Branko Ćopić

BAŠTA SLJEZOVE BOJE

 Književniku
ZIJI DIZDAREVIĆU
ubijen u logoru Jasenovac 1942.

DRAGI MOJ ZIJO,

Znam da pišem pismo koje ne može stići svom adresantu, ali se

tješim time da Će ga pročitati bar onaj koji voli nas obojicu.
Kasna je noć i meni se ne spava. U ovo gluvo doba razgovara se
samo s duhovima i uspomenama, a ja, evo, razmišljam o zlatnoj paučini
i srebrnoj magli tvojih priča, i o strašnom kraju koji te je zadesio u logoru
Jasenovac.
Pišem, dragi moj Zijo, a nisam siguran da i mene, jednom, ne čeka
sličan kraj u ovome svijetu po kome još putuje kuga s kosom.
U svojim noćima s najviše mjesečine, ti si naslutio tu apokaliptičnu
neman s kosom smrti i progovopuo si o njoj kroz usta svoga junaka,
Brke. Jednog dana ti si je i vidio, realnu, ovozemaljsku, ostvario se tvoj
strašan san, tvoja mora.
Tih istih godina, ja sam, slučajem, izbjegao tvoju sudbinu, ali, evo,
ima neko doba kako me, za mojim radnim stolom, osvoji crna slutnja:
vidim neku noć, prohladnu, sa zvijezdama od leda, kroz koju me odvode
neznano kud. Ko su ti tamni dželati u ljudskom liku? Jesu li slični onima
koji su tebe odveli? Ili braća onih pred kojima je otišao Goran? Zar to
nisu tamne Kikićeve ubice?
Kako li smo nekada, zajedno, dječački, lirski zaneseni, tugovali nad
pjesnikom Garsijom Lorkom i zamišljali ono praskozorje kad ga odvode,
bespovratno, pustim ulicama Granade.
Bio sam, skorih dana, i u Granadi, gledao sa brijega osunčan
kamenit labirint njenih ulica i pitao se: na koju su ga stranu odveli?
Opet si tada bio pored mene, sasvim blizu, i ne znam ko je od nas
dvojice šaputao Lorkine riječi pune jeze:
„Crni su im konji, crne potkovice.“
Umnožavaju se po svijetu crni konji i crni konjanici, noćni i dnevni
vampiri, a ja sjedim nad svojim rukopisima i pričam o jednoj bašti
sljezove boje, o dobrim starcima i zanesenim dječacima. Gnjuram se u
dim rata i nalazim surove bojovnike: golubijeg srca. Prije nego me
odvedu, žurim da ispričam zlatnu bajku o ljudima. Njeno su mi sjeme
posijali u srce još u djetinjstvu i ono bez prestanka niče, cvjeta i
obnavlja se. Pržile su ga mnoge strahote kroz koje sam prolazio, ali
korijen je ostajao, životvoran i neuništiv, i pod sunce ponovo isturao
svoju nejačku zelenu klicu, svoj barjak. Rušio se na njega oklop
tenkova, a štitio ga i sačuvao prijateljski povijen ljudski dlan.
Eto, o tome bih, Zijo, da šapućem i pišem svoju bajku. Ti bi najbolje
znao da ništa nisam izmislio i da se u ovome poslu ne može izmišljati, a
pogotovu ne dobri ljudi i sveti bojovnici.
Na žalost, ni one druge nisam izmaštao, mrke ubice s ljudskim licem.
O njima ne mogu i ne volim da pričam. Osjećam samo kako se
umnožavaju i rote u ovome stiješnjenom svijetu, slutim ih po hladnoj
jezi, koja im je prethodnica, i još malo, čini se, pa će zakucati na vrata.
Neka, Zijo... Svak se brani svojim oružjem, a još uvijek nije iskovana
sablja koja može sjeći naše mjesečine, nasmijane zore i tužne sutone.
Zbogom, dragi moj. Možda je nekom smiješna moja starinska odora,
pradjedovsko koplje i ubogo kljuse, koje ne obećava bogzna kakvu trku.
Jah, šta ćeš ...
Branko Ćopić
JUTRA PLAVOG SLJEZA
 BAŠTA SLJEZOVE BOJE

Muškarci obično slabo razlikuju boje, ali jedan takav neznalica u

bojama kakav je bio moj djed, e, takvog je bilo teško naći. Njegov
spektar svodio se na svega četiri osnovne boje, a ono ostalo — to nije
ni postojalo ili se svodilo, u najmanju ruku (ako je čiča dobre volje!), na
neki vrlo neodređen opis: „Žuto je, a kao i nije žuto, nego nešto onako
— i jest i nije.“
Kako je na ovome našem šarenom svijetu većina stvorenja i
predmeta obojena „i jest i nije“ bojom, to je s mojim djedom oko toga
uvijek dolazilo do nesporazuma i neprilika.
U jedno od najprijatnijih doba godine, skoro preko noći, rascvjetao
bi se u baštici kraj naše kuće crni sljez i ljupko prosinuo iza kopljaste
pocrnjele ograde. On je u mirna sunčana jutra zračio tako povjerljivo i
umiljato da to nije moglo izmaći čak ni djedovu oku i on bi
udobrovoljeno gunđao majući se po dvorištu.
— Pazider ga, sva se bašta modri kao čivit.
Ono, istina, na sljezovu cvijetu jedva da je negdje i bilo tragova
modre boje, ali ako je djed kazao da je modra, onda ima da bude
modra i kvit. Isto se tako moglo desiti da neke godine djed rekne za tu
istu baštu da se crveni, i onda za tu godinu tako i važi: sljez mora
ostati crven.
Djedov rođak Sava Damjanović, negdašnji kradljivac sitne stoke, a
pod starost ispičutura i pričalica, i nenamjerno je znao da najedi mog
dobrog djeda.
Dok djed priča, on ti ga istom začuđeno prekine:
— Otkud lisica crvena kad je žuta!
— Hm, žuta? — beči se djed. — Žut je tvoj nos.
Sava zabrinuto pipne svoj ružičast baburast nos i vreči:
— Crvena! Ta sve nacije odavde do Bihaća znaju da je žuta, a ti ...
Savin svijet prostire se do Bihaća, jer je čiča nekoliko puta tamo
ležao u apsu, ali čak ni ti prostori ne mogu da razuvjere mog djeda.
— Hm, Bihaća! I drugi su ljudi ležali u bihaćkoj „Kuli“ pa ne vele da
je lisica žuta. Bolje ti je pij tu moju rakiju i ćuti, ne kvari mi unučadi.
A unučad, nas troje, nabili se u ćošak blizu staraca i čekamo kad će
Sava započeti sa svojim lopovskim doživljajima. Prepirka o bojama baš
nas nimalo ne interesuje, lisica je lisica, pa ma kakve farbe bila.
Zbog djedove tvrdoglavosti u pogledu boja i ja sam, već na prvom
koraku od kuće, upao u nepriliku.
Bilo je to u prvom razredu osnovne škole.
 Negdje sredinom godine učiteljica nam je pričala o vuku, te živi
ovako, te hrani se onako, dok će ti odjednom upitati:
— Djeco, ko zna kakve je boje vuk?
Ja prvi digoh ruku.
— Evo ga, Branko će nam kazati.
— Vuk je zelen! — okidoh ja ponosito.
Učiteljica se trže i začuđeno podiže obrve.
— Bog s tobom, dijete, gdje si to čuo?
— Kaže moj djed — odvalih ja samouvjereno.
— Nije tačno, vuk nije zelen.
— Jeste, zelen je! — neočekivano se uzjogunih ja kao pravi unuk
čestitog djeda Rade.
Učiteljica mi priđe sasvim blizu, ljutito uzriki u moje lice i povuče
me za uvo.
— Kaži ti svome mudrom djedu da to nije istina. Vuk je siv. Siv,
zapamti.
Skoro plačući otklipsao sam toga dana kući i šmrcajući ispričao
djedu sve što se u školi dogodilo.
Ni slutio nisam kakva će se bura oko toga podići.
Šta! Pred čitavim razredom njegovog unuka, miljenca, tegliti za uši,
a uvaženu starinu posprdno nazvati mudrim, bolje rečeno, budalom!
Dotle li smo došli? I još reći da vuk nije zelen već nekakav ...hm! E, to
ne može tek tako proći.
Sjutradan, pušući poput guska, djed je doperjao sa mnom u
školsko dvorište i pred svom dečurlijom razgalamio se na učiteljicu:
— A je li ti, šiškavico, ovakva i onakva, ti mi bolje od mene znaš
kakav je vuk, a?! Nije zelen? Pazi ti nje! Ja se s vucima rodio i
odrastao, čitavog vijeka s njima muku mučim, a ona ti tu... o turu bi
tebe trebalo ovim štapom, pa da se jednom naučiš pameti.
Izvika se djed, rasplaka se učiteljica, a i mi, đaci, od svega toga
uhvatismo neku vajdu: toga dana nije bilo nastave.
Već sljedećeg jutra djeda otjeraše žandarmi. Odsjedi starina sedam
dana u sreskoj „buvari“, a kad se vrati, ublijedio i mučaljiv, on mi
naveče poprijeti prstom.
— A ti, jezičko, nek te ja još jednom čujem da blejiš kakav je ko, pa
ću ti ja pokazati. Vuk je zelen, heh! Šta te se tiče kakav je vuk.
— Pa kad me je ona pitala.
— Pitala te, hm! Imao si da ćutiš, pa kvit.
Sljedećeg proljeća, bujnog i kišovitog, sljez u našoj bašti rascvjeta se
kao nikada dotad, ali starina kao da ga ni zapazio nije. Nisu tu
pomagala ni sva trtljanja neumornog rođaka Save, djed je bio slijep i za
boje i za sve cvijeće ovoga svijeta. Tuga da te uhvati.
Minulo je od tih neveselih dana već skoro pola vijeka, djeda odavna
nema na ovome svijetu, a ja još ni danas posigurno ne znam kakve je
boje sljez. Znam samo da u proljeće iza naše potamnjele baštenske
ograde prosine nešto ljupko, prozračno i svijetlo pa ti se prosto plače,
iako ne znaš ni šta te boli ni šta si izgubio.
 ČUDESNA SPRAVA

Moj djed Rade plašio se ne samo raznih životinja (zmija,

daždevnjaka i riba) nego je zazirao i od mnogih sprava i mašina: od
pušaka, termometara, vaser-vage i tako dalje.
Ni pod kakvim izgovorom u našu kuću nije se smjela unijeti puška:
ni puna, ni prazna, ni pokvarena, ni rastavljena. Od pogleda na
termometar djed je dobijao vrtoglavicu i stuživalo bi mu se u stomaku,
a od vaser-vage je zakretao glavu kao od urokljivih očiju.
Međutim, jedino je prema satu oduvijek imao neko posebno
strahopoštovanje gledajući u njemu tajanstveno biće koje živi svojim
zagonetnim životom, čistim i mudrim kao kod kakvog drevnog
pravednika. Nije ga čak volio ni u ruke uzeti bojeći se da ga na neki
način ne obesveti i ne uprlja.
Djedov rođak Sava, stari lopov i nikakva vjera, često bi se oko toga
dohvatio s djedom.
— Ma kako ti to zazireš od sata kao da je pred tobom živ stvor, a?
— Pa da šta je nego živ — mirno kaže djed.
— Sat živ?! — zabezekne se Sava.
— Živ, bogme, i deset puta mudriji nego ti.
Iako baš nije bilo teško ispasti mudriji od Save, starčić uvrijeđeno
puše:
— Mudriji od mene? O, vidi ti njega.
— Da, da. U po dana, u po noći, kad ti god drago, samo ga otvoriš, a
on ti cak, cak! — toliko i toliko sati. Ehe, dragi moj, a ti ne znaš ni na
koliko si mjesta šupalj, a kamoli što drugo.
Djed poučno digne prst.
— Prema jednom satu, brate Savo, ti si jedna obična bena.
— Da šta sam nego bena. Kod Babića se peče rakija, a ja ovde kod
tebe džaba tupim zube — iskreno priznaje Sava i diže se da pođe.
U našoj kući, otkad se zna i pamti, nikad niko nije imao sata, nit je
ko znao da po njemu čita vrijeme. Moj stric Nidžo, kad se vratio sa
Solunskog fronta, pravio se da „zna u sat“, ali kasnije se ispostavilo da
on umije samo ponešto oko male kazaljke, pa je njegovo određivanje
vremena ispadalo, otprilike, ovako:
— Još samo kolik za jedan nokat pa će podne.
To „gledanje u sat“ za mog je djeda bila jedna isto tako tajanstvena i
pomalo natprirodna umješnost kao i gatanje u dlan. Ako si rođen za
to, ti ćeš tu rabotu i naučiti, ako pak nisi, džabe ti je.
Da žene ne znaju u sat i da to nisu ženska posla, to je za djeda bilo
nešto što se samo po sebi razumije.
Jedne godine i naša kuća dobi sat. Bilo je to ovako:
 Imao ti je djed jednog pobratima i prijatelja, nekog Petraka,
samardžiju po zanimanju. Taj ti je čitave godine lutao ispod Grmeča,
od sela do sela, i ljudima pravio i popravljao samare, propijajući svoju
zaradu često već i na licu mjesta, uz domaćina kod koga je radio.
Na Miholjdan, krsnu slavu našu, Petrak je osvitao kod naše kuće,
svečan i obrijan, i zdravio se s djedom :
— Pobratime Rade, da nam bude srećan današnji svetitelj.
Ostao bi tako koji dan, napio se, napričao, ispregledao djedove
samare i jednog jutra, evo ti ga obuvena i potpasana, ljubi se s djedom
i utješno prorokuje:
— Brzo ćemo se mi opet sresti, pobratime, okrugla je zemlja.
Jedne godine tako, rastajući se s djedom, on mu pruži povelik
izlizan džepni sat.
— Evo ti, pobratime, ovo ćeš mi sačuvati za dogodine. Zaradio sam
ga u dobra čovjeka, pa mi je sve strašivo da ga đegod ne propijem.
Djed obrisa oba dlana o čakšire i primi sat pobožno kao naforu pred
oltarom.
— U redu, pobro, biće paženo ko oči u glavi.
Sat je bio zaključan u djedov sanduk i na njega se brzo i zaboravilo,
sve dok ja jednog dana ne doperjah iz škole ponosito se šepureći:
— Djede, ja znam gledati u sat, učili nas u školi.
— Idi, beno, gdje će dijete znati u sat. Hajde de da si bar vojsku
odslužio, drugo bi bilo.
— Bogami, djede, znam. Znam ga i naviti pa da ide.
— E, e, laži samo.
— Daj vamo pa ćeš vidjeti:
Moljakao sam, ulagivao se, aja, nije pomagalo. Tako cijenjenu stvar
u dječje ruke, to je za djeda bio velik rizik.
Sljedećeg Miholjdana pobratim Petrak ne pojavi se na našoj slavi.
Djed se zabrinu.
— Da nije bolestan, bog ti ga vidio?
Propitivao se za nj u varoši, na stočnoj pijaci, na crkvenom saboru,
ali od pobratima ni traga ni glasa. Te jeseni niko ga pod Grmečom nije
vidio. Na jednome mjestu djeda utješiše pričom kako je stari govorio da
će preko Une, u Kaure, da tamo pretresa i pravi samare.
— Bogami će njega, onako pijana, gdjegod umlatiti i opljačkati
Kauri, lopovi su to — vajkao se djed.
Jednog popodneva, tek što stigoh iz škole, djed me tajanstveno
pozva u svoj sobičak. Bio je sam kod kuće.
— Odider vamo.
Počeprkao je po svom sanduku, izvadio iz plave hartije Petrakov sat
i nepovjerljivo me pogledao.
— A znaš ga naviti, veliš?
— Znam.
— Deder.
 Starac me usjede na svoj krevet, stavi mi sat u ruke i bez daha se
zagleda u moje prste. Kad je navijanje bilo gotovo i sat zacaktao jasno i
ravnomjerno, on ga uze u ruke, prinese desnom uvu i sav ozaren
prošaputa:
— Aha, radi, radi, kuca!
Spustio je sat u krilo kao da se odmara, zagledao se nekud u
daljinu i obradovano protepao:
— A, znao sam ja da je on živ, rđa jedna. Živ i zdrav.
— Ko to, djede?
— Moj pobro. Da je on mrtav, i njegov bi sat umro. Pa da, tako ti je
to.
Toga popodneva djed je bio toliko udobrovoljen da me je naveče čak
i u mlin poveo. Do dugo u noć sjedili smo na mlinskom pragu i gledali
u pun mjesec, nas dvojica, velika i mala bena, a okolo su regatale
žabe, pa uz tu kreketaljku nisi znao jesi li još na zemlji ili zajedno s
mjesecom roniš kroz rasperjane naviljke oblaka.
 TI SI KONj

U našoj kući svaki član familije imao je svoje goste. Stricu Nidži
dolazili su srpski dobrovoljci, američki rudari i nekakvi dosadni
glagoljivci koji su „ganjali politiku“. Mamu su obilazile kume, prije i
naše raskvocane tetke i ujne s torbicama punim darova: oraha, jaja,
suvih krušaka ili bar krastavaca — daj što daš! I ostalima u kući
uvraćao je poneko, pa čak sam i ja imao svoje rođene goste koji, istina,
obično nisu ni smjeli da zavire u kuću, nego su me zviždukanjem i
raznim znacima zivkali da dođem vireći iza plota, svinjca, aborta ili
nekog drugog skrovitog mjesta.
Sve je to bio dobar i zanimljiv svijet, ali mene su ipak, najviše
privlačili gosti moga djeda Rade. Bio ti je među njima penzionisani
austrijski „feljbaba“ Vuk Rašeta, stari lopov Sava i dosta nekakvih
kosmatih starčina s kožnim ćemerima i torbacima u kojima se krilo
pola tajni ovoga svijeta.
Najređi djedov gost bio je onaj neumorni skitnica, stari samardžija
Petrak, ali zato je dočekivan s najviše radosti, vike i prijateljskog
gakanja. On bi tako istom jednog dana izronio iz prozirne poplave
mlakog miholjskog ljeta i to se odmah znalo: sjutra je Miholjdan, naša
slava, biće pečenja, gostiju, larme i čitav će se svijet pretvoriti u
zaljuljan dječji san.
Zna se, samardžija se, po dolasku, najprije propituje za konje.
— Kako Vranac, Rade brate?
— Dobro.
—A kako Doruša?
— Zdrava je, hvala bogu.
— Neka, neka. A prodadoste li onoga njezinog ždrepčića Doratića?
— Prodadosmo, braći Jovanićima.
— Je l mu bilo žao ostaviti mater?
— Bogami, jest i njemu i njoj, rzala je tri dana.
— Oh, grehote, ljudi moji.
Poćute tako i on i djed pa će ti se istom tada samardžija sjetiti i
kućne čeljadi.
— A kako si mi ti, rođeni Rade? Kako vaš Nidžekanja, ganja li još
politiku ili se već dozvao pameti?
Za žene i njihovo zdravlje Petrak se nikad nije propitivao. Za njega
one kao da nisu ni postojale ili su, u najbolju ruku, bile nešto na
formu dosadnih, vječito prisutnih mačaka: motaju ti se oko nogu, taru
o kožuh, mijauču i grebu, a bez njih ipak nije nijedna kuća. Šta ćeš,
božja kazna, trpi i ćuti.
 Miholjdanski, slavski, gosti još se nisu ni razišli, još se po kući
povlače ostaci pečenja i naš Žutija blaženo leškari kraj gomile kostiju,
a starina Petrak već se mota oko razvaljena samara i zapitkuje djeda:
— Koja će ono godina biti vašem Vrančiću?
— A što ti sad to treba? — čudi se djed. — Četvrta, peta, ne znam ni
ja.
— Kako šta mi treba! — diže glavu Petrak. Samar mu pravim, a
ti ...Daj ga dovedi, vjere ti.
Djed se poslušno diže i dovodi okretna konjička. Majstor ga lupka
po vratu, pita ga za zdravlje, mjeri mu leđa i najzad mu nešto šapuće u
samo uvo. Eh, da mi je čuti šta mu je kazao.
— Mi se dogovorili! — svečano objavljuje starac. — Kaže da je
zadovoljan.
— Ta neće valjda ići da zagleda đevojku — kakoće djed. — Još ćeš
tu nekakvoj dokonoj paripini ići ugađati i tabane mu češkati, a!
Oho, opet je počelo nekakvo neobično koškanje između djeda i
samardžije! Daj da se prikučim bliže da mi štogod ne izmakne. Evo, već
se pominju i konjski tabani, tu smo.
— Ih, paripina! — prijekorno kaže samardžija.
— Kako samo ovako spretnom konjčiću možeš reći da je
paripina ...Ugađaću mu, jašta neg ugađati. Kom bi drugom ako njemu
neću. Načiniću mu nešto, ima da vidiš.
— Ih, ti kao da čovjeku praviš samar, tako govoriš.
— A zar konj nije isto što i pravo čeljade, još bolji. Deset puta bolji.
— Konj?
— Da, da, konj, što se čudiš. I zapamti još i ovo što ću ti reći: samo
dobar čovjek može ličiti na konja, nikakav drugi.
— Eto ti ga nà! — prostodušno zinu djed.
— Da, da, samo dobar. U Podovima, kraj same Une, ima, na
primjer, u jednog domaćina konj, Dorat, duša od konja. Čim ga vidim,
a meni srce zaigra: evo ga, pljunuti Rade Ćopić! Đe si mi, Rade,
pobratime moj!
Djedu stadoše oči.
— Pa baš tvoj Rade, a? E, fala ti, pobratime, na toj časti.
— Jest, vjere mi — zaneseno raspreda starac ne primjećujući da se
djed uozbiljio. — Iste one čestite Radine oči, dušu mu vidiš u njima. Pa
čim taj mene spazi, a on samo strigne ušima i zarže: đe si, veli,
Petrače, kamo te već na ovaj kraj, Srbine brate!
Djed ukosi oči kao da od nečeg zazire i kiselo primijeti:
— Pa da, pravi konj, i to još dorat. Toliko zajedno ljeba izjesti i rakije
popiti, pa opet mu njegov pobratim paripče. E, e, Petrače, lijepo ti
mene jutros nakrasi.
Tek tada se samardžija prenu i upilji u svog sagovornika.
— Pobro, šta ti bi odjednom?
 — Još on pita! — okrenu se djed meni i Žutiji kao prisutnim
svjedocima. — Nagrditi čovjeka iz čista mira, reći mu da je konj ...
Ispod gustih Samardžijinih obrva odjednom prosinuše stroge tužne
oči.
— Rade, stari pošteni domaćine, a znaš li ti uopće šta je to konj, to
ti meni reci, džeko jedna?
— Pazi ga! Pa šta ću drugo i znati ako neću to. Konj je Rade Ćopić,
to si i sam kazao.
— E, vidiš, pobro, da si bacio čifte u prazno. Nije tako. Ne znaš ti,
moj dragi, šta je konj, odmah se to vidi.
Samardžija se raznježeno zagleda uz dolinu potoka Japre i snizi glas
kao da je našao zaspala zeca:
Ide on u mraku za tobom — kuc-kuc, čok-čok! — prati te vjerno,
ustrajno, nijesi sam na svijetu, ne bojiš se vuka ni hajduka.
Primičem se i pažljivo osluškujem. Ovo je upravo nešto za mene. Ja
u pomrčini toliko zvjeram i zazirem da bi mi trebalo najmanje dva
konja, i to neka onako — da umiju i govoriti.
— Pa sjediš pored njega i neka te tvoja tuga poduzme, a on te gleda
i samo što ne kaže: ostavi, bolan, Petrače, daj ti da mi po jednu
zapalimo.
Ih! Ja već i ne znam gdje sjedim. Konj koji puši! To bi bilo nešto.
Međutim, djed kao i da ne čuje govornika, još uvijek se duri, ništa
ne odgovara. Samardžija upilji u njega i zvocne:
— A ti tu nešto misliš da si bolji od njega. Ajde!
Djed se uze krstiti.
— O, ljudi, šta ja ovo jutros čujem! Jesam li ja pijan, šta li?
— Da šta si nego pijan. Da ti išta znaš, ne bi se ovako ljutio i
propinjao kao jarac.
— Kako se neću ljutiti, nikakva vjero. Čovjek je kršteno čeljade,
slavu slavi, dušu ima, a konjče...
Samardžija se tužno osmijehnu.
— Ima čovjek dušu, a. A je li, Rade, jesi li ti ikad čuo da je konj
nekoga prevario? Zakleo se u dušu, u vjeru, u šta hoćeš, pa opet
slagao ko pas?
— Jok, to se dosad nije čulo u ovoj okolini uozbilji se djed.
— A da je konj pakostan i zavidljiv, da tuđu sreću očima ne može
gledati? — navaljivao je majstor.
— Bog s tobom, nemoj kukavnu marvu ružiti.
— Rade, brate i pobratime, a je l ikada konj oteo ženu svom
najboljem drugu? ...Šta je mene nekad okrenulo ovim putem?
Bljesnu u starčevu oku škrta suza, a djed zbunjeno krenu pogledom
po avliji, zaustavi ga na meni i nešto se prisjeti:
— Skočider u moju sobu, tamo mi je ostao nož.
Glavačke sunem u kuću, zavirim u sve ćoškove sobice, prevrnem
djedovu slamaricu, zaprašim se i uskijam, ali nigdje noža.
 — Đede, nema ga.
— Dobro je, evo ga u mom džepu.
Eh, u džepu! A meni zbog njega promače dobar komad. Daj da bar
čujem šta je dalje bilo.
Uzalud sam se motao oko njih dvojice, starci su mramorkom ćutali.
Gost je prošivao stelju od samara, a djed je pažljivo gledao u njegove
ruke. Njemu koji pod bogom ništa nije znao načiniti svaka je majstorija
izgledala kao nedokučiva premudrost pred kojom bi naprečac
zanijemio. Zamisli, uzmeš tri-četiri komada drveta, staru vreću, slamu
i cap, cap! — evo ga, gotov samar! E, moj brate ...
Tek mnogo kasnije, kad se samardžija odavna rasplinuo u sjaj i
tišinu babljeg ljeta, ja se iznenada nečeg prisjetih i bubnuh pred
svojim djedom:
— Đede, jesam li ja nalik na konja?
Starac se zagleda u mene vrlo, vrlo začuđeno, a onda se malčice
zamisli, rastuži i konačno mu se negdje ispod brkova ukaza i brzo
sakri lak neulovljiv smiješak.
— Đede, jesam li?
— Hm, vidi ga. Dobićeš ti po turu, prisluškivalo jedan. Nijesu još za
te taki razgovori ...
Tako je to bilo u nezaboravna plava samardžijina vremena.
 POHOD NA MJESEC

Tek mi je peta godina, a već se svijet oko mene počinje zatvarati i

stezati. Ovo možeš, a ono ne možeš, ovo je dobro, ono nije, ovo smiješ
kazati, ono ne smiješ. Niču tako zabrane sa svih strana, jato ljutitih
gusaka, hoće i da udare.
— Dobićeš ti, mali, po glavi, pa će te proći tvoje budalaštine.
Kako proći! Ujutru, čim otvoriš oči, eto ih odasvud, kljucaju poput
vrabaca, pa moram da zapitkujem. Ovaj svijet oko mene šašav je i
budalast, a nisam ja.
Stega popušta tek onda kad se pred našom kućom pojavi stari
samardžija Petrak, neumorna skitnica. Još nije ni ušao u avliju, a već
grakće na mog djeda:
— Jesi li živ, Rade, stari moj paripe?! Vidi ga, vidi.
Ihi, počelo je! Kad on već djeda smije nazvati paripom, šta li će tek
biti sa ostalom čeljadi. Na mene će, vjerovatno, svi u kući i zaboraviti,
moći ću da odmaglim preko potoka u ljeskar.
Kad je samardžija kod nas u gostima, onda je meni mnogo štošta
dozvoljeno. Penjem se po drveću, zavirujem na tavan, švrljam oko
potoka, odem čak i do malog mlina zavučenog podno našušurena gaja.
Zgodio bih tako i u Ameriku samo da znam put i da se ne bojim pasa.
— Čekaj ti samo, otići će stari Petrak — prijete mi u kući kad već
sasvim prekardašim.
A ti „Petrakovi dani“ u ranu jesen obično su uvijek bili praznični,
sjajni i puni šapata, pa me tako povuku i ošamute da ne znam kud bih
prije: kroz kukuruze, niz potok, uz brijeg. Čučim tako na vrbi i zurim u
nijem svjetlucav riblji roj, a onda se pred mojim zasjenjenim očima
odjednom razgrana gusta krošnja pitomog kestena s raskokanim
prezrelim čaurama: ih, u kestenar, šta će mi ribetine!
Šijem tako čitav dan tamo-amo, a kad me suton opkoli i pritjera
kući, evo ti opet nove napasti — mjeseca.
Ispluta on iza rijetka drveća na brijegu, blještav, nadomak ruke,
tajanstven i nijem, zlatopera riba. I ja zanijemim sav ustreptao od
skrivene lopovske nade:
— Možda bih ga nekako mogao dohvatiti?!
Noću se iznenada trgnem iza sna: viri mjesec kroz prozor, gori čitavo
dvorište, a blještavi posjetilac unosi mi se u lice i šapuće:
— Hajdemo!
Dižem se, lak, opsjednut, ali me već na prvom koraku otrijezni glas
vječito budnog djeda:
— Baja, kuda ćeš?
 Oni mene tako uvijek: taman krenem u nešto, sav ustreptao, iznad
zemlje, kad neko podvikne, a ja coc! — o tvrdu ledinu.
Sva sreća što jednom u godini dođu i Petrakovi razvezani dani kad
se mnogo štošta može.
Dođe tako jednom na red i mjesec.
Pekla se kod nas rakija od nekih ranih šljiva pa se poslom zašlo i u
noć. Dušu dalo za mene! Prosinula pod kazanom vatra, stric Nidžo
zarana se napio i zaspao, a uz ognjište, pod kolnicom, ostali samo djed
i Petrak. Djed pazi na kazan, a samardžija mu samo pravi društvo, jer
neće da se petlja ni u kakav posao neposredno vezan za ljude. Da konji
piju rakiju, hajde de.
Ja se motam oko njih dvojice, više odmažem nego pomažem,
prisluškujem njihov razgovor, pa se najzad toliko osmjelim da sjednem
sasvim blizu, već gotov i da zapitkujem. Pomenuše mjesec.
— Djede, bi l se mjesec mogao dohvatiti grabljama? — iznenada se
oglasih ja.
— Heh, šta njemu pade na um! — dočeka djed nekako s visine i ne
obraćajući se meni nego samardžiji. — Hoće da dokuči mjesec.
Samardžija uzdahnu i pogleda me preko čaše.
— Pa neka, ima dječak pravo.
— Šta ima pravo?
— Pa nek oproba. Kamo sreće da sam i ja nekad tako radio, možda
bi mi druge tice danas pjevale.
— Ma šta tice, šta ...Ti se već napio ko moj veseli Nidžo.
— Jok, pobratime tmurno dočeka starac. — Sjećam se kao da je
večeras bilo: pomoli se mjesec nad gajem, sto metara nad našom
kućom, a mene noge same ponesu k njemu. Kuda? — drekne ćaća pa
za mašice, za kamdžiju, za ...ne bira čime će. Zatuče me tako, utuca,
izgubih dušu još od malih nogu. A da sam se jednom oteo i pošao.
Rade, brate moj ...
— Eno ga sad vidi. Ma nemoj mi tu kvariti unuka.
— E, Rade, Rade ...ako je za nas dvojicu kasno, nije za ovoga
dječaka. Hajde ti, dušo, ustaj, traži grablje, pa da ja i ti krenemo, eto
njega sad iza brda.
Bacam se u ćošak po one naše najduže grablje, a stari samardžija
polako ispravlja noge, ispravlja leđa, vrat i okreće se djedu, sjedećivom
i začuđenom.
— Nas dva odosmo, a ti čuvaj kazan, staro mlinarsko kljuse.
Djed je toliko zabezeknut da već ne umije ni da se pokrene ni da
štogod upita. Drži u ruci praznu čašu i gleda za nama dvojicom: šale
se, valjda, šta li.
Sporo napredujemo uz mračan zašaptan brijeg. Nad nama
razgoreno nebo najavljuje blizinu najtajanstvenijeg putnika, mjeseca.
Ha, tu su grablje, samo ga zamačimo i povučemo, evo ga začas u krilu.
Iz nizine, od malene tužne djedove vatre, odjekne povik:
 — Ehej, budale, vraćajte se!
Žao mi te vatrice u dolini, žao mi vikača, ali požar nada mnom sve je
rujniji i širi, a i moj saputnik ohrabri se glasno rugalicom:
— Umukni, ti dolje, kenjac jedan.
Durašno guramo dalje. Ja se već pomalo i pribojavam kako će to
biti, licem u lice s onolikačkim mjesecom, a kao za pakost odozdo se
opet čuje dozivanje:
— Ehej, magarci, vantazije, ozepšćete, bog vas ubio!
— U štalu, sivonjo stari, pa tamo njači — vraća mu samardžija.
Još mi u srcu kljuca tuga za dolinom i ostavljenim djedom, ali kad
mi kroz krošnjato drveće bukne u susret, sasvim izbliza, ogroman
mjesečev požar, ja sve zaboravljam i uzbuđeno protepam:
— Evo ga?
— Aha, vidiš li?
Starac me prima za ruku i sad zajednički savlađujemo posljednju
kratku uzbrdicu, a kad stignemo do samog vrha, mjesec iznenada
odskače iza drveta pred nama i ukaže se blistav, smanjen i nevino
miran iznad susjedne brdske kose.
— Aha, uteče li, je li! — pobjedonosno kliče starac. — Prepao se
grabalja, a, lolo jedna.
Samardžija me čvrsto prigrli, ne da mi da se rastužim i kaže
sokoleći me:
— Uteko lopov, pa da. Neka, neka. Hajde ti meni nađi dolje u selu
dječaka od koga je mjesec klisnuo tako brzo. Nema ga. To si ti, samo ti,
a i ja s tobom.
Hm, nema?! ...Pa zaista nema takvog dječaka u čitavoj našoj dolini.
Nit sam ga vidio ni čuo za njega. Ta ne dolazi džabe Petrak baš našoj
kući. Ja sam tu, ja ...
— Delija naša — dodaje Petrak kao da je konačno našao onu pravu,
završnu riječ za čitavo moje opčarano mjesečarsko tkanje, od koga mi
je glava tako puna da i sama počinje da zrači i svijetli kao žuta
bundeva zaostala u požnjevenu kukuruzištu.
— Pametna đedova glava!
Stojim tako u obasjanoj noći, pred hladnjikavim nezemaljskim
vidikom kakvi se javljaju samo u snu, pomalo je i strašno i tužno
...Dalje se ili ne može ili se ne ide, ako već putnik nije budala i
„vantazija“, što bi kazao moj djed, predobri duševni starac čija me
ljubav grije i ovdje, na ovoj opasnoj granici gdje se kida sa zemljom i
tvrdim svakodnevnim životom.
Pa ipak ...ipak hrabro, s prijegorom, gutam ovu gorku kap svoga
prvog, dječjeg, raspeća: pored mene je ovaj smjeli, nevezani, koji sve
hoće i sve može, njegova je ruka na mom ramenu, a dolje, u toploj
dolini, čeka me i misli na mene onaj drugi, dobri, drago gunđalo, koji
će do kraja tugovati i pominjati me ako se izgubim u svom čudesnom
pohodu.
 — Đede Petrače ...— zaustim kroz stegnuto grlo, a stari potukač,
pogađajući moju neizrečenu dječju tugu, spremno nadovezuje:
— Idemo, delijo, idemo. Opet ćemo mi ovamo doći, ima kad.
Nogu pred nogu, naniže, po mjesečini! Kako je drag i pun svaki
korak povratka. I kako sve više raste, primiče se i u samom srcu
razgara djedova neumorna vatrica. Eno je, bdije, zove i pokazuje nam
put.
— He-he, ipak nas čeka stara paripina rakoli se Petrak. — Ne
otpisuju se tako lako ovake dvije delije.
— Evo ih, vraćaju se budalaši! — dočekao nas je djed Rade, čak
nam i u susret izlazeći kao da stižemo bogzna odakle, možda čak iz
Amerike. Šta je, dohvatiste li mjesec?
— To tebe ne budi briga — otresa se samardžija. — Ti samo sjedi
pod tom tvojom kolnicom i peci rakiju, a nas dvojica znamo svoj posao.
Znamo li — ne znamo, to mi baš nije jasno, ali, onako uzbuđen i
premoren od čudesnog noćnog doživljaja, brzo sam zadrijemao među
djedovim koljenima, ja, velika delija, smjeli lovac na mjesec, naoružan
grabljama triput duljim od mene. Posljednje što mi je od te večeri
ostalo u očima bio je razigran plamičak djedove vatre, koji se neosjetno
preselio i u moj san, i tamo se razrastao u moćan i stravičan mjesečev
požar.
Djed me je, kažu, na rukama odnio u krevet (kakva bruka za velikog
putnika!). Tamo sam svu noć bulaznio, vršo se i budio brata, svoga
suložnika. Djed je grdio Petraka i „njegov benasti konjski mjesec“,
mama me je umila ledenom vodom, a kad to nije pomoglo, prišila mi je
dvije-tri uz obraze, pa sam se primirio i slatko zaspao.
Sjutradan, u golubije sunčano jutro, sve je već bilo iza mene kao
san, samo san. Nit mi se pričalo ni zapitkivalo o tome. Tako je, kanda,
bilo i s djedom i Petrakom. Sjedili su kod kazana, a kad sam se ja
pojavio, oni ni po čem ne pomenuše sinoćni doživljaj. Kao da im je bilo
zazorno da se podsjećaju na nešto daleko od svjetlosti, dana i zdrave
pameti, u čem se nije lijepo naći ni kao saučesnik ni kao svjedok.
Jedini stric Nidžo, koji nit je šta vidio ni čuo, nagazio je, onako
mamuran, na one moje grešne osvajačke grablje, pa se nadovezao
brundati, nikako da sjaše: te ko ostavlja grablje gdje im nije mjesto, te
šta trebaju grablje oko rakije, te znaju li „oni, rasipnici“ (koji to oni?)
kako je teško nabaviti dobre grablje, te ova se kuća raskućava, te ovo,
te ono ...Najzad je toliko dosadio svojim zvocanjem da je Petraku
prevršilo i on, kao gost i star čovjek, nađe se pobuđen da ga uruži:
— Daj se već jednom smiri, konjska muvo! Šta smo radili? Skupljali
mjesečinu i djeli u stogove, eto šta smo. Mogao si i ti s nama da se
nijesi naljoskao.
Odgunđa stric kako baš ni „mjesečari“ nijesu bogzna koliko
pametniji od pijanaca pa se brzo nekud izgubi. (— Ode da spava —
primijeti Petrak.) Ostadoh ja sam, nekako kao ravnopravan i treći, uz
dvojicu zavjerenika koji su znali za minuli noćni doživljaj s mjesecom.
I kako tada, tako i do današnjeg dana: stojim raspet između
smirene djedove vatrice, koja postojano gorucka u tamnoj dolini, i
strašnog blještavog mjesečevog požara, hladnog i nevjernog, koji raste
nad horizontom i silovito vuče u nepoznato.
Pa se onda, katkad, žalovito upitam, kao da sam nagazio na one
stričeve vile iz djetinjstva:
— Je li pametnije biti mjesečar ili s mirom sjediti kod svoje kuće, pa
kad zagusti, tješiti se rakijom kao moj strikan?
 MLIN POTOČAR

