz geostacionarne orbite. Ime je dobila po sovjetskim komunikacijskim satelitima Molnija, koji su koristili takvu orbitu. Orbite moemo dijeliti i s obzirom na neke druge znaajke. Sunano sinkrona orbita (heliosinkrona) je orbita kod koje je orbitalna ravnina satelita uvijek u jednakom kutu s obzirom na smjer Sunca. To zahtijeva polarnu orbitu sa inklinacijom veom od 90. Takva orbita omoguava promatranje povrine Zemlje uvijek u isto lokalno vrijeme i samim tim pod jednakim kutom osvjetljenja od Sunca, pa ju,

izmeu ostalih, koriste vojni sateliti za fotografsko izvianje, jer se iz fotografija na kojima su sjene uvijek jednake, lake otkriju promjene s obzirom na prijanje fotografije.

Dijelovi satelita Satelit je sastavljen iz dva osnovna dijela - to su platforma i teret. Namjena platforme je potpora teretu i osiguranje njegovog normalnog rada. Teret ovisi o izvedbi zadae za koju je satelit napravljen i potrebna mu je potpora platforme. Platforma ukljuuje brojne podsisteme: Pogonski podsistem tako ukljuuje elektrini ili kemijski motor koji satelit postavi na njegovu stalnu poziciju, kao i male pogonske motore pomou kojih satelit odrava svoju putanju po orbiti. Satelite izbacuju iz orbite gravitacijske i magnetske sile, te sunev vjetar. U tom sluaju ukljuuju se pogonski motori, koji satelit vraaju u njegovu pravilnu orbitu. Podsistem opskrbe sa elektrinom energijom proizvodi elektrinu energiju iz solarnih elija, koje su na vanjskoj strani satelita, a ona se pohranjuje u akumulatore koji osiguravaju energiju kada sunce ne sije na solarne elije. Elektrina energija je potrebna za rad razliitih podsistema i tereta satelita. Nekim satelitima (npr. ruski sateliti za radarski nadzor mora US-A) je opskrbu elektrinom energijom osiguravao nuklearni reaktor. Strukturni podsistem slui za ublaavanje mehanikog stresa kod lansiranja, te djeluje kao vrsto, stabilno postolje, na koje su privreni drugi dijelovi satelita. Podsistem toplinskog nadzora odrava aktivne dijelove satelita dovoljno hladnima za pravilan rad. To postie tako da toplinu, koju satelit proizvodi u radu, preusmjeri u svemir. Podsistem za nadzor poloaja osigurava da je satelit stalno u pravilnoj putanji i pravilno usmjeren. Kad satelit izae iz pravilnog poloaja, podsistem za nadzor poloaja ukljuuje pogonski podsistem, koji satelit vrati u pravilan poloaj. Podsistem za telemetriju i voenje omoguava komunikaciju sa zemaljskim nadzornim postajama iz kojih se nadzire pravilan rad satelita.

Klasifikacija satelita Satelite moemo klasificirati po razliitim mjerilima: po vrsti orbite, po masi, po namjeni itd. S obzirom na masu, razliiti izvori razliito klasificiraju satelite - Evropska svemirska agencija (ESA) satelite dijeli na velike satelite sa masom preko 1000 kg, male satelite s masom izmeu 500 i 1000 kg, minisatelite izmeu 100 i 500 kg, mikrosatelite izmeu 10 i 100 kg i nano i pikosatelite sa masom ispod 10 kg. S obzirom na primarne korisnike razlikujemo komercijalne satelite i institucionalne satelite, iako i institucionalni korisnici (npr. oruane snage) koriste komercijalne satelite za odreene potrebe i obrnuto.

Vojni sateliti se po namjeni veinom razvrstavaju u slijedee skupine: sateliti za rano upozoravanje i ocjenu napada, izvidniki i nadzorni sateliti, komunikacijski sateliti, navigacijski sateliti, geodetski sateliti i meteoroloki sateliti. Tome se mogu pridodati jo i bojni sateliti, koji su bili testirani za protusatelitske zadae. SAD pak danas u okviru programa protubalistike obrane razvija satelit SBL (Space Based Laser). Sporazum o istraivanju i upotrebi vanjskog svemira iz 1967. godine zabranjuje postavljanje nuklearnog i drugog oruja za masovno unitavanje u svemiru.

Sateliti za rano upozoravanje inilo mi se da bi bilo mogue odaslati ultrakratkovalne valove na Mjesec i zabiljeiti njihovu refleksiju. Ukoliko bi to bilo ostvarivo, lake bi se moglo istraivati gornje slojeve atmosfere. Nadalje, otvorile bi se i nesluene mogunosti telekomunikacija. Bila su to razmiljanja koja je godine 1940. u svoj dnevnik zabiljeio astronom amater John DeWitt Jr. Nije trebalo dugo da mladi inenjer prijee s rijei na djela. No, prvi pokuaj da detektira reflektirane valove s Mjeseca koritenjem 138-MHz primopredajnika, koji je sam konstruirao dok je radio u WGNradiju u Chicagu, nije uspio. Ve pet godina kasnije, DeWitt je svoju zamisao ostvario, proirivi granice znanosti do nepoznatih dubina svemira. Tim pothvatom zauvijek je uao u povijest radio i tele komunikacija. Tijekom II. svjetskog rata pukovnik DeWitt je u Evans Signal Laboratory u Belmaru, drava New Jersey, radio na razvijanju radarskih sustava. Pri tome je bio izuzetno uspjean, te se proslavio razvojem specijalnog radara namijenjenog lociranju neprijateljskih minobacaa te usmjeravanju artiljerijske paljbe. No, Amerikance su morile i druge brige. Krajem II. svjetskog rata Nijemci su poeli masovnu proizvodnju svog tajnog oruja, nazvanog Vergeltungswaffe 2 (oruje osvete br. 2) ili skraeno V-2 raketa. Tijekom rata je oko 1000 takvih raketa palo na podruje Velike Britanije, od ega ak 660 na London. Ono to je bilo zabrinjavajue jest da su te strane rakete dosezale visinu leta i preko 100 km. Prije no to su njemaki znanstvenici uspjeli usavriti V-2 rakete i jo im vie poveati visinu leta, Njemaka je kapitulirala. Ubrzo potom kapitulirao je i onemoali Japan. No, ve se meu dojueranjim saveznicima poela nazirati hladnoratovska podjela. Odailjanje radijskih signala daleko iznad povrine Zemlje glede ranog otkrivanja neprijateljskih raketa postao je tako jedan od najvanijih amerikih vojnih prioriteta. Stoga je u rujnu 1945., kada su DeWitt i njegovi suradnici oekivali skoru demobilizaciju, ameriko Ministarstvo obrane naredilo "Projekt Dijana". Projekt je nazvan po rimskoj boginji lova, samo to su ovoga puta plijenom lijepe boginje umjesto divljih zvijeri imale biti neprijateljske rakete. Cilj projekta bio jest odaslati signale na Mjesec i uhvatiti njihov eho. Ukoliko bi se uspjeno detektirali radio-valovi reflektirani s Mjeseca, tehniki bi bilo mogue nainiti i zemaljski sustav ranog upozoravanja na nepoznate objekte iznad amerikog neba. Zamisao je bila slina Stratekoj obrambenoj inicijativi, popularno nazvanoj Ratovi zvijezda (Star Wars) koju je tridesetak godina kasnije odobrio predsjednik Reagan. I ovdje je cilj bio uspostaviti obrambeni sustav (ovoga puta satelitski) koji bi titio USA od tzv. prvog udara nuklearnim raketama i od neprijateljskih satelita. U eksperimentu odailjanja signala na Mjesec koritene su dobro znane radarske tehnike, ali s posve drugaijim sistemskim konstantama. Preliminarni prorauni koji su u obzir uzimali snagu odailjaa, koeficijent refleksije mete, (Mjeseca), um prijamnika itd. pokazali su da je DeWittova zamisao tehniki izvediva. Takoer, ustanovljeno je da pokus koji je DeWitt nainio jo prije rata nije uspio zbog slabe osjetljivosti tada uporabljenog prijamnika. Iz poznate udaljenosti Mjeseca od Zemlje (s=384400 km), te brzine irenja elektromagnetskih valova (c=300000 kmh-1), jednostavnom formulom t=2s/c proraunato je da bi odaslani signal do Mjeseca i natrag putovao oko 2.5 sekundi. Naravno, bilo je to krajnje pojednostavljenje stvarne fizikalne situacije jer u obzir nije uzet Dopplerov efekt i sl. Emitirano je 180 signala u pulsevima od 0.2 sekunde. Svaki signal imao je snagu 3 kW, dok je eho imao snagu tek 10-15

W. Konano, 10. sijenja 1946. prijamnik oko kojeg se sakupila uzbuena ekipa napokon je oivio, uhvativi radarske signale odbijene s mjeseeve povrine. Detektirani signali mogli su se uti, ali su takoer bili vidljivi na zaslonu radarskog ureaja. Bio je to konani dokaz da se elektromagnetski valovi mogu probiti kroz zemljinu ionosferu. Nakon to su ove eksperimente potvrdili i nezavisni istraivai, Time magazine je objavio: "ovjek se konano vinuo sa svog planeta!". Interesantno da je nekako u isto vrijeme (dakle godine 1945) Britanac Arthur Clarke, jedan od kultnih pisaca znanstvene fantastike, objavio zamisao o komunikacijskim satelitima u geostacionarnoj orbiti. Naime, emisijama s tri satelita na putanji razmaknutoj za 120 moe se pokriti cijelo naseljeno podruje Zemlje. Na toj putanji, koja se nalazi u ravnini ekvatora Zemlje, sateliti bi se kretali od zapada prema istoku na visini oko 35900 km, pri emu bi kutna brzina satelita bila jednaka kutnoj brzini toke na ekvatoru ispod satelita. DeWittov uspjeh je koje desetljee kasnije omoguio i praktinu provedbu ovih Clarkeovih zamisli. Nakon to je "Projekt Dijana" uspjeno zavren, DeWitt se vratio u Nashville, Tennessee, u kojem je osnovao prvi gradski radio. U tim danima popularnost radijskog programa dosegnula je nesluene vrhunce, koje je godine 1986. ovjekovjeio i Woody Allen u svom nostalginom filmu Radio Days. irei mreu radijskih predajnika DeWitt je pomogao da se razbije monotona svakodnevica u tisuama domova amerike provincije. Ubrzo, WSM radio postaje i TV postaja pod imenom WSMV-TV. Ranih ezdesetih postaja WSMV-TV prva u Sjevernoj Americi poinje emitirati, gotovo u realnom vremenu, satelitske snimke vremenskih podataka. Tehnike probleme oko prijama slike s vladinog meteorolokog satelita i ovoga je puta rijeio DeWitt. John De Witt, umro je u 92. godini u ponedjeljak 25, sijenja 1999. u svome domu u rodnome Nashvilleu. Duno potovanje odao mu je i CNN koji, zahvaljujui velikim dijelom i DeWittovom naslijeu, danas svojim vijestima zalazi u sve kutke naeg planeta. Interkontinentalne balistike rakete trebaju oko 30 minuta (rakete iz podmornica samo oko 10 minuta) da pogode svoj cilj. Zato je od velike vanosti da se raketa otkrije ve kod njenog lansiranja. Sateliti za rano upozoravanje jo od ezdesetih godina predstavljaju, pored sistema radara za rano upozoravanje, jedinu djelotvornu komponentu protubalistike obrane, temelj su sigurnosti u SAD-u i Rusiji, jer im osiguravaju najvaniji izvor informacija o moebitnom napadu sa balistikim raketama. Prvo su se radili pokusi sa satelitima za rano upozoravanje koji su za otkrivanje koristili radar. Pokazalo se da je za raspoznavanje objekata u svemiru bolje pogodan infracrveni senzor. Sateliti za rano upozoravanje su opremljeni sa infracrvenim optikim napravama, koje mogu na velikim udaljenostima otkriti lansiranje balistike rakete, na temelju velike koliine topline koju proizvodi raketni motor.

MIDAS, DSP, SBIRS Obje velesile su jo poetkom ezdesetih godina razvile prve satelite za rano upozoravanje. SAD su 1960. godine lansirale prvi satelit sa infracrvenim senzorom MIDAS (Missile Infrared Defense Alarm System), a do 1966. godine je u nisku polarnu orbitu lansirano jo 11 satelita. Sateliti MIDAS su se usavravali sa svakim lansiranjem novog satelita, ali su nepouzdani infracrveni senzori davali velik broj lanih alarma. Nedostaci sistema MIDAS vodili su razvoju nove generacije satelita za rano upozoravanje - DSP (Defense Support Program). SAD imaju od 1970. godine u upotrebi satelite programa potpore obrani DSP. U geostacionarnoj konstelaciji je 5 satelita, od kojih svaki nadzire odreeno podruje. Temeljem informacija iz tih satelita mogue je utvrditi da li se izvor topline pomie (tada se radi o raketi) ili je stacionaran (u sluaju poara itd.). Sateliti DSP su namijenjeni za 24-satni nadzor nad lansiranjem raketa i nuklearnim eksplozijama bilo

gdje u svijetu. Tri novija satelita nadziru visoko prioritetna podruja, dok stariji sateliti nadziru manje vana podruja.

U okviru programa DSP je bio lansiran 21 satelit, kojima su bili stalno poboljavani razliiti podsistemi, te se tako postepeno poboljavala pouzdanost, otpornost i trajnost. Sateliti DSP se u orbitu lansiraju pomou noseih raketa Titan III i IV, a satelit DSP-16 je bio ubaen u orbitu iz raketoplana Space Shuttle. Razvoj satelita DSP je protekao u 5 faza. Prvi sateliti DSP block 1 / phase 1 su bili lansirani u geostacionarnu orbitu izmeu 1970. i 1973. godine, njihova masa je bila 900 kg, imali su ivotni vijek od 1,25 godina, a potroili su 400 kW energije. Senzori su bili od olovo-sulfida s 2000 elija, od kojih se svakom nadziralo podruje od 6 km2. Naredne faze su bile block 2 / phase 2 sa 3 satelita izmeu 1975. i 1977. godine, te block 3 / MOS / PIM (Multi Orbit Satellite Perfomance Improvement Modification) sa 4 satelita izmeu 1979. i 1984. godine. U fazi blok 4 / phase 2 upgrade lansirana su 2 satelita izmeu 1984. i 1987. godine, a u fazi blok 5 / DSP-1 bilo je 1989. godine lansirano 8 satelita. Sateliti su se u svakoj fazi poboljavali, tako da posljednje verzije satelita blok 5 / DSP-1 imaju masu 2400 kg, duinu od 10 m i predvieni ivotni vijek 5 godina, dok im je za rad potrebno 1,2 kW energije. Satelit tipa block 5 koristi 3,7 m dugaak, 2,36 tona teak infracrveni teleskop s ogledalom promjera 92 cm, napravljenim iz iva-srebrnog kadmija (telurida) s 6000 elija, a svaka nadzire podruje 3 km2. Infracrveni senzor razlikuje lansiranje veine raketa i velik broj letjelica s ukljuenim dodatnim sagorijevanjem u letu. Senzori satelita rade na dvije valne duine infracrvenog spektra, to omoguuje bolje prepoznavanje razliitih izvora topline, a ujedno je smanjena mogunost potpune zasljepljenosti u sluaju laserskog napada. Godine 1980. je satelit DSP bio zasljepljen zbog velike eksplozije na ruskom plinovodu. Zadnja verzija DSP pak koristi strogo uvani dodatni IC senzor heritage. Do 2003. godine e SAD najvjerojatnije lansirati jo 2 satelita DSP-1. Sateliti DSP su se iskazali i u Zaljevskom ratu 1991. godine, kada su otkrivali i slijedili irake taktike balistike rakete SCUD. Sistemu DSP potrebno je do 2 minute da potvrdi lansiranje rakete i njenu predvienu trajektoriju. Podaci se alju prema razliitim zemaljskim postajama: na otoku Guam, dvije prekomorske kopnene postaje (OGS) u Australiji i Evropi (EGS), kontinentalnu ameriku kopnenu postaju (CGS) i na mobilne kopnene terminale (MGT). Iz tih postaja podaci se prosljeuju u zapovjednitvo NORAD i Svemirsko zapovjednitvo SAD u Koloradu. Svaki satelit ima sposobnost nadziranja gotovo cijele zemljine polutke u svom vidnom polju (treina cijele zemljine povrine) i moe otkriti lansiranje rakete iz bilo koje lokacije unutar svojeg podruja nadzora. Pomou sistema JTAGS (Joint Tactical Ground Station) amerike snage ili njihovi saveznici od 1997. godine bilo gdje i neposredno dobivaju informacije od satelita DSP. JTAGS je takoer

namijenjen za djelovanje zajedno sa taktikim protubalistikim sistemima, kojima omoguuje brzo odreivanje smjera napada. Programom Talon Shield / ALERT, od 1995. godine je ameriko svemirsko zapovjednitvo uvelike poboljalo integraciju i obradu sirovih podataka, dobivenih od cjelokupne konstelacije satelita DSP. Sistemi Shield i ALERT omoguuju znatno poboljanje u tonosti opisa otkrivenih dogaaja, kao i bre posredovanje podataka konanom korisniku. Oba sistema, JTAGS i ALERT, jo su u fazi nadogradnje, kako bi kasnije mogli primati informacije preko sistema satelita SBIRS. SAD su satelite DSP u okviru programa SDI namjeravale nadomjestiti sa sistemom satelita BSTS (Boost Surveillance and Tracking System) i SSTS (Space Surveillance and Tracking System). Prvi bi otkrivao lansiranje raketa i njihovu trajektoriju u poetnoj fazi leta, zatim bi praenje i voenje borbe preuzeli sateliti SSTS, a raketu bi presreli u svemiru bazirani presretai SBI (Space Base Interceptors). Program satelita BSTS i SSTS bio je ukinut s programom rat zvijezda, iako se, tako kao i ostali projekti SDI nastavio u okviru programa BMD (Ballistic Missile Defense). Koncept satelita BSTS se je nastavio u okviru programa Advanced Warning System i zatim Follow-on Early Warning System. Razvoj satelita SSTS se je nastavio u okviru programa Brilliant Eyes, a po ukidanju tog programa tehnologija je prenesena na program SBIRS low. Mnoge nove tehnologije su u odreenoj mjeri bile upotrijebljene kod novijih verzija satelita DSP, ali je potreba za posve novim satelitima, koji bi bili sposobni aktivno sudjelovati kod protubalistike obrane tolika, da su se SAD 1994. godine odluile da satelite DSP nadomjeste sa satelitima SBIRS (Space Based InfraRed System). SBIRS e umjesto dosadanje tehnologije infracrvenog skeniranja podruja upotrebljavati dvodimenzionalnu planarnu tehnologiju slikovnog infracrvenog rasporeda, kojom e istovremeno nadzirati cjelu hemisferu. Sateliti nove generacije SBIRS biti e namijenjeni za upozoravanje od ispaljenih raketa, praenje ciljeva i usmjeravanje oruja protubalistike obrane, sakupljanje tehnikih obavjetajnih podataka i poveanje pregleda situacije na bojitima. Sistem satelita SBIRS sastojati e se od dva dijela SBIRS high i SBIRS low. SBIRS high e initi etiri satelita, dva u geostacionarnoj Zemljinoj orbiti (GEO) i dva satelita koja e kruiti u visoko-eliptinoj orbiti (HEO), ime bi se potpuno nadzirala i podruja nad polovima, koja su iz geostacionarne orbite slabo vidljiva, a jo jedan, peti satelit biti e u priuvi. Prijemne zemaljske nadzorne postaje biti e sastavljene iz ve postojeih zemaljskih nadzornih postaja sistema DSP, a neke e biti nove. Iste zemaljske nadzorne postaje koristiti e svi sateliti programa SBIRS (high i low). Sateliti SBIRS high imati e skenirajui infracrveni senzor za brzi nadzor cijelog podruja i fiksni senzor za precizno otkrivanje i praenje ciljeva. SBIRS high zamijeniti e satelite DSP, koji e biti uklonjeni u orbitu za odsluene satelite, a po planu prvi bi uli u upotrebu 2004. godine. Vrijednost ugovora za planiranje, izradu i razvoj satelita SBIRS high iznosi 1,8 milijarde USD, a predvieni trokovi rada do 2020 godine su 10 milijardi USD. Tehniki daleko zahtjevniji i revolucionarni projekt predstavljaju sateliti SBIRS low, ija namjena e biti praenje raketa od ispaljenja do ponovnog ulaska u atmosferu, te e sakupljene podatke posredovati sistemima za presretanje, te tim sistemima pomagati pri samom presretanju. Kad bude komponenta SBIRS low potpuno operativna, sastavljati e je izmeu dvadeset i trideset satelita u niskoj Zemljinoj orbiti, te e zajedno sa satelitima SBIRS high osiguravati potpun nadzor nad cijelom zemljinom povrinom. Primarna zadaa SBIRS low je osigurati precizno praenje raketa u njihovoj srednjoj fazi i razlikovanje od ostalih slinih objekata (bojni mamci). Svaki satelit imati e dva infracrvena senzora - za traenje i za praenje. Kad senzor za traenje sa irokim vidnim poljem otkrije ispuh raketnog motora pri startu, prenijeti e informaciju senzoru za praenje, koji ima ue vidno polje i veliku preciznost. Senzor za praenje slijedit e cilj u njegovoj srednjoj fazi leta do ponovnog ulaska u atmosferu. Za to vrijeme, procesor na satelitu izraunat e konani put rakete i predvieni cilj, te podatke e prenijeti baterijama presretaa koji e presresti nadolazeu raketu, a svaki satelit imati e mogunost praenja vie ciljeva. Cijela konstelacija satelita SBIRS low biti e meusobno povezana u mreu, tako da e svaki satelit moi komunicirati sa svima ostalima u konstelaciji. To e omoguiti da satelit preda praenje cilja drugom satelitu, ukoliko cilj napusti podruje nadzora prvog satelita. Podaci o ciljevima satelita SBIRS low omoguiti e znatno veu

uinkovitost, kako taktikih tako i stratekih zemaljskih presretaa. SBIRS low premostiti e rupu, koja nastane izmeu poetne detekcije ispaljenja i praenja ciljeva sa radarima zemaljskog sistema presretanja. Razvoj satelita SBIRS low prate mnoge financijske i tehnikim potekoe te konstrukcijske promjene, te je zbog toga dolo do velikih odstupanja od predvienog vremena izrade, a operativnost sistema se sada predvia za drugu polovicu desetljea.

