Filmska i književna kritika, vježba čitanja i analiziranja kritike

MARCH 31, 2021PISCIZAPISCE

Male žene: knjiga i film

Napisala: Sara Kopeczky Bajić

Spoiler upozorenje: ova recenzija sadrži spoilere za knjigu “Male žene”, kao i za najnoviju adaptaciju iste,
pa ako niste čitali/gledali, a plnirate, nastavite čitati na vlastitu odgovornost.

Male žene, knjiga: 1868. i 1869., spisateljica: Louise May Alcott

Male žene, film: 2019., redateljica i scenaristica: Greta Gerwig, glumačka postava: Saoirse Ronan, Emma
Watson, Florence Pugh, Eliza Scanlen, Laura Dern, Timothée Chalamet, Meryl Streep…

Male žene dječji su roman američke spisateljice Louise May Alcott, u kojem pratimo četiri sestre, lijepu i
smirenu Meg, darovitu i temperamentnu Jo, krhku i sramežljivu Beth i svojeglavu i razmaženu Amy dok
se bore s izazovima odrastanja u Novoj Engleskoj, u vrijeme Američkoga građanskog rata. Knjiga je
doživjela brojne ekranizacije, a u nastavku ću posebnu pažnju posvetiti ovoj posljednjoj, koja je izašla
2019. godine.

Prvo što gledatelji primjećuju u ovom filmu jest da se radi o nelinearnoj dekonstrukciji knjige, koja prati
iste likove u dvije paralelne radnje, s razmakom od sedam godina. Montaža filma na trenutke je
zbunjujuća, ali sve u svemu prihvatljiva, s dobro odabranim prijelaznim kadrovima.

Onima kojima nije poznata radnja Malih žena, ovaj film bi se mogao činiti kao klasični bildungsfilm o
djevojci koja želi postati slavni pisac. Ta djevojka ima tri sestre, i sve se vole žaliti na svoj težak život, iako
žive u poprilično komfornoj kući (i to za vrijeme građanskog rata) i imaju više-manje sve što im je
potrebno.

U ovom filmu sve se vrti oko novca, i brak i književnost. Na početku filma, Jo piše priče koje se prodaju da
bi mogla uzdržavati svoju obitelj, a Amy također razmatra udaju zbog istog cilja.

Gerwigina adaptacija više djeluje kao portret umjetnika u mladosti nego išta drugo – priča postanka
ženske autorice u doba u kojem je biti žena bilo teže nego danas, a autorica još teže. Prema tome, ovaj film
bismo trebali shvatiti više kao uvid u um alter ega spisateljice, koja se ovdje u potpunosti poistovjećuje
sa Jo March, nego kao samostalni film: od početka do kraja filma, gledatelji su čas uronjeni u fikcionalni
svijet malih žena, a čas u biografiju same autorice u kojoj saznajemo kako je roman nastao.

Ono što mi se najviše svidjelo u filmu potječe iz romana: topla priča o četiri djevojčice i njihovim
svakodnevnim izazovima i životnim promjenama. Scene kućnih priredbi, zadirkivanja među sestrama,
temperamentne svađe i mirenja, prizivali su čar originalnog teksta.

Saoirse je bila fenomenalna (kao i u svim ostalim ulogama u kojima glumi snažnu, neovisnu junakinju
koja odbija robovati normama), i njena izvedba doista podiže film na drugu razinu. Ema Watson je
vjerojatno od svoje uloge napravila ono što je mogla, što, s obzirom na okvire u koje ju je uloga stavila,
nažalost nije puno.

Streep je odlična u ulozi stare, čangrizave bogate ujne. Iako je i njen lik poprilično plošan, maestralno ga
izvodi.

Za razliku od knjige, u kojoj Jo blista kao daleko najdinamičniji lik, u filmu je ugodno iznenađenje Amy.
Njih dvije prikazane su sličnije nego ikad: obje lako planu i više od svega žele uspjeti u svojoj grani
umjetnosti, osvetoljubive su i zlopamtila, loše podnose kritiku, ali isto tako duboko osjećaju i učinile bi sve
za one do kojih im je stalo. Ova ekranizacija Malih žena gotovo u jednakoj mjeri prikazuje rast i razvoj Amy
i Jo March.

Filmska Jo, koliko god bila šarmantna, ipak djeluje plošnije nego u knjizi. Moguće da je to zbog
neizbježnog ograničenja filma kao medija, ali simptomatično je što Jo u obje radnje, koje su vremenski
udaljene sedam godina, reagira na identičan način. Jo u knjizi poprilično sazrije s protokom vremena:
raduje se kada se Meg i Amy udaju za ljubav svog života, iako to nije put koji bi odabrala za sebe. U filmu
su njene reakcije naglašeno sebične, čak i djetinjaste kada viče “nitko neće zaboraviti ime Jo March!”.
Imam osjećaj da Jo iz knjige, uz sav svoj temperament, nikada to ne bi rekla.
 Filmska i književna kritika, vježba čitanja i analiziranja kritike
Nije tajna da je Alcott lik Jo utemeljila na sebi. Baš poput Jo, Alcott bi pisala grozničavo, zaključana u
sobi, te je naučila samu sebe da piše objema rukama kada ju je ruka kojom inače piše počela boljeti.

Isprva nije željela napisati knjigu za djevojke, ali kada ju je to zatražio izdavač, pristala je. Knjigu
je utemeljila na vlastitom životu, i iako ju je izdavač prisilio da sve svoje junakinje uda, sama se nikad
nije udavala. Da je autorica uspjela zadržati svoju kreativnu autonomiju, i Jo bi u knjizi doživjela istu
sudbinu.