Ima tako po našim potplaninskim selima tajnovitih mjesta oko kojih

se pletu raznorazne priče, obično pune strave, vezane za noć, smrt,
nečiste sile i gubljenje duše. Pored grobalja, crkava i džamija, to su
obično štokakve jaruge, klanci, provalije i raskršća gdje obnoć voli
zasjesti dokoni đavo, ili kakav njegov rođak i pomagač, pa čudo
načiniti s kasnim prolaznikom, seljakom, osobito s grešnom ženskom
čeljadi, koja su i bez raskršća uvijek blizu nekakvom stradaniju i
belaju.
Takvih se mjesta čovjek sjeća s prvim sumrakom: a zaboravlja ih s
pijevcem zornjakom, koji glasno najavljuje kraj svakoj čaroliji:
— Gotovo je, a sad na posao, valja i jutros ljeba jesti.
Nekako po strani od tih sumračnih bestragija, sasvim izdvojeni,
stoje seoski mlinovi potočari. Jesu u zabiti, ukriveni, priče se oko njih
pletu, pa ipak ...ipak nikakav osvit, makar kako jasan, ne skida
prozračne trepetljike tajanstvenosti koje igraju oko raspričana
mlinčića. On samo briše tamu i strah, i ostavlja bajku da živi, drvenu,
braunjavu, punu lupe i pljuskanja. Ne pomaže tu ni pijecao, jedva ga
čuješ, pa umjesto da najavi kraj ukletoj noćnoj huci, on joj samo
nadoda zvučnu jutarnju lepezu i pretvori je u dobro znano brujanje
marljiva potočara koji neumorno sije brašno i još sanjiva prolaznika,
ranoranioca, sa smiješkom vraća na zatravljene staze djetinjstva.
Pa još ako je taj slučajni namjernik neki kićeni pismenko (jedan od
starijih, austrijskih, koji zna latinicu, ili možda pomlađi, iza devetsto
osamnaeste, koji štije i ćirilicu), onda, bogme, dotični ima štogodarce i
da pročita na brvnima mlina. Dokle god doseže vrijedna ruka
ljetopisca-mlinopisca, tu ti je ugljenom zapisano ko sve „timari“ kobilu
ili kozu (magarica u nas nema!), pa ko je gdje poljubio mačku i kuju,
pa šta je taj i taj pojeo. Pored tih nedoličnih rabota, objelodani se i
pokoja ljubavna tajna između kakvog prijašina i neke žene, pa se
prilježnom čtecu i brk nasmije, a ne mora baš poslije svakog zapisa
pljuckati u stranu i psovati oca nepoznatom kalem-efendiji.
Nađe se tu ponešto i za nepismena čovjeka (a takvih je većina),
nacrtano nevještom rukom nekog njegovog burazera, istog takvog
nepismenka. Tu ćeš vidjeti čovjeka glavonju s raširenim rukama kao
da baš tebe čeka u zagrljaj, pa četveronogo živinče (konjče li je, pašče li
je, kanda nije zec?!), pa jednoga koji jaše, bezbeli na paripu. Ima tu
naslikanih i bezobraznih predmeta, grdno uvećanih darežljivom rukom
kakvog maštovitog čobanina, pa zato poneka neiskusna i stidljiva
mladica, sve u prolazu, zakreće glavu i zabezeknuto šišti:
— Pomozi, bože i sveta Petko! Juf, grom ga ubio!
 Pa onda je oko svakog mlina zgusnut neki vrbik, aluga i rasperjane
rakite, a u blizini je i kakav šumarak, obično ljeskar, pa sve to navodi
na sablažnjive misli čak i usred bijela bjelcata dana. Džabe se ti otimaš
napasti kad mlin bez prestanka bruji i zuzuće, pa sve izaziva i budi
onu skrivenu bubu u tebi, ter i ona počinje da zuji, prokletnica jedna,
lopovska Zuka Zukić:
— Zu-zu-zu-zu, Milja sama kod goveda ...čovjek joj u vojsci, a
svekar na kosidbi ...Zu-zu-zuc, da zađem odovud, od potoka, pa uz
kukuruze, a?
Pa kud sve, tud i to: od svake kuće ima neka staza ili puteljak pravo
prema mlinu. Svakom valja u meljavu, a šta ti možeš tome što će i
đavo taj isti put upotrijebiti i za svoju dušegubnu rabotu, vrag mu
gnjate prebio!
Eto, po tome su se mlinovi izdvajali od ostalih neobičnih mjesta u
našem kraju. Bogomolje, groblja, jaruge i raskršća preko dana su bili
pusti i uvredljivo obični, osobito za onoga koji se nekom zgodom tamo
namro straha. Oni su odisali hladnoćom i tugom napuštenosti,
miruhom šušnja i nevena, dok je mlin tek sa danom otkrivao onu
svoju vedru životnu stranu, a ipak ostajao na svoj način začaran i
nesvakodnevan. Šta li si samo, čak i u žeženo podne, mogao vidjeti i
naslutiti u rasprštanoj magličastoj omaji oko mlinskog točka s vječito
prisutnom šarom duge!
Poštetljive muškarce u našem kraju još odavna su uobičajili nazivati
„mlinarima“. Počelo se to množiti poslije prvog svjetskog rata. Stigla
bratija s raznih frontova, popucale sve stege i veze, okrenuo svijet u
„šverc“, pa se našlo i prigodno ime za tu radnju i za takve poslenike.
Čim vidi kakvog dokonjaka da se nešto često mota oko seoskih
izvora, živica, potoka, mlinova ili sličnih ukrivenih zakutaka, neko će ti
ga već smješljivo priupitati:
— Mlinariš li, a?
— Može li kod ove da se samelje? — pita pajdaš burazera (bivši
Švabin soldat srpskog dobrovoljca, solunca) i pokazuje mu pozadružnu
snašu, pravu bikulju, a ovaj mu spremno odgovara:
— Može, braco, ali valja ti čekati red. I ovo je poredovnički mlin.
Sve ove novotarije moj djed Rade, kao i obično, nije ni primjećivao,
nit su one upadale u njegov jednostavan i svakom otvoren život. Za
svako „svjetsko“ čudo i pokor on je saznavao posljednji, prekasno, kad
to više ni za kog nije bilo ni neobično ni sablažnjivo, a njemu se tek
valjalo prilagođavati.
Ispadao je tako bijela vrana koja diže graju u nedoba, beskorisno,
da mu se svak smije i čudi.
Mlin je, na primjer, za djeda oduvijek bio kao neko malo svetilište
do koga valja, ovda-onda, otpješačiti da se iz njegovih darežljivih ruku
primi brašno za „hljeb naš nasušni dažd nam dnes“. Taj dobrodušni
sijedi starčić — čarobnjak koji živuje u vrbiku ponad vode, uvijek
budan — spreman je u svako doba da sasluša svačiju muku. Možeš
mu se povjeriti otvoreno i bez zazora, kao najrođenijem.
Kad je umrla djedova baba, Milica, potišteni starac duže vremena
nalazio je sebi razne poslove sve negdje podalje od kuće, da je ljudima
s očiju. Krio je, u stvari, svoju tugu, a već na stranu to što je malo i
prisramotno da ozbiljan čovjek žali za ženom. Ta bar toga kupusa ima
na izbor, nude ti ga sa svih strana.
Baš u te čemerne dane djed se najviše nasamotavao kod našeg
poredovničkog mlina.
Sjedi on tako na tvrdoj osunčanoj ledini naspram obijeljena
potočara, uzdahne, a uzdah se ne čuje, istog trena slije se s marljivim
veseličastim zujanjem žrvnja i razigrana točka.
E, moj dragi, tako ti je to. Bila je pokojnica, pravo da se kaže,
svakakva, to ja najbolje znam. I popiti je voljela, bog joj dušu prostio,
jednom tako umalo nije kuću zapalila. Pa opet mi je žao, to samo tebi
kažem. Žao doboga.
I opet uzdah koji ni sam djed ne čuje niti ga je čak i svjestan. Sve je
upila i odnijela neumorna huka. Tješi ga mlinčić kako najbolje zna i
može: oduzima tuzi glas, ućutkava je i zaglušuje.
— Poslušaj ti, starino, mene, ja ću tebi kazati ...
I tako iz dana u dan: djedove žalbe sve su kraće i bezglasnije, dok se
najzad ne svedu samo na mrmljanja i potvrdno klimanje glavom. Prima
starac utjehu i miri se sa životom, s tugom, sa svojom samoćom.
Toga oskudnog i nikakvog proljeća, djedov rođak, „brat Sava“,
pronese po selu onu neslanu priču kako je brat Rade fantazirao, pa se
kod mlina, sve nasjedećke, pribogu kao Turčin, povazdan moli bogu i
metaniše.
— Rđak jedan — korio ga je djed izbolovanim glasom — šta on zna
šta je svoja muka. Predomišljao se dragi bog bi l načinio goveče il
čeljade, pa tako ispao brat Sava.
Iz tih dana potiče i ona sličica, crtež našeg mlina, koju je načinio
bradati slikar skitnica i poklonio djedu. Dugo je stajala u starčevoj
sobi, obješena pored prozorčića, u sjenci, da se slučajno ne bi
posumnjalo da je neka ikona. Ipak je brat Sava na njoj uporno vidio
naslikanu samo crkvu i uzaludno je bilo dokazivati da je to mlin.
Otkud se mlin može naslikati?
Sjećam se, kad god bih pošao da spavam zajedno s djedom (da mu
grijem leđa!), starac bi se sjetio svoga mlina i raznježeno mi
napomenuo:
— Sad ćemo nas dvojica da spavamo, a naš će mlinčić da melje,
melje, čitavu bogovetnu noć.
Išli smo zajedno i u pravi mlin, i tamo noćivali. Brujanje i klepet,
beskrajna priča drveta i kamena, naseljavali su se čvrsto u moj
uznemiren dječji san. Budio sam se, skakao na noge i nešto tražio pa
opet, nerazbuđen, nastavljao potjeru za nečim što će mi vječito izmicati
i priviđati se i kasnije u životu, kad budem najbudniji i najsabraniji.
A tek naša jutarnja vraćanja sa mlinarenja! Svako od njih bilo je
svečano pobjedničko nastupanje kroz polja, uveličano našom
natovarenom starom kobilom, iza koje sam ja veselo kaskao i
potrkivao. Ništa za to što sam bio na začelju kolone, iza kobilina repa, i
što se često nisam ni vidio iz visoka žita. Ipak sam bio nerazdvojan
djelić najponosnije povorke koja je plovila poljem ispod mlada jutarnjeg
sunca.
— Evo nas, živi, zdravi, posao završili! — svečano je objašnjavao
djed pred vratnicama našeg dvorišta. Tako bi se on rakolio samo kad
se vraćao sa crkvenog sabora, sa kakve svadbe, slave, krštenja ili neke
druge radosne dogodovštine, obavljene čestito, od srca, ljudima na
korist i veselje, a sebi za dušu, da mu se vidi i pripozna pred strogim
isposničkim licem slave njegove Kirijaka Mihaila.
Tako je to išlo sve dok se kod nas nije unajmio u službu Veliki Jovo.
Onda je počela da se ispreda velika priča oko našeg poredovničkog
mlina, koja je doprla čak i do djedovih ušiju i pogasila sjaj oko
njegovog omiljenog pribježišta.
Najmenika samo mijenjali skoro svake godine, obično o
Đurđevdanu, ali nam se najčešće dešavalo da nam se u službu
natandrči baš neki koji se zove Jovo. Svaki drugi — Jovo. Bilo ih je koji
nisu znali ni kako im je prezime, ali da se zove Jovo, to već zna,
smetenjak nijedan.
— Hajde, kad si Jovo, valjda te sam dragi bog šalje k meni —
miroljubivo je govorio djed, odmah gotov da primi i toga strmoglavca.
Za razliku od njegovih ostalih imenjaka, ovome najnovijem Jovi
dadosmo nadimak „Veliki“. Bila je to plećata momčina, okretna i
poduzetna. Bez mnogo pričanja, on odmah uze u svoje ruke drvarenje,
vodarenje i mlinarenje, sve te poslove vezane za put, ranjenje i
kašnjenje, za nedoba i svako vrijeme. S njegovim dolaskom otpočinu
čitava kuća.
Dan po dan, mic po mic, otpoče po selu šaputanje, proradi Zuko
Zukić: te ova se cura sastaje na izvoru s Velikim Jovom, te onu snašu,
drvaricu, zatekli u šumi s Ćopića najmenikom, te oko mlina se motaju
mlade žene, i to baš nedjeljom, kad je naš red i kad Jovo mlinari.
Naročito se mnogo govorkalo o mlinu, jer je najmenik po čitav dan
ostajao tamo, a često bi i prenoćio.
Ko će prvi dohaberiti djedu o svemu tome, nije se znalo. Sumnjalo
se na neku Mikaču, grom-babu, udovičetinu, koja je znala i kositi
barabar s muškarcima, a inače nije imala uzla na jeziku. Zato, valjda,
djed u prvi mah nije ni povjerovao u te priče i obratio se za savjet —
kom će drugom nego bratu Vuku“, svom rođaku. Bio je Vuk toliko
godina žandarmerijski feljbaba, i to kod Švabe, kod Austrije, znaće taj
dobro i te lopovije oko dokonih najmenika i bezobraznih žena.
 Na tu djedovu muku i bruku, ispričanu povjerljivo i sa snebivanjem,
Vučina zarza glasno i zadovoljno kao izularena paripina.
— Aha-ha-ha, pa ti još ne vjeruješ, oberbudalo! Ta nema ti ljepše
zgodacije nego povaliti kakvu snašicu na onu slamu u mlinu. Rade,
Rade, u čem tebi prođe vijek?
Djed je zabezeknuto mahao rukama kao da smiruje plamen.
— Ćuti, ćuti, bezbožniče! Zar u mlinu, u svetinji, gdje se melje
brašno za kruv, za cicvaru, za česnicu, za ...Kako te nije sramota na to
i pomisliti?
— Aha-ha-ha, baš je Veliki Jovo, živila mu kubura! Mijesi česnicu
dolje u slami, a odozgo, ispod žrvnja, brašno sve purnjavi po njemu.
Pred tim skarednim prizorom djed je već gubio glas, mahao je i
šištao kao gusak.
— Ćuti, ćuti, džandarčino, ne pogani česnice! Zar se ne bojiš da će
te dragi bog sažeći?
Uživajući u djedovoj zabuni, Vuk nastavi da kazuje šta sve
„pametan svijet“ radi u mlinu i oko mlina. Pričao je i sam sebi sladio,
sve dok djed od čuda sasvim ne otupi, pa nit je više mahao niti
odgovarao. Zurio je ustakljeno u napast pred sobom (jesam li ja ovo
opet bolestan od „španjolske“, šta li je?!), pa tako nije kako treba ni
dočuo Vukovu izmišljotinu o tome kako je čak i sveti Ignjatije
Bogonosac obdan prenosio putnike preko rijeke, a obnoć se valjao sa
ženama po mlinu.
Osvijesti se tek pošto se Vuk diže da će kući i šupljim glasom objavi:
— Ja više nijesam čovjek od ove države. Došlo vrijeme da se umire,
pa to ti je.
Lomna koraka starac je otišao u svoj sobičak, u posljednje skrovište
još nezauzeto od sablazni, a kad tamo — slikarev tihi mlinčić već sipa
sivo mlivo sutona. Obavlja trudoljubivi mlin svoj čisti, posvećeni posao.
Nema oko njega ni bezobraznih ženetina, ni Gnjatija, ni Velikog Jove.
Jedini mlin pošteđen od đavola i ružnih priča.
S dokrajčenim danom pogasio se i otplovio u tamu i taj posljednji
kutak negdašnjeg djedovog svijeta, odnijele ga sutonske vode, kao da
je plutajuća mlin-laća sa rijeke Une koji nikad i nije stajao na čvrstoj
zemlji. Šta ćeš, prođe tako čitav život, nesiguran i zaljuljan, tekao i
tekao, a ti, benašu jedan i goveče božje, vječito mislio da čvrsto stojiš
na jednom mjestu i da je sve u tvojim rukama. Najzad će te, kao za
kaznu, na drugu obalu prenijeti nekakav uprepodobljeni kompanjon
Velikog Jove, noćna lija kokošarka, koja se premondurila i prekrstila u
bogonosca.
— Zašto baš Bogonosac?
Nema odgovora, kanda nema ni izlaza, a onda se, uz opreznu
škripu, ipak otvaraju neka vrata. To se u sobičak uvlačim ja, bosonog,
zaprašen i šmrcav, pentram se preko djeda, preko nevidljiva živa brda,
i gnijezdim se iza njegovih leđa, kraj zida.
 Starac u trenu zaboravlja sve svoje brige i mrtvouzlice, pipka jesam
li dobro pokriven i gunđa udobrovoljeno, sa zluradim prkosom:
— Baš je nas briga i za Jovom i za Gnjatijem, neka melju kako im
drago. Glavno je da ti svom đedu griješ leđa.
 KONjSKA IKONA

Nesigurna umjetnička sreća, drž ovamo—drž onamo, nabaci jednog

dana slikara bradonju i u sela pod planinom Grmečom.
Kakav kraj, i pitom i divlji, pun iznenađenja od svake ruke. Dođe ti
nekad šešir da nakriviš (ako ga imaš) i da zapjevaš kako već umiješ, a
nekad ti opet muka pripadne, pa bi da pljuneš i okreneš natrag, iako
ni tamo nemaš kud, jer si, oko sve prilike, dobrano zabrljao kud si god
prolazio.
Ide tako veselnik živopisac nekakvim uskim putem zaraslim u
šibljak, nit je kolnik ni Pjetačka staza, a već iza prvog zavijutka sam
vrag zna šta ga čeka: možda zbijen muslimanski zaselak ušuškan u
zelenilo, možda tijesan, sjenovit klanac, pun promaje i hučanja
nevidljive vode, ili će ga, pak, domaćinski pozdraviti obična gola ledina
s par dokone konjčadi koja iznenađeno bulje u pridošlicu: kanda nije
vuk, a?
Jednog dana, neminovno, s ivice nekog brežuljka, pred njim će u
nizini praznički bljesnuti modra Una, granična rijeka podgrmečkog
kraja, a tamo, s druge strane — ehej, mili moj! — i tamo, kanda, ima
svijeta, šuplje je ispod neba. Ima, ima ...
Hoćemo li dolje?
Pošlo bi se, rode moj, ali kako ćeš zaboraviti sve ono što si ostavio
širom podgrmečkih sela? Nije lako okrenuti leđa ovome blagodatnom
kraju koji si naselio tolikim svecima, svojom rođenom djecom.
Mjesecima i mjesecima on je seljacima, za malu paru, molovao
ikone svetaca, mučenika i ugodnika božjih. Najčešće je slikao svetog
Nikolu, zaštitnika sviju putnika, kao što je i sam bradonja bio. Njega je
obično pravio po svom licu i podobiju. Pored Nikole dosta je tražen i
sveti Jovan, arhanđeo Mihail, sveta Trojica, mudri vračevi Kuzman i
Damjan, pa čak i neki prastari, tamni, vučji sveci, zaštitnici marve,
ljudi sumnjive vjeroispovjesti, ali prijeko potrebni čovjeku seljaku.
Žene su, opet, najčešće poručivale Djevu s Mladencem i svetu
Petku, pa bi se na blagočestivoj ikoni našle ovjekovečene i pitome
golubije oči kakve grmečke čobanice koja, onako trtasta i dućkasta,
jedva zna izmucati kako joj se zove ćaća i mater, a već kod strica
Todora zapinje u grdnoj neprilici:
— Ćić Todor? ...E, ne znam kako je njemu ime.
Za ljubav svojih seljačkih mušterija, skoljenih svakojakom
nevoljom, grešni bradonja odstupao je u slikanju od utvrđenih
crkvenih kanona. Tako bi, na primjer, nekom kosmatom vučjem svecu
utrapio u ruke lovačku pušku ili karabin umjesto krsta. Vjeri neće
naškoditi, mislio je, a na poručioca ostavlja dobar utisak: valjda će i
pomoći kad je ovako naoružan. Ako se vuk ne boji krsta, pucaljke se,
beli, plaši.
Najteže je živopiscu padalo kad je za nekog trebalo izraditi ikonu
svetog Đorđa, hajdučkog sveca. Valjalo je tu naslikati konja i
konjanika, a to je vraški težak i zametan posao.
Ostali sveci obično stoje pobožno, pogleda dignuta nebu, a ovaj
Đorđe, megdandžija, em je konja upropanj nagnao, em je objeručke
skopao koplje i probada zmaja ognjevita.
— Bestraga mu glava, još nek se samo pojavi kakav svetac u
fijakeru, a kakva su vremena izišla, nismo ni od toga daleko.
Idući od sela do sela, bradonja bi ponekad uz put zastao kraj kakva
pašnjaka, izvadio blok i počeo da crta neko konjče.
— Baš mi naročito ne ličiš na Đurđeva bijelca, ali besplatnom
modelu nije red u zube gledati — mrmljao je on, kritički mjereći
dobrodušno grmečko kljuse.
Jedne godine, o Miholjdanu, našoj slavi, nađoše se zajedno kod nas
u gostima slikar bradonja, Petrak samardžija i djedov rođak Sava,
nekadašnji poznati lopov iz Like. Na veliku radost nas dječurlije, oni
ostadoše čak i treći dan, kad su se već svi gosti bili razišli. Rajski život
za nas: niko te ne smije tući, gledaš neobična putnika kako iz brade
govori, kave se peku, pa je zgodacija za krađu šećera, a i škola se može
zabušiti, ne dolaze svaki dan bradati ljudi i samardžije.
Toga dana, po podne, kao naprečac otriježnjen, slikar odjednom
spopade svoj blok, laka koraka spusti se niz sokak do naše pojate,
namjesti se tamo na prevrnuto korito i poče nešto da crta. Mi,
dječurlija, također živahnusmo i potrčasmo da tražimo djeda.
— Đede, đede, eno bradonja slika!
— Gdje slika? — prenu se starac i pogleda put naše gostinske sobe.
— Eno ga kod pojate.
— Kod pojate? — izbeči se djed. — Otkud kod pojate? Kako se tamo
može slikati?
— Eno ga, bogami, sjedi na koritu i nešto moluje — potvrdi sad i
lopov Sava. — Sigurno pravi nekakva sveca.
Djed se zgranu i zastade nasred avlije.
— Brate Savo, ako su ova dječica beslovesna, valjda ti nijesi. Kako
će sveca slikati kraj pojate, na koritu, ej?
— Idi pa vidi ako meni ne vjeruješ — mamurno prožvaka starčić.
Djed se neodlučno uzvrpolji stojeći u mjestu: ko će ići privirivati u
jedan tako posvećeni posao kao što je slikanje sveca, ikone? To je isto
kao da ideš zagledati u oltar šta pop radi.
— Hm, šta veliš, Petrače?
Petrak samardžija, držeći na koljenima rašivenu stelju od samara,
gvirnu ispod oka na domaćina i mirno mu predloži:
— Otidi, brate, pa vidi, što se tu skanjuješ.
 Djed se useknu, poispravi šubaru i sve nekako porebarke, kao da
mu je tijesan sokak, spusti se do pojate. Tu opet zastade, na nekoliko
metara podalje od slikara, i prokašlja se.
— Hajde, stari, priđi, priđi — pozva ga bradonja ne prekidajući
posao.
Djed se primače još za korak-dva, nadviri se nad slikarev blok i
odjednom se promijeni u licu i muklo protisnu:
— Šta ti to radiš?
— Crtam konja, zar ne vidiš.
— Konja?
— Pa da, zar ne liči?
Djed pogleda našu Mimu, jednu staru mirnu kobilu, koja je pasla
niže pojate, i razočarano reče:
— Pa to je kobila.
— Konj, kobila, to ti je ista stvar.
— Ista stvar? — ponovi djed potišteno.
— Ma šta je tebi, stari? — začuđeno će bradonja dižući pogled s
bloka.
— Šta mi je, šta mi je? — opet ponovi starac s mukom se upinjući
da dođe k sebi. — Pa zar ti nijesi onaj koji slika svece?
— Jesam, pa šta?
— A tom istom rukom slikaš i konje, a?
— Slikam.
— Pa kako to?
— Lijepo, brate. Šta tu ima neobičnoga?
Onaj požmirep, brat Sava, već je bio stigao da se neopazice dovulja
do njih dvojice. Iza njega stiže i Petrak samardžija.
— I ti koji nama ikone praviš, svece naše izobražavaš, pa da te sad
zateknem ovdje kod pojate kako konje slikaš, aj, aj, aj! — razočarano
se vajkao djed.
— Greota jedna — nesmjelo se javnu Sava.
— Greota i sramota. Ne daj bože da još čuje onaj hodža iz
Potkalinja, tuđa vjera, ne bi se živo od bruke ostalo. Gdje vam je onaj
što vam pravi konjske ikone, pitao bi. Ne bi više smjeli u varoš, na
pazar.
Bradonja se nasmija.
— Govoriš li ti to baš ozbiljno!
— Kako neću govoriti, jadna ti majka. Zar te valjane, umjetne ruke
blatiti i mrljati o štokakvu kljusad, o stare kobiletine? O, o, ljudi božji.
Tolike svece naslikati, tolike ikone, pa se sad u konje zamješati.
Uvijek osjetljiv na sve što je u vezi s konjima, Petrak samardžija
iznenada se progura do samog slikara.
— Vere ti, pobratime, bi li ti meni ovo dao, ovu sliku?
— Bi, brate, evo ti je.
— Šta će ti to? — sumnjičavo se ispriječi
 — Eto, volio bi da imam.
— Konjsku ikonu, a?
— Vabi je, vala, kako hoćeš, ali meni je draga. Gle, živ živcat, kao da
će sad zarzati.
Djed stuknu od crteža podnesena pod nos i vreknu:
— S tijem danas u moju kuću ne uvraćaj. Traži sebi konak gdje god
znaš.
— Dobro, Rade, dobro.
Sad se i bradonja nađe pobuđen da se ponovo umiješa:
— Stari, ovo ja skiciram da lakše mogu naslikati svetog Đurđa kako
jaše, ej. Svetog Đurđa, znaš. Djed se još više zabezeknu:
— Svetog Đurđa na kobili, na mojoj bangavoj Mimi?! E, to ni
nekršteni Turci ne bi uradili. Našli bi bar boljega konja, oni su stare
binjedžije.
Djed se okrenu lijevo-desno kao da traži kakvu pomoć, pa kad je ne
nađe, on sasvim zanijemi, najađeno puhnu i zdimi bez riječi uz prazan
sokak.
Od toga dana djed Rade nekako namrznu našu staru kobilu. Bez
razloga se izdirao na nju, uvijek mu je nešto smetala, a kad bi je stric
Nidžo uzeo u zaštitu, starac je samo zlobno vrečao:
— Znam ja nju, sveticu. Eno joj Petraka samardžije, nek je on pazi,
svakako je prešao u konjsku vjeru. Nosi u torbi konjsku ikonu, sram
ga bilo, staroga čovjeka.
 RADE S BRDARA

Skoro svake godine, u proljeće, našu bi kuću protresao jedan

izuzetan događaj: dolazak novog najmenika. Stara gazdinska kuća,
otančala poslije svjetskog rata, prorijeđena španskom groznicom, nije
se lako predavala. Još uvijek je držala slugu, a to je bio siguran znak
da smo i nadalje neko i nešto. Istina, ima u kući siročadi bez oca,
našlo se i duga, a plijesan brige, one staračke i udovičke, već se uvlači
u našu staru prostranu drvenjaru, osjetiš je po mirisu. Ima, znači, u
kući nekih kutaka koji „ne rade“, neprovjetrenih. Nema ko, nema
snage, ne stiže se.
Dođe novi najmenik, a to svakom u kući donese neku promjenu i
sad ti se valja njoj prilagođavaš. Obično je najteže domaćinu, koji mu
zapovijeda i plaća ga, i onome ko s njim najviše radi. Najlakše je
dječurliji. Njima je najmenik uvijek zanimljiv, pa još ako zna pričati i
voli se igrati, eto ti ljepote u boga.
Pa se nekako podesi i to da svaka kuća pribavi svoju „felu“
najmenika. Jedan domaćin uvijek naleti na svađalicu, pa se tu
povazdan ronda, bogara i vile se potežu. Drugi nađe kradljivca, zdipi
taj i kućevno i komšijsko, sve što nije za nebo prikovano. Nabasa
kogod i na izjelicu, noge bi ispod sebe pojeo, a našim prvim komšijama
svakog proljeća odnekle dobatrga i sam kakav subenast čovjek, obično
dječačina, pa radi džabe ili za malu paru. Ni budala nema baš
napretek, ali se za našeg susjeda svake godine nađe po jedna.
— Sretan čovjek, pa eto ti kažu za njega u selu — ima džabnog
poslenika po čitavo ljeto. Namirišu ga bene na sto konaka.
Ima najmenika koji su i u pjesme ušli. Takav je, davno još, bio neki
Simo Starčević koji se naimao kod starijih ljudi, oženjenih mladim
ženama, svojom neprilikom, pa o njemu nikla popijevka:
Blago ti je Starčeviću Simi,
jaše konja i ljeti i zimi.
Već se i zaboravilo kad je Simo odjašio na onaj svijet, ali pjesma
ostade, pa istom u zgodnoj prilici živne i dobrodođe kao i u Simina
vremena.
Izgleda da je od kuće i njezine čeljadi često zavisilo u šta će se
najmenik preobratiti. Tamo gdje svi u familiji viču i kuću na glavu
dižu, proviče se najzad i najmenik. Ako su čeljad gladnih očiju i brza
na kašici, prohitriće se i tunjav najmenik, jer valja mu živ ostati. Gdje
u kući, opet, mlado žensko traži sebi đavola, tu će se čak i najzadnje
najmeničko blejalo jednog dana dosjetiti o kom je đavolu riječ i čega
mu se valja poduhvatiti.
 Dobiješ tako najmenika koji je bio na situ i rešetu, pa ti ga sad
popravljaj kako znaš. Kod jednog domaćina naučio ovo, uz drugog
zaboravio ono, a kao za pakost, nit je dobro ono što je naučio nit mu je
loše bilo ono što je zaboravio.
Oko izbora i traženja najmenika u našoj kući baktali su se djed i
stric Nidžo, samo je iz godine u godinu stričeva uloga bila sve vidljivija,
jer je djed uočljivo stario i povlačio se bliže kući. Ipak, njegova riječ,
iako kazana tiho i nenametljivo, bila je presudna. Najmenik je tada
obično priman, jer kad već stvar stigne do djeda, pogodba je gotova, on
ionako nema srca da koga odbije.
Posljednji najmenik koga je djed primio protiv stričeve volje bio je
neki Rade s Brdara. Upao je u našu kuću jednom oko podne, bježeći
pred proljetnjim pljuskom, i čim je prekoračio prag, u prozore i po
krovu zaprašta kao da bije grad. Svi se u kući trgoše i praznovjerno
zagledaše u pridošlicu, a on, kao da potvrđuje njihove slutnje, zlurado
podviknu:
— Aha, utekoh li mu, lopovu!
— A od koga to bježiš, brate? — meko priupita djed, računajući da
ovome veselom trkaču, po svoj prilici, manjka koja daska u glavi, pa ga
je zato pravedni bog obdario brzim nogama.
— Bježim od pljuska! — gaknu nogati baja. Varakam se ovako s
njim čitavog božjeg ljeta otkad znam za se.
— A koji si ti? — opet će djed.
— Ja sam ti neki Rade s Brdara, hodam po najmu.
— A kod koga si sad?
— Ni kod koga, tražim gazdu.
— Bogami, baš nama treba najmenik — živnu djed — Ovaj naš
odlazi za koji dan. Em si jaka momčina, em si Rade, moj imenjak, baš
dobro.
— Em je došao s kišom — podrugljivo dodade stric Nidžo, koji je sve
dotle ćutao nad nekim poslom.
— Nek je došao, vidiš da ga sam bog šalje brani ga djed. — Što da
ga sad gonimo iz kuće.
Ja sam već otprve, svim srcem, bio na strani ovoga zanimljivog
pridošlice, ali kako mene niko ni za šta nije pitao, ostalo mi je samo da
pozorno slušam kako se stric Nidžo inati i odbija čak i da pregovara s
novakom.
— Neću, striče Rade, eto ga tebi pa razgovaraj, pogađaj se ...
Zar da bude primljen tamo neko koga on, Nidžo, nije pronašao,
omirisao ga, pogađao se s njim, svađao se, pa tek onda ga predočio
djedu Radi da ga i on vidi? Ne ide to nikako. Zar da padne tako s
kišom, iz oblaka, a ti s njim pravo u kuću?
A ja sam baš bio za ovoga „iz oblaka“ i s radosnom strijepnjom
pratio sam kako sve više jenjava stričevo „puntanje“. Najzad se svelo
samo na gorko mirenje sa sudbinom:
 — Eto ti ga, pa mu daj ako ćeš čitavu kuću u šake, stariji si. .
Tih dana, iza Burćeva, kad se Rade s Brdara već bio ustoličio u
našoj kući, stric Nidžo motao se okolo nakostriješen kao mačka pred
psom-uljezom. Svi su ga smirivali i mitili:
— Daj bolan, ne rondaj više. Pusti na volju starom čovjeku. Vidiš da
je bolestan i da neće još dugo.
A novajlija se nekako otprve udjenu pod skut djedu, pa se samo
njemu obraća za svaki posao, čak i za onaj za koji se pitaju isključivo
domaćice.
— Striče, da odnesem kravi napoj, a?
— Odnesi, imenjače, odnesi.
— Otkud je on sad njemu stric? — ljubomorno šišti zapostavljeni
Nidžo. — E, jest nabavio kićenog sinovca, nema šta.
Poče najmenik zalaziti i u djedov sobičak, iako je to bio kutak gdje je
maloko imao posla i gdje se bez velike potrebe nije zavirivalo. Starac je
od neko doba sve češće poboljevao i svog imenjaka dočekivao je s
blijedim smiješkom, kao da mu neko od roda dolazi u pohode.
— Hajde, ime, hajde, ulazi.
Jednom pod zimu, uoči nedjelje, na zajedničkoj molitvi, djed ispod
oka opazi da se njegov Rade ne zna ni prekrstiti. Sjutradan on ga uze
na pretres.
— Imenjače, deder se prekrsti.
Najmenik zamota nekakvu šaru između čela i trbuha, da je krst —
vala nije, čak ni šokački.
— Šta ti je to, kukavče?
— Pa eto, krstim se.
— Hm, to u tebe nekako zapetljano. A znaš li koju molitvu: Očenaš,
Bogorodice djevo?
— Ne znam — iskreno priznade čupavi neznabožac s Brdara. —
Daleko nam crkva, a vojsku još nijesam služio.
— A znaš li makar kako se zove božji sin?
— Bogami, ja nijesam ni čuo da bog ima djece — izvali najmenik s
takvim iskrenim čuđenjem da bi čak i najokoreliji žandarm povjerovao
kako se u selu ovoga macana još nije čulo da je Stvoritelj zalazio u te
poslove.
Djed samo podiže ruke zadivljen ovim blaženim goveđim neznanjem.
Valjda je jedino ono moglo da sačuva momka od svega što se vidi i ne
vidi, i od boga i od roga.
— O, moj imenjače, nevoljo moja, a ja još mislio da te jutros, u
svetu nedjelju, pošaljem u crkvu da se i ti zeričak bogu pomoliš. Aja,
bome, ne smijem. Ti bi se tamo bečio u svetitelje ko tele u šarena
vrata. I šta bi mi onda kazao dragi bog, a? Rade, Rade, rekao bi
prijekorno i digao svoj sveti prst, zar ti u moj dom šalješ ovako jedno
beslovesno bravče koje ni beknuti ne zna? Kamo te da ga naučiš
molitve, da ga dovedeš u red, ti si ga na dušu uzeo?
 Duge zimske večeri, ima se vremena, pa djed zapeo da svog
imenjaka ugoni u vjeru. Zatvore se u starčevu sobu da im ukućani ne
bi smetali i smijali se, i otud se ubrzo začuje potuljeno žuborenje:
— Oče naš, iže jesi na nebesi ...
Stric Nidžo poprijeko gleda u raspukla vrata, kao da tamo zuje
stršljenovi.
— Hm, izučiće za vladiku.
Ponekad preko dana, blijed i zimogrožljiv, djed sjedi uz ognjište,
odsutno prati igru plamena i glasno misli:
— Doći ću ja pred svetog Petra, a on će brže-bolje iz Ladice svoj
tefter: deder, stari, šta je s onim tvojim Radojicom? Kako šta je, rođo?
Preslišaj ti njega, čati ko iz knjige, milina slušati.
— Hm, Radojica! — otrovno frči stric i od jeda bježi napolje. Baš će
sveti Petar slušati svakakvo goveče i njegovo baleganje — pljes, pljes!
— ko krava.
Do proljeća je djed naučio svog najmenika Očenaš i Bogorodice
djevo. Smatrao je da će mu to biti sasvim dovoljno da se upristojen
pojavi pred licem dragoga boga, koji valjda nije toliko zakeralo da od
nekakve tamo najmeničine traži ne znam ti kakvu premudrost. Šta će
kukavni tuđi sluga, svak samo gleda kako će ga šakom za vrat, a jedan
je samo benasti Rade Ćopić, pa udario u školanje da mu se sprda selo.
Oko Đurđevdana najmenik primio svoju zaradu, poljubio se s
djedom, skrušeno se prekrstio pred ikonom Kirijaka Mihaila, naše
slave, pod čijom je zaštitom i on te godine bio, i otisnuo se na put.
Natovaren kao parip, durašno je grabio drumom u susret novom gazdi
i novom svecu zaštitniku.
Djed je raznježeno pratio pogledom svoje duhovno „čedo“ i mrmljao:
— E, Rade, Rade ...
Sljedeće nedjelje, ujutru, poći će ti djed u svoju sobu da iz kofera
izvadi britvu pa da ga stric Nidžo obrije. Dugo je premetao po drvenom
sanduku: nema britve, nema kaiša za oštrenje, nema trouglaste
turpije, nema brusa, nestalo voštane svijeće koju je djed svojeručno
„usukao“ sebi za ukop. Sa dna kofera, iznenada izronila iz tamnog
zaborava, mirno ga je gledala s jeftine slike ekscarica Zita, ni kriva ni
dužna.
— E, šta će sad ovo biti? — glasno upita začuđen starac, ali njezino
carsko i kraljevsko apostolsko veličanstvo i dalje je postojano ćutalo.
Djed onda viknu strica Nidžu.
— Nikola, odider vidi šta je ovo. Nema britve, nema ništa.
Stric se odmah dosjeti jadu.
— Pokrao Rade!
— Koji Rade?
— Tvoj Rade, Rade školarac! — dim u dim ispali stric, jedak i
zadovoljan, pobjednički srećan i djetinjski uvrijeđen. — Eto ti tvoga
đaka, sad se možemo strugati motikom.
 Ponesen, krilat, strikan dunu napolje da rastelali novost, a djed
ostade nad ispražnjenim sandukom, nad svojim iznevjerenim nadama,
i tek u neko doba, kad ga minu prvo čuđenje, on sažaljivo promrmlja:
— E, Rade, Rade.
Nije se znalo obraća li se on to samom sebi, budali, ili Radi s
Brdara, lopovu, a možda i obojici u isti mah.
Brzo je djed prebolio štetu, a bilo je toga i van kofera, prođe ga i
ozlojeđenost, ostade samo lako čuđenje i sagorjeli talog tihe tuge. Toga
proljeća često je pobolijevao, leškario u svojoj sobi i ovda-onda
poručivao po svog rođaka i brata Savu, starog ličkog lopova, da mu
dođe na razgovor. Jednom tako sjetiše se i Rade s Brdara, pa djed
zamišljeno uzdahnu, takoše mu bolno mjesto:
— Ma kud mi zdipi posmrtnu svijeću, majka ga božija pomogla? To
ni Turčin ne bi uradio. Učio ga, sjetovao, božju mu riječ kazivao, a on
— otresao sve ko pas rosu. Što bar mrtva čovjeka ne požali, magare
nedokazano?
Na tu djedovu neveselu litaniju, brat Sava samo povuče očima po
sobi kao da stručno procjenjuje kako je lopužaner obavio svoj lopovski
posao i pripomenu s neodobravanjem:
— Brate Rade, najgori su u toj raboti bogomoljci, duše nemaju:
opiri, odnese sve, i kandilo ispod ikone. Nikad s njima nijesam volio ići.
Kuda te samo đavo nadari da ga učiš očenaše? Eto ti, baš ti to i treba.
Zar bi meni, na priliku, palo na um da ti ukradem svijeću, a?
I brat Sava skrušeno zaćuta, kao što i priliči jednom skromnom i
čestitom lopovu koji ima srca i duše.
 MARIJANA