OKO i PROGNOZ Sovjetski savez je poeo upotrebljavati satelite za rano upozoravanje u prvoj polovici ezdesetih godina. Po navodima Zapada, dva istraivaka satelita Elektron lansirana 1964. godine, pored zadaa istraivanja vrila su i zadau ranog upozoravanja. Godinu dana kasnije SSSR je postavila u orbitu komunikacijske satelite Molonija-1, za koje su na Zapadu tvrdili da je njihova sekundarna zadaa rano upozoravanje, ali Rusija nije nikada potvrdila niti opovrgla te tvrdnje. Prvi pravi sovjetski satelit za rano upozoravanje iz programa US-KS Oko, bio je lansiran 1972. godine, pod oznakom Kosmos 520. Masa satelita je oko 1250 kg, visina 1,3 m, a teleskop je dugaak 2 m. Prva serija satelita, lansirana izmeu 1976. i 1983. godine, imala je konstrukcijsku greku, to je prouzroilo visok stupanj izgubljenih satelita - sateliti su se iz nepoznatih razloga raspali u orbiti. Desetljee kasnije su ruski znanstvenici priznali da je uzrok problema bio eksplozivni naboj namjeten kod optikog senzora, koji bi unitio satelit u sluaju veih kvarova. Greka na sistemu za nadzor samounitenja je prouzroila prijevremene, nekontrolirane detonacije za vrijeme normalnog rada satelita, a posljednja rtva te "prijateljske vatre" je satelit Kosmos 1481 (kasniji sateliti Oko su radili bez tog sistema). Sateliti Oko krue u visoko-eliptinoj orbiti s periodom 12 sati. Tako satelit u prvom dnevnom ophodu nadzire zapadnu obalu SAD-a, a u drugom istonu. Za potpun nadzor zemljine povrine program Oko treba 9 satelita u konstelaciji, to bi omoguilo da bi svakih 80 minuta jedan satelit u svakoj orbiti doao u apogej. Od devedesetih godina nadalje, konstelacija satelita Oko djeluje s ogranienim mogunostima, jer nema sredstava za nadomjetanje odsluenih satelita. Godine 2000. radila su jo etiri satelita, s kojima je mogue (navodi ruska strana) nadzirati podruje SAD-a, ali nemaju nadzor nad preostalim dijelom svijeta ili nad ispaljenjima iz podmornica. Ameriki poznavaoci proturjee tim navodima i tvrde da Rusija sa etiri satelita moe nadzirati SAD samo 12 do 17 sati dnevno. Zbog poara u nadzornom centru za rano upozoravanje u svibnju 2001. godine, ruske su svemirske sile neko vrijeme, do uspostave nadzora iz priuvnog zapovjednitva, ostale bez nadzora nad satelitima Oko. U osamdesetim godinama su tri satelita Oko eksperimentalno uvedeni u geostacionarnu orbitu. Na temelju tih pokusa razvijena je druga generacija sovjetskih satelita za rano upozoravanje sistema US-KMO Prognoz. Rusija je prvi satelit Prognoz lansirala 1991. godine i do 1994. godine je bila uspostavljenja konstelacija 4 satelita. Neoekivano zatajenje satelita Prognoz poeo je 1995. godine s kvarom prvog satelita, slijedili su kvarovi na jo dva satelita, tako da je do kraja 1996. godine radio jo samo jedan satelit. U slijedee dvije godine Rusija je u orbitu postavila jo dva satelita, koja su zavrila svoj ivotni vijek ve nakon nekoliko mjeseci rada, zadnji Prognoz je izbaen iz upotrebe u svibnju 1999. godine. Uzrok svih tih kvarova jo nije pojanjen, ali najvjerojatnije se radi o nekoliko konstrukcijskih pogreaka. U kolovozu 2001. godine lansiran je u orbitu novi satelit tipa Prognoz, koji vjerojatno pripada poboljanoj generaciji tih satelita.

IZVIDNIKI I NADZORNI SATELITI Fotografsko i radarsko slikovni izvidniki sateliti

Sateliti za slikovno izvianje i nadzor, u iroj javnosti znani kao "pijunski sateliti", koriste se za dobivanje informacija o vrsti obrambenih i drugih aktivnosti potencijalnih protivnika, a takoer i saveznika. Teoretski, moemo razlikovati izvidnike od nadzornih satelita. Naelno bi se nadzorni sateliti razlikovali od izvidnikih po tome, da su prvi (nadzorni, u engleskoj terminologiji se nazivaju i sateliti za "brzi pogled", "quick-look") namijenjeni stalnom ili periodikom nadzoru irih podruja, pa zbog toga imaju ire vidno polje, manju rezoluciju, a snimke, koji mogu biti televizijski, fotografski ili radarski, alju u realnom vremenu zemaljskim nadzornim postajama preko radio veza. Ukoliko bi se pomou satelita za nadzor otkrila potencijalno zanimljiva aktivnost ili kad su potrebne preciznije informacije, nad ciljno podruje usmjerili bi se izvidniki sateliti ili sateliti za "blii pogled" (eng. "close-look"), koji bi sa svojom jaom fotografskom opremom sa boljom rezolucijom snimili cilj i zatim film u posebnoj kapsuli vratili na Zemlju na analizu i interpretaciju. U poecima satelitskog izvianja i nadzora tehniki razvoj nije omoguavao tolike tehnike raznolikosti, pa su i izvidniki i nadzorni sateliti snimke vraali na Zemlju na filmovima u kapsulama, jedina razlika je bila u povrini snimljenog podruja, vrsti upotrijebljenih fotoaparata i rezoluciji fotografija. Tek kad je razvoj tehnike u sedamdesetim godinama omoguio kvalitetne elektrooptike nadzorne naprave i digitalni prijenos fotografija po radio vezama, doli su u upotrebu sateliti (ameriki KH-11 kennan/crystal), koji su omoguavali trenutni prijenos snimaka iz satelita do kopnenih nadzornih postaja, navodno pomou relejnih komunikacijskih satelita. Elektrooptike motrilake naprave na novoj generaciji satelita bile su dovoljno mone, da su omoguavale kako nadzor irokih podruja tako i usmjereno detaljno izvianje pojedinanih ciljeva, tako da je jedan satelit mogao objedinjavati obje funkcije. Rusija u odreenoj mjeri jo uvijek koristi odvijene izvidnike i nadzorne satelite.

CORONA, GAMBIT, HEXAGON, CRYSTAL I LACROSSE Poeci amerikih izvidnikih satelita seu u kase 60. godine 20. stoljea, kad su SAD pod krinkom znanstvenih satelita programa Discoverer (otkriva) razvile fotografski izvidniki satelit programa Corona. Sateliti programa Corona su bili zasnovani tako, da se je snimljeni fotografski film pohranjivao u posebnu kapsulu za vraanje filma, koju je satelit po zavrenoj zadai odbacio natrag u atmosferu, a kod sputanja s padobranom prema tlu kapsulu su presreli sa posebno pripremljenim zrakoplovima. Kamere satelita programa Corona imale su oznake KH-1 do KH-4 (KH = keyhole, rupa kroz kljuanicu) i sa kraticom KH i rednim brojem se u javnosti jo uvijek naziva amerike fotografske izvidnike satelite. Od prve uspjene zadae u kolovozu 1960. pa do posljednje u maju 1972. godine u ukupno 145 lansiranja, od toga 102 uspjena, su se sateliti programa Corona pokazali kao neprocjenjivi pri osiguravanju obavjetajnih podataka o sovjetskim vojnim i drugim obrambenim mogunostima. Satelite programa Corona naslijedili su sateliti programa KH-5 Argon, KH-6 Lanyard, KH-7 i KH-8 Gambit, KH-9A i KH9B Hexagon (nazvan takoer "big bird"), koji su svi odrali nain vraanja snimaka na Zemlju pomou filmskih kapsula, s time da su sateliti KH-7 i KH-8 imali dvije kapsule, a KH-9 etiri. Vei broj kapsula je znaio da satelit moe u orbiti djelovati vie vremena i u intervalima na Zemlju slati kapsule sa snimkama. Naravno, takoer se i poboljala fotografska oprema na satelitima, to je znailo bolju rezoluciju (rezolucija znai koliko veliki predmeti se lako razlikuju na snimci; npr. sateliti sa rezolucijom 1 metar razlikuju objekte te veliine od drugih objekata, ali ne vide dovoljno detalja za prepoznavanje tih objekata - prepoznati je mogue objekte koji su 2 do 3 puta vei). Rezolucija se je iz 2 do 3 metra pri KH-4 poboljala na 15 do 60 cm pri KH-9. Godine 1976 je lansiran prvi satelit vrste KH-11 (ti sateliti su imali kodno ime Kennan i Crystal), koji za razliku od svojih prethodnika nije imao kapsulu za vraanje filma, ve je snimke u obliku elektromagnetskih signala poiljao na Zemlju u gotovo realnom vremenu preko relejnih satelita (SDS-1, SDS-2, TDRSS i drugih) u viim orbitama. U zemaljskoj nadzornoj postaji signale su snimili na traku i zatim ih konvertirali u fotografije. Rezolucija snimaka satelita KH-11 je ocjenjena na 10 do 15 cm, a

mogao je napraviti 8 do 10 snimaka u minuti. KH-11 su letjeli u priblino polarnoj, sunano sinkronoj orbiti s inklinacijom 98 na visinama oko 300 - 1000 km, to je omoguavalo da satelit dnevno obie Zemlju neto manje od 15 puta. S obzirom da su u orbiti bila samo dva satelita, njihove putanje su bile usklaene tako, da je jedan satelit preletio odreeno podruje ujutro, a drugi popodne, tako da je svako podruje bilo pod nadzorom dva puta dnevno. ivotni vijek satelita KH-11 je bio 3 godine, a zadnji je lansiran u studenom 1988. godine. Po obliku i veliini svemirski teleskop Hubble vrlo je slian satelitima KH-11.

Jedini "Hubble" okrenut prema zvijezdama Godine 1990. bio je lansiran prvi "nadopunjeni KH-11", kojega u javnosti oznaavaju kao KH-12 i sa imenima Improved Crystal i Ikon. Nadopunjeni KH-11 je sa svojim 16300 kg puno tei od prethodnika (oko 10 tona zajedno sa gorivom), a veliki dio poveanja mase ide na raun 6350 kg pogonskog goriva, kojeg satelit nosi u potpornom modulu na svojem zadnjem dijelu. Velika koliina goriva mu omoguava dugi ivotni vijek, jer moe vie puta popravljati svoju gotovo polarnu sunano sinkronu orbitu na visini oko 300 x 1000 km. Pored poboljanih senzora, koji rade u vidnom i bliem IC dijelu spektra, satelit ima jo termovizijski senzor pomou kojeg korisnik moe odrediti, npr. da li je zgrada koju motri u upotrebi ili ne. Poboljana elektronika za obradu fotografija omoguuje otrije slike, satelit ih moe napraviti do 12 u minuti, rezolucija satelita je ocijenjena na 10 cm za kvadratne ili okrugle povrine, a sposoban je razaznati linearne strukture veliine veliine 5-8 cm. Takve mogunosti u vidljivom spektru omoguavaju razlikovanje uniformiranih osoba od civila ili praenje manjih skupina ljudi, za to su koriteni sateliti nad Kosovom. Mehanizam optikog sistema omoguava satelitu da fotografira objekte na povrini pod velikim kutom, vie od 100 km u stranu od svoje putanje. Sada su u upotrebi tri nadopunjena satelita KH11/KH-12, najnoviji (USA 161) je bio lansiran u studenom 2001. godine. Njihovo djelovanje je koordinirano s tri manja izvidnika satelita o kojima nema gotovo nikakvih informacija, te sa jo tri radarska izvidnika satelita tipa Lacrosse/Onyx. Cijena jednog satelita KH-12 je priblino 1 milijarda USD, a jo 300 milijuna dolara stoji nosea raketa Titan IVB, koja satelit ponese u orbitu. Loe vrijeme, poradi slojeva oblaka, esto onemoguava uspjeno djelovanje fotografskih izvidnikih satelita. Pri upotrebi radara vremenske prilike ne predstavljaju prepreku, te su zato SAD u 70-tim godinama poele razvijati radarski slikovni izvidniki satelit, godine 1982. su postavili u orbitu prototip takvog satelita sa imenom Indigo, a u prosincu 1998 je raketoplan Space Shuttle ponio u orbitu prvi operativni radarsko-slikovni izvidniki satelit Lacrosse (program oznaavaju i imenima Vega i Onix). Satelit koristi radar za sintetiko sastavljanje slike (Synthetic Aperture Radar, SAR) - to je tehnika djelovanja radara, gdje se sastavljanjem reflektirane radarske energije od ciljnog podruja iz razliitih toki svojeg puta omoguava oblikovanje vrlo detaljne radarske slike cilja. Rezolucija satelita Lacrosse je

najvjerojatnije oko 1 metra i time slabija nego kod satelita KH-12, ali zato omoguava nadziranje ciljeva po noi i u svim vremenskim situacijama, mogue je slijediti vozila u pokretu i otkrivati sklonita do 3 metra dubine pod zemljom, te podmornice za vrijeme plovidbe na periskopskoj dubini (10-15 m). Radar satelita Lacosste ima vjerojatno vie moguih naina djelovanja i pored preciznog praenja odreenog cilja, istovremeno vri nadzor veih podruja, naravno s manjom rezolucijom snimaka. Sateliti Lacrosse lete u orbiti na visini oko 680 km sa inklinacijom 57 i 68. Od etiri lansirana satelita sada su operativna tri (dva u 68-stupanjskoj orbiti, jedan u 57-stupanjskoj), najnoviji (USA 152) je bio pomou nosee rakete Titan IVB lansiran u kolovozu 2000. godine.

ZENIT, JANTAR, ARKON I ORLEC Sovjetske oruane snage su 1956. godine postavile zahtjev za izvidniki satelit. Zbog nesuglasica u tadanjem SSSR-u, da li prednost imaju svemirski letovi s ljudskom posadom ili vojni izvidniki program, napravljen je kompromis, da e oba programa koristiti jednaki svemirski brod, koji e se temeljiti na svemirskom brodu Vostok. Izvidniki program je dobio oznaku Zenit. Prvi u potpunosti uspjeni let je napravio satelit tipa Zenit-2 sa oznakom Kosmos-12 u prosincu 1962. godine. Sovjetski izvidniki sateliti prve generacije tipa Zenit-2 imali su predvienu rezoluciju 10-15 metara, fotografska oprema i film bili su namjeteni u kuglastoj kapsuli, koja se je po zavrenom letu (trajao je 8 dana) cijela vratila na Zemlju, tako da se fotografska oprema mogla ponovno upotrijebiti. Od samog poetka sateliti tipa Zenit-2 bili su opremljeni i sa opremom za elektroniko izvianje Kust-12M. Kasnije verzije satelita Zenit-2 bile su opremljene jo sa televizijskom kamerom, iako se, slino kao kod amerikih projekata Samos, iskazalo da tadanja tehnologija jo nije ispunjavala oekivanja. Zenitu-2 su slijedili poboljani sateliti druge generacije Zenit-2M sa ivotnim vijekom od 12 dana, visoko-rezolucijski Zenit-4 sa sposobnou manevriranja u orbiti i sateliti tree generacije Zenit-4M, MK, MKM, MKT, MT i Zenit-6. Prvi predstavnik etvrte generacije sovjetskih izvidnikih satelita je bio Jantar-2K (kodno ime Feniks), koji je uao u redovnu primjenu u svibnju 1978. godine. Sateliti Jantar-2K bili su opremljeni sa dvjema manjim povratnim kapsulama za vraanje snimljenih filmova za vrijeme obavljanja zadae u orbiti, a po zavretku ivotnog vijeka u svemiru (30 dana) na Zemlju se je vratio jo i donji dio satelita u kojem je bila fotografska oprema i preostali film. Svi sateliti tipa Jantar imali su sposobnost izvoenja manevara u orbiti, to znai da satelit moe u odreenoj mjeri promijeniti orbitu i popraviti svoj smjer, ime mu se povea ivotni vijek. S obzirom da Feniks nije ispunio oekivanja, razvijena je poboljana verzija satelita Jantar-4K1 Oktant, koja je ula u operativnu upotrebu 1982. godine. Sateliti Oktant imali su ivotni vijek 45 do 60 dana (kasnije verzije), dvije manje povratne kapsule i poboljanu visoko-rezolucijsku fotografsku opremu u glavnoj povratnoj kapsuli. Sa njima su nadomjestili visoko-rezolucijske satelite tipa Zenit. Satelite Oktant pak je uskoro zamijenio poboljani Jantar-4K2 Kobalt, kojeg ruske oruane snage jo uvijek koriste za izvidnike zadae. Sateliti Kobalt lete na niskoj orbiti, na visini izmeu 165 i 400 km, sa inklinacijom izmeu 52 i 70, te periodom oko 90 minuta.

Mjesto u Kazahstanu sa kojega se lansira veina Ruskih raketa. Razvoj elektrooptikih izvidnikih satelita sa digitalnim prijenosom slike je u SSSR-u poeo relativno kasno, godine 1977, kada su Amerikanci ve upotrebljavali satelite tipa KH-11. Za razvoj svojih satelita sa digitalnim prijenosom slike, koji bi trebali imati iste sposobnosti kao ameriki sateliti KH-11, Rusi su upotrijebili ve razvijeno plovilo tipa Jantar. Meutim, spori razvoj elektronske opreme i veliina plovila Jantar nisu omoguili da bi mogunosti nove vrste satelita mogli usporeivati sa amerikim. Usprkos tome, nastao je izvidniki satelit sa vizualnim i (bliim) IC fotografskim sistemom s digitalnim prijenosom slike Jantar-4KS1 Terilen. Sateliti Terilen su snimke prijemnim postajama poiljali preko relejnog komunikacijskog satelitskog sistema Tok-Svjetlo. Satelite Terilen, koji su bili u upotrebi od 1982. do 1990. godine, nadomjestili su moniji sateliti Neman (vjerojatna oznaka Jantar-4KS2), koje Rusija jo uvijek povremeno lansira u orbitu. Sateliti Neman imaju ivotni vijek godinu dana, lete u orbiti 240 x 300 km sa inklinacijom 64,7 i periodom od 90 minuta. Zadnji satelit Neman (Kosmos 2370) bio je lansiran u svibnju 2000. i djelovao je do svibnja 2001. godine. Nakon dugotrajnog razvoja, kojega je jo dodatno oteao raspad biveg SSSR-a, ruskim je konstruktorima uspjelo napraviti elektrooptiki izvidniki satelit, usporediv sa amerikim KH-11. U lipnju 1997. godine je na najsnanijoj ruskoj noseoj raketi Proton u orbitu poletio satelit Kosmos 2344. Orbita novog satelita (visina u apogeju 2479 km, perigeju 1516 km, inklinacija 63,4, perioda 130 minuta) je na Zapadu izazvala sumnju o namjeni tog satelita. Prva ocjena je bila da je orbita previsoka za fotografsko ili radarsko izvianje i preniska za satelite za rano upozoravanje, pa bi to mogao biti satelit za elektroniko izvianje. Meutim, dodatne informacije su pokazale da je to elektrooptiki izvidniki satelit Arkon-1. Zbog visine satelita rezolucija bi mogla biti 2 do 5 metra, a s nagibanjem satelita do 20 lijevo i desno moe fotografirati podruja na zemljinoj povrini do 1000 km u stranu od svojeg trenutnog puta. Treba napomenuti da i SAD razvijaju (mogue ve i upotrebljavaju) izvidnike satelite koji bi letjeli u viim eliptinim orbitama (5000 x 500 km). Prednost takvih orbita je u tome, da se satelit moe vie vremena zadrati nad odreenim podrujem za vrijeme poveavanja visine do apogeja, ali nedostatak je manja rezolucija slika snimljenih sa vee udaljenosti. Informacija o tome koliki je ivotni vijek Arkona-1 nije mogue saznati, isto kao ni informacije o novim lansiranjima u takvu orbitu. Pored satelita sa digitalnim prijenosom slike Rusija jo upotrebljava novu generaciju satelita s velikim brojem povratnih kapsula. Orlec-1 Don je imao 10 do 12 povratnih kapsula, koje je vraao na Zemlju u

intervalima od 7 do 10 dana. Prvi Don je poletio godine 1989., a ukupno je bilo 6 lansiranja toga satelita. Slijedei je bio poboljani Orlec-2 Jenisej, opremljen sa 22 povratne kapsule. Prvi operativni satelit tipa Jenisej (Kosmos 2290) bio je lansiran u kolovozu 1994. godine i orbiti je ostao 221 dan, drugi operativni Jenisej (Kosmos 2372) je u svemir poletio u rujnu 2000. i orbiti je ostao 207 dana. Zadnje lansiranje ruskog fotografskog izvidnikog satelita bilo je izvedeno 29. svibnja 2001. godine, kada je na svoju zadau poletio Kosmos 2377, satelit tipa Jantar-4K2 Kobalt. S obzirom na njegov oekivani ivotni vijek do 120 dana, Rusija od kraja rujna 2001. do sada (sijeanj 2002.) ponovno nema vie niti jednog fotografskog izvidnikog satelita u orbiti. Najdulje razdoblje bez ruskih fotografskih izvidnikih satelita u orbiti, sve od poetka sovjetskih satelitskih izvidnikih programa godine 1962, je bilo od 28. rujna 1996. do 15. svibnja 1997. godine, kada sedam i pol mjeseci ruske oruane snage nisu imale nijednoga fotografskoga izvidnikog satelita u orbiti.

Ruske rakete nosai

Soyuz Svakako najpoznatija Ruska raketa, te ujedno i najsigurnija raketa na svijetu, koja lansira kosmonaute u svemir jo od davne 1964-te godine. Sama injenica da raketa postoji ve 40 godina i da se gotovo nita na njoj nije mjenjalo govori dovoljno o njezinoj kvaliteti. Soyuz se sastoji od dva stupnja te etri "boostera" koji se odbace u letu. Visoka je oko 50 metara i teka 310 tona pri lansiranju, a u stanju je ponjeti koristan teret od 5.5 tona. Soyuz je ujedno i najee koritena raketa nosa sa 20 lansiranja godinje. Do sada ih je uspjeno lansirano preko 1600 komada. Ovu raketu mogue je lansirati iz: Tyuratuma (Baikonur), Kazakhstana ili iz Plesetska (Rusia).

Zenit Prvi puta lansiran 1986-te godine, predstavlja jednu od najnovijih Ruskih raketa. Posjeduje dosta slinosti sa boosterom od Energie (Energia je nosa koji nosi Ruski "Space Shuttle" - najjai raketni nosa ikad napravljen). Zapravo prvi stupanj Zenita i boostera Energie su konstruirani paralelno, pa tako Zenit posjeduje potisak od 7 259 kN i sastoji se od ukupno dva stupnja koji mogu ponjeti 14 tona korisnog tereta. Zenit se je pokazao uspjean u 82% sluajeva, no statistika e se vrlo vjerovatno poboljati jer se radi o relativno novoj raketi, gdje su poetni problemi normalna stvar svakog raketnog programa. Ovu raketu mogue je komercijalno nabaviti preko Amerike tvrtke Lockheed-Martin.

Proton Trenutano najjaa Ruska raketa nosa. To je ujedno i prva raketa koja nije dizajnirana kao interkontinentali balistiki projektil. Prvi puta je poletjela 1967 godine i do sada je obavljeno ukupno preko 200 lasniranja od kojih 96% uspjeno. Proton je u stanju ponjeti 21 tonu korisnog tereta. Proton se proizvodi u tvornici Khruniev u Moskvi, a zatim se za lansiranje transportira u Kazahstan. Amerika tvrtka LocheedMartin prodaje ove rakete na zapadu kompanijama za potrebe lansiranja komunikacijskih ili opservacijskih satelita.

Drugi nacionalni, meunarodni i komercijalni sistemi Francuska je sa civilnim satelitom za promatranje Zemljine povrine SPOT dobila veliko iskustvo pri izradi i upotrebi satelita. Na temelju tih iskustava, poela je razvijati vojni fotografski izvidniki satelit

Helios-1. Programu su se pridruile Italija i panjolska. Prvi satelit, Helios-1A, bio je lansiran u srpnju 1995. godine pomou rakete Ariane-4, iz Kourou u Francuskoj Gvajani. U prosincu 1999. slijedilo je lansiranje jo jednog satelita - Helios-1B. Multispektralni optiki sistem satelita Helios-1 ima rezoluciju do 1 metra, snimke satelit pohranjuje u digitalnom zapisu, a za vrijeme preleta iznad kopnene nadzorne postaje poalje ih prijemnom centru. Helios-1 koristi sunevu sinkronu orbitu na visini 680 km s inklinacijom 98. U razvoju je nova generacija satelita, Helios-2, koja e imati rezoluciju poboljanu na pola metra. Satelite Helios-2, koji su predvieni za upotrebu do 2004. godine, dopunjavati e mali njemaki sateliti SAR-Lupe sa radarom za sintetiko sastavljanje slike (Synthetic Aperture Radar - SAR). Sa kombiniranim djelovanjem satelita Helios-2 i SAR-Lupe, Evropa bi bitno poboljala svoje mogunosti potpore vojnim operacijama iz svemira. Kina je svoj prvi fotografsko-izvidniki satelit lansirala 1975. godine, a do 1999. godine je izvrila 17 lansiranja takvih satelita. Najnovije dostignue kineskog programa izvidnikih satelita je satelit Zijuan-2 (Ziyuan, ZY-2), koji se predstavlja kao civilni satelit za promatranje povrine, ali njegova sekundarna (primarna) zadaa je fotografsko izvianje. Elektrooptiki sistem ima rezoluciju oko 1 metar, to je znatno poboljanje u usporedbi sa prijanjim kineskim satelitima s rezolucijom 10 do 15 metara. Satelit upotrebljava digitalni prijenos slike do kopnene prijemne postaje. Lansiran je u rujnu 2000. godine, a njegov predvieni ivotni vijek je 2 godine. Izrael je u razdoblju 1988-1995 uspjeno lansirao 3 satelita tipa Ofek (Ofeq), etvrti pokuaj leta 1998. godine je bio neuspjean, a u prosincu 2000. godine je ruska nosea raketa Start-1 uspjeno uvela u orbitu izraelski fotografsko-izvidniki satelit EROS-A 1 sa rezolucijom oko 1 metar. Snimke iz tog satelita, osim izraelskim oruanim snagama, na raspolaganju su i komercijalnim korisnicima. Indija takoer razvija svoj program promatrakih satelita. Satelit TES (tehnoloki eksperimentalni satelit), lansiran u listopadu 2001. godine, je civilni promatraki i vojni izvidniki satelit sa rezolucijom od 1 metra. Japan takoer razmilja o razvoju svemirske izvidnike komponente svojih obrambenih snaga, pogotovo nakon sjevernokorejskih testiranja balistikih raketa. Kod izvidnikih satelita treba jo spomenuti komercijalne ponuae satelitskih fotografija - jedan od takvih je amerika tvrtka Space Imaging, koja prodaje snimke sa rezolucijom 1 metar, napravljene svojim satelitom Ikonos. Iako je djelovanje te tvrtke u odreenoj mjeri regulirano sa amerikim zakonima, upravo su fotografije iz satelita Ikonos iroj javnosti omoguile hrpu snimaka, koje su prije toga bile rezervirane samo za rijetke izabranike u obavjetajnim i obrambenim organizacijama - npr. snimka tajne amerike "baze, koja ne postoji" Groom Lake, ili poznatija kao Area 51, zatim fotografija amerikog zrakoplova za elektroniko izvianje EP-3E na kineskom aerodromu, nakon sudara sa kineskim lovcem i takoer pogled iz svemira na podruje Svjetskog trgovinskog centra u New Yorku i oteeni Pentagon u Washingtonu 11. rujna 2001. godine. Za vrijeme napada na Afganistan, Pentagon je od tvrtke Space Imaging jednostavno kupio (za neto manje od 2 milijuna dolara mjeseno) ekskluzivno pravo do svih satelitskih snimaka podruja operacije "Trajna sloboda" i tako onemoguio da bi komercijalni satelitski snimci doli u pogrene ruke. To znai, da se drave sa ozbiljnim potrebama za takvim satelitskim snimcima ne mogu oslanjati na komercijalne izvore, pogotovo ne u vrijeme krize.

Skupljanje obavjetajnih podataka sa analizom signala (sigint) Posebna vrsta izvidnikih i nadzornih satelita su sateliti za elektroniko izvianje, tj. skupljanje obavjetajnih podataka sa analizom signala (engl. SIGnals INTelligence - SIGNT). Ti sateliti namijenjeni su hvatanju (presretanju) radio, mikrovalnih i drugih komunikacijskih sistema (engl. COMmunications

INTelligence - COMINT), elektronskih sistema, npr. radara (engl. ELectronic INTelligence - ELINT) i drugih instrumentacijskih signala, kao to su telemetrijski sistemi, video-podatkovne veze (engl. Foregin Instrumentation Signals INTelligence - FISINT), itd. Presretanjem takvih signala moe se otkriti vrsta i lokacija vrlo slabih predajnika, kao to su rune radio-postaje. Satelite za skupljanje signala sa obavjetajnim podacima, prema dostupnim podacima, koriste SAD i Ruska federacija. Kina je lansirala nekoliko takvih satelita, ali navodno, sa vrlo ogranienim mogunostima. Francuska takav satelitski sistem, pod imenom Essaim (Roj), jo uvijek razvija i predvia se da bi se poeo upotrebljavati u razdoblju 2003. do 2005. godine. Godine 1995. i 1999. je Francuska lansirala dva satelita (Cerise i Clementine), koja su bila namijenjena katalogiziranju zemaljskih elektromagnetskih signala na razliitim valnim duinama.

Ameriki pijunski sateliti Program amerikih pijunskih satelita pokrenut je jo ezdesetih godina zbog potrebe da se sovjetski teritorij nadzire bez gubitaka i incidenata, kakav se npr. dogodio u svibnju 1960. godine kada je blizu Sverdlovska (Jekaterinburga) sruen ameriki pijunski zrakoplov U2 s pilotom Gary Powersom. Vojni KH 11 satelit u vrijeme ernobilske katastrofe bio je najsuvremenija i najsofisticiranija manifestacija tog programa. Fotografije snimljene tim udom suvremene tehnike imale su fantastinu rezoluciju od svega desetak centimetara. No, nebom su ve tada krstarili i neki civilni sateliti. Primjerice, ameriki satelit Landsat koji je mogao snimiti fotografije rezolucije 20 m posebice se koristio za kartografska snimanja terena. Snimke poara u ernobilskom reaktoru, koje su potom objavljene u tiskovnim i elektronikim medijima, snimio je pak francuski satelit Spot s rezolucijom od 10 m. Geografi, meteorolozi i zatitari okolia su meu prvima uvidjeli izuzetne mogunosti koje pruaju orbitalne kamere. Ipak, godinama su sateliti programa Landsat (koji je ostvarila NASA za kompaniju Eosat) i satelit Spot bili jedini izvori iz kojih su se legalno mogle nabaviti komercijalne satelitske fotografije. Za interpretaciju tih slika bili su potrebni vrsni strunjaci i sofisticirani softver. Osim toga, kakvoa slika ovisila je o mnogim imbenicima, kao to su meteoroloki uvjeti, vrijeme dana, itd. No, po zavretku hladnog rata i nakon raspada Sovjetskog Saveza, godine 1994., dolo je do prave revolucije: SAD su dopustile da se tehnologija razvijena za pijunske satelite moe komercijalno koristiti. Naime, SAD su na razvoj satelitske tehnologije utroile preko 100 milijardi dolara, te jo oko 30 milijardi na program Strateke obrambene inicijative (SDI), popularno nazvane Ratovima zvijezda (Star Wars). Radilo se o najsloenijem vojnoistraivakom projektu u povijesti, koji je 1983. godine odobrio predsjednik Reagan. Cilj je bio uspostaviti satelitski obrambeni sustav koji bi laserskim orujem titio SAD od tzv. prvog udara nuklearnim raketama i od neprijateljskih satelita. Bio je to dodatni udar na posustalo, tehnologijski zastarjelo gospodarstvo Sovjetskog Saveza, koje nije moglo izdrati cijenu nametnute utrke u naoruanju. Suma od ukupno 130 milijardi dolara preogromna je, a da se ne bi komercijalno iskoristila.

pijunski zrakoplovi fotografske namijene danas su prava rijetkost Pae, dolo je i do suradnje s jo donedavnim neprijateljima. Tako su amerika tvrtka Aerial Images, i Ruska svemirska agencija (Sovinformsputnik), osnovavi zajedniku kompaniju SPIN-2, objedinili svoje fotografije urbanih podruja, snimljenih iz zrakoplova i satelita, u jedinstvenu bazu podataka. Veliina te baze je fantastinih 3.5 terbajtova (3.51012 bajtova) nekomprimiranih podataka, odnosno u komprimiranom obliku 1 terabajt (1 TB). Ostatak fotografija dobiven je od amerike agencije za geoloka istraivanja (USGS). Prezentaciju tih fotografija preuzeo je softverski div Microsoft. Putanjem u rad svog Internet posluitelja TerraServer Microsoft je 23. lipnja 1998. godine World Wide Webu i doslovce pruio Svijet. Naime Microsoft je brojnim korisnicima svoga novog Web posluitelja omoguio pogled na Zemlju iz svemira. Prema rijeima Jima Ewela, menadera za SQL Server, ovim se projektom eljelo pokazati da je uz pomo Microsoftovih proizvoda mogue servisirati ovako zahtjevan posluitelj 24 sata, sedam dana u tjednu. TerraServer radi na Win NT 4.0 Enterprise Edition te na SQL Serveru 7.0 Enterprise Edition. Kako se radi o najveoj bazi podataka na Internetu, ne treba uditi to TerraServer zaprema osam velikih kabineta: jedan za Digital Alpha 8400 procesore firme Compaq i sedam preostalih za 324 disk jedinice s oko 3 TB memorije. Za usporedbu, 1 TB odgovara oko milijardu stranica teksta ili 4 milijuna knjiga. Zemljina povrina iznosi 5.1 1014 m2, od ega je 75% pod morima oceanima i jezerima, a 20% je iznad ili ispod 70 zemljopisne irine (ledene kape na polovima i polarne ravnice). Od preostatka, veinu zemljita zapremaju pustinje, planine ili poljoprivredna dobra. Procjenjuje se da je urbanizirano oko 4% kopna. Fotografije dostupne preko TerraServera prvenstveno su fotografije urbanih povrina. Rezolucija dostupnih fotografija je 1 metar, to znai da svaki piksel moe predstavljati sliku veliine 1 m. Dakle, u Microsoftovom sjeditu, mogu se razabrati pojedine zgrade, ali ne i sam Bill Gates. Za usporedbu, obavjetajni eksperti procjenjuju da rezolucija fotografija snimljenih najsofisticiranijim vojnim satelitima dananjice iznosi udesnih 15 cm! Do slike pojedinog podruja moe se doi rabei zemljopisnu kartu ili koristei trailicu (Search Engine) za "navigaciju" kroz bazu podataka zemljopisnih imena. Uitavanje satelitskih fotografija zahtijeva prilinu strpljivost jer se u surfanje kroz posluitelj kree iz globalne perspektive, da bi se kadrovi iz svemira postepeno sve vie smanjivali, sve dok se ne doe do pojedinih eljenih podruja na naoj planeti. Uz to prilino je i zaguenje posluitelja. Uostalom, Microsoftov

posluitelj http://www.microsoft.com/, naravno uz CNN-ov, prema nekim statistikama spada u 10 najposjeenijih na Internetu. Tako je TerraServer u ponedjeljak 29. lipnja, etiri dana nakon to je slubeno otvoren, imao 4 milijuna posjetitelja, da bi ve sutradan taj broj porastao na 8 milijuna. Glasnogovornik Microsofta pak kae da e se primjenom dodatne tehnike ti problemi ubrzo otkloniti. Sreom, pristup iz Hrvatske ini se zadovoljavajue brzim. TerraServer je bio aktivan jo i prije 26. lipnja, te je ve tada izazvao burne reakcije, posebice meu obavjetajcima. Naime, meu 180 milijuna fotografija koje stoje na raspolaganju korisnicima tog posluitelja, nalaze se i prave obavjetajne poslastice. To su primjerice snimci iz zraka Pentagonovog bunkera u Raven Rocku (blizu uvenog mjesta Camp David), koji je predvien kao jedno od boravita predsjednika SAD u sluaju neke krize. Tu su takoer i slike podzemnog kompleksa Mount Weather, predvienog kao utoite visokih vladinih dunosnika, te slike centra za obuku CIA-e Camp Perry. No, interesantno je da nedostaju fotografije tzv. Area 51 u Nevadi, koju urbane legende omiljene meu ufolozima povezuju s posjetima neidentificiranih leteih objekata (UFO). Predstavnici TeraServera kau da amerika vlada (jo) nije izvrila pritisak kako bi snimci "kakljivih" podruja bili blokirani. Ipak, pristup TerraServeru blokiran je nedemokratskim reimima kao to su Irak, Kuba i Sjeverna Koreja. Korisnici TerraServera, u ovoj probnoj fazi jesu uz obine namjernike arhitekti, urbanisti, studenti, graevinski poduzetnici, ekolozi itd. Starost fotografija kree se od 3 mjeseca do desetak godina, a stalno se dodaju i nove, od kojih su neke i u koloru. Jednom kada se fotografija izabere moe se uitati i na vlastito raunalo. Cijena? Besplatno za fotografije iz USGS baze podataka, dok se cijene ostalih kreu 7.95$ do $24.95$. Poster pak kota 40$. Mogu se naruiti i fotografije na CD-ROM-u. Na koncu, ipak valja napomenuti da Microsoft nije jedini zainteresiran za oslikavanje svijeta na Mrei. Predsjednik SAD Al Gore je jo poetkom 1998. godine predloio uspostavljanje sustava koji bi povezivao neke meteoroloke satelite s Internetom kako bi se u realnom vremenu mogli pratiti odreeni meteoroloki fenomeni. U prosincu 1997., kompanija EarthWatch Corp. lansirala je satelit EarlyBird I koji e, kada se rijee neki komunikacijski problemi, snimati fotografije s rezolucijom 3 metra! Do kraja 1999. EarthWatch je lansirala svog drugog satelita, a i Space Imaging Eosat je lansirala svoj suvremeni satelit. Informacije donedavno rezervirane samo za najvie dunosnike svjetskih velesila, bit e na raspolaganju informacijskom drutvu u kojeg smo svi ve dobrano kroili. Ve danas, svatko tko ima adekvatni bankovni raun moe nabaviti satelitske slike koje ga interesiraju, ak i preko Interneta. Tipina fotografija koju EarthWatch nudi putem svoje arhive pokriva oko 100 kvadratnih kilometara, te kota 2,75 dolara po kvadratnome kilometru. Za fotografiju snimljenu po specijalnoj narudbi cijena se penje na 3,75 dolara. One fotografije koje e se morati isporuiti to bre, bilo zbog TV prijenosa, ili moda zbog priprema neke vojne operacije, kotaju pak 7.25 dolara po kvadratnome kilometru. Kupci su kompanije koje grade npr. ceste i dalekovode, tragaju za rudnim bogatstvom, odnosno svi oni kojima su za rad potrebni GIS (Geographical Information System) podaci. Naime, prema nekim istraivanjima oko 80% poslovnih informacija u sebi ima ukljuenu neku zemljopisnu komponentu. Ipak iluzorno je oekivati da se meu potencijalnim korsnicioma ne nalaze i neke nedemokratske zemlje i diktatorski reimi koji si ne mogu priutiti vlastite pijunske satelite. Rezolucija od tri metra omoguuje da se nekoliko puta dnevno pratiti inventar i stanje operabilnosti naoruanja neprijateljske drave. Amerika administracija pokuava pronai mehanizme kojima bi se sprijeilo da prodaja satelitskih slika visoke rezolucije ugrozi ameriku nacionalnu sigurnost. No, to e teko postii, je bi se se u ovu neobinu trku za trite vrijedno nekoliko milijardi dolara uskoro mogli, uz ve prisutnu Francusku (sa satelitima Helios, nasljednicima Spot-a), ukljuiti Indija i Izrael. Strunjaci smatraju da e se rezolucija fotografija snimljenih takvim civilnim satelitima vrlo brzo spustiti ispod 1 m, to je u amerikoj vojnoj tehnologiji odavna prevladano. Moda je amerika taktika ba ta, da omoguivi komercijalni pristup plodovima svoje sofisticirane tehnologije umanji nastojanja svojih trgovinskih konkurenata, makar to ponekad bili i vojni saveznici, da razvijaju vlastitu satelitsku tehnologiju, te tako jaaju svoju mo.

