Bombaški proces

Nakon izbora za prvog čovjeka zagrebačkih komunista Broz nastavlja istim

intenzitetom rad u sindikatu, a znatno proširuje djelatnost u partijskoj organizaciji.

Početkom travnja te 1928. godine Izvršni komitet Komunističke

internacionale upućuje jugoslavenskim komunistima Otvoreno pismo, u kojem
osuđuje frakcijsko nadmetanje unutar KPJ i podržava antifrakcijsku kampanju u
kojoj se istaknula organizacija zagrebačkih komunista. To je snažan impuls
aktivizmu Josipa Broza, poduzetnog političkog sekretara Mjesnog komiteta.
Upravo u to vrijeme, uoči Šestog kongresa Kominterne, u vrhovima svjetskog
komunističkog pokreta definitivno je prevladala „nova ljevica“ predvođena
Josifom Staljinom, nakon višegodišnjih polemika s „desnicom“ koju je predvodio
Nikolaj Buharin. U unutrašnjoj politici SSSR-a Staljin je zastupao čvrstu diktaturu
„monolitno“ organizirane vladajuće boljševičke partije nad cijelim društvom i
prisilnu kolektivizaciju sela, a Buharin slobodniju kritiku unutar partije i
umjereniju politiku prema selu; u svjetskom komunističkom pokretu Staljin je
zahtijevao klasnoborbenu revolucionarnost članica Kominterne kojoj je
oportunistička socijaldemokracija glavni neprijatelj, dok je Buharin u
socijaldemokraciji vidio potencijalnog saveznika u borbi protiv fašizma kao
glavnog neprijatelja.

Borbenom žaru Josipa Broza i njegovu tada još lokalno skučenom

političkom horizontu bliža je bila Staljinova prividna revolucionarnost i vojnički
disciplinirana boljševizacija partije. Uoči 1. svibnja Broz s potpisom Mjesnog
komiteta KPJ za Zagreb piše proglas „Radnicima i radnicama grada i sela“:
„Komunistička partija poziva vas da Prvoga maja demonstrirate svoju vjernost
zastavi i parolama svjetske revolucije... poziva vas na borbu protiv kapitalizma i
buržoazije, da se Prvoga maja priključite proletarijatu cijeloga svijeta... Protiv
reakcije, terora i pripremanja generalsko-fašističke diktature... Protiv monarhije,
hegemonije i tlačenja nesrpskih naroda, za pravo opredjeljenja svih naroda
Jugoslavije do otcjepljenja... Živila Komunistička internacionala! Živila svjetska
revolucija! Živio komunizam!

Policija je, naravno, registrirala Brozove buntovne istupe po sindikalnim po-

družnicama, a od njegova postavljanja „partijske organizacije redovito su dobijale
partijski materijal“, što se do tada rijetko događalo.

Pošto je zagrebačka policija zabranila prvomajsku skupštinu u kinu „Olimp

koju su pripremali Nezavisni sindikati pod utjecajem članova KP, Broz je
organizirao svoje sindikalno članstvo da zakićeni crvenim karanfilima pođu u kino
„Apolo“ (današnje satiričko kazalište „Kerempuh" u Ilici 31), gdje se održavao
miting gradske organizacije legalne Socijaldemokratske partije. Planirano je da
buntovni sindikalisti svojom masovnom prisutnošću pretvore miting umjerenijih
socijaldemokrata u skup Nezavisnih sindikata, u skladu s politikom Kominternine
„nove ljevice“, koja je socijalnu demokraciju smatrala glavnim neprijateljem i na-
zivala „socijalpatriotima“. Pomno smišljen plan ipak nije uspio.

Pripadnici Nezavisnih sindikata bez incidenta masovno su ispunili kino

„Apolo“, ali kad je Kamilo Horvatin došao na govornicu i poklicima „Živili
Nezavisni sindikati, dolje socijalpatrioti!“ osuo paljbu po socijaldemokratima,
nastala je galama i gužva. Bilo je i tučnjave. Socijaldemokratski organizator skupa
Vilim Haramina proglašava miting završenim i poziva policiju da isprazni
dvoranu. Masa se odupire policiji, Josip Broz ne uspijeva se probiti do govornice,
obuzdava policajca koji pendrekom mlati po masi, policajac ga hapsi. Istjerani iz
kina, radnici nastavljaju demonstrirati okolnim ulicama, na kavani ,,Korzo“ i na
nekim trgovinama stradavaju stakla. Pohapšeno je dvadesetak prosvjednika, a
Broz, Horvatin i još četvorica kažnjeni su sa 14 dana zatvora.

Policija je tvrdila da je Broz bio jedan od podstrekača nereda, odnosno da je

„ometao skupštinu kličući protiv Socijaldemokratske stranke“. Policija je izvje-
štavala i da je Broz, pošto ga je detektiv uhvatio, nekoliko puta navodno povikao
„Drugovi, ne dajte me“. Sam Broz je „odlučno poricao da je to vikao“, jer da
uopće nije znao da je čovjek koji ga gura iz dvorane detektiv.

Brozova revolucionarnost u tom razdoblju kulminira nakon što je 20. lipnja

u Narodnoj skupštini u Beogradu izvršen atentat na Stjepana Radića i drugove.
Sutradan ulicama Zagreba demonstrira oko 30.000 radnika i radnica, studentica i
studenata, građana i građanki: nekoliko je osoba ubijeno, a više njih ranjeno. U toj
su masi komunisti i njihovi sljedbenici mala manjina, ali su među najglasnijima.
Tijekom tri najburnija dana Broz grozničavo piše proglas za proglasom
(„drugovima radnicima i radnicama i siromašnim građanima“), koje komunisti
dijele prosvjednicima. Pelagija kao članica KP prvi put sudjeluje u
demonstracijama i raspačavanju letaka. Oslanjajući se na Kominternine tvrdnje o
nastupajućoj revoluciji u Europi (i komunistički L'Humanite iz Pariza s puno
simpatija prati te demonstracije!), čini se da Broz krivo procjenjuje kako je taj
trenutak upravo nastupio ovdje, u Zagrebu i u Jugoslaviji, pa KPJ može početi
otvorenu borbu za vlast. Na počecima Brozove političke karijere to je prva
strateški pogrešna procjena (kojih će poslije biti i više). U proglasu od 22. lipnja
Broz piše: „Beogradskoj krvničkoj vladi na čelu s kraljem i njegovom klikom nisu
dovoljna ubijstva koja ona provodi u nizu godina nad radnicima i seljacima. Ta
vlada i njezini plaćenici, policija i žandarmerija, ubijaju po ulicama Zagreba
goloruki narod... Mjesni komitet Komunističke partije poziva sve radnike da u
ovom kritičnom momentu što tješnje stupe u jedinstveni front proletarijata protiv
kapitalističke vlade na čelu s dvorskom klikom... Dolje krvava vlada beogradskih
vlastodržaca! Živjela Komunistička partija Jugoslavije!“ Stoga Josip Broz poziva
Zagrepčane da u „znak protesta protiv palih žrtava stupe svi kao jedan u generalni
štrajk“. ... U represalijama koje su odmah zavele žandarmerija i policija, Nezavisni
sindikati zabranjeni su već 22. lipnja pod optužbom da su organizirali razbijačke
demonstracije. Njihove su prostorije zatvorene, arhiva je zaplijenjena, u
redakcijama listova Organizovani radnik i Borba izvršen je pretres i njihovo je
izlaženje zabranjeno. Toga i sljedećih dana pohapšeno je više od 100 sindikalnih
aktivista i omladinaca, mahom članova ili bliskih suradnika KP i SKOJ-a. Josip
Broz uspio je izbjeći hapšenje i više ne noći kod kuće. Međutim, uhapšena je
Pelagija i nakon nekoliko dana puštena iz zatvora, ali je izgubila zaposlenje. Za
obitelj nastupaju vrlo teški dani.

Za ilegalni rad i noćenja Broz iznajmljuje sobu kod svog partijskog druga
Andrije Božičkovića na Vinogradskoj cesti 46. Ipak, policija ga 27. srpnja hapsi na
prepad, dok svraća u svoj stan u Petrovoj 62. U pretresu stana nisu pronađeni par-
tijski materijali, ali je Brozu ipak zaplijenjeno nekoliko knjiga socijalne literature.
Policija ga odvodi u prostorije Nezavisnih sindikata, gdje također vrši pretres. Broz
iskorištava pogodnu priliku pa se kroz prozor nužnika kradom prebacuje na krov
šupe i bježi policiji. Tjedan dana živi u strogoj ilegalnosti, ali ipak uspijeva održati
sastanak s aktivom zagrebačke mjesne organizacije KPJ. Razmatraju se protekli
događaji, uključujući provedbu direktiva iz Otvorenog pisma Izvršnog komiteta
Kominterne.

Što je značilo biti aktivist-ilegalac KP u tadašnjim prilikama monarhističke

Jugoslavije? Konspiracija, kamuflaža, uvijek biti sumnjiv i nužno sumnjičav; lažna
imena i tajna boravišta, tajno sastajanje čak i s obitelji, neizvjesnost svake večeri
hoće li se dočekati jutro u istom krevetu, ili će ,,u ime zakona“ na vrata i prozore
nahrupiti policajci s ponižavajućom premetačinom, premlaćivanjem, hapšenjem i
robijom kao krajnjim ishodom. Uskladiti sve to s normalnim privatnim i
obiteljskim životom bilo je nemoguće. U tim se procijepima kad-tad našao svaki
tadašnji partijski aktivist: ili će trpjeti ljubav, brak, roditelji, djeca, škola i
profesionalna karijera, ili će trpjeti partijski rad.

Zbog nesigurnosti Brozovih prihoda i egzistencije Pelagija se u ljeto 1927.

zaposlila kao nekvalificirana radnica u tvornici, zatim u prodavaonici namještaja
„Bothe i Ehrmann“. Uključila se i u sindikalni i u partijski rad. Godine 1927.-
1928. bila je partijski povezana u ćeliji pri štampariji „Rožankovvski i drug (u
socijalizmu „Ognjen Priča“, danas Agencija za komercijalnu djelatnost s tiskarom
MUP-a) na Savskoj cesti, u kojoj kao član KPJ djeluje i Miroslav Krleža. Od tog
vremena datira bliskije poznanstvo Krleže i Broza. Krleža je znao pričati kako su
sastanci partijske ćelije ponekad bili održavani kod njega kod kuće pa mu je
Pelagija pomagala servirati sendviče šestorici-sedmorici prisutnih članova. To je
saznao jedan drug iz ,,višeg“ foruma i ocijenio da se radi o buržujskom ponašanju,
neprimjerenom komunistima. I tako su, prema Krležinu pričanju, bili zabranjeni
sastanci partijske ćelije u njegovu stanu.

Hapšenja i zatvori remete obiteljski život Brozovih i nagovješćuju neveseli

ra-splet. U srpnju i kolovozu 1927. Broz je šest tjedana u sudskom zatvoru u
Ogulinu, naknadno optužen zbog komunističkog djelovanja u Kraljevici. U svibnju
1928. - kako je već rečeno - u zagrebačkom je zatvoru 14 dana zbog prvomajskih
manifestacija, a u srpnju je opet uhapšen, ali bježi policiji ispred nosa. Nijedno od
tih hapšenja ne odvraća Broza od daljnjeg, zapravo još intenzivnijeg partijskog
rada. Sedam dana nakon već opisanog bijega kroz zahodski prozor, dakle, 4.
kolovoza, Josip Broz se u vrtu gostionice „Paromlin“ na Koturaškoj cesti sastaje s
članovima lokalne partijske ćelije. Oko 23 sata kreće na spavanje u Vinogradsku
46.

