Zavjetrina u Velikom Trojstvu

Tako je Josip Broz sa ženom Pelagijom u ljeto 1920. krenuo na dalek put iz
Sibira preko Petrograda, Njemačke i Austrije u novu državu Kraljevstvo SHS
preko Maribora u Kumrovec. Vratio se ujesen 1920. nakon sedmogodišnjeg iz-
bivanja. Zreliji, životnim iskustvom i mnogim znanjima bogatiji, samopouzdaniji,
ali još uvijek čovjek na početku, koji tek treba graditi egzistenciju i novi životni
put. Od obitelji je malo koga zatekao, poslije je samo spominjao da mu „je majka
umrla. To mi je bio najteži udarac u životu.”
Vratio se dok su još trajala intenzivna previranja izazvana slomom stare i
nastankom nove države: monarhija ili republika, unitarizam ili federalizam, ratna
sirotinja i ratni profiteri, zeleni kadar. I Broz se gotovo odmah našao u vrtlogu.
Zapravo, „nastavio je”, kako sam svjedoči, „život radnika, proletera-beskućnika”.
Početkom studenoga 1920. zaposlio se u bravariji Filipa Bauma („Tvrtka Filip
Baum proizvodnja željeznog i mjedenog pokućstva te dječjih kolica”) u Radićevoj
ulici u Zagrebu. Tih se dana učlanjuje u Komunističku partiju Jugoslavije (KPJ),
koja tada ima oko 65.000 članova. Uključuju ga u agitaciju KPJ za opće izbore koji
se održavaju 28. studenoga. Radnicima priča o zemlji prve socijalističke revolucije.
Djeluje u Klubu povratnika iz Rusije. Po izbornim rezultatima KPJ je najjača
politička partija u Zagrebu i treća po snazi u cijeloj Jugoslaviji. Ali sve to već 30.
prosinca prekida Obznana, ukaz o zabrani svake komunističke djelatnosti. Zajedno
s više tisuća zagrebačkih radnika Broz 31. prosinca demonstrira protiv Obznane i
pridružuje se generalnom štrajku. Ipak, to je otpor kratkoga vijeka. Organizaciono
labava i nepovezana, KPJ se pokazala sasvim nespremnom da odoli represiji
režima. Nakon masovnog hapšenja istaknutijih vođa njene organizacije bile su
nesposobne da se preorijentiraju na djelovanje u ilegali i naprosto su gasnule.
Naglo je nastupila oseka komunističkog pokreta.
Broz je već od početka bio nezadovoljan niskom nadnicom kod Bauma od tri i
pol dinara na sat, a nije uvijek bilo posla za puno radno vrijeme. Nakon neuspjeha
generalnog štrajka bilo mu je jasno da se ne može nadati povišici, a kao politički
sumnjivi povratnik iz Rusije u tadašnjoj atmosferi u Zagrebu teško će moći dobiti
bolji posao. Stoga se javlja na novinski oglas i početkom 1921. zapošljava se kao
mehaničar u motornom mlinu Samuela Polaka u Velikom Trojstvu kod Bjelovara,
ekonomski naprednom selu u slikovitom i pitomom kraju.
Sljedeće četiri i pol godine, provedene u Velikom Trojstvu, nakon kumrovečkog
djetinjstva najmirnije su razdoblje na cijelom dugom životnom putu Josipa
BrozaTita. U deset godina prije Velikog Trojstva promijenio je barem tridesetak
obitavališta, prošao kroz četiri zatvora, nekoliko zarobljeničkih logora, preživio
svjetski rat, revoluciju i građanski rat, skrivao se i bježao, gladovao i bolovao, pa je
i prvu bračnu godinu proveo na beskrajnim putovanjima, uglavnom bez novca.
Supružnici su u Veliko Trojstvo stigli bez igdje ičega, ali su se dosta brzo uspjeli
okućiti. Kao i prije, Broz se i u Trojstvu pokazao spretnim i savjesnim
mehaničarom. Već nakon mjesec dana vlasnik mlina Samuel Polak povećao mu je
plaću i dao mu da stanuje u sobi s kuhinjom kraj mlina. Seljaci iz Trojstva i okolice
donosili su mu alat na popravak. S mjesečnom plaćom od 600 dinara (nakon dvije
godine 900 dinara), s besplatnim stanovanjem i dodatkom ,,u naturi” od 30 kg
brašna mjesečno i dva hvata drva godišnje, s povremenom dodatnom zaradom kad
je seljacima izrađivao željezne ograde ili popravljao strojeve i s jeftinijom hranom
nego u gradu, Josip Broz je sa ženom prvi put mogao živjeti standardom koji je za
tadašnje radništvo i činovništvo bio poprilično iznad prosječnoga. Tada je plaća
kvalificiranog radnika bila tri do četiri dinara na sat, trgovačkog pomoćnika,
poštara i željezničara od 600 do 800 ili 900 dinara mjesečno, plaća učitelja ili
mladog profesora oko 900 dinara, a kako je najamnina za stan poput Brozova u
gradu iznosila oko 200 do 300 dinara mjesečno, očito su Brozovi bili materijalno u
poprilično povoljnijem položaju. Tako je Broz uspio kupiti namještaj za svoj stan,
nabaviti vlastiti alat za bravarski i mehaničarski posao, pristalu odjeću za ženu i
sebe i pedesetak knjiga, uglavnom socijalnu literaturu, poput Maksima Gorkog,
Jacka Londona, Augusta Bebela, pa i Krleže. Tolstoja i Balzaca navodno čita u
kasnim noćnim satima i posuđuje ponekom od prijatelja.
Polakov paromlin mogao je samljeti oko vagon žita dnevno pa se ubrajao među
veće u tom dijelu Moslavine. Zapošljavao je pet radnika. Broz je morao biti u mli-
nu i oko mlina od šest ujutro do šest navečer, šest dana tjedno, ali je njegov posao
bio nadgledanje i regulacija rada motora, kao i popravak eventualnih kvarova, pa je
i za vrijeme rada imao dosta vremena da čita ili razgovara sa seljacima. I sam sa
sela, razumio je njihove brige. Svi koji su ga se sjećali iz onog vremena
jednodušno su svjedočili da je bio vrlo druželjubiv, da je spremno pomagao
seljacima ne tražeći novac za sitne popravke i da su ljudi voljeli dolaziti k njemu u
mlin da slušaju njegovo slikovito i zanimljivo pripovijedanje, naročito o Rusiji: o
Oktobarskoj revoluciji, pobjedama Crvene garde, slomu intervencije i, naročito, o
Lenjinu. Tu se začelo i nekoliko prijateljskih veza sa seljacima iz Trojstva i
okolice, koje su potrajale i dugo nakon Brozova odlaska iz tog kraja.
S Polakovom porodicom Broz je također bio u dobrim odnosima. S gazdom
Samuelom povremeno bi dolazio u sukobe zbog obostrano nagle ćudi: u jednom je
trenutku (1922.) Polak Brozu dao i otkaz, ali ga je potom vratio na posao. I poslije
su se znali porječkati, ali bi se uvijek i pomirili. Popravivši motor i karoseriju, Broz
je osposobio stan neupotrebljavani Polakov automobil pa je nedjeljom znao voziti
gazdu s obitelji u Bjelovar i na razne izlete. S Polakovim zetom Oskarom zbližio se
kao partner u šahu, a Polakova kći Ela sama se ponudila da bude kuma Brozovoj
djeci.
 O bračnom životu Brozovih iz tog vremena malo se zna, ali se čini da su živjeli
skladno. Josip je Pelagiju zvao ,,Poljka”. Na njihov sređeni život tešku sjenu baca
duboka žalost zbog rane smrti troje prvorođene djece. Pi vo dijete rodilo se odmah
po povratku iz Rusije, u kući Josipova oca Franje, lugara u zaseoku Kranjica kraj
Kupinca, ali je umrlo nakon nekoliko dana. Drugo dijete, kći Zlatica, rodilo se u
Velikom Trojstvu 24. prosinca 1921. i živjelo svega godinu i pol. Treće dijete, sin
Hinko, rodilo se 24. studenoga 1922. i umrlo od difterije. Privržen obitelji, Broz je
bio utučen zbog gubitka djece. Početkom 1924. dogovorio se s bjelovarskim
klesarom Tribusonom da na grobu Hinka i Zlatice podigne jednostavan, ali lijep
spomenik. Na njemu je upisano:

Mir i tišina nek vlada

Nad Vašim grobom
Neizmjernu bol i tugu
Mi ponesemo sobom Tužni roditelji.
Rođenje četvrtog djeteta, sina Žarka, dočekao je 2. veljače 1924. sa strepnjama,
nadama i u velikom slavlju s prijateljima u Velikom Trojstvu. Žarko je na zado-
voljstvo roditelja normalno rastao, bio zdravo i živahno dijete. Kad se bliskim su-
radnicima, bračnom paru Kopinič, 1941. rodilo dijete, mlada majka Stela požalila
se Titu kako ne zna postupati s novorođenčetom. Tito joj je odgovorio: „Ništa ne
brini, ja ću ti pomoći. Ni moja Pelagija ništa nije znala, ali ja sam vidio kako to
moja majka radi s mojom mlađom braćom i sestrama, pa sam ja Žarka, kad je bio
beba, i kupao, i povijao, i hranio.”
Međutim, supružnicima Broz nije bilo dano da dugo uživaju u obiteljskom miru,
u tihoj zavjetrini Velikog Trojstva. Politika, a ne tihi obiteljski život, bila je
Brozova sudbina od koje on nije ni htio pobjeći.
Kad je početkom 1921. došao u Veliko Trojstvo, Broz se smatrao komunistom i
pripadnikom KPJ, ali s organizacijom pune dvije godine neće imati prave veze.
Protjerana u ilegalnost, KPJ je vrlo polako stvarala novu konspirativnu mrežu. Sa
65.000 članova 1920. Partija je do 1924. spala na svega oko 1000 članova.
