U ratu i zarobljeništvu

Književnik Miroslav Krleža, Brozov budući prijatelj i sam Josip Broz, u

vrijeme dok se još nisu poznavali, prošli su gotovo istodobno kroz domobranske
kasarne u Ilici 232 i kroz Rudolfovu vojarnu u Zagrebu, kroz 25. domobransku
hodnu regimentu, u kojoj su doživjeli tadašnji vojnički dril. O tome je krajnje
mračnu sliku dao Krleža u nekima od najboljih novela zbirke Hrvatski bog Mars.
Prisjećajući se tih dana, Josip Broz o njima je pričao s mnogo manje gorčine.
Doduše, i njegov je ponos bio povremeno povrijeđen ponižavajućim kaplarskim
postupcima prema vojniku, ali, kako je pola stoljeća kasnije pričao Fitzroyu
Macleanu, britanskom diplomatu i političaru, šefu britanske misije pri Vrhovnom
štabu, s kojim se upoznao u ratu i nastavio prijateljevati s njim sve do smrti - „Vojsku
sam služio dosta lako, jer sam prije toga bio gimnastičar. I ona dva počet-na mjeseca,
koja su drugima bila teška, ja sam najlakše izdržao. Bio sam i dobar mačevalac,
zapravo najbolji u puku, pa sam maja 1914. otišao u Budimpeštu na opće
austrougarsko vojničko natjecanje u mačevanju, gdje sam dobio drugu na-gradu. “
Ukratko, Broz je po fizičkoj spremi i tadašnjem duhovnom ustrojstvu bio dobar
vojnik pa su ga njegovi starješine ubrzo uputili na podoficirski tečaj. Postao je
vodnik, prvi je put došao u priliku da zapovijeda desetinom. Očito nije bio
antimilirarist, poput svog kasnijeg prijatelja Krleže. Uostalom, vojnom karijerom
budućeg maršala Tita potvrđuje se Napoleonova uzrečica da se u torbi svakog
dobrog podoficira krije maršalski štap, ali je sigurno da maršalskog štapa nema u
torbama antimilitarista.

Brozova regimenta započela je Prvi svjetski rat na frontu protiv Srbije. Dva
puta je prelazila Drinu i oba puta bila prisiljena na povlačenje. Punih 27 godina
poslije, 1941., Josip Broz opet se našao na istom prostoru, ali u posve drugačijoj
ulozi - u međuvremenu je postao generalni sekretar KPJ i vođa ustanka koji se na
tom području snažno rasplamsao. Tada se sjećao kako ih je 1914. tukla neka srpska
haubica koju su potom nazvali „Sveti Nikola”. Nije zaboravio ni imena sela oko
kojih se borio, ali mu je tadašnji bliski suradnik, član partizanskog Vrhovnog štaba,
Srbin Aleksandar Ranković sugerirao da to ne spominje pred Srbima, „jer su oni po
tom pitanju jako osjetljivi”. I tako je Titovo ratovanje po Srbiji dobrim dijelom bilo
gurnuto u zaborav, počevši od Dedijera pa nadalje. No neke se stvari znaju: socijalist
po uvjerenju, Broz već od samog početka nije mogao biti oduševljen što mora
ratovati protiv srodnog naroda, u ime ishlapjelog cara, za klimavu monarhiju.
Jednom je previše glasno izrazio nezadovoljstvo pa je dospio u istražni zatvor u
Petrovaradinskoj tvrđavi, odakle se sretno izvukao.

U siječnju 1915. regimenta u kojoj je bio Josip Broz bila je prebačena na ruski
front, na Karpate, gdje je odmah upala u velike bitke i pogibeljnu hladnoću te imala
vrlo teške gubitke. S izviđačkom desetinom, koju je vodio Broz, više su se puta našli
iza neprijateljskih linija gdje je njega i desetinu spašavala samo snalažljivost.
Jednom je čak s desetinom zarobio grupu ruskih vojnika, koju je zatekao na
spavanju.