U rano proljeće, kad opori žilavi grab zasvjetluca prvim ozelenjelim

pupovima, evo je — odnekle se zvonko javi kukavica: kuku-kuku!
Za nestrpljiva zemljodjelca to je siguran znak da nastupa pravo
proljeće (poslije toliko lažnih nevjernih najava!), a za onu rijetku
nemirnu čeljad sklonu skitnji, to je, opet, poziv da se kreće s dosadnog
zimskog loga — svi su putevi otvoreni.
To je ono vrijeme kad se i u djedovog sinovca Nidžu, mog strica,
naseli neobjašnjiv nemir. Najavljuju ga tuga i nesanica, a na kraju sve
to progovori kroz pjesmu. Odnekle s pojila, kroz siv sutonski pepeo,
provuče se nevesela arija:
Marijano, konje da prodamo,
da zajedno u Bosnu bjegamo.
U te trenutke, kad noć lazi od podvodna vrbika uz gole njive a
lampa se još ne pali, moja strina, crnokosa Ličanka, stigne zakratko,
krišom, i da otplače nagnuta gdjegod u ćošku nad kakvim poslom.
Zašto plače?
Sve da i hoće, ona vam to, možda, ne bi ni znala da odgovori. Biće,
valjda, najviše zbog toga što usamljeni pjevač zove u zajedničko
bjekstvo tu nepoznatu pustu Marijanu, a ne nju, Savu. Bog zna ko mu
je ta Marijana za kojom on svakog proljeća tuguje. Pa da, s njom bi on
da ode nekud u ovu provlaženu noć, kroz tamne šume gdje sablasno
stražare u bijelo obučene nevjeste, divlje trešnje. Je li se ponovo zaželio
Nord-Amerike i hoće li tamo da povede svoju neznanku?
Kao da odgovara na ženina zabrinuta pitanja, s pojila se ponovo
javlja Nidžo sa svojom pjesmom:
Marijano, večeraj pa liježi,
a ja idem kud mi srce teži.
Eto ti ga nà, što ti je nevjerno muško srce: zvao je, do maloprije,
neznanku da zajedno bježe, a sad — odoh ja i sam, ostavljam te.
Sad se moja strina još više rasplače. Iako se i ovoga puta pominje
Marijana, njoj se, ipak, čini da je ova nova pjesma baš njoj
namijenjena. Savo, večeraj pa liježi, a ja odoh! Kuda? Kuda li to teži
srce uznemirenog pjevača?
Vide li to u kući, ne vide li, kako tuguje Nidžina mlada, ko će to
znati. Ona se najviše stidi starog domaćina, mog djeda Rade, a i ne
sluti da je baš on prvi otkrio njezinu tajnu tugu.
Bata starac tamo-amo za nekim nevidljivim poslom, nezadovoljno
šmrkuće, a kad se stric Nidžo pojavi na vratima, on samo progunđa
nikog ne gledajući:
— Dobiće neko vilama iza rogu, pa će ga proći volja za Marijanom.
 Oho, kad već on tako kaže, onda krupni mlini melju. Vilama se
obično prijetilo mom stricu Nidži, starom vilovnjaku, spadalu i
strmoglavcu, kad bi taj uletio u kakvu krupnu petljavinu, a on je, dao
bog, čitavog vijeka upadao iz neprilike u nepriliku. Nije on džabe bio
onaj djedov „veseli Nidžo“ od koga se uvi jek očekivala samo kakva
nepodopština i zamešateljstvo koje ni sam đavo nije kadar da razmrsi.
A šta je sad ovo, najnovije?
Kako šta je! Ama, zar neko iz poštene stare Ćopića kuće ima obraza
da javno i otvoreno, pjesmom, pominje tamo nekakvu čupoglavicu, a
ovamo ima pored sebe živu-zdravu svoju vjenčanu ženu? To se, glasno,
nije čulo otkad su Ćopići na ognjištu vatru propirili. Pjevanje je
momački posao, a oženjen čovjek — jaram na vrat pa tegli i ćuti.
Oprobao djed najprije da se posavjetuje sa svojim rođakom Savom,
poznatim lopovom i zgubidanom. Iako ga je smatrao rođenom benom i
ništavkom, ipak je držao da je najbolje, prije svega ostalog, popričati sa
nekim od rodbine, osobito ako je to stariji čovjek.
— Eh, stariji! — kukao je djed. — Baš mi je i moj Sava od starosti
nešto stekao. Bena se rodio, benast i ostario. Glavaš u Bihać, Glavaš iz
Bihaća.
Na Savu nije trebalo dugo čekati. Čim se javi kukavica, evo i njega s
praznom torbom, traži žita.
— Rade, brate, samo da se spasim do prvog snopa, a u mene ječam,
eno ga, još malo, pa će ušiljiti brkove ko Mađar iz Marmaroš Sigeta.
— E, brat-Sava, tako ti svake godine, a ja toga tvog Mađara još ne
viđeh kao ni svoja leđa.
— Rade, brate, nemoj biti zlopamtilo. Zar si ti spao na to da pamtiš
sve ono što klepeće kakva benasta starčina?
— Gle, on još mene i kori — gunđa djed i prelazi na svoju muku.
Priča brat-Savi o svome Nidži i njegovoj pjesmi.
— Marijana, Marijana? — preslišava se Sava. — Ehe, jeste, bogami,
još prije nego smo se iz Like doselili, unazad četrdeset godina, bila je u
Manitoj Dragi jedna Marijana, hajdučki jatak. Da to ne bude ta?
Djed samo izduboka hukne i zagleda se u Savu kao da je ovaj,
pribogu, u najmanju ruku rogat.
— Znaš li šta je, Sava: osim toga krsta na tebi, ti si, brate, jedno
pravo pravcato, puko pukcato beslovesno bravče. Otkud Marijana iz
Manite Drage kad se Nidžo onda nije bio ni rodio?
— E, onda nije ta — mudro zaključuje dosjetljivi Sava.
— Kako će i biti, brate — smekšava se djed. On pjeva, pjeva nekako
žalobitno kao da tri dana kruva nije jeo, a jadna mladica pogibe od
plača.
— O-o, to nije dobro — gudi potišten Sava, a baš mu ništa pametno
ne pada na um. Opustila čemerna glava ko krupska marvena pijaca u
ponedjeljak iza ponoći, sve po njoj samo neke trice, slama i još ponešto
što nije za priču. Šta da mu radiš?
 — Da tu ne bude kakva besposlica s nekim okobližnjim ženskim
čeljadetom, toga se ja bojim? vajka se djed.
— Šta bi moglo biti? — čudi se Sava. — Nidžo nije kradljiv čovjek pa
da mu treba jatak.
Ma koliko da je u tim stvarima bio čestit i neiskusan, djed Rade je
za ljubav bio čuo bar kao za besposlicu o kojoj nije lijepo ni govoriti.
Međutim, brat Sava ...iako se tri-četiri puta ženio i tuce djece izrodio,
ipak ni o kakvoj ljubavi ponjatija nije imao, nit je o takvom nečem
štogod čuo. Za mladih dana, pričalo se, jednom je, obnoć, spazio nekog
čovjeka kako iskače kroz prozor od njegove žene i nadao je za njim
grdnu viku jer je mislio da se radi o nekom lopovu. Uzalud su bila
dvosmislena nabacivanja njegovih pajdaša da je to, vjerovatno, Todor
Damjanović bio kod njegove Draginje.
— Bog s vama, šta će Todor kod moje Draginje kad već ima svoju
Đuju?
— Pa da promijeni čovjek.
— A što bi mijenjo? Mijenja se kobila kad neće da vuče.
Kakvo je onda čudo što djed nije uspio od Save ništa izvući ni
svojom napomenom o „besposlici“. Još je samo zapetljao čitavu stvar,
jer je Sava počeo da trtlja takve goveđe budalaštine da je djed samo
uzdahnuo i sjetio se svojih spasonosnih vila:
— Čuješ ti, brat-Sava, još su one moje vile u životu.
Otperjao Sava drumom, odnio punu torbu, a kod naših kuća ostalo
razboljeno proljeće puno noćnih šumova, zavijeno cvijećem i pupovima,
oživljeno stričevom večernjom pjesmom i krišom potapano strininim
noćnim suzama.
— Eh, svete vile! — grozi se djed i puše obrvan brigama i staračkom
nesanicom.
Tih dana, djedu za utjehu, a nama, djeci, na radost, donijeće ti đavo
u našu kuću bradatog ikonopisca skitnicu i, zajedno s njim, prosjaka
invalida Stanka Veselicu s njegovom drvenom nogom.
Mučio se djed, okolišavao, pa će ti onda, otvoreno, ispričati svoju
kućevnu nevolju. Propjevao Nidžo, oženjen čovjek, počeo da budalesa i
nemir u familiju unosi.
— Hoće Nidžekanja, u svašta će taj zaći — spremno dočekuje
vragometni Veselica. On je još od minule jeseni nazuban na strica
Nidžu zbog neke pijanke kod rakijskog kotla u kojoj je Veselici izgorjela
njegova drvena noga, pa pukla bruka ispod čitavog Grmeča.
Slikar bradonja već mnogo mirnije sudi o čitavoj stvari.
— Čuješ, Rade, pa ne mora to baš biti neka tu, domaća Marijana.
Bog zna zbog čega to čovjek tuguje, pa kroz pjesmu olakšava duši.
— Hm, tuguje. Šta ima da tuguje? Ćopića kuća puna svega ko šip,
ničega nije željan.
— A zar ti, Rade, nikad u mladosti tugovao nisi? Znaš, onako,
recimo, za nečim što je moglo biti pa — nije se ostvarilo?
 — Jok, brate, baš nikad — tvrdi djed, iako mu nije sasvim jasno šta
ga to bradonja, u stvari, pita.
— A zar tvoja pokojna žena nije ponekad uzdisala i tebi se požalila
na nešto iz dana svoje mladosti?
— Ehe, bog da je prosti, veselnicu! — odmahne djed sjećajući se
svoje Milice, žestoke rakijašice. — Dešavalo se, bogami, kad koju više
potegne, ona me napopasti koriti kako je u svoje vrijeme mogla da se
uda za lugara i da danas bude gospoja lugaruša pa da je vidi bog:
uvijek puna boca uz krevet, a u ormanu načet pršut.
— Pa eto, makar i to — od nevolje se složi ikonopisac. — Olakša
pjesma duši kako god okreneš.
— Pa nek bude i tako, ali deder ti mene pouči kako da mi njega
izliječimo od te budalaštine? Žao mi, braćo, mladice, načisto uvenu
grešno čeljadešce.
— Nije tu lako lijeka naći — vajka se bradonja. — Moraš, prosto-
naprosto, pustiti da se rana sama smiri i zacijeli.
— Rana! Kakva sad rana, ko se bogu moli?! — vrišti djed u sebi, a
već vidi svoje presvete vile kako sijevaju kao bič svetog Ilije. — Zar
Nidžina budalaština da se ranom naziva?
Kao da čita djedove misli, i Veselica zavreči s druge strane ognjišta:
— Kakav dragi ajdamak u šake, pa po goloj starki ožeži, ožeži! Eto ti
njemu najboljeg lijeka.
Sljedeće noći zbio se u kući važan događaj, oždrijebila se naša
kobila. Dobila malu kobilicu. Velika je to stvar bila i za odrasle, a za
nas djecu — mani ga! — već smo htjeli toga čarobnog jutra a u školu
da ne idemo.
Pod predsjedništvom moga djeda, u dvorištu, na drvljaniku,
zasjedao je svečan skup: valjalo je maloj kobilici izabrati ime.
Gonetali i ređali starci sva moguća konjska imena, pomenule se sve
poznate seoske kobile, pa je pao čak i taj predlog da se prinovi dadne
ime bivše carice, Zite. Tome se, naravno, usprotivio sam
predsjedavajući, moj djed:
— Zita je pominjana i u crkvi, s oltara, greota bi bilo da se paripče
tako krsti.
Okreni-obrni, dok ti istom Veselica podskoči s mjesta kao da ga
ubodoše šilom i dreknu:
— Evo ta — Marijana!
— Kakva Marijana?
— Marijana, čujete li! Kad joj takvo ime damo, ubio me grom ako će
se vaš Nidžekanja ikad usuditi da zapjeva o Marijani.
— Bogami ti je ta na mjestu — složi se ikonopisac. — Vidi vraga,
svemu li se ovaj Veselica dosjeti.
Zaista, te iste večeri, na pojilu, stric Nidžo, opsjednut svečanom
tišinom i sjetnim bljeskom večernje vode, zausti da zapjeva, ali tek što
ispotiha otegnu „Ma-ri-ja . . .“ — kad se naprečac presiječe i zaćuta.
Iziđe mu pred oči tankonogo nespretno ždrijebe i on samo pljunu i
opsova:
— Dabogda prebio i onu drugu nogu, gad šantavi!
Zamuče toga proljeća moj strikan kao da nikad ni pjevao nije.
Prevari se tek ponekad, pa stane oprezno da zuzuće kao hrušt, krupna
majska buba, ali čim spazi ono prokleto ždrijebe, sjeti se Veselice, i
odmah se naljuti i zamukne.
— Drvenjak zlobni, šta li je samo izmislio, psi mu bradu lizali.
A Marijana raste i džilita se, mažena od čitave kuće, naročito od
moje strine Save. Ona joj isplela i oko vrata vezala kićenu ogrlicu od
crvene i žute vunice da joj ždrebence ljepše izgleda i da ga zaštiti od
uroka. Jedini stric Nidžo gleda kobilicu poprijeko i gunđa uoči svakog
pazarnog dana:
— Heh, porez neplaćen, a ovamo se oko kuće utrkuju dokona
ždrebad. Vala ću jednom ...
Djed Rade, opet, gudi ne gledajući ni u koga:
— Zaželio se neko vila, vidim ja.
Ispade od naše Marijane neviđeno lijepa kobila, kobila i po. Kad god
bi je vidio, njezin kum Veselica oduševljeno je kriještao i udarao se po
svojoj drvenoj nozi.
— Ih-ih, vidi je samo! Aki-begova kobila, Vasiljevića Alat, pa odmah
za njima naša Marijana, treća.
Stric Nidžo se na to samo nezadovoljno roguši, vino-vincato plašljivo
konjče, i bronda sebi u njedra:
— E, jest mi lijepa, baš si našao ljepotu, šantavče karpatski. Što te
ruska granata nije sasvim upljeskala pa da više ne laparaš ovuda
svojom poganom jezičinom.
Ipak je strikanu najteže padalo da kočijaši, kad bi se putovalo
nekud u okolinu, na crkveni sabor. Sjedi on sam naprijed, švićka
kamdžijom, a na metar ispred njega ljuljaju se sjajne okrugle
Marijanine sapi. Daj sad zini i zapjevaj, majčin sine, u ovoj tjeskobi,
kad se pred tobom, nadohvat ruke, izazivački poigrava Veseličina
kumovska napast! Grom ga ubio i Veselicu!
Putuje se, putuje, ponekad i juri uz klepet i zvrjanje kola, a ipak
...ipak ti je glupava poruga stalno ispred samog nosa, nikud od nje
pobjeći. To ti je ovaj tijesni život, đavo da ga nosi!
 SVETI RADE LOPOVSKI

Kad je stric Nidžo pri kući, onda će ti razne skitnice i potukači

nerado uvratiti kod nas. Znaju da ih „Brko“ baš naročito ne trpi, pa
iako im ništa neće prigovoriti, naročito pred đedom Radom, on će se
ipak namrštiti, zlovoljno zaćutati, a prvom zgodom izderaće se na
mačku:
— Pis tamo, taman mi još i ti trebaš?
— Još i ti? — tolkuje u sebi vječito oprezan skitač. — Znači, bratac,
da to ja nisam dobro došao, a ovamo se, kao tobož, macanu prigovara.
E, Brko, Brko, poljubi me u ...
A stric ih, u stvari, zato ne trpi što je i on sam jedno božje zazjavalo,
ajkara i rođena lunjalica. Prepješačio je čitavu Nord-Ameriku od
Nevjorka do Vankuvera, od Atlantika do Pacifika, odstupao sa srpskom
vojskom od Ovčeg polja do San Đovani di Medua (di ne duva!), pa se
opet, živ, zdrav i laka koraka, pripovratio natrag i prošibao „tabanovića
fijakerom“ sve od Soluna pa čak negdje do iza Zagreba, a možda bi
zgodio i dalje, ali ga je, vjerovatno, opet i tamo dočekala nekakva voda.
— Mog veselog Nidžu samo voda zaustaviti može — žalostivo se
vajka djed. — A sve se bojim, ima neko doba, da mu ni ona u kraj stati
neće.
Zna se, cilja to djed na stričevu namjeru da seli iz Bosne u Banat,
na dobrovoljačku zemlju. Valja tu prijeći i Savu i Dunav (Una da se i
ne pominje!), ali ni to, izgleda, Nidži ne smeta. Ostrvio se čovjek, pa to
ti je.
— Nikola, sinko, pritrpi se dok makar ja ne sklopim oči, a onda
kako ti drago — uzdiše djed i ne gledajući svog nemirnog sinovca.
— Pritrpi se, pritrpi — čantra za sebe stric Nidžo i poprijeko zagleda
kakvog namjernika, pticu lutalicu, koji se raščarapio u hladovini pod
orahom, pa natenane raspreda s djedom Markove konake.
— Ti se, Nidžo, pritrpi, sjedi gdje si tu si, a ovamo štokakvi: noge
poda se, štap u drage šake pa raspali kuda ga oči vode. Ehej, s glave
skinuto, ispod repa izvađeno, nit mu staro kašlje, nit nejako plače. I ja
bih tako znao.
I da čudo ne gleda očima, ogorčeni strikan obično zdimi nekud na
njivu, hvata se pluga, srpa ili motike i sve napreskok, kao da mu se
nekud žuri, raspali da obavlja mukotrpan i jednoličan zemljodjelski
posao, koji ne trpi ni žurbe ni zanosa. Biće sjutra coktanja i
otpuhivanja kad se na njivi pojavi djed Rade.
— E, moj Nikola, moj Nikola, zatrke se na kobile skače, a plug i
brana traže drukčiju pamet.
 Ako stric otputuje u Banat, da primi napolicu sa svoje
dobrovoljačke „parcele“, ili ako ga spaponjaju u „ćuzu“ zbog politike, to
se već brzo pročuje i prozna među djedovim neobičnim prijateljima.
Evo ih onda, izviru, neko puteljkom iz kukuruza, neko plovi carskom
džadom, cestom državnom, pa još se i na kobili ljulja, treći trnapi iz
prvog sutona pravo za večernju sofru — duć! — a nekakav prijašin, gle
ga, kao da mu se bogzna kako žuri, zajašio preko plota, gdje i nije
lijepo vid jeti starijeg čovjeka ako već ne juri tuđa goveda iz svoje
ljetine.
— Vidi moga Rade, vidi moga Rade — viče pridošlica još s druma,
ispred avlije, pa mu to nekako ispada kao da to djed njemu u goste
dolazi, a onaj ga dočekuje dobrodošlicom. Tako i obanđijaju
dobrodušnu starinu, pa ne može sebi da dođe.
— Pa gdje si ti, moj Radoje, što tebe nema? — kakoće pobro ulazeći
u dvorište, a djed se pravda, veselo šireći ruke:
— Šta ćeš, obladao posao, pritisle godine, ne mili se čovjeku nikud s
praga.
— A kako te noge služe? — propituje se putnik, kome su njegovi
neumorni kraci glavna sprema, i, da bi pokazao brigu za djeda, već ga
uslužno nudi:
— Sjedi, Rade, sjedi, otpočini.
Pošto je tako gostoljubivo prihvatio djeda u njegovoj rođenoj kući,
pridošlica pođe da provjerava šta se to slučilo sa stricem Nidžom:
— A naš Nidžekanja opet nagrajisao zbog politike, a?
Djed samo nemoćno, s grdnim čudom i nerazumijevanjem, podiže
ruke i zakratko ostaje nijem: nit je čovjek šta ukrao, nit se tukao, a eto
ti, opet, otisnu se niz urvinu kamen, prolomi se led pod nogama, grom
puče — tako nešto! — i ode Nidžo, nestade ga.
— A koliko je zaradio, kukavelj?
— Šta ga ja znam, to ti se kod politike nikad ne zna.
— Ehe, i treba mu tako kad se besposlicama — bavi kakoće
pridošlica. — Pametan čovjek pobije se, ukrade jare, pa odgudi u
buvari koliko ga spada, a političar nikad ne zna svoje porcije.
Jednom tako, uz kukuruzovo branje, nakupi se u našoj kući čitav
buljuk raznih potukača. Najprije stigoše, u društvu, slikar bradonja i
Petrak samardžija (našli se u Cazinu, na konjskim trkama). Za njima
se ispili kalajdžija Mulić, garav i veseo, a ubrzo poslije njega, kao da
ide u potjeru, dopraši, još veseliji, naš seoski pjesnik Buro. Na ovako
lijepu vremenu ni njega nije držalo mjesto, pa dunuo od kuće da traži
društva i razgovora.
Stric Nidžo već duže vremena bio je u Banatu, otišao da se nađe oko
berbe kukuruza, pa živa zgodacija da se ljudi malčice razbaškare i
dadu srcu na volju.
Gdje je društva, tu se nešto i potroši, nađe se čašica rakije, makar
one ukopne, a opet, gdje rakija zamiriše, tu ti se časkom stvori i djedov
„brat Sava“, stara lopovska perjanica od kamene Like. Skromno se
ponamjesti Sava gdjegod u ćošku, malo priča, pomno sluša, ali zato
čašu ne promeće.
Našla se u slikara neka crkavica, ispovratio i samardžija zaostalu
paru, prebrojao se kalajdžija, nešto nabacio i djed Rade, elem: obuvaj,
Brančilo, opanke, bocu u šake pa u bircuz, po rakiju.
Otpirio sam kao zaobadan, a natrag dotutnjao oznojen i srećan.
Kako i ne bi, povjeren mi je tako važan zadatak, čitava vojska na mene
čeka. Nije čudo što su uz put, zajedno sa mnom, podskakivala okolna
brda, kuće i plotovi.
Za svoju uslugu bio sam nagrađen time što sam se slobodno mogao
ponamjestiti među goste i slušati njihove razgovore. Ništa mi drugo
nije ni trebalo. Što su me preskakali s rakijskom čašom, to me nimalo
nije žalostilo. Pored mene je bila bukara puna vode, pa sam ja sam
sebe obilato častio, zalijevajući se po njedrima, sve dok se nisam
naduo kao žabac.
— Bestraga im glava i ovim starijima! — umovao sam buljeći u
mesingani krstić na dnu bukare. — E, jest mi neko veliko zadovoljstvo
napiti se.
A družina je nastavljala da se časti i galami postajući sve glasnija.
Javnuo se čak i „brat Sava“, inače nikakav eglendžija, i započeo priču o
nekakvoj kumi Staki Sakradžijinoj, kako je, u svoje vrijeme, potjerala
krmaču na pazar pa u putu, dragi moj ...Još prije četrdeset godina on
je prvi put krenuo s tom istorijom, ali nikad nije stigao da je ispriča do
kraja, i tako se grešna kuma Staka već skoro pola vijeka boči i putuje s
tom svojom srećnom krmačom, a nikako da obavi posao.
Čuo se u početku i slikar bradonja, ali, kako je dan odmicao i larma
rasla, on je postajao sve tiši i rasijaniji. Zuzukao je nešto sebi u bradu,
odsutno kružio pogledom po društvu i najzad se latio svog crtaćeg
bloka i počeo nešto da črčka i maže. Radio je to tako smireno i
udubljeno kao da je sam na svijetu, a ljudi oko njega, opet, nastavljali
su svoj razgovor i piće ne obraćajući pažnju na njegov posao. Činilo se
da ih je slikar nečim omađijao i učinio se nevidljivim, pa sad
neometano produžuje sa svojom čarobnjačkom rabotom.
Tek u neko doba bradonja se prenu iz svoje opčinjenosti, poispravi
se na sjedištu, baci blok na nisku sofru pred sobom i sasvim trezveno
reče razbijajući čaroliju kojom je bio oklopljen:
— Evo svetitelja, nov novcat, kao ispod čekića!
Svi se iznenađeno trgoše: šta je sad ovo?
Pade svetac među njih odnekle odozgo, iz raskošne orahove krošnje!
Kako, zbog čega — pitaj boga! Ko će proniknuti u tajanstvene puteve
čak i onih prastarih smirenih bogougodnika kojima se odvajkada zna
godišnje doba i dan kada će doći, a šta tek da kažeš za jednog ovakvog
kome niko ne zna ćudi i navike?
 Svi su buljili u sliku nasred sofre, a niko i ne pogleda u autora,
bradonju, kao da on s čitavim tim poslom nema baš nikakve veze.
Jedino je kalajdžija Mulić, musliman, trpko mrštio lice kao da je pojeo
zelenu oskorušu, za njega je svaka crtarija bila nedopuštena, đavolja
rabota.
Kao da se tom slikom otkupio od svog veselog društva, bradonja se
diže i krenu prema potoku (znao sam: ide da gleda ribe u oplićaloj,
smirenoj jesenjoj vodi), a začuđena družina ostade da goneta kakvog li
to sveca iznenada dobiše.
Neznanko je malčice ličio na svetog Nikolu, ali otkud on sad ispade?
Zna se da je Nikola veliki putnik i zaštitnik sviju potukača, ali, ipak, i
pored svega toga, neće ti se, vala, taj zimski svetac prikazati ljudima
ovako rano u jesen, pa makar se pila i bolja rakija nego što je ova,
birtaška, triput krštena.
Da nije sveti Vratolomije, bog ti ga pomogao? Taj ima posla s
drvećem i visinom, pa, evo, spuznuo s oraha i našao se ...Jest, vraga,
otkud sad on! Vratolomije dolazi s trešnjama tičarkama, kad se
dječurlija najviše veru po voćkama i vratove lome.
— Da ne bude neki vučji svetac? — prožvaka zabrinut samardžija i
ukosi oči prema sofri. On je jedino zazirao od vučjih svetaca i u njihove
dane nije se nipošto laćao svoga posla. Šta bi radio, grešnik, da se zbog
njegove krivice čopor šumskih razbojnika okomi na konje?
Tu se pomenuše i sveci „od noža“, pa ženski sveci „od prediva i
snovanja“, pa oni „vjetreni“, pa ...Čak se i ja nađoh pobuđen da im
pomognem u rješavanju zagonetke i već zaustih da pomenem jedinog
sveca koga sam znao, svetog Brcka-Prcka, ali se sjetih kakvu smo
grdnju zbog njega izvukli i ja i stric Nidžo, koji me je s njim upoznao,
pa pametno zaćutah, valjda prvi put u životu. Uzeo sam sliku sa sofre i
obradovano graknuo:
— Ovo đed Rade!
Poznao sam dobrodušno, milo starčevo lice uprkos dugoj bradi i
svetačkoj potkovici koju mu je dodao slikar.
Pjesnik Buro spopade hartiju iz mojih ruku i zadivljeno potvrdi:
— Rade, svega mi na svijetu!
Djed samo poblijedi, lice mu odrveni i oči stadoše. Sad je još više
ličio na nekog pravednika s ikone. Pokušao je da nešto kaže, ali mu se
kroz stegnuto grlo probi samo nekakvo kašljivo staračko grgutanje.
— Aha, sipljivi moj paripe, evo i tebe posvetiše! — veselo dočeka
samardžija. — Vala, i vrijeme mu je bilo.
Djed je i dalje preneraženo ćutao, kao da više nije čeljade od ovoga
svijeta, a društvo živnu i okuraži se. Bestraga mu glava, nek je
konačno riješena i ta zagonetka sa svetiteljem. Mogli su, onako u
neznanju, naletjeti na kakvog ćoškastog i ljutitog božjeg ugodnika i
zamjeriti mu se, pa zlo po njih. Ovako, Rade je njihov, pa taman ako se
i posvetio, lakše će se s njim izići na kraj.
 Jedino brat Sava kao da se nije uzbudio zbog čitave te naklapalice
oko djeda. On samo poizdalje gvirnu u crtež i mirno reče:
— Kakav brat Rade. Vidite da je nekakav svetac.
— Rade, Rade! Ta imaš li ti oči, noćna tico lička? — inatio se
samardžija.
Sava više nije nalazio za potrebno ni da provjerava ono što je već
jednom vidno. Pogleda samo djeda i sjetno uzdahnu:
— Bogme, kad proljeće dođe, a u čemernog Save nestane žita, nema
on da se umoli nijednom drugom svecu osim Radi Ćopiću. Molio se, ne
molio, nijedan drugi ne pomaže. Je l tako, brate Rade?
Čak ni to trijezno sirotinjsko Savino mudrovanje ne pomože djedu
da sebi dođe. S muklom praznovjernom stravom zurio je u onu sliku
ne usuđujući se ni da je dodirne. Ta hladna „svetačka“ odrvenjelost,
poput nevidljive struje, raziđe se neosjetno po čitavoj družini.
Prestadoše Đurine i samardžijine šale, splasnu razgovor. Iz lepetave
orahove krošnje prosu se šapat i naleže zelenkasta sjenka, daleki
predznak sutona i večernjeg pokoja.
Brat Sava, stari noćnik, jedini se prenu na taj jedva primjetljivi
nagovještaj svojih sati. Premjeri čitavu družinu nekim sasvim novim
pogledom, izbistrenim i budnim, prikova oči za napuštenu sliku,
zaprepašćeno žmirnu, pa brže-bolje skoči, skide kapu i skrušeno
poljubi djeda u ruku.
— Jesi, brate Rade, sad i ja vidim da jesi, poznao sam te ...Pa
pripazi i mene, lopova i grešnika, pogledaj i na moju stranu, svoji smo
nekad bili dok si po zemlji hodio. Zaštiti raba božijega od žandarske
ruke, od lugarske pucaljke, ubrani me pred dragim bogom da mi se
nikad ne zamrse puti ...
Očita Sava svoju litaniju glatko i rječito kako se niko ne bi nadao,
ponovo ćoknu djeda u sudlanicu i s kapom u ruci krotko se uputi
prema avlijskim vratnicama.
Svi ga začuđeno i ćutke ispratiše pogledom, a potom se sve oči
upitno okrenuše prema mome djedu.
— Rade, šta je sad ovo?
Zanijemio, preneraženi djed još uvijek je zurio na onu stranu kud
mu izmače posljednja uzdanica i oslonac, trezveni brat Sava, koji je,
evo, na kraju i sam povjerovao u čudo. Vidi ga, topi se i nestaje u
sutonu, izmiče nepovratno kao čitav ovaj nevjerni, laživi život. Šta ćeš,
došlo vrijeme da se umire, pa to ti je.
U nelagodnoj tišini odjednom se začu nekakvo hrapavo grgutanje,
nešto tako kao kad kobila osjeti da joj je ždrijebe negdje u blizini, pa
mu se javlja, nježno, preko punih usta, ne zaboravljajući pri tom svoj
najvažniji posao, pašu.
— Inji-nji-nji, ihi-hi ...
Prigušeno rzanje ubrzo preraste u glasan, grohotan smijeh.
Samardžija Petrak lupao se po bedrima i veselo rgetao:
 — Aha-ha-ha, ubrani me, veli, brate Rade, od džandarske ruke,
pomozi da mi se ne zamrse puti. Oho-ho-ho, znam ja njegove pute: do
zore će smotati bar nečiji naramak sijena, ako već ništa drugo.
— Hoće, vjeruj ti bogu — potvrdi maštoviti Đuro.
— Oho-ho, ljudi, dosad smo imali vučje svece, pa vjetrene, pa
ženske, pa ove, pa one, a sad, evo, stekosmo i lopovskog. Sveti Rade
Lopovski, aha-ha-ha! Pomeni samo njegovo ime, prekrsti se, pa
slobodno u tuđi tor. Oho-ho, čuješ li ti ovo, Rade, stari moj đogate?
To raspojasano samardžijino groktanje prenu i djeda iz pokajničke
oduzetosti, i on se priornu i podskoči kao napadnut puh.
— Ih, presvete moje vile! Sreća njegova što je otišao. Kud ga, ovako
živ, teglim na leđima po ovoj grešnoj zemlji, tud mi je već i kao svecu
odmah našao posla, sram ga bilo. Baš je njega briga što ću ja umrijeti.
— Ehe-he, živjećeš ti nama još koliko ti drago, a bratu Savi šipak! —
njaknu samardžija. — Deder brzo ustaj i traži onu svoju ukopnu
rakiju, nema tebi još zadugo puta na onaj svijet. Hajde, hajde, nikad je
bolji ljudi ni popiti neće.
— Vala ćemo je pošljokati, pa nek se i to čudo priča — diže ruke
djed predajući se ponovo razgalamljenom neuništivom životu, koji je
tako bučno i bezobzirno jurišao čak i na njega, novopečenog sveca.
Odbavrlja djed u svoj sobičak i evo ti ga ubrzo s poklonom: do vrha
puna litarska boca zamotana u njegov stari vjenčani peškir, kao što je i
bio red da se čuva rakija spremljena za pokoj duše.
I tako, te nezamjenljive čudesne noći, djed je, živ živcat, zajedno s
najboljim dostovima, u zdravlju i veselju popio svoju ukopnu rakiju. I
što se boca više praznila, starac je postajao sve kuražniji, kao da iz one
litrenjače pretače i ponovo vraća u svoje žile sve vatre prohujalog
života. Sjetio se čak i brata Save i požalio „što rđa nije tu“, pa da i on
vidi vajde od ove strmoglave večeri, kad se benasti stari Rade ritnuo na
smrt, pa čak i na svoj besprijekorni pravednički život.
— Baš si mi našao kićenog sveca — gakao je on žižeći zalojenim
očima u slikara bradonju. — E jesi pravo goveče, pa makar da moluješ
ne znam kakve božje ugodnike. Ja svetitelj, je li? Bolan, čoče, ja sam
stotinu puta poželeo da manem i kuću, i čeljad, i svoje selo, pa da
zaždijem kroz bijeli svijet, stranputicama mog veselog Nidže.
— A nama se rugaš, a! — veselo dočeka samardžija.
— Pa, bolan, ljudi — to ni popu kazao ne bi! — toliko sam puta
sanjao kako sa istim ovim svojim zlosrećnim Savom idem nekud u
krađu volova. Ogranula pusta mjesečina baš kao večeras, a nas dvojica
...
— Aha, kažem li ja, pravi lopovski svetac! — opet se utače
samardžija. — Evo nama pred bogom advokata, ne bi ovakog našao
odavde do Cazina.
Eh, Cazin! Ime te varoši s kraja svijeta zveknulo je ispred mene kao
sjajan srebrni talir-petača (od pet kruna) i svojim radosnim cilikom
ispunilo ovu noć, i bez toga šašavu, nekakvim velikačkim pijanim
mjesecom, koji je svaki čas upadao u moju bukaru i ljuljao se u crnoj
vodi sjeneći mi oči.
Tako omađijan, otplovio sam za djedovim petama i do našeg
zajedničkog kreveta, iz jednog sna u drugi. Više se nije dalo razlučiti s
koje strane stoji pravi život, a s koje mjesečeva varka. Izmiješale se
skitnice, lopovi i sveci, baš onako kako će najljepše biti za mene, a
valjda i za mog djeda, čestitu starinu, koja se tako lijepo umjela
narugati vječitim strašnim sjenkama iza krajnje granice svijeta, tamo
negdje za svjetlucavim srebrnim Cazinom, gradom iz Samardžijinih
priča.
 MUČENIK SAVA

Proći će ti nešto oko dan-dva od onoga začaranog jesenjeg

popodneva kad je živopisac bradonja naslikao djeda Radu kao
svetitelja (sa strogom bradom i nebeskim oreolom oko glave), a evo ti
jednog rumenog predvečerja brata Save, djedovog rođaka, pa će ti,
odmah s druma, pravo na naš arman (gumno) gdje su leventovali
bradonja i samardžija. Cocnu strinom u gomilu slame, podboči leđima
zasječenu obalu iza sebe i grgutnu:
— A moj brat Rade sigurno u mlin otišao, a?
— U mlin — odvali samardžija.
— E, baš dobro što nije tu. Znaš, ja krenuo k vama po jednom, da
kažemo, blagočestivom poslu.
— He-he, a što bi to kao moglo biti? — nepovjerljivo zarza
samardžija, a i bradonja iznenađeno pogleda u čupoglavog starca kao
da se čudi otkud li mu izleti ona crkvena riječ „blagočestiv“.
— Šta ja to čujem, Savatije, a?
— Evo, sad čuj: ja uperio džile tebi da mi daš onoga mog Radu što si
ga neki dan živopisao. Ne bi li mi to nekako obavili krišom, da brat
Rade ne sazna?
— Vidi, vidi, kažem li ja da tu nešto ima dok se ovako kasno dolazi
— otegnu samardžija. — Konjokradička posla, pa to ti je. Šta će tebi,
na priliku, jedan taki ...Čuo si, valjda, da smo ga one večeri, onako u
šali, strpali u lopovske svece, pa ti odmah potegao, a?
— Šta će mi? — poniknu Sava. — Pa i ja sam, da rečemo, živ stvor,
poželim se razgovora, pa bi rad imati nekoga svog, bolećega ...Baba mi
umrla, sinovi svaki za svojim poslom, pa kud će stari čovjek neg da
razgovara il sa svecima ili sa mrtvima.
— Aha, vidi ti! — ždraknuše očima oba slušaoca. — Ovdje se
večeras pominju sve same „nebesije“ — sveci, usopši rabi božji — a
onda, u takvoj prilici, nije daleko ni onaj repati reponja, ime mu se ne
pomenulo! Deder da mi malo pobolje oslušnemo šta ovaj tu bobonji
kao baba iz kace.
— Pa tako — nastavlja Sava — da vam pravo kažem, s mrtvima ja i
nemam bogzna kakva razgovora, slaba je od njih vajda, a sveci ...eh, i
ti sveci ...Oni moji stari, nekadašnji Damjanovići, nijesu ni umjeli
izabrati sebi prikladnog svetitelja, neg uzeli nekakvoga, bože me prosti,
golju u jarećoj koži, bosoga ...
— Svetog Jovana! — dosjeća se bradonja.
— Pa da, brate, njega. Taj, kanda, ni sebi nije znao pomoći, a
kamoli će tek meni. Udario kraj sebe sikiru u panj pa se ududučio, a
ja, čim ga pogledam i vidim onu braveću bekinju na njemu, odmah mi
na um padne nečije jare ili jagnje. Zbog toga sam se, valjda, i prokrao
u mladosti.
— Sablaznio te tvoj svetitelj zaštitnik, a? — nasmija se slikar.
— Eh, zaštitnik! — progunđa ozlojeđen Sava. Vala mi se bio na
glavu popeo. Pođem uveče nekuda, tako, po svom poslu, šta se koga
tiče kuda ću, a on ...čisto mi se čini da je krenuo nazorice za mnom sa
onom svojom sikirom. Hm, svetac? A šta će njemu sikira kad je svetac?
— E, vidim ja, sveosve, da tebi treba dati ovoga bradonjinog
novopečenog božjeg pravednika, Radu Lopovskog, on bi tebi
progledavao kroz prste, pa ti kud pošo da pošo — utače se samardžija.
— Pa i bi, vala, pravo kažeš. Već mi dodijalo da u kući imam božijeg
špijuna.
— A šta ćeš sa svetim Jovanom, bog te ne ubio?
— Daću ga onome svom najmlađem sinu, koji se preklani odijelio od
mene i skrpio kuću gore u krčevini. Nek mu i sveti Jovan lomi noge po
onim panjevima, kao i on. Imaće bar o šta tupiti onu svoju svetu
sikiru.
— E, mnogome je stari Rade pružio ruku, pa što ne bi i svome
kićenom Savi, kome ni u najgušćoj pomrčini nikad nije trebalo kalauza
— pripomenu samardžija bez imalo zlobe. — Hajde, daj mu tu sliku
dok Rade nije izbio od mlina.
Bradonja otvori svoj nerazdvojni blok, pronađe novoustoličenog
sveca i pruži ga Savi.
— Evo, zamotaj ga u ove novine da ti se ne istare o taj tvoj kožuh, a
i da ga ko ne vidi uz put. Lopov i svetac, lijepa parada, tamo mu
nekako baš i treba da ide, da ne kriva ni tamo ni amo.
Te iste večeri, malčice šapatom, a više nemušto, bez riječi, na
skrovitu mjestu, iza svoje bataljene pojate, Sava se ispovijedao i
povjeravao svetom Radi Lopovskom, svome duševnom ličnom svecu,
koji će kadar biti da sasluša, razumije i brani, tamo gdje treba, svu
njegovu lopoviju i stranputicu, voljne i nevoljne.
— Šta da ti duljim, brate Rade, tek što svane dan, a čovjek seljak
okuje ruke uz plug il motiku, savije draga leđa crnoj majčici zemlji, pa
tako, korak po korak, kao da su mu noge u bukagijama, miče se uz
brazdu. Ne vidi čestito ni dragog sunca, ni oblak nad glavom, ni ticu
kako leti. To ti je ta vječita robija koja se zove težaluk. Nikud pobjeći od
njega, veže se dan za dan, kao karike u lancu. Što duži život, i sindžir
dulji, i još sve teži, zemlji te vuče.
Nejasan pri mjesečini, sluša ga brat Rade pažljivo i, ne trepćući,
razumije čovjeka. Zar i sam nije vezan uz tešku crnu zemljicu?
— A onda, kad veče priđe, moj Rade, kad se javi prvi dašak vjetra, ja
ti se za tren oka premondurim u drugo čeljade. Kako, zašto, pitaj boga,
tek odjednom vidim da ja više nijesam ove zemlje čovjek i da su mi
tijesni svi njezini zakoni. Počnem ti ja, moj mili Radane, da živim samo
za svoju dušu.
 Pa kao da i samog slušatelja šalje svojim putem, on počinje,
zaneseno, da mu sladi uzbudljiv noćni pohod.
— Evo te, perjaš puteljkom kroz visoku raž, orosi ti se čak i kapa,
prikradaš se nečijem toru kod koga nema pasa. Osluškuješ kako na
niskoj kolibici sve krkelja tanak čamov krov od nečijeg hrkanja. To
umorni čobanin, grešni najmenik, mrtvima vodu vuče, sveci mu
pomogli da još bolje utvrdi san.
Trgne se Sava, trepne i onda doda, kao pravdajući se:
— Dobar je ipak bog, pa on lijepo učini da i vi, njegovi sveci, preko
noći malčice spavucnete, dremnete kao i svaki drugi božji stvor. Zlo bi
bilo da ste uvijek budni. Valjda se sjećaš, Rade, kako si mi znao
pravednički zujati i dosađivati kao podnevni goveđi obad.
Unjiri se Sava u zatamnjeno svečevo lice i sažaljivo promrsi:
— A šta meni i treba tvoja pomoć kad se predraga noćca na zemlju
spusti? U mraku se od mene iščauri nekakav sasvim drugi čovjek, ni
ja ga sam poznati ne mogu: domišljat, mudar, junačan. Nit mi treba
pomoći niti čijeg savjeta, dovoljan sam s ȃm sebi. Ma šta, ima me čak i
za druge, četu bi za sobom vodio.
Onako kratak a stamen, usturi se Sava pred svetim rođakom kao
kočoperni pjevčić đuđanj.
— Četu, pravu četu, jakako, moj rođo, samo da mi je odakle
namaknuti jednu kitu starih ličkih noćnika i delija.
Osokoljen, Sava prijateljski protrlja svoj čekinjast obraz o svečevo
lice i smekšano procepa:
— I tebe će tvoj Savica pripaziti i svaku ti poštu ukazati, nećeš ti u
mojoj kući sirotovati. Dosta si ti za svog benastog i svakojakog Savu
učinio, red je da ti se jedanput pošteno odužim ...
Dva dana kasnije, u prvom djedovom komšiluku, iz kuće
„Amerikanca“ Laze Ugarčine ukradena je slika predsjednika
Sjedinjenih Američkih Država Vilsona. Godinama je dokona stajala na
svečanom mjestu, iznad malenog stola, lijevo od prozora, uokvirena u
uzan srebrn ram. Desno od pendžera, držeći joj u neku ruku
ravnotežu, visio je sveti Nikola, Ugarčinova slava, svjetlucajući
potamnjelom pozlatom.
Nedjeljom ujutru, kad bi se brijao za onim stolićem, Lazo je ponešto
i eglendisao sa svojim prezidentom, tražeći već upola zaboravljene
engleske riječi da bi ga sagovornik bar koliko-toliko razumio. A kad je
bio štogod zle volje, samo bi kiselo premjerio uštogljenog Amerikanca,
gvirnuo u malu sliku kralja Aleksandra, zadjevenu u ćošak Vilsonova
okvira, i prožvakao:
— Cvikeraš jedan, cvikeraš drugi, nema tebi, moj Lazo, vajde ni od
jednoga, džaba ti je to. Gledaj ti onu svoju kobilu pred kućom, bolje će
ti biti.
Baš uoči te nedjelje, Lazo će ti kasno leći, ne paleći lampe, pa nije ni
primijetio krađu. A kad ujutru, nema slike na njezinu mjestu.
 — Ej, ženo, ovamode, šta ste uradili s Vilsonom ?
Izgalami se domaćin na ženu, izvika na djecu, pade i neka ćuška,
premetnu se čitava soba, kad u zlo doba opazi stara Đuja izgaženo
cvijeće, napolju, ispod prozora.
— Ukrao neko. Evo, prišuljao se kroz kukuruze, provukao ruku
kroz pendžerak i odnio.
Dugo je Lazo gledao kroz otvoren prozorčić i ćutao ničem se ne
dosjećajući, a onda se povuče u sobu i diže oči na svetog Nikolu.
— A ti baš tako, nose ti ispred nosa kraljeve i prezidente, a ti ništa.
Tu te čovjek slavi pedeset i više godina, a kad je stani-pani, bar da si
makao prstom.
— De, ti, de, kud si popušio Sveto pismo, tud i slavu oporočavaš! —
produnduri Đuja sebi u njedra i ode da namiri prasad.
Po selu brzo puče glas o neobičnoj krađi, a kako su se baš tih dana
po selu motali žandarmi propitujući se za bradonjine „falične“ svece,
dođe taj glas i do njih. Već im je pop ranije bio nešto natuknuo o
slikarevoj neobičnoj raboti i provukao im kroz uši da se kod Rade
Ćopića kupe štokakvi — mogli bi lako biti i novovjerci, koji neće vojsku
da služe! — pa, sve jedno s drugim, evo ti patrole najprije pred Lazinu
kuću. Pošli da se propitaju, onako poizdalje.
— Taka i taka stvar, veli, jesi li ti opazio da se kod tvog komšije
okupljaju i dogovaraju tamo razni, antinekakvi, ovi neki kontra i tako?
— Ama, kakvi kontra! Sve su to ovi naši razni benaši i hodalice.
Neko krpi samare, neko kalajiše tepsije, neko ...
— A ne bi se tu mogao ispiliti kakav novovjerac, il tako nešto
različito, à? — izbeči se brkati narednik Munižaba. — Sjećaš li se samo
koliku je uzbunu po svim ovim selima digao onaj čiča s Međeđeg brda
koji je, tobož, ustao iz mrtvih i prorokovao svijetu. Išlo se k njemu kao
na ćabu, čak je i vladika slao pitanje na sveštenstvo.
— Heh, manj ako se u pravednike začislio ovaj komšijin rođak,
Sava, stari lički hajduk — podrugnu se Lazo. Biva i to, lopovi se
najprije pretumbaju i posvete.
— Aha, i Sava je u sve to upetljan! — zloguko otegnu narednik. —
Otuda ti meni dođi, sad ja imam konac u rukama.
— A što li njemu treba moj Vilson, ubilo ga kantarsko jaje? —
začudi se Lazo.
Povedoše žandarmi Lazu do Savine kuće, da se nađe kao svjedok
prilikom premetačine, a kad tamo, u starčevu sobičku, u srebrnom
okviru Vilsonove slike visi uramljen sveti Rade Lopovski.
— Aha, tu li smo, Rade Ćopić, izobražen u formi sveca! — zagudi
narednik Munižaba i tako iskolači očurde i mače brkovima da bi
prestrašio čitav crkveni odbor, ali, bogme, i ne prekaljenog Savu, koji
se u svom vijeku naslušao kako i krupniji mlinovi melju.
 — Šta ja znam od ikona kad sam nepismen od svoje sedme godine
— odmahnu on. — Ne znam gledati ni u knjigu, ni u kalendar, ni u
sat, čak ni u braveće pleće. Nije me dragi bog u to uputio, pa eto ti.
— A znao si ovoga uokviriti, a?
— To je moj i brat i svetac, i ja druge ne pripoznajem, pa vi radite
šta vam drago!
— Aha, kažem li ja — novovjerac! — opet se iščakari Munižaba.
Ukradeni Vilson i kralj Aleksandar pronađeni su sakriveni u
potkrovlju Savina svinjca, i to je bio dovoljan razlog da žandarmi uzmu
staroga preda se, pa s njim u svoju kasarnu, u zatvor.
— Opet je Savica nešto smotao — nagađali su seljaci prateći očima
oniskog starinu kako ponosito odmiče drumom, kraljevski uokviren s
dva stasita „djevera“ pod puškama i blistavim bajonetima.
— Ode, vjere mi, ko na Kosovo!
— Ehej, pogledaj ga, posljednje krejino pero na kićenoj kapi
hajdučkoj.
Iz žandarmerijske kasarne Savu prebaciše u sreski zatvor, dobro
znanu buvaru, „ćuzu“, a odatle ga sprovedoše u čuvenu bihaćku
„Kulu“, pravi pravcati zatvor — „prdekanu“.
E, to je već mirisalo na velikog vraga.
Sreska „ćuza“, eh, i to mi je neki zatvor! Čak te pazarnim danom
puste da se promuvaš po gradu i da se vidiš s komšijama, pa se možeš
još i napiti i dovesti natrag sa sobom i po dvojicu nakresanih
konagdžija. Sve je to ipak svoje, familijarno, ali već „Kula“, to na svašta
miriše.
Ispili se, bogami, od čitave te rabote još kakav đavo.
Po selu se proču kako je Sava ne samo ukrao nego i uvrijedio
američkog predsjednika Vilsona i njegovo veličanstvo, kralja, jer ih je,
kažu, strpao na neprilično mjesto, u krmeći svinjac, a u njihov okvir
postavio faličnog sveca i tako, jasno je, promijenio vjerom. Nije baš
sigurno da nije zgodio i u boljševike, koji su upljeskali svoga cara i u
crkve konje uveli.
Gonetalo se tako i naklapalo, ispitivani ljudi po selu i tražen slikar
bradonja, koji se nekud bez traga izgubio, a poslije mjesec dana evo ti
Save natrag. Izvedren i ubijelio, čak i podgojen, on stiže jednog
predvečerja našoj kući, nađe djeda na drvljaniku i s njim se dvaput
poljubi. Čak i zaplakaše starci, ali sve onako u tišini, ništa ne zboreći.
Tek poslije duže stanke djed se promeškolji na bukovoj kladi, pa će ti
upitati:
— I šta to bi s tobom, brate Sava?
Starčić se usturi kao na prozivci i osvetnički zavreča:
— Neka me poljube na jedno mjesto zajedno sa Vilsonom, a vala i s
onim drugim, de! Ostadoh ja vjeran svom rođenom Radi, bog mu se
radovao. Napopastili me tamo kao konjske muve: te zašto si bacio
američkog poglavicu, a srebrom uokvirio toga svoga, kako li ti se samo
zove, te je li kralju mjesto tamo, sramota je i reći gdje, te pripoznaješ li
ti svoju vjeru pravoslavnu i Očenaš, pa znaš li za krst i jevanđelje, te
ovo, te ono ...
— A ti ?
— Šta a ja? Nijesam ja, velim im, ni pop ni crkvenjak pa da sve to
moram znati. Ne znam čitati, ne znam pisati ...
— A oni?
— A oni: odričeš li se, kaže, toga svog, bog te pita kakvog, sveca za
koga si krao tuđe okvire?
— A šta ćeš ti reći?
— A ja se zaintačio kao najtvrdoglavije ličko magare: ne odričem,
kažem, on je moj, pa kakav bio. Je li glava na panj, jest, ali ja ostajem
pri svojoj!
Sava se sjetno osmijehnu i ozareno izjavi:
— I mučenik je slatko biti kad ti je samo nešto za srce priraslo i kad
se pošteno utvrdoglaviš. Strašili oni mene, i tukli, bogami, ali ja se ne
odrekoh svoga Rade, svog brata i pravog svetitelja. A pravo da ti
kažem, gadna ona bihaćka „Kula“, gradio je, kažu, nekakav Matija
kurvin (Korvin). Možeš onda misliti kakva je.
Djed ga je dugo i dugo gledao, nasmiješen i ćutljiv, a onda mu se
istom ote onim njegovim starim, dobrodušnim graktavim glasom :
— I de ti reci, ko je sad veće goveče i beslovesno božje bravče bez
repa: il ti, il oni koji su te preslišavali, il bradonja, koji je sve ovo
zakuvao pa odmaglio, ili, na kraju, ja glavom, koji sveca izigravam i
slušam taku benu, a ne tražim vile da te valjano izmjerim preko leđa
zbog tvog trtljanja, lopovije i tvoje magareće vjere?
Sava samo pokorno povi pleća i uvuče glavu među ramena.
— Ožeži, brate, koliko bolje možeš, posvetila ti se draga ruka! Moj si
bio i moj ostaješ, ti pravednik, ja lopov, jedan bez drugog ne možemo, a
oni štokakvi Vilsoni i drugi cvikeraši nek nam se skidaju s vrata,
daleko im kuća. Nek bježi, vala, i onaj moj goljo sa sikirom. I bez njih
nam je dosta naših mrtvouzlica i naše repate sirotinje.
 DANE DRMOGAĆA