Pogled na grad pri najmanjem uveanju. (Pri najveem uveanju, razaznaju se ve novinski naslovi.) Prije nekoliko desetljea na zemljinoj je povrini bilo mogue sakriti tajne veliine itavih gradova. Tako je 29. rujna 1957. u postrojenju za preradu plutonija u uralskom gradu eljabinsku dolo do teke nuklearne nesree. U okoli je osloboena ogromna koliina radioaktivnog materijala, te su kontaminirane tisue kvadratnih kilometara. Nekoliko desetaka sela moralo je biti zauvijek raseljeno. Kao to su nekada u eri staljinizma nepoudni politiari retuirani sa skupnih fotografija, ta su sela uskoro jednostavno nestala sa zemljopisnih karata. Izvan Sovjetskog Saveza o toj katastrofi dugo se nije znalo, ali slijedei je put bilo drugaije. Tridesetak godina kasnije, agencija Tass objavila je vijest da se u mjestu zvanom ernobil nedaleko od Kijeva, u ponedjeljak 28. travnja 1986. u nuklearnoj elektrani "Lenjin" dogodila nesrea. Razlog te neobine sovjetske iskrenosti bio je prozaian. Naime, susjedne su zemlje ve detektirale radioaktivni oblak koji se irio sa sovjetskog teritorija. Nadajui se da e prikriti razmjere katastrofe, sovjetske su vlasti svim strancima, preteito poslovnim ljudima i kamiondijama koji su u meunarodnom prometu prevozili robu, zabranile da napuste Kijev. Slijedei dan zabranjena zona proirena je na krug radijusa 150 km oko unitenog reaktora. No, Politbiro nije mogao zatvoriti i nebo, te su zrakoplovi mogli pratiti radioaktivni pepeo kako se iri nad Europom. Ameriki satelit Vortex, pozicioniran 23000 milja iznad zapadnog SSSR-a prislukivao je paniku i konfuziju koja se irila sovjetskim telekomunikacijama. Drugi pak ameriki satelit KH-11 Keyhole, nakon pogodnog manevra snimio je seriju fotografija koje su ve u utorak popodne bile u Washingtonu. Fotografije snimljene tim udom suvremene tehnike imale su fantastinu rezoluciju od svega desetak centimetara. Fotografije su dunosnicima Bijele kue, CIA-e i Pentagona pruile detaljan uvid u radioaktivni pakao koji se nesmiljeno irio iz smrtno ranjenog reaktora. Uskoro je i zabrana kretanja strancima u Sovjetskom savezu ipak ukinuta kao besmislena, te su se oni poeli vraati kuama. U mnogim laboratorijima irom Europe, pa tako i u Zagrebu, gamaspektrometrijskim analizama ispitani su zrani filteri kamiona koji su se bili zatekli u okolici ernobila. Detektirani su neki specifini radionuklidi koji su samo potvrivali ono to se zahvaljujui satelitima znalo gotovo odmah: u ernobilu je bilo dolo do najgore none more nuklearnih strunjaka: topljenja jezgre reaktora. No, nebom su ve tada krstarili i neki civilni sateliti. Primjerice, ameriki satelit Landsat koji je mogao snimiti fotografije rezolucije 20m posebice se koristio za kartografska snimanja terena. Snimke poara u ernobilskom reaktoru, koje su potom objavljene u tiskovnim i elektronikim medijima, snimio je pak francuski satelit Spot s rezolucijom od 10m. Od godine 1957. prosjeno je godinje lansirano 120 novih satelita. Najvie satelita, 129, lansirano je godine 1984., a najmanje, samo 73, godine 1996. Iako su futuristi ve 1960.-tih godina razmatrali posljedice poveavanja broja objekata umjetnog podrijetla koji krue oko Zemlje, tek se poetkom 1980.tih pojavila znanstvena disciplina koja se pozabavila tim problemom. Istini za volju, NASA je ve 1966. godine procijenila rizik od sudara svemirskih brodova s ljudskom posadom s nekim takvim objektom. No

u proraunima su u obzir uzeti samo vei objekti koji su se na ovaj ili onaj nain mogli pratiti. Vei komadi svemirskog smea danas se prate istim sustavima koje su za hladnoga rata svjetske supersile rabile za praenje neprijateljskih satelita, odnosno pravovremeno dojavljivanje eventualnog raketnog napada. Takvih objekata veliine do 10 cm katalogizirano je oko 10000. Manji objekti se prouavaju posredno, statistikim metodama. Pomno se prebroje udubine (esto pravi mali krateri) na povrini svemirskih brodova ili posebnih ploa specijalno u tu svrhu izloenih djelovanju svemirskog okolia, te potom vraenih na Zemlju. U prosincu 1997., kompanija EarthWatch Corp. lansirala je satelit EarlyBird I s mogunou snimanja fotografija s rezolucijom 3 metra! Do kraja 1999. EarthWatch planira lansiranje svog drugog satelita, a i Space Imaging Eosat e lansirati svoj suvremeni satelit. Sve je vie informacija, donedavno rezerviranih samo za najvie dunosnike svjetskih velesila, na raspolaganju informacijskom drutvu u kojeg smo svi ve dobrano kroili. Stoga je interesantno da su na Internetu relativno rijetke satelitske slike ernobila i okolice. Nasuprot tome, o nesrei ernobilskog reaktora i njenim posljedicama moe se nai ogroman broj tehnikih podataka (svakako su za preporuiti www stranice Projekta Polyn na http://polyn.kiae.su/polyn/contents.html ). Naalost niti Microsoftov posluitelj TerraServer (http://www.terraserver.microsoft.com/), koji je korisnicima Interneta omoguio pogled na Zemlju iz svemira, ne pokriva kritino podruje. Iako je Ruska svemirska agencija Sovinformsputnik, s amerikom kompanijom Aerial Images suosniva kompanije SPIN-2, (http://www.spin-2.com/) koja je objedinila fotografije urbanih podruja, snimljenih iz zrakoplova i satelita, u jedinstvenu bazu podataka, a iju je prezentaciju preuzeo softverski div Microsoft, materijal koji se odnosi na samu Rusiju za sada nije ukljuen. No, takve se slike uz malo umjenosti i upornosti mogu nai uz pomo specijalizirane trailice (Search Engine) nazvane AV Photo Finder (http://image.altavista.com/cgi-bin/avncgi). Radi se o servisu poznate trailice AltaVista, putenom u rad krajem rujna 1998. godine, a namijenjenog traenju slikovnog materijala. To je nesumnjivo najvea baza podataka (procijenjena na vie od 10 milijuna jedinica), slika i fotografija na Internetu meu kojima se nalaze i satelitske snimke. Rezultati pretraivanja prikazani su kao malene sliice koje korisniku omoguavaju vizualnu kontrolu zadovoljavaju li pronaene sliice njegova oekivanja. Slike se mogu traiti i na osnovu vizualnog sadraja, a ne samo kljunih rijei. Neke interesantnije slike ilustriraju ovaj tekst. Zapitajmo se... Je li danas, kada je Zemlja doslovce pod prismotrom brojnih satelita, ali i ostale sofisticirane opreme na tlu, mogue sakriti neku katastrofu tipa ernobilske? Je li mogue zatajiti ispaljivanje nuklearne bombe? Ipak izgleda da jest, barem nekoliko sati. U ponedjeljak 11. svibnja 1998. Indija je u polupustinjskom podruju Rajasthana izvela tri pokusne podzemne nuklearne eksplozije. Indijci su svoje pripreme toliko vjeto prikrili da je i CIA bila zateena, a amerika javnost neugodno iznenaena neobavijetenou svoje sredinje obavjetajne slube. Indijci su za dovoenje materijala i opreme na mjesto pokusa birali kratke periode u kojima su sateliti stacionirani iznad Indije promatrali neto drugo (lane pokrete trupa u drugim predjelima), te periode estih pjeanih oluja koje ometaju vidljivost. I dok se lavina za CIA-u neugodnih pitanja tek pokretala amerika i svjetska javnost bila je okirana s jo dvije indijske nuklearne eksplozije izvedene svega dva dana kasnije. I ovoga je puta CIA zakazala. Indijski kontraobavjetajci su sjajno odradili svoj posao i nainili nemogue, uinkovito sakrivi svoje aktivnosti od amerikih satelita i obavjetajaca. Kakvoa informacija dobivenih i najsuvremenijom satelitskom opremom ipak jo uvijek ovisi o obavjetajcima i analitiarima na Zemlji. SAD imaju vie konstelacija satelita za skupljanje signala s obavjetajnim podacima u geostacionarnoj, eliptinoj i niskoj Zemljinoj orbiti. Prvi satelit takve vrste bio je satelit GRAB (Gallactic RAdiation and Background) Vojne mornarice SADa i postao je operativan u lipnju 1960. godine. GRAB je imao zadau presresti signale tadanjih sovjetskih radara, te ih posredovati amerikim sakupljakim postajama, gdje su ih snimali i zatim poslali na analizu. Tako su Amerikanci dobili informacije o znaajkama i onih radara, koji su djelovali duboko u

unutranjosti Sovjetskog saveza i nisu bili dohvatljivi sa letjelicama za skupljanje signala obavjetajnih podataka. Od pet lansiranja uspjena su bila dva, a sateliti su se u orbitu lansirali zajedno sa drugim, veim satelitima. Slubeno su sateliti programa GRAB namijenjeni istraivanju sunevog zraenja, a njihova prava zadaa je otkrivena tek 1998. godine. Zrakoplovne snage SAD-a su 1962. godine poele lansirati satelite za prikupljanje signala obavjetajnih podataka pod zajednikom oznakom "ferret" (prekapa, pijun). Radilo se o dvije vrste satelita. Jedni su bili mali, nekoliko desetaka kilograma teki podsateliti, koje su lansirali zajedno sa veim satelitima za fotografsko izvianje u nisku orbitu, a zatim su ih podigli na polarnu orbitu, na visinu izmeu 300 i 800 km. Njihova glavna zadaa bila je presretanje signala sovjetskih radara sistema zrane i protubalistike obrane. Fotografski izvidniki sateliti tipa KH-4, KH-7, KH-8 mogli su ponijeti jedan podsatelit, sateliti KH-9 po dva ili tri podsatelita, a noviji KH-11 i KH-12 ne upotrebljavaju podsatelite. Drugi tip, "heavy ferret" (teki pijun), su bili sateliti s masom izmeu 1000 i 2000 kg, djelovali su na visinama oko 500 km, neki takoer do 900 km, i bili su prvenstveno namijenjeni presretanju komunikacijskih signala sovjetskog sistema voenja i zapovijedanja. Do 1971. godine uspjeno su lansirali u orbitu 15 "heavy ferret" satelita. Iskustva sa satelitima ferret su pokazala su pokazala, da je za uinkovito i neprekidno primanje signala radio-predajnika, satelite treba postaviti u vie geostacionarne visoko eliptine orbite. Sateliti u viim orbitama bi, pored toga, mogli objedinjavati funkcije primanja komunikacijskih i elektronskih signala (COMINT/ELINT). Nova, druga generacija SIGINT satelita je dobila oznaku Canyon (kanjon). Prvi satelit Canyon bio je lansiran 1968. godine, a do 1977. godine bilo je jo 6 uspjenih lansiranja i jedan neuspjeli pokuaj. Sateliti tipa Canyon su imali masu oko 270 kg, a sa svojom okruglom antenom promjera 10 metara presretali su signale, te ih posredovali zemaljskim prijemnim postajama na analizu. ivotni vijek tih satelita bio je 5 do 7 godina. Upotrebljavali su tzv. kvazistacionarnu orbitu sa apogejom izmeu 39000 i 42000 km, perigejem izmeu 30000 i 33000 km i inklinacijom izmeu 3 i 10. U takvoj orbiti satelit nije uvijek tono nad istom tokom zemljine povrine, ve se kree po kompleksnoj eliptinoj putanji, ime se poveava povrina koja se nadzire, a isto tako je mogue odreivanje poloaja predajnika s mjerenjima iz razliitih toki u orbiti. Paralelno sa programom Canyon pokrenut je program satelita Rhyolite. Ti su sateliti bili slini satelitima Canyon, s tim da su imali veu antenu s promjerom od 20 metara, a vea je bila i njihova masa - oko 680 kg. Sateliti su prvenstveno bili namijenjeni presretanju mikrovalnih komunikacijskih veza nad podrujem nekadanjeg Sovjetskog saveza. Za uinkovit prijem i analizu velikih koliina primljenih signala, Amerikanci su, pored prijemnih postaja na svom teritoriju, izgradili jo dvije kopnene prijemne postaje u drugim zemljama, jednu u Velikoj Britaniji (Menwith Hill) i drugu u Australiji (Pine Gap). U razdoblju 1970. do 1978. lansirali su 4 satelita tipa Rhyolite. Kad je ime satelita u jednoj pijunskoj aferi dolo u javnost, promijenili su ga u Aquacade. Geostacionarne satelite za skupljanje signala druge generacije je u 80-tim godinama zamijenila nova generacija satelita, oznaenih sa imenima Chalet i Vortex, te Magnum i Orion. Ti sateliti su bili jo vei i tei, sa antenama promjera 30 i 45 metara, a razlikovali su se prema vrsti signala koju su presretali. Sredinom 90-tih godina u upotrebu je dola najnovija generacija satelita SIGINT, koje u javnosti oznaavaju imenima Mercury i Mentor. I ti sateliti nastavljaju trend sve veih antena - sada bi u promjeru trebale imati preko 100 metara. Poetkom 70-tih godina su SAD poele satelite za prikupljanje signala uvoditi u visoko-eliptinu molnija orbitu, koja omoguava bolji nadzor predjela vie sjeverne geografske irine, a pored toga ti sateliti bi presretali radijske komunikacije sovjetskih komunikacijskih satelita tipa Molnija. Sateliti pod imenom Jumpseat, slini su satelitima Rhyolite. Prema razliitim informacijama su se koristili do kraja 80-tih ili prve polovice 90-tih godina, kada su zamijenjeni sa jaim satelitima nove generacije Trumpet, sa veim antenama i veim mogunostima presretanja signala.

Treba napomenuti, da se gotovo sve informacije o amerikim satelitima SIGINT, ukljuujui i njihova imena, temelje na zakljucima, miljenjima i vrlo posrednim informacijama. Imena tih satelita se najvjerojatnije promjene isti tren kada u javnost procuri oznaka koju za svoje satelite koriste odgovarajue agencije, te zbog toga ista vrsta satelita ima (pretpostavlja se) dva ili vie imena, a neka imena mogu biti i posljedica namjernih dezinformacija. Neke znaajke satelita SIGINT prvih generacija bile su otkrivene u dvjema pijunskim aferama, za vrijeme suenja optuenima, a druge tehnologije, prije razvijene za satelite kasnije su se koristile za civilne namjene - takav primjer su sklopive mreaste antene promjera oko 12 metara, koje se koriste na satelitima za mobilne telefonske komunikacije. Amerikanci su pomou svojih satelita za skupljanje signala sa obavjetajnim podacima doli do mnogo kvalitetnih informacija o dogaanjima u nekadanjem Sovjetskom savezu. Izmeu ostalih, iz komunikacija izmeu Kijeva i Moskve razabrali su da je u ernobilu dolo do nesree u nuklearnoj elektrani, sa presretanjem, deifriranjem i analizom telemetrikih signala su saznali prave mogunosti balistike rakete srednjeg dometa SS-20 "Saber", sa presretanjem radio-komunikacija meu lanovima politbiroa i konstruktora raketa dobili su prve naznake o razvoju novih interkontinentalnih balistikih raketa SS-19 "Stiletto" i sl. Danas javnost satelite za prikupljanje signalnih obavjetajnih podataka povezuje takoer sa sistemom Echelon amerike Agencije za nacionalnu sigurnost (National Security Agency, NSA), sa kojim bi Amerikanci nadzirali sadraj informacija koje se prenose po svim svjetskim komunikacijskim sistemima, kako vojnim tako i civilnim, i te informacije koristili takoer i za pomo svojim gospodarskim partnerima u borbi sa tuom konkurencijom.

Ruska CELINA Ruska federacija danas za prikupljanje signala obavjetajnih podataka koristi satelite Celina-2. Jo prvi sovjetski fotografski izvidniki sateliti Zenit su bili opremljeni sistemima za elektroniko izvianje. Prve namjenske satelite ELINT je sovjetski savez dobio sa satelitima Celina O, koje su poeli testirati 1970. godine, a itav sistem (sa kopnenim nadzornim kompleksom) postao je operativan 1972. godine. Celina O su bili sateliti za vanjsko motrenje manjih mogunosti, a nadopunjavali su ih sateliti veih mogunosti Celina D za podrobnije primanje signala. Godine 1984. su napustili upotrebu Celine O i neke funkcije tih satelita su ukljuili u satelite Celina D. Satelite Celina D su na Zapadu oznaavali imenom heavy ELINT (teki ELINT), a koristili su orbite na visinama izmeu 400 i 600 km sa inklinacijom 81,2. Cijelu konstelaciju je sastavljalo 6 satelita u meusobnom razmaku 60. Pokusni letovi prvih satelita Celina su pokazali, da sateliti pored otkrivanja i odreivanja poloaja izvora radio signala, mogu odrediti i tip, znaajke i mogunosti ciljnih predajnika. Zato su u SSSR-u poeli s razvojem nove generacije satelita, nazvane Celina-2. Prvi satelit Celina-2, s oznakom Kosmos 1603, bio je lansiran u rujnu 1984. godine, pomou nosee rakete Proton jer razvoj predviene nosee rakete Zenit jo nije bio zavren. Sa svojim manevriranjem podizanja inklinacije s 51 na 66, a zatim na 77, Kosmos 1603 je na Zapadu inicirao zakljuke da prikazuje manevre za izbjegavanje protu-satelitskog oruja. Tek kasnije je Zapad saznao, da je nosea raketa Proton u biti prevelika za satelite Celina-2, te su takvi orbitalni manevri bili nuni. Sistem Celina-2 je postao operativan krajem 1988. godine. Sateliti Celina-2 opremljeni su sistemom za prijem radio signala Korvet, a obavjetajne podatke poiljaju kopnenoj nadzornoj postaji preko relejnih satelita. Zadnji satelit Celina-2 bio je lansiran u veljai 2000. i to bi trebao biti jo jedini operativni satelit te vrste.

Ruska raketa Proton

Sateliti za nadzor oceana Jedna od inaica satelita za skupljanje obavjetajnih podataka sa analizom signala su sateliti za nadzor oceana. Satelitski sistem Vojne mornarice SAD-a, kojega javni izvori oznaavaju sa oznakama NOSS-2 (Naval Ocean Surveillance System, mornariki oceanski nadzorni sistem), SB-WASS (Space Based Wide Area Surveillance System, svemirski sistem za nadzor velikih podruja), te Ranger, je nasljednik prethodnog programa NOSS, imenovanog takoer White Cloud (bijeli oblak), Classic Wizard i Parcae (Parke - u starogrkoj i rimskoj mitologiji tri sestre, boginje sudbine). Posljednja oznaka figurativno prilino primjerno prikazuje nain djelovanja takvih pasivnih satelitskih sistema za odreivanje poloaja protivnikih brodova na otvorenim morima, a takoer i drugih izvora elektronskih signala. Sistem ini glavni satelit i tri podsatelita (neke informacije govore o samo tri podsatelita), koji lete u meusobno tono odreenim orbitama i pasivno otkrivaju poloaj izvora elektronikih signala. Sateliti rade na principu vremenske razlike dolaska signala, to zahtijeva da sateliti putuju na meusobno tono odreenoj udaljenosti i da izmeu sebe komuniciraju. Jedan podsatelit ima vrlo iroko vidno polje, te ne moe odrediti poloaj predajnika (prva Parka, Kloto, svakom smrtniku isprede nit ivota). Pomou drugog satelita moe se odrediti priblini poloaj predajnika (druga Parka, Lahesis, odmjeri nit ivota), a pomou treeg podsatelita tono se odredi poloaj predajnika, a time i protivnikog broda, te koordinate se zatim prosljeuju prijemnim postajama i svojim vojnim brodovima za upotrebu oruja (trea Parka, Atropos, ovjeku preree nit ivota). Sistem NOSS-2 je jedan od naina koji vojnim brodovima omoguava upotrebu protubrodskih oruja velikog dometa (kao npr. inaica manevrirajue rakete tomahawk BGM109B za protubrodsku borbu) protiv ciljeva koji se nalaze van brodskih i helikopterskih radara. Konstelacija etiri sistema satelita u orbitama na visini oko 1000 km i inklinacijom 63 omoguava nadzor svih podruja izmeu 40 i 60 zemljopisne irine, vie od 30-puta dnevno, a jedna skupina satelita pri tome nadzire podruje zemljine povrine promjera oko 3500 km. Vojna mornarica SAD je do nedavno upotrebljavala tri sistema satelita NOSS-2, koje su u orbite lansirali izmeu 1990. i 1996. godine, a etvrti sistem je bio uniten u eksploziji nosee rakete Titan IV u kolovozu 1993. godine. U rujnu 2001. godine bio je lansiran satelit sa oznakom USA 160. Nije poznato da li je to nadomjesni sistem za izgubljenoga u nesrei 1993. godine, ili je to prvo lansiranje u novoj seriji, kojom e biti zamijenjena sadanja konstelacija satelita NOSS-2.

Sovjetski konstruktori protubrodskih raketa su u 50-tim godinama poeli razvijati protubrodske manevrirajue rakete velikog dometa, koje bi mogle napasti protivnike brodove preko radarskog horizonta brodova, sa kojih bi ispaljivali te rakete. Kako bi sovjetska mornarica u cijelosti iskoristila potencijal nove generacije protubrodskih raketa, bilo je potrebno razviti novi nain otkrivanja ciljeva. Po poetnim studijima je sovjetsko vodstvo 1961. godine odobrilo razvoj satelitskog sistema za precizno odreivanje poloaja protivnikih brodova, nazvanog MKRT. Sistem se sastojao od dva podsistema, koji su svoje informacije slali nadzornom centru. Jedan od podsistema je bila mrea pasivnih satelita, nazvanih US-P (Upravlajemji Sputnik - Pasivnij, upravljivi satelit - pasivni), koji bi presretali radio i radarske signale protivnikih brodova. Drugi podsistem su bili sateliti US-A (Upravlajemji Sputnik - Aktivnij, upravljivi satelit - aktivni), koji su svojim radarima aktivno traili protivnike brodove koji bi koristili potpunu radio-tiinu i zbog toga bili "nevidljivi" za pasivne satelite US-P. Sateliti US-A su za rad radara trebali stalan izvor elektrine energije, te su ih opremali sa generatorima na nuklearno gorivo, sa 31,1 kg 90-postotno obogaenog urana U235. Prije ponovnog ulaska u atmosferu na kraju svojeg ivotnog vijeka, satelit bi kompletni reaktor izbacio u viu (900 do1000 km) orbitu za odlaganje. Pokusna lansiranja satelita US-P poela su 1965. godine, a godine 1971. su podsistemi satelita US-A i USP postali operativni. Sateliti US-A (na zapadu su ih oznaavali sa kraticom RORSAT - Radar Ocean Reconaissance SATellite, radarski sateliti za nadzor oceana) bili prilino nepouzdani i sa njima se je dogodilo vie nesrea, a najvie spominjana je bila pad satelita (Kosmos 954) zajedno sa reaktorom 1978. godine na Kanadu. Godine 1988. nakon pet tekih nesrea u ukupno 33 misije, Sovjeti su prestali upotrebljavati satelite tipa US-A. Satelite US-P (na zapadu su ih oznaavali kraticom EORSAT-ELINT Ocean Reconaissance SATellite, satelit za nadzor oceana sa elektronikim izvianjem) su 1993. godine poeli nadomjetati s poboljanim satelitima tipa US-PM i US-PU. Ti sateliti imaju dui ivotni vijek (1824 mjeseca, umjesto prijanjih priblino 12 mjeseca), ali je njihov broj u 90-tim godinama, sa uobiajenih 3 do 4 satelita u orbitama pod meusobnim kutom od 120, poeo opadati i u zadnjim godinama Rusija odrava jo samo jedan satelit toga tipa u orbiti - pretposljednji, Kosmos 2367, bio je lansiran u prosincu 1999. godine, a dvije godine kasnije, u prosincu 2001. godine, nadomjestio ga je novi satelit sa oznakom Kosmos 2383. Satelit US-PM koristi orbitu na visini oko 410 km sa inklinacijom 65.

Komunikacijski sateliti Ideja komunikacijskih satelita pripisuje se Britancu Arthuru Clarku, jednom od najznaajnijih pisaca znanstvene fantastike, koji okruen komunikacijskom opremom, danas ivi na Sri Lanki. U Clarkeovim djelima na sjajan se nain spajaju znanstvene ideje s duhovnim optimizmom. Djela poput Kraj djetinjstva ili 2001: Svemirska odiseja, po kojoj je snimljen i Oskarom nagraen film (1968) postali su klasici. Uspjehom Svemirske odiseje postalo je popularno i zloesto raunalo HAL 9000, koje se prema filmu rodio upravo 1997. godine. Dakle, godine 1945. Clarke je objavio zamisao da se emisijama s tri satelita na putanji razmaknutoj za 120 moe pokriti cijelo naseljeno podruje Zemlje. Na toj putanji, koja se nalazi u ravnini ekvatora Zemlje, satelit bi se kretao od zapada prema istoku na visini oko 35900 km iznad povrine Zemlje, pri emu bi kutna brzina satelita bila jednaka kutnoj brzini toke na ekvatoru ispod satelita. Stoga, satelit za promatraa sa Zemlje miruje. I ba ta "nepominost" omoguuje da antene zemaljskih stanica koje alju i primaju signale mogu biti usmjerene na odreenu toku neba. To pak znai da prijemnici mogu biti jednostavni za rukovanje i - jeftini. Kod umjetnih satelita gravitacija se iskoritava kao centripetalna sila, te uz potrebnu krunu brzinu moe prisiliti satelit na kruenje npr. oko Zemlje. No, jednostavnom formulom koja nakon izjednaavanja centrifugalne sile (koja nastoji satelit izbaciti u svemir) i sile Zemljine gravitacije (uz uvjet da je ophodno vrijeme jednako jedan dan), daje polumjer krune staze geostacionarnog satelita, poigrao se 1929. godine, jo petnaestak godina prije Clarka Hermann Noordung alias Herman Potonik, to mu priznaje i sama NASA. Ono to je nama interesantno jest da je Potonik Slovenac, ali roen u naoj Puli, tadanjoj austrougarskoj ratnoj luci. Potonikov rad na svemirskoj problematici je kamen temeljac slinih istraivanja u Njemakoj, te je vodio i Wernhera von

Brauna, kasnije tehnikog direktora njemakog postrojenja u Peenemnde-u u kojem su se proizvodile rakete V-2, posebice mrske Britancima. Von Braun je poslije II. svjetskog rata postao znaajna amerika akvizicija, te je postavljen za direktora NASA Marshall Space Flight Center dok su se razvijale rakete Saturn V. No, prava je komunikacijska revolucija poela satelitima Echo i Telstar. Dok je Echo, zapravo veliki balon s aluminijskom oplatom koja je reflektirala radio signale, bio prvi pravi (i jedan od najveih ikada sagraenih komunikacijskih satelita), Telstar je imao ugraene ureaje za pojaavanje signala. Poela je svemirska utrka koja je samo intenzivirala hladni rat. Sputnjik je izazvao i mnoge druge promjene u Americi. Naime, ameriki su stratezi procijenili da e naglasak na matematici i openito znanosti u sovjetskom obrazovnom sustavu pruiti neprijatelju strateku prednost od 10 godina. Ameriki Kongres je prepoznavi strateku vrijednost obrazovanja, usprkos proraunskom manjku, izglasovao zakon da se iz budeta odvoji tada ogromna suma od milijardu dolara za poboljanje obrazovnog sustava, nabavku znanstvene opreme te stipendije nadarenim uenicima i studentima. Sputnjik je takoer inicirao i rasprave o korjenitoj i sustavnoj reformi amerikog obrazovnog sustava, te rasprave o novim nastavnim planovima. Poele su se primjenjivati i nove nastavne metode glede unapreivanja samog procesa uenja. Naglasak je stavljen na eksperimentalnu nastavu, a ne samo uenje injenica napamet. Komunikacijski sateliti djeluju kao relejne postaje za prijenos komunikacija izmeu dvije ili vie toaka na Zemlji. Oruane snage veinom koriste satelitske komunikacije za prijenos glasovnih i podatkovnih poruka, ali se mogunosti upotrebe satelitskih komunikacija za vojne namjene brzo ire i ukljuuju podruja kao to su prijenos fotografija, telekonferencije, voenje oruanih sistema te prijenos najrazliitijih informacija u realnom vremenu. Vojne komunikacijske satelite moemo podijeliti u dvije vee skupine: satelite u krunim i eliptinim ne-geostacionarnim orbitama i satelite u geostacionarnoj orbiti.

DSCS, UFO, MILSTAR ... SAD satelite u geostacionarnoj orbiti za potrebe vojnih komunikacija upotrebljava od sredine 60-tih godina. Sateliti IDSCS (Initial Defense Satellite Communications System, poetni obrambeni satelitski komunikacijski sistem) su bili prethodnici sadanjih satelita DSCS III (Defense Satellite Communications System phase III, obrambeni satelitski komunikacijski sistem 3. faze). Sistem koji djeluje na supervisokim frekvencijama (SHF), namijenjen je razmjeni vrlo vanih informacija, kao npr. razmjena informacija za vrijeme rata meu obrambenim predstavnicima i zapovjednicima na bojitu, a jedan kanal na satelitima je namijenjen za uzbunjivanje nuklearnih snaga. U upotrebi je 10 satelita. Sateliti UFO (Ultra High Frequency Follow-on) od 1993. godine nadomjetaju mornarike i zrakoplovne satelitske komunikacijske sisteme (FLTSATCOM, AFSATCOM), taktike komunikacijske satelite (TACSAT) i satelite (LEASAT). Pored osnovne komunikacije na ultra-visokim frekvencijama (UHF) dio satelita omoguuje komunikaciju na super-visokim frekvencijama (SHF) i na ekstremno visokim frekvencijama (EHF), tri od predvienih 11 satelita su opremljeni sa sistemom za globalno odailjanje (GBS) za jednosmjerne komunikacije velikih mogunosti. Izuzetno brz prijenos podataka sistema GBS omoguuje npr. da se vrijeme prijenosa velike fotografije s komentarima (veliine 24 MB) sa 22,2 sata, koliko je trajalo preko sistema LDR na satelitima Milstar I, smanji na svega 8,4 sekunde. Sateliti Milstar I i II su danas najmoderniji vojni komunikacijski sateliti. Djeluju na ekstremno visokom frekvencijskom podruju (EHF), koji osigurava pouzdane, sigurne te na ometanje i nuklearni elektromagnetski puls otporne komunikacije. Prvi satelit Milstar I bio je lansiran u veljai 1994. godine, drugi u studenom 1995. U travnju 1999. pridruio im se novi, poboljani Milstar II, koji je zbog greke pri radu zadnjeg stupnja nosee rakete ostao uhvaen u neupotrebljivu orbitu. Drugi Milstar II bio je uspjeno

postavljen u orbitu u veljai 2001., a trei u sijenju 2002. Sa etiri operativna satelita u orbiti konstelacija e postati potpuno operativna, a predvieno je postavljanje jo jednog satelita, koji e vjerojatno sluiti kao priuva. Svi sateliti tipa Milstar su opremljeni sistemom crosslink (krina veza), koji omoguava meusobnu povezanost satelita bez upotrebe kopnene postaje, i sistemom za nisku brzinu prijenosa podataka (Low Data Rate, LDR) s prijenosom od 75 do 2400 bita/sek, sa 192 komunikacijska kanala s etiri korisnika po kanalu. Sateliti Milstar II imaju jo sistem za srednju brzinu prijenosa podataka (Medium Data Rate, MDR) s brzinom od 4,8 do 1544 kbita/sek, sa 32 komunikacijska kanala i do 70 korisnika po kanalu. Milstar su prvi komunikacijski sateliti, koji koriste algoritme za obradu signala na satelitu te stoga omoguavaju uspostavu korisnicima prireenih mrenih veza u nekoliko minuta, u odnosu na dosadanje mree, koje su morale biti uspostavljene na tlu, to je moglo trajati vie tjedana. Milstar su takoer prvi sateliti koji koriste frekvencijsko skakanje za veu sigurnost komunikacija. Sukladno mogunostima je i cijena jednog satelita - 800 milijuna dolara. SDS-1, SDS-2 (Satellite Data System, satelitski podatkovni sistem) i Capricorn (jarac) su sateliti u visokoeliptinoj orbiti, TDRSS (Tracking and Data Realy Satellite System, satelitski sistem za praenje i prijenos podataka) su u geostacionarnoj orbiti, gdje se koriste kao relejni komunikacijski sateliti za povezivanje izvidnikih satelita u niskim orbitama sa kopnenim nadzornim i prijemnim postajama. Sateliti SDS-2 i Capricorn u visoko-eliptinoj orbiti opremljeni su i sa infracrvenim senzorima za otkrivanje ispaljenja raketa, kojima nadziru polarna podruja, od kuda bi protivnike nuklearne podmornice mogle ispaljivati svoje balistike rakete, a gdje ih sateliti programa DSP u geostacionarnoj orbiti ne mogu otkriti.

MOLNIJA, STACIONAR, POTOK, STRELA ... Prvi sovjetski komunikacijski sateliti su bili sateliti tipa Molnija u visoko-eliptinoj orbiti. Sateliti Molnija su bili prvotno namijenjeni civilnim komunikacijama, a sada su preuzeli vanu ulogu takoer pri osiguravanju vojnih i drugih vladinih komunikacija. Uobiajena konstelacija satelita sistema Molnija je bila 16 satelita (sa po dva u 8 orbita), ali se broj satelita smanjio, vjerojatno i zbog smanjenih potreba. 2001. godine su bila lansirana dva nova satelita tipa Molnija-3. Rusija ima u upotrebi dva sistema geostacionarnih komunikacijskih satelita za vojne i obrambene zadae. Sistem Stacionar ine sateliti Raduga i poboljani Raduga-1, koji omoguavaju komunikaciju ne samo sa fiksnim postajama, ve i sa mobilnim platformama. Najvei opseg sistema Stacionar je 1994. godine dostizao 13 satelita Raduga/-1 na devet razliitih lokacija, do kraja 2000. godine je broj satelita opao na 5 satelita na 5 lokacija. Od 1999. do 2001. je svake godine bio lansiran jedan satelit Raduga-1, s kojima su nadomjestili satelite kojima je istekao ivotni vijek. Drugi geostacionarni sistem je nazvan Potok, a ine ga sateliti Geizer za prijenos podataka iz digitalnih fotografskih izvidnikih satelita i satelita za elektroniko izvianje do kopnenih prijemnih postaja. Uobiajeno su u sistemu djelovala tri satelita na dvije lokacije, a u kolovozu 2001. su djelovala jo samo dva satelita. Zadnji je bio lansiran u kolovozu 2000. U nioj srednjoj Zemljinoj orbiti, na visini oko 1400 km, djeluje jo jedna vrsta ruskih vojnih komunikacijskih satelita, sateliti Strela-3 i njihove komercijalne verzije Gonec-D1. To su jednostavni komunikacijski sateliti tipa spremi-poalji (za vrijeme preleta nad predajnikom primaju i snime poruku, koju zatim za vrijeme preleta nad nadzornim centrom poalju na Zemlju). Pored vojnih komunikacija te satelite (prva verzija Strela-1 poela se koristiti 1965. godine) takoer povezuju sa primanjem i prijenosom tajnih poruka nekadanjih sovjetskih pijuna po cjelom svijetu. Sada se sateliti lansiraju u skupinama po 6 na jednoj noseoj raketi Ciklon, od ega su tri satelita obino vojne inaice Strela-3, a tri komercijalne inaice Gonec-D1. Sateliti Gonec-D1 mogu pohraniti do 12 MB podataka, a brzina predaje je 2,4 kb/s. Uobiajena konstelacija se sastoji od 24 satelita u dvije orbite sa inklinacijom 82,6, ali s

obzirom na sadanje stanje u Rusiji, taj broj je sada vjerojatno manji. Zadnje lansiranje skupine od 6 satelita Strela-3 / Gonec-D1 je bilo krajem prosinca 2001. godine.

Vojni komunikacijski sateliti drugih zemalja Velika Britanija koristi geostacionarne komunikacijske satelite tipa Skynet 4, zadnji satelit Skynet 4F bio je lansiran u veljai 2001. godine. Francuska ima svoj vojni dio satelitskih komunikacija pod nazivom Syracuse II, namjeten na francuskim civilno-vojnim geostacionarnim satelitima Telecom 2, a od 2003. godine na dalje imati e namjenske vojne komunikacijske satelite Syracuse III. U veljai 2001. godine je geostacionarni komunikacijski satelit SICRAL-1 postao prvi talijanski vojni satelit. To je takoer prvi evropski satelit koji pored na UHF i SHF podruju, djeluje i na EHF (ekstremno visoke frekvencije) frekvencijskom podruju. Planirani ivotni vijek satelita je 10 godina. Satelitske komunikacijske veze NATO, koje koriste za povezivanje predstavnika drava lanica, sastoje se od dva satelita 4. generacije NATO IV, od ega je NATO IVA operativni satelit, NATO IVB je primarna priuva u orbiti, a satelit prijanje generacije NATO IIID se koristi kao zadnja priuva. Kina je svoj prvi geostacionarni vojni komunikacijski satelit lansirala u sijenju 2000. godine. Satelit Zongksing 22 (Zhongxing, kineska zvijezda) je namijenjen povezivanju postrojbi kineske vojske. U sijenju 2002. godine Kina je potpisala sporazum sa Izraelom o kupnji tri komunikacijska satelita tipa AMOS, koji su prije svega komercijalni sateliti, ali bi svejedno poveali kineske mogunosti i na podruju vojnih satelitskih komunikacija. Satelitske komunikacije su danas prilino rairene, te ih pored nabrojanih koristi jo dosta drugih drava, kako za civilne, tako i za vojne namjene. Tome treba pridodati jo brojne ponuae satelitskih komunikacijskih ureaja, ije usluge koriste takoer i oruane snage mnogih drava, ukljuujui i SAD, ali samo za manje kritine potrebe.

NAVIGACIJSKI SATELITI Transit Lansiranje prvog umjetnog satelita Sputnik je pokrenulo istraivanja za razvoj satelitskog navigacijskog sistema. Prvi ameriki satelitski navigacijski sistem je bio SECOR (Sequential Collation of Range) trinaest satelita je bilo lansirano od 1963. do 1969. godine, masa satelita je bila 17 do 20 kg. SAD su 1964. godine uvele u upotrebu mornariki satelitski navigacijski sistem NNSS (Navy Navigation Satellite System), pod imenom TRANSIT, a bio je namijenjen za odreivanje poloaja nuklearnim stratekim podmornicama. Sistem se sastojao od 5 navigacijskih satelita u polarnoj orbiti, koji su odreivali poloaj objekta pomou mjerenja doplerovog efekta i uraunavanjem poznatih parametara staze satelita, a tonost mjerenja je bila osigurana na 160 metara. Zbog kompleksnog i tekog izraunavanja, poeo je razvoj sistema koji bi bre i jednostavnije odreivao poloaj prijemnika. Sistem TRANSIT je djelovao sve do 1996. godine, a sada ga amerika vojna mornarica upotrebljava za nadzor ionosfere. U SAD-u su mnoge nove tehnologije satelitske navigacije testirali sa satelitima Timation, a prvi takvi satelit je lansiran 1972. godine. Timation je bio prvi satelit s kristalnim kvarcnim oscilatorom, atomskim satom i demonstrator

tehnologije GPS.

Sistem za globalno pozicioniranje - GPS Prvi satelit navigacijskog sistema druge generacije, nazvan NAVSTAR GPS (Global Positioning System), bio je postavljen u orbitu 1978. godine. Prvih 10 satelita Block I bilo je lansirano 1985. godine, itav je sistem je bio u pokusnoj, djelomino operativnoj fazi. Operativnu konstelaciju su SAD poele graditi 1989. godine, lansiranju 8 satelita GPS Block II je slijedilo postavljanje u orbitu jo 15 malo poboljanih satelita Block IIA. Godine 1995. je konstelacija satelita GPS postala u cijelosti operativna. Sateliti GPS su namijenjeni posredovanju navigacijskih podataka kako civilnom, tako i vojnom sektoru. GPS izuzetno pouzdano posreduje podatke o zemljopisnom poloaju (irinu, duinu i visinu), brzini i posreduje vrijeme, koje je precizno do 1 sekunde svakih 300000 godina. Podatke posreduje u svim vremenskim prilikama u realnom vremenu, podrava neogranien broj korisnika i pokriva cijeli svijet. Sateliti GPS, po nekim informacijama, imaju na krovu detektor za otkrivanje nuklearnih eksplozija. Sateliti GPS odailju dva razliita signala, prvi je namijenjen vojnim korisnicima, a drugi civilnom sektoru. Civilni signali imaju tonost od 100 do 15 metara, odstupanje je namjerno, ime se eli sprijeiti zloupotreba tonog signala za teroristike napade ili upotreba u korist otpadnikih drava. Poradi mnogih potekoa koje prouzrokuje namjerna greka, 2006. godine e civilni signal biti potpuno jednak vojnom. Vojni signali su kodirani i bolje otporni na smetnje, te imaju tonost do 1 metra. Pored navigacije svih rodova vojske, signal satelita GPS se koristi za voenje manevrirajuih i balistikih raketa, voenih bombi (JDAM, JSOW), te topnikih granata. GPS prijemnik postao je nuni dio vojne opreme, nakon uspjene primjene takve navigacije u Zaljevskom ratu 1991. godine. GPS prijemnici su razvijeni za sve vrste transportnih sredstava i dosegli su veliinu depnog kalkulatora, poradi ega se upotreba GPS prijemnika jako poveala i u irokoj svakidanjoj upotrebi. GPS sateliti su postavljeni u 6 krunih orbita na visini 20200 km, imaju vrijeme obilaska od 12 sati, tako da je u svako vrijeme korisniku na raspolaganju 6 satelita. Za normalan rad sistema potrebno je 24 satelita, s tim da je u orbite je postavljeno jo nekoliko rezervnih , a u svemir se lansiraju pomou noseih raketa Delta II. Inklinacija satelita je 55, odailju dva signala na razliitim frekvencijama. ivotni vijek satelita GPS Block IIR je 7,5 godina. Konstelaciju satelita GPS vode i nadziru iz glavne kontrolne postaje GPS (MCS - Master Control Station), koja je pod nadzorom Svemirskog zapovjednitva Zrakoplovnih snaga SAD. Zemaljski dio sistema GPS ini 5 nadzornih postaja i 4 antene, postavljene na razliitim krajevima svijeta, koje u MCS alju razliite informacije. Satelite GPS izrauju razliiti proizvoai; tako je satelite Block I/II/IIA izraivala tvrtka Rockwell Boeing North American, Block II/R izrauje Lockheed Martin, a Block II/F izrauje Boeing. Odslueni sateliti Block II/IIA zamjenjuju se poboljanim inaicama Block 2R, koji ima sposobnost odreivanja vlastitog poloaja s izvoenjem meusatelitskog rangiranja, te se na osnovu naenih pogreaka moe sam reprogramirati i za vrijeme leta ispraviti greku. Sateliti Block 2R su pri radu bolje autonomni od prethodnika, te za odravanje normalnog rada konstelacije trebaju manje kontakata sa zemaljskom nadzornom postajom. Sateliti Block 2R su takoer bolje zatieni od uinaka zraenja, te imaju mogunost breg postavljanja u eljenu orbitu od prethodnika, a ivotni vijek satelita je 10 godina. Tvrtka ITT Industries godine 2001. poela je sa modernizacijom 12 satelita Block 2R, biti e im dodan drugi civilni signal i jo dva vojna signala, poboljati e im tonost i otpornost na smetnje. S tim poboljanjima pribliit e se Boeingovom modelu Block 2F. Poboljani modeli biti e postavljeni u orbite do 2006. godine. Trenutno se razvijaju napredniji sateliti Block IIF, koji bi trebali imati vie vojnih i civilnih signala, a prije svega bi bili bolje otporni na elektroniko ometanje, ivotni vijek satelita biti e 15

godina i moi e se lansirati sa razliitim noseim raketama. U razvoju je takoer potpuno nova generacija navigacijskih satelita Block 3, kod kojih bi trokovi izrade bili znatno manji od sadanjih, imali bi dui ivotni vijek, poboljane bi takoer bile sve ostale funkcije sistema i zadovoljili bi najrazliitije nove potrebe. U upotrebi bi trebali biti 2009. godine.