Strahote na karpatskom frontu u prvoj ratnoj zimi - teški gubici, slaba oprema,
masovno smrzavanje vojske — učvrstile su njegovo proturatno raspoloženje. „Tada
sam naučio mrziti rat , pričao je poslije. Dilema da li nastaviti ratovati u okolnostima
koje su mu sve mrskije ili se dobrovoljnom predajom Rusima uputiti u nepoznato
prekraćena je početkom travnja 1915. ruskom proljetnom ofenzivom, koju vojna
povijest spominje kao jednu od Brusilovljevih. U jednoj od bitaka ru-ska granata
ubila je 13 vojnika Brozove jedinice, a njega samog odbacila u zrak i lakše ozlijedila.
Nekoliko dana poslije tzv. Divlja divizija, sastavljena od čerkeskih konjanika, u
jednom je prepadu masakrirala Brozov domobranski bataljun. Dok se s jednim
napadačem borio, odbijajući udarce pomoću puške, pri čemu mu je pomoglo znanje
mačevanja, drugi je, „crni gadan Čerkez”, Broza probo kopljem koje mu je ušlo
duboko u grudni koš. Lebdeći između života i smrti, Broz je dos-pio u rusko
zarobljeništvo. Kad je 65 godina poslije ležao u ljubljanskoj bolnici, pričao je kako
je „tada bio vrlo nesretan i da je mislio da će umrijeti”. Čak je počeo pisati poeziju.
Već otpisan kao beznadan slučaj, preživio je samo zahvaljujući snažnom organizmu
i brizi zarobljenih hrvatskih liječnika. Uostalom, za državu za koju se borio i
službeno je bio mrtav - njegovo je ime stavljeno na popis gubitaka koje je carsko-
kraljevska vojska pretrpjela u travnju 1915.

Zbog dodatnih komplikacija (upala pluća, pjegavi tifus) Josip Broz oporavljao
se vrlo polako, morao je „trinaest mjeseci ležati nepokretan” u zarobljeničkoj bolnici
samostana Svijažsk kraj Kazana. Zatim su ga daljnjih godinu i nešto dana seljakali
po zarobljeničkim logorima s obiju strana Urala, sve do Jekaterinburga - „sve to nije
bilo lako”, svjedočio je poslije. Kao stariji podoficir, po međunarod-noj konvenciji
o zarobljenicima koje se carska Rusija pridržavala, Broz nije morao raditi, ali se ipak
dobrovoljno prihvaćao poslova koji su bili u njegovoj mehani- čarskoj struci ili su
bili plaćeni. Najdulje je radio u seoskom mlinu kraj Ardatova (u Mordoviji, zapadno
od Volge) i u radionici željezničke stanice u Kunguru (na Uralu). Švedski Crveni
križ posjetio je 1916. tridesetak zarobljeničkih logora u Sibiru i Turkmenistanu u
kojima je, po njegovim izvještajima, boravilo više od 100.000 zarobljenika iz
Austro-Ugarske. Ne može se ustanoviti jesu li Šveđani posjetili i mjesto gdje je tada
boravio Josip Broz, ali njihov izvještaj pomaže da se shvati u kakvim je općenito
prilikama živio. Šveđani su zarobljenicima dali odjeću i obuću, a naveli su u
izvještaju kako se zarobljenici po Rusiji mogu slobodno kre-tati i raditi, te da su se
mnogi već i oženili i ne misle se vraćati kući.
 Tijekom svih tih burnih životnih zbivanja jačala je Brozova sposobnost da
upija iz svake sredine u kojoj bi se našao. Elemente vojne teorije i vještine, naučene
u domobranstvu, zajedno s direktnim bojnim iskustvom s drinskog i karpatskog
fronta, naknadno je nadopunjavao čitanjem vojne literature, ne sluteći tada koliko će
mu to poslije biti od velike koristi. U zarobljeništvu je vrlo brzo naučio ruski. Od
gimnazijalki u Svjažsku i seoskih učiteljica kraj Ardatova posuđivao je i čitao
Tolstoja, Turgenjeva, Puškina. Po prirodi muzikalan, tu je negdje u Svjažsku od istih
gimnazijalki ili učiteljica naučio svirati klavir. Kad je četvrt stoljeća poslije postao
šef države, Tito je ponekad, u trenucima dokolice, znao u svojoj rezidenciji svirati
na klaviru. To je bila svirka skromne kvalitete, nimalo njegovana, ali je nekima puno
kasnije ipak bila povod da iznose sumnje o Titovu porijeklu: „Ne može seljačić iz
Kumrovca naučiti tolike jezike i tako svirati na klaviru!“.

