Sindikalni aktivist i profesionalac

Isprva je Josip Broz u Kraljevici bio sam; hranio se kod djevojke svoga partijskog
druga Antuna Štefanića. Kad se smjestio i sredio u iznajmljenoj sobi, pisao je
Pelagiji da dođe pa su ubrzo ona i Žarko stigli u Kraljevicu. U brodogradilištu je
primao 6,50 dinara na sat. Relativno dobra plaća nije ga uspavala ni odvratila od
političke aktivnosti. Intenzivirao je rad partijske ćelije u Kraljevici - ona je narasla
na 15 članova, a proširila je djelovanje i na Bakar, Bakarac, Hreljin i Smriku. I su-
prugu Pelagiju učlanio je u KP i aktivirao u nekim partijskim zadacima. Članovima
Partije posuđivao je svoje ljevičarske knjige koje je donio iz Velikog Trojstva. Imao
je sa sobom i Krležin časopis Književna republika. Dr. Pavle Gregorić, koji je u
Kraljevici već proveo neko vrijeme i bio aktivan komunist, susreo je ondje Tita prvi
put, svjedočio je poslije „kako je u tom energičnom licu osjetio jednostavnost,
oštrinu riječi, pred sobom sam vidio čovjeka koji je jasno odredio svoj životni put i
koga se dosljedno bez trunke kolebanja pridržavao“.
U brodogradilištu je Tito osnovao sindikalnu podružnicu, kojoj je izabran za
povjerenika. Razvijanjem kulturno-prosvjetnog rada i sportskih djelatnosti privlačio
je radnike sindikatu. Bio je jedan od organizatora proslave 1. svibnja: radnici su
obustavili rad i izišli na kraljevičke ulice. Policija je zabranila bilo kakve mani-
festacije i zborove, osim jedne u nekoj dvorani - no ona je „uspjela iznad svakog
očekivanja, kako moralno tako i materijalno“, svjedočio je Tito. Njegov dopis o
kraljevičkim događanjima, naslovljen „Proslava 1. maja u Kraljevici“ u beograd-
skom Organizovanom radniku, bio je Titov prvi objavljeni novinski tekst. Pisan je
šablonskom političkom frazeologijom, ali odiše borbenim nabojem i završava
riječima: „Buržoazija se boji, kraj stotine hiljada naoružanih žandara i vojske, samo
klasne svijesti naoružanih proletera.“
Bio je to tek početak javljanja Josipa Broza u javnim glasilima. Te godine objavio
je u beogradskom/zagrebačkom Organizovanom radniku pet, sljedeće 1927. godine
16 takvih dopisa iz Kraljevice i Smederevske Palanke, gdje će poslije raditi.
Uglavnom je opisivao neljudske prilike u kojima je živjelo radništvo - „Radnici se
muče i rade od jutra do mraka i hodaju kao prosjaci, blijedi i ispijeni ... higijenski
uslovi su upravo strašni. Ove zime oboljela je polovica radnika od upale pluća." Tek
je ponekad sugerirao i revolucionarnu borbenost u rješavanju tih problema: „Nitko
se ne brine za nas, sve socijalne institucije tek su samo na papiru“, pa je pozivao
drugove da „pristupe u borbenu sindikalnu organizaciju i povedu energičnu borbu
protiv svirepe eksploatacije“. U jednom tekstu o kraljevičkom brodogradilištu Broz
analizira zašto stagnira ta tvrtka, kojoj su i nakon 1918. prognozirali razvoj i rast.
Kad je ljeti 1926. uprava brodogradilišta, kako nije bilo posla ili naručioci nisu
plaćah, opetovano kasnila s isplatama plaća („nikad niste mogli biti sigurni da ćete
u subotu dobiti platu“), Tito je organizirao štrajk svih radnika, tada njih 150. Potom
su se on i još jedan sindikalni aktivist, već spomenuti Štefanić, dogovorili s upravom
da se štrajk prekine, da se na posao vrate svi radnici te da se radi samo tri dana u
tjednu, kako bi se izbjegla otpuštanja. No uprava je izigrala dogovor, dva tjedna
poslije obustavila rad na „neizvjesno vrijeme“ i otpustila najborbenije radnike, a
među prvima je otpušten Josip Broz. Po kasnijem svjedočenju, znao je i za vrijeme
štrajka da mu otkaz ne gine.
