ZASTO SE STAS MOSTARSKOG MOSTA POVIO

Zašto se stas mostarskog mosta povio?

Valjda se i on u dragu kamenog srca zaljubio.

Most je jednook, pa je li mahana? Jedno oko

zaljubljenik ima,
Šta bi tek bilo da sa dva oka gleda?

Zar bi iz ociju danju nocu suze lijevao?

Jer rastanak ako postoji, eto je došao.

Noge mu na zemlji, a glavu ka nebesima digao

Zar je cudo što mu jedan kraj na istoku,
a drugi na zapadu zastao?

Mramor mu je zemljinu kuglu osjajio,

Nebeski mlijecni put oko mu je ozracio.

Ovako visok luk ne vidje oko svijeta

A vanjština mu izgleda kao d?ga.

Cini se da je usred tekucice srebreni luk svezao

Kule dvije, kao dvije kandže je podigao.
Jedna voda iznad, druga tece ispod njega,
Most, a voda iznad i ispod, o cuda!

Bogu hvala preko njeg' se danju-nocu

može preci,
Ovako divno mjesto zar se na svijetu
može naci?

Tako je visok da ti svekolik' svijet oznaci

Kompas svijeta - ime mu tako nadjeli.

Da mrav ovaj most vidi pomislio bi

Da su ga po Sulejmanovoj naredbi
divovi podigli.

Toliko visok luk podsjeca na svod vasione

Eh, ni ljudi ni meleci tako nešto nisu ugledali.

Ima li izvorišta, da od pocetka stalno izlazi?

A danju-nocu svijet kao voda prolazi.

Ljeti, Neretva kao ašik oslabi,

A zimi, o cuda, kao more nadolazi.

Ponekad most u sredini tijesan postaje

A nekad, šta se to dogada, širok i suh ostaje!
Cio svijet pomocu njega mir nalazi
O Gospodaru, od zlih ociju ga ti spasi!

Stvarni most je slika mosta na Ahiretu,

o Medžazijo,
Prijelazi preko njega, šta ti je na Božijem putu
ciniti ti pazi!

Medžazija Sanija Mostarac

(Mostar ? - Mostar 1610)

DRUGOVIMA POSLIJE DVANAEST SATI

HAMZA HUMO

U mome zavicaju jablani sume

I sija mjesec pun.
U mome zavicaju gugutka guce,
Rijeka ljulja cun.

Koliko puta nocu umoran

Ispruzam ruke za jablanovima tim!
Koliko za djetinjstvom zazalim puta,
Za krikom ptica u basti!
U snu mi proplace srce;
Cujem ga kako jeca.
Budim se i prste grcim.
Koliko puta ovdje u ovom gradu
Zivot mi izgleda gramzljivo spleten cvor!
Dok tamo u mome zavicaju,
Ocinski sumi bor.

Prijatelji Ja ovdje samo za vas zivim.

Moj osm'jeh kora je hljeba.
Radost je moja topla mis'o
I prostor sto gledam pod parcem neba.
Nocu kada nicete vi
Kod "Ginica", "Zore", "Jelena dva",
Ili u Stojana kod "Tri sesira"
Dajemo osmjehe jedni drugima.

I misli dajemo nase

Dok rijeci iz srca izviru uz case
I zvone kao lira.

U mome zavicaju modre se vode

I lasta gnijezdo vije.
U mome zavicaju ja nemam gnijezda.
Svud za mnom ide moja zvijezda,
Mozak i ruke dvije.
Prijatelji,
Koliko misli i napora
Brzi nam dani nose,
Dok neopazice sijede nam kose
I nicu ljudi novi!
Zato dijelimo osm'jeha vise!

Neka ih to su iz duse kise.

Nek stoji pred nama puna casa!
Skoro ce po toplim mjestima ovim
Ostati samo imena nasa.
Osjecate li bilo ovoga grada
I struje njegove sto i nas nose?
Koliko nas uporno stane
I prste u asfalt zabode tvrdo
I svaki misli da je brdo,
Digne se pa opet pa'ne.
A on, grad, dzinovski raste.
Mi postajemo sve manji i manji.

Nas otpor biva sve tanji i tanji.

Svjesni smo toga. Znamo.
I tada misao pred nama sine -
Mi nasem gradu treba
Bolju dusu da damo.

U mome zavicaju pjevaju pjesme

Peruci na rijeci platno.
Sa sobom ponesoh njihovu pjesmu
I nesto sto jos stedi mi zivot,
Vjerujete, srce zlatno.

Prijatelji proslosti i novih dana,

Ja ne znam za dosadu - bolest dama -
Niti me se ticu podmukle spletke,
Ni sta ce ko reci.
Ja volim borbu za bolji zivot
Sto sve nas vodi sreci.
I vjeru u bolje dane.
Ja zvijezde trpam u dzepove;
Ne mislim na susanj banknota.

Ja volim kad rijeci bujica nosi,

Kada iz oka misao grije,
Ja volim kad dah drugarstva vije
Nekad do zore rane.
Ja volim zivot, pjesmu, zene.
Paganski nerv u meni bije.
Ja volim zivot u bijele dane,
Volim ga kada kosava brije.
U mome zavicaju vinograd zori
I zene feredze nose.
U mome zavicaju najvise ima
Kamenja i bijede bose.
Pa ipak kad jednom sklopim oci,
Zelja ce posljednja biti:
Da me se moji drugovi sjete
I da me put juga nose.
Pero Zubac
POVRATAK MOSTARU
Evo se Mostaru vraćam
stariji od Hajrudina.
Sa mnom su izbegla braća
i gorka naša sudbina.
Evo se detinjstvu vraćam,
u krilo dana davnog,
al’ ne zvoni zvon zlaćan
s tornja pravoslavnog,
nit’ Ćošak Biščevića
čeka da oslonim rame,
nit’ peva slavuj sićan,
nit’ išta liči na me.
Ono što od nas osta,
zrnevlje dobra i časti,
u senci svetog mosta
možda će sve nas spasti,
Kad oluje minu
i modre kiše stanu,
možda ću videt Eminu
kad pođem na Tabhanu
Gde mi se smišljao dom,
da dušu gorku smirim,
kad svoj dođe svom,
da tešim i da mirim.
O, zar je meni bonom,
Aleksa, mili brate,
palo da lijem zvono
i pišem molitvu za te?
Ovde su tvoji i tvoje,
ništa ne izbrisa trag.
Opet se pčele roje
i svima si nam drag.
Zar ja da gradu dohodim
posle tolikih leta,
da uspomene pohodim
i zaziv s minareta,
da ne donesem ništa
no ovo malo straha :
hoće li ostati išta
do šake zemnog praha
od svih što ovde stoje,
koji ti život duže,
ako se ne posvoje
i iste zasade ruže,
ko nekada što behu
u našem perivoju,
pa i ja, pod našu strehu,
prilažem pesmu moju.