Stan u Vinogradskoj kao sumnjiv prijavila je vlasnica kuće Dragica

Vaclavek, a vjerojatno i neki od susjeda koji su primijetili učestale dolaske i
odlaske s paketima i bez njih. Dan prije Broza uhapšeni su Andrija Božičković,
Franjo Novoselić, Eva i Ignac Koprivnjak, a kako je zasjeda produžena i na
sljedeći dan, uhapšen je i student, poslije vrlo poznati zagrebački knjižar Pavao
Breyer. Tako je i Josip Broz ulazeći u kuću u Vinogradskoj pao u dobro
kamufliranu policijsku zasjedu: „Iza ugla ja hoću da skrenem, da idem u kuću, kad
najedamput skoče pozadi dvojica. Zgrabi me jedan ovako preko ruke, drugi mi
nekako glavu skrene gore i odmah mi pištolj nađu i izvade. Onda mi svežu ruke
naprijed, dosta mi krvavo svezali...“ - pričao je Broz mnogo kasnije o tom
hapšenju.

Policija je kod Broza pronašla nabijeni revolver, blok sa šifriranim

bilješkama, priznanice na primljeni i izdani novac, punomoći dviju sindikalnih
središnjica i nekoliko primjeraka radničkih novina. U pretresu sobe, koju je Broz
koristio za noćenje i kao punkt za partijske veze i distribuciju štampe, pronađeno je
još mnogo partijske građe (leci za distribuciju, proglasi, kopije direktivnih pisama
CK KPJ i Otvorenog pisma IKKI), a kao najkompromitantnije - još jedan revolver
s mu-nicijom, četiri ofenzivne ručne bombe i municiju za vojničke puške. Po tim
bombama predstojeći sudski proces koji se odmah počeo pripremati postat će
poznat pod nazivom „Bombaški proces“.

Ovaj put je bilo jasno da zatvor neće biti kratkotrajan, jer optužbe su teške.
 Odmah nakon hapšenja Josipa Broza uhapšena je i njegova supruga Pelagija.
Kao članica KP toga je ljeta bila poprilično aktivna u štampanju i raznošenju
šapirografiranih partijskih proglasa i letaka, što policija, po svemu sudeći, nije
znala, jer je 7. kolovoza ispitivana samo o djelatnosti svog supruga. Na saslušanju
se držala vrlo sabrano i policija iz nje nije izvukla ništa što bi teretilo Josipa Broza.

Dok su mu otac i mati bili po zatvorima ili zaokupljeni partijskim zadacima,

če- tveroipolgodišnji Žarko provodio je dane kod obitelji strica Slavka, na
Trešnjevki, na Selskoj cesti 112. Tu je bio dobro prihvaćen i dobro se osjećao,
privikavajući se tako na odrastanje bez oca i majke, kakvo ga je tek čekalo.

Pelagija je ubrzo puštena iz zatvora, ali to je bilo već drugo njezino

hapšenje. Znajući da muža ovaj put čeka dulja zatvorska kazna, počela je sebi i
sinu tražiti vizu za odlazak u SSSR. Pomažu joj Brozova obitelj i drugovi iz
partijske organizacije, među njima i Miroslav Krleža. Pošto će Josip Broz biti
osuđen na petogodišnju robiju i potom otpremljen u Lepoglavu, Pelagija dobiva
policijsko rješenje o petogodišnjem izgonu iz Zagreba u Hrvatsko zagorje. To je u
njoj ko-načno prelomilo odluku da se odseli u SSSR. Početkom 1929. otputovala je
sa sinom u Beč, gdje je tada bilo sjedište ilegalnog Centralnog komiteta KPJ.
Nakon devet godina izbivanja po Kominterninim vezama vratila se u Rusiju.
Povremeno je pisala svom Josipu, pa čak i poslala ponešto novca, ali jc s
vremenom i to zamira- lo. Brak i obiteljski život, koji su možda još oboje željeli,
žrtvovan je komunističkoj ideji i Partiji.12 Jedna je obitelj razbijena i više nikad
neće živjeti zajedno.