Josip Broz stoga je u listopadu 1926. nakon 13 mjeseci boravka napustio
Kraljevicu i otišao za Zagreb. U Zagrebu se nastanio u Podgorskoj ulici na
Trešnjevci. Tražio je posao, ali ga nije nalazio. Neki sindikalni aktivisti predložili su
mu da krene za Beograd. Ni tamo nije bilo posla - očito bez novaca, Josip Broz je
neko vrijeme noćivao u prostorijama sindikata. Kasnije se preselio u jednu sobu na
Paliluli, dijelio ju je s Radom Dokmanovićem, također bravarom, rođenim
Ličaninom. Istovremeno je kod jednog građevinskog poduzetnika nekoliko tjedana
radio kao bravar. Kako mu je ubrzo postalo jasno da ni u Beogradu neće dobiti stalan
posao, opet na nagovor sindikalnih aktivista iz Beograda odlazi u Smederevsku
Palanku, gdje se zapošljava kao bravar-alatničar u tamošnjoj tvornici za popravak
vagona Jasenica A. D. (u vlasništvu francuskog kapitala). Ponavlja se priča iz
Kraljevice, u skraćenom i ubrzanom obliku: oživljava i organizacijski učvršćuje
partijsku ćeliju, osniva sindikalnu podružnicu koja ga bira za povjerenika, organizira
proteste protiv nekih nepravdi uprave.
Tito je Pelagiju i Žarka ostavio u Kraljevici. Pelagija je bila tužna i nezadovoljna
pa 1. siječnja 1927. piše mužu: „...Mi smo sa Žarkom tako se veselih, da ti nemaš
pojma svaki dan sam mislila da češ doći, a jučer sam već bila sigurna da ćemo se
vidjeti, a kad tamo dobijem lista da nećeš doći.” I zatim nastavlja u ogorčenom tonu
da je dužna stanarinu i da ne može ni pomisliti da bi sa sinom došla u Smederevsku
Palanku dok joj Josip ne pošalje novac da plati dug.
Kad je sindikalni tjednik Organizovani radnik 17. ožujka objavio Brozov dopis iz
Smederevske Palanke (iako potpisan pseudonimom), u kojem se radničke prilike u
Jasenici nazivaju ,,robijašnicom“, Broz tri dana poslije (valjda čim je uprava dobila
informaciju o objavljenom članku) dobiva otkaz kao „opasan komunist i agitator”. I
tako Josip Broz nakon jedva tri mjeseca provedena u Smederevskoj Palanci mora
otići: vraća se u Zagreb pa se odmah zapošljava u „Umjetnoj i građevnoj bravariji
Dragutina Hamela” u Medulićevoj ulici. Ista se priča,, poput one iz smederevsko
palanačke tvornice Jasenica, ponavlja kod Hamela još ubrzanije. Broz organizira
sindikalnu podružnicu, dolazi u sukob s poslovođom i napušta posao već nakon deset
dana.
Partija je, dakle, imala sve razloge da promovira provjereno uspješnog i odanog
aktivista Josipa Broza pa je u proljeće 1927. izabran za sekretara Oblasnog odbora
Saveza radnika metalne industrije i obrta Jugoslavije. Savez je bio dio legalnih
Nezavisnih sindikata u kojima je ilegalna KP imala jak utjecaj. Gotovo je istovre-
meno kooptiran u Mjesni komitet KPJ za Zagreb i odsad će, napokon i materijalno
osiguran, cijeloga sebe moći posvetiti radu u obje organizacije, u legalnoj
sindikalnoj i u ilegalnoj partijskoj.
„Taj je događaj bio odlučan u mojem životu“, pisao je 25 godina kasnije Broz.
Prestao je biti lutajući nadničar-radnik i postao politički profesionalac. Za razliku od
većine političkih profesionalaca u tadašnjoj KPJ, koji su tim putem polazili u mlađim
godinama, često već iz školskih klupa, Broz je prestao biti radnik tek u 35. godini.
Iza njega je raznoliko životno iskustvo. Naučio je što znači tražiti posao, izgubiti
posao, oskudijevati s obitelji, uspjeti ili ne uspjeti sa štrajkom. Prema statutu
Nezavisnih sindikata mjesečna plaća sekretara bila je ravna mjesečnim prihodima
najbolje plaćenog radnika u struci - iznosila je 2000 dinara. Bio je to velik pomak za
Josipa Broza. Tada je prijatelju Ladislavu Bujnohu vratio 600 dinara, koliko mu je
Bujnoh posudio još kad je s obitelji, gotovo dvije godine prije, odlazio iz Velikog
Trojstva. Pelagiji je poslao novac da plati zaostale stanarine u Kraljevici i doputuje
sa Žarkom u Zagreb. Nakon otprilike pola godine obitelj Broz opet je bila zajedno.