PARUS, GLONASS Sovjetski savez je poeo razvijati satelitski navigacijski sistem jo krajem 50-tih godina. Prvi navigacijski satelit Ciklon bio je lansiran 1967. godine i bio je eksperimentalni satelit, koji je poloaj izraunavao na principu doplerovog efekta. U poetku je navigacijski sistem imao brojna programska ogranienja, poloaj je izraunavao sa odstupanjima do 3 km. Otklanjanje svih pogreaka, omoguilo je postavljanje prvog operativnog vojnog navigacijskog sistema Parus ili Ciklon-B. Prvi satelit Ciklon-B bio je lansiran 1974. godine, a itava konstelacija od 6 satelita dostigla je operativnost 1976. godine. Sistem Parus je jo u operativnoj upotrebi i uredno se odrava, ini ga 10 satelita u dvije konstelacije i namijenjen je za navigacijske potrebe ruske vojne mornarice te stratekih balistikih raketa. Na temelju sistema Parus, je u 70-tim godinama je razvijen gotovo identian civilni navigacijski sistem Cikada, sastavljen od 4 satelita. Neki sateliti sistema Cikada su od 1982. godine opremljeni sa meunarodnim sistemom za traenje i spaavanje (COSPAS/SARSAT). Sistem danas uglavnom koriste trgovinske mornarice drava biveg SSSR-a i ruska vojna mornarica. Sovjetski savez je razvio navigacijski sistem slian amerikom GPS-u, nazvan GLONASS (GLObalnaja NAvigacionaja Sputnikovaja Sistema, globalni navigacijski satelitski sistem). Potpuna konstelacija satelita GLONASS morala bi ukljuivati 24 satelita, od toga 21 operativan i 3 priuvna, na visini 19100 km u tri razliite orbite sa inklinacijom 64,8, u svakoj orbiti po 8 satelita. Perioda satelita iznosi 11 sati i 15 minuta. Sateliti odailju isti signal na razliitim frekvencijama. Preciznost satelita GLONASS slina je satelitima GPS, ali nemaju selektivnog signala za civilne korisnike. GLONASS je operativan od 1983. godine, a poradi ruskih ekonomskih tekoa je potpuno konstelaciju od 24 satelita dostigao u prosincu 1995. godine, no lansiranja novih satelita nisu dostizala brzinu stavljanja odsluenih satelita van upotrebe, tako da je u sijenju 2002. godine djelovalo jo samo 9 satelita. Zadnje lansiranje satelita GLONASS je bilo u prosincu 2001. godine, kada su postavili 3 satelita tipa Uragan, od kojih jedan pripada novoj generaciji satelita Uragan-M, koji ima puno poboljanja i ivotni vijek povean na 8 godina, umjesto dotadanje 3 godine.

Drugi navigacijski sistemi Nekoliko proizvoaa navigacijske opreme pokuava napraviti prijemnik, koji bi dobivao podatke iz amerikog i ruskog navigacijskog sistema, ime bi se jo poveala tonost odreivanja poloaja. Glavni problem pri razvoju prouzrokuje razliiti koordinatni sustav oba navigacijska sistema. Evropska svemirska agencija razvija civilni satelitski navigacijski sistem Galileo, koji e biti kompatibilan sa sistemima GPS i GLONASS, tako da e korisnik moi dobivati podatke iz sva tri navigacijska sistema. Sistem bi trebao poeti djelovati 2008. godine, konstelaciju e initi 30 satelita koji e kruiti u srednjoj Zemljinoj orbiti na visini 24000 kilometara, a nekoliko satelita e kruiti u geostacionarnoj krunici. Sistem e nadzirati 14 zemaljskih nadzornih postaja, postavljenih na razliitim dijelovima svijeta. Interes za sudjelovanje pri sistemu Galileo su pokazali Rusija i Japan, dok su oruane snage evropskih drava za sada jo suzdrane od projekta. Razliiti interesi i birokratska ogranienja jo za sada nisu dovela do

dogovora o postavljanju sistema. Kina razvija vlastiti satelitski navigacijski sistem BNTS-1 (Beidou Navigation Test Satellite-1). Sateliti BNTS-1 i BNTS-1B "Beidou" bili su lansirani u listopadu i prosincu 2000. godine, raketama "Dugi pohod 3A" u geostacionarnu orbitu, ime si je Kina osigurala pokrivenost cijele svoje zemlje. U razvoju je i nova generacija satelita, kojima e se uz vee mogunosti pokriti vea povrina.

Geodetski i topografski sateliti Toni podaci o terenu i zemljovidi podruja operacija su neophodni za uinkovitu upotrebu oruja velikog dometa i rasporeivanje kopnenih postrojbi. Sateliti mogu osigurati te podatke brzo i bez opasnosti da bih protivnik presreo. Pored odreivanja karakteristika zemljita ti sateliti vre tona mjerenja zemaljskih gravitacijskih i magnetskih polja i odreuju stupanj spljotenosti zemaljske kugle, to su sve kritini parametri za planiranje voenja balistikih raketa velikog dometa. Na Zapadu su specijalizirane geodetske satelite nadomjestili civilni (civilno-obrambeni) sateliti za daljinsko istraivanje i promatranje zemljita, kao to su sateliti serije SPOT (francusko-evropski) i ameriki LANDSAT. Takvi sateliti osiguravaju multispektralne fotografije s dovoljnom rezolucijom za izradu odreenih zemljovida i druge geodetske poslove. Amerika Nacionalna slikovna i kartografska agencija (National Imagery and Mapping Agency) je nakon irake agresije na Kuvajt 1990. godine, svoje karte toga podruja napravila upravo prema snimkama iz spomenuta dva satelita. Pored satelita za daljinsko istraivanje, za izradi detaljnih zemljovida koriste se i snimke slikovnih izvidnikih satelita (KH-12, Lacrosse, Helios-1, itd.) u nainu izvianja ireg podruja. Ti sateliti u kombinaciji sa prikladnim prostorno-geografskim informacijskim sistemima za manipulaciju podacima, omoguuju izradu zemljovida, trodimenzionalnih animacija terena, izdvajanje specifinih znaajki vanih za odreenu vrstu zadaa i izradu simulacija terena za realistinu obuku, kako vojnika tako i npr. pripadnika obavjetajnih slubi. Rusija za precizni topografski nadzor koristi specijalizirane satelite tipa Jantar-1KFT Kometa / Siluet. Sateliti Kometa se lansiraju jednom u jednoj ili dvije godine, te za vrijeme svoje 45-dnevne zadae satelit snimi povrinu za obnavljanje topografskih i kartografskih podataka ministarstva obrane. itava fotografska oprema satelita je smjetena u modificiranoj kugli tipa Vostok / Zenit, koja slui kao povratna kapsula, a gornji dio satelita sa sistemom za nadzor leta i solarnim elijama je tipa Jantar. Satelit je opremljen sa dvjema fotografskim kamerama. Kamera za nadzor irokih podruja ima rezoluciju oko 10 metara i sa jednim snimkom pokrije povrinu 200 x 300 km, dok visoko-rezolucijska kamera ima rezoluciju 2 metra i jednim snimkom pokrije povrinu 40 x 40 km. Zadnje lansiranje satelita Kometa bilo je u rujnu 2000. godine.

Meteoroloki sateliti Tono prognoziranje vremena i atmosferskih pojava je od bitnog znaaja za brojne vojne aktivnosti, najvie u zrakoplovnim i mornarikim operacijama. Od 1960. godine, kada je bio lansiran prvi meteoroloki satelit, ameriki Tiros, sateliti su nezamjenjivi pri opaanju i prognoziranju vremenskih prilika nad cijelom zemaljskom povrinom. Naravno, za vei dio potreba veine oruanih snaga, dovoljno su dobri podaci iz civilnih meteorolokih satelitskih sistema.

Sa svim meteorolokim satelitskim sistemima u SAD-u upravlja Nacionalna administracija za oceane i atmosferu (National Oceanic and Atmospheric Administration, NOOA). Pored dva civilna satelita u geostacionarnoj orbiti (konstelacija GEOS) i dva civilna satelita u polarnoj orbiti (konstelacija PEOS) upravlja sa jo dva vojna satelita iz programa obrambenih meteorolokih satelita (Defense Meteorogical Satellite Program, DMSP). Program DMSP potjee jo od sredine 60-tih godina, sadanja trea generacija satelita ima oznaku DMSP Block 5D-3. Sateliti motre zemljinu atmosfersku, oceanografsku i solarnogeofiziko okruje. Oko Zemlje krue po polarnoj, sunano sinkronoj orbiti sa inklinacijom 98 na nominalnoj visini 830 km, s periodom 101 minute. Oba satelita zajedno svakih 6 sati osvjee sliku vremenskih prilika nad odreenim podrujem zemljine povrine. Njihov sredinji dio je senzor za linearno opaanje, koji osigurava neprestano motrenje oblaka (takoer i podruja pokrivenih vodom ili snijegom, te podruja poara i oneienja) u 3000 km irokom pojasu, u vidljivom i infracrvenom spektru s rezolucijom 500 metara. Drugi senzori omoguavaju mjerenje atmosferskih vertikalnih profila, vlage i temperature, vodene tokove, povrinsko stanje voda, leda i snijega te vrijednosti ioniziranih estica i elektromagnetskih polja. Ove posljednje znaajke su bitne pri prognoziranju utjecaja ionosfere na komunikacije velikog dometa, na djelovanje radara za rano upozoravanje pred napadima sa balistikim raketama, prognoziranju polarnog svjetla i utjecaju svemirskog okruja na djelovanje vojnih satelita. Zadnje lansiranje satelita programa DMSP bilo je u veljai 2002. godine. Program ruskih (nekada sovjetskih) meteorolokih satelita nosi oznaku Meteor. Prva generacija satelita Meteor postala je operativna 1967. godine, kasnije je slijedila nova generacija Meteor-2, a sada je u upotrebi trea generacija satelita Meteor-3 i poboljana inaica Meteor-3M. Satelit Meteor-3M lansiran je u prosincu 2001. godine u sunevu sinkronu, gotovo polarnu orbitu, na visini 1000 km i inklinacijom od 99,6. Satelit ima senzore za promatranje povrine i oblaka u vidljivom i infracrvenom spektru, senzore za visinska mjerenja pojaseva oblanosti, mjerenje povrinske temperature i odreivanje vertikalnih temperaturnih i vlanosnih profila. Predvieni ivotni vijek satelita je 3 godine.

Svemirsko smee Od poetka svemirske ere zapoete lansiranjem Sputnjika 4. listopada 1957. godine razliite rakete su u orbitu podigle ak oko 20000 tona zemaljskog materijala. Gotovo 1/4 te mase, odnosno oko 4500 tona, danas krui oko Zemlje u vidu desetak tisua razliitih veih objekata koji se mogu pratiti radarima ili teleskopima. Od toga se samo 5% odnosi na jo funkcionalne naprave. Ostatak su razliite krhotine svemirsko smee. Kada se tome pribroji i oko 150000 estica veliine 1 - 10 cm u orbitama na visinama 200 - 1500 km, s prosjenim brzinama 10 kmh-1, a koje su premalene da bi se mogle pratiti sa Zemlje jasno se vidi teina problema. Horde tih zemljinih pratitelja nisu lijepo orkestrirane poput malenih mjeseca u jupiterovom prstenu, ve vie nalikuju roju bijesnih pela. Kreu se gotovo nasumino, u svim pravcima i razliitim brzinama. Sudar s objektom promjera svega 1 cm moe unititi svemirski brod. Ve i maleno zrnce promjera samo 1 mm moe pak dovesti do ozbiljnog oteenja svemirskih brodova, orbitalnih stanica ili satelita. Svemirski otpaci sastoje se od najraznovrsnijih objekata kao to su naputeni svemirski brodovi, odbaena tijela uporabljenih raketa, materijalni ostaci neuspjelih svemirskih misija, ostaci satelita, ljuskice boje, pa ak i materijal isputen iz nuklearnih reaktora koji pojedine letjelice napajaju energijom. Vjerovali ili ne, ima i onoga to nazivamo obinim kunim smeem. Tako je s ruske svemirske stanice Mir "pobjeglo" oko 200 razliitih objekata, a veinom se radilo ba o vreama sa smeem. Izgleda da se ljudi niti u svemiru ne mogu rijeiti loe navike bacanja smea na neprikladna mjesta. Sreom, budui da je Mir kruio na maloj visini, ti objekti su padali prema Zemlji i vrlo brzo sagorjeli u atmosferi. Godine 1965. u misiji Gemini 4, astronaut Edward White je etajui svemirom izgubio rukavicu. Ta je rukavica kreui se vlastitom orbitom brzinom od 28000 kmh-1 postala vjerojatno najubojitiji komad odjee u povijesti ovjeanstva. Najvei naputeni objekt pripadao je pak Europskoj svemirskoj agenciji. Imao je promjer 4 m i masu 300

kg, a radilo se o napravi za lansiranje nekoliko satelita jednom jedinom Ariane raketom. Od godine 1957. prosjeno je godinje lansirano 120 novih satelita. Najvie satelita, 129, lansirano je godine 1984., a najmanje, samo 73, godine 1996. Iako su futuristi ve 1960.-tih godina razmatrali posljedice poveavanja broja objekata umjetnog podrijetla koji krue oko Zemlje, tek se poetkom 1980.tih pojavila znanstvena disciplina koja se pozabavila tim problemom. Istini za volju, NASA je ve 1966. godine procijenila rizik od sudara svemirskih brodova s ljudskom posadom s nekim takvim objektom. No u proraunima su u obzir uzeti samo vei objekti koji su se na ovaj ili onaj nain mogli pratiti. Vei komadi svemirskog smea danas se prate istim sustavima koje su za hladnoga rata svjetske supersile rabile za praenje neprijateljskih satelita, odnosno pravovremeno dojavljivanje eventualnog raketnog napada. Takvih objekata veliine do 10 cm katalogizirano je oko 10000. Manji objekti se prouavaju posredno, statistikim metodama. Pomno se prebroje udubine (esto pravi mali krateri) na povrini svemirskih brodova ili posebnih ploa specijalno u tu svrhu izloenih djelovanju svemirskog okolia, te potom vraenih na Zemlju. Ne treba zanemariti niti opasnost koju predstavlja mogui pad raznih krhotina na Zemlju, posebice ako se radi o satelitu na nuklearni pogon. Jednom lansiran, satelit ostaje u orbiti sve dok mu se ne smanji brzina zbog malog, ali stalnog pritiska struje estica koje emitira Sunce (Sunev vjetar), te zbog trenja s esticama zraka u razrijeenim gornjim slojevima atmosfere. Gravitacijska ga sila privlai sve blie i blie Zemlji, odnosno u gue slojeve atmosfere. Sreom, sve vee trenje uzrok je da veina satelita nikada ne padne na Zemlju, ve naprosto sagore. Danas u eri Interneta NASA je na adresi: http://oig1.gsfc.nasa.gov/scripts/foxweb.dll/app01? postavila i specijaliziranu trailicu koja omoguava pretraivanje podataka o tome koji su sateliti, dijelovi satelita ili neki drugi slini objekti pali ili e tek pasti na Zemlju u nekom razdoblju. Tom su se mogunou poigrali i scenaristi kultne serije "ivot na sjeveru", prije koju godinu prikazane i na HTV-u, kada je deka prelijepe glavne junakinje usmrtio satelit pavi mu na glavu. Crni se humor zapravo osnivao na stvarnom dogaaju iz godine 1978. kada je Cosmos 954, sovjetski satelit na nuklearni pogon pao Zemlju na krajnjem sjeverozapadu Kanade. Zbilo se to blizu logora u kojem su kampirala dva trapera, pri emu su nesretni nalaznici svemirskog otpada i ozraeni. Sreom, radilo se o manjim dozama, iako je brzina doze u blizini fragmenata bila dosta velika: 0.15 Gyh-1 (greja na sat). Za usporedbu smrtonosna doza zraenje je oko 6 Gy. Trokovi operacije "Jutarnje svjetlo" koja je za cilj imala pronai strane ostatke zlosretnog satelita i provesti dekontaminaciju kotala je tadanjih 14 milijuna kanadskih dolara. Nije bila osobito uspjena: pronaeno je tek 0.1% nuklearnog reaktora. Ostatak je zauvijek ostao raspren na povrini od oko 124000 km2. Do sada je zakazalo ukupno est sovjetskih i tri amerika nuklearna satelita, te su ili sagorjeli u atmosferi ili (sreom) pali u oceane odnosno u nenastanjena podruja. Zbog ozbiljnosti problema, a kako bi pomogla pri eventualnim buduim takvim dogaajima, Meunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA), kao specijalizirana organizacija Ujedinjenih naroda, razradila je detaljni plan postupaka za sluaj pada nuklearnih satelita. Gustoa populacije neeljenih objekata koji krue oko Zemlje ipak je po svim zemaljskim standardima vrlo mala. Stoga veina svemirskih brodova i satelita za svoga funkcionalnog ivota jo uvijek nisu u veoj opasnosti od sudara sa svemirskim krhotinama. No, pojedine su orbite vrlo ugroene. Jedan takav sudar generirao bi jo vie krhotina, dovoljno velikih da dovedu u opasnost druge satelite, koji bi pri tome generirali vlastite krhotine itd. ienje svemirskih krhotina predstavlja veliki tehnoloki i ekonomski izazov. Moda je u tome najdalje odmakao Projekt Orion u kojem se za uklanjanje krhotina razmatra mogunost uporabe lasera stacioniranih na Zemlji. Ti laseri ipak nisu nalik ubojitim orujima iz znanstveno-fantastinih filmova kojima zemaljski junaci unitavaju svemirske brodove izvanzemaljaca. Princip rada jest da se laserskom zrakom ispari neto materijala iz naciljanog objekta to bi ga skrenulo s kursa i poguralo prema atmosferi u kojoj bi sagorio. Neki drugi prijedlozi nisu odmakli dalje od skica, a ukljuuju primjerice postavljanje u ugroenim orbitama divovskih kugli od nekog spuvastog materijala. estica bi u sudaru s takvom napravom izgubila energiju, te bi bre padala prema Zemlji. Bez sumnje, budue generacije morat e na ovaj ili onaj nain ispraviti pogreke uzrokovane kratkovidnim postupcima svojih pradjedova. Dananja generacija Zemljana pak mora sprjeavati nekontrolirano gomilanje

svemirskog smea jer uskoro niti u svemiru nee biti dovoljno mjesta.

Prognoza padanja satelita Ve lansiranjem Sputnjika, pojavila se mogunost pada satelita ili dijelova satelita natrag na Zemlju. Satelit naime ostaje u orbiti sve dok mu se brzina ne smanji zbog malog ali stalnog pritiska struje estica koje emitira Sunce (Sunev vjetar) te zbog trenja s esticama zraka u razrijeenim gornjim slojevima atmosfere. Gravitacijska ga sila privlai sve blie i blie majici Zemlji, odnosno u gue slojeve atmosfere. Sve vee trenje uzrok je da veina satelita nikada ne padne na Zemlju, ve naprosto sagore. Na adresi: http://oigsysop.atsc.allied.com:80/rpt/60da.htm nalazi se ezdesetodnevna "prognoza" o tome koji bi sateliti, dijelovi satelita ili neki drugi slini objekti mogli pasti na Zemlju. No, ba je zbog Cosmosa 954 Kanada inicirala raspravu o svemirskim brodovima odnosno satelitima na nuklearni pogon kao izuzetno "vruem" politikom pitanju. Usprkos tome, prije nekoliko dana USA su lansirale prema Saturnu svemirsku sondu Cassini, http://www.jpl.nasa.gov/cassini/ , koja energiju nee dobivati uz pomo sunevih elija, ve pomou tzv. radioizotopnog termoelektrinog generatora (RTG), koji toplinu nastalu raspadanjem plutonija pretvara u elektrinu struju. Odrani su brojni prosvjedi, te su se i na Internetu raspirile strasti za i protiv koritenja radioaktivnog materijala u Svemiru, http://www.sciam.com/forum/index.html , http://www.animatedsoftware.com/cassini/cassini.htm . No, i amerika Environmental Protection Agency (EPA) takoer ozbiljno razmatra mogue odgovore na pad nuklearnih satelita, pogledajte http://www.epa.gov/radiation/rert/ready9.htm .