Još davno i davno, prije nekih četrdesetak godinica, dok je moj djed
Rade momkovao u Lici, imao ti je on tamo nerazdvojnog druga i
prijatelja Danu Desnicu, svoga voljenog „kamarata“.
Živeći na području Vojne krajine, uz austrijsko-tursku granicu,
Ličani su švapsku riječ „kamerad“ prekrstili u „kamarat“ i njome
označavali svakog svog dobrog druga, bez obzira je li to bio vojnik ili
kakva prosta čobančina s kozjim kožuhom do samih peta.
Šta je za seosko momče bio kamarat u ona leka vučja vremena, to
se iz čista mira, trijezno, ne da iskazati. Valjalo bi tu namaknuti pred
oči kakvo mlako jesenje veče u kome šušti prezreo kukuruz, naliježe
na ramena jezero zgusnutih zvijezda, a dušu izvlači ojkava pjesma
nevidljivih djevojaka. Tek tada bi znao da kažem šta je za tebe tvoj
kamarat, znao bi kad bi imao riječi, ali tu nikakva riječ ne pomaže.
— Kamarat!
Otme ti se to tek onako, s onim dubokim srećnim uzdahom kojim
kazuješ da si narastao do neba, da si stigao do posljednje mlake loge u
ovoj noći, da si takao tvrde prste cure žetelice. A otkud bi sve to išlo i
slatko bilo bez kamarata? Te čak ni vojnička pusta tuga ne da se
iskazati ako se kamarat ne pomene. Kreće soldat za Otočac, u vojni
okrug na raspored, i jadikuje:
Kom ću svoju ostaviti dragu,
ili bratu ili kamaratu?
Kamarate, moj rođeni brate,
pripazi mi na moju đevojku.
Djed Rade bio je dobrodušno i čestito seosko momče, prava bijela
vrana među pustopašnom i raspojasnom gomilom svojih vršnjaka,
ličkih spadala i lopova od svake ruke. Dok se glasna bratija razmetala
štokakvim kradljivačkim podvizima i drugim nepodopštinama, on je
sjedio među njima nasmijan i radoznao, uživajući u njihovim pričama,
diveći se i čudeći, najbolji slušalac kakav se dade zamisliti. Nije mu ni
na um padalo da nekad nekog ukori za kakav lopovluk, a njegovi
pajdaši, opet, nisu ni pomišljali da mu zamjere što je drukčiji od
ostalih.
— Neka našeg Rada, nije on za te poslove.
— Rodio se kao svetac, pa će se kao svetac i poderati — bez imalo
zlobe govorili su oni, a kad bi mu ispričali kakav svoj nov hajdučki
podvig, osjećali su se olakšani i čisti, kao da su bili kod popa na
ispovijedi. Čuo Rade, nasmijao se i oprostio, kao što bi, valjda, i dragi
bog učinio.
 Momcima je lakše bilo izići na kraj i sa žandarmima, lugarima i
raznim drugim podozrivcima kad je Rade bio meću njima. Iz njega je
zračila takva dječačka prostodušnost da je odmah, „na licu mjesta“,
poput vradžbine, sjenila budne oči čuvara reda, pa im se, za trenutak,
činilo da pred sobom imaju sve sȃmo božje cvijeće u proljeće, a ne
zgoljne prepredenjake i macane, koji samo ždrakaju šta bi se dalo
pridići i što nije za nebo čvrsto prikovano.
I baš među takvima našao je moj djed svoga kamarata, Danu
Desnicu.
Kako je do toga došlo, to ni on sam ne bi znao kazati. Bazao je za
ovcama, igrao se klisa i „krmače“, iskradao se uveče na prela, a
jednoga dana našao se s Danom u plitkoj vrtači pored kuće i tu su,
pod kržljavom lirskom, jedan drugog obrijali krnjatkom stare kose.
Poslije toga prvog brijanja u životu, kad iziđoše na pašnjak, izgrebani i
krvavi, odjednom osjetiše da su oni jedan drugom nešto više nego
poznanici i komšije.
— Kamarate, kuda ćemo sad?
Rekao je to narogušeni, čupavi Dane i djed je istog časa osjetio da je
dolje u vrtači zauvijek ostavio svoje detinjstvo, a gore našao kamarata
s kojim će odsad, nerazdvojno, krenuti novim putevima, u momaštvo.
I tako započe jedno od onih čudnih prijateljstava između otresitog
bojdžije i zlopogleđe Dane Desnice, najsiromašnijeg momka u selu, i
veselog Rade Ćopića, djevojačke duše, gazdinskog sina, koji je imao
čak i dva kožuha: kozji, za svaki dan, i ovčji, „za sveca“.
U svemu nerazdvojni, počeše se, zajednički, navijati i oko iste
djevojke, čuvene Draginje Keče iz ukrivenog zaseoka Drenove Uvale. Ta
vižljava i tanjušna curica, bistra oka i hitra u pokretu, ne bi ga, majci,
nikad u Lici stekla zagledača i prosioca da nadaleko nije izišla na glas
kao „sòk“, neka vrsta hajdučkog povjerenika, preko koga su opljačkani
seljaci s hajducima hvatali vezu i dogovarali se o ucjeni, otkupu za
pokradenu marvu.
Ugrabe, tako, nekom domaćinu volove, a on — ko jadniji, ko
žalosniji! — zaputi se već sljedećeg jutra u Drenovu Uvalu. Za tu
priliku obuče se „pod sirotinjsku“ eda bi se vidjelo da je potrebit
čovjek, pa će ti pravo, nikog ne propitujući, prema nevelikoj kući pod
samom šumom. Vidi već poizdalje, u ograđenoj avliji, na drvljaniku,
sjedi curetak, pjevucka i sve se čini da je zabavljena pletivom u krplu,
a u stvari svitka pogledom lijevo-desno, ništa joj izmaći ne može.
— Vidider kuje, nada se gostu, a ovamo, tobož, plete cura, vrag joj
opleo štrik oko vrata! — gunđa pridošlica i još s druma zaslađeno
prozuji:
— Dobro ti jutro, lijepa moja curice. Vidi je, vidi, vrijedne materine
jedinice.
— Dobrojtro, striče! — skače cura kao da je iznenađena, a seljak
povlači očima po dvorištu i u sebi mrmlja:
 — Kakav sam ti ja stric, zagrmilo u te! Vidi je kako se uprepodobila
ko šokačka Gospa.
Iznese cura „stricu“ i tronožac s jastučićem, pa šalicu varenike,
pa ...tu ti je svaka čast i posluženje, a grešnik se samo vrpolji na stocu
i šuri se vrućom varenikom čekajući da čuje šta su mu lopovi skuvali.
— Pa eto, rođeni striče — počinje najzad cura, sve gledajući u onu
ispražnjenu šalicu kao da iz nje gata — oni su ti poručili da kod mene
ostaviš toliko i toliko dukata, a volove ćeš odmah naći sjutradan,
vezane tamo gdje ću ti ja kazati.
Sve se svršavalo brzo i pošteno kao što je ugovoreno, a pokradeni se
vraćao kući, snužden i primiren, diveći se božjoj premudrosti:
— Eto ti je vidi, osnovato-nepotkato, ni kuka ni struka, ali joj dragi
bog dao pamet. Vjere mi, ko je uzme, biće srećan ko jedan po jedan. Ne
mora se bojati hajduka, ni za miraz brinuti.
Dani Desnici je prvom palo na um da svom kamaratu predloži kako
bi dobro bilo da jednom, vala, obiću i tu glasovitu Kečinu curu,
Draginju. Na njegovo iznenađenje, djed je odmah pristao, i jedne
nedjelje evo ti njih dvojice uz kamenit put, pravo djevojčinoj kući.
Cura nedjeljom nije nikad obavljala svoj neobični posao („ne valja se
svecem!“), pa se svom dušom predavala svemu onome što seoskoj
djevojci donosi i obećava krasna sveta Nedjelja, zaštitnica grešnog
ženskog roda. Kao i ostale njezine drugarice, još zorom je polijevala i
mela dvorište, češljala se skrivena u sobičku i sjetna pogleda vadila
ispod jastuka plavo i crveno cvijeće, „Vida“ i „Vidu“, koje je sinoć tamo
stavila ne bi li u snu vidjela svoga suđenog.
Vid i Vida obično joj nikog nisu pokazivali osim zamršene gužve od
hajduka, žandarma, volova i pečalnih seljaka, a baš te noći, uoči
dolaska djeda i njegova kamarata, ona će ti usniti kršno momče u
svečarskom ruhu, pravog mladoženju.
— To je, dakle, taj suđeni.
San se, bogami, pokaza istinit, još kako istinit, jer, umjesto jednog
momčeta, evo ti uz put njih dvojice, i to još kakve dvojice: Rade Ćopić,
gazdinski sin, i Dane Desnica, poznat bojdžija i avanica, koga u glavu
znaju svi žandarmi, lugari i ostali čuvari reda.
Kao da je u svojoj kući, Rade odmah pronalazi i mjesto gdje će se u
dvorištu sjesti, i najpogodniji način kako će primiriti razlajana zeljova i
golicavu riječ da nasmije vrckastu curu. A Dane se uza nj prisošio,
onako širok i nezgrapan, pa samo zvjera, kao da je zatečen u tuđem
toru, i ne umije ni da sjedne, a kamoli riječ da proslovi. Tek u
povratku, on se domisli da grgutne kao da se budi iza sna:
— E, majka je ubila, nema je šta vidjeti, a šije kroz onu avliju ko
svjetlica.
— Vragometna cura.
— E, jes ti vidio ...— izduši Dane i potom splasnu i zaćuta. Više nije
nalazio riječi za ovo čudno razigrano stvorenje o kome ide i raste priča
kao o curi hajduku, barabar s Lazom Škundrom i Lukom Labusom, a
kad tamo pred kuću — nema tu ni cure ni hajduka, nego nešto ...nešto
...Podskakuje ti za njom srce kao šuto jare, a ti više ne znaš jesi li
budan ili gledaš u snu, jesi li pri sebi ili si benast, da li si još čovjek od
ove zemlje ili te već nečastivi zauzdava i uzjahuje, pa da s tobom udari
poprijekim putem, tamo gdje pijevci ne pjevaju.
Još su nekoliko puta kamarati zajedno odlazili kod Kečine Draginje,
ali ni sami nisu bili načisto s tim koji od njih ide da zagleda i begeniše
curu za sebe a koji je onaj sporedni, tek da se nađe kamaratu pri ruci.
Sudeći po Radinoj slobodi i komedijanju, činilo se da je on samo
provodadžija, ali djevojačko srce kao da se baš njemu okretalo, dok je
onaj drugi, Dane, sve više tonuo u sjenku, tmuran i zamukao, kao da
mu je neko pokrao krompire iz pepela.
Sve se razriješilo naprečac i onako kako niko nije očekivao ni mislio.
Opet kao u nekakvu snu, činilo se zabezeknutom Dani.
Jednog jutra protjerana je cestom prema gradu povelika grupa
povezanih lopova, hajduka i jataka, okružena jakom stražom. Na čelu
je, laka koraka, ponosito išao nadaleko čuveni Čavlin Dalmatinac,
pravi hajduk, s prsima u srebru, i glasno popijevao, nagoneći suze na
oči svakom ženskom čeljadetu:
Veselte se, selo i seljani,
evo mene gone serežani . . .
Na kraju kolone, nevezana, zapristajala je tanjušna Draginja Kečina
pletući u hodu čarapu, jer tako je red u selu da cura ne ide nikuda
dokona, mašući šakama.
— E, volio bih da sam na Čavlinovu mjestu neg da je moja butum
Lika i Krbava! — othukivao je uzbunjeni Dane Desnica, zakrećući oči
od svoga kamarata.
Toga istog proljeća odseli se iz njihova kraja desetak življih porodica
u Bosnu, pod planinu Grmeč. Ode i Radina familija. Zauvijek se
rastadoše kamarati.
Naniza se i prođe čitav osuk svakojakih godina, proguraše u tutnju i
prašini kao dželep govedije utisnut u tijesnu cestu pored Une, koju
marveni trgovci gone u nepovrat, na klanicu. Nagleda se moj djed Rade
raznovrsnih čuda, i radosti i žalosti, stiže i da krsti, i da vjenča, i da
ukopa, naradi se i posusta. Dočeka i to što se ni u snu ne vidi:
propade država, svemoćna vječita Austrija, a sunce ipak ostade na
nebu, ostadoše posne njive i seljačke brige, samo se stari Švabin
seoski knez Gavre preko noći premonduri u „srpskog“ kneza, pa se
održa i on.
— Šta ćeš, bez rada i lopova nema života — ote se jadnom djedu, pa
se i on sam nasmija na tu svoju drvenu mudrost i bi mu nešto drago
što, evo, ostadoše i veselo srce i lijepa riječ, pa se možeš razgovoriti u
svakoj nevolji, makar i carstva propadala.
 Kad se već čuda jednom otmu i provale ogradu, onda ih evo svaki
dan i od svake ruke. I ona se moraju istutnjati i protjerati svoje prije
neg se smire i legnu kao i svaka poplava i nepogoda.
Jedno od tih čuda predstavljao je i nenadani dolazak djedova
kamarata iz momačkih dana, Dane Desnice.
Istom jednog jesenjeg popodneva, punog suvog vjetra, perja i oštre
graje čavki, ispili se pred našom kućom krupna, rumena ljudina, sva
zarasla u prosijedu kosu i našušurene bakenbarde. Negdje sasvim
pozadi čučala mu je na zatiljku crvena lička kapa. Imao je i lički
„dupli“ prsluk od plave čohe, ispod koga su se bahato šepurile široke
prtene gaće.
Ajme meni, ko je sad ovo? — trže se neka od žena, isprepadana
svakakvim u boga ljudima, koje je minuli rat još uvijek izbacivao, kao
zamuljene naplavke, na obale i najzabačenijih drumova.
Pridošlica samo ratoborno drmnu svojim širokim gaćama i čuknu
na otvorene avlijske vratnice nekakvom pozamašnom toljagom.
— Ehej, domaćini, hoće li ovo biti kuća Rade Ćopića?
— Hoće, hoće! — kliknu djed, obradovan gostu, pa ko to bio da bio.
Za nedavnog rata čovjek je toliko njih zauvijek ispratio, pa nek se sad
bar neko vrati.
— A je l živ moj Radoja, moja veseljačina? — opet graknu putnik
šireći se na ulazu u dvorište.
Tek sad se djedove oči netremice zakovaše za pridošlicu. Taj glas,
odnekuda dobro poznat, ali kao da dolazi s drugog svijeta, prože djeda
čudnom, nezemaljskom jezom.
— Šta je sad ovo, evo, kanda, već i mrtvi ustaju, a? ...Pa šta, kad je
preko noći nestalo silne carevine i njezine moći, onda mogu, vala,
serbez i pokojnici hodati okolo, dokoni su.
Tako u sebi zaključi moj dobri djed, pa će ti se osokoliti da
zapodjene razgovor i s tim — daleko od nas bilo! — ustavšim iz mrtvih.
Razgovarao je on čak i sa strašnim kotarskim predstojnikom,
gospodinom Govniterom (tako su seljaci izgovarali prezime Hofniter),
pa je živ i zdrav ostao.
— Živ je Rade, živ, evo ga pred tobom. A ti, koji ćeš ono ti biti?
— E, Rade, Rade, zar se više ne sjećaš Draginje Kečine, hajduk-cure
iz drenove Uvale? — odvrati putnik novom zagonetkom.
Opet uz djeda novi trnci: otkuda to šapuće mladost, kako li se to
prošlost vraća? Nije li život okrenuo natraške, svome ishodištu? Svaka
su čuda danas moguća, osobito u ovaj šumni dan prezrele jeseni, kad
čavka glasno čvakće o smrti i rastanku, a otežao koš, pun kukuruza,
smireno najavljuje da se valja zeričak odmoriti, pa opet — Jovo nanovo
— u sjetvu, u vječito obnavljanje, čekati ona dva svijetla perca da se
zazelene na mrkoj oranici.
I okrenu djedov život nazad, pusti se trkom u prošlost, sustižući
dvije durašne dječačine koje grabe uz kamenit put prema osamljenoj
kući, ukrivenoj pod šumom. Tamo se vrti, smijucka i veselo krekeće
onaj ženski vragoder, Draginja Kečina.
— Ajme meni, zar natovarih na pleća već šezdegodina! Kuku, jadni
Rade, šta se ovo zbi s tobom!
S jaukom, sruči se djed na svoga gosta. Pograbi ga čvrsto,
utopljenički, kao da se spasava od čitavog svog varljivog života koji ga
odvuče niz maticu, u tužnu i sivu bestragiju.
— Dane, Dane, kamarate moj, odakle mi to dođe!
Odakle? Iz one skrovite vrtače gdje su, zajednički, ostavili
djetinjstvo. Ostavili, a evo ga ni do danas preboljeli nijesu.
Zaplakaše zagrljeni kamarati, izljubiše se, a onda umusani djed
udari u svoje spasonosno komedijanje i tako ponovo vrati u dvorište
mudri smiješak zrele jeseni. Čak i njegove zaostale suze prosinuše
radosnim iskrama, a ja se opčinjeno zablejah u dva preobražena starca
koji, evo, i plaču i smiju se, a nit su ih tukli, nit su im što dali. Hm,
jedino ako onaj čupavi šironja ne nosi nešto u svojoj obilatoj torbi.
I tako, nešto zbog torbe, a više iz radoznalosti, ja sam se čitavog
dana navijao oko staraca i prisluškivao njihove razgovore. Ponešto
nisam razumio, nešto se nije čulo, ali ono o čem su najglasnije pričali,
pa čak i na mene saučesnički namigivali, bili su njihovi doživljaji iz
djetinjstva. Zgranut i presrećan, gledao sam i slušao dvije razrakoljene
starčine kako muče moju rođenu dječju muku i brane se i dovijaju
mojim lukavstvima i lopovlucima. Ihaj-haj, pa zar sve oko nas nije
jedno veliko djetinjstvo i bezbrižni nestašluk, jedno veselo hodanje na
glavi, koje samo uozbiljavaju i kvare stroge mame, poljari, žandarmi,
popovi i razni drugi od kojih se moraš kriti i bježati a da ni sam ne
znaš zbog čega.
Tako je to bilo po danu, dok prlji sunce i jesenji vjetar, a uveče, kad
starci odoše u djedov sobičak, potrpan mrakom i tišinom, tu poteče
druga priča nevesela tamna ponornica čiji se žubor samo noću čuje.
— A ona, moj Rade, naša Draginja, udade se — za koga? — za
žandara.
— Za žandara? — odjeknu iz djeda kao iz prazne kace.
— Da, da, za žacmana. Iziđe iz zatvora pa odmah za nekakvog tamo
feljbabu, Maksića. Ode i propade. Propila se među onim dušmanima,
tugovala za našim svijetom, a onaj njezin preko praga joj dao nije,
tukao je.
— Tukao? — opet jeknu djed.
— Da, da, moj Radoje. Poživi tako koju godinicu, pa kao tičica —
kljunom u travu. Eno je na našem starom groblju, bar je mrtva među
svojima.
— A ti se nikad ne oženi, a? — ote se djedu poslije dužeg ćutanja.
— Nikad! — potmulo odvali gost, kao da zatrpa posljednji prolaz
kud bi mogla proći riječ i živ čovjek.
 Već sjutradan pokazalo se da je gost iz Like nezgodne i plahe naravi,
i da je pokazuje baš onda kad se susretne s kakvim čovjekom od vlasti.
Iz čista mira istjerao je iz našeg dvorišta seoskog poljara Danu Terziju,
a ovaj, uvrijeđeno se povlačeći niz puteljak u strnjištu, zlurado je
zavrečao kao da plaši čavke:
— Ehi, ne zovu tebe džabe tamo u Lici „Drmogaća“. Drmogaća,
Drmogaća!
Otkuda je poljar saznao za taj nadimak, neka ga svi đavoli znaju, ali
se on začas proširi po čitavom selu. Primiše ga čak i naši ukućani,
naravno, gostu iza leđa. Jedino je moj djed, s naglašenim poštovanjem,
u svakoj prilici pominjao kamarata samo po imenu:
— Što ovo nema Dane iz sela? Da opet nije zametnuo kavgu?
A kavge se za došljaka nalazilo na koju god stranu pošao: u seosku
birtiju, u mlin, u crkvu ili u šumu po drva. Za kratko vrijeme stigao je
da se popsuje s knezom, zapeo se za popa, digao toljagu na
iznenađenog lugara i baš iz čista mira napao pred školom učitelja, i
svašta izgovorio i njemu i „onome ko ga plaća“.
— Nemoj, Dane, nemoj opet na svakoga — meko ga je smirivao moj
djed bojeći se da ne povrijedi tajnu ranu svoga pobratima. Na svu tu
priču kamarat se rogušio kao durnovito paripče, a onda bi se
odjednom razgalio i zagrohotao:
— Ama, Radoje, ko te stvori tako dobra i nezlobiva, to mi ne staje
pod kapu. Čuma me pokupila ako ti gore, kod svetog Petra, ne izmoliš
kakvo lijepo mjestašce čak i za ove džandarske vucare koji drže pse po
selu. Sjediće oni povazdan u hladovini i češljati karte.
— Pa nek češljaju, šta ti to smeta — mirio se djed i s nebeskom
ulogom čuvara reda.
Videći da od mog djeda nema nikakve vajde i da od njega nikad
neće ispasti buntovnik, Drmogaća se sve češće stade obraćati meni:
— Gle ga, pljunuti onaj moj nekadašnji Rade iz momačkih dana.
Hajde, kamarate moj, diži se da se prohodamo po selu.
Nije me trebalo dvaput zvati, za skitnju sam bio uvijek spreman.
Prolunjali smo te jeseni uzduž i poprijeko kroz čitavo naše selo. Već
se znalo, čim se iza okuke pojavi široki Drmogaća, evo ga, iza njegovih
leđa, ukazujem se i ja kao ždrebence iza kobile.
Tako sam, na veliku svoju radost, bio uvijek prisutan svjedok u
svim Drmogaćinim okršajima sa svakim ko je bio ma kakva vlast u
selu. Dio njegove neobične slave tako je nehotice prelazio i na mene, pa
sam ubrzo postao vrlo poznat među seoskom dječurlijom. U osnovnoj
školi s ponosom su me pokazivali novajlijama iz udaljenijih zaselaka:
— Vidiš, ovo je onaj mali što ide s Drmogaćom.
Svoj završni, slavni sukob, zbog koga se pročuo nadaleko u našem
kraju, djedov kamarat izveo je u seoskoj birtiji, onoj preko puta
osnovne škole. Tu se tako dohvatio i zdrpio sa žandarmerijskom
patrolom da im je čak i puške oteo i bacio u bunar.
 Sve po četvorica seljaka, ličkih doseljenika, vješali su mu se o
ramena da ga smire, a presenećena školska dječurlija opčarano su
zijala u izmahnutu toljagu i zalepršane gaće, pa su kroz sva okolna
sela i zaseoke proširila priču o žandarmskom stradaniju.
Te večeri Drmogaća se kasno vratio našoj kući. Prespavao sam i
njegov dolazak i rani odlazak, u samu zoru. Ujutru, kad sam se
probudio, sve je već bilo pusto i neveselo, nikom nije bilo do mojih
zapitkivanja, i ja sam se, zbog nečeg prevaren, uputio na obližnje
ledine, među dokonu dječurliju. Tamo me dočekaše radoznalo i s
poštovanjem, kao nekog slavljenika. Svi su već znali priču o
drmogaćinom megdanu sa žandarmima i sjaj njegova podviga treperio
je i po meni kao od nekog skrivenog nevidljivog sunca.
Dan-dva kasnije eto ti pred našu kuću žandarma. Vodili su istragu
o Drmogaći, pa se nešto, uz put, sjetiše i mene.
— A gdje vam je ono momče koje je Drmogaću vodalo po selu?
Kad me izvedoše pred narednika, on začuđeno podiže obrve,
očekivao je, valjda, mnogo starijeg dječaka, a onda se namršti i strogo
upita:
— Ime i prezime?
— Branko Ćopić.
— Aha? — graknu on kao da je čuo bogzna kakvu strahotu. —
Godina rođenja?
To već nisam znao, nije znao ni moj djed, pa im pomože stric Nidžo
uz primjedbu:
— Kamo sreće da se nije ni rodio.
— Ime oca i majke? — neumoljivo je ispitivao narednik, spreman da
zapiše.
— Vid i Soja — začu se glas moje majke, istanjen i paćenički, jedva
ga prepoznadoh.
— Je li dosad kažnjavan i osuđivan?
— Ovo mu je prvi put — utače se stric Nidžo s lagašnim prizvukom
samilosti.
Zakucaše me tako s desetak pitanja u narednikov „tefter“, a kad
žandarmi zamakoše niz put, iza njih ostade svijet sav opustošen i
ostudenio, krv kao ledenica. Za šta da se prihvatiš, čemu da se
raduješ? Čak i vlastito ime, godina rođenja, roditelji — sve se pretvorilo
u bezdušne lance i kvake koje te sapinju i vuku nekud u tijesnu
bezdan zatvora, punu tame i bezimenih strahota.
— Ni dijete mi na miru ne ostaviše — prožvaka djed, starački
potišten i nemoćan, pa sporim korakom odbavrlja u svoj sobičak.
Sljedeće noći, pune strašnih snova, počeh da buncam i svojom
vriskom uzbunih čitavu kuću. Odležao sam dva-tri dana, blijed i
zamukao, a jednog jutra probudi me glasan šum spolja i ja istog
trenutka skočih iz kreveta zdrav, lagan i radostan. Veseo jesenji vjetar
kovitlao je po vazduhu lišće, slamu i perje, hujao kroz ustalasano
granje voćaka i zvao da se pođe nekud, naduvane košulje i zalepršanih
gaća — ihaj-haj!
Sav zasjenjen i zagluhnut, opijen mlakim jutrom, pustih se niz
vjetar, dobri svemoćni vjetar koji je bestraga oduvao sve žandare i
njihove prijetnje. Put me nanese kraj pojate i ja, i nesvijesno, skrenuh
sa staze i virnuh kroz odškrinuta vrata. Tamo se još poznavalo
uvaljano mjesto u slami, Drmogaćina loga.
— Ehej, striče Drmogaća, hajdemo nekud, evo tvoje ljudine!
Plovio sam niz vjetar, lak i slobodan, a za mnom jedrio moj veliki
prijatelj i pobratim. Pratio me je u korak, u stopu, i nije trebalo da se
ozbirem, on je vjerno jezdio za mojim petama.
 SLIJEPI KONj

Gazdinske kuće u našem kraju bile su čuvene po svojim njivama,

po šumi i stoci. Znale su se gazdinske oranice, gajevi, konji i volovi.
Svak je umio nabrojati šta jedna ugledna kuća ima i šta se u selu
računa njezino.
Manje se znalo o drugom, nevidljivom dijelu nečijeg bogatstva. Bio je
to posjed u dukatima, novac u banci i pomoć od rođaka iz Amerike. O
tome se samo nagađalo s razumljivim preuveličavanjem, zavisno od
mašte i pameti pripovjedača.
I još je nešto bilo po čemu su se pojedine gazdinske kuće znale i
pamtile, jedan dodatak uz bogatstvo bez koga se, kanda, ipak nije
moglo. To je čitavoj kući davalo izuzetan pečat, kao što usamljeno drvo
ili siv kamenit hrbat ostaju trajna biljega po kojoj ćemo zapamtiti
kakav brijeg ili golu brdsku kosu.
Bilo je, na primjer, kuća koje su u porodici imale nekog budalaša
znanog svakom djetetu u selu, pa je, vremenom, taj bezazleni benaš
postajao poznatiji i od same svoje kuće i čitavog njenog bogatstva.
Svak se utrkivao da ga vikne, pozdravi ili počasti. U nečiju
dobrostojeću kuću, opet, dolutao bi odnekud iz svijeta, obično iz Like,
kakav daleki rođak, samac, bez familije, pa bi se pribio uz ognjište,
riješen da tu proboravi do suđena časa. Jedan gazda ispod šume,
srećnik, imao je, još od prvog rata, nekog daljnjeg ujaka, ili će biti
tetak, koji je imao priličnu penzijicu kao bivši austrougarski feldvebel.
Od toga se čitava kuća solila i duvanila, a Bedo penzioner dobijao je
svakog jutra čašu rakije i čitav dan provodio u blaženom beutu, i ne
znajući u kojoj carevini živi ni čiji krušac jede. Da bi ga duže podržali u
životu, Bedu su, poput panja, pažljivo čistili peruškom bojeći se da se,
jednom, od starosti ne raspe u prah.
I naša kuća uvijek je imala poneku znamenitost. Tek bi jedne
nestalo, a već preko noći bi je zamijenila neka druga. Najstarija koju
pamtim iz djetinjstva bio je jedan slijepi stari konj.
Posljednje godine prvog svjetskog rata otjeran je u vojnu komoru
naš dorat, jedan od najstarijih konja u čitavom kraju. To je već bio
jasan znak da je država pala na najniže grane.
— E, moj dorate, dok je spalo na to da ti kola izvlačiš iz blata, ne
valja nam rabota — uzdisao je djed Rade, opraštajući se od konja
suznih očiju kao da ispraća na front nekog od svojih ukućana.
Već pod samu zimu, jednog suvog dana punog oštre golomrazice,
pojavi se dorat u našem dvorištu. Doveo ga komordžija bez ruke, neki
seljak s okolnih brda, koji je, također, imao konjsko ime — Zekan.
 — Svakojako se napatismo uz put, i gladni i žedni — pričao je
dugački Zekan kao da se radi o dvojici ljudi. — Ne da niko pod krov,
boje se da nijesmo kakvi lopovi. Ja ponekad od muke i zapjevam, a
dorat ćuti, nije ti on od toga posla.
Na kraju Zekan priznade još nešto što je čitavu kuću ožalostilo:
dorat je u ratu oslijepio. Kad se to desilo, konjovodac nije umio da
kaže. To su drugi prije njega primijetili i skrenuli mu pažnju.
Pa šta ćemo sad? — ote se nekom od ukućana.
Djed je tužno zurio u ispošćena konja i najzad neveselo zaključi:
— Neka ga, ovo je njegova kuća.
Tih nedjelja i mjeseci prolazila je drumom kraj naše kuće čitava
varica raznoraznog svijeta. Plutali su neznano kud naplavci i krhotine
razbijenog ratnog broda Austrije. Svak je tražio mirno mjesto da se
skrasi pod blagotvornim suncem, koje je još jedino ostalo
neizmijenjeno i svačije.
Nije ga bilo koji je prošao za dana, pred starčevim očima, a da ga
djed nije ispratio pogledom sve do okuke, gdje bi neznanac uronio u
sjenku zgusnute zove. Kud ode, grešnik, i hoće li taj, napokon, pronaći
miran konak i kakvog, svog, benastog Radu Ćopića, koji će ga primiti
pod svoje?
I uvijek bi, tom prilikom, pogledao svog starog konja, mučenika,
koga mu je sama sudbina poslala da se preko njega koliko-toliko
iskupi i oduži za sve muke i nevolje koje je rat sručio na ovaj kukavni
svijet. Svak je za to kriv, pa i stari Rade, svakom pripada njegov dio
ispaštanja, i to svoje valja stoički podnositi i durati.
— Ama, ljudi, šta će nam stara kljusina, ko će to džabe hraniti? —
bunio se moj stric Nidžo, a djed ga je samo sažaljivo gledao kao
nedoraslo i nerazumno stvorenje, i pitao:
— Kako džabe? A ko pobi i osakati toliki božji svijet? Valja za to
plaćati.
— Ma ko plaćati? Zar sam ja za to kriv, a?
— I ti i ja, moj sinko. Rat je sramota i greota za svakog živog božjeg
stvora. Izjedali smo se i klali kao bijesni psi.
— Pa jeste, bilo je i toga — priznavao je stric i tonuo u neveselo
ćutanje.
Da i njemu nađe neki posao i pravo mjesto u kući, djed je svake
nedjelje, kad je naš dan za meljavu, opremao svog dorata i tovario ga
vrećama sa žitom. Lagano, nogu za nogu, prebirali su uskim puteljkom
preko njiva u pravcu malog poredovničkog mlina na potoku. Odmicali
su krotko i smireno, kao na svečanost sa koje se, možda, ni vratiti
neće.
— Odoše starci — gunđao je za njima moj stric lakom sjenkom tuge
i praštanja za svu njihovu suvišnost na ovome surovom svijetu.
Kad sljedeće jeseni, kao i obično, samardžija Petrak stiže na našu
slavu, Miholjdan, on i djed prosto se pomamiše oko slijepog konja. Više
su se bavili njime nego, bože nas prosti, samim svetim Kirijakom
Mihailom. Da čudo bude još veće, dozvaše s brda i onoga komordžiju
Zekana, doratovog spasioca, pa njih trojica, uveče, ostaviše slavsku
sofru i ostale goste i preseliše se u štalu, kod konja. Tamo su, pijući,
naizmjenice pjevali, plakali i ljubili dorata, sve dok tako i ne pospaše u
sijenu pod jaslama. Neki se naši gosti zbog toga, naknadno, čak i
uvrijediše.
Toliki kumovi, prijatelji i dostovi, a stari Rade otišao da s paripom
slavu slavi i čaše ispija. Preči je njemu dorat nego mi svi.
Malo-pomalo, pa naš slijepi konj postade poznat čak i u široj
okolini, dalje od sela. Videći gomilu dječurlije, na pašnjaku pored
potoka, kako se uče jahati na mirnom krupnom konju, prolaznik se
odmah dosjećao da će to biti onaj slijepi Ćopića konj koga su, priča se,
dovodili čak i na slavu, među goste.
— Ne da ga stari Rade, a davno bi njemu Cigani smrsili konce —
čulo se, uz put, od ljudi, pa bi se istom neko požalio:
— Eto, a mene rođena djeca hoće da proćeraju iz kuće, tako ti je to.
U ljeto, jedne čiste ivanjdanske večeri, našeg konja nestade s
obližnjeg pašnjaka podno same naše kuće. U početku se niko naročito
ne zabrinu zbog toga, naći će se negdje u komšiluku, valjda su ga
dječurlija u igri odvela.
Kad već i ponoć minu, a od dorata ni traga, djed se poče vrpoljiti u
svom krevetu i zorom ustade da ga sam traži. Osvitalo je neko
goropadno i ljuto jutro s teškom rosom, pa starac krenu bos da ne bi
raskvasio opanke oputnjaše. Pretražio je tako sve zavučene okuke,
tukove i gušćake oko potoka, ispod gajeva i podno velike šume Lisine,
ali od konja ni traga. Vratio se tek pred ručak, loman i uveo, a već
istog dana pade u postelju i poče da kašlje.
— Eto ti sad tvoga dorata — gunđao je stric Nidžo trudeći se da je
što manje starcu pred očima.
— Bogami, ništa drugo nego ga ovaj tvoj lopov prodao Ciganima,
neki dan su ovuda prolazili — dosjećao se djedov rođak Sava, sjedeći
uz starčev jastuk. — Znam ja Nidžu.
Zađe tako djed i u zimu, a iz kreveta se ne diže. Najčešće nema s
kim ni da razgovara, pa mene privlači uza se. Dok napolju purnjavi
mećava, a ja pišem svoje zadatke, starac ćuti usturen na jastuke, pa ti
se istom iznenada oglasi okrećući lice prozoru:
— Baja, čuje li se to rzanje?
Sad se i ja prenem i osluškujem. Negdje u blizini grebe po krovu
gola grana, čuju se i vrapci, a u niziji, dolinom rječice Japre, putuje
razliven ujednačen huk najavljujući još jaču mećavu.
— Čuješ li, dušo?
— Čujem — šapućem ja zamišljajući nekakvo ogromno čudovište
bez lica kako plovi niz dolinu u tamnom ogrtaču od oblaka i tuge.
 — Eh, grehote! — istom se otme djedu i on okreće lice zidu, a ja
ostajem još više sam, prepušten mećavi, koja neumorno zasipa sve pod
sobom.
Tako, te iste zime, djed se neopazice i ugasio. Bio sam toga dana u
školi, a kad sam se vratio, zatekao sam izgaženo dvorište puno ljudi i
razbacana triješća. Djed je, izdužen i svečan, ležao nasred velike sobe i
kao da je u tišini, pod žutom svijećom, još uvijek nešto napeto
osluškivao. Samo sam ja jedini znao šta on to čeka i što bi ga moglo
probuditi.
U jabučaru, u hladovitoj sjenici žandarmerijske stanice, sjedi uvrh
stola brkati komandir Munižaba, rodom iz Like, a s obje strane
uokviruju ga njegovi potčinjeni. Zdesna je škoravi kaplar Jovo, a slijeva
pomoćni žandarm, Đurajica Rašula.
Pred njima je rakija, bokal s vodom i otvorena školska sveska. Sva
trojica zabrinuto bulje u taj čisti kvadrat hartije kao da će otud svakog
trena iskočiti vrag zna kakav prestupnik, možda čak i sam komunista,
daleko mu lijepa kuća.
Posao koji treba obaviti nije ni lak ni običan: valja im spjevati
pjesmu. Pjesma i žandari, heh!
Već odavna je običaj u ovim krajevima oko ličko-bosanske granice
da svakog lopova pazarnim danom javno protjeraju kroz varoš. Tom
prilikom „dotični“ ima, glasno i jasno, da objavljuje narodu zašto ga
gone u zatvor, a žandarmi se već pobrinu za to da „objava“ bude što
šaljivije sastavljena. Tako se duže pamti i prepričava, a već ako je
sročena i u stihovima, onda skače numera i lopovu, a još više
žacmanima koji su brata ukebali.
U tome poslu žandarmerijske stanice međusobno se takmiče.
Javljaju se žandarmi pjesnici, a nije rijetkost da se za ispomoć uzme i
neka namišljalica iz sela, koja se istakla u opjevanju raznih seoskih
dogodovština.
Po selima, kao opštenarodna svojina, kruže poslovično mudri
odlomci tih pjesama:
Evo mesa, ko đe bez kantara,
platiće mu suza kod kasara . . .
Mjesec sjao kad sam konje krao,
a Danica kad sam otkajavo.
Istina, i lopovi se koriste pjesmom, pa u nju pretoče svoje gorko
iskustvo:
Dok sam krao i gospodi davo,
nisam, jadan, u tamnici spavo.
Tako se dvije, vječito zaraćene, stranke biju pjesmom, pa čija
ispadne gornja.
Pred komandirom Munižabom nalazi se vrlo neobičan slučaj: lopov
Petar Došen ukrao je čitavu djevojačku spremu. Sad ga valja,
obučenog u nevjestinsko ruho, protjerati kroz pijacu, a za tu
izvanrednu priliku trebaće, bogme, i naročita pjesma. Zamisli,
neobrijan lopov, dugonja i brkonja, obučen kao seoska mlada, maršira
ispred dvojice naoružanih „djevera“. He-he, u žandara bješe mudra
glava, uhvatiše Čarugu gdje spava.
Munižaba uvrće brk i mučenički puše:
— Deder, Đurajica, okini već jednom, tebi ta rabota ide od ruke.
Pomoćni žandarm ukrsti oči, lijevim nanišani u desni direk sjenice a
desnim u lijevi, i zaneseno poče:
Čuj, narode, dunu vjetar,
dolijao lopov Petar!
Na taj optimistički poklič, pravu narodnu budnicu, komandir veselo
zarza, pa se opet, za tren oka, smrači i zanijeka glavom.
— Jok, jok, ne ide. Predsjednik kraljevske vlade također se zove
Petar, pa bi ovaj nezaglavljeni narod svašta mogao pomisliti. Da i ne
pominjem njegovo veličanstvo, koje isto tako ...
Munižaba briše vjernopodanički hladan znoj i hukće:
— Vala, da mi je znati ko to dozvoljava da se svakoj rđi u selu daje
kraljevsko ime. Svaki drugi je ili Petar ili Lazar, a već se i Aleksandri
dobrano zapatili.
Kaplar Jovo, uštogljen i prav, mrmolji i miče usnama kao zec u
detelini.
— Ve-ve-ve-ve ...ke-ke ...Kuja vuku pomokrila ruku ...Eto ti, ispade
nešto.
— Ama šta ispade, bog te vidio? — usturi se komandir. — Šta imaju
vuk i kuja s Petrom Došenom i s njegovom kravom?
— Vidim i ja da nemaju — pokajnički priznaje kaplar. — Izleti mi
tek onako. To sam čuo još kad sam bio dijete.
— Hm, dijete ...Nije ovo djetinjarija, nego službena rabota.
Đurajica zriki kao kreja iz orahove krošnje pa istom podskoči.
— Čuj, pa da zovemo iz podruma mog imenjaka Đuru. Taj ti je
doktor za svaku pjesmu.
— Daj ga, kad već ne ide drukčije — predaje se komandir
odmahujući objema rukama.
Đuro Pajić, seosko naklapalo iz Hašana, već treći dan leži u
podrumu stanice. Osumnjičen je da je u predizbornoj gužvi spjevao
pjesmu protiv vladine partije. Ta zlosrećna pjesma kruži po čitavom
srezu kao jedan od glavnih letaka opozicije. Đuro se brani da je
nepismen, to mu je glavni adut. A faktično, i jest nepismen, pas jedan,
ali opet gadno ujeda, onako usmeno.
Đuru ne nalaze u podrumu. Otključala ga žandarmerijska kuvarica
da joj zakolje kokoš. Evo ga najzad u sjenicu s krvavim sikirčetom u
rukama.
— Koje dobro, gospodine vodniče?
Munižaba ispod oka pogleda ono sikirče i otpuhnu:
 — Zlo i gore, moj Đurašine. Valja nam spjevati pjesmu za onoga
tvog pobratima, Peru Došena, a nikako ne ide. Deder ti, bratac, potrudi
se, pa da ti progledamo kroz prste za onaj letak.
— Gospodine vodniče, pa vi znate da sam ja nepismen — izvlači se
Buro.
— De, de, nemoj ti tu sad ...Đurajica, utočide mu jednu.
Đuro, kao i svaki pjesnik, ispija do dna, stresa se, onda se široko
osmjehuje i gleda po čitavoj družini blaženo, kao da je među anđelima.
— Samo ti vezi, a mi ćemo zapisivati — nutka ga komandir.
Đuro valjano uzdahne, prižmiri i otpočne:
Evo Pere, evo i žandara,
evo pravde među dva handžara . . .
Komandir poče zapisivati, zatim spusti pero i u neprilici ubrzano
zatrepta. Pjesnik je nastavljao dalje, nadahnuto, ništa ne primjećujući:
Teško stoci kad je gone vuci,
sirotinji u žandarskoj ruci.
— Stoj! Stoj u ime zakona! — razvika se Munižaba. — Kakva je to
pjesma, a? Misliš ti da se ovdje sastavlja antidržavni letak, je li?
Pjesnik se probudi i zbunjeno se osmijehnu.
— Ama, ponijelo me, đavoli ga derali. Znaš, nema ti ništa slađe neg
ovako ...
— Oporočavati vlast, a? — isceri se komandir. — Znam ja tebe, tico.
Ovdje si pozvan da nafarbaš onu lopužu, Došena, a ti tako, na državu
ciljaš.
— Dobro, dobro, omaklo mi se. Evo, sad ćemo mi to — zabrza Đuro,
ispi novu čašu, podnimi se na ruku i sjetno razvuče:
Evo mene u suknje obukli,
čakšire mi poreznici svukli,
dabogda ih gromovi potukli.
— Stoj! Stoj! Eno ga opet!
— Šta, zar ni sad ne valja? — začudi se pjesnik. — A baš sam lijepo
sročio ono za čakšire.
— Sročio si ti crnog đavola! — razvika se komandir. — Zar su tebi
poreznici ...Ama, to su državni službenici, kugo kokošija.
Đuro se zamišljeno zagleda u ono sikirče pred sobom.
— Ama ljudi, kako ću ja sročiti pjesmu po vašoj volji kad je taj
grešni Petar Došen ovamo s moje strane, siroma kao i ja, a vi i ti tamo
poreznici ...vi ste nešto sasvim . .
— Ona druga strana, a? — prožvaka Jovo mrdajući nosom.
— Šta mu ja znam, ali tek što se zamislim, a srce mi se nekako
navije pa — hajd, hajd! — samo pogodi kud ne treba.
— Čujete li vi ovo? — strogo se poisprsi Munižaba. — I još on meni
petlja i laže da nije naversao onu sprdačinu protiv kraljevske vlade. On
i niko drugi. Sad sam ja njemu namirisao njegovu antidržavnu dušu.
Deder, Đurajica, u podrum s njim, pa nek tamo smišlja što mu drago,
a mi ćemo se ovdje potpregnuti da istjeramo ovo naše. Svak svoju
pjesmu, dragi moj, nema nam druge, davno sam ja to vama govorio.
Pjesnik prihvati ono kuvaričino sikirče i krenu prema zatvoru,
dobrodušno gunđajući:
— Šta im sad ja tu mogu. Svak svoju pjesmu, bezbeli. He-he, a ono
za čakšire baš mi dobro ispade. Ejvala ti, Đuro, živila ti kubura.
DANI CRVENOG SLJEZA
 DJEČAK S TAVANA