Isprva je Broz uredio da ga s obitelji na stan primi njegov prijatelj i partijski aktivist
Đuro Takač, u kući u Kosirnikovoj 1, u vlasništvu Takačeva rođaka Franje Maleca.
Tri mjeseca poslije Broz iznajmljuje jednosobni stan na Trešnjevki, a ubrzo potom
obitelj se opet seli - u Petrovu ulicu 62.
Od tog vremena ime Josipa Broza sve se češće susreće u raznim dokumentima. To
znači da se više ne moramo oslanjati uglavnom na uspomene suvremenika, koje su
često nepodudarne, ili na Titova sjećanja koja su živopisna i bogata detaljima, ali su
u podatku neprecizna, a u interpretaciji ponekad podložna kasnijim saznanjima i
političkim okolnostima. Iz partijskih i sindikalnih izvještaja, zapisnika, direktivnih
pisama, iz bilježaka u sindikalnim i drugim novinama onog vremena, iz policijskih
i sudskih dokumenata jasno se vidi Brozov intenzivni aktivizam i naziru konture
njegove tadašnje ličnosti. Obilazeći poduzeća, dobro upoznaje prilike u kojima rade
članovi njegova sindikata. Zastupa radnike iz svoje, a poslije i iz kožarske struke, u
svim štrajkovima na svom području. Piše proglase radnicima, proteste
poslodavcima, izvještaje višim forumima. Putuje u Karlovac, Koprivnicu,
Đurđenovac, Križevce, u mnoga manja mjesta, svuda gdje su od njega tražili da
pomogne organizirati podružnice Nezavisnih sindikata ili da u sporovima s poslo-
davcima zastupa već organizirane radnike. Svjedoči o tome kako poslodavci radnike
tuku, kako poslovođe misle da živimo ,,u vrijeme feudalnog robovanja, a ne u 20.
vijeku . Nadalje, javno ističe imena štrajkbrehera, „izdajica radničke klase“, i traži
od radnika da im „zapamte imena i izražavaju prezir prema njima“.
Na sindikalnoj skupštini u Koprivnici Tito se javno suprotstavlja lokalnom šefu
policije koji tu skupštinu zabranjuje: „protestirao je i tražio motivaciju i odluku na
temelju čega se tako postupa“, tvrdi se u izvještaju.Tito piše dopise kojima traži da
podružnice redovito plaćaju dogovorenu financijsku kvotu sindikalnoj središnjici.
Od općinskih poglavarstava traži (npr. u Vrbovcu) da, sukladno ustavu i zakonima,
dopuste „slobodno djelovanje“ sindikalne podružnice koja „vazda djeluje u duhu
postojećih zakona“. Sastavlja iscrpne izvještaje o sindikalnim aktivnostima, dobro
uočava da nedostaju statistički podaci kako bi izvještaj bio potpuniji, a sindikalna
djelatnost kvalitetnija itd. U ožujku 1928. dobiva i zadatak da osnuje i organizira
umjetničku diletantsku grupu u okviru sindikata.
Iz perspektive korisnosti za sindikalni pokret Josip Broz se iskazao kao ambiciozan
i poduzetan aktivist, privržen zadatku, koji prioritetno nastoji, u okviru mogućnosti,
poboljšati položaj radnika. No stalno mu je na pameti i ona druga dimenzija njegova
djelovanja — politička i revolucionarna. On kritizira reformističku Socijalističku
partiju Jugoslavije i njoj bliske sindikate, za koje ironično primjećuje da bi po njima
radnici „mogli sasma u miru živjeti, organizovati se u njihovom savezu, plaćati
redovito članski ulog, čekati bolje dane, dok se buržoazija popravi i uvidi da i radnici
trebaju živjeti“. U radu svoga sindikata tek sugerira „intenzivan rad svih naših
klasno-svjesnih drugova“, traži da se radnici „klasno obrazuju“, što, doduše, između
redaka, ali vrlo jasno, sugerira bliskost, odnosno identičnost sa stavovima KPJ.