Po obrazovanju i snazi ličnosti pomalo se počeo isticati među zarobljenicima,

koji su ga birali za svojeg internog zapovjednika i zastupnika u pregovorima s
nadležnim upravama. Tako je jednom optužio lokalnog šefa radilišta da potkrada
zarobljeničke pakete, a taj mu se osvetio fabriciranom optužbom i kungurskom
tamnicom, u kojoj je pripremio tri Kozaka da bičevima krvavo pretuku Broza. Tito
poslije: „Kungur je imao najgori zatvor koji sam ikad vidio — a ležao sam u mnogim
zatvorima.”

Spas su donijeli lokalni naoružani radnički odredi, koji su jednog dana u pro-
ljeće 1917., s poklicima „Dolje car!”, provalili u kungurski zatvor i oslobodili za-
tvorenike. To je bio prvi susret Josipa Broza s prevratnim ruskim gibanjima. Uz već
otprije razvijene socijaldemokratske stavove, takav dramatičan osobni doživljaj
definitivno je Broza učinio sljedbenikom revolucije. Pa ipak, kroz revoluciju je
prošao samo kao njen simpatizer i periferni sudionik, a ne kao aktivist. „Moje je
učešće u Oktobarskoj revoluciji bilo vrlo skromno”, govorio je kasnije Tito onima
koji su preuveličavali njegovu tadašnju ulogu.

Cijelo to vrijeme njegova je glavna želja da se - obogaćen ruskim iskustvima

- vrati kući u Hrvatsku. S tim je ciljem u ljeto 1917. pobjegao iz Kungura u
Petrograd, pa iz Petrograda prema Finskoj. Uhapsili su ga prije granice i strpali u
zatvor Petropavlovske tvrđave u Petrogradu. Nakon tri tjedna protjeran je natrag u
Sibir. Oktobarska revolucija zatekla ga je kraj Omska, gdje je odmah dobrovoljno
pristupio internacionalnim odredima Crvene garde. Nekoliko mjeseci, do proljeća
1918., obavlja stražarske dužnosti na obližnjim stanicama Transsibirske željeznice i
radi kao strojar na parnoj vršilici u selu Mihajlovka. U Omsku je upoznao buduću
ženu Pelagiju Denisovnu Bjelousovu. Zbog te veze, po svemu sudeći, i zbog slabog
zdravlja, zadržava se u Mihajlovki nekoliko mjeseci i nakon što su bjelogar- dejci
uz pomoć Češke legije na prepad zauzeli Omsk i razbili lokalnu Crvenu gardu. Tek
kad kolčakovci (Aleksandar Kolčak bio je jedan od vođa antikomunističke Bijele
garde te predsjednik privremene bjelogardejske vlade u Sibiru), pojačavajući bijeli
teror, počinju obilaziti sela u potrazi za sumnjivcima, Broz se mora skloniti dublje u
stepu. Prihvaća ga jedno polunomadsko kirgisko pleme, zapravo lokalni plemenski
glavar Isaija Džaksenbajev.

Dok Kolčak stoluje u „bijeloj” prijestolnici Omsku, Broz više od godinu dana
živi s Kirgizima u nedalekoj stepi. U dugom i krajnje raznolikom životu Josipa Broza
Tita vrijeme provedeno kod Kirgiza svakako je najegzotičnije. Oblači se poput
Kirgiza, prilagođava se njihovim običajima, uspijeva naučiti i nešto od njihova
jezika. Gazda Džaksenbajev čak mu nudi kćer za ženu i Broz ima muke da to odbije,
a da ga ne uvrijedi. Poslije se navodno povjerio svom liječniku da je bio u djevojku
„veoma zaljubljen”, ali istovremeno i „prestrašen” da se ,,u toj zaljubljenosti njome
i ne oženi . Džaksenbajevu je bio izrazito koristan kao mehaničar na motornom
mlinu, ali za simpatije cijelog kirgiskog plemena bilo je presudno što je Broz odlično
jahao i znao postupati s konjima. Čim je potkraj 1919. Crvena armija protjerala
Kolčaka iz tih krajeva, Broz napušta Kirgize i vraća se u Mihajlovku i Omsk. Opet
se prijavljuje u Internacionalni odred Crvene garde i, povezavši se s grupom
zarobljenika iz jugoslavenskih zemalja, početkom 1920. potpisuje pri-stupnicu
jugoslavenskoj sekciji Ruske komunističke partije (boljševika). Za Tita to je logičan
korak u slijedu desetogodišnjih postupaka i opredjeljivanja od Siska do Omska.

U Omsku 1918. u pravoslavnoj crkvi Josip Broz oženio se 14-godišnjom

Pelagijom Bjelousovom. Dvije godine poslije, budući da boljševici nisu priznavali
crkveni brak, u Omsku je vjenčanje obavljeno i kod matičara. Broz je Pelagiju
privukao jer se pokazao, po njezinu svjedočenju, kao „čovjek smion, domišljat, brzih
rješenja i uvijek optimističan”. U kompliciranim zbivanjima „blistavo se snalazio”.
Popriličan je broj zarobljenika iz južnoslavenskih zemalja koji su u to vrijeme
oduševljeno pristupali boljševičkoj partiji i ženili se Ruskinjama pa se u tom
oduševljenju odlučivali i za korak dalje: primali su sovjetsko državljanstvo i
zauvijek ostajali u sovjetskoj zemlji. Neki su od njih poslije postajali vrlo visoki
funkcioneri u aparatu sovjetske vlasti (npr. Gustav Barabaš) ili visoki crvenoarmej-
ski rukovodioci (npr. Danilo Srdić) i gotovo svi su stradali u Staljinovim čistkama.
Čini se da je i Broz bio u dilemi. U već spomenutoj autobiografiji iz 1935., upućenoj
Kominterni, napisao je: „Već u proljeće 1918. podnio sam pismenu molbu za prijem
u sovjetsko državljanstvo i za prijem u Partiju. Tito je poslije objasnio da se ta molba
nije stigla riješiti, jer su ubrzo češki legionari zauzeli Omsk, a on je ostao u
Mihajlovki i poslije kod Kirgiza u stepi, odsječen od svojih drugova crve-
nogardista. Ali u proljeće 1920. on je već član Partije, provjereni pristaša nove vlasti,
kvalificirani mehaničar, oženjen Ruskinjom, s vrlo dobrim znanjem ruskoga, i u
novoj su mu sovjetskoj državi mnoge šanse bile otvorene. Drugovi iz jugoslavenske
sekcije KP nagovaraju ga da ostane u Rusiji. On ipak odlučuje vratiti se u domovinu,
zajedno sa ženom Ruskinjom. Što je prevagnulo pri toj odluci?

Tito poslije nikad nije govorio o toj dilemi, ali pouzdano možemo odbaciti na-
gađanja da je tada doživio neka razočaranja u odnosu prema Rusima ili sovjetskoj
vlasti. Sve što znamo o kasnijem Titovu životu pokazuje da je za petogodišnjeg
boravka u Rusiji zavolio Rusiju, ruski narod i rusku kulturu. Revolucionarni soci-
jalizam tadašnjeg sovjetskog tipa postao mu je politički uzor. Prema njegovim rije-
čima, u Rusiji je „mnogo dobio, u ideološkom pogledu i inače”, jer je u tom razdo-
blju „koristio mnogo za upoznavanje vojne nauke, za učenje uopće, pa i za čitanje
beletristike“. Stoga je na pitanje zašto tada nije zauvijek ostao u Rusiji vjerojatno
jedini logičan odgovor - ipak je prevagnula pripadnost domovini. Možda se i nadao
da će i u njegovu domovinu uskoro doći sovjetska vlast.