Od kolovoza do studenoga 1928., dok policija i tužilac pripremaju

„Bombaški proces , Josip Broz je u istražnom zatvoru u Zagrebu. Na prvom je
saslušanju dobio nekoliko udaraca šakama i stolicom pa prosvjedujući stupa u
štrajk glađu. Naposljetku mu je uspjelo iznuditi korektniji postupak. Polazi mu za
rukom da iz ćelije prošverca ogorčeno protestno pismo, koje preko partijskih veza
dospijeva na stranice nekoliko inozemnih novina (među ostalima, tiska ga i
Internationale Presse Korrespondenz u Berlinu, na njemačkom, francuskom i
engleskom).13 Gotovo sve zagrebačke i beogradske dnevne novine također pišu o
uhapšenoj grupi komunista i pronađenom oružju, često pod zvučnim naslovima:
„Tajna pronađenog oružja“, „Optužba zbog bombi“ i sl. Oko procesa, posebno
zbog nejasnoća s pronađenim oružjem, stvorena je psihoza koja privlači širu
javnost.

Optužnica je za tadašnje prilike vrlo teška: u iznajmljenoj sobi u

Vinogradskoj Josip Broz je, prema riječima javnog tužitelja, sakupljao
kompromitantni materijal, oružje i municiju. Policija je imala svjedoke koji su
tvrdili da su u tu sobu noću navraćali mnogi ljudi, donoseći i odnoseći pakete. Iz
svega toga da se zaključiti, tvrdio je tužitelj, da je Josip Broz funkcionar ilegalne
KPJ. S Brozom su uhapšeni muž i žena kod kojih je iznajmio sobu te tri osobe za
koje se moglo utvrditi da su u sobu u Vinogradskoj navraćali ili u njoj čak i
prespavali. Očito je bilo otkriveno važno sastajalište i tajni depo materijala
komunističke organizacije.

Suđenje je počelo 6. studenoga i trajalo četiri dana. Vodeći zagrebački

dnevnik Novosti izvijestio je o prvome danu: „Mala dvorana zagrebačkog
Sudbenog stola bila je jučer zaista dupkom puna publike... Za tu raspravu mlađi
radnički i studentski svijet pokazao je neobičan interes, naguravši se u sudnicu da
se ne možeš maknuti. Sve sami mladi ljudi, velike, nakovrčane frizure, nekoliko
ženskih bubikopfa, možda sljedbenice nove nauke... Cijeli taj čudnovati auditorij
pozorno sluša, strpljivo stoji i sluša svaku riječ, udara u smijeh na svaku šaljivu
riječ optuženika...
 Pomno smišljenom i hrabrom obranom Broz je na procesu impresionirao
broj-nu publiku, novinare i suce. Svi su izvjestitelji citirali riječi kojima je počeo
svoj iskaz: „Priznajem da sam član ilegalne KPJ, priznajem da sam radio na širenju
komunističkih ideja i propagirao komunizam, te prikazivao kakva se nepravda čini
proletarijatu od buržoazije... ne smatram ovaj sud kompetentnim, već samo sud
Partije...“ Priznanje da je član KP bilo je nešto novo; dotad su uhapšeni komunisti
uglavnom negirali svoje članstvo u Partiji, iako je Kominterna tražila od komunista
da im u takvim prilikama „bude pred očima samo jedno. Ne da dobiješ manju
kaznu, nego da svojim ponašanjem povećaš ugled partije u očima masa“. Miroslav
Krleža se „prisjeća antipatičnog i zgužvanog političkog procesa na kome je Tito
ličnom inicijativom povisio vlastitu juridičku odgovornost za nekoliko go-dina
robije“.

Nakon takva uvoda Broz preuzima na sebe svu odgovornost za pronađenu

par-tijsku literaturu i njeno raspačavanje pa tvrdi da ostali optuženici o tome nisu
imali pojma. Ujedno odbija odgovornost za pronađene bombe i municiju; tvrdi da
su to vjerojatno podmetnuli detektivi, koji su premetačinu izvršili ne poštujući
striktno propise o obaveznoj prisutnosti svjedoka.