Dana 14. srpnja na zahtjev žandarmerije sa Sušaka zagrebačka policija hapsi Josipa
Broza u njegovoj kancelariji, u prostorijama Nezavisnih sindikata, u Ilici 49. Istoga
dana lišava slobode i ortopeda dr. Miroslava Delića, liječnika zagrebačke bolnice
,,Sv. Duh“, koji je prije radio u sanatoriju u Kraljevici. Obojica su uhapšeni pod
optužbom da su širili komunizam i bili u vezi s petoricom radnika iz Bakra,
Kraljevice i Hreljina koji su tada također bili uhapšeni, a kod kojih su pronađeni
razni komunistički propagandni materijali. Prilikom hapšenja policija pretresa
Brozovu kancelariju i stan i plijeni izvjestan materijal. Potom su Broz i Delić
sprovedeni na Sušak, a sa Sušaka 16. srpnja u Bakar.
Zagrebačke novine — Novosti, Jutarnji list, Obzor — kao i sušački Novi list,
objavljuju tih dana Članke pod naslovima „Uhapšeni komunisti na Sušaku, u Bakru
i u Kraljevici“, ,,I u Zagrebu imaju ortake“ itd. S popriličnom dozom
senzacionalizma do u detalje opisuju te događaje.
Po dolasku u Bakar Broz je saslušan. Četiri dana poslije zajedno je s uhapšenim
primorskim radnicima javno, „pred građanima, okovanih ruku i nogu, preko
bakarskog korza, prebačen u zatvor u Ogulin. Poslije je samo Broz tvrdio da su na
korzu „bili oduševljeno pozdravljeni“.
Za cijeli slučaj nadležan je bio Sudbeni stol u Ogulinu. Dok je šest tjedana trajao
istražni postupak, okrivljenici su bili zatočeni u ogulinskoj Frankopanskoj kuli.
Predsjednik Sudbenog stola bio je dr. Stjepan Bakarić, otac dr. Vladimira Bakarića,
političara koji će 40 godina pod Titovim skutom upravljati Hrvatskom. Prema
Dedijeru (iz 1953.), optuženi Broz bio je simpatičan sucu Bakancu: kad je Broz
počeo štrajkati glađu da bi ubrzao istražni postupak, Bakarić ga posjećuje u zatvoru
i odgovara od štrajka, tvrdeći da je njegov život još potreban njegovoj partiji. Sudac
Bakarić iz svoje kuće navodno šalje Brozu u zatvor toplu juhu da se oporavi od
štrajka, a poslije otpuštanja iz istražnog zatvora poziva Broza k sebi kući, gdje mu
pokazuje biblioteku u kojoj ima i marksističkih knjiga. Nemoguće je ustanoviti
koliko je ta mala priča istinita, a koliko ju je Dedijer nakitio da poljepša predodžbu
o obitelji visokog rukovodioca, po predlošku historiografske kozmetike kakvu još iz
davnih vremena njeguju svi dvorski historičari.
Nakon šest tjedana istražnog postupka okrivljenici su do presude otpušteni na
uvjetnu slobodu. U listopadu je pred sudom u Ogulinu, zajedno s još četvoricom
aktivista, Josip Broz zbog komunističke propagande osuđen na sedam mjeseci za-
tvora. Koji mjesec poslije Banski sud u Zagrebu snizio mu je kaznu, baš kao i
drugima - na pet mjeseci zatvora, a uračunato mu je i vrijeme provedeno u bakar-
skom i ogulinskom pritvoru. Tu zatvorsku kaznu Broz je trebao početi služiti do
kraja 1928., ali to je odgođeno, jer je u međuvremenu bio uhapšen i osuđen zbog
drugog kaznenog djela.