GSM ureaj (mobitel) Prije nego krenemo opisivati metode prislukivanja GSM ureaja, za poetak objasnimo njegov princip funkcioniranja. Govorei u mikrofon, na glas se preko A/D konvertera pretvara u digitalni oblik. Nakon toga vri se kompresija sa 108 kb/s na 13 kb/s kako bi radio kanal imao razumno malu irinu. U principu radi se o neemu slinome kako funkcionira i mp3 kompresor, dakle vri se kompresija tj oteenje zvuka koje nae uho (kada e sluati taj signal) ionako nee primjetiti a sve u cilju to manjeg bandwidtha. Cjeli ovaj postupak moete zamisliti kao da ste ukopali mikrofon u vae raunalo, snimili va glas i nakon toga ga kompresirali na 13 kb/s. Slijedi faza koja je malo kompliciranija, a to je ispreplitanje koje nam slui kao dodatna zatita od pogreaka prilikom prijenosa. Radio se o tome da se 456 bitova podjeli u 8 blokova po 57 bitova, s time to svaki blok sadri bitove razmaknute za 8 mjesta. Na taj se nain proveani broj pogrenih bitova koncentriran na jednom mjestu jednoliko raspodjeli po cjelom nizu od 456 bitova, to olakava korekciju pogreke. Takoer vri se ispreplitanje blokova od 57 bitova susjednih intervala govora od 20 ms, gdje se blokovi od 57 bitova istog intervala govora od 20 ms odailju u 8 uzastopnih paketa komunikacijskih kanala. Na taj nain je vrijeme prijenosa udvostrueno, no kanjenje poruke od 20 ms nema utjecaja na kvalitetu prijenosa.

Zatim slijedi najpoznatija faza za koju je veina ljudi ula i po kojoj je GSM poznat, a to je kriptiranje tj. kodiranje koje dakako slui protiv neovlatenog prislukivanja. Ovdje treba napomenuti jednu vanu stvar. Naime pod pojmom 'prislukivanje' u veini sluajeva mislilo se na ljude koji koriste poseban radio prijemnik (poznatiji kao scanner) i sluaju analogne telefone i stare analogne mobitele 099. U sluaju GSM-a takva vrsta prislukivanja uope nije mogua. ak i da va mobitel nema kodiranje , onaj koji bi sluao kanal vaeg GSM-a na obinom scanneru ne bi uo ama ba nita. Iz jednostavnog razloga to je GSM sustav digitalan i koristi digitalnu GMSK modulaciju. Stoga odmah valja napomenut da prislukivanje radio prijemnikom (scannerom) ionako nije mogue, imali vi kodiranje ili ne u vaem GSM aparatu. Primjer: Poetkom 90-tih u Hrvatskoj je bilo popularno 'sluanje mobitela'. No, to su bili najobiniji analogni mobiteli bazirani na principu FM modulacije i njih se je najnormalnije moglo sluati na scanneru. Moe ih se i dan danas sluati to vam osobno garantiram ukoliko posjedujete FM prijemnik koji moe sluati u rasponu od 400 450 MHz sa irinom frekvencije 15 kHz (narrow FM). No kada jedan takav FM prijemnik okrenete na GSM podruje 900 MHz, postane vam jasno da s njime nita ne moete uti a kamoli nekoga prislukivati. Pa ipak, ljudi se snalaze i prepravljaju svoje ureaje. Kada bi se jedan takav scanner prepravio i kada bi se direktno sa FM chipa skidao signal (napravio discriminator output) irine 250 kHz te ga se zatim slalo u A/D konverter i zatim preko paralelnog ili USB porta u raunalo, tada ve stvari za prosjenog GSM korisnika ne bi izgledale lijepo. Iz tog razloga je u GSM sustavu uvedeno kodiranje podataka, tako da ak i ako je netko doveo signal u raunalo, i uspio ga otpakirati (svaka mu ast na softwareu* za sve to!!), ostaje mu problem dekodiranja tih podataka koje on prima. A to vam je kao da vam netko alje neki file koji je kodiran PGP-om. Ako ste raditi sa PGP-om, jasno vam je da nakon to se najobiniji tekst kodira, on postaje hrpa udnih znakova koje vie nitko ne moe prepoznati i saznati ta pie unutra. Tek nakon to upiete lozinku i dekodirate tekst, on opet postaje prepoznatljiv. Isto je sa GSM-om. Dok se poruka ne dekodira, nitko ne moe znati njen sadraj. Sve ti biste hvatali na vaem raunalu bile bi hrpe udnih znakova koji vam nebi znaili nita. *Software za neto takvo napraviti zbilja bi bio pravi podvig. Naime vi kao pojedinac ili biste pisati

program za otpakiravanje GSM paketa, odnosno neega ne emu su itavi timovi od par stotina programera radili godinama. U svakom sluaju morate biti dovoljno ludi da to pokuate ii raditi. ak i da nabavite kompletnu GSM dokumentaciju od 6000 stranica, trebalo bi vam barem godinu dana programiranja, ako ne i vie. Iz svega ovoga je jasno da je projekt presretanja GSM-a na vaem raunalu uz pomo FM scannera poprilino zahtjevan posao i da je puno jednostavnije rjeenje staviti ruku duboko u novanik i izbrojati poveu svotu od nekoliko tisua eura za jedan kompletni GSM dekoder i presreta poziva. Naravno ukoliko imate neke pretenzije prema tome uope.

Analogni prisluni ureaji 'odsvirali su svoje'. Na slici Collins 95S (hvata 0.005-2000 MHz !!) dan danas jako cijenjen receiver zbog svoje kvalitete no zbog cijene nedostian mnogima. Sljedea faza kog GSM aparata je formiranje paketa koji se nakon toga provode do modulatora gdje se vri GMSK modulacija (Gaussian Minimum Shift Keying). Radi se o modulaciji koja je bazirana na MSK modulaciji s tom razlikom da je ovdje dodan otar Gaussov filter. A kao to znamo MSK modulacija je u pravilu jako slina FSK modulaciji dobro poznatoj radio amaterima. U GMSK modulacije radi se dakle o frekvencijskoj modulaciji gdje logikoj jedinici i nuli odgovaraju pomaci u prijenosnoj frekvenciji od +/67.708 kHz. Brzina prijenosa u radio kanalu je 270 kb/s. Kao to znamo frekvencijska modulacija ima konstantnu amplitudu to za posljedicu ima dobar (uzak) radio frekvencijski spektar. U normalnim uvjetima svi paketi koji odgovaraju istom logikom kanalu odailju se na istoj prijenosnoj frekvenciji. Meutim na nekim mjestima gdje postoje problemi viestrukih refleksija signala, smetnji i interferencija, operator koji odrava mreu moe koristiti frekvencijsko skakanje, da bi se smanjile smetnje. Frekvencijsko skakanje znai promjenu radiokanala od okvira do okvira pa je maksimalna brzina skakanja 216.7 skoka u sekundi. Na raspolaganju, operator ima 64 radio kanala. Nakon toga signal odlazi na antenu GSM aparata od kuda se iri u okolni prostor. GSM sustav radi u opsegu frekvencija 890 960 MHz.

ECHELON i prislukivanje GSM-a US NSA (National Security Agency) je stvorila najvei globalni pijunski sustav pod kodnim imenom ECHELON, koji hvata i analizira svaki telefonski poziv, fax, e-mail i telex poruku poslanu bilo gdje u svijetu. Echelon kontrolira NSA i djeluje uz suradnju Government Communications HeadQuarters of England (GCHQ), Communications Security Establishment of Canada (CSE), The Australian Defence Security Directorate (DSD), i The General Communications Secutity Bureau of New Zeland (GCBS). Te su se organizacije okupile zajedno jo 1947. godine, sklopivi tajni ugovor koji je nazvan UKUSA. Sustav Echelon je, zapravo, vrlo jednostavno zamiljen: presretajue stanice smjetene po cijeloj planeti Zemlji da bi hvatale sve satelitske, mikrovalne i radio komunikacije preko optikih kablova i da te

informacije procesuiraju kroz veliku mreu raunala NSA, ukljuujui napredne programe za prepoznavanje glasa i znakova "OCR" (optical character recognition), traei kljune rijei ili fraze (poznatije kao Echelon rijenik), koje bi natjerale raunala na snimanje i prosljeivanje na daljnju obradu i analizu. No, problem je taj to takav sustav dolazi u sukob s amerikim Ustavom, tj. njime se kri prvi, etvrti i peti amandman Ustava. Veina informacija i detalja o mamutskom pijunskom sustavu Echelon i sadraj tajnog ugovora UKUSA koji ga podrava su nepoznati. Sve to se zna o sustavu Echelon je rezultat rada novinara i istraivaa, koji su se zaloili da e razotkriti najtajniji sustav u svijetu.

Cijela mrea Echelon-a rastee se preko itave Zemlje i see u svemir. Zemaljske presretake stanice, brodovi pod zapovijedanjem tajnih slubi koji plove na sedam mora i super tajni sateliti, koji "vire" na visini od 20000 milja iznad naih glava, omoguuju NSA i UKUSA lanicama pristup u itavu zemaljsku komunikacijsku mreu. Vrlo malo signala uspije izmaknuti ovoj elektronskoj hvataljci. Dogovorom UKUSA lanice su odluile da svaka agencija usmjeri svoju elektronsku prislunu "usisivaku" opremu na neki dio globusa, kako bi mogli traiti i pratiti svaku minutu signala. NSA u Americi pokriva komunikacijske signale oba amerika kontinenta, GCHQ u Velikoj Britaniji je odgovorna za Evropu, Afriku i Rusiju zapadno od Urala, DSD u Australiji sudjeluje u SIGINT skupini za jugoistonu Aziju i jugozapadni Pacifik i zone istonog Indijskog oceana, GSCB na Novom Zelandu je odgovoran za juni Pacifik, tj. za sve otoke skupine u njemu; CSE u Kanadi se bavi sjeverom Rusije, sjeverom Evrope i Amerikim komunikacijama. Kraljenica Echelon mree su goleme prislune stanice usmjerene na Intelsat i Inmarsat satelite, koji su odgovorni za najvei dio telefonskog i fax prometa izmeu zemalja i kontinenata. Dvadesetak Intelsat satelita prate geostacionarnu orbitu iznad ekvatora. Ovi sateliti nose ponajprije civilni telekomunikacijski promet, ali takoer i diplomatske i vladine komunikacije, to je od velikog znaaja za UKUSA lanice. Samo su dvije prislune stanice odgovorne za presretanje Intelsatovih komunikacija: Morwnstow u Engleskoj i Yakima u dravi Washington. Zamjenom satelita Intelsat 5 serije sa Intelsat 701 i 703 satelitima, koji su imali preciznije usmjereno odailjanje, onemoguilo se bazi Yakima prijam signala june hemisfere pa su zamjenske prislune stanice podignute u Australiji i Novom Zelandu. Danas stanica u Morwenstowu usmjerava svoje antene prema Intelsatima, koji kroz atmosferu iznad Atlantika i Indijskog oceana odailju prema Evropi, Africi i zapadnim dijelovima Azije. Stanica Yakima cilja na komunikacije Tihog oceana sjeverne zemljine polutke i Daleki istok. Jo jedna stanica u Sugar Groveu (West Virginia) pokriva telekomunikacijski promet koji se odvija na podruju itave Sjeverne i June Amerike. DSD stanica smjetena u Geraldtonu u Australiji i GCSB stanica Waihopai (Novi Zeland) pokriva podruje Azije, zemlje Junog Pacifika i Tihi ocean. Postoji i dodatna stanica na otoku Ascension u Atlanskom oceanu izmeu Brazila i Angole za koju se pretpostavlja da presree komunikacije Intelsata za junu polutku Atlantika. Ostali se sateliti prate tim istim stanicama, kao i iz baza u Menwith Hillu u Engleskoj, Shoal Bay u Australiji, Leitrim u Kanadi, Bad Aibling u Njemakoj i Misawa u Japanu. To su sateliti koji veinom slue za ruske i regionalne telekomunikacije. Poznato je da baza Leitrim presree komunikacije junoamerikih satelita, ukljuujui Morelos satelite u vlasnitvu meksike telefonske kompanije. Jo nekoliko desetaka prislunih baza razbacano je po itavoj Zemlji, a locirane su u vojnim bazama na stranom teritoriju. Takve stanice imaju vrlo vanu ulogu u vremenskoj nadmoi, jer se veina svjetskih komunikacija odvija na radio-frekvencijskim opsezima. Na HF podruju radio-komunikacije imaju znaaj, jer posluuju satelite koji tada te informacije prenose vojnim brodovima i avionima irom svijeta. VHF i UHF podruja su neto kraeg dosega, ali se takoer koriste za taktike vojne operacije unutar dravnih

granica. Glavne prislune stanice ovakvog tipa u mrei UKUSA su Tangimoana na Novom Zelandu, Bamaga u Australiji i baza na atolu Diego Garcia u Indijskom oceanu. Posebna mrea HFDF (High frequency Direction Finding - visoko frekventni radio-goniometri) presree komunikacijske signale samo zato kako bi locirala pozicije brodova i zrakoplova. Kada te stanice nisu ukljuene u analizu poruka, igraju vanu ulogu u nadzoru kretanja pokretnih vojnih meta. Najveu ulogu u HFDF nainu pijuniranja je imala kanadska CSE pod kodnim imenom ClassicBullseye i bila je glavna baza stanice Atlanskog i Tihog oceana pri motrenju na sovjetske brodove i podmornice za vrijeme "hladnog rata". Stanice od Kingstona i Leitrima (Ontario) do Gandera (Newfoundland) na atlantskoj strani, motrile su na Arktik i prislukivale ruske podmornike baze u Petropavlovsku i Vladivostoku. CSA takoer dosee do malog kontingenta zrakoplovne baze Lackland Air Force Base u San Antoniu (Texas) koji najvjerojatnije nadgleda komunikacijske "mete" u Junoj Americi. Vrlo vana podrka sustavu Echelon je amerika mrea pijunskih satelita koja povezuje prijeme svih baza ratrkanih po UKUSA carstvu. Ove satelite je lansirala NSA u suradnji sa sestrinskim pijunskim agencijama NRO (National Reconnaissance Office) i CIA (Central Intelligence Agency). Serije Ferret iz 60-tih godina, Canyon, Rhyolite i Aquacade sateliti iz 70-tih i Chalet, Vortex, Magnum, Orion, i Jumpseat serije satelita su zamijenjene Mercury, Mentor i Trumpet satelitima u 90-tim godinama.

Satelit Advanced KH-11 LaCrosse Radar Imaging Orion / Vortex Trumpet Parsae Satellite Data System

Komada 3 2 3 2 3 2

Orbita (milja) 200 200 - 400 22 300 200 - 22 300 600 200 - 22 300 22 300 500

Proizvoa Lockheed Martin Lockheed Martin TRW Boeing TRW Hughes TRW / Aerojet Lockheed Martin

Namjena pijunske fotografije rezolucije 5 ina pijunske fotografije rezolucije 3-10 stopa nadzor telekoma nadzor mobilnih telefona nadzor oceana prijenos podataka rano upozoravanje o raketnim lansiranjima meteorologija, detekcija nuklearnog udara

Defense Support Program (DSP) 4+ Defense Meteorological Support 2 Program

Ovi sateliti za nadzor rade kao velika lopata koja grabi sve elektronike komunikacije, razgovore mobilnih telefona i razliitih radio odailjanja. Stanice koje kontroliraju operacije i usmjeravanje tih satelita su pod nadzorom SAD-a, usprkos njihovim lokacijama u stranim vojnim bazama. Dva najvanija centra za prijem su Menwith Hill u Engleskoj i Pine Gap u Australiji. Ne smijemo zaboraviti ni podmornice koje se sputaju na velike dubine iznad pomorskih kablova i hvataju sve to se tom kablovima prenosi. Mentwith Hill baza se nalazi na podruju sjevernog Yorkshirea pored Harrogatea u Engleskoj. Koliko je njena uloga u itavom sustavu Echelon vana, govori i izvjee Europskog Parlamenta od 2001. godine, koje kae kako se "sve e-mail poruke, telefonske i fax komunikacije itave Evrope rutinski presreu od strane amerike NSA, prenose sve kljune informacije s evropskog kontinenta u London, a onda putem satelita alju u Fort Meade (Maryland) uz pomo opreme u Menwith Hillu". Postojanje i vanost ove

stanice je prvi razotkrio britanski novinar i istraiva Duncan Campbell 1980. godine. Danas je to najvea pijunska stanica na svijetu s vie od 25 satelitskih prijamnih stanica i zapoljava 1400 ljudi amerikog NSA osoblja i 350 lanova ministarstva obrane Ujedinjenog Kraljevstva. Nakon to su informacije procurile u javnost, ova baza je glavna meta protesta mirovnih aktivista i pod stalnim je pritiskom evropskih vlada, koje su uvjerene da je itava mrea ukljuena u nadzor civila i ekonomske pijunae. Poeci baze Menwith Hill seu u 1951. godinu kada su britanski Ratni ured i ameriko zrakoplovstvo potpisali ugovor o zakupu zemljita koje je nudila britanska vlada, a 1966. je NSA preuzela zakup. Do sredine 70-tih Menwith Hill je koristio za presretanje internacionalnih zakupljenih vodova i nediplomatskih komunikacija. Prispijeem jednog od prvih sofisticiranih IBM raunala u ranim 60-im bilo je mogue razvrstavati veliku koliinu telexa, koji su sadravali internacionalne poruke, brzojava i telefonskih razgovora od raznih vlada, ekonomije i civilnog sektora i u njima traiti bilo kakvu politiku, vojnu ili ekonomsku vrijednost. Sama baza iz zraka izgleda kao da je netko porazbacao loptice za golf. Baza je zatiena s nekoliko ograda i nekoliko desetaka kamera.

160 milijuna dolara vrijedan sustav dovren 1984. ostvario je mogunosti nadzora satelita ija je gradnja poela 1974. godine. Kreui se istono i zapadno preko raznih pijunskih baza ovaj sustav prima signale s Vortex satelita II. generacije i skuplja komunikacijski promet Evrope, RUNWAY Azije i biveg Sovjetskog Saveza. Tada te informacije preusmjerava raunalu u Menwith Hill na daljnju obradu. Mogue je da je sustav Runway zamijenjen sustavom iste namjene RUTLEY. HFDF sustav koji pokriva VF podruje izmeu 3 i 30 MHz (radio odailjanja CB PUSHER radio stanica, prijenosnih radio stanica i ostalih radio odailjakih naprava). Vojska, ambasade, pomorstvo je glavni cilj ovog sustava. Sustav kojeg je razotkrio britanski novinar Duncan Campbell u 80-im godinama. MOONPENNY Ovaj je sustav usmjeren na komunikacijske relejne satelite koji pripadaju stranim zemljama kao i Intelsat za Atlantik i Indijski ocean. Namjena ovog antenskog sustava ne zna se sa sigurnou, ali se pretpostavlja da je KNOBSTICKS 1 i 11 usmjeren na vojni i diplomatski komunikacijski promet Evrope. Novi sustav instaliran pred kraj 1996. za kojega se vjeruje da prislukuje satelite GT-6# III. generacije kao to su Advanced orion ili Advanced Vortex, te je takoer mogue nadgledati novi satelit Advanced Jumpseat koji leti u polarnoj orbiti. Moderna inaica Steeplebush sustava iz 1984. Ovaj raunalni sustav procesuira STEEPLEBUSH 11 informacije prikupljene od Runway prijemnika koji skuplja promet sa Vortex satelita. Konstruirao ga je Lockheed Corporation. Glavni raunalni sustav za Menwith Hill SILKWORTH koji obrauje veinu informacija prikupljenih od raznih spomenutih sustava. STEEPLEBUSH