Prolaze godine, kažu (nikako da se uživim u tu neprijatnu priču!),

sipi toplo mlivo dana i noći ispod dosadnog vječitog žrvnja, a u meni
nikako da iščili i ostari sjećanje na jedan sjenovit bogat tavan pun
tišine, prepun iznenađenja, krcat smirenim tajnama. Nikad ga do kraja
nisam istražio (možda je i bolje tako!), otkotrljao sam se u svijet kao
prezreo orah-koštunjavac (onaj kome se rijetko obraduje ikoji nalazač),
a i danas preda mnom, kad se najmanje nadam, zaleprša ponešto iz
ostavljene riznice utišana potkrovlja. Šta li sam to tamo našao, šta li
zaboravio, a šta li zapamtio? I zašto me sve to prati čak i za obasjana
avgustovskog dana, kad sve sjenke spavaju otežale od vruće bezbrige?
Negdje iza mene u ovome svijetu je selo Hašani, kuća mog ujaka i
moje godine između sedme i dvanaeste, dani djetinjstva, stariji i
mudriji od Kolumba, Tesle i barutnih izumitelja, dani kad smo bili vrlo
smjeli i bezgranično bogati.
Jedne od tih godina, na prvi pogled slučajno, ja i moj rođak otkrili
smo tavan ujakove kuće. Nije to baš bilo lako i jednostavno, kao ni
svako drugo otkriće. Valjalo je tu namjestiti stube pod četvrtast otvor
na tavanici, s deset napabirčenih ključića otvarati zarđao katanac na
kapku, nadići težak poklopac i, konačno, uvući se u prastari mrak,
sjenke i bog te pita kakve razbojničke i vukodlačke zasjede. (Batine i
viku starijih tu i ne računamo, kao ni svaki istraživač!)
Na tavanu je, u odlomcima i krnjacima, pohranjena istorija svake
kuće i svih njenih stanara, godine i deseci godina nabacani jedno
preko drugog, sve pod prahom konačnog mira i pokoja. Jedno uz
drugo tu trpeljivo ćute zgorele seljačke jeseni, zamorne večeri uz
razboj, utihle uspavanke nad kolijevkama, mudre tišine knjigočataca i
ratovi pomrli nad praznim limenim porcijama.
Zamislite onda šta smo našli rođak i ja kad su moji, iz ujakove
porodice, bili i lički hajduci, i bosanski kolonisti, američki rudari,
reštanci u Lijepoj Glavi, nadglednici na gradnji pruge za Višegrad,
vojaci Jelačić-regimente, zelenokaderaši, trgovci, pjesnici, pretplatnici
na „Zembilj“ i poklonici Čika Ljube Nenadovića!
Ne, nisam odmah navalio na knjige, bio sam za to isuviše mlad. Kad
je utihnuo prvi tutanj naših vrapčjih srca i mi osjetili da još može da se
diše i korača, najprije ostadosmo raspeti između svjetlucava razbojišta
starih sprava i alatki i toplog ptičjeg grgutanja negdje pod mlakim
krovom od siva „eternita“.
— Golubovi! — šanu rođak i opet u nama oživje poplašeni lepet
nevidljivih krila. Ko se to više prepao: mi od golubova ili pernati
gugutani od nas, trista i više godina starih istraživača, hajduka,
kopača blaga i šta ti sve nismo bili.
Lov nam nije pošao za rukom. Nemilosrdno oprezne, ptice su
panično sunule u budnu okatu pustoš ljetnjeg neba, koja nas je grubo
odgurnula s malog tavanskog prozora. Zalutasmo u šumu ofarbana
drveta, gvožđa, mesinga, stakla i hartije. Tu, iza svake sprave i suda,
kanda se krio još neki dječak, naš vršnjak. On vjerovatno umije da
pravi pucaljke od zove, nosi kapu čudna oblika, govori „američki“ i
džepovi su mu puni ...ko bi znao čega.
Čujem suzdržano kliktanje rođaka, a sav sam, u stvari, obuzet
uzbuđenim šapatom s nepoznatim dječakom, koji je nekad okretao
ručicu ove iste mašine: „Bije li tebe mama? A znaš li načiniti gvožđa za
kreje? Šta, misliš ti da se ja tebe bojim? Šipak tebi, momče!“
Nošeni zelenom poplavom ljeta, mi smo jedrili niz potoke, šume i
sjenokose, ostavljajući naš tavan potopljen u sjenke i tišinu, ali s
prvim jesenjim kišama, evo nas, istraživača, da ponovimo pređene
puteve naših starih. Tako smo, iz jeseni u jesen, uz kuckanje kiše po
eternitu, lagano rasli i prodirali naprijed. Sa polomljenih alatki prelazili
smo na ratne dopisnice i obična pisma, otkrivali rijetku ljubavnu poštu
i zabezeknuti stajali pred nekim novim i nama nepoznatim, luckastim i
djetinjastim, našim očevima, tetkama, ujacima.
Kasnije, oko ferija, vraćajući se iz gimnazije u selo, otkrio sam na
tavanu pune sanduke „Srpskog književnog glasnika“ i tako se
uzbudljivi svijet literature neosjetno spleo s čudnim bogatim svijetom
potkrovlja, koji sam ja godinama otkrivao. Opčinjen nad otvorenom
sveskom, zaboravljao sam golubove, a oni su zaboravljali mene
grgućući na prozorskoj dasci.
Šta li je u to doba radio onaj moj pametni rođak koji je na vrijeme
klisnuo s tavana?
Šta je radio! Satima zabavljen u potkrovlju, nosa zabodena u knjige
i starudije, ja sam izlazio napolje zabliješten danom i životom, upadao
sam kao u tuđinu, i kasno, vrlo kasno, zapazio sam kako se oko
ujakove kuće motaju čupoglavi opaljeni djevojčurci. Budala ja!
Četrdeset druge, ljeti, istog dana kad su partizani oslobodili
Bosansku Krupu, neprijateljski bombarder prepolovio je ujakovu kuću.
Pola sata poslije bombardovanja stajao sam u dvorištu i zamuklo zurio
u ostatke svoga tavana. Raskriven, surovo izložen suncu i svačijem
pogledu, on je još uvijek mamio moje srce, zvao me u neki još
neistražen kutak, sad nemilo ogoljen svjetlošću, obećavao... Obećavao,
rastrgnut eksplozijom, smrtno ranjen, na umoru ...
 Šta je ovo, zar se još uvijek nisam konačno razbudio? Na ovome
svijetu, izgleda, nema u isto vrijeme mjesta i za bombardere i za
opčinjene dječake, koji rone ispod sjenki i nešto traže kroz tišine
opepeljene tugom nesmirenih predaka.
A onaj moj trezveni, pametni rođak?
Eno ga, opet se čuje. S gole čuke poviše sela, on uporno rešeta
mitraljezom u susret avionu koji ponovo nailazi. Vidi ti njega!
 POSLJEDNJI KALAJDŽIJA

Stari kalajdžija Mulić, živahan spečen Ciganin, obilazio je preko

pedeset godina naša sela i kalajisao bakarno suđe. Već je poznavao
svaki bakarni kotlić i tepsiju u čitavom kraju, pa kad bi uzeo u ruke
takav jedan sud, izlizan ili čak i prošupljen od upotrebe, on bi samo
saučesnički uzdahnuo:
— Ostarilo se, osiromašilo, šta ćeš, de.
Bakar je za njega bio život, onaj pravi, punovrijedan, sličan zlatu
kao i svaki bakar, a kalaj, njegov pratilac, bio je samo neophodna
glazura na tome isuviše skupom i vrijednom materijalu koji valja
čuvati.
Iz godine u godinu, dobro je to majstor pratio, bakra i bakarnog
posuđa bilo je sve manje. Sve se trošilo, tanjilo i nestajalo. Ponekad je
valjalo obiti pola sela dok se ne naiđe na jedan valjan sud od bakra.
— Propada svijet, brzo će kraj svemu.
Maštajući uz put o smrti i o drugom životu, kalajdžija je zaključivao
da je i sȃmo nebo po svoj prilici načinjeno od čistog bakra. Od čega bi
drugog, vrednijeg, i bilo. Ljutio se samo na nemarnog nebeskog kolegu
kalajdžiju što je po tako lijepoj bakarnoj kupoli udario neki plav kalaj,
pa sad presveta božja čerga neodoljivo podsjeća na odvratno fabričko
plavo posuće, vrhunac svake prevare.
— Ta ne bi ljudi džabe psovali nebo kalajisano da tu nešto nema.
Od bakra je, naravno.
Kad je ono, u prvom svjetskom ratu, iscrpljena Austrija zaređala da
po selima kupi bakarne tepsije, sahane i bakrače ne bi li s njima
dobila bitku, za kalajdžiju Mulića to je bio prvi znak da je smak svijeta
na pragu.
— A, dok je ono okrenulo da ovako božje blago nabija u topove, više
nema života, nema države.
A kad se vječita Austrija uskoro srondačila kao potkopana kula,
kalajdžija je samo značajno digao prst:
— Jesam li ja rekao, a — ode!
Prolazeći našim krajem, Mulić je najčešće svraćao kod mog kuma
Rožljike, jednog brkatog delije strašna pogleda i krupne glasine. Taj
moj kumašin vjerovatno je bio posljednji izdanak ilirskog ratničkog
plemena, tako sam bar ja davno zaključio u svojoj odlikaškoj
gimnazijskoj glavi, smećući s uma da ni moji plavi slovenski preci nisu
bili ništa manji razbojnici.
Već prvi susret između pregorjelog usukanog Ciganina potukača i
snažne čupave seljačine počeo bi s podrugljivim primjedbama.
 — Ehe, zar još nijesi zaglavio u bihaćkoj „Kuli“? — groknuo bi kum
Rožljika. — Dokle se ti misliš skitati i gledati kako ćeš nešto zdipiti?
— De, ti, de, šironja! — veselo je kriještao Cigo. — Gledaš samo
kako ćeš što dovući u tu tvoju logu, pa misliš da je svak taki. Ih,
dabogda se raspuko!
— Pa deder, kakve si se sreće domogao u toj tvoj oj skitnji? —
bobonji kum brko. — Daj, pofali se.
— A kakve si ti, čučeći u toj tvojoj rupi? Ja sam bar vidio svijeta:
Prijedor, Sanu, Novi, Otoku, Bužim, a ti — gledaš mački pod rep.
— E, moj rođo, gdje nije mačke, nije ni kuće — mudruje strašni
kum i vodi Mulića u avliju. Tamo se iznosi svakojaka bakarna starež i,
dok to kalajdžija stručno pregleda, Rožljika ga propituje gdje je sve
dosad bio, šta je vidio, šta ima novo i tako dalje. Prilično mu i vjeruje,
ipak je majstor, makar i kalajdžija, svijeta je vidio, a jadni seljak —
nikud iza goveđeg repa.
Ostane tako kalajdžija kod njega i dva-tri dana, više i nego mu
treba, narazgovaraju se i nasvađaju, a kad već Mulić krene svojim
putem, Rožljika ga i na polasku pecne:
— Ajd, ajd, požuri samo, da ti ne izmakne sreća. Eno je, uprav
zamače dalje iza one okuke.
— A ti pritvori vratnice da ti ne uteče iz avlije — dočekuje Cigo. —
Baš joj je kod tebe lijepo i potaman, ne bi, veli, nikud krenula od tebe,
da joj dadeš carevinu.
Rastanu se. Onaj koji ostane, žali onoga koji je otišao, a ovaj, opet,
žali njega, pa ipak: seljaku se, bar za jedan svijetli trenutak, učini da
bi jednom nekud vrijedelo otići kad je već tu put i šuplje ispod neba, a
Cigo, opet, zažali što nema svoga krova, kad ćeš ponovo, kadli-tadli,
upasti u vjetar i mećavu.
Kad minu i drugi svjetski rat i Mulić nekako iznese čitavu glavu, on
se odjednom nađe u nekakvom tuđem i nepoznatom svijetu. Kalaja
nabaviti ni za lijek, bakarno posuđe nigdje se više, kanda, i ne pravi,
bar on vidio nije, a i ono nešto što ga je još od starine ostalo, bolje i da
se ne govori o njemu. Našlo se tek da te podsjeti na to da se nekad
živjelo, kućilo i kalajisalo.
Pipajući tamo-amo kud bi, šta bi, bivši kalajdžija se konačno zadrža
kod preduzeća „Otpad“ da skuplja staro gvožđe.
Skrpio je neka erava kolica koja su u vožnji uvijek zanosila udesno,
ali je zato imao kljuse koje je vuklo ulijevo, i tako je, jedno s drugim,
opet sve išlo kako treba. Konjče mu je, krajem rata, poklonila neka
partizanska intendantura. Šta da se kaže, nije mu bilo naročite mane:
imalo je sve četiri noge i rebra kao motor na vazdušno hlađenje, tek je
bilo očevidno da ga je ta njegova vidno izražena mršavost spasila na
Zelengori od naših tifusara. Po nečijem nagovoru, konju je dao ime
„Uragan“. Nema šta, nepoznati kum imao je mašte.
 Krenuo, tako, Mulić s Uraganom kroz naša sela, u otkup. Jezdi
kljuse, sve se od puste sile zavaljuje, a gazda se natuštio, valjda se uz
put sjeća zlatnih bakarnih vremena. Kad stignu do neke kuće, onda će
Mulić, da sačuva kalajdžijsku čast, najprije upitati:
— Da nemate kakvog starog bakarnog suđa?
Otkud bakar, zna to i sam „otpadovac“ da ga nema, pa pita dalje za
gvožđe i ostalo. Donose onda seljaci njemačke šljemove, lim od
slupanih aviona, mitraljeska postolja, topovske čaure i ostalo „što je
bog dao“ i čime nas je četiri ratne godine darivao njemački „Vermaht“.
Cigo, kao i svaki trgovac, maniše robu, tvrdi da to nije za nj, dok je ne
dobije za dinar-dva, pa gura dalje s Uraganom.
Krstario kalajdžija najprije kroz ona sela bliže varoši, pa čim napuni
kola, on se vrati u „Otpad“, preda robu i opet u selo. Poznat je
seljacima odranije kao kalajdžija, pa se brzo navikoše i na njegovo
novo zanimanje i prozvaše ga kratko i jasno: Otpadnik.
— Ej, djeco, evo ide Otpadnik. Jeste li našli nešto gore oko
bunkera?
Otpadnik! Kad je prvi put čuo za to svoje novo ime, Mulić se poklopi
kao pod pljuskom. Pa i šta je drugo nego otpadnik kad se odrekao
svoga lijepog kalajdžijskog zanata. Ostaviti onako plemenit posao i dati
se u potragu za svakojakim otpacima i starudijama, za bezobličnim
neupotrebljivim smećem. Šta bi mu na to kazali njegovi stari, čestite,
poštene kalajdžije.
— Ih, Otpadnik Mulić.
Jedino se usudio da se požali svom konju, Uraganu, taj mu se,
valjda, neće podrugnuti.
— Vidiš li ti, moj dragi, kakva vremena dođoše: čitavog vijeka bio
sam kalajdžija, a sad, pod starost, otpadnik. A ti? Da je negdašnje
sreće, ti bi se zvao Dorat, Putalj ili tako nekako, a ne Uragan. Uragan
— kao da si neka crknuta drtina!
Mulić je naročito zazirao da se sa svojim novim zanimanjem i
opremom pojavi pred svojim starim prijateljem, mojim podrugljivim
kumom Rožljikom. Kako li će ga tek taj danas dočekati!
Ipak, hoćeš-nećeš, moralo se jednom i kraj Rožljike naići, kad
njegova kuća čuči u busiji kraj samoga puta.
I evo ga, jednog dana, kolica s Uraganom i Mulićem dokotrljaše se i
pred kuću strašnog brke.
— Oho, koga to vidimo, ko nam to dolazi! — razgalami se kum
Rožljika. — Otpadnik Mulić, a? Promijenio si zanimaciju, je li?
— Promijenio, šta ćeš, takva su vremena — skrušeno priznaje
kalajdžija, videći već da njegov novi nadimak ide pred njim, otvara mu
put i kazuje o njemu više nego čitava priča.
Pred Rožljikinom kućom je nekakav neuobičajen nered. Kaca
izvaljena ispod nadstrešnice, neki alat na gomili, troja kola u avliji.
— Šta je, kume, da nećeš našim ciganskim putem, u čergarenje?
 — Pa tako nešto, Otpadniče — selim.
Mulić u nevjerici beči oči.
— Seliš?! Zar ti da ostaviš ovu svoju rupu i da nekud kreneš, a? E,
nek sam to čuo ...
— Selim, selim! — pomalo gorko bobonji strašni kum. — Idem u
Banat, za boljim ljebom. Šta ćeš, dođoše takva vremena.
— E, nek sam to čuo — nastavlja kalajdžija svoju malopređašnju
misao — nije mi sad žao što sam ostao bez svoga kruva i zanata. Nek
je i tebe nešto krenulo iz te tvoje jazavčije jame, baš si mi se bio na
glavu popeo.
— Rđo kalajdžijska, nije ti dosta tvoje potrebe nego još imaš kad i
mojoj nezgodi da se rugaš — čudi se Rožljika i zaviruje u kolica. —
Deder, šta to voziš?
— Otkupljujem ratni materijal — učeno kaže Cigo samo da bi
izbjegao da pomene staro gvožđe.
— Aha, dobro što mi to pomenu! — graknu Rožljika. — Imam ja
uprav nešto za tebe, samo da dobro platiš.
Rožljika donese iz ambara veliku granatu od haubice i podnese je
svom prijatelju pod nos.
— Jesi li je vidio, a, kolik dobro prase.
Mulić kiselo gleda robu, pa procijedi:
— The, nije bogzna čemu, ali tebi, kao drugu, pet banki.
Rožljika se izbeči kao da je sreo medvjeda.
— Šta kažeš! Ovo bez hiljadarke ne ide iz mojih ruku.
— Ta nije to bakar, bog te vidio! — zinu Mulić. Obična gvožđekanja,
a ti — hiljadarka. Ne bi ga trpali u topove da to čemu vrijedi.
— A sjećaš li se onoga prvoga rata, nesrećo kalajdžijska? Zar onda
ne pokupiše sav bakar za topove? — podsjeća ga seljak.
— Eh, i to mi je bio neki rat, bez avijacije, bez tenka — maniše ga
Cigo kao da kudi onu robu pred sobom. — Zato je Austrija i propala
što je počela da harči skupe stvari.
— Pa i Nijemac je propao! — grakće Rožljika. — Nego, deder ti, ovo
nam je posljednja trgovina, učini rodu glas, pošteno plati.
Kalajdžija primi granatu u ruke, odvagnu koliko je teška i preko
srca reče:
— Sedam banki, više ne vrijedi.
Rožljika brže-bolje grabi granatu iz njegovih ruku, kao da bi kupac
mogao pobjeći s njom, i urla:
— Rđo nad rđama, ovdje ima najmanje dvadeset kila čiste vage, a ti
— sedam banki!
— Petnaest kila, nema više — trezveno, apotekarski kaže Mulić i
opet uzima granatu da je još jednom izmjeri. — Pa da, petnaest, uvrh
glave osam banki.
 — Eh, što ti je Ciganin! — kivno se zakida Rožljika. — Ta ovaka je
granata, bolan, raznijela čitavu moju pojatu, nije ni slamke ostalo. Ej,
pojata je to, nije tvoja ciganska čerga!
— Bože moj, što ti je seljak — oteže kalajdžija mirno, sanjalački, kao
da čita iz knjige. — Za jednu svoju šugavu granatu on bi rad bio, vjere
mi, da mu ja čitavu pojatu načinim.
Okreće se zatim Rožljiki, gleda ga pravo u oči i kaže mu prijekorno i
poučno kao nekom dragom a nedoraslom:
— Eto te, bolan, u svijet si krenuo, ali sve ti je ban-badava, opet si
ostao seljačina.
— Seljačina! Ama, zar ti misliš da sam ja baš spao na to da se
prehranjujem prodajući topovsku đulad štokakvim tamo skitnicama i
beskućnicima! — zaurla Rožljika tako ranjeno kao da se zauvijek
oprašta s kućom i zemljom hraniteljkom. Na, evo ti je džab-džabe, nosi
je, najedi se!
Silovitom kretnjom Rožljika prosto ugura granatu u Mulićeve ruke
kao da puni samu haubicu, a zatim pljesnu dlan o dlan kao da ih čisti
od prljavštine.
— Eto ti, gotovo!
Prisilno naoružan teškom granatom, kalajdžija odjednom oseti da
ovo između njega i Rožljike više nije šala, prvi put nije šala, i da se
nešto konačno slomilo ili među njima dvojicom ili možda u čitavom
ovome šašavom svijetu, po kome, evo, poćoše otpadnici, Uragani i
seljaci selice. Riješen zato da u ovome prelomnom trenutku i on bar
nešto žrtvuje za svoj zlatni kalajdžijski zanat koji bespovratno nestaje,
on prezrivo pljucnu na granatu i diže je povrh svoje glave.
— A zar ti misliš, kume Rožljika, da je kalajdžija Mulić dogurao
dotle da živi od ovakve gvozdene poganštine, je li?! E, da vidiš da nije!
Evo ti je, gladnice seljačka, najedi se!
Ciganin svom snagom tresnu granatom o kamenu ploču pred
seljakovim pragom ...
Grmljavina od eksplozije dugo je odlijegala brdovitim krajem ispod
Grmeča, odbijala se i vraćala kao da traži izlaza, a poplašeni Uragan,
ostavši nekim čudom živ, pokaskao je nekih desetak metara niz drum,
prevrnuo kola i ostao strpljivo da čeka kad će neko po njega doći. Što
da se više sikira. Bio je on i u većem krkljancu, pa se ostalo živo.
 SUĐENJE

Napolju miriše i grije zrela jesen, iza prvih šumaraka kokaju puške,
bobonji nemirna četrdeset prva, a mi u prostranoj seljačkoj sobi našeg
štaba saslušavamo Panteliju Vokića, omalenog brkicu iz obližnjeg sela.
Natežemo se s njim evo već od ranog jutra, ali vajde postići ne možeš.
Neće, pas, ništa da prizna, pa bog.
— Hajde, Pane, jabuko moja, priznaj već jednom, nemoj patiti i nas i
sebe — lijepo ga moli sekretar štaba bataljona, Rade Čuvida, bivši
opštinski činovnik, ali oznojeni Pantelija samo iskosa zriki u sirov
ljeskovac u Radinim rukama i domaćinski poslovno niječe:
— Vala, Radoje, da imam šta priznati, zar bi ja to krio od tebe,
starog dosta još iz onoga nekadašnjeg sretnog zemana.
— A ovaj ti zeman, danas, ne valja, je li? — pripituje politički
komesar Mihailo, osjećajući potrebu da interveniše na ovu seljakovu
primjedbu o prošlim vremenima.
— Kako da ne valja, Mjailo, brate! — čisto se trže seljak i opet se
ogleda na onaj ljeskovac. — Dobar je on meni, predobar, nemam ja ni
njemu nikakve zamjerke.
— Vidiš ti njega, zavrzana, medena mu svaka riječ, rekao bi čovjek,
sveca pred sobom ima — ljuti se Rade. — Ko bi samo i pomislio da je
taj u stanju da tako šturmira na jednu, da rečemo, staru ženu,
babetinu.
— Nemoj ni ti, Rade, biti baš tako gizdav, još je to držeća ženska —
prijekorno grkuće stražar Veso Kukolj, još momak, i zaljubljeno gleda
svoju lovačku pušku. — Prangija ti je to, ona prava, crkvena.
— Zar i ti, Veseline, dijete moje, a sin bi mogao da mi budeš?! —
mučenički se obzire osumnjičeni Pantelija i kao najviše mu došlo krivo
baš na toga mladića: ta nije od njega lijepo ni da sluša o takvim
rabotama, a kamoli da o njima javno sudi.
A da je rabota zaista onako nešto, neprilična koliko ti drago, jeste,
brate, nema tu šta kriti. Optužilo našeg kićenog Panteliju da je u po
božje noći napastvovao babu Trivunu i njezinu snahu Anđu. Pozvale ga
žene, sve s obrazom i s poštenjem, da im pomogne peći rakiju, a on
tako...komšiluk svoj. Čulo se to nadaleko, raspričalo.
Da je sad posrijedi neka špijunaža ili kakvo izbjegavanje vojske,
hajde de, u tome bi se štab nekako i snašao, ali ovako, ovi poslovi ...
Već je treći mjesec kako je ustanak planuo, ustala butum sva sela
pod planinom, stvorile se komande, štabovi, pomalo i seoski odbori,
vojna i civilna vlast, kako bi se lijepo kazalo, ali narod kao narod, upro
kao june u nova vrata, pa zarezuje i traži samo vojne vlasti. Nekog
istuku — daj štab, desi se krađa — traži vojnu patrolu, učinjena
nekom nepravda — nek vojska presudi. Pita se samo puška i opasač, a
civila niko ne zarezuje kao da ga majka ni rodila nije.
U našem štabu, opet, baš i nema koga vještog sudskim poslovima.
Komandant Milančić, ljut kao poskok, neće ni da čuje za te stvari.
Mihailo, politički komesar, odviše je duševan i mek, a još je povazdan
zauzet svojim malobrojnim partijcima i skojevcima: vječito s njima
nešto šuška iza živica i po vrtačama.
— Čuješ ti, šapat je pojeo svečeva pijevca! — opominje ga Milančić i
ne gledajući ga. — Manje ti s tom politikom, sad se ratuje.
Elem, glavni posao oko svake rasprave i suđenja padao je,
uglavnom, po sekretaru Radi, a on — tu je ljetnja oficirska bluza, neka
grdna revolverčina, na prozorskoj dasci skinute epolete (nek se i to
vidi!) — dušu dao za činovnika vojnog suda. Ni dao bog onaj opštinski
Rade. Još mu je tu pri ruci i stameni Veso Kukolj s lovačkom puškom,
neka kombinacija vojno-civilnog stražara, a to svakog okrivljenika
posebno zbunjuje: uhvaćen je, znači, i s vojne i s one druge, seljačko-
prestupničke strane.
Za Pantelijin slučaj vlada posebno zanimanje: nije šala, babac je
priznao da je bilo što je bilo, a i snaha je, kaže, napastvovana, ali se,
ipak, nekako otela i pobjegla u mrak, u kukuruze. Ko bi se onda čudio
što se na suđenju načečio čitav štab našeg bataljona. Čak se u sobi
našao i komandant Milančić, stigao s položaja, iz akcije. Izuo samo
cipele, legao na krevetac, okrenuo se zidu i, skupljen kao dječak na
svom ležaju, čini se da samo spava i da ništa ne prati i ne čuje. od
onoga što se radi u sobi.
— I ti, Pane, baš ništa ne priznaješ od svega ovoga što te tereti ova
naša, ovdje prisutna ženska i drugarica, Trivuna Dekić? — učeno pita
Rade.
— Radoje, kućo moja, pa zar se mi ne znamo tolike godine — lisiči
osumnjičeni brkica, i kad god se obraća nekom od ispitivača, on ga
oslovljava rodbinski, po imenu i, kao iz milošte, malo mu izmijeni i
podmladi ime: nije Rade već Radoje, nije Veso neg Veselin.
— Evo, žena kaže, kune se. Kazuj, brate, istinu pa da se ide kući,
svak za svojim poslom. Zašto da te džabe tučemo.
— Ma, ljudi dobri, šta će meni tamo nekakva baba, deder kažite.
Evo komandanta Milančeta, druga našeg, pa nek on potvrdi.
Milančić se na to samo lecne na svom ležaju kao da ga je ujela
buva, ali nit se okreće nit šta odgovara.
— Pa bar da si pristigao onu pomlađu, Anđu, kako li se zove, to bi ti
se nekako i oprostilo — dobrodušno se utače u razgovor komesar
Mihailo, a na to seljak samo zaigra brkom i razvuče usne.
— To ti je to, brate Mjailo, stigao sam ja nju. Žena udovica, popila
ona, popio ja, pa šta ćeš, svakakve se tu rabote dese — sleže Pantelija
ramenima. — Ko će znati šta se u onome pijanstvu i mraku sve
ispodogaćalo.
 Odjednom s onoga kreveca, iznebuha, poput opruge, odskoči
komandant Milančić i za tren se nađe pred seljakom, onako gologlav i
u čarapama.
— O, majku ti tvoju, a ja sve mislio da nijesi ništa uradio, pa mi te
bilo žao što te toliko tuku! Što ne reče odmah kako je bilo, pa da se
riješiš degeneka, magarče jedan?
— Bojo sam se da ću biti strijeljat — zatrepta brkica.
— A ti misliš da vojska nema pametnijeg posla nego da troši metke
na vaše kucaljke oko rakijskog kotla, a? Deder, ovog časa, kapu u
šake, pa mi se gubi s očiju, dok ja nijesam uzeo ovaj Radin ljeskovac!
Brkica brže-bolje popade iz ćoška svoj šešir i dunu na vrata, a
Milančić se okrenu lijevo-desno po svojim štablijama i poče da ruži sve
sreda kao da su pred njim nedorasla djeca:
— E, baš ste našli sebi krasan posao: mećete katance na tuđe ...hm!
Ako tako zaređate, ostaćemo i bez vojske i bez pozadine, ne trebaju
nam neprijateljske ofanzive.
 DOBRI MOMAK VASILIJE

Stojeći na korak daljine od sinovca, seljak je toliko galamio

prepirući se s njim kao da se nadvikuje s nekim ko se nalazi čak u dnu
zelene doline podno njihove kuće.
— Sakrivaj kravu, jesam li ti još sinoć kazao. Kad vide da nema
ovaca, eto njih i na kravu.
— Ma ko će ti na kravu? — s dosadom se otresa golema, prekrupna
momčina, jedan od onih koje su, čini se, pravili u kupusnoj kaci pa ih
ostavili da se sami kako znaju snalaze u ovome tijesnom svijetu.
— Ko će, još ti pitaš? Četnici, Talijani, ustaše, partizani, a mogu,
vala, još i ovi najnoviji, ni farbe im ne znam.
— Proleteri?
— Sve ti znaš što ne treba ...Oni, dabome. Bog zna kako li tek ti
plijeve, jadna ti majka.
— Ovi ne plijeve — namerno žvaće momčina. — Ti su isto što i
partizani, samo su malo probrani, prosijani na sitno sito.
— Kad stiže da i tu mudrost pokupiš, a?
— Ne galami, uši mi probi.
Momak se obzire lijevo-desno kao da traži kud bi iz ove tjeskobe
(tijesno u kući, tijesno kraj strica, tijesno u njihovoj dolini, stijesnile ih
razne vojske!), kad spazi tri naoružana čovjeka kako se spuštaju iz
obližnjeg jezička šume pravo njihovoj kući.
— Evo ih, striče, dolaze.
Seljak se samo lupi po vratu.
— Rekoh li ja, Vasilije, goni kravu. Dolaze, pa da. Ne boj se, to nas
dobro neće mimoići.
Intendant Krajiškog proleterskog bataljona već uz put je osmotrio
sve živo što se micalo u blizini usamljene kuće i kiselo zaključio:
— Slaba vajda: ovce posakrivali, a krava ...zaropet kravu klati! O
ljudi, ljudi, šta će se i kako će se?
Da se bar koliko-toliko zaštiti od seljakova pečalna pogleda,
intendant se najprije obraća momčini:
— Kako je, drug?
— Njega pitaj, on je gazda — odbrunda šironja i mače glavom put
strica.
Intendant se ćutke zgleda s dvojicom svojih pratilaca, pa priđe
seljaku, rukova se s njim i onda poče, negdje od sredine, kao da je prvi
dio razgovora već obavljen:
— Pa šta ćemo sad, rode rođeni? Ovaca, veliš, nemaš?
— Nemam, vidio si i sam.
 — Vojske pokupile, a? — saučesnički uzdahnu intendant kao da on
i nije vojska nego neko svoj, boleći.
— Vojske — pustinjački jeknu seljak.
— Ostala samo žujova? — priupita intendant zagledajući kravu na
ledini, a sve mu žao što to nije bar neka zekulja, marvinče zaštitne
boje, mogao bi se načiniti da je nije vidio.
— Žujova, jadan ti sam zajedno s njom — otkuka seljak.
Intendant se vrlo zamišljeno zagleda u bujnu travuljinu iza ograde i
odnekle otud izvuče rješenje.
— Šta ćemo, moraš je dati. Trista ljudi gore gladuje. Momak
povazdan mitraljez nosi, a gladan.
Seljak se okameni u mjestu. Ostadoše mu žive samo sitne uzigrane
očice koje su treperile negdje u slobodnom manevarskom prostoru
između krave, sinovca i patrole.
— Pa ...pa ...pa da vam dam evo svog Vasilija umjesto krave. Jak je,
mlad, mogo bi top vući, a kamoli neće mitraljez. Biće vam od velike
koristi, da znaš.
Čuvši da je o njemu riječ, Vasilije se obazre sporim goveđim
pokretom, i to samo upola, kao da će reći: jesam li ja to nešto
načuknuo, a?
— Hajde, Vasilije, hajde, diko moja, učini rodu glas, pođi s
drugovima. Lijepo će ti tamo biti, obučen, obuven, ssss ...
Htio je seljak da kaže i ono „sit“, ali se zaustavio na samoj ivici
provalije i udario u stranu.
— I naoružan ćeš biti, jabuko moja, nosićeš mitraljez ko Kraljević
Marko.
Vasilije omjeri pažljivo trojicu proletera (nema šta, prilično obučeni,
utegnuti, tu je i oružje, momčine i po!), zatim pogleda u svoje bose
noge i zirnu put otvorenih kućnih vrata. Strikan ga preduhitri:
— Ajd, ajd, ta nećeš valjda tražiti one stare opančine. Daće tebi
drugovi cokule, pa ćeš biti ko kakav mladoženja.
Seljak je toliko lisičio, sladio i prenemagao se da zbunjenom
intendantu tek navrh brdske kose konačno postade jasno da umjesto
krave vodi sa sobom golemu dobroćudnu momčinu.
— I-ih, ubila ga sveta Petka!
Razočarano se obazre na ostavljenu dolinu. Dolje u dubini, malena
kao igračka, ćutala je ostavljena kuća. Nigdje ni žujove ni seljaka.
— Već je taj nekud zdimio s kravom, ne bi ga sad ni božija majka
našla — javnu se Vasilije i saučesnički se osmijehnu kao da se tu o
njemu baš ništa ne radi.
— Šta li ću sad kazati komesaru? — huknu intendant. — Ko će mi
vjerovati da sam ovoga tu zamijenio za marvinče? Ovo si ti našao
negdje u šumi, reći će, to nije ni raslo među svijetom.
 Politički komesar zaista se toliko zabezeknuo kad je čuo o kakvoj je
trampi riječ da je dugo, netremice, buljio u svog intendanta i najzad
mu zloslutno došapnuo:
— Deder, duni mi u lice.
Puf, nikakve vajde, osumnjičeni je strahovito bazdio na crijemušu,
neku vrstu divljeg luka. Nije, dakle, pijan.
Intendant, najzad, i sam izbaci posljednji adut:
— Žao mi bilo, druže politički. Nisi ti seljak, ne znaš ti šta je krava.
Komesar pogleda intendanta, a onda Vasilija,i uvjerljivo,
naglašavajući, reče:
— Znao ja, ne znao, ali ovo tu — to nije krava!
S lakim tračkom nade, intendant osmotri svoju prinovu neće li se,
kojom srećom, ipak preobratiti u goveče, ali Vasilije je tvrdoglavo
ostajao ono što jest: obična bosonoga momčekanja, šira neg dulja,
sjedi i dobrodušno se beči na ovaj božji svijet uokolo u koji je greškom
upao, jer je tu sve ispod njegove mjere.
Dobrano natovaren oružjem i municijom, bosonogi Vasilije ćutke
gazi u dugoj partizanskoj koloni i na odmaralištima mirno sluša
zajedljive primjedbe izgladnjelih ljudi:
— Čitavu kravu za ovoga tu! E, jesmo dobro pazarili, nema šta.
— Ostavi grešnika, vidiš da je i on pošteno nadrljao u toj trampi.
Intendant, ovako u prolazu, nadgleda svoj „dobitak“ i pomalo se
inati s proleterima.
— Ostavite vi dječaka na miru, to je moj Vasilije.
Tek drugog dana naveče, dok su u dvorištu neke škole žvakali
nedokuvan kukuruz, Vasilije se nešto prisjeti i poče da gunđa:
— Pa da, sad ona bira: valja joj travu, valja sijeno, valja repino lišće,
a i napoja će se naći, dao bog nek ona samo izvoljeva ko kakva
popadija, a ti, Vaso, tebi je dobar i nevaren kukuruz, ti si pošao da
preokreneš svijet, pa da svaka šuša zalegne za prepune jasle. E, baš za
tobom plače toljaga, i to ona velikačka, konjska, goveče jedno.
 STORUKI SELJAČAK

Okreni kako god hoćeš, ali sam od sebe, narodski rečeno — od svoje
sudbine, vala ga, majci, nećeš pobjeći. Ili će ona stići tebe ili ti nju,
jedno ti ne gine.
Tako ti se desi i meni uoči same Nove godine, ljeta ratnog hiljadu
devetsto četrdeset četvrte, prilikom partizanskog napada na Banja
Luku.
Krenuo sam, koliko se sjećam, s jednim partizanskim bataljonom,
pravom borbenom jedinicom, kad, evo ti đavola, čim je zapucalo, ja se,
onako u noći, nađoh — među intendantima.
— Kud će kuga neg u svoj rod!
S jedne strane, o desnuju, stoji mi intendant Aćim, inače moj tetak,
a s lijeve intendant Vačkonja, koga u čelo i u torbak zna svaka krajiška
baba. Oko nas neka rijetka šikara pod snijegom, a nešto kao vidim da
smo i poprilično daleko od mjesta gdje se puca. Desilo nam se tako
nekako, zar.
— Videre tenkove, cicvaru im božićnju! — skrenu nam pažnju tetak
Aćim na udaljeno zunzaranje, a na to Vačkonja samo podskoči i
prestrašeno zabrza:
— Đe, đe, đe su?
— Zar ih ne čuješ od Prijedora? — pita Aćim, a Vačkonja samo
puhnu i s olakšanjem izduši:
— Uf, bog te ubio, što se ne izražavaš preciznije: drugo je „videre“, a
drugo „čuju se“. Ja sam već pomislio da su tu negdje, u šikari.
Tetak Aćim prijekorno smače ramenima.
— Šta ima da se izražavam. Evo ti tu pjesnika, to je njegov posao.
Vačkonja me mjeri kiselo, intendantski, kao neki espap sumnjiva
kvaliteta, i zlovoljno mudruje:
— Vala, da bog prosti, i ovi pjesnici uvijek ispadnu nekako
baksuzni. To ti je isto kao s bijelom kobilom: čim je imaš u komori,
odnekle će na te zapucati, nema da brineš.
— I ti ga baš prećera.
Šta li mu sad ja imam zajedničko s bijelom kobilom, da mi je samo
znati. Da je kazao bijel parip, hajde de.
Kao i sve komordžije ovoga svijeta, i ovi naši intendanti imaju
razvijenu maštu i ono tajanstveno, blagorodno šesto čulo koje im
pomaže da namirišu „predstojeću“ opasnost. Avion se tek diže sa
Zalužana, dolje negdje ispod Banje Luke, a oprezni intendant već
merka neku pogodnu jarugu i gunđa:
— Eto njega, prokletnika, ja ti kažem. Daj ti da se mi dekujemo dok
ima cajta.
 Naravno, tamo gdje su intendanti, tu je uvijek blizu i pomisao na
magacine, slagališta i raznoraznu robu, a kad je već o tome riječ, e,
onda ...onda ti se, rode moj, tu negdje u okolini obavezno vrzma onaj
naš tužni bezimeni seljačak, vječito goljušan i rijetko sit. Životari on
tako od malih nogu nadomak varoši i državnih magacina, gleda
poizdalje tuđe dobro i svaku zgodu i ljepotu, pa mal-mal, svakih
dvadesetak godina, eto ti ga, dođe „prevrat“: država se prekonoć
srondači i propadne, a naš ti veselnik sa svojom kićenom bratijom
provali u magacine, opljačka i opiri sve do posljednje krpice i obuče se
ko jedan po jedan. Nekad ga zapadne i državni konj, pa oficirsko sedlo,
nova cirada, ašov, bolnički krevet, očuvana kibla, a nije zgoreg smotati
i neki karabin s fišeklijama, zlu ne trebalo.
— Šta ćeš, zauvar je čovjeku siromahu da mu i muha u nos uleti.
I nastavi tako da živi naš dobri Đukan kao da se ništa dogodilo nije,
sirotuje i posti, meće zakrpu na zakrpu, a onda se jednog dana ogleda
od glave do pete i brižno uzdahne:
— Aman, braćo moja, kad će već jednom taj prevrat, evo se sasvim
ogolje i obosi!
Znam ja da i noćas naš pobratim nešto slično misli slušajući ovu
pucnjavu oko Banje Luke, pa već ako nije od naše pozadinske
komande zadužen da evakuiše ratni materijal ili prevozi ranjenike, on
je posigurno tu negdje u šikari, blizu „fronta“. Ponio je uza se neku
torbicu, džakče, a možda i vreću, nek se nađe pri ruci. Treba, brate,
pomoći pri evakuaciji, samo neka dušmanima ne ostane.
Kanda isto misle i ovi moji prijatelji, jer čim je u šipražju nešto
šušnulo, Vačkonja načulji uši.
— Sigurno seljak, Očenaš mu njegov!
Ne kaže on ni „neki seljak“, ni „kakav seljak“, ni „seljak iz okoline“,
nego samo „seljak“. Seljak! To njemu večeras predstavlja strogo
određen i dobro znan lik, neizmjenljiv i skoro vječit, lik seljaka s
torbom, spremnog i na oprezu, „s nogom u stremenu“. To je, u stvari,
najprimitivniji oblik intendanga, njegov praotac, intendant-
individualac, koji kreće da snabdije svoju rođenu kuću. On je, u neku
ruku, vrlo ozbiljna konkurencija pravom službenom intendantu, zato
ga je Vačkonja tako brzo i otkrio svojim profesionalnim radarom.
— Ajd, ajd, izlazi, što tamo šuškaš kao jež.
Dovikne mu to Vačkonja više prijekorno, a manje ljutito, razumije
on njega, a seljačak se zaista izvlači iza osniježena kukrikova žbuna i,
prije nego će išta progovoriti, kašljucne suzdržljivo i plašljivo, a time, u
stvari, razoružava sagovornika, kao da veli:
— Vidiš, brate, star sam i bolestan, a bogami, i prepao sam se vas,
odgovornih drugova i naših glavnih ljudi. Šta ćeš, ja sam ti više kao
jedan čovjek siromah.
 — Aha, jesi li se pripremio, burazeru? — gače mu u susret
Vačkonja, pun razumijevanja, dajući mu u isto vrijeme do znanja da
on već dobro zna kud se „burazer“ uputio.
Iako vidi da je već „pročitan“, seljačak okreće na devetu stranu:
— Evo, brate, ja taman pošo u selo, kad ono zapuca. Oho, velim ja,
evo drugova.
— Hm, drugova? — sumnjičavo će tetak Aćim. A kud si to ponio tu
torbu, a?
Seljačak se obazre iza sebe kao da torba ide otpozadi, a nije na
njegovim leđima, pa se kao maličak i začudi:
— Vidi ti, evo je, bogami. Valjda mi je žena utrapila kad sam
polazio.
— David Štrbac! — odreza mu kratko karakteristiku tetak Aćim, pa
istom lukavo namignu pokazujući glavom put nevidljiva grada.
— A ti, rođo, malo u pljačku, a?
Seljak opet vrdnu postrance.
— Druže moj mili, jesu nas opljačkali ovi dolje dušmani, pravo ti
kažeš. Nećemo im vratiti da sto ruku imamo.
Vačkonja se sumnjičavo zagleda u bezimena noćnika.
Majke mi božije, imaš ti sto i trideset ruku.
Na tu primjedbu seljačak se toliko zbuni da čak ne umjede ni da
vrdne, već direktno, oči u oči, nađe se nasuprot intendantu.
— Bolan, druže, da imam toliko ruku zar bi ja ovako izgledo?
Tek na tu njegovu primjedbu, ja ga pobolje osmotrih: da je David —
jeste David, da liči na ozebla pjevca — liči, brate, da je siroma' —
bogami, siroma', ima li u kući mrsa — ne bi se reklo, je li ga tukla
svaka nevolja — biće da jeste.
— Jest, jest, imaš ti sto ruku, nije tebi Vjerovati — uzinatio se
sumnjičavo Vačkonja, a meni odjednom dođe nešto žao toga inokosnog
siraka, isturenog sama samcita pred bezdušni front ovakve tri
pozadinske, komordžijske nabiguzice.
— Daj, bolan, ostavite čovjeka na miru, šta vas briga kud je on
pošao.
— Brani ga, brani — grakće Bačkonja. — Isti si kao i on.
— Kako ga neću braniti kad noćas, negdje tu oko Banje Luke, isto
ovako čeči i moj djed Rade s torbom o ramenu — pobunih se ja. Što da
propusti ovakvu zgodu i da se zeričak ne okoristi.
Na te moje riječi, seljačak sav prosinu i pogleda me milo, kao svog
prirodnog saveznika. Tetak Aćim, naprotiv, zinu u mene zabezeknuto i
bez riječi: zna on dobro, kao i ja, da se djed Rade još prije dvadeset
godina upokojio, blago, u Gospodu, i da sad počiva na mirnom groblju
Mihailića brda, pa mu, grešniku, i ne pada na um da se sa praznom
torbom lomata oko Banje Luke.
— Jeste, davno je umro čestiti stari Rade, ali je zato ostao njegov
unuk da ga bruka po bijelom i šarenom svijetu.
 Sve mi se čini da tako umuje tetak Aćim povraćajući se od prvog
iznenađenja, a kanda ipak nije sasvim uvjeren da se i djed Rade neće
odjednom prikazati u ovoj šašavoj ratnoj noći. Kakav mu je samo
unuk, namišljalica i fantazija, ne bi bilo čudo da se i dobri deka
povukodlači.
Kad smo, napokon, krenuli naprijed, seljačak se prisoši uza me i,
kad se u razgovoru malo raskravi, on poče da se povjerava:
— Jesi li ga čuo: imaš, veli, sto ruku. Da ih nijesam ni imao, morale
bi mi dosad izrasti. Ovolika vojska i ordija, moj mili brate, ne hrani se i
ne drži bez stotinu ruku. Ja vas moram i nahraniti i napojiti, i
prostrijeti vam i pokriti vas, i posijati vam i požnjeti, i ranjenika
ponjegovati n ginjenika pokopati. Šta ćeš, na koga ćete se vi nasloniti
ako nećete na mene, pa bilo mi pravo, bilo krivo.
— Pa nije ti, valjda, krivo?
— Kako kad, brate. Evo ga, vidiš, ovaj tvoj pobratim još čestito nije
ni osedlao ni uzjahao, a već se natresa: kuda, seljo, a! Šta li će tek
sjutra bit kad taj čvrsto uzme dizgine u ruke?
Seljačak šmrcnu i nastavi pomalo sanjalački:
— Nema te bune i ustanka što se nije na nas oslonio. Još je moj
djed, pričaju mi, kao dječak od jedanaest godina, uz onu veliku bunu,
nosio ustanicima vodu na Crnim Potocima.
— A tebe sad napadaju da si u pljačku krenuo, eto ti vraga.
— Krenuo, brate ...Ogoljelo se, obosilo. Što nije pojela sirotinja, to
dušman oteo i poharo. Ovo ja za svoju dušu, onom sto prvom rukom.
Kad propada dušmanska sila i država, što da se i ja ne ovajdim.
— Nemoj ti da te uhvate naši borci, jer si obrao bostan. Znaš,
valjda, da je pljačka zabranjena.
— Znam, brate, znam, objašnjavali su to na konferenciji. Zato se i
bojim da ne nagazim na Prvu ili Drugu četu Udarnog bataljona —
zaprede seljačak.
— Zašto baš od njih zazireš?
— Ma u jednoj mi je sin, a u drugoj sinovac, brate moj mili, pa da
ne osramotim dječake.
— Eno ga sad.
— A bojim se i Trinaeste brigade, tamo mi je kum komandant.
Nevolja jedna, pa eto ti.
Seljačak se opet pečalno zagleda u široka Vačkonjina leđa pred
sobom i potiho mi se požali:
— Bojim se, brate, ovih raznih ...Nije još ni ujaho u gospodstvo, a
već udara po nama, ovim, da kažemo, prostim ljudima. Čitav rat mu
seljak nadura i na svojim leđima iznese, a kad sve bude gotovo, opet
po nama tarapana i klepet. Suđeno tako, šta li je.
 BRAĆA

Čitav jedan vod partizana, Krajišnika, izmiješao se u varoškoj

džamiji s ustašama, krvavom bratijom od Kupresa, pa se zadahtano
nose i gušaju po natrpanoj prostoriji. Sipa sa zidova malter i ujeda dim
za oči, pa se još gore vidi u ovome vražjem sumraku, a velika je
tjeskoba, pa ne možeš čestito ni razmahnuti ni udariti. Slabo koristi i
oružje, više se rve, bubeta i grize. Vodnik Mikan već je izgubio oba
opanka oputnjaka pa, još više razljućen, hukće noseći se s
napadačima i psuje Bogorodicu i ustašama i svojoj kilavoj obući.
Iza niske kamene ograde pred džamijom, Mikanov brat Jovaš
prepucava se s grupom ustaša koji ga gađaju kroz prozor jedne
prizemnice opkoljene rijetkim šljivikom. Dotužili su mu već od ranog
jutra, oka ne daju otvoriti, ali ni on im dužan ne ostaje. Već je koknuo
jednog pored samog bunara u dvorištu, a kanda je neko i u kući dobio
po repu, jer nešto ređe pucaju.
— Eh, samo da nije puste žeđi! — šišti on izgubljenim glasom. I da
mu je znati šta je s onom budalom, starijim bratom, Mikanom, koji se
tuče tamo negdje pozadi, iza džamije.
— Pazider kako tutnji u džamiji. Zakleo bih se u sto vjera da je i
onaj moj srećko tamo. Ne idu takve stvari bez njega.
Graja iza Jovaševih leđa odjednom se naglo pojača. Učesta i
pucnjava. Bitka se iz džamije, izgleda, prenijela i napolje. Čuje se
jasnije i zveket gvožđa i psovke.
— Eh, gdje me ona banda iz kuće prikova uz ovaj zid, pa ni mrdnuti
ne mogu! — otpuhnu Jovaš. — A baš bih se volio malčice umiješati u
onaj gužvanjac, da onoj svojoj budalini Mikanu pokažem kako se tuče.
Osokoljeni grajom kod džamije, sad živnuše i oni iz šljivika i sabiše
Jovaša sasvim iza zida. Morao se svaki čas premještati i varakati da ga
ne skine uporni strijelac s prozora.
— Pazi poganca kako se uzinatio. Izgleda da i kod njih ima
zasukane čeljadi kao i kod nas. Krkljanac kod džamije odjednom
procijepi nečiji snažan uzvik:
— Ne dajte, braćo, odnesoše me!
Jovaš čisto podskoči u mjestu, poznade glas brata Mikana, ali isto
tako brzo sjede ponovo u zaklon i zlurado vreknu:
— Aha, neka, neka, dosta je i tvoga bilo!
Pucnjava iz džamije ojača i vagnu na Jovaševu stranu. Mikan se
ponovo proguli, sad već sasvim iz blizine:
— Jovašu, brate, ne daj me, živa me odnesoše!
 Skoro obradovan, Jovaš se okrenu. Preko zakrčena uzana trga
jedan krupan crn ustaša stezao je Mikana preko sredine i nosio ga
pred sobom kao vreću krompira. Uzalud se ovaj otimao i nogatao.
— Jovašu, brate!
— Aha, Jovašu, je li! — dreknu momak zlurado.
— Jesam li te ja zvao u partizane, a? Nijesam, bome, nego si ti i
mene navukao u ovaj pekmez, pa čučim uza zid od ranog jutra,
nijesam se ni ladne vode napio.
— Udri, Jovašu, božiju ti kuvaricu! — ču se od džamije neki drugi
glas, ali momak samo ljutito otpuhnu:
— Šta udri! Imam ja i svoje zaduženje, zar je meni do benastog
Mikana. Oni tamo s pendžera oči mi moje izvadiše. Neću, nek se sam
vadi kako zna.
Jovaš se okrenu i, kao da se više ništa oko njega ne dešava, produži
da se prepucava sa „svojim“ ustašama.
— Jovašu, grebem ti dio matere! — zadavljeno opsova Mikan gubeći
nadu u bilo kakvu pomoć od brata.
— I ja tebi dvaput! — u pola okreta vrati Jovaš i srce mu veselo
zaigra kad krajičkom oka spazi kako se oniski Kozarčani, omladinci,
prebacuju preko niske ograde za Mikanom i njegovim otmičarom.
Poslije desetak minuta, izgreban, gologlav i samo u čarapama,
Mikan dopuza uzduž zida do bratova zaklona. Jovaš je ležao nauznak,
kao da se odmara.
— Eto ti, mamlaze seljački, ja se izvukoh i bez tvoje pomoći.
Jovaš s naporom prevali glavu na njegovu stranu i prostenja:
— Neće grom u koprive ...A ja, vidiš, i bez tvoje pomoći pogiboh.
Jovaš tiho štucnu, naglo se preznoji i spusti pogled na bratove bose
noge.
— Eto ti, uzmi moje cipele, meni ionako neće više trebati. Uvijek si
imao sreće više neg ja.
— Dabome da ću uzeti, valjda ću ih njima ostavljati — prozuklo
istisnu Mikan i pažljivo stade da izuva brata dok su mu u uglovima
očiju svjetlucale dvije strašne ledene suze.
 BOMBAŠI PRED MUZEJOM

Nad gradom koji se trese u tutnju bitke, kroz perjanice dima već se
probija rumenilo predvečerja. Čađavo sunce, premoreno i ravnodušno,
čuči na mrkom rubu planine.
— Zalazi već jednom, cicvaru ti ljubim! — mole ga i kunu ljuti
Krajišnici, potamnjeli od nespavanja, prašine i svakog drugog đavola
koji im, evo, već drugi dan, neprekidno jaše za vratom. Kad zađe
sunce, sve im se čini, i grad će konačno klonuti i prestati s otporom.
Međutim, tamo kod uobručenog neprijatelja kao da se dešava nešto
sasvim suprotno. Paljba sve više jača i zgušnjava se oko posljednjih
uporišta opkoljenog centra. Jasno se vidi, biju to oni više nego naši.
Svaka od velikih utvrđenih zgrada pretvorila se u zadahtan ustaški
bunker.
U napola porušenu kuću, u kojoj se smjestio štab jedne od krajiških
brigada, kroz otvor u provaljenu zidu provlači se dugački komandir
Mikan, a sve uz put psuje i zamuckuje:
— Bo...božiju ti kuvaricu, alaj su ovi nagarili. Odakle im samo
ovolika artiljerija?
— Odakle je da je, valja to što prije likvidirati — mirno mu kaže
komandant brigade. — Zato smo te i zvali.
— Da iskupljam bombaše, a? — već se dosjeća Mikan.
— Bombaše, rode moj. Oni će to najbrže i najbolje svršiti.
Komandant zove pridošlicu za sto i objašnjava mu na jednoj gruboj
skici:
— Vidiš, jedna jača bombaška grupa mora ti se probiti u medresu
da likvidira teške mitraljeze. Otuda tuku najmanje njih trojica, možda i
više. Dakle, prvo: medresa.
— A šta ti je to medresa? — zinu Mikan.
— Pa medresa, brate. Ona kuća u kojoj se uče hodže.
— Eto ti ga vraže — izbeči se Mikan. — A gdje mu je to? Kako ono
reče ...mandera ...
— Medresa, medresa, upamti. To ti je tu, odmah na početku
aleje ...drvoreda, ona kuća s crvenim i žutim prugama.
— Aha, ona putasta, znam. Što mi odmah ne reče. Putasta kuća, pa
eto.
— Dobro, putasta, nek ti bude. A drugu grupu šalji ravno na muzej,
iza njega je baterija topova.
— Kako to reče ...mu ...muz ...
— Muzej, brate. Znaš, valjda, šta je muzej?
— Znam, đavolsku mater. Naučio sam kod koza u mojoj Vrepčevini.
 — Čovječe, muzej ti je zgrada u kojoj se čuvaju razne starine,
razumiješ.
— A to li je. Staretinarnica, tako kaži. Zalazio sam ja u
staretinarnice po Zemunu, tražio za se odijelo. Nađe se tamo polovna
stvar bolja neg nova. Često se prodaje i kradeno.
Komandant ga sluša strpljivo, sluša, pa će ti istom huknuti:
— Mikane, da nijesi komandir i član partije, ja bih ti sad rekao da si
ti jedno obično božje goveče. Za te je muzej staretinarnica s kradenim
stvarima! O, ljudi, ljudi.
S mnogo suzdržavanja komandant pritiskuje uzvrpoljenog Mikana
da se smiri na stolici i natenane mu tumači šta je to muzej. Kad bi sve
gotovo, Mikan prezrivo iskrivi lice:
— Fina staretinarnica, to ti je.
Komandant samo hukne i nastavlja:
— Tamo iza muzeja, u lapidarijumu, nalazi se u dvorištu njihova
baterija, a pod arkadama su složene granate. Tamo se mora prodrijeti.
— Šta ti je sad opet laprdarijum, rugaš li se — čudi se Mikan.
— Eh, šta je! — umorno će komandant. — Šta bio da bio, ti ćeš
meni odmah po svršetku rata u školu. Nema ni ženidbe ni službe, već
samo škola, najmanje četiri godinice.
— Daće bog pa ću ja prije poginuti — skrušeno priželjkuje kosmati
Mikan.
— I za kloster ćeš ti morati pripremiti jednu bombašku grupu —
opominje ga komandant. — Tamo su negdje kamuflirani bacači.
— A šta ti je sad to kloster? — mučenički puše Mikan. — Valjda
opet hodže il kakva druga napast, a?
— E, tu su ti časne sestre, to ti je njihov kokošinjak.
— Kokošinjak, veliš? Hm, ko će ti natjerati ove moje krajiške
zavrzane da se umiješaju među časne sestre? Divljačno je to, plašljivo.
— Vidim, vidim — pomireno mrmlja komandant.
Konačno, kad je čitav zadatak objašnjen, Mikan iziđe napolje. Ne
prođe ni pet minuta, kad evo ga opet, provlači se kroz rupu na zidu i
smješka se kao krivac.
— Eto ti, ja opet zaboravio kako se zove ona staretinarnica.
— Muzej, muzej. Evo, zapisaću ti na ovoj cedulji.
Suton se sve više zgušnjava pod krošnjama drvoreda. Uz otvorena
vrata magacina, preko puta aleje, Mikan čuči uz dovratak i razgovara s
krupnom čupavom delijom, vođom prve bombaške grupe.
— Eno, ono tamo ti je me ...medresa, ona putasta kuća, vidiš li?
Pazi, s onoga prvog prozora tuče teški. Ti ćeš lijepo uzeti bocu s
benzinom, kresnućeš šibicu, zapaliti ovaj čep od krpe, pa pravo u
prozor. Drukčije ih nećeš istjerati.
Momčina bulji u bocu kao u čudo i bobonji:
— Ama, brate, ja nikad nijesam kreso šibice, ne umijem ja to.
— Nijesi kreso šibice? Pa pušiš li ti?
 — Jok, brate.
— A kako si ložio vatru kod kuće, bog te u šumu okrenuo?
— Zaprećemo uveče vatru, pa se sve do dana nađe žara, a baš ako
se i ugasi, trknemo u komšiluk i donesemo ugarak.
— Hm, ugarak. I ti bi sad s ugarkom tamo pod me ...medresu, a?
Ej, teško meni. Hajd ovamo u ćošak, da ti pokažem kako se kreše
šibica.
Teškom rukom delija kreše i lomi šibice, a Mikan ga gleda zlovoljno i
gunđa:
— Vala, Đukane, da nijesi skojevac i bombaš, ja bih ti rekao da si ti
jedno obično beslovesno božje gove ...june, pravo pravcato june ...A,
dok se samo završi ovaj rat, ti ćeš meni, brajkane moj, u školu. Nema
ni ženidbe ni drugih besposlica.
Momčina mirno sluša i dobrodušno bobonji:
— E, kad bi dao bog da se i to dočeka.
 PLAVI LONČIĆI

Konačno i Šesta krajiška brigada napušta brda rodnoga kraja,

Podgrmeča, i kreće nekuda prema Vrbasu, vodi ladnoj. Sad su tek, u
stvari, postali prava vojska, jer dokle god čučiš na pragu svoga sela i
očeve kuće, nisi ti, bratac, istinski vojnik, spreman da se boriš svuda i
na svakome mjestu ...
— Sve do izgoniva okupatora iz naše napaćene zemlje — ponavlja
kuvar Perajica odlomak nekog članka, zakletve, šta li je, a sve se obzire
na znane bregove i čini mu se da to njega izgone iz njegove rođene
kuće.
— Eto ti kako se sve preokrene, ti pođeš ovako, a ispadne onako.
„Stare“ krajiške brigade već imaju svoje odlike po kojima ih znaju
više komande. Jedna je najbolja u napadu, druga je, opet, majstor za
ulične borbe, treća je dušu dala za čišćenje terena od četnika,
četvrta . . .
Šestu brigadu bije glas da je najbolja u defanzivi, u odbrani. Bori se
čitavo vrijeme na svom terenu, pa kad je neprijatelj pritijesni i bije iz
ne znam ti kakvih oruđa, dovede čak i avione, ta ti se ipak lako ne
povlači. Za leđima su im rodna sela, kuće i čeljad, pa se i nema kud.
Začeprkaj se, gdje si tu si, pa stisni petlju, gledaj niz puščanu cijev i
čekaj neprijateljev streljački stroj.
Mili četa kuvara Perajice na začelju kolone, gnjura se sve više u
nepoznate šikare, gajeve i klance, a Grmeč, rođena planina, tek tu i
tamo pokaže svoja grbava leđa, već uveliko izbrisana daljinom,
prozirno-plava, i jest i nije — kao san.
— Kume Perajice, jesmo li ono mi? — pita usukan tršav borac, još
dječak, i pokazuje ispruženom rukom prema horizontu.
— To, to, mileni kumiću. Hajde, šta ti vrijedi gledati.
— E, da mi je iko kazao da Grmeč može biti ovako plav, ne bi mu
vjerovao. U nas, kod kuće, ima jedan taki lončić, donio ćić Vuk iz
Krupe.
— Mani, sinko, lončiće — odmahuje Perajica, a sve mu se nešto
priplakalo, ni sam ne zna zbog čega: zbog ćića Vuka, Grmeča ili onoga
prokletog plavog kumićevog lončića.
Na prvom konaku Perajica se vrti na svom ležaju, puše i najzad
sjedne i pripaljuje cigaretu. Odnekle iz tame javlja se poznat grgutav
glasić:
— A i ti budan, kume Perajica?
— Ma zar ti ne spavaš, dijete? — čudi se pušač. — Ja sam stariji
čovjek, meni san lako neće na oči, a ti si, brate, mlad, šta je to s
tobom?
 — Nešto mi došlo žao, kume.
— Misliš na plavi lončić, a?
— Vala, baš i na njega. Kako si pogodio?
Ujutru je otkriveno da su samo iz njihove čete pobjegla dvojica.
Koliko je iz ostalih u bataljonu, ne zna se.
— Sad će oni ravno pod Grmeč, prenoćiti kod kuće, a ujutru ih eto
na Okanovu bukvu, u Maninu četu tamo se kupe svi bjegunci: „Taka i
taka stvar, druže Mile, javljamo se u redove. Nismo mi izdali našu
svetu Enobe, nego ne možemo bez Grmeča, pa bog. „
Tako mudruje nekakvo, vječito bezbrižno, četno spadalo, a
neispavani borci zlovoljno mrnđesaju:
— Banditi, treba to odmah postreljati.
— Hajde ga sad stigni. Prima to Mane u svoju četu, i ne pita odakle
je burazer dopirio.
Na drugom konaku dezertira iz brigade još više boraca. Politički
komesar sasluša izvještaj i reče komandantu:
— Samo da mi što prije ujašimo preko rijeke pa više neće biti
osipanja. Grmečlije se više boje vode nego bunkera.
U vjetrovitoj noći, trećeg dana puta, pobježe iz Perajičine čete skoro
čitava jedna desetina s desetarem i puškomitraljezom. Tršavi dječak
ujutru dopade do kućerka u kome je konačila kuhinja, unezvijereno se
zagleda u natrpanu mračnu sobicu, pa kad spazi svoga kuma, sav
prosinu i nasmija se.
— Bogami se ja prepao da ni tebe više nema.
— Kako me neće biti?
— Pa pobjegao i naš mitraljezac, Gojko.
— E, moj kumiću, drugo sam ja a drugo mitraljezac — nabureno
dočeka garavi kum. — Nema on za vratom osamdeset zavrzana koje
svaki dan treba nahraniti. Nije lako kutlaču baciti, sinko moj, to sam
ja noćas vidio prevrćući se pod ovim ćebencetom.
— Ne boj se, neće ni njima lako biti da se dočepaju Grmeča —
natmureno dobaci jedan iz grupe koja se kupila pred kućerkom. —
Valja im opet prelaziti onu jučerašnju cestu koju kontroliše neprijatelj.
Može tu doći do gustog.
Kad je već četa bila gotova za pokret, iza prvih brda, u pravcu
prema Grmeču, zapraštaše puške a ubrzo zataraka i mitraljez.
— Ono su oni naši nesrećnici prenu se vodnik iz čijeg su voda bili
bjegunci.
— Bogami sam i ja odmah poznao Gojkov mitraljez — čisto se
obradova tršavi dječak.
— A nema tu više šale, nagazili su burazeri na zasjedu — javi se
vodni delegat, strogo i prijekorno. — Čujete li kako se rđe pod borbom
probijaju, tako im i treba.
— Bogami, pod borbom. Naši su to, ej, Grmečlije! — ubaci neko s
ponosom.
 — Kakvi naši? Banda! Dabogda svi izginuli, izdaj nici jedni!
— Ma kako možeš tako govoriti? — začudi se Perajica i sav se zgrči
u licu. — Nije to lijepo čuti ni u šali.
— A lijepo je uteći i svoje drugove ostaviti, a?
— Kako lijepo, daleko od nas bilo.
Paljba od nevidljive ceste još više zagusti. Kuvar uzdahnu.
— Da im je zeričak pomoći, gadovima, a? Izginuće, bog ih ubio.
— Šta pomoći? Nek izginu. Niko ih nije po ušima tukao da bježe i
četu nam sramote. Pa još i ta bruka, i desetar i mitraljezac, oba
skojevci.
— Opalac, rođače, zato se oni tako i tuku tamo na cesti! — coknu
jezikom ono govorljivo spadalo. — Vala, da sam na mjestu prika-Mile,
sad bi čitavu četu vratio da im osiguramo odstupanje.
— Odstupanje, vidi ga! Bježanje, tako kaži. Utekoše, tvorovi, ispod
petokrake.
— E, e, tvorovi! Kako možeš tako? — opet se pobuni kuvar.
Ono spadalo opet spomenu prika-Milu (tako su još uvijek
nevojnički, familijarno, zvali svoga komandira), a ovaj, čujući da
predlažu pomoć bjeguncima, samo pomodri u licu i razdera se
ogorčeno i preko potrebe glasno, kao da sam sebe zaglušuje:
— E, vi tamo, kreći već jednom, što ste se ududučili ko turski
nišani! Čekaj, da vas vidim danas na Vrbasu, kad ste toliki junaci,
maconje jedne dezerterske!
— Vidi ga, kako zna lijepo ružiti, čisto čovjeku milo slušati —
pohvali ga četno spadalo.
Tršavi dječak pribi se još više uza svoga kuma, udarajući mu uz put
u noge kao ždrijebe kobili. Dugo je ćutao, pečalan i splašen, pa će ti se
istom oglasiti, potiho, da drugi ne bi čuli:
— Kume Perajica, hoće li se naši probiti?
— Hoće, dušo, znam ja Gojkića.
Na prvom zastanku, momčuljak opet podiže oči na garavog
zaštitnika.
— Kume Perajica, jesu li oni baš ozbiljno, ovaj, to ...izdajnici? Izdali,
kaže, zemlju, borbu, a?
Perajica se, valjano i temeljito, useknu u nekakav siv peškirić, obori
pogled zemlji i poče da nabada riječima kao da nešto vrača i čita iz
piljaka pred sobom:
— E, moj kumiću, moj kumiću, znam ja svakog od njih u glavu, kao
svoje rođeno dijete ...Čuo si kako se jutros pošteno tuku, a? Znaš
samo, kako da ti rečem, pogriješili su malo pravac, pa curiknuli na
Grmeč ...Preokrene se ponekad nešto u srcu, pretegne neki vrag u duši
...Dosta je da ti pred očima zaigra onaj tvoj plavi lončić, pa gurneš kud
ne treba, ne bi te par konja nadvuklo ...Pomeli se, bolan, dječaci kao
ždralovi u ljutoj mećavi ...Kao ždralovi, eto to. Kakvi izdajnici, mili moj
kumiću!
 RELEJNA STANICA

Čim se negdje uspostavi relejna stanica, partizanska „pošta“, to je

najbolji znak da se već učvršćuje oslobođena teritorija. Komanda
pozadine i jest i nije nekakva garancija da se čovjek seljak može mirno
prihvatiti svoga posla, ali kad proradi „realna“, okreći se za plugom i
motikom. Imaju, znači, naši vezu i s drugim terenima, i s brigadama, a
neprijatelj je curiknuo nazad, u gradove i bunkere.
Na zaravanjku, poviše potoka Kalina, sakrivena šljivikom, nalazi se
jedna od relejnih stanica najbližih planini Grmeču. Smještrna je u
sporednoj zgradici, u dnu prostrana seljačkog dvorišta, na nekoliko
koraka od velike stare kuće. Odakle god, s onu stranu gorskog lanca,
stigne kurir s poštom, evo ga najprije tu. Nosi momče pisma, radio-
vijesti, kulturni materijal za omladinske arhive, a i sam ti je on pun
puncat novosti kao živica vrabaca, ima samo da ga čuješ. Prošao
dječak svijeta, vidio štabove i komandante, pa svašta zna.
Komandir stanice, šepavi Dušan, čovjek već u godinama, dušu je
dao za taj posao. Zna on utješiti i zabrinutu mater koja dođe da vidi
ima li glasa od njezina sina, razgovoriti snašicu koja se propituje za
muža, a danas, evo, smiruje ožalošćena djeda kome je unuk bez
pitanja odmaglio u brigadu, pa se, rđa, i ne javlja.
— Kao da je panj ostavio, a ne đeda, moj druže Dušane.
— Mlado ludo, dragi Edo. Dozvaće se to pameti dok malo protabana
po svijetu. Evo, baš maloprije stiže pošta, možda će se i za tebe nešto
naći.
— Daj vidi, vjere ti, da se malo razgovorim.
Dušan se diže na noge i viče u otvorena vrata:
— Ej, Balać, Gončine, ovamode!
Komandir ima dvojicu kurira, petnaestogodišnjeg Đurajicu i
trinaestogodišnjeg Milorada, ali ih on pred strankama ne zove po
imenu, nego uvijek prezimenom, da bude službenije.
— Ej, domaćine, je l tamo Balać?
— Otpirio na potok da s curama ašikuje — odvraća neko iz dvorišta.
— A mali Gončin?
— On otišo da gleda ...da se pouči.
— Đavo ga poučio! Jes vidio, moj đedo. Ma stanider, ti!
Komandir odšepesa iza zgradice i dere se u pravcu potoka, odakle
se čuju prakljače perilja:
— Đurajica, đavoli te derali, ovamo dolazi! Ma pokazaću ja vama ko
je „Car Dušan“.
Zabušanti i dokonjaci iz komande pozadine odavna su komandiru
„realne“ prišili nadimak Car Dušan, tako ga iza leđa zovu i njegovi
kuriri, pa i on sam nije sraskida da im ponekad poprijeti tim imenom.
Jašta nego car, šta tu ima da se priča.
Dušan uzima sa stola gomilu pisama i uzdiše:
— Naočare sam ti izgubio, moj đedo, moraćemo pričekati ova dva
vragodera da vide kom je danas pismo stiglo. Evo, ovo je sve za naše
selo. Ima tu i novina i radio-vijesti ...
Komandir ne priznaje pred starinom da je nepismen, već uzima
jedno po jedno pismo, odmiče ga daleko od očiju i pravi se da čita:
— O-be-be ...Ma ne vidi se, zakon mu ćaćin ...Da nije za onu
Milevuru Dekića? Neće biti, šta će njoj ovako golemo pismo ...A ovo
drugo? Nekakvo je debeljušno i kratko, najprije bi moglo biti za
Đukana, mlinara. Njegov je sin u Prvoj krajiškoj, u Trećem bataljonu.
— Tamo je i moj Miloš, rano moja grdna — uzdiše đedo.
— A, onda se nadaj glasu hrabri ga Dušan, pa i sam živahne. —
Tamo je „Žalobitni Đuro“, onaj naš Đuro Vekić, on svima iz našeg sela
pisma piše.
Đuro je bio nadaleko poznato seosko spadalo i nije ga, majci, bilo
tuče, krađe ili kakva drugog „šaljiva“ događaja a da on o njemu nije
pjesmu sročio. Tužili su ga, prijetili mu, bilo je i degeneka, ali sve
uzalud, Đuro je tjerao svoje.
— Džabe ti je, kad mene zaškaklja i nekakvi mravi uza me krenu, ja
ću nju spjevati, pa je l ginuti, jest.
Otkad je ustanak počeo, a Đuro se „svrstao u redove“, uvijek su iz
njegove jedinice stizala u selo nekakva „žalobitna“ pjesnička pisma,
koja su svakom živom suze na oči mamila: i onome kom su upućena, i
„štiocu“ koji ih čita i onima koji ga slušaju. Nema više nekadašnje šale
i komedijanja, izmijenio se Đuro kao da na Kosovo ode zajedno s
družinom.
— Evo ga, i ovo je Đuro nakitio — pogađali su u selu već od prvih
riječi nečijeg pisma, i onda je, od ruke do ruke, od sastanka do
sastanka, pismo kružilo i čitano, pa je najzad i zaboravljeno kome je, u
stvari, upućeno. Koverta se obično gubila, a pismo se pretvaralo u
partizanski letak, u pjesmu, namijenjenu svakom koga je srce vezivalo
za posvećene ratnike.
Tako se, preko noći, bivši veseljak i naprdalica preobrati u
„Žalobitnog Đuru“.
Dvorištem se čuje konjski bakit. Đurajica i Milorad stižu pred
kancelariju jašući na golu đogatu.
— Ovamode, ašigdžije. Zar se tako ostavlja vojno zaduženje, a?
— Kupali smo paripa, druže komandiru.
— Dobro, dobro, znam ja to kupanje. Deder sad vidite je l nešto
stiglo za đeda Vasu.
Dječaci se jagme ko će prije do pisma. Milorad je stigao prvi i
radosno objavljuje:
— Evo ga! Drug Vasilije Barilovac, selo Gornje Kalinje ...
 Starina strugnu dugim kožuhom i rastuženo grgutnu:
— Jes vidio, Dušane: Vasilije, i to još drug! Kako mene lijepo
počituje moj unuk. I antresu mi zna: selo Gornje Kalinje, veli. O,
žalosti moja, i sela se sjetio.
Starac poče da šmrkuće. Zavodni očima i Car Dušan i pođe po
džepovima da traži maramicu. Milorad pogleda po družini i šeretski
priupita:
— Je l sve gotovo za plakanje, da se počinje?
— Dobićeš ti po glavi! — poprijeti Car. — Hajde, ožeži!
Dječak razvi pismo i poče:
„Dragi đedo, druže Vasilije, budi zdravo ti na dvoru svome, a ja
odoh Vrbas-vodi ladnoj, Vrbas pijem, a četnike bijem. Oko mene braća
Grmečlije, pa drug druga ostaviti neće . . .“
Niže Milorad pismo, pjesmu Žalobitnog Đure, đedo ćutke plače, a
Car Dušan zakrenuo glavu u ćošak, pa mu suze kaplju u lonac s
ohladnjelim, stinutim grahom. Uzbudio se i stariji kurir, Đurajica, pa
ubrzano žmirka i širi oči da i sam ne prosuzi. Najzad skače na noge i
bučno ispada iz kancelarije. Car se okreće za njim, podnadulih očiju, i
prijegorno šmrkutne:
— Gotovo je, i ovaj će za koji dan odmagliti u brigadu. Ovo mi je već
peti-šesti koga su odmamila Đurina pisma ...Eh, jadna majko, da
čovjek nije šepav ...
Kao da mu čita misli, umusana starina se diže, uzima štap i kreće
vratima.
— Kuda, đede Vaso?
— Na Vrbas, Dule, za unukom! — odjeca stari.
— O, moj Vaso, moj Vaso, gdje je Vrbas, gdje li Prva krajiška! Nije to
za tvoje godine.
— Ostavi, sinko, idem ... Dok se uz put dobro isplačem, možda se ja
i povratim, babe mi je žao, a sad, zasad ...pusti me, Dule, brate, srce
me vuče . . .
 MILOŠ LISAC

Već danima i nedjeljama brigada se varaka s premoćnim

neprijateljem, koji je zapeo, pošto-poto da očiste prostranu teritoriju od
partizanskih snaga. Tuda je Nijemcima jedan od pomoćnih pravaca za
komuniciranje s „Grupom armija E“ u Grčkoj i Albaniji. Partizanske
veze, opet, ukrštaju se s neprijateljskim i sijeku ih skoro pod pravim
uglom, pa se ne zna ko kome grđe i crnje smeta.
Brigada je ostala sama samcita u čitavom tome razbijenom
šumovitom kraju, ispresijecanom putevima, tijesnim dolinama potoka i
brdskim sklopovima, koji se prema sjeveru tope u ravnicu, punu
šljivika i gustih živica. Zato se sve što je ugroženo od neprijatelja
sklanja pod okrilje brigade. Ima tu članova partijskih komiteta,
omladinskih i AFŽ-ovskih rukovodilaca, odbornika, starih uglednih
ljudi, rodoljuba, članova njihovih porodica, političara antifašista,
aktivista koji se prebacuju na druge terene, lakših ranjenika itd. Taj
dutački „rep“ drži se čvrsto brigade i sapinje je u pokretu i
manevrisanju. Nit smiješ riskirati da prihvatiš borbu nit ih možeš
gdjegod skloniti, a sve to valja osiguravati, hraniti i prebacivati na
čemu znaš.
Govorljivi Sakan-Džakan, intendant brigade, hvata se za glavu i
glasno kuka:
— Treba li ručak, daj Sakana, nema konaka, gdje si, Sakane, sad
konja traže, drži Sakana. Ljudi božji, ne pravim ja konje, jeste li vi
kršteni!
— Kršteni, nekršteni, to mu je — dočekuje ga komandant brigade,
živahni Miloš, kome je još uvijek do šale. — Niko te nije gonio da se s
tim tvojim rajthoznama natrtiš pred Grupu armija E. Još je sva tvoja
sreća što si tur podašio kožom.
— Vala mi ne koristi da sam udario najdeblji pleh — potišteno
priznaje Džakanj — Grupa E? O, jadna majko! To veliko E, s njegovim
prasećim repom, nijesam trpio ni u osnovnoj školi, zbog njega sam i do
danas ostao u drugom razredu. Kao da sam slutio da će mi jednoga
dana glave doći.
Džakan diže ruke kao da se predaje i zariče se:
— Druže komandante, il rasturaj nekud ovu neboračku varicu ili ja
odoh, džile, dolje na cestu, da sarađujem s okupatorom. Meni nema
druge.
Miloš srdačno prebacuje ruku preko Džakanovih ramena, grli ga i
tješi kao da je pred njim nedorastao dječak:
— Sajo, bolan, bez tebe nema života ni brigadi ni ovome narodu što
se pribio uz nas. Ako ćeš ići, slobodno i mene povedi. Hajde!
 — Kakav si, ti bi još i krenuo — već smirenije kaže intendant. —
Nikada čovjek ne zna šališ li se.
— Ne šalim, bogami, Sajane. Bolje mi je da bježim dok još ima
vakta. Ja sam odgovoran za svaku baku u ovoj našoj koloni; bude li
njoj nešto, i ja ću pasti „sramnom smrću od ruke svojih drugova“, kako
to lijepo stoji u našoj zakletvi.
— Džaba ti ta ljepota, od nje mazge crkavaju.
Komandant kreće uzduž kolone brigadinih „štićenika“, koja se
postrojava za pokret. Sve su oči na njemu prate ga s nadom, dirljivim
povjerenjem i ljubavlju, kako ga nikad niko gledao nije, čak ni pokojna
mater. U njemu sve više raste uzbuđenje, penje mu se pod grlo i oči
počinju da mu se magle, isto kao i onda kad je u đačkoj klupi pisao
svoje prve pjesme o zimskom pejzažu ovoga istoga svoga rodnoga kraja:
Nikog da svrati, zavijan han,
bosanski tužni puti . . .
Da savlada svoju prokletu bolećivost, Miloš se, kao i uvijek, spasava
šalom. Obzire se na intendanca, koji omađijano kasa za njim, više iz
očajanja nego što ga tuda vodi njegov posao, i pita ga namigujući:
— Brojiš li ti ovo, Sakane?
— Brojim božiju mater! Dosta mi je oduzimanja i dijeljenja za čitavu
Evropu.
Kad izbiše do na kraj kolone, sa jednog čupavog konjička zakriješta
nekakva baba u žutoj aladži (marami):
— Hej ti, komšija, jesi li nabavio kafe za musafire?
— Idi bestraga zajedno s kavom! — promrsi Džakan, odmahujući
rukom da nema, a onda se primače komandantu: — Ma kakva je ovo
babetina, grom je ubio? Osijedi me s kavom kad god me vidi. Mora da
je iz familije kakvog velikog učkuraša kad samo na kavu misli?
— Hej, moj dragi, pa zarti nisu kazali?— uozbilji se Miloš.
— Ko će kazati? Nisam imao kad ni pitati, ne znam gdje mi je glava.
Miloš uhvati intendanta ispod ruke i povjerljivo se nagnu nad
njegovo uvo:
— Znaš li ti, druškane moj, da se njoj, preko pisama, udvarao sam
Napoleon?
— Ma ne može biti! — trže se Džakan, pa se okrenu i ždraknu očima
na babu. — Gle ti nje! Vidio sam ja odmah da je ona nekakva ...
Džakan je odnekud načuknuo samo toliko da je taj Napoleon,
takoćer, bio neki fašista koji je išao na Moskvu isto kao i Hitler danas,
i tamo nadrljao, pa se ustoboči u mjestu i začuđeno graknu:
—Pazi, molim te, i sad ja kavu da joj nabavljam, švalerki
Napoleonovoj! Nek uperi, džile, na Moskvu, pa će im oboma biti vruće
crne kave koliko voliš.
Zacenut od prikrivena smijeha, Miloš krenu dalje. Ova šala
rasteretila ga je za čitav dan unaprijed i on, olakšan, razvedreno stade
pred svoje komandante bataljona. Natmureni ratnici i sama odmah
razvukoše usne.
— Šta je, drugovi, može li se?
— Može, druže komandante, može.
— Da se varakamo i danas, a? Kao Mate s gromom.
— Šta ćeš kad se mora ...
Sljedećeg dana, u rano jutro, Miloš se uputi uzanom stazom, kroz
šikaru, prema ivici brdskog hrbata. Odozgo se otvarao pogled na
tijesnu dolinu rječice pored koje se provlačio drum. Dolje, u proširenju,
na pitomoj zaravni, ćutao je stari han kao koka na gnijezdu. Tu je
Miloš proveo najljepše godine djetinjstva.
Za komandantom, kao vezan, zapristade Džakan i stiže ga na
isturenoj čuki, posijanoj rijetkim brezama. Obazre se na rastreperene
svijetle ljepotice, obasjane blještavim jutarnjim suncem, i začuđeno
reče:
— Pazi ga, sve se bijeli kao da smo na omladinskom zboru. Još
samo komesar govor da održi.
— Oho, Sajane, ode ti u pjesnike — iznenadi se komandant.
— U pjesnike! — graknu Džakan. — To je nekad bila tvoja
zanimacija. Moli ti boga da ja ne dunem u četnike, u bandu.
— Eno ga sad!
— Ma znaš li šta je, Milošu, brate — poče Džakan familijarno i
povjerljivo — daj udaraj na kakvo banditsko uporište da nešto otmemo
il ja više ne znam šta ću. Izmuzao sam od ovoga guravog naroda sve, i
dušu, dalje se, vala, ne može, pa taman da cijedim suvu drenovinu kao
Kraljević Marko.
Komandantovo lice suzi se i potamnje kao da oblak naiđe. Zausti da
nešto kaže, ali mu se ote samo jedno zbunjeno:
— Ehe ...ma čekaj . . .
— Ne čekaj, vala, više ni trena — nastavi zahuktali intendant. —
Molim, kukam, prijetim, bogoradim, u svake okrećem. Više me ovaj
narod i ne zove Sakan, svi me vabe Džakan. Znaš onoga Džakana,
Ciganina, trgovao prije rata konjima? Eto, dotle sam ja dotjerao.
Komandant se odjednom grohotom nasmija i desnom rukom čvrsto
zagrli razgoropađenog drugara. — Aha-ha-ha, Džakan! Kako da ga ne
znam.
— Znaš, dabome. To sam ti ja danas, Džakan, eto ti moje
karakteristike — splakano ponovi intendant.
— Ehe, nemoj sad tu odmah, ta ja te bar poznajem od malih nogu
— odmah se raznježi komandant. — Cakan, ih, čudna mi kupusa!
— Jest, a da tebi nadjenu ovako jedno ime?
— E, čekaj sad, i ja tebi nešto da kažem, svoji smo! — poče Miloš
tvrdim glasom i poizmače se korak-dva od Džakana. — Misliš ti da je
meni lako tolike dane i nedjelje igrati se žmirke s neprijateljem i
provlačiti se kroz ove gudure kao lisac, a da se nigdje ne uleti u pravu
borbu, da se muški ne udari, a? Nije lako odgovarati za tolike ljude koji
su nam povjereni, treba to sačuvati.
— I onu Napoleonovu babu, zagrmilo u nju?
— I nju, bogami, Sajo. Te su nazvali Džakanom, a znaš li kako su
mene krstili? Mene koji sam gotov i u vatru i u vodu a da ne trepnem.
— Ma kako, brate rođeni?
— Miloš „Lisac“! Eto ti, ja sam ti Miloš Lisac, pa ti sad vidi.
Provlačim se i vrdam ko
lisac oko živice.
— Brezobrazluk, skrajnji brezobrazluk!
Džakan je pokazivao takvo iskreno ogorčenje da Miloš više ne
izdrža, nego udari u smijeh, postavi se postrance prema intendantu i
upita, tobož ozbiljno:
— Ma kakav lisac? Evo, imam li ja rep?
— Nemaš, druže komandante.
— A četiri noge?
— Vala, ni to, čini mi se.
— A kakve su mi oči, pogledaj?
— Hm, bogami, baš nekako lopovske, lisičje, druže komandante. Ne
kažu džabe da tebi ne može promaknuti žensko čeljade a da ga odmah
ne skroziraš pogledom, kao svijetleći metak.
Miloš ukekeri očima kao prestupnik na „djelu“ zatečen.
— Ej, ćutkac, da te komesar ne čuje. Taj nam je svima čakšire zašio
sprijeda, pa se ne zna ko je muško, ko li žensko.
Miloš spopade Sajana pod ruku i povede ga do ivice zaravanjka.
Odatle se, kao na dlanu, vidio han u dolini, oko koga su se motale
grupice neprijateljskih vojnika, sitnih kao mravi. Pored samog hana
tenk s topovskom cijevi, okrenutom u brda, i on kao igračka.
— Sjećaš li se, Sajo, nekad smo se tamo, zimi, zajedno igrali, i to
baš najviše „žmirke“, oko kaca u ostavi?
— Kako da se ne sjećam — smekša se intendant.
Miloš se raskorači i poče raznježeno da recituje, dok ga je Sajan
slušao, poispravljen i junački izbečen, kao da sluša govor pred akciju:
Nikog da svrati, zavijan han,
bosanski tužni puti,
ko bijela koka miruje dan . . .
— A, šta veliš, Sajane?
— Žalobitno, brate Milošu — zavodni Džakan očima — kao da smo
opet oni nekadašnji dječaci.
E, samo da nije dolje one crne koke koja je uperila ovamo onaj svoj
gvozdeni kljun.
— Neka, Sajo, neka, i njoj ćemo mi zavrnuti šiju, pritrpi se malo ...A
šta kažu, veliš: skrozira ko svijetleće zrno, a? Vidi ga, i to ti znaš. E,
jesi pravi Džakan, nema tu šta ...
 ORASI

Poskočan, vatren čičica, član Vrhovnog štaba, ljulja se već satima

na leđima durašnog bosanskog konjička. Putuje preko sniježne
visoravni srednje Bosne, sve korak po korak, dubokom utabanom
prtinom, kojom su, čini se, već prošle brojne partizanske kolone.
Uz put, već kilometrima, smrznut snijeg cjelac posut je polomljenim
orahovim ljutinama. Čiča zirka oko sebe preko gornjeg ruba naočara i
glasno gunđa:
— Ama, ko pojede ovolike orahe, strinu li mu njegovu?
— Sigurno Krajišnici! — veselo krekeće njegov pratilac, dojučerašnji
đak srednje trgovačke škole, rodom od Kraljeva.
— A odakle im ovoliki? — čudi se čiča.
— Valjda dobili na dar, il zaplijenili. Prekjuče je oslobođen Prnjavor.
Čiču nešto štrecnu. Sjeti se da je u izvještaju o padu Prnjavora
stajalo i to da su u varoši zaplijenjena dva vagona oraha. Odmah je
naređeno da se sve to pošalje partizanskim bolnicama. Nije vrag da će
to biti ti orasi, a?
Čiča je budno bdio nad svim poslovima oko ratne intendanture, pa
ga ovo odjednom žestoko uznemiri. Zar orahe namijenjene ranjenicima
ovako krčmiti, vidi ti razbojnika!
Uspuhao se čiča, sedlo ga ne drži. Obzire se na pratioce i pita:
— Čuj ti, Čedo, ma je l moguće da bi ovi Krajišnici digli orahe
namijenjene ranjenicima?
— Bi, digli bi. Nikad ti njima ne znaš u šta će oni okrenuti. Sjećate li
se samo one uzbune oko šišanja?
— One kad smo stigli u Krajinu?
— Jeste. Odbili Krajišnici da se šišaju. Njima su njihove ćube i kike
jedini ukras. Došao naš berberin u jednu njihovu četu, a oni se sve
hvataju za puškomitraljeze i reže:
— Najprije skini glavu, a onda je šišaj!
— Jeste, strinu im njihovu, a poslije tri dana i sami se ošišali,
dobrovoljno.
— Samo su bombaše i mitraljesce ostavili neošišane. Oni, vele,
ionako nose tuđu glavu:
— E, bestraga im glava, neki zasukan svet.
Negdje pred podne putnici stigoše do uzanog mostića na smirenoj
rječici sa obalama ukovanim u sed. Tu su se sustizali partizani i ostali
svijet i zgomilavali se s obje strane potoka, jer je preko zaleđena brvna
valjalo polako i oprezno prelaziti.
Čiči intendantu odmah pade u oči jedan krupan kosmat mitraljezac
s našušurenom ćubom kestenjaste kose, koja mu je virila ispod
naherene kape partizanke. Delija je bio tako natovaren kako samo
može biti bezdušno opterećeno neko partizansko kuvarsko kljuse: na
leđima golem ranac, povrh njega upopriječen mitraljez „šarac“, umotan
u redenike, a s desne strane krvnički nabijen platneni torbak.
— Krajišnik! — zlovoljno promrsi čiča. — Em je neošišan, em je
natovaren, pa da.
— Ovaj, druže, zar vi u četi nemate neko konjče za taj mitraljez? —
grgutnu čiča sjahujući.
— Heh, konj! A šta ću ja onda raditi? — nezadovoljno odbrunda
mitraljezac.
— A šta ti je to u rancu? — sumnjičavo prupita čiča.
— Municija za šarca.
— Hm, baš municija? A to u torbici?
Delija nasmiješeno, s ljubavlju, udari dlanom po nabijenom
torbaku.
— Ovo je municija za mene, orasi.
— Aha, tu smo! — graknu čiča zlurado. — Pljačkaš, je li? Budemo li
tako počeli, ode naša borba dođavola. Propašćemo dok okom trepneš.
Natovareni mitraljezac zagleda se tako začuđeno u nakostriješenog
čiču kao da pred sobom ima stvorenje s nekakve druge planete.
— Hajd, bogati, stari, prolazi s mirom i ne pravi paniku. Da naša
borba propadne zbog pregršti oraha, a? E, vala, nek propadne ako je
toliko kilava. Ko li te samo tome nauči da mi je znati?
— Znaš ti dobro da je to određeno za naše ranjenike, pa opet si
posegao rukom u magacin, a? Je li tebi žao naših ranjenika?
— Kako neće biti žao, bog s tobom,
— I bi l se ti žrtvovao za njih kada dođe do gustog?
— Da si ti meni živ i zdrav, makljao sam se ja radi njih jedno
desetak puta, da se sve prašilo! — graknu mitraljezac.
— A opet si spreman da digneš njihove orahe, a?
— Spreman u svako doba. Taman da zmija na njima leži, ja ću
rukom u torbu.
— Kako to? — zabezeknu se čiča, više radoznao nego ljut.
— Kako, pitaš? — uozbilji se delija. — Ama, znaš li ti, druže, da je
nama, krajiškoj djeci, jedina i najveća milošta i dar, otkad znamo za
se, samo orah i ništa drugo, osobito zimi. Dođe tako u goste tetka,
kuma, rođaka, pa rukom u torbicu: gde ste vi, djeco, evo svakom po
šaka oraha. I-ih, orasi! Nema većeg i ljepšeg dara na ovome svijetu.
Nikad mi niko, u mom vijeku, nije ništa ni poklonio doli orah.
— Vidi sad toga đavola! — začudi se čiča.
— Eto, tako ti je to — zaključi delija. — I sad tamo, u Prnjavoru,
usred najžešće bitke i tarapane, neko iz naše čete dreknu: orasi, bog
vas mazo! Evo ih, puni džakovi!
— A vi, navali po njima, a?
 — Ih, bogu ti tvoga, strpasmo se sve jedan preko drugog, a ustaški
mitraljezac opleti po nama. Ostade nas tu četiri-pet na gomili, kao da
smo bunker zauzimali.
— A ti ništa, kupiš li, kupiš?
— Ma vraga kupim. Valjalo mi je najprije likvidirati onoga
mitraljesca. A kad sam upao kod njega u zaklon, kadli tamo — sve
zasuto ljupinama od oraha. I on, grešnik, na ovoj zimi, zaželio se
oraha. Neki naš kukavelj, Krajišnik.
Delija zakratko obori glavu i zamišljeno reče:
— Bi mi ga žao, onako mrtvog. I on volio orahe, živa ljudska duša.
 KOLIKO JE SATI

Danonoćno u borbi, bez predaha i odmora, gura čuvena Krajiška

divizija od Aranđelovca prema Beogradu. Privlači je glavni grad zemlje,
a ide u susret i Crvenoj armiji, pa čovjek sam ne zna kome se više
raduje od toga dvoga. Tek samo vidi da se pretvorio u pijano i vileno
čeljade, zaboravio da se ikad bojao Švaba, pa samo katkad zatrese
ošamućenom glavom kao kobila u vršaju, ali sebi ne može da dođe.
Tutnji u njemu i oko njega, vrše đavo po crnome trnju.
Jedna isturena jedinica Krajišnika već je dospjela do druma kod
Boleča, na sam prag Beograda, i tu se, onako u mraku, povaljala po
nekim jarcima i udoljinama. Meću njima i desetar Ilija, durašna
svojeglava momčina, kome se, kao za inat, baš sad ne spava, iako se
posljednji put odmarao vrag i sam zna kad. Sjedi on u jarku oslonjen o
punu torbicu, gviri u ručni sat s fosfornim ciframa, prinosi ga uvetu i
gunđa:
— Evo ga, ućutao se, prokletnik. E, baš je našao kad će da stane.
Prije svega nekoliko dana Ilija je dobio taj sat od komandira čete,
prvi svoj časovnik u životu. Na brzinu je naučio kako se „čita“ vrijeme,
pa otad malo-malo a on virne u spravicu i svečano Objavi:
— Toliko i toliko sati, a naći će se i neka minutica kusura. Je l
jasno, drugovi, a?
A samom Iliji, otkad je dobio sat, zaista se nešto razbistrilo pred
očima kao da pri sebi ima neku tajanstvenu lampu pa je samo digne u
visinu očiju i — gle! — sve stvari pokažu svoj pravi lik i pofronte se kao
za paradu.
— Evo nas, druže Ilija!
Lakše mu je sad i u najvećoj tmini. Pogleda samo u sat, a fosforne
cifre pulsiraju kao živi putokazi i spremno najavljuju koje je doba.
A gledajder iznenada ove nevolje noćas! Kud ga baš sad izdade
njegov slavni sat, Branković nijedan, da ga bruka pred glavnim gradom
napaćene otadžbine i pred najvećom vojskom na ovome svetu, koja
meće, druže, fašiste na metu.
— E, đavo te meto na svoj nenarodni nakovanj, kud sam sad pristao
s tobom!
Došlo nekako Iliji tako pri duši kao da se u ovoj oktobarskoj noći
izgubio i skrenuo nekud s linije narodnooslobodilačke borbe, a njegova
jedina zvijezda-vodilja, uzdanica njegova, ugasila mu se na rođenoj
ruci i ostavila ga samog u pustoj nemjerljivoj bestragiji.
— Šta bi sad?
Ilija se premješta do svog vodnika Boriše, opet naginje uvo prema
lijevoj ruci, osluškuje i
 beznadno puše:
— Stao pa stao, nema ti tu više pomoći.
— Ma ko stao, brate? — mučenički stenje Boriša, jer mu Ilija svojim
šištanjem razbija i onu lagašnu skramu čemernog sna ovako
nasjedećke.
— Ma ovaj moj sat.
— Idi, bestraga ti glava, ta nije stao Treći ukrajinski front i korpus
Peka Dapčevića.
— E, moj rođače, ne znaš ti kakva je to muka kad stane sat, ti si bio
i ostao seljak.
— A ti si mi građanin, pazi, oca mu! — sasvim se razbudi Boriša. —
Deder, kaži, ko je ikad u tvojoj kući imao sat?
— Nije niko, brate, ali meni noćas ...
— Ali tebi noćas, bezbeli, stao, jer ga juče nijesi navio. To ti je isto
kao da tamo u svom selu zaboraviš uveče napojiti kravu. Samo krava
bi bar u neko doba rikala da te podsjeti na tvoj propust.
— Zaista, rikala bi — pokajnički priznaje Ilija i u neprilici bulji u sat
kao da i od njega očekuje nešto slično.
Dok se oni tako petljaju oko navijanja i kazaljki, cestom poviše njih,
iz pravca Smedereva, već poduže promiče neka nepoznata jedinica. Idu
ćutke, prilično uredno, pa nekom, dolje u jarku, pade na um da bi to
lako mogli da budu i sami Nijemci, neka njihova jedinica u povlačenju.
— Nek su, vala, i oni, nek ih nosi đavo! — mrmore po jaruzi
premoreni ljudi, jer im od štrapaca i napora nije više ni do života, a
kamoli do tamo ne znam kakve švapske divizije koja izmiče pred
baćuškama. Nek izmiče, neće ga, majci, daleko.
Ilijin sat konačno je navijen i sasvim lijepo proradio, ali sad se
momčina uzmučila oko toga na koje vrijeme da ga navije. Niko od
njegove družine u blizini nema ure.
— Ma zna li iko živ koliko je sad sati, zakon ga ubio?
— Kako će znati, de? — urazumljuje ga Boriša. — Jedini komandir
ima sat, a on je vrag zna gdje u ovoj noćašnjoj varici.
— Pa da viknem one gore na cesti, možda neko od njih zna?
— Ma jesi li ti lud, goveče jedno! Šta ćeš ako to budu Nijemci? —
smiruje ga Boriša.
— Nek je, vala, i moj ćaća — brunda Ilija. — Ja ću sad viknuti, pa
nek bude šta će biti.
Momčina se poispravlja na utrnula koljena, savija dlanove oko usta
i glasno se prodere:
— Ehej, Švabo, koliko je sati, zdravlja ti?!
Kako je počeo krkljanac na onome sektoru kod Boleča između naših
i Nijemaca koji su odstupali od Smedereva, to niko od Krajišnika nije
umio da kaže. Znaju samo toliko, kad su poskakali iza sna da su se
našli u pravom paklu od vatre i grmljavine, pa su se sve do jutra
makljali i nosili i sa Švabom i sa svojima. A čini se, kanda se ni
neprijatelj nije bolje snašao , pa je tu i tamo kokao svoje kamarade, sve
dok se nisu počele dizati ruke na predaju.
Ujutru, na drumu zatrpanom leševima, Boriša pronađe Iliju
gologlavog i razdrljene bluze, nagnu se povjerljivo put njega i muklo
protisnu:
— Budalašu jedan, vidiš li ti šta uradi sa svojim satom? Pazi,
pazider tamo po asfaltu, eno krv teče kao potočić, to vidim prvi put u
svom vijeku.
Ilija se, konačno razbistren, široko ogleda oko sebe, prinese zatim
časovnik do uva i začuđeno reče, skoro nečim obradovan:
— Jadna ti majka, jesi vidio čuda i klanice, a on — još uvijek radi.
 NE TRAŽI JAZBECA

Godinama tako, tiho i nikom na smetnji, živio je birtaš Marko Benić,

provodeći dane za izlizanim šankom svoje radnje. Nije upadao u oči ni
darežljivošću ni tvrdičlukom, žene nije gledao, za kocku nije mario, a
niko se ne sjeća da ga je kadgod vidio pijana, ljuta ili naročito
neraspoložena.
Sve poslove oko kojih je valjalo podviknuti i galamiti obavljala je
Markova tetka, Marta, spečena džorlava udovica, koja nije ni umjela
drukčije razgovarati nego iz ljute glave. Ona se nagađala s kiridžijama,
ratovala s komšilukom i dužnicima, a po potrebi, dolazila i u bircus da
izbaci napolje kakvog uzinaćenog pijanca. Pred njom, onako mršavom i
crnom, pijanac bi odstupao korak po korak natraške, braneći se samo
podignutom rukom, raširenih prstiju.
— De, de, otkud sad ova kvočka.
Birtija je bila na samom kraju izdužena predgrađa, uz glavni drum,
a kako je po svemu ličila na one starinske bosanske hanove, jedina
utočišta čovjeku putniku, u nju je najradije zalazio svijet sa sela. Tu su
i ručavali ko je šta ponio u torbi, dogovarali se o poslu, pogađali i
cjenjkali. To im je bila kao neka posljednja stanica pred gradom u kojoj
se valjalo pripremiti i obavijestiti prije neg čovjek uđe u nevjerni
varoški osinjak, pun podmuklih zamki i stupica.
Čak i kad je u blizini proradio privremeni vojni aerodrom, birtija
ostade ista kao što je i bilo. Jedino se meću seljačkim gunjevima i
kožusima pojaviše modre uniforme avijatičara i dva različita svijeta
produžiše da i dalje žive svak o svom poslu. Za jednim stolom
raspravljalo se o cijeni ovaca, žita, a za drugim o motorima, benzinu i
vremenskim prilikama.
Ni sam rat nije donio nekih naročitih promjena u svakodnevni život
krčme. Jedino su s bliskog aerodroma avioni češće polijetali, a kad bi
nad predgrađem zabrujala neka naročito glasna formacija, birtaš
Marko nadizao je samo jednu obrvu i mrmljao:
— Ovi će na Drvar il na Kozaru.
Jednog proljetnjeg dana, druge ratne godine, među svakodnevne
posjetioce kafana, one s aerodroma, veliki nemir unese vijest da su na
partizansku teritoriju prebjegli neki piloti i mehaničari s dva aviona.
— Eto ti vraga! — ote se čak i ćutljivom birtašu.
Uskoro još veće uzbuđenje izazva vijest da se jedan od pilota, Rudi
Čajavec, ranjen, prisilno spustio na četničku teritoriju i tu uhvaćen i
predat vlastima, a njegov mehaničar, Jazbec, umakao potjeri i sakrio
se negdje u blizini.
 — Pa ja sam otuda, znam tamo svaku kuću — prvi put glasno javi
se birtaš. — Ako ga ja ne bih sad našao, pljunite mi u brk.
I kako tada progovori i pokaza prodorne zelene oči, Marko više ne
ućuta nit poniknu pogledom. Povazdan je zivkao i privlačio ljude iz
svog sela, nešto se s njima dogovarao i po njima slao poruke. Sad se
počešće izvlačio i iza šanka, kratkonog i sitna koraka, i gubio se s
ljudima nekud iza birtije.
Džorlava tetka Marta uznemiri se i poče da zanovijeta:
— Marko, budi miran i ne traži Jazbeca. Šta će to tebi?
Birtaš je samo povlačio neprijatnim zelenim očima i odvraćao:
— Ne miješaj se ti u muške poslove, šta ti od toga znaš.
— Budi miran i ne traži Jazbeca, opet ja tebi velim — inatila se
tetka.
Uporni birtaš ode i u svoje selo, ostade tamo nekoliko dana, a kad
se vratio, zajedno s njim stiže i glas:
— Uhvatili Jazbeca. Marko ga pronašao.
Toga istoga dana, uveče, Marko se, svečan i ponosit, spremao da se
pojavi u svojoj birtiji, među gostima. Pun treme, očekivao je zadivljene
poglede, aplauz i čestitanja. Najprije će, naravno, oni s aerodroma,
redom, pristupati i rukovati se, a onda ...onda će on, okružen
društvom, početi priču, svoju veliku životnu priču kako je ulovio i
predao Jazbeca.
Spustio se sa sprata u mračan hodnik, otvorio sporedna vrata
birtije, i kratko zastao zabliješten svjetlošću. To li je, dakle, taj prvi
korak u slavu, pun sjaja, kad čovjek prosto obnevidi i čeka da ga prvi
složan aplauz trgne i probudi.
Zastao je, čekao i — tišina.
— Nisu me, valjda, još primijetili — dosjeti se on, pa zakorači dalje,
ali opet kroz tišinu. Korak, dva, tri, tišina se oko njega rastupljava kao
voda i propušta ga između zamuklih ljudi koji mu, i odviše brzo i
spremno, prave mjesta.
Stiže tako i za svoj šank, ali ga i tu stiže i zatvori tišina. Niko mu ne
priđe, ne upita nešto, ne pokaza se radoznao.
— Šta je ovo, ljudi?
Upita se tako uprazno, gluvo, jer čak ni u mašti ne nađe pravog
sagovornika. Mjesto iza šanka, njegova dugogodišnja busija i zaklon,
sad mu ispade kao neki obilježen isturen podijum sa koga valja nekom
zbog nečeg odgovarati.
— Ma čuste li vi, ja uhvatih Jazbeca — pokuša on slijedećih dana
da lovi i oslovljava sve ređe goste avijatičare, ali se niko ne pokaza oran
za razgovor. Jedino mu, jedne kasne večeri, neki pijan pilot, Bosanac,
pokaza mračne krvave oči i proškrguta:
— Nekad smo bili nebeski orlovi, a sad nas po šipražju love
krivonogi birtaši. Ej, živote, živote ...
 Kad se čulo da je Jazbec strijeljan, Markova birtija još više opusti.
Po zamrzloj kući motala se samo usukana tetka Marta i kukumavčila:
— Rekoh li ja tebi: budi miran i ne traži Jazbeca.
Ni noć ni rođeni krevet nisu donosili smirenje smućenom birtašu.
Udaljena topovska kanonada i, još mnogo bliža, puščana vatra
opominjale su ga na njegov neslavni podvig.
— Eno ih, ono su oni, Jazbečevi.
Pokušao je, najzad, da se spasava zaboravom i varkom. Ih, kad je
ikad to bilo, ko ti još pamti. Možda ga, ipak, nisu strijeljali, nego tek
tako, procurili lažnu vijest da ustraše narod.
Ulazak partizana u varoš doživio je kao smak svijeta, naopak i
bučan, gdje se bez potrebe pjeva, igra i veseli, dok je on jedini znao da
je sve to samo pusta varka. Kad se on pojavi na vratima, sve će to
prestati kao po nevidljivoj komandi i tek onda će se pokazati pravi lik
novih događaja: gdje ti je Jazbec?
Odveli su ga već sjutradan i sve je bilo kao što je i očekivao, baš kao
i one večeri kad se prvi put pojavio poslije hvatanja Jazbeca: zamukli
ljudi se razmiču da mu načine mjesta, tišina pred njim se rastupljuje i
raste, a on korača oduzetim nogama nikud, ni u šta.
 ARTILJERAC MARKO MEDIĆ

Već nekoliko dana radio krklja da je Berlin pao i Njemačka

kapitulirala. Ratu je kraj. Tamo negdje, u srećnijem svijetu, slavi se
pobjeda, pije se pivo i harmonika nagoni u kolo svakoga ko je sačuvao
obadvije noge, a ovdje ...Ovdje, u ovome prokletom, paklenom
bosanskom trouglu, koji zatvaraju rijeka Sava, jedna njena pritoka i,
kao treća strana, linija bunkera i rovova, tu se tek razmahuje bitka,
gora i strašnija, čini se, nego dojučerašnji srijemskn front s druge
strane vode.
U opkoljenom trouglu našlo se sve iz ovoga kraja što je Nijemac
četiri godine kupio oko sebe, naoružavao, vježbao i vodio u borbe protiv
partizana i u pljačkaške pohode po slobodnoj teritoriji. U nemirnim
snovima stanovnika udaljenih brdskih sela još se čuje njihovo
halakanje i vide se garavi dimovi povrh zelenih šljivika.
Iznenada, kao preko noći, splasnu i povuče se njemačka sila i
ordija, a uskolebane jedinice i gomile domaćih očajnika na koncu se
zatvoriše i utvrdiše u svom trouglu, na stavama rijeka, riješeni da se
ne miču nikuda dalje.
Kuda ćeš, de, pobogu si brat, u bijeli svijet, gdje nema ni Bosne, ni
svog sela, ni našega govora, ni majke krave, ni šljivine grane. Nije
druge nego tući se ovdje, pa jal nadbiti ove naše, jal opet nekako
...Možda se Nijemac ponovo pripovrati, a možda ...ako te najzad i
uhvate, pritrpi se malo dok opale u te, nije ni to najgore, a poslije ćemo
već vidjeti. Glavno je da će tamo u selu ostati ono čeljadi. Partizani ne
diraju djecu ni ženske, to im je tako u zakonu.
Oko bande u trouglu sve se više zgušnjava i steže obruč narodne
armije. Pristižu topovi, tenkovi, avijacija. Nisu ovo više nekadašnje
golotrbe partizanske jedinice, petometkovići. Ako baš i nema zadosta
hljeba i odjeće, nađe se bar oružja.
Iza partizanskih položaja, naročito oko kuhinja i artiljerije, kupi se
narod iz okolnih, „banditskih“ sela. Njihovi su tamo, u obruču, pa sad
čemerni svijet zebe i strijepi na šta će sve ovo ispasti. Naročito su
majke uporne, neustrašive i zaslijepljene.
Oko artiljerca Marka Medića, koji je, nekim čudom, ovamo dospio iz
čuvene Šeste ličke divizije, nadovezala se nekakva stara nena,
muslimanka. Propituje se za sina.
—Zdravlja ti, vojniče, je l tamo, u halki, moj Dedo?
—Ama, šta ti je to halka, drugarice? — čudi se Marko. — Ja sam ti,
brate, Šesta lička, otud od Velebit-gore, pa se slabo razumijem u vaše
bosanske eglene.
 —Pa ono tamo. Vidiš, tamo — neodređeno pokazuje nena nekud u
pravcu Save.
— Aaa, u obruču! — iznenađeno otegnu Marko. —Pa tako, brate,
kaži, sin ti je u bandi, je li?
— Šta ja znam, kažu da je tamo negdje, s našima. Pa moro bi ti
njega poznavati. Čitavo selo zna mog Dedu.
— Eno je, de! — okreće se artiljerac svojim pajdašima. — Ama,
drugarice majko, što si tako nedokazana. Ja čestito ne znam ni svoje
drugove iz diviziona, a kamoli ću poznavati tamo nekakvog Dedu iz
bogzna koga ...
— Iz Horozovića, dragi vojniče. Selo Horozovići. Valjda si tuda hodo.
—Ma hoda sam ja, majko, kuda ti god drago, ali, vala, u te tvoje
Orozoviće ...Tamo mi, valjda, ni pokojni ćaća nije stiga, a on je prošlog
rata, u Sedamdeset devetoj Jelačić-regimenti, obigra pola Evrope.
— A živ li je ćalac? — priupita neko iz družine.
— O, da, i još kako je bio dobro živ, sve dok se u Donjem Lapcu ne
poklepaše na pazaru zbog nečije ovce. Dovatili ga po glavi kao nekim
krampom, ćuskijom, čime li.
— Bogami su ga lijepo počešali — dobaci neko s odobravanjem.
Ona nena, pečalno zagledana u partizansku haubicu, potegnu
Marka za rukav i prekide ga u razgovoru.
— Vojniče, hoćete li iz ovog pucati na moga Dedu?
— Drugarice, to je vojna tajna. U šta mi narede, u to ću pucati, pa
taman da je tamo moja mater Anđa.
Artiljerac otpuhnu, iskosa omjeri staru muslimanku i obrati se
svojima.
— Ubio je led, ova stara ista moja mater. Čisto sam pretrnuo kad
sam je maloprije spazio uz ovaj puteljak.
— A živa li je stara?
— Eh, grešna moja starica, gurale je ustaše u kuću da je živu
zapale, a ona se otima i moli: mene vi tamo, kaže, u štalicu, gdje je
ležala moja Mrkulja. Tamo sam se ja s njom i u radosti i u žalosti,
toliko puta sita narazgovarala. Tu mi neće biti žao ni umrijeti.
— Pa pustiše li je u štalu? — opet će onaj radoznali vojnik.
— Nije vajde kriti, pustiše. Dobri neki ljudi. Izgore stara Anđa
zajedno sa svojom štalicom i svojim razgovorima.
Videći tako glagoljiva i otvorena vojnika, stara nena prikrpi se
sasvim uz Marka i uze da ga obavještava:
-Vidiš, ovaj stari pod orahom, to ti je Dedin amidža, Huso. I on došo
da vidi.
Starica se nešto sašapta s Husom i donese Marku ohladnjeo pečen
krompir.
— Uzmi, vojniče, pa kad budeš puco iz topa, bubni dolje u vodu,
samo da prepadneš Dedu. Nemoj baš u živa insana, grihota je.
 Marko prebaci krompir iz ruke u ruku kao da mu prlji dlanove,
prepolovi ga i pruži pola borcu do sebe.
— Vala, majko, da još imaš malo soli, ne bi loše bilo.
— Nemam, sinko, dina mi. Čitavog proljeća nisam vidila zrnce soli.
Ratnik pojede svoj dio krompira pažljivo, natenane, pljusnu dlan o
dlan, zagrli nenu preko uzanih ramena svojom teškom ručerdom i
veselo guknu:
— E, majčice rođena, sad mi se malo odmakni od ove moje pucaljke,
valja meni na posao. Ih, što si mi nešto mršuljava ka vrabac, nema u
tebi trideset oka.
Kad haubica prvi put zagrmi i potrese zemlju, amidža Huso
odjednom živahnu, podskoči i osokoljen kliknu:
— Aferim ti, momče! Bome ćeš našima dolje potprašiti turove!
Haubica tresnu i po drugi put. Huso ponovo đipi.
— Ačkosum! Ejvala ti glasu!
Nena, u neprilici, gleda čas u haubicu, čas u razigranog Husu i ne
može sebi da dođe: je li ovo nekakav šenluk ili se od toga čak i poginuti
može.
— Vidi ga, pomamio se ko azgin parip u svatovima.
Od Save, iz obruča, poče da odgovara neprijateljska artiljerija.
Jedna granata zvijuknu stravično iznad partizanske baterije, podskoči
upropanj nesigurna majka zemlja, a iz obližnjeg voćnjaka sunu uvis
mrka lepeza i razraste se u grdan tumbas dima.
— Oho-ho, alaj nagariše naši! — opet se džlitnu Huso kao da je sjeo
na osinjak. — Šta veliš, vojniče, jes vidio ovoga šideta, majka ti pjevala!
Bome, sad nečija strina melje orahe.
— Ovo nas, kanda, napipaše, grebem im nikoljdansku varicu! —
iskolači se Marko. — Jesam li ja još sinoć govorio da se kopaju zakloni
za poslugu, a vi, macani, baš vas briga: Marko govorio, a šarov laj ȃ!
Druga granata zasu bateriju zemljom i gelerima. Ležeći potrbuške,
Marko se odiže na ruke i pogleda lijevo-desno oko sebe.
— Jesmo li svi čitavi, a? Alaj gaća, cicvaru mu ljubim!
Tek pošto je ustao i otresao se, spazi staru nenu kako tetura i
posrće uz ogradu šljivika. Priskoči joj igraknu:
— Oho, bogami tebe tvoj Dedo dovatio gelerom po mišici. Ej, vi
tamo, dajte brzo jedan zavoj.
Ošamućena starica začuđeno je gledala u svoj okrvavljeni rukav i
tek poslije nekoliko trenutaka dođe do riječi.
— Jes ti vidio alčaka, pa baš po materi. Eto kakvi ste vi, sinovi. Pa
de ga sad rodi i na svojoj sisi othranida te ubije, lopov.
Kao da je taj prijekor upućen i njemu lično, Marko se odjednom
nađe pobuđen da brani sve sinove ovoga svijeta.
— A i vi ste mi, matere, nešto bolje od nas, a! Eno, i ona moja
pokojnica, laka joj ...lak joj onaj oblak pod koji je odletila garavijeh
opanaka zajedno s kućom i štalom ...znala mi je, brate, rondati i
čantrati ka mlinsko čeketalo: te bekrija si, te pijanac, te ubojica, te
žandari nam se nikad ne skidaju s vrata, te gori si neg ikakav
komunista ...Nek bog prosti, morao sam je ponekad i vilama izmjeriti
preko leđa, iako mi je bila tamo nekakva rođena mater ...Eto, tako ti je
to, drugarice muslimanko, majko moja mila, nek ti je živ tvoj Dedo, pa
kakav bio da bio, đavo s njim gloginje mlatio!
 NA RAMPI

U samom podnožju planine preko državne ceste postavljena je jaka

drvena rampa načinjena od mlada žilava graba. Nedaleko od nje,
ukrivena u ljeskar, nalazi se koliba s nekoliko stražara obučenih
poluvojnički-poluseljački, partizanski. Komandir im je dobrodušni
dugajlija Pantelija Hinić. On lično zaustavlja putnike i pregleda
legitimacije.
Tek je rat završen i po gorovitoj okolini još lutaju male grupice i
pojedinci iz razbijenih četničkih bandi. Pritisnuti potjerama, oni se
prebacuju iz planine u okolne šume ili iz jednog područja u drugo,
preobučeni često u milicionare, u vojnike ili čak u oficire, a katkad
naiđu kolima ili pješke kao bezazleni seljaci putnici. Elem, stvar stoji
tako da više ne možeš vjerovati nikom živom.
Za podozrivog Panteliju ne zna se jesu li sumnjiviji putnici koji stižu
otud preko planine, iz daleka, ili su gori ovi s druge strane, iz okolnih
sela, među kojima se uvijek nađe veliki broj poznatih i polupoznatih
ljudi.
Juče mu je opet stigao dopis da se ima pooštriti kontrola na rampi,
jer je u okolini primijećen jedan odmetnik koji se vrlo vješto prebacuje
od jataka do jataka uprkos svim stražama, patrolama i zasjedama.
Drumom, već izdaleka, čuje se zvrjanje kola. Pantelija zateže bluzu i
kreće na rampu.
— Vi, momci, budite spremni — opominje on svoju naoružanu
bratiju povaljanu po paprati ispred kolibe.
U veselom kasu, zvoncajući ormom, stižu konji pod lakim kolima
punim šarene ženske čeljadi. Samo je na kočijaškom sjedištu brkat
spečen seljak u crvenom ženskom zimskom kaputu s krznenom
kragnom oko vrata, poklonom od Unre. Na glavi mu stoluje golema
crna jagnjeća šubara.
— Stoj! — službeno kaže Pantelija i diže ruku s dlanom okrenutim
putnicima kao da im pokazuje nešto napismeno.
— Stali smo, stali u svako doba kad to naši svjesni drugovi narede
— veselo kakoće kočijaš i zateže uzde. — O-op, da se stane bez
diskusije, ovo je naša narodna cesta i naša rampa.
Seljak se zagleda u Panteliju, iznenađeno gakne i skače iz kola.
— Ma jesi li ti to, Panto, jabuko moja, kumiću moj rođeni?! Otkuda
baš ti ovdje? Nijesam te vidio ima dobre dvije godine.
Sad Pantelija obradovano razvlači usta i širi obje ruke u susret
kočijašu.
— Kume Petre, oče rođeni, otkuda ti?
 Razdragano i svečano grle se i ljube preko spuštene rampe, lupaju
se po ramenima, pa se onda poizmaknu da bolje vide jedan drugog,
opet se grle, pa kum Petar briše zavodnjene oči, a Pantelija raznježeno
šmrče i gleda u stranu.
— Pa zbilja, kume Panto, ostade li ti meni živ ovoga krvavog rata
protiv okupatora i njegovih domaćih pomagača? — pita kum Petar i u
nevjerici zagleda uniformisana dugajliju.
— Ostadoh, za dlaku — stidljivo priznaje momak.
— Pa i meni se nešto čini da jesi — raznježeno kaže seljak i opet širi
ruke. — Priđider, kumiću, da te još jednom vjerno zagrlim širom naše
napaćene zemlje.
Ponovo se grle tako srdačno da sve rampa škripi između njih, a
onda se opet odmiču jedan od drugoga kao da hvataju zalet za novo
oduševljenje.
— Pa gdje si ti meni, kume Petre, dosad bio? — prijekorno se
zagleda Pantelija u došljaka. — sve štokud po stražama i osiguranjima,
pa nikada da te vidim.
— A ja, kumiću, već treću godinu radim kod odbora gore u svom
selu — ponosito guče usukani kum. — Nesebično dajem sebe za
opštenarodne ciljeve ove naše borbe ...O moj kumiću, jabuko moja,
hodider ovamo.
Opet se grle, lupaju po ramenima, a onda se zarumenjeni kum
Pantelija izmiče za korak od rampe, zateže bluzu, salutira i kaže
ozbiljno i službeno:
— Druže, molim legitimaciju.
— He-he, legitimaciju! — smije se seljak.
— Šta će ti legitimacija?
— Takav je propis. Bez legitimacije se rampa ne diže.
— Pa, kume, brate, zar ti mene ne poznaješ? — širi kočijaš ruke.
— Kako neću poznavati svog rođenog kuma! — čudi se stražar i
prilazi rampi. — Daj, bolan, da te još jednom zagrlim. Zar ja svoga
kuma ...
— Pa daj onda diži tu rampu.
— Kume, bez legitimacije niko ne može proći, takvo je naređenje.
Evo, da ti pokažem.
— Ma šta ti to meni veliš, kumiću?
— Tako ti je, kume — ozbiljno kaže Pantelija. — Dešava se tako
nekima, propuste seljaka bez legitimacije, a kad tamo, preobučen
bandit.
— Pa zar ja bandit, kume? — beči se seljak.
— Ne dao dragi bog tako nešto ni pomisliti! — pobuni se stražar. —
Zar moj najrođeniji kum? Ma priđider da te cmoknem, rode moj.
— Eto ti, de. Znao sam ja da ti na svoga kuma nećeš baciti ružnu
parolu. Zar mene legitimisati?
Pantelija se opet ukoči iza rampe i tvrdoglavo ponovi :
 — Kume, propis je propis. Ne znam ja ko si ti dok ne vidim.
Seljak se uozbilji.
— Kako nećeš znati? Gledaš me pred sobom, poznaješ ...Čem će ti
onda ono: lice osrednje, stas okrugao? Ta veruješ li svojim očima?
— Kakve oči! U ovome poslu to ti ništa ne važi — odreza Pantelija.
— Eto, na primer, neki dan, u patroli, gledam ja jednu bukvu, gledam
je ravno u lice i mislim se: bukva, šta tu ima drugo. A kad tamo ...
— Kad tamo? — priupita seljak.
— Kad tamo, a ona šuplja i u njoj karabin, torbak municije, tri
bombe. Šta veliš na to? Je l trebalo vjerovati, a?
— Stani, bolan, kumiću, ovo ti je druga forma — pobuni se seljak.
— Eno, pogledaj, ono su mi u kolima dvije kćeri, kumice. Je l tako?
— Tako je, svaka čast.
— A one druge dvije iza njih, vidiš li, to su tvoje komšinice, kuća do
kuće. Valjda i njih poznaješ?
— Kako neću znati! Neki dan su nam donijele punu torbu šljiva.
— Pa jesi li ih legitimisao, pravo kaži?
— A što da ih legitimišem kad nijesu prolazile iza rampe. Bile su
samo kod naše kolibe.
Seljak huknu.
— Onda znači, taman da naiđe tvoj rođeni otac, kumiću, ti ga ne bi
propustio dokle ga ne legitimigneš?
— Pa dabome, druže. Šta ja znam napamet ko je on. Nek on meni
pokaže crno na bijelo da je taj i taj, pa nek ide kud mu drago.
— E, e, žalosti moja — zaklima glavom seljak. — Evo mene moje
rođeno kumče ne poznaje. Gleda, a ne poznaje.
Pantelija rastuženo opusti ruke, a onda uzdahnu, prekorači rampu i
prebaci ruku preko seljakova ramena.
— Ta zar ne vidiš, kume, da sam te prepoznao stojeći čak i s one
druge strane, da sam se saginjao preko rampe i grlio se s tobom, a i to
je nepropisno kad se strogo poštuje zakon. Kad sam s one tamo strane,
onda ja nemam ni oca, ni matere, ni kuma, ni prijatelja, nikoga.
Oprosti zato, kumašine, i ničem se ne čudi kad me vidiš s one druge
strane.
Pantelija se vrati iza rampe, namršti se i suvo reče:
— Druže, kad nemaš legitimacije, ne može. Okreći konje natrag.
Sad se i seljak uozbilji, zamisli se, neodlučno se obazre oko sebe, pa
se vrati kolima. Šuškao je tamo nešto sa ženama, pa onda svi siđoše s
kola i s legitimacijama u rukama priđoše rampi. Prednjačio je kum
kočijaš.
— Evo, kad nije druge, tu su legitimacije.
Pantelija izbeči oči.
— Pa dobro, što si onda toliko zatezao kad svi imate isprave?
— Eh, što! — smače ramenima seljak. — Vidim, tu nam je na vlasti
naš poznat čovjek, rođeni kum, pa kao velim, da prođemo nešto lakše i
jevtinije. Znaš kako je, treba svom i kroz prste progledati, živi smo
ljudi.
 DOGAĐAJ U MILICIJI