Vrativši se početkom rujna 1927. u Zagreb, Broz je opet u funkciji oblasnog
sekretara kovinarskih radnika u sklopu Nezavisnih sindikata, a privremeno preuzima
i poslove Sindikata kožarskih radnika Jugoslavije (sa sjedištem u Zagrebu), jer je
njihov sekretar Blagoje Parović uhapšen. Koristeći legalni dio posla kao pogodnu
kamuflažu, još je marljiviji i ambiciozniji u ilegalnom dijelu: distribuciji ilegalne
partijske štampe, sastancima s partijskim ćelijama, formiranju rajonskih i drugih
komiteta, jačanju partijske organizacije. Organizator je manifestacije zagrebačkih
radnika 1. svibnja 1928. i velikih radničkih demonstracija u Zagrebu nakon atentata
na Stjepana Radića i hrvatske zastupnike u lipnju 1928. Potkraj 1927. postaje
sekretar Izvršnog odbora Mjesnog radničkog sindikalnog vijeća. U međuvremenu je
još brže napredovao u partijskoj hijerarhiji: u proljeće 1927. član je Mjesnog
komiteta KPJ za Zagreb, u ljeto 1927. već je organizacioni sekretar tog Komiteta, u
veljači sljedeće godine određen je da zamijeni organizacionog sekretara Biroa CK
KPJ ako taj bude uhapšen, a već 2. kolovoza 1928. Biro CK KPJ imenovao je
Broza za sekretara Pokrajinskog komiteta KPJ za Hrvatsku. Ni u maloj ilegalnoj
partiji, koja u to vrijeme ima 2000 do 3000 članova, tako se brzo nije moglo
napredovati bez organizatorskih uspjeha i dokazane odanosti. Kad netko 35 godina
svog života sazrijeva i napreduje relativno polako, a onda odjednom bukne tolikim
aktivizmom, znači da je napokon našao pravi životni poziv. Za Josipa Broza to je u
širem smislu bila politika, a u neposrednom i užem — rukovođenje organizacijom.
Gotovo do fetišizma bio je uvjeren u svemoć organizacije: njenim širenjem i
jačanjem razriješit će se sve tegobe radničke klase. To su dogme, aksiomi o kojima
se ne raspravlja, treba ih samo dobro provoditi. Iz tih predrasuda izrasta i koncepcija
jednopartijskog sistema, vlast nad narodom bez prava na kritiku i opoziciju. U taj
fetišizam organizacije i jednopartijskog sistema Broz nikad nije posumnjao. S tom
tvrdom predrasudom, u državi kojom je jednopartijski vladao, blokirao je tendencije
prema demokraciji koje su se povremeno javljale i dijelom skrivio slom sustava, što
je u krajnjoj raspada države u ratu i krvi.
Poput nekog refrena, gotovo svi Brozovi članci iz tog vremena završavaju pozivom
radnicima da se bolje organiziraju u sindikatima i pripreme za borbu za svoja prava,
kao, na primjer: „Zato, drugovi, svi u organizaciju, da se svi zajedničkim silama
borimo za bolji život i postupak prema nama kao ljudima“
Čovjeku Brozove prednaobrazbe pisanje za novine bilo je velik napor, ali je i
objavljivanje tih tekstova bilo veliko ohrabrenje i poticaj. Sa žurnalističkog stajališta
u člancima ima mnogo početničke nezgrapnosti i stilskih nedotjeranosti, no s
vremenom se osjeća napredak u kompoziciji i sintaksi.
Vrijedi nešto opširnije citirati bar neki od tih članaka kako bi se nazreo du- hovno-
politički profil tadašnjeg Josipa Broza. Na primjer, iz članka o bravarskim
radnicima:
„Kada bi čovjek pristupio tačnom opisivanju stanja koje danas vlada u bravarskim
radionicama, mnogi bi pomislili da su to priče iz srednjega vijeka... Higijenske
prilike gotovo u svim preduzećima upravo su strašne. Bravarski radnici rade po ovoj
nesnosnoj vrućini, u raznim smrdljivim rupama, bez ikakve ventilacije na
ubijstvenoj žegi, u prašini i smradu po 14 i više sati dnevno. Iscrpeni do
iznemoglosti, nesigurna koraka i upravo očajnog izgleda izlaze ti ljudi iz tih
robijašnica... Poslodavci, pohlepni za obogaćivanjem, a videći da nemaju pred
sobom nikakve snage koja bi se mogla oduprijeti toj svirepoj eksploataciji, postali
su upravo drski... Tko je svemu tome kriv?... Mnogo krivnje leži na samim rad-
nicima. Radnici, mjesto da idu u organizaciju i putem organizacije povedu borbu za
čovječniji život, oni se nadaju i prepuštaju milosrđu poslodavaca i kapitalista...