Pokušaji da se djeluje kroz legalne organizacije sindikata, omladine i Nezavisne
radničke partije nisu dali rezultata, jer je kraljevska policija po novom Zakonu o
zaštiti države nemilosrdno razbijala i takvu kamufliranu komunističku djelatnost.
U općoj atmosferi progona i nepovjerenja propala su i dva-tri Brozova pokušaja da
preko sindikalnih funkcionara u Zagrebu uspostavi vezu s ilegalnom partijom.
Njegovo političko djelovanje 1921. i 1922. u Velikom Trojstvu svodilo se na
usmenu propagandu komunističkih ideja i Sovjetske Rusije među seljacima i na
druženje sa Stevom Šabićem, također povratnikom iz Rusije, s kojim je izmjenji-
vao literaturu i dogovarao se o mogućem političkom djelovanju u njihovu kraju. U
Velikom Trojstvu HRSS je na izborima 1920. dobio 90,5%, komunisti 0,8, a
pravaši 1,1% glasova.

Tek u ožujku 1923., tragom jednog članka u lokalnim novinama, Broz i Sabić
naslućuju da bi Đuro Šegović, bravarski majstor u Bjelovaru, mogao imati veze s
KP, jer je trebao biti kandidiran na listi Nezavisne radničke partije. Odlaze k njemu
i, nakon obostrano opreznog ispipavanja, uspijevaju probiti zid nepovjerenja i
uspostaviti vezu s partijskom organizacijom koja se u bjelovarsko-bilogorskom
kraju tek u drugoj polovini 1922., odnosno početkom 1923. počela ponovo us-
postavljati. Šegović odmah daje Brozu pola vreće partijskih letaka da ih podijeli
seljacima. Broz spremno prihvaća zadatak, kao što prihvaća i sve ostale zadatke što
ih dobiva na ilegalnim sastancima. Svojim aktivizmom Broz unosi živost u zamrlu
malu partijsku organizaciju Bjelovara (samo šest-sedam članova), na koju se njen
sekretar Valenta nekoliko mjeseci prije žalio u izvještaju Okružnom komitetu da
„nikada jih ne mogu sabrati” i da „neznanci što ćemo sa tima drugovima, to nisu
revolucijonarni borci”.
Početkom 1924. Broz je već izabran u novi Okružni komitet KPJ za križevačko-
bjelovarsku oblast. Sve više slobodnog vremena posvećuje partijskim zadacima. U
ime Okružnog komiteta nekoliko puta odlazi u Zagreb radi veza s Oblasnim
komitetom za Hrvatsku i Slavoniju. Iz Zagreba ga u Velikom Trojstvu posjećuje i s
njim drži vezu Antun Mavrak, jedan od rukovodilaca i poslije sekretar PK KPJ za
Hrvatsku. Broz organizira istupe komunističkih simpatizera na sastancima
Radićeva HRSS-a. Ocjenjujući suviše optimistički da opet nailazi plima
revolucionarnog komunističkog pokreta, Okružni komitet odlučuje da se potajno
prikuplja oružje, ali nije poznato je li u tom pogledu išta učinjeno. Broz često
raspačava ilegalne partijske okružnice i letke i održava sastanke s partijskim
simpatizerima. U ožujku 1925. po odluci Okružnog komiteta drži govor na po-
grebu partijskog aktivista i sudionika Oktobarske revolucije Josipa Valente, koji je
umro od tuberkuloze bio je to prvi Brozov javni govor. Prema sjećanjima prisutnih,
govor je bio buntovan, proturežimski, a završio je navodno riječima: „Mi ti se,
druže, zaklinjemo da ćemo se do kraja života boriti za ideju kojoj si bio toliko
odan!”
Zbog tog govora Broz je zajedno sa Šegovićem nekoliko dana poslije bio uhap-
šen, maltretiran, preslušavan i tjedan dana zadržan u zatvoru. Nije mu se moglo
dokazati što je zapravo rekao nad grobom pa je pušten kući, ali je otad pod stalnim
nadzorom policije. Često mu subotom upadaju u kuću, vrše premetačine i odnose
pa vraćaju knjige. Gazda Polak znao je govoriti za Broza: „Dok on dobro radi u
mlinu, što me se tiče njegova politika!” Ali Polak je umro početkom 1925. nakon
neuspjele operacije u Zagrebu, a mlin je u ime obitelji nastavio voditi Polakov zet
Oskar Rosenberg. Taj je bio sasvim drukčijeg mišljenja: „Broz, ostavite se politike,
ili ostavite posao!”
Pod pritiscima Broz je najčešće reagirao prkosno pa je tako odlučio napustiti ne
samo Rosenberga i mlin, nego i Veliko Trojstvo, koje je za njegov nemirni duh po-
stalo preusko. Po partijskim vezama Antun Mavrak je saznao da brodogradilište u
Kraljevici traži strojobravara. Na Mavrakovu sugestiju Broz je otišao u Kraljevicu
i dobio posao. Pelagiju i Žarka Mavrak je nakratko primio u svoj stan.