U kancelariju komandira milicije upade crna Savka, seoska luda,

nosi na rukama jednogodišnje dijete i još s vrata, bez pozdrava i
uvoda, nadaje viku:
— Evo vam ga, džaba vam ga, ja se više ne mogu s njim bočiti.
Jošan ga je pravio, sram ga i stid bilo, gazda čovjek, a spetljao se s
ludom Savkom i sad joj ne da ni blizu svojoj kući.
Ćaknuta djevojka očito priča o Jošanu ono što je čula od seoskih
žena: udovac, ugledan čovjek, a skopao sirotu ludu negdje u
kukuruzima i natovario je djetetom. Je li to sad red, kažite?!
Komandir je u velikoj neprilici. Da je tu pred njih neko ko zna
ikakav red, propis i zakon, pa da se počne razuman razgovor, a ovako
— šta ćeš jednoj neukoj ludi? Svak je grdi, goni, ruga joj se, i daj sad
nek ni u miliciji ne čuje ljudsku riječ,kuda će onda?
— Pa šta ćemo, Savka, kako ćemo?
— Neću više da prtim i nosim Jošanovo dijete, pa neću! —
tupoumno se inati djevojka. — Zar on čizme na noge, novu kabanicu, a
njegov sinčić ni pelena nema. Džaba vam ga, neću njegovog djeteta, pa
bog!
— Pa što ga ne tužiš?
— Tužite ga vi. Eto vam djeteta pa tužite. Zar on čizme na noge . . .
Luda se zalijepila za Jošanove nove čizme, od njih više ništa dalje ne
vidi i ne razumije, u ogorčenju zaboravlja da je to i njezino dijete i
tvrdoglavo gura samo jedno te jedno:
— Neću više i neću, eto mu njegovog djeteta!
Stjeran do zida, u neprilici, komandir izlazi u dvorište da zovne u
pomoć staničnu kuvaricu, žensko je, lakše će se objasniti, ali, kao za
pakost, kuvarica ima slobodan dan i već je otperjala nekud u selo.
— Kud bih sad s njom, bog je vidio?
Vraća se natrag nabrana čela, ali već na pragu ošamućen zastane:
na njegovom stolu miče se zamotuljak s djetetom, a od majke ni traga.
— Pazi je, pobjegla!
Za tren oka komandiru prošibaše kroz glavu svi propisi i paragrafi
vezani za ovakav slučaj, ali od toga mu se više stijesni u grudima.
Vraga, za ludu nema zakona, šta joj ti možeš, trpi što te snašlo.
Dijete je, kanda, nekakav mirničak, naviklo na svaku nevolju pored
budalaste matere. Ne čudi ga, valjda, ni to što se našlo samo na
milicionarskom stolu. Istina, malo je tvrdo, ali dade se podnijeti.
Komandir se nagne nad upola razmotano dijete, gleda njegov
okrugao nosić, malecnu stisnutu pesnicu i čudi se:
 — Gle ti samo iz čega će izrasti punopravan građanin, iz ove
igračke. Muke ćeš imati s njim, pijančiće, tući se, a može posegnuti
rukom u kasu, za društvenom imovinom ...Eh, kad bi ljudi čitavog
života ostali djeca.
Komandir bocnu prstom uznemiren zamotuljak i osmijehnu se.
— Šta je, mater te ostavila. Hajde, veli, narodna milicijo, budi mu
dadilja kad već niko drugi neće ...i ne mora.
Komandir se poguri i smanji za čitavu glavu, sad je već bio tužan.
— A mene je, vidiš, maćeha kroz iglene uši progonila, matere ni
zapamtio nijesam. Ova tvoja, ako je i budalasta, bar je na sigurno
mjesto ostavila.
Komandir se prohoda tamo-amo po sobi i opet se zaustavi pred
stolom.
— Šta je, da sastavljamo zapisnik, a? Dana dvanaestog šestog ove
godine pristupi ovoj stanici nepozvana Savka Batić i ...i ostavi te,
brate, nama na vratu, šta da se lažemo. Je l tako?
Mališan se nasmiješi kao da je nešto razumio, kad u sobu upade
gologlav stariji čovjek, razbarušen i neobrijan, s metlom u ruci. Na
bosim nogama blistale su mu i pozveckivale poniklovane oficir ske
mamuze. Pridošlica se radoznalo zablenu u zamotuljak na stolu, zatim
u komandira, pa opet u dijete i onda se zbunjeno obazre iza sebe kao
da traži još nekog trećeg.
— Nema je, Vidače, pobjegla. Ostavi mi luda Savka dijete i nekud
mače dok sam ja samo u hodnik zavirio. Kaže da je Jošanovo. Još će
neko pomisliti da je naše, milicionarsko.
— Hoće, bogami, to ti je — iskreno priznade Vidak, stara
konjokradica, davnašnji poznanik i žandarmerije i milicije, koji je već
nekoliko dana čečao tu u stanici, osumnjičen za neko saučesništvo u
kraći konja, pa se već toliko odomaćio da je okolo slobodno švrljao i
ponešto radio kao pravo domaće čeljade.
— Da mi ga je negdje prikloniti dok se samo kuvarica ne vrati —
brinuo se komandir. Šta ću s djetetom u kancelariji? A treba to,
vjerovatno, i hraniti. I de ti sad pogodi zna li jedan ovaki s ȃm da jede.
— Ne zna — uvjerljivo reče konjokradica. — Ja sam ih sedmoro
dosad othranio, to ti mene pitaj.
S lakim zračkom nade komandir pogleda u čupavog pritvorenika i
nasmiješi se.
— Čuj, Vidače, bi l se ti do večeras mogao postarati za ovoga našega
gosta? Greota je da mali drugar gladuje.
Sad i Vidak razvuče svoje široko lice, kao da su ga ne znam kako
pohvalili.
— Daj ti njega samo, druže komandiru. Moga Jovana, onoga što sad
radi u Zemunu, kod „Elipa“, ja sam tri mjeseca svojom rukom p ѝtao
dok mu je mater bolovala.
 — Deder, brate, zauzmi se, bavi se malo društveno korisnim radom,
dosta je bilo tvojih lopovluka.
Konjokradica prilazi stolu, razmotava dijete, cmokće i krevelji se.
— Ccc, šta je, ostavila te ona rospija, a? A šta si ti: momak, cura?
O, momak, momak, vidi ga, ima prstić. Gle, gle!
Vidak uzima malog u naručje i nosi u hladovitu staničnu Sjenicu.
Tamo je za pola sata već čitav vašar: šerpa s mlijekom, hljeb, salama,
kašike, ručNici, sud s vodom. S djetetom u krilu, konjokradica gnječi
kašikom udrobljenu sredinu hljeba i priča:
— E, moj dragi ...kako ti je ono ime ...Ne znaš? Eto, na priliku,
Vaskrsije. E, moj dragi Vaskrsije, tako su ti mene ovdje, kako se to
službeno veli, priveli i zadržali, seljački rečeno: strpali me u buvaru. A
one sam konje vidio taman toliko koliko i ti. Zatekli me u polju s ovim
mamuzama na nogama. Šta će ti, veli, mamuze, na bose noge ako ideš
poštenim poslom? To ti se, vidiš, naziva otežavajuća okolnost, moj
Vaskrsije.
Kroz čitavu stanicu prostrujalo odnekud nešto nesvakodnevno i
svečano. Mlad milicionar, skoro dječak, referiše obasjana lica:
— Eno ga, sad ga kupa u koritu za veš. I priča li, priča.
— A šta priča? — pita komandir.
— Priča kako će on i Vaskrsije pokrasti najbolje konje po srezu, pa
u Karlovac, na vašar. Miliciju će, kaže, razoružati, a tebe zaklati.
— Auh, sto mu! ...A ko mu je sad taj Vaskrsije?
— Onaj mali. On ga tako zove.
Komandir zateže uniformu i gologlav izlazi napolje. Po sunčanom
dvorištu, držeći se za Vidakov prst, nesigurno nabada mališan s
ogromnom milicionarskom kapom na glavi, jedva vidi kud ide.
Konjokradica ga neumorno hrabri:
— Aha, tako, tako, samo se ti drži, druže poručniče. Ništa se ti ne
boj onoga tamo čike, njega ćemo mi večeras: kolj-kolj!
— Lijepo ti vaspitavaš omladinu! — grakće komandir. — Deder,
gukni još nešto.
Konjokradica ispravlja leđa i raznježeno-sjetno kaže:
— Šta ćeš, tako su i meni tepali.
Već pokasno, odnekud iz večernjeg požara, ispada ogaravljena
Savka i juriša na konjokradicu.
— Ovamo to daj! Vidi ti njega.
— Zar moga Vaskrsija? — kliče Vidak.
— Ovo je moj Milan, a nije Vaskrsije. Vaskrsije je tvoj ćaća — viče
cura.
— Zar nam odnese dječaka? — čudi se komandir.
— Ne bi vi znali! — galami luda. — Ovo je moj sin, a vama ako treba
djece, napravite sebi, dokoni ste.
Veoma ljuta, Savka bez pozdrava okrenu put kapije, čvrsto stežući
zamotuljak u naručju kao da zazire da joj ga neko ne otme.
 — Navrati, bolan, Savka, ta nismo se potukli oko pečenih krompira
— doviknu joj komandir.
Opljačkani konjokradica obori glavu, pogleda u svoje mamuze i
zamišljeno reče:
— Svakom je bog dao neku radost, pa i budali ...E, moj Vaskrsije, ti
nas danas baš lijepo razgovori, hvala ti ko bratu.
 TREBA NALOŽITI VATRU

Među bregovima, na bezimenoj zaravni obrasloj rijetkom šikarom,

tišina se slila u duboko jezero. Kakvo ime i da daš ovoj izgubljenoj
plitici zavjetrine, bez glasa i pokreta, kad u njoj nemaš volje ni usta da
otvoriš. Tuda su u ratu prolazile vojske, izbjeglice i razni karavani, ali
sve ispade nemušto, zaravan ime nije dobila.
Eto, baš tu sam sreo neobična starca koji je bez prestanka sam sa
sobom pričao tražeći nešto po žbunju. Pritezao je oko sebe prostran
zimski kaput, očigledno tuđi, i sve se činilo da će to biti neki zlosrećni
molilac koji se već unaprijed zbunjuje kako će početi i šta će kazati.
Kad sam ga oslovio, čiča se samo zakratko pokoleba, a zatim se
osmijehnu nečem što je on samo znao.
— Pst, lakše, tražim tu jednog dječaka.
— Aha, sakrio se, valjda, obješenjak, šali se?
— A, ne, ne, nije to — objasni čiča zavjereničkim šapatom. — Ne
krije se on od mene, nego tako... ja se sve nadam neće li on odakle
naići ili je već tu. Valja mi malo okolo potražiti.
Ovaj građanski obučen starac, koga čovjek nikako ne bi očekivao u
ovoj brdskoj zabiti, sad mi se učini još čudniji. Zapitah ga odakle je,
možda odnekle iz okoline.
— A, ne druže, ja sam iz jednog staračkog doma, pa sam tu skoro ...
— Pobjegao, a?
— Ne, ne, iselio sam. Regulisao sam penziju, okućio se ...
— Pa šta sad? Otkud ovdje?
— Kažem, pošao sam da nađem jednog dječaka, kakvog plavušana,
što bi najbolje bilo.
— Pobogu, čovječe, objasni mi zašto ih tražiš baš ovdje, u ovoj
pustolini? Ovdje nikoga nema.
Starac se osmijehnu tajanstveno i zaneseno.
— He-he, nema nikoga! Moj druže, to se samo tako čini onome ko
ne zna.
Sad se i ja ogledah oko sebe, u neprilici i s lakom jezom.
— Pa koga bi tu bilo?
Starac nepovjerljivo naviri iza zgusnuta žbuna crnoga graba i onda
se okrenu meni.
— Da ja tebi ispričam, druže: u ratu, baš u četvrtoj ofanzivi, mi smo
ovuda vodili čitavu kolonu djece, sve izbjeglice i siročad iz jednog doma
na slobodnoj partizanskoj teritoriji.
— Znam na koji dom misliš, dolazio sam ja tamo.
— Eto ti vidiš. Vodimo ih tako, pa ćemo ovdje zastati, odmarati se,
vatru ložiti. Popadalo to s nogu, ostaje uz put, a tek ovdje — oslobodi,
bože! Zovi ga, moli, ubij — od vatre neće. Poneko, opet, vidiš da je
krenulo, kad ovamo, začas ti šmugne iza ovoga žbunja, prikrije se, pa
opet natrag, vatri.
— Već mogu misliti kako je bilo.
— Jednog plavušana, tako, odnekle s Banije, triput sam vraćao
natrag u kolonu i opet mi se negdje sakri. Golema ova šikara, zgodno
se prikriti.
— I ostade plavušan?
— Ostade toga dosta, a šta se tu moglo. Pao sam i sam s nogu,
jedva se vučem. Ostalo mi je samo da molim, zovem, prijetim, ali je sve
to slabo pomagalo.
— Pa si danas došao da se podsjetiš na one dane, a?
— Došao da vidim, da potražim. Toliko je njih ovuda ostalo. Neko je,
valjda, i živ, spasio se, pa možda opet navrati ovdje, zastane, odmori
se. Vidiš kako sam ja došao.
— Vidim, vidim, stari.
— Pa opet ja ovdje mogu nekoga od njih sresti, zašto ne bi. Zaviriš
samo iza lijeske, a ono dječak, neki plavojko, kao zreo ječam. Svi oni
mene znaju i vole.
Meni se odjednom oduzeše noge i zakova glas.
— Čovječe, aman, čovječe — nemušto zavapih u šumnoj panici,
skoro gluv — pa ti su tvoji dječaci danas odrasli ljudi, prošlo je otada
preko dvadeset godina. Ej, nema više dječaka!
Ta posljednja rečenica „ej, nema više dječaka“, koja mi se umalo ne
ote iz usta, i samog me uplaši. Pogledah zato starca saučesnički i
čvrsto zagrizoh usnu.
— Šta, mislio si kazati: nema ih, neću ih naći, sažaljivo zaškilji
starac. — Ništa ti, druže, ne brini. Glavno je da sam ja dovde stigao.
Starac sanjalački upilji u travu.
— Vidiš, sad imam stančić, penzijicu, sȃm sam na svijetu, lijepo bi
bilo dječaku sa mnom. Eh, samo da me sreća namjeri na onoga plavog,
srce mi je kod njega ostalo.
— Nećeš ti, bogami, u ovoj pustinji nikoga naći — pokušah da ga
odvratim naoko nemarno, ali starac poučno diže prst i uzvi obrvama.
— A šta je Kolumbo radio, moj druže: pred njim sve voda, more,
nigdje slamke, a on traži ništa manje nego Ameriku. Ameriku, ej, a
nikad je ni vidio nije.
— Pa jeste, tačno je.
— Da, da. A ja sam dječaka i vidio i poznavao, čak se i ponekog
imena sjećam, pa zašto da ne krenem u potragu za njima.
— Stani, čovječe, pa gdje su ti već danas ti isti dječaci?!
— Ništa ti ne brini — šapatom upozori starac. — Treba samo uveče
ovdje naložiti vatru i odmah ti eto nekog od mojih dječaka. Ozeblo je
to, nasmrzavalo se, vatra će ga uvijek privući. To ću ja uraditi koliko
večeras.
 Čiča se okrenu lijevo-desno, obuhvati pogledom čitavu zaravan i sav
prosinu kao da mu se odjednom smjesti u srce to neočekivano
bogatstvo od žbunja, uvala i brojnih loga, od kojih svaka može da bude
skrovište nekom lukavom dječaku.
— Vidiš, svi danas kažu, lud je čiča, kakvi dječaci! E, moj druže, zna
stari šta radi. Treba samo naložiti vatru.
 POTOPLJENO DJETINjSTVO

Prije mnogo i mnogo godina, na razdvoju djetinjstva i dječaštva,

jedan mali putnik oprostio se baš na ovoj uzvišici od rodnog mjesta,
stiješnjenog u dolini rijeke, i otišao u svijet strmim kamenitim
drumom. Sad se tim istim drumom, ispranim i obrušenim, drumom
koji više nikud ne vodi, jedan prosijed čovjek pokušava vratiti
djetinjstvu, zavičaju, uspomenama.
Pred sneveseljenim putnikom nema više duboke zelene doline s
nejednakim raznobojnim krpama njiva i polomljenim ogledalima rijeke
nanizanim uz vrbike. Pogled više ne može da sunovratke zaroni u
poznat udubljen predjeo, da srce pretvori u slobodnu pticu koja će
zaploviti nizvodno kao čaplje za sušna vremena. Sad je pred čovjekom
samo pusto blijedo nebo odslikano u mirnoj vodi prostranog vještačkog
jezera. Po njegovim ivicama, nepotrebno udvojeni i suvišni, okrenuti
naglavce, ćute okolni bregovi. Ti novi bregovi nijemi su kao i svi
utopljenici, ali ipak žive nekakvim svojim životom ukletih sjenki,
podložni mijenama godišnjih doba, bilježeći vjerno i nepogrešivo svaki
pokret i promjenu kod svoje žive braće blizanaca.
Pobjednička voda utišala se nad rodnim krajem, nad cikom i vikom
djetinjstva, nad grajom negdašnjih jutara. Juriša ona svojim mirom i
na srce došljaka.
— Putniče, nemaš više s kim razgovarati, nemaš kome otići. Vidiš li,
put vodi u jezero, u dubinu, ribama. Tu, na još novoj, nezasječenoj
ivici jezera, sve se prekida, nestaje.
— Ne, tu sve počinje šapuće došljaku negdašnji dječak. — Bolje što
nismo vidjeli, što više ne možemo vidjeti, kako to sve izgleda danas.
Tako smo sačuvali sve neokrnjeno, spasili uspomenu, sve je ostalo isto
kao i nekad kad smo kretali na put. Sjećaš li se?
— Sjećam — kaže putnik samo pokretom usana, jer tu, pred vodom,
izlišan je svaki zvuk.
— Najprije sam se oprostio od svojih pitomih zečeva — počinje
dječak. — Bila ih puna ona stara štala. Kad sam ušao da ih posljednji
put vidim, skakutali su po sumračnoj prostoriji tako ravnodušno, tako
im je bilo sve svejedno, da me je grč u grlu stegao. Osjetio sam: čim
iziđem, u toj prostoriji više me niko neće pamtiti, nikom neću
nedostajati.
— Jeste, žalosno je to, iako su u pitanju samo zečevi, obični pitomi
zečevi, glupi i spori ...da, da. Ali zato, sjećaš li se, lugareva Dragica
dugo ti je mahala iza niske ograde u cvijeću. Kad si već zavijao iza
okuke, ona se naginjala daleko nad put, lomila se u pasu, i kad si se
posljednji put okrenuo, vidio si još samo njezinu dugu mršavu ruku,
koja ti je mahala. Zar nisi poželio da se još jednom vratiš za korak-dva
natrag, da je još jednom ...
— Da, poželio sam, zastao, ali se ipak nisam vratio ...Nisam, ali sam
se kasnije, u tuđini, hiljadu puta okrenuo iza sebe i tražio dragi lik,
priželjkivao svoju trinaestogodišnju prijateljicu, ali sve je već bilo
prekasno, gorko prekasno ...Kud li mi se samo žurilo?
— A ti je sad potraži, brzopleti moj prijatelju neveselo se smješka
prosijedi sagovornik. — Nigdje više na svijetu nećeš naći jedno tako
bezazleno bosonogo djevojče, koje pojma nema da od bljeska njenih
očiju i biserja njezina smiješka mrkne svjetlost nad čitavom našom
dolinom.
— Znam ...ne govori. Ja još uvijek osjećam na sebi njen pogled, kos
i nepovjerljiv. To u meni i sad pulsiraju i luduju mojih uznemirenih
četrnaest godina.
— Kako je to dobro što je čovjek bar jednom imao četrnaest godina i
što mu se one, kad se tome i ne nada, ponekad vrate kao smiješna i
zakašnjela dječja boljka od koje ga poduzme groznica, koja i nije baš
tako bezopasna.
Smješka se prosijedi putnik i sebi i svom nedoraslom sagovorniku,
smiješi se oproštajno i s razumijevanjem nad glatkom spasonosnom
vodom, koja smireno pokriva sve njihove tajne. Lako je njemu, može on
sve to podnijeti, ali probuđeni dječak vri i klobuča, živ mlad izvor tek
proključao ispod mrke stijene.
— A sjećaš li se kako me ispratila naša dobra stara kuja?
Zapristajala je za mnom sve do iza posljednjih kuća mjesta, pratila me
do pola ove iste strme kose, a onda je počela da zastaje i da se obzire.
Čini se da je osjetila dalek put bez skorog povratka. Ostala je na jednoj
okuci, neodlučna, tužna, i kanda malo postiđena zbog te nehotične
izdaje ...Eh, eh, tada sam prvi put zaplakao, osjetio sam da iza mene
ostaje djetinjstvo. Peckao me je u tim suzama gorko-slan ukus našeg
zavičaja. Evo, opet ga osjećam, ima ukus pelina, koji škrto miriše na
suncem oprljenom kamenjaru.
— Baš se vidi da si dijete, dječak — lako ga prekorijeva prosij edi. —
Najteže ti pade oproštaj s kucom. Pa da ...Evo, i ja kao da vidim tu istu
kuju kako se s mukom otkida od znanog rodnog dvorišta, dok jezero
polagacko raste i osvaja dolinu. Ona je uzmicala stopu po stopu,
zabrinuto sjedila na ivice vode, povlačila se i opet se vraćala, ali je
jezero nemilosrdno napredovalo. Neosjetno je mililo kroz travu, dizalo
uvis perje, suvarke, slamu. Plutali su po njemu otpaci zavičaja, samo
otpaci, a sve ostalo pokrivala je i sahranjivala svemoćna voda,
životvorni vječiti elemenat koji ne stari, bez godina, bez promjene ...
— Bez godina, bez promjene? — upitno se javi dječak, taknut
oštricom tuge. A zašto on, ljudski stvor, nema tu čarobnu osobinu da
se izmigolji iz hladne struje vremena?
 — Jeste, dječače, ostaće ista ova voda, ali mijenjaće se i godine
sticati njezina okolina, njezine šume i obale. Ovo malo mirno more,
sada tako pusto i tuđe nama obojici, postaće sjutra zavičajni vidik
nekog novog dječaka. Ukriveni zatoni naseliće se dječjim tajnama,
mališan putnik ponijeće sa sobom predvečernje tišine jezera, njegov
zimski okvir od inja i, možda, sliku ribareve djevojčice koja mu
oproštajno domahuje iz uskolebana čamca.
— A kuca? Hoće li tu biti i neka stara kuca, troma i vjerna, puna
predanosti i tuge? — nije odstupao dječak.
— Naravno. Za kucu uvijek ima mjesta. Već hiljadama godina ona
postojano zapristaje za svojim dječakom, pa zašto da je baš sad
otjeramo. Ako smo stvorili vještačko jezero, nismo još vještačke
prijatelje. Biće i ona, i neko djevojče, i voljen kutak u šiblju, i prekinute
igre, i onaj koji će sve to ostavljati, opraštati se i tugovati.
— Sve će biti — ponavlja dječak tješeći se, i sad već malo vedrije
gleda ogoljeno jezero-došljaka, koje još uvijek otuđeno opipava svoje
nove, tek ovlaš omeđene obale.
Pod tom smirenom razlivenom vodom ćutalo je njegovo djetinjstvo
sa svim svojim tajnama, nestašlucima i neponovljivim čarima. Ćutalo
je, dobro čuvano u rodnoj kolijevci zavičaja, kroz koji više neće mesti
glasne oluje, rušilački vjetrovi, niti će ga prekrajati i mijenjati
ravnodušni stranci. Potopljen kao i svaka prošlost, zavičaj će živjeti
svojim životom nijeme sjenke i za vedra, sunčana dana, on će se,
vjerovatno, čak i nazirati u sijeroj mirnoj vodi jezera.
 NEPOSTOJEĆA BAKICA

Činovnica opštine niti ču niti vidje kad su se otvorila vrata (a kanda

nije drijemala!). Spazi samo kako se u njezinu kancelariju nečujno
uvulja crna bakica u novim žutim opancima i već istog trena joj u
ušima zažubori dobrostiv mekan glas i znane riječi, nezaboravna
pratnja njezinog rođenog djetinjstva.
— Dobro jutro, pile bakino. Baš dobro što sam pogodila sobu s
curicom, lakše ću joj iskontati svoju muku.
— Šta je, bako, kakva je tebe nevolja doćerala?
— Ćeram ja, dušo, nju, penziju, nevolju moju golemu evo već druge
opanke derem, a opet se nijesam s mjesta makla.
— A oko čega je zapelo, bako?
— Ajme, ćeri, jadna ti sam i žalosna, to ti od čuda ne mogu ni
kazati, pomislićeš da je baka sišla s pameti.
— Pričaj, bako, pričaj.
— Jagodo moja, nećeš mi vjerovati, traže mi potvrdu da sam živa i
da sam ovo ja. Kuku meni, na šta sam udarila pod stare dane.
— Pa to će biti kod matičara, bako. Jesi li išla kod njega?
— Bila sam, ovčice moja rođena, pa ne pomaže. Mogu ti, veli, baba,
izdati samo umrlicu, to da si umrla, a drugo ništa. Tvoj Dane još davno
je prijavio tvoju pogibiju.
— Kako sad to, bako?
Ovako je to bilo, sunašce moje ogrijano. U onoj bježaniji, u ratu,
izgubim se ja od svog komšiluka, od našeg svijeta, pa ću ti, onako s
noge ća uogu, zgoditi nekud čak u Dalmaciju. Bježala sam, jadna ti
sam, sve dok me nije dočekala voda.
— Do mora, bako?
— Tako je, kokice moja ćubasta. Pa ti tu, kraj mora, moju kukavnu
bakicu spaponjaju drugovi, s njom u lađu, pa ljulj-tamo, ljulj-vamo,
prevezu preko vode i sjave u jedan tor u nekakvoj fabrici.
— Kakvoj fabrici? Da to neće biti u Africi, bako, u El Šatu?
— E-e, baš tamo, kućo moja rođena, u Fabrici. A moj čemerni Dane,
ne budi lijen, ode u naš odbor i prijavi da sam negdje poginula.
Naumio, valjda, da dovede kakvu drugu babetinu. Šta će, kukavac,
nema ga ko trijebiti, prekrpljati, nužda naćerala.
— Pa hoće li stari dovesti babu, šta li će?
— Hoće, lopov, znaš ti već ove naše muškaćine, očenašu moj. Doveo
babu, izbjeglicu od Glamoča, pa se razbolio od tifusa i umro.
— Umro?
— Baš umro, namrtav, kućo bakina. Dolazim ja iz bježanije, opet
me prevukli preko mora, kad pred mojom kućom stoji golema baba,
kolik plast, a na njoj Danin kaput. Ajme meni, ja se presjekoh. Odakle
tebi, velim, ženska glavo, taj kaput? Od mog pokojnog Dane, kaže ona.
Kuku meni jadnoj, zar moj Dane umro, pljusnuh ja rukama. Umro,
sestro, oplakala sam ga i sahranila kako sam najljepše znala i umjela.
— Pa kako se s tom drugom raspravi, bako? Da nije bilo boja?
— Nije, mjeseče moj, nije. Tu ti se onda nas dvije zagrlimo,
poljubimo, zaplačemo, pa u kuću. Čitavu smo noć pripovijedale i
plakale, a zorom odemo na groblje, pa se i tu, kod našeg Dane, site
naplačemo.
— O, bako, bako.
— Jest, bogami, dušo. Onda lijepo podijelimo ono nešto žita i
kokošiju, poklonim joj englesku bluzu i konzervu kave, pa ona ode
svojoj kući, sinovima, a ja ostado plačući i za njom i za sobom.
—A onda ćeš čuti da su te proglasili za mrtvu, a?
— Proglasili, kućo moja. Pođem ja da ćeram Daninu penziju, on je
toliko godina bio cestar, putar, a oni me dočekaše ko na sablju: baba,
ti si poginula, kakva penzija. Pa vidiš li, sinko, da sam živa? A vidiš li
ti, baba, šta u knjizi piše? Bog te pita ko si ti. Ovdje stoji, crno na
bijelo, da je Trivuna Babić, iz toga i toga sela, poginula u ratu. Izvadi ti
najprije krštenicu da mi vidimo da si baš ti ta Trivuna, a onda ćeš
tražiti potvrdu da si još živa.
— Pa šta si uradila, bako?
— Jadna ti sam, sasvim sam se zbenavila, pa nit više znam jesam li
ovo ja, niti sam sigurna jesam li živa. Odem da vadim krštenicu, a oni
tamo odmahnuše rukom: baba, nema od toga ništa, ti si se rodila još
pod Austrijom, a davno je Austrija otišla, knjige izgubljene. Pa kud je
otišla, bog je vidio, šta ću sad? Da je tražim, a? Džabe ti je, veli, tražiti,
nema je više. Nema, kažete? Onda je najbolje da zapnem odavle pa
pravo na Unu, da šmrćnem u najdublji vir.
— Ma zar tako, bako?
— Baš tako, razgovore moj. Hodam tamo-amo oko Une, biram lijep
vir gdje ću sebi, jadnoj, suditi, a sve korim svog pokojnog Danu: jesam
li ja tebi, Dane, govorila da ti ne smiješ umrijeti prije mene. Ti si vješt
oko vlasti, oko sudova, poreza, žandara, a ja to ne znam. Nemoj se
šaliti glavom da me samu ostavljaš.
— A on ostavio, a?
— Ostavio, lopov, prevario me. Nosila sam i kokicu da koga
potplatim i podmažem neće li mi potvrditi da sam živa, pa ni to ne
pomaže. Nemoj, veli, baba, biti dosadna, tebe nema ter nema: kamo ti
napismeno kad si se rodila, gdje si se rodila? A kako sam onda
poginula kad se nijesam ni rodila? Evo knjige, vele oni. Evo i mene,
vičem ja. Ko tebi vjeruje da si to ti kad nemaš potvrde? Ispametiše me
načisto, pa sve se obnoć mislim: e, Trivuna, Trivuna, možda si ti zaista
i poginula, a ovo se nekakva druga baba pripovratila iz te proklete
Afabrike, pa sad s tobom mrtvom sprdnju ćera i hoće da se dočepa
Danine penzije.
— Hajde, bolan, bako, ne šali se.
— Bogami, ne šalim, oko bakino. Sve se meni čini da je ovo u mojim
opancima nekakva druga babetina, pa ću ja jednog jutra lijepo
zažmiriti i gurnuti je u najdublji vir: hajde, sestro, niz Unu, dosta si ti
namučila staru Trivunu i dala je na komediju da joj se ruga i kus i
repat.
— Ma čekaj, bako, da nešto smislimo?
— Pričekaću, oblače bakin, samo dok Dani ogradim grob, makar i
trnjem, da me ne kori na onome svijetu, a onda će baka polagacko niz
Unu. Što da smetam ljudima kad me već u knjigama nema.
 MAGARAC S ČELJADEĆIM NOGAMA

Istutnja se rat u grdnom tresku gvožđarije, vatre i dima, a onda po

čitavom svijetu pade gar i tišina nevesele pustinje. Baba Sovija, prvi
put nakon četiri godine, pokuša da ispravi leđa i oslušnu.
— Eto ti, toliki talambasi, ga-bu, ga-bu, pa opet zadžabe: gdje si bio,
nigdje, šta si radio, ništa. Tako ti je sa svakim muškim poslom —
karte, pijančenje, rat, politika! — kad se najzad istrijezne, i čude se i
stide.
Ipak, ipak ...iza ovoga posljednjeg rata ostade nešto u vazduhu,
nešto tako ...nijesu uzalud čak i nedorasli dječaci bježali od kuća u
čete ...Bilo je tu nešto.
Osluškuje baba u nedoumici, s lakom tugom: ne, nije ovo više ona
stara tišina. Neće je više nikad ni biti. Mili tu, mravinja nešto kao za
ranog proljeća kad neko nevidljiv lazi kroz vrbik i za sobom ostavlja
svjetlucave piknje po pepeljavim granama.
Sve to što je u potaji kljucalo i sazrijevalo, jednog jutra slobodno se
objavi svojim grgutavim glasom nezrela poletarca.
— Baba, i ti da znaš, nema više boga. Nemoj nam odsad dosađivati
raznim tamo molitvama i čantranjem, to su nazadne i kažnjive stvari.
Za tren oka nad babom opusti miloliko ljetnje nebo. Ostade nad
glavom samo plehnata plavičasta kupola s istrtim dokrajčenim
mjesecom.
Šta ćemo sad? Život, uglavnom, prošao, noge već odgorijevaju od
ove naše teške zemlje, a da dušu utješiš nečim drugim — toga više
nema. Izgubiše se i mili bogo, i rođeni svetitelji i blažena rajska
hladovina, toliko draga utruđenoj seljačkoj duši.
I pođe tako baka po selu s hladnim pepelom na srcu. Koga da pita
za savjet, kome da se obrati za utješnu riječ?
Babino posvojče, vragometni šeret Spasoje, odavna je odmaglio u rat
i sad se javlja iz armije. Kaže, poručnik je. I veća su se čuda danas
pokazala, pa nek bude i to — Spasoje poručnik.
Doklipsao Spase jednog dana na odsustvo, ravno svojoj baki, kom
će drugom. Istina je, poručnik je, zakopčan, utegnut, oči mu samo iste
ostale, šarene, veseličaste. Vidi se po njima, Spase je, niko drugi, ne da
se to sakriti.
Opazio lukavi posvojak promjenu na svojoj starici i sve se pita:
otkuda li ta tuga i pustoš? Ispitivao, pipkao i konačno se dosjetio. Ne
bi to bio stari Spase kad ne bi bio takav.
Na Ilindan, pred veče, vraća se Spasoje s crkvenog sabora i referiše
starici:
 — Bako, nikom ni riječi o ovome što ćeš čuti: danas na zboru
pojavio se magarac s čeljadećim nogama. Pravi pravcati magarac, a
pod njim ljudske noge.
Starica se zdrveni i od čuda se umalo ne prekrsti.
— S čeljadećim nogama?
— Jeste, mila i rođena bako. Bio je to nekakav čovjek pa, petkom, u
posni dan, kuvao sebi meso, kad na vrata čovjek s bijelom bradom. Zar
meso u petak? — pita ga. — Odlazi, magarče jedan, šta je to tebe briga!
— povika čovjek. — E, kad je tako, onda ćeš ti odsad biti magarac —
reče mu bradonja i nekud iščeze, a moj ti se žderonja onoga trena
preobrati u magare. Ostadoše mu samo čeljadeće noge, da se drugi
ljudi sjetuju i uzmu u pamet.
Starica odjednom živnu, usvijetli očima i pobjednički graknu:
— Aha, nek mi sad kažu da ga nema.
— Koga to, bako?
— Koga! Milog i dragog boga, moj sinko. Uzgalamili se tuda razni
benaši, nema pa nema, a vidiš li ti sad ovo: mora on, svedržitelj naš,
čak i magarce s čeljadećim nogama slati po svijetu da se budale pameti
dozovu.
Spasoje lukavo ukosi oči.
— Ništa ja, bako, nijesam kazao. Uniforma je na meni, a ona te
stvari ne dopušta.
— De, de, dobro je, znam i ja da nijesi. Hvala tebi samo što si ti
svoju baku razgovorio i dušu joj razgalio.
Ispekla baba posinku za večeru pitu i postavila sofru u dvorištu.
Neka, nek i dragi bog vidi kako je ona odgajila svoje bivše siroče i
vojnika od njega načinila. Sad je on kadar da štiti i sebe, i babu, i svu
nejač i slabe na ovome svijetu. Pa ni milom se bogu taj ne ruga,
ozbiljan dječak. Bog radi svoj posao, a on svoj, i mirna Bosna.
I opet je sve kako treba pod starim dobrim nebom. Zvijezde trepere,
mjesec putuje, a dolje u mlakoj tami, na svojoj voljenoj zemljici, čovjek
spokojno uživa u dobroj komadeški pite.
 ZATOČNIK

Seoskim drumom, pored kuće Stevana Batića, bivšeg ratnika, već

tri-četiri dana promiču raznorazni ljudi i penju se na prostranu
visoravan, tamo gdje se nalazi veliko partizansko groblje. Prolaze i kola
s materijalom, gore se podiže tribina. Sprema se proslava
dvadesetogodišnjice čuvene bitke u kojoj je do nogu potučena čitava
jedna neprijateljska divizija.
Usukan, crn i bosonog, Stevan stoji na utrini poviše druma, čuva
svojih pet ovaca (četiri ovce i jednog ovna). Predsjednik Saveza boraca
iz varoši, dolazeći kolima, prepoznaje ga i zaustavlja šofera.
— Stanider malo, evo našeg Steve.
Pridošlica izlazi iz kola i veselo pozdravlja:
— Zdravo, Stevo, sokole, kako si mi?
— Kako? Pa nešto bolje neg oni gore, veselnici, na brdu.
— E, e, ti opet! — prijekorno će predsjednik. — Goniš uvijek ono
svoje ter svoje.
— A šta bi drugo. Može mi se tako, pa eto.
— Spremaš li se za proslavu, Stevane?
— Ja sam svoje proslavio onda kad je trebalo. Vala sam i oseirio, do
posljednjeg metka.
— Pa baš zato ćeš i doći.
— Jok! Idite vi ostali kom se ide, a ja ...
— Pa, bolan, čovječe, ti im čuvaš i uređuješ groblje već toliko
godina, pa zar sad, na takvoj svečanosti . . .
— Jok, jok, zovite vi one kojima treba pouka kako se valja tući.
— Eno ga, de! A šta ti je to na tome tvom ovnu?
— Spomenica.
— Kakva spomenica?
— Moja, čija će druga biti.
— Pa dobro, brate, zašto tako, a? Spomenicu na ovna!
— Tako pa tako. Mogu s njom raditi šta hoću, moja je. Nije to prvi
ovan sa Spomenicom.
— Ne znam, Stevo, šta da ti odgovorim. Moglo bi se o tome pričati,
ali kako ćeš. Ti se otuđio, podivljačio, bježiš od svog društva. Šta je tebi
krivo, daj reci jednom?
— Krivo, veliš? Ne znam, brate. Savilo se nešto na srcu, pa tišti, a
šta je i zašto je, pitaj boga.
— Jesmo li te nešto uvrijedili, a? Ko to u čitavom ovome kraju može
kazati lošu riječ za čuvenog mitraljesca Stevana Batića.
— To ti bolje znaš.
 — Eh, ja. Pa, bolan, priča se da si o pravoslavnim zadušnicama
palio svijeće gore po partizanskom groblju.
— To su matere radile. A ja sam upalio samo svom pomoćniku,
njemu nema ko. Bio je siroče, seoski sluga.
— Stevo, Stevo, sav si naš, a udaraš u stranu ko jug u planinu. Šta
ćemo s tobom?
— Gledaj ti druge, a za mene je lako. Sjedaj bez brige u ta tvoja
kola, pa svršavaj poslove.
— E, Stevo, nevoljo moja, u ratu mi je lako s tobom bilo. Samo mi
kažu: tamo je Stevo, ne brini.
Završile se govorancije, opustila tribina, vjetar se neveselo
sašaptava sa zastavama.
Na prostranoj poljani razgorijeva se i buči narodno veselje. Navaljao
svijet jela i pića, pritisle sofre sunčanu ledinu. Tu i tamo već prasne
pištolj ili zarešeta automat.
„Karabine, moj mileni druže . . .“
Pored same grobljanske ograde ulogorio se Stevan Batić sa svojom
babom. Pred njima, na sastavljenim stolnjacima, pet pečenih brava
(četiri ovce i ovan).
— Svraćaj , druže predsjedniče.
— Pobogu, Stevo, čije ti je to toliko pečenje?
— Moje, druže predsjedniče, individualno.
— Tvoje?!
— Što se čudiš, druže komesaru: Valja mi dati pomen mojoj četi.
Onoga dana uglavnom je ovdje ostala.
— Pa zar čitavo svoje stado, brate mili?
— To je moja stvar.
— A šta ti veliš na to, drugarice? — okreće se predsjednik babi.
— Kako Stevo kaže — kratko izusti žena u crnom.
Predsjednik pažljivo odmjeri bivšeg mitraljesca. Izbrijao se ratnik,
zakopčao, na grudima srebri se Spomenica, sijaju tri žuta Ordena za
hrabrost.
— Bogami, ti se baš dotjerao, a?
— Pa jest, i red je. Došao u goste starom društvu, pa da se
prepoznamo. I ovo bi sve, listom, bio spomeničar, i to onaj pravi, samo
da su preživjeli.
Predsjednik se osmijehnu, pogleda Stevana mučeničkim neveselo
reče: ,
— Lakše je tebi, Stevo, ti vodiš brigu samo o mrtvim
spomeničarima, a meni su živi o vratu. Kad bi ti samo znao šta tu sve
ima i u šta se sve to izvrće ...
Predsjednik se naglo okrenu i ćutke odlazi dalje, otkida korake od
olova i tuge, a ratnik, svečan i krut, mjeri postrojene biljege
partizanskog groblja i u očima mu iskre dvije sitne škrte suze.
 Tiha, prevremeno ostarjela žena brižno gleda te dvije žiže u
ratnikovim očima i sve zebe da se one ne otkinu i ne padnu na zemlju.
Boji se, počeće da gori niska spržena trava.
Zgomilali se na stanici ljudi s torbama, koferima i paketima. Puši se
i ćuti pod oblačnim nebom neminovna rastanka.
Predsjednik stiže na desetak minuta prije nailaska brzog voza.
Putuje i on, opet na neku od onih bezbroj nih konferencija.
U ćutljivoj gomili odmah je prepoznao svog ratnog druga.
— Stevo, i ti nekud na put?
— I ja, druže komesaru.
— Daleko?
— U Švedsku, druže kom ...
— Ostavljaš zemlju?
— Kao što vidiš. Branio je i odbranio, a sad ...Šta ćeš, trbuvom za
kruvom kao i naši stari, druže moj mili, Stojane.