Bravarski radnici treba da se sjete prijašnjih vremena kada su bili organizovani, kada
su diktirali gotovo svake sezone svoje zahtjeve i gotovo uvijek pobijedili.“
Naposljetku, aludirajući na prve poslijeratne godine, 1919. i 1920., kad je KPJ bila
snažna i sindikati vrlo utjecajni, Broz u zaključku poziva bravarske radnike da se
„sada trgnu iz te pasivnosti, da se grupišu u svoje klasno-borbene sindikalne
organizacije, pa da zauzmu opet ono mjesto kao što su nekada imali“.
Komunističkom se pokretu u to vrijeme pristupalo s vrlo različitim motivima:
etičkim, intelektualno-filozofskim, političko-ekonomskim, pa i s motivima čovjeka
razočaranog u neke druge pokrete ili ideologije. Motivi Josipa Broza bili su primarno
i dominantno klasni, proletersko-klasni u doslovnom Marxovu smislu, o čemu
njegovi najraniji članci najrječitije svjedoče. On je postao komunist prije nego što je
zavirio u Marxa, instinktom buntovnog radnika koji se osjeća klasno potlačen i želi
sudjelovati u borbi za poboljšanje društveno-ekonomskog položaja svoje klase, a
kroz to i sebe samoga. Taj praktični i pragmatični osnovni pristup, oslobođen
teoretiziranja i intelektualnih dilema, još će dugo prevladavati u djelovanju Josipa
Broza Tita unutar KPJ, a donekle i poslije, kad dođe na vlast.
Takav Josip Broz nije mogao imati simpatija za frakcijske borbe, koje su raz- dirale
vodstvo KPJ tijekom većeg dijela 1920-ih i početkom 1930-ih. Frakcije su nastale
kao izraz koncepcijskih polemika, sasvim prirodnih u mladoj političkoj partiji koja
još nije stigla definirati sve svoje programske orijentacije. Desnu je frakciju
predvodio dr. Sima Marković, višegodišnji sekretar KPJ, a njen glavni oslonac bile
su partijske i sindikalne organizacije u Beogradu. Lijevu je frakciju najduže
predvodio Đuro Cvijić, a glavni je oslonac bila partijska i sindikalna organizacija
grada Zagreba. Desna je frakcija smatrala da komunisti moraju politički pretežno
djelovati kroz legalne oblike javnog života - sindikati, kulturna i studentska društva,
novinstvo, publicistika, literatura. Bila je također dugo i protiv stvaranja partijskih
ćelija u poduzećima i među seljacima. Naprotiv, lijeva je frakcija zagovarala
konspirativnu i revolucionarnu djelatnost, jačanje i širenje ilegalne partijske
organizacije. Desna je frakcija bila protiv nacionalnih političkih pokreta u
Jugoslaviji jer su ,,buržoaski“ i nacionalno pitanje smatrala je ustavnim, a ne re-
volucionarnim problemom. Naprotiv, lijeva je frakcija smatrala da je i nacionalno
pitanje u Jugoslaviji revolucionarno pitanje i zagovarala federativni državni ustroj,
koji implicira ravnopravnost svih naroda u zajedničkoj državi. Kad se takve pole-
mike vode javno, demokratski, pred širom zainteresiranom javnošću, vjerojatno je
da će bar djelomično biti sačuvan načelan pristup. U strogo zatvorenim grupama,
kakva je tada bila tadašnja ilegalna KPJ, takve polemike obično prerastaju u osobne
sukobe, borbu za vlast i za relativno dobro plaćene položaje u rukovodstvu. Popratna
su pojava bile intrige i uzajamne optužbe zbog pretrpljenih neuspjeha KPJ poslije
Obznane. Đuro Đaković, kasniji generalni sekretar KPJ, to je stanje oslikao ovako:
„Nerazumljivo mi je kako oni uopće mogu biti u jednoj zajednici, kad jedni druge
nazivaju špijunima, konfidentima i slično. To može da bude krajnja neozbiljnost ili
obostrana pokvarenost.“
U tim sporovima Kominterna je nekoliko puta - preko prvog predsjednika
Kominterne Grigorija Zinovjeva, generalnog sekretara talijanske KP Palmira
Togliattija i drugih istaknutih vođa, pa čak i samog Staljina - arbitrarno intervenirala.
Češće daje za pravo lijevoj frakciji, ali to čini s tolike visine, tako podcjenji- vački,
da se nije moglo govoriti o podršci. Kominterna se zapravo bojala raspada ionako
slabe KPJ na dva dijela pa je uglavnom nastojala pomiriti obje frakcije i zadržati
predstavnike obiju strana u zajedničkom rukovodstvu. To se pokazalo vrlo slabom
taktikom, jer su sukobi unutar najužeg rukovodstva tako stalno trajali s lošim
posljedicama za cijelu partiju.