Sustav Echelon je, naravno, tajna mrea te su stoga vlade zemalja ukljuenih u taj sustav jako osjetljive kada ih se optuuje da naveliko prislukuju milijune svojih graana. Amerika vlada jo uvijek porie da sustav uope postoji. Saznanja o postojanju ovog sustava moemo zahvaliti samo vladama Australije i Novog Zelanda. Kada se elektronski signali dovedu do stanice, prebacuju se na daljnju analizu kroz goleme sustave raunala, kao to je SILKWORTH gdje programi za prepoznavanje znakova (OCR) i glasa dalje obrauju

pojedinu poruku. Ovi programi i raunala su posljednja rije tehnike i ve duboko zadiru u budunost. MAGISTRAND je dio SILKWORTH raunala koji se brine za snane programe za kljune rijei. PATHFINDER (proizveden u kompaniji Memex UK) prosijava velike baze tekstualnih dokumenata i poruka u potrazi za kljunom rijei i frazom - bazirano na kompleksnim algoritmima. Programi za prepoznavanje glasa pretvaraju razgovore u tekst za daljnju obradu. Sustav VOICECAST moe uhvatiti individualne glasovne uzorke, pa se tako mogu pratiti svi razgovori pojedine osobe. Praktiki neprestano, Echelon obrauje milijune poruka na sat, a velika veina tih poruka se izbacuje nakon to je proitana u sustavu. Poruke koje rezultiraju "pogotkom" alju se agentima raznih UKUSA agencija. Poruke se tada obiljeavaju etveroznamenkastim kodom koji predstavlja izvor ili subjekt poruke (npr. 5535 za japanski diplomatski komunikacijski promet, 8182 za komunikacije u kojima se spominje tehnologija ifriranja ...), kao i datum, vrijeme i kodni naziv baze. U zaglavlju poruke se stavlja kodno ime odabrane agencije: ALPHA-ALPHA (GCHQ), ECHO-ECHO (DSD), INDIA-INDIA (GCSB), UNIFORM-UNIFORM (CSE) i OSCAR-OSCAR (NSA). Tada se sve te poruke alju svakom agencijskom tabu preko glavnog raunalnog sustava PLATFORM. Svaka poruka se klasificira jednim od naziva: MORAY (tajna), SPOKE (tajnije nego MORAY), UMBRA (strogo povjerljivo), GAMMA (rusko presretanje) i DRUID (slube prosljeuju lanicama koje nisu pod UKUSA ugovorom). Dakle, prava snaga sustava Echelon nije mogunost hvatanja svake poruke, razgovora, faxa ili e-maila, nego njegova sposobnost da uhvati i ralani samo one bitne tajnim slubama. Dakako, itav ovaj sustav je jo uvijek strogo uvana tajna i sukobljava se s mnogim vladama i udrugama, ali dolazi do izraaja tek kada se vide neki od rezultata. Otkrivanje raketa na Kubi 1962. godine, hvatanje terorista otmiara broda Achille Lauro, otkrivanje upletenosti Libije u bombakom napadu u diskoteci u Berlinu kada je poginuo jedan Amerikanac i mnogo drugih zadataka koji su prekriveni utnjom i u omotnicama "strogo povjerljivo", upuuju na to da su sustavi poput ovog ipak korisni, barem za nacionalnu sigurnost SAD-a. Posljednja saznanja su da je sustavom Echelon dnevno mogue uhvatiti preko tri milijarde telefonskih razgovora, fax poruka, e-mailova i drugih komunikacija. to se tie interneta, podaci govore da je vie od 90% prometa koji se njime odvija pod nadzorom sustava Echelon. itav ovaj sustav moda se ini skup i kompliciran, ali probajte zamisliti koliko bi ljudi trebalo sudjelovati u prislukivanju komunikacijskog prometa samo jedne drave, pa bila to i mala Hrvatska. Do brojke se lako dolazi - pola stanovnika nego sada u njoj ivi. Na slian je nain funkcionirao bivi Sovjetski Savez, gdje je mnogo ljudi bilo zaposleno u tajnim slubama, vojsci i policiji, gdje su se susjedi meusobno prislukivali i pijunirali. Tim ljudima je, naravno, trebalo osigurati plae i oni nisu mogli obavljati druge poslove. stoga su sustavi poput Echelona vrijedni uloenog truda, a najvie novca, za koji se tono zna u kolikoj je mjeri potroen i jo se naveliko troi. Stoga, treba imati na umu, da nitko nije imun na prislukivanje. Dolaskom GSM mobilnih telefona veini je laknulo, jer se oni ne mogu tako lako prislukivati kao 099 mobiteli, koje moete sluati obinim UKW prijemnikom ija cijena ne prelazi cijenu samog mobitela koji se prislukuje. Meutim, niti GSM nije imun na prislukivanje. Kad je filipinskog predsjednika Josepha Estradu, ve dobrano upletenog u brojne skandale poetkom listopada 2000. godine guverner Luis Sinsong na konferenciji za novinare u prestinome Clubu Filipino, u blizini glavnoga grada Manile, javno okrivio i za primanje basnoslovnih iznosa mita, politika kriza u toj otokoj dravi dosegla je vrhunac. I dok su sudionici press konferencije jo raspravljali o detaljima guvernerove objede, Estradini odani ljudi u policijskome aparatu parkirali su pred klubom neupadljiv Toyotin kombi opremljen najsuvremenijim prislunim ureajima i istog trenutka stavili pod nadzor mobilne telefone vie stotina ljudi, uglavnom senatora, dravnih odvjetnika i novinara. Nakon Estradina svrgnua, parlamentarni odbor koji je ispitivao korumpiranost filipinskog predsjednika i ljudi koji su ga okruivali obznanio je mnogobrojne, vie godina brino prikrivane dokumente o sluajevima masovne uporabe prislunih ureaja proizvedenih u Njemakoj. Na jednom od sasluanja pred Odborom general

Panfilo Lacson, u meuvremenu uhieni ef filipinske policije, otkrio je uobiajenu praksu povremenih oping-tura u daleku Njemaku, gdje su za Estradine vladavine kupovani najsuvremeniji ureaji za prislukivanje fiksnih i mobilnih telefona. Potroeni iznosi premaivali su pola milijuna dolara, a glavni opskrbljiva bila je minhenska telekomunikacijska tvrtka Rohde & Schwarz. Uz ostale drangulije Filipinci su u Mnchenu kupili i takozvani IMSI-Catcher GA900 i GA901, koji istraitelji i prislukivatelji na svim stranama svijeta neobino cijene. Kratica IMSI oznaava International Mobile Subscriber Identity (meunarodni identitet mobilnog pretplatnika), i u stvari je broj koji se dodjeljuje svakome mobilnom ureaju. Zahvaljujui tome, IMSI-Catcher simulirajui baznu stanicu hvata i prislukuje sve signale mobitela i tek nakon provjere alje ih dalje u mreu. O stvarnim sposobnostima tog ureaja i njegovim tehnikim karakteristikama pred filipinskim Odborom svjedoio je Edgar Ablan, voditelj prodaje u manilskoj filijali tvrtke Rohde & Schwarz. Prema njegovom iskazu, IMSI-Catcher uspjeno "pokriva" podruje od 5 km uokolo bazne stanice, a vrlo djelotvorno se nadopunjuje s ureajem nazvanim Digital Directional Finder, kojim se u svakome trenutku pojedini mobilni ureaj moe pozicionirati. Prema nekim indicijama to ih navodi njemaki tisak, nakon teroristikog napada na njujorki World Trade Center, i u Njemakoj je proveden iscrpan nadzor nad vlasnicima mobilnih telefona u koji je bio ukljuen IMSI-Catcher. O tome da uporaba tog ureaja zakonski nije definirana, ve se doputa samo zahvaljujui nepreciznosti nekih zakonskih odredaba, jo uvijek se vode ustre rasprave. Osim pravilnika, prislunim ureajima i njihovom uporabom za kontrolu mobitela koje koriste navodni prijestupnici, intenzivno su zaokupljeni i oni koji se bave pruanjem usluga mobilne mree. Christian Schwolow, glasnogovornik njemake Telekomunikacijske kompanije D2, kritizirao je uporabu IMSICatchera te ustvrdio da on teti mrei, jer se koristi frekvencijama koje tvrtka plaa. Schwolowljev kolega Philipp Schindera iz tvrtke T-Mobil smatra kako nije iskljueno da se prislunim ureajem mrea moe i potpuno onesposobiti. Prema njegovim rijeima, borba protiv terorizma, unato svoj svojoj opravdanosti, moe prouzroiti i nesagledive tete, jer, primjerice, dok policajci lovom na signale kriminalaca optereuju mreu, obian graanin moe biti sprijeen u nastojanjima da dozove hitnu medicinsku pomo.

Policijski istraitelji su, meutim, svakodnevno izloeni i svojevrsnoj utrci u naoruanju, jer kriminalci

prakticiraju u kratkome razdoblju promijeniti nekoliko mobitela. Berlinska je policija, navodno, kod tamonjeg efa kokainske mafije otkrila ak 16 razliitih mobitela i pre-paid kartica. Da bi kriminalcima i doslovce u svakome trenutku mogli biti za petama, kriminalistiki inspektori najee skenere cjelokupnog frekvencijskog podruja, najrazliitije goniometre i ostale prislune ureaje ugrauju u policijska vozila, koja potom radi neupadljivosti opskrbljuju obinim registracijskim ploicama i oboje razliitim izmiljenim komercijalnim natpisima. Uspjeno i s kriminalistikog aspekta korisno prislukivanje mobitela ne moe se obavljati za pisaim stolom, nego samo na terenu. Bez obzira koji mobitel i koju karticu osumnjienik koristi, istraitelji e njegov korisniki broj (IMSI) saznati im proe pored policijskog vozila. Medalja, dakako, ima i svoje nalije. Naime, policijski simulator bazne stanice nepogreivo e registrirati ne samo mobitel prijestupnika nego i sve ostale, ak i sluajnih prolaznika, te time omoguiti i njihovo praenje. Ministri pravosua njemakih saveznih pokrajina jo 2000. godine su zahtijevali zakonsku regulativu uporabe IMSI-Catchera. Chriastian Frank, glasnogovornik Ministarstva pravosua u pokrajini Schleswig-Holstein u svojim je istupima opetovano naglaavao kako je takav ureaj novina koja se kvalitativno bitno razlikuje od dosadanjih uobiajenih metoda prislukivanja telefonskih razgovora, te zbog toga iziskuje potpuno novu zakonsku podlogu. No, njemaki policijski istraitelji svoje majstorstvo u prislukivanju telefona dokazali su jo mnogo prije najnovijih teroristikih napada u New Yorku. Godine 1999. ciljano su prislukivali vie od 12600 osoba, tvrdi asopis Connect. Ta je brojka zastraujue velika u odnosu na broj prislukivanih osoba u SAD-u, gdje je meu 240 milijuna graana, prema slubenom Wiretap Reportu policija nadzirala telefonske razgovore samo 1190 osoba. Njemaka javnost zato upozorava na opasnost od "lavine prislukivanja koja je svake godine sve vea". Upravo tim rijeima Jrgen Welp, umirovljeni profesor pravnih znanosti iz Mnstera, poziva na provjeru uspjenosti prislukivanja, te tvrdi da nakon olakog izdavanja odobrenja za prislukivanje kriminalistika obrada uglavnom zavrava bez ikakvog konkretnog rezultata. Na nedoreenosti hrvatskih pravnih propisa kojima bi se trebalo regulirati prislukivanje telefonskih razgovora, jo je u ljeto 1999. godine, upozorio dr. Davor Krapac, u Hrvatskom ljetopisu za kazneno pravo i praksu, iji je glavni urednik. Prema njegovom miljenju, veliko podruje takozvane preventivne policijske djelatnosti, na kojem dolazi do znaajnih ograniavanja temeljnih ljudskih i ustavnih prava, nije regulirani na nain na koji to predviaju meunarodni dokumenti koje je Hrvatska potpisala. Postoje brojni naputci pojedinih ministarstava, ali oni nikako ne mogu zamijeniti zakone, smatra dr. Krapac. Vrlo je vjerojatno da su dobri kupci minhenske tvrtke Rohde & Schwarz i nai prvi susjedi Slovenci. Kada su 6. sijenja 1998. godine u pola bijela dana dvojica pripadnika slovenske obavjetajne slube uhiena na hrvatskome teritoriju u Dubravi Kriovljanskoj, u njihovom je Volkswagenu Transporteru 2,4D pronaen vei broj ureaja za elektroniko izvianje i protuelektroniko djelovanje. Obavjetajci su prekrajno kanjeni i protjerani, kasnije je protiv njih pokrenut i kazneni postupak, a vozilo je zaplijenjeno i tek je nakon tri godine vraeno slovenskome Ministarstvu obrane. Nikada nigdje nije podrobnije objanjeno kakvim je sve ureajima slovenski pijunski kombi bio opremljen i to je to Slovence tako jako zanimalo u hrvatskim telekomunikacijama. injenica da je hrvatska strana ipak vratila sve to je bilo zaplijenjeno, daje slutiti da u vozilu i nisu bili instalirani neki posebno zanimljivi ili najnoviji proizvodi, ve najvjerojatnije samo dobro poznati ureaji kakvima raspolau i dravne slube s ove strane Sutle, ili ak i stariji. Dakako da su to samo pretpostavke, jer vrsta i suvremenost prislunih ureaja kojima hrvatska drava bdije nad svojom sigurnou i sigurnou svojih graana predstavlja tajnu i o njima se ne moe dobiti nikakve slubene podatke. A da se telekomunikacije prislukuje sasvim je izvjesno. Povremeno se oko toga podigne i malo praine, ali se ona vrlo brzo slegne ili pomete pod tepih. U jesen 1998. godine, zagrebaki politiar dr. Kreimir Franji uskovitlao je prainu svojim javno izreenim tvrdnjama da se njegov mobitel prislukuje. ak je naveo i telefonski broj 385-167 s kojeg se to prislukivanje, navodno, provodi. Iako su sumnje dr. Franjia imale posebnu "teinu", jer je on obavljao

dunost dopredsjednika Gradskog odbora Hrvatske narodne stranke, do kraja razjanjene nisu bile nikada. Telefonski broj koji je on oitao na zaslonu svog mobitela, i za kojeg je tvrdio da je prislukivaev, bio je nepostojei, a telekomunikacijski su strunjaci tvrdili da je rije o pozivima preko stare analogne centrale, kod kojih se pozivatelj ne moe identificirati. Prema njihovom prilino loginom tumaenju, prve tri znamenke (385) pozivni su broj za Hrvatsku, a etvrta (1) za grad Zagreb. Posljednje dvije znamenke (67) najvjerojatnije uistinu pripadaju telefonskom prikljuku s kojeg su pozivi dr. Franjiu dolazili, ali to je premalo da bi se pozivatelj mogao locirati i identificirati. Uostalom, nejasna je i stvarna potreba za takvim nainom prislukivanja doktorovog mobitela, jer ga se pijunirati moglo i puno jednostavnije, djelotvornije i profesionalnije.

Nije dr. Franji jedini koji je posumnjao da netko prislukuje njegove telefonske razgovore. Sjetite se akademika Vlatka Pavletia koji je u vrijeme dok je bio predsjednik Hrvatskog dravnog sabora javno ustvrdio da se prislukuju ak i telefoni u njegovom saborskom uredu. dokaze za to nije mogao podastrijeti, ba kao to ih ne moete ni vi sami, kad ponekad usred telefonskog razgovora smatrate potrebnim prekinuti, najee rijeima "Radije nemojmo o tome preko telefona". Uz razliite "lovce" koje dravni slubenici upotrebljavaju na troak prorauna vlastite ustanove, hrvatski koncesionari telefonskih mrea obvezni su, prema postojeem Zakonu o telekomunikacijama, na zahtjev ovlatene osobe staviti na raspolaganje tehnika suelja i pruiti pomo sudu, dravnom odvjetnitvu, policiji i vojsci, u ostvarivanju njihova nadzora komunikacije korisnika usluge. Sve to samo u okviru njihove ovlasti propisane posebnim propisima i u skladu s odgovarajuom rezolucijom Vijea Evropske zajednice. I druge drave imaju takve ili sline odredbe. Prema njemakom Zakonu o telekomunikacijama (TKG) tamonji su koncesionari obvezni o svom troku organizirati i provoditi naine i mjere nadzora, a slino je i kod Austrijanaca. Tone brojke telefonskih pretplatnika obuhvaenih tom zakonskom odredbom operateri, dakako, ne otkrivaju, ali se Georg Plzl, ravnatelj austrijskoga Max.mobila, ipak potuio kako je njegova tvrtka u mjere nadziranja mree, koje je zahtijevalo austrijsko Ministarstvo unutarnjih poslova, investirala izmeu 4,3 i 10 milijuna maraka. Arsenal kojim se prislukivanje i nadzor telefonskih prikljuaka moe provoditi prilino je velik: - Izraelska tvrtka Comverse Infosys u suradnji sa svojom sestrinskom tvrtkom Syborg Informationssysteme iz Buxbacha u njemakoj pokrajini Saarland, isporuuje opremu za prislukivanje u kompletu koji se kao nadzorni centar prikljuuje na kljuna mjesta mrenih operatora - Izraelska tvrtka Teletron predstavlja najmoderniju prislunu tehniku organa sigurnosti i pripadnika tajnih slubi, te je jedan od poznatijih dobavljaa prislunih ureaja za potrebe telekomunikacijskih kompanija i institucija koje se bave nadzorom u svim dijelovima svijeta. Sa jednom radnom stanicom njihovog prislunog sustava Octopus FTMRS 60D moe se istovremeno nadzirati i do 120 telefonskih prikljuaka.

Svestrani sustav monitoringa nadzire sve vrste telefonskih razgovora, pa ak i telefaksa, a takoer memorira i pohranjuje razgovore i razmijenjene poruke. Sva snimljena konverzacija moe se naknadno presluavati i analizirati. Sustav se sastoji od sredinje radne stanice i vie operatorskih radnih jedinica. Manja inaica Octopusa omoguava prislukivanje 30 telefonskih prikljuaka i oko 1000 sati snimanja. - Siemensov prisluni sustav LIOS omoguuje na jednome mjestu istovremeni nadzor i do 10000 korisnika - Tvrtka Netline Technologies iz Tel Aviva, utemeljena od biveg izraelskog obavjetajca, isporuuje GSMtooth, ureaj kojim se na manjim udaljenostima moe pozicionirati mobitel - Ista tvrtka takoer, za nevjerojatnu cijenu od samo 1000 dolara nudi na tritu C-Guard Cellular Firewall. Taj je ureaj velik poput kutije cigareta, a namjena mu je onemoguavanje funkcioniranja svih mobitela u odreenom prostoru. Na taj nain mobiteli se mogu prisilno iskljuiti u crkvama, koncertnim dvoranama, restoranima, ali i u bolnicama u kojima bi mogli prouzroiti smetnje u funkcioniranju medicinskih elektronikih aparata, primjerice, inkubatora ili kardijalnih monitora Za takve blokatore mobilne komunikacije posebice velik interes pokazuju arapske drave. Prije nekoliko godina je drava Bahrain kupila 5000 takvih ureaja, uz slubeno tumaenje kako njima eli osigurati mir u damijama. Sve vie traenu tehniku za blokiranje mobilnih telefona nudi i tvrtka Cell Block Technologies iz Manchestera, i ti ak na Internetu, uz cijenu od 158 dolara po ureaju. Na Tajvanu se moe kupiti i depne blokatore, s kojima uporabu mobitela u svojoj blizini moe onemoguiti ba svatko, tko to poeli. A tvrtka Uptron iz indijskoga grada Lucknowa u svojoj ponudi hvali se tehnikom koja mobilne telefone blokira ak u krugu od gotovo 2 km. Uporaba ureaja koji onemoguavaju mobilno telefoniranje u SAD-u je zakonom zabranjena, a zaprijeena kazna iznosi 11 tisua dolara i jednu godinu zatvora. Na upit novinara, njemako nadleno Ministarstvo telekomunikacija i pote u tom pogledu prilino je turo priopilo kako "takvi ureaji na podlijeu Zakonu o telekomunikacijama, pa zbog toga ne mogu dobiti radnu frekvenciju niti dozvolu za uporabu". I u Hrvatskoj je nabava, postavljanje ili uporaba radijskih ureaja (a blokatori mobitela po svojoj osnovnoj konstrukciji upravo to i jesu) bez unaprijed pribavljenih dozvola zaprijeena kaznom, za pravnu osobu ak do 400 tisua kuna. Ureaji za blokadu mobitela u Izraelu nisu zabranjeni. Malim tehnikim trikom ak ih je mogue primijeniti i na samo odreene mobitele. Veina proizvoaa iz ostalih drava u tehnikim opisima svojih blokatorskih proizvoda upotrebljava formulacije koje pruaju dojam da je onemoguavanje mobilnih telefonskih ureaja sastavni dio uobiajenog sprjeavanja kriminalnih djelatnosti, jer se njima djelotvorno blokiraju mobiteli kriminalcima, teroristima ili otmiarima. Prema izjavi Daniela Keelyja, IBM-ovog savjetnika za sigurnost i zatitu podataka, moderni blokatori mogu se programirati tako da onemoguavaju samo odreene mobitele, ali i obratno, da samo odreenim mobitelima doputaju uporabu. Veliko iznenaenje u strunim krugovima izazvala je 2001. godine najava tvrtke Rohde & Schwarz kako po cijeni od 6300 maraka moe isporuiti mobitel koji je nemogue prislukivati. Rije je o ureaju Siemens S35i dodatno opremljenim kodiranom zatitnom tehnikom, koja ne dozvoljava "razbijanje". Siemensov glasnogovornik Stefan Bttinger tvrdi da "ak niti tisuu Pentium raunala za deset milijuna godina ne bi moglo razotkriti klju kojim su razgovori kodirani". Namee se dvojba, kako razumno i bez tendencioznih primisli objasniti injenicu da proizvoai prislunih ureaja odjednom propagiraju protuureaje, kojima se i njihove vlastite IMSI-Catchere moe uspjeno izbjei. U Siemensu otklanjaju bilo kakvu insinuaciju i tvrde da e mobitele zatiene od prislukivanja prodavati samo dravnim ustanovama i institucijama, a ne privatnim osobama, te e primjenjivati vrlo strogu proceduru ispitivanja podobnosti potencijalnih kupaca. TopSec GSM je u stvari Siemensov model S35i, u koji je tvrtka Rohde & Schwarz ugradila posebak kriptografski modul. Visok stupanj zatite od prislukivanja omoguava kombinacija asimetrinog

algoritma s kodom duljine 1024 bita kojim se odabire vrsta koda, te simetrinog algoritma od 128 bita kojim se govor kodira. Kodiranje razgovora ukljuuje se pritiskom na tipku "Crypto" preko odgovarajue tipke za preice (Softkey). Sve ostalo dogaa se samo od sebe: ureaj pokree uzimanje podataka i za 15ak sekundi razmijeni kodove. Kao i svi ostali, i kodirani se razgovori mogu u bilo kojem trenutku prekinuti pritiskom na tipku za kraj veze. Po zavretku razgovora iskoriteni se kod odmah brie, a to, uz njegovu veliinu, predstavlja i dodatni sigurnosni faktor. Uz kodiranje TopSec GSM ima kao dodatnu opciju i mogunost autorizacije. Posebnim softwareom mogu se formirati zatvorene skupine korisnika, koji meusobno mogu komunicirati samo sa svojih mobitela i unutar svoje skupine. TopSec GSM prikladan je za kodiranu govornu komunikaciju na frekvencijskim podrujima od 900 i 1800 MHz. Osim izmeu dva TopSec GSM mobilna telefona kodiranjem zatieni telefonski razgovori mogu se voditi i s prikljukom u fiksnoj telefonskoj mrei, ali uz uvjet da se ISDN prikljuak zatiti jo jednim proizvodom iz TopSec segmenta. To je TopSec 703+, kojim se mogu kodirati svi razgovori u Euro-ISDN-u. Sa TopSec GSM mobilnim telefonima moe se, dakako, s bilo kojim drugim korisnikom voditi i potpuno obine, nezatiene razgovore.