U stvarnom životu, Louisa May Alcott bila je pod velikim pritiskom da svojoj junakinji izmisli muža,
i Gerwig je tome odala počast tako da je Jo u ekranizaciji postala autorica Malih žena
Vidimo lažni, hollywoodski završetak, sa trkom do aerodroma i poljupcem na kiši, kao da Gerwig želi reći:
to je ono što mislite da želite. A onda vidimo stvarnost. Ovaj film je ne samo prikaz malih žena, već
i tribute njihovoj autorici. Zbog toga mi se svidio završetak filma, jer nam govori kakve bi Male
žene završile da je njihova autorica imala potpunu slobodu.

Nakon što je pristala na kompromis u svrhe objavljivanja, Jo March kaže gospodinu Dashwoodu: “Ako već
prodajem svoju junakinju u brak za novac, mogla bih baš od toga nešto i dobiti”. U stvarnom životu, Alcott
je, baš poput svoje filmske inačice, odlučila zadržati autorska prava, što joj je omogućilo da kasnije
uzdržava sebe i svoje sestre.

Na kraju, prikaz Jo (odnosno Alcott) sa svojom knjigom gledateljima donosi jednako zadovoljstvo kao i
isforsirani sretni završetak u kojem se Jo uda za profesora, ako ne i veće. U posljednjem pogledu koji Jo
upućuje dok uz grudi privija knjigu, odaje da je kraj kojeg smo vidjeli, tipični sretni, američki završetak u
kojem su svi sretni, u paru i slave, samo prozvod njene mašte.

Ovaj film je, na jedan način, i oda feminizmu. Meg kaže: “Samo zato što su moji snovi drugačiji od tvojih,
ne znači da nisu važni”, odlično sažimajući poantu feminizma: pravo na izbor, koji god bio. Neki žele biti
pisci, neki kućanice, neki oboje, a neki ni jedno ni drugo. Što god odaberemo, važnija je naša sposobnost
da donesemo taj izbor za sebe, nego o kojem se izboru radi.

Čak je i Marmee, koja vjerojatno nije prvi lik koji nam padne na pamet kada razmišljamo o feminističkim
prikazima, iznenađujuće progresivna. “Djevojke moraju otići u svijet i same odlučiti što o nečemu misle”,
kaže i uporno potiče svoje kćeri na ostvarivanje svojih snova, koji god oni bili.

Osim Jo, i Amy priča o braku kao o ekonomskom prijedlogu: “Ja nisam pjesnik. Samo sam žena. I kao
žena, ne mogu zaraditi vlastiti novac. Ne dovoljno da od toga mogu živjeti, niti uzdržavati svoju obitelj. Čak
i da imam novac, što nemam, on bi pripao mom mužu od trena kada bismo se vjenčali. Da imamo djecu,
ona bi bila njegova, a ne moja. Bila bi njegovo vlasništvo. Tako da nemoj tu sjediti i govoriti mi da brak nije
ekonomski prijedlog, jer jest. Možda nije za tebe, ali je svakako to za mene.” Iako se na kraju uda za
Laurieja iz ljubavi, njeno razmišljanje pokazuje da je itekako svjesna svog položaja kao žene u tadašnjem
društvu, i ograničenih izbora koje joj je to donosilo.

U filmu se može naći i nekoliko zanimljivih savjeta za pisanje, kao: “Ljudi žele da ih se zabavi, a ne da im
se propovijeda. Prodike se danas ne prodaju.” Na početku romana urednik kaže Jo: “Ako je glavni lik žena,
pobrini se da se do kraja (knjige) uda. Ili da umre, svejedno.” Osim očitog nagovještaja budućnosti četiri
male žene, od kojih se tri udaju a jedna umre, zlokobni ton odaje feministički nagovještaj koji se provlači
kroz cijeli film. Za Jo kao autoricu udaja je zaista ravna smrti, ali za Jo kao fiokcionalni lik, udaja je jedino
rješenje koje će osigurati da svi budu sretni i zadovoljni.

Mislim da se većina spisateljica u nekom trenu mogla poistovjetiti s Jo: kada joj Amy iz osvete spali
rukopis, oplakuje to danima. Kada dobije prvu negativnu kritiku, osjeća se osobno napadnutom. Kasnije
to ipak preboli i iz kritike nauči. Ne odustaje. Malo krade iz života, a malo izmišlja. U dvije Jo možemo
vidjeti dva aspekta pisca: gdje prestaje istina, a gdje počinje fikcija? Što je važnije? U svakom slučaju,
“nitko neće zaboraviti Jo March”, kaže ona. Iako je to poprilično tašta izjava za reći o samoj sebi, u pravu
je.

Na kraju, Jo se pita: “Tko bi želio čitati priču o svakodnevnim borbama i radostima? Nema nikakvu
stvarnu važnost, zar ne?”
Amy ima spreman odgovor: “Možda se ne čini važnim jer ljudi o tome ne pišu. (…) Pisanje o njima će ih
 Filmska i književna kritika, vježba čitanja i analiziranja kritike
učiniti važnijima.”
To je najbolji sažetak i knjige i filma, i ono što je knjigu učinilo istinskim klasikom: pisanjem o
svakodnevnim događajima četiriju djevojčica, Alcott je pokazala djevojčicama diljem svijeta da su i njihove
dnevne dogodovštine jednako važne kao i tradicionalno “muške” teme, što je čini aktualnom i dan danas.