U REGISTRATURI

Naslov nam govori da priča kreće iz registrature, u kojoj je glavni lik Ivica Kičmanović
radio kao registrator. Sama registratura postaje simbol za tadašnje stanje u Hrvatskoj.
Ž anrovski se za roman može reći da je socijalni, ali i roman o odgoju. On je socijalni
roman jer nam priča o raslojavanju hrvatskog društva, a roman o odgoju jer govori o
sinu seljaka Jožice Kičmanovića – Zgubidana, koji odlazi u grad na školovanje.

Kroz sva Kovačićeva djela provlače se elementi jednako realizma i romantizma. U ovom
djelu romantičarska obilježja su: karakteri likova Laure, Mecene, Dorice, Ferkonje i babe
Hude, Laurino i Mecenino podrijetlo, motivi tajni, intrige i neočekivani odnosi te dijelovi
o hajdučici Lauri. Realistički elementi, s druge strane, su: realistički opisi sela, seoskih
svađa i tučnjava, običaja i svadbi te realističan opis gradske sredine, odnosno odnosa
selo-grad, ali i sam lik Ivica, kao tipičan lik realističkog romana, koji se školuje u gradu te
njegova socijalno-psihološka motivacija.

Roman je podijeljen na tri dijela i ima tri glavne teme. Prvi dio nas uvodi u bit djela
preko registrature, gdje nam Ivičin životopis nagovještava što će biti tema romana.
Zatim ulazimo u Ivičino djetinjstvo, njegov odlazak u grad, upoznajemo Mecenu i Lauru
te se zatim vraćamo na selo, zajedno s protjeranim Ivicom.

Drugi dio romana nakratko prikazuje ostarjelog Ivicu, a zatim većinom priča o Mihinom
životu – kako je postigao svoje ciljeve, o njegovu odnosu prema Ivici i Ž oržu te njihovom
neprijateljstvu. Na kraju tog djela dolazi uvjetno sretan kraj u kojem se Laura i Ivica
ponovo nalaze, ali i rastaju jer se Ivica vraća u grad na školovanje.

Treći dio donosi kraj u kojem se Laura pojavljuje u ljubavnim trokutima. Ivica nalazi
svoju ljubav Anicu te je kasnije i gubi od harambašice Laure. No, naravno najvažniji dio
je sam kraj registrature koji je prouzročio Ivica. U nemogućnosti da vidi izlaz iz osobnih i
društvenih problema, on se odluči na samouništenje, a za sobom vuče i registraturu i
svoj život u obliku životopisa i spisa s Laurina suđenja.

Vrsta djela: roman o odgoju i socijalni roman

Mjesto radnje: Zagorje
Vrijeme radnje: 19.stoljeće

Prvi dio
Gospodin Registar prekorava i ušutkava omladinu, koja nema pravo biti toliko drska jer
ne pripada ni filozofu ni hrvatskom literatu- Ušutkava i starce, koji su po njegovu
mišljenju odavno trebali biti spaljeni, a sve kako bi crni čovo, za kojeg su svi govorili da
je nijem i gluh, cijelo vrijeme zaključan u ladici njihovog gospodina registratora, došao
do riječi. Svi su pristali dati riječ crnom čovi jer su ga smatrali više vrijednim od samih
sebe jer je bio časno biće po svom roditelju registratoru. Registrator je osoba koja ih je
sve spasila od referenta, miševa i nepristojnih, odvratnih ljudi. Crni čovo se predstavio
kao srce i duša te slika i prilika registratora. On je njegov životopis i dao je razlog zašto
danas želi pričati s njima. Registrator je taj dan, prije nego je otišao iz registra, u njega
napisao “Svemu je kraj!“. Čovo je znao da te ljudske riječi znače isto što i kod njih znači
da ih miševi i crvi rastoče ili da ih proguta oganj. Budući da je registrator pisao bajnim
hijeroglifima, životopis je htio da bar netko zna što se događalo sa životom njegova
vlasnika Ivana Kičmanovića.