U srednjim i nižim partijskim rukovodstvima s vremenom je nezadovoljstvo
postajalo sve veće zbog frakcijskih borbi u vrhu koje su otežavale praktičan partijski
rad. Za boravka u Beogradu ujesen 1926. Broz je to i osobno osjetio, kad ga
pripadnici desne frakcije naprosto nisu htjeli uključiti u organizaciju, jer su ga
smatrali simpatizerom ljevice. Frakcijskim borbama posebno su bili nezadovoljni
aktivisti iz radničkih redova. Oni nisu imali razumijevanje za beskrajna polemička
teoretiziranja o konstitucionalnom ili revolucionarnom tretmanu, o taktičkom ili
strateškom cilju prve ili druge etape, o distinkciji između revolucionarne adapta-
bilnosti i oportunističkog revizionizma. Tražili su više neposredne političke borbe
za radnička prava,. čime se rukovodstvo, koncentrirano na međusobno rivalstvo, nije
dovoljno bavilo. Kako su na čelu obiju frakcija bili samo intelektualci, a u užem
rukovodstvu gotovo i nije bilo radnika, u Partiji se, uz podršku Kominterne, počeo
razvijati jaki antiintelektualizam.
Ideološki, Brozove simpatije bile su na strani lijeve frakcije, ali sa stanovišta
efikasnost! organizacije on se odlučno priključio grupi koja je - s osloncem na odluke
Kominterne - tražila prestanak svih frakcijskih borbi unutar KPJ, jer, kako je napisao
1928. godine, „frakcijske borbe prenose se iz vrhova u niže instance, a to izaziva
demoralizaciju članstva i uništava svaku konspiraciju“. Ujesen 1927. Broz je, uz
Đakovića, Parovića, Mavraka i Andriju Hebranga, već bio jedan od istaknutijih
pripadnika te an ti frakcijske grupe u Zagrebu. Kao organizacioni sekretar Mjesnog
komiteta KPJ za Zagreb tada je pripremao VIII. konferenciju zagrebačkih
komunista. Na sastanke ćelija i rajonskih komiteta dolazili su emisari lijeve i desne
frakcije u nastojanju da se za konferenciju izaberu njima skloni delegati. Za vodstvo
obiju frakcija bilo je važno tko će dominirati u zagrebačkoj partijskoj organizaciji,
jednoj od četiri najjače gradske organizacije (Zagreb, Beograd, Niš i Split) koje su,
na zahtjev Kominterne, trebale uputiti svoje direktne delegate na zakazano
savjetovanje predstavnika Kominterne s predstavnicima KPJ o stanju u KPJ. Tako
je organizacija za koju je Josip Broz bio organizaciono odgovoran postala poprištem
frakcijskih nadmetanja. Brozov je stav bio da treba odmah prekinuti frakcijske
borbe, ali u njegovu ispravnost nije uspio uvjeriti većinu u Mjesnom komitetu - uz
njega je bio samo Andrija Hebrang, u tom trenutku partijski drug i prijatelj, kasnije
bliski suradnik, rival i naposljetku žrtva. Bilo je to, čini se, posljednji put da je ostao
u manjini unutar redova KPJ. Našavši se u nezgodnoj situaciji, nije odustao:
suprotstavio se većini u Mjesnom komitetu uz pomoć istomišljenika okupljenih u
profesionalnom aparatu oblasnih sindikata pa se na svim izbornim sastancima
zalagao da za gradsku konferenciju budu izabrani delegati koji će biti protiv jedne i
druge frakcije, tj. protiv frakcijske borbe kao takve. Pokazalo se da je u pridobivanju
članstva i delegata bio mnogo uspješniji od svojih suparnika iz lijeve i desne frakcije.
Osma konferencija KPJ za grad Zagreb održana je u noći od 25. na 26. veljače na
Pantovčaku, u jednoj maloj gostionici koja im je za tu svrhu bila stavljena na
raspolaganje. Prisustvovao je 31 delegat s pravom glasa i vjerojatno još desetak su-
dionika bez prava glasa. Delegati su zastupali četiri rajonska komiteta i 22 ćelije,
ukupno 134 člana KPJ i 89 organiziranih simpatizera. Konferenciji su pribivali i
predstavnici PK KPJ za Hrvatsku, predstavnici CK KPJ, uime desne frakcije njen
vođa dr. Sima Marković, uime „lijevih Đuro Cvijić, Kamilo Horvatin i Rajko
Jovanović te predstavnik Kominterne pod pseudonimom Mirković, za kojeg se tek
nedavnim istraživanjima ustanovilo da se radi o izvjesnom V. N. Sakunu, za-
poslenom u Odjelu Kominterne za međunarodnu suradnju? Politički sekretar
Mjesnog komiteta Dušan Grković u uvodnom referatu govorio je 70 minuta o općoj
političkoj situaciji u svijetu i u Jugoslaviji, a 20 minuta o prilikama u partijskoj
organizaciji grada Zagreba. Zastupao je stajališta lijeve frakcije, koja je u Mjesnom
komitetu dotad imala većinu (tri člana). Riskirajući isključenje iz Partije, Broz je
odlučio na konferenciji istupiti s posebnim izvještajem, odnosno koreferatom. O
općoj politici govorio je pet minuta, a o prilikama u mjesnoj partijskoj organizaciji
oko 40 minuta. Grković je s dosta zamjerki govorio o radu rajonskih komiteta. Broz
je pohvalnije govorio o rajonskim komitetima i ćelijama, kritizirao je Mjesni komitet
i obrušio se na frakcijske borbe koje „se prenose iz vrhova u niže instance, a to
izaziva demoralizaciju članstva i uništava svaku konspiraciju“. Ponudio je i rješenje:
„Frakcionaštvo, sektaštvo i koterijaštvo suzbija se samo praktičnim radom u
masama.“ Osim toga, Brozov je jezik bio mnogo jednostavniji od Grkovićeva:
govorio je rječnikom radnika o svakodnevnim problemima, smatrajući da se upravo
na njima pokazuje i dokazuje pokret.
Konferencija je s 27 glasova protiv tri glasa i s jednim suzdržanim glasom pri-
hvatila Brozov koreferat i odbacila Grkovićev referat. Sa sličnim rasporedom gla-
sova Broz je izabran za političkog sekretara novog Mjesnog komiteta, prihvaćen je
njegov program rada mjesne partijske organizacije za sljedeća tri mjeseca i usvojene
su „Direktive delegatu zagrebačke organizacije za savjetovanje“ (a misli se na sa-
vjetovanje s predstavnicima Kominterne). Rezultati glasanja bili su potpuni poraz
lijeve frakcije, a dotad najveća pobjeda „grupe centra“, antifrakcijske koncepcije
koju je na toj konferenciji zastupao Josip Broz. Na takve rezultate bar je dijelom
utjecao i stav prisutnog delegata Kominterne koji u raspravi nije sudjelovao, ali se
znalo da je Kominterna pristaša homogenizacije njenih članica, nasuprot bilo
kakvom frakcionašenju.
Usprkos radikalizmu odluka, Osma zagrebačka partijska konferencija nije ne-
posredno pokrenula željene promjene u KPJ. U partijskom rukovodstvu još je dosta
dugo sve ostalo po starom. Uostalom, sve se to zbivalo unutar jedne minijaturne i
ilegalne političke stranke koja je u to vrijeme u cijeloj Jugoslaviji imala svega oko
2500 članova, uz oko 3000 skojevaca i oko 22.000 članova Nezavisnih sindikata u
kojima je KP imala znatan utjecaj. Za tadašnji politički život u državi odluke
zagrebačke Osme partijske konferencije nisu bile ni od kakva značaja. Međutim, iz
naknadne retrospektive, ta je konferencija imala dalekosežne posljedice. Odškrinuta
je vrata prema vrhu vlasti jednome čovjeku, koji je strasno zastupao dvije dogme:
dogmu o svemoći klasne organizacije, dakle partije, i dogmu o klasnoj borbi kao
jedinom putu u bolju budućnost. U dugome životu, s brojnim novim iskustvima i
proširenim horizontima, Josip Broz Tito donekle je relativizirao dogmu o klasnoj
borbi i proširio svoj dijapazon ciljeva. Naprotiv, na dogmi o svemoći organizacije,
na nedodirljivom fetišizmu jednostranačkog političkog sustava, uporno je ustrajao
do zadnjih dana života.