Na taj način Broz je uspješno branio svoje ljudsko dostojanstvo i ideologiju

svoje partije, dosta je rasteretio ostale suoptuženike, preuzeo odgovornost za ono
što po pronađenom dokaznom materijalu nije mogao poricati (članstvo u KPJ i
distribuciju ilegalne partijske literature), a dosta je uvjerljivo poricao najteži dio
optužnice - odgovornost za oružje. Službeno ni do danas nije razjašnjeno porijeklo
tog oružja - je li ga ondje ostavio Broz, netko od njegovih partijskih drugova ili ga
je podmetnula policija - ali na osnovi tadašnjih partijskih poziva da se priprema
otvorena borba protiv režima i budući da je poduzetni Broz pripremao prikupljanje
oružja već 1925. u Velikom Trojstvu, čini se vjerojatnim da je pronađeno oružje
ipak pripadalo partijskoj organizaciji. Dapače, potkraj Titova života objavljena je
izjava Ljubice Božičković-Dovečer, koja je tada imala 11 godina, da je Pelagija
Broz u sobu u Vinogradsku donijela ceker, a da je ona, znatiželjna kao svako
dijete, maknula ubrus s vrha i u cekeru vidjela pištolj. Kako je ta izjava objavljena
još za Titova života, on ju je lako mogao demantirati, ali nije.

Brozovo držanje pred sudom i publicitet koji su mu dale i građanska i

partijska štampa, po cijele stranice u dnevnim listovima, izbacilo je Broza iz
dotadašnje ano-nimnosti konspirativnog srednjeg funkcionara male ilegalne
stranke i pretvorilo ga u jednu od istaknutijih figura tadašnjeg radničkog pokreta.
Brozov bliski prijatelj i partijski drug Ivan Stevo Krajačić već tada govori o njemu
kao uzoru, a iz pisanja zagrebačkih Novosti jasno se iščitava kako je postupno, za
vrijeme suđenja, prido-bivao naklonost javnosti. To na svoj način konstatira i
izvjestitelj zagrebačkih Novosti, novinar i slikar Mihovil Kara, koji prati cijeli
proces: „Njegovo (Brozovo) lice ima nešto od onih fizionomija, koje potsjećaju na
čelik. Svijetlim očima gleda preko cvikera vrlo hladno, ali energično i mirno. Kod
njega možda i neće biti nje-govo držanje pred sudom samo poza, jer je zaista bio
već zbog svog uvjerenja dosta proganjan i osuđen na tamnicu. Brojni slušatelji su
očito poznavali ovu nepopustljivost Brozovog uvjerenja, jer je kod njegovog
ispitivanja vladala u sudnici velika šutnja i pažnja. Kara je članak popratio i
vještim crtežom Josipa Broza. Bilo je to prvi put da se njegov lik mogao vidjeti na
stranicama novina.

Svih šestero optuženih na Bombaškom procesu predano je branio dr. Ivo

Politeo, tada već vrlo poznati advokat koji će 1946. braniti nadbiskupa Stepinca —
dakle, branio je osobu koja je sada bila protiv Titove vlasti. Advokata su angažirali
i honorirali njegov rad aktivisti ilegalne komunističke Crvene pomoći, a činjenica
da se tog posla ipak prihvatio svjedoči o političkoj hrabrosti i profesionalnom inte-
gritetu dr. Politea, kako u slučaju obrane svih šestero u Bombaškom procesu, tako i
u slučaju obrane nadbiskupa Stepinca, kojeg je branio od nepravednih optužbi
vlasti na čijem je čelu bio njegov bivši klijent. U svojim sjećanjima, 18 godina
poslije Bombaškog procesa, o Brozu je dr. Politeo napisao: „Tko god je na tom
procesu slušao i promatrao Josipa Broza, mogao je u njemu vidjeti muža
budućnosti koji će prednjačiti“.

Nakon četverodnevne rasprave osude su izrečene 14. studenoga 1928. Troje

optuženika oslobođeno je krivnje, dvojica su prošla s manjim kaznama, a Broz je
osuđen na pet godina robije: relativno blaga kazna, jer mu se posjedovanje bombi
nije moglo pouzdano dokazati.

Hrabro držanje na sudu Josipu Brozu poslije će donijeti plodove, ali prije
toga pred njim je stajalo još pet i pol dugih godina robijanja u kaznionicama
Lepoglave, Maribora i Ogulina.