Ivan Kičmanović bio je sin Jožice Kičmanovića, zvanog Zgubidan. Ž ivio je na selu u
“kućerku koji je visio poput otkinute gube na hrastu“. U tom selu su svi bili dobri jedni s
drugima i nije im bilo teško hodati jedan do drugog. Ž ene su se uvijek skupljale za
razgovor, djeca za zabavu, babe su se često svađale, muškarci su se sastajali da piju, a
ponekad bi se srdito gledali i nadvikivali preko brjegova te krenuli niz brijeg jedan
prema drugome, no onda bi, u većini slučajeva, odustali i vratili se svojim kućama.
Jednog dana su se sukobili Zgubidan i Kanonik, Zgubidan je uzeo kolac i krenuo na
Kanonika, no ovaj mu je podmetnuo nogu i Zgubidan je pao u lokvu blata. Ivan je krenuo
na Kanonika da obrani oca, no kada je vidio da njegov dugonogi otac bježi i on je potrčao
za njim. Ivanu nije bilo jasno zašto su on i njegov otac pobjegli. Pomislio je da je njegov
otac slabiji od Kanonika. To ga je rastužilo pa je otišao u šumu gdje se isplakao i zaspao.

Kada je pao snijeg, Ivan je jedini bio vani i sanjkao se na sanjkama koje mu je napravio
otac. Vidio je da kod Kanonikove kuće ima djece kao u ciganskom logoru pa je uzeo
sanjke i zaputio se tamo. Kada su djeca koja su mu uzela sanjke pala sa njih u duboki
snijeg, počela su cičati. Kanonik je na to izašao iz kuće, bacio malog Zgubidanovića,
bosonogog i obučenog samo u košulju od krutog konopljinog platna, u dubok snijeg.
Pokupio je ostalu djecu i uveo ih u kuću. Ivan se vratio u kuću mokar, ne rekavši zašto.
Trenutno ga je mučilo samo to kako se Kanonik usudio nazvati ga Zgubidanovićem. Tri,
četiri dana nakon toga Ivan se razbolio, a ozdravio je tek kada je došlo proljeće. No, nije
prošao niti jedan dan, a da on nije pomislio na malog susjeda Kanonika.

Jedne jesenske nedjelje Ivan je u kolicima vozio braću i sebe niz brdo, kada je došao
njegov otac sa susjedom Kanonikom. Pričali su o tome kako je na svijet došao Antikrist i
kako je vrijeme da se djeca uče čitati i pisati. Uskoro će to znati cijeli svijet. Kanonik je
tražio od Ivana da i njega provoza u svojim kolicima, no ovaj je odbio jer je smatrao da će
mu Kanonik slomiti kolica svojom težinom. Kada je vidio da se pri dnu brijega nalazi ista
blatna lokva u koju je prije pao njegov otac, pristao je odvesti ga, uz upozorenje da on
neće biti kriv ako se nešto loše dogodi. Kada su punom brzinom došli do lokve, Ivan je
naglo skrenuo, pa je Kanonik, obučen u potpuno bijelo, pao u blatnjavu lokvu. Ivan je
otrčao vičući da on nije ništa kriv, dok se njegov otac kidao od smijeha. Svi ljudi su se
skupili oko Kanonika da vide što se događa.

Došlo je vrijeme da Ivan krene na školovanje. Zgubidan je smatrao da je školovanje

glupo. Uzmu ti djecu koja se trebaju diviti tebi, zatim ih, nakon nekoliko potraćenih
godina, pošalju u vojsku, a nakon toga se oni samo propiju i ne znaju ni osnovni
poljoprivredni zanat. Kanonik je, s druge strane, smatrao da je školovanje glupo jer nije
želio da se njihova djeca pogospode i na svijetu polako nestaje mjesta za sve ljude.
Sutradan su se Ivica i Zgubidan uputili u školu koja je bila udaljena sat vremena hoda.
Ivica je u isto vrijeme bio i veseo i iznenađen jer nikad prije nije vidio toliko djece na
jednom mjestu. Prišao im je učitelj i Jožica je predstavio Ivicu. Učitelja je više zanimala
vreća na Jožicinim leđima u kojoj je bilo sira, maslaca i šljivovice, nego sam Ivica, no se
on pretvarao da to ne vidi. Učitelj ih je odveo u jednu sobu gdje je njegova žena
pospremila stvari iz vreće i gdje im je on dao početnicu, tablicu i kamečku. Očekivao je
da će sve to Ivica sutra donijeti u školu.

Neko vrijeme Ivica je išao u školu i iz škole s Kanonikovim sinovima Perom i Mihom.
Pero je bio pametniji od njih dvoje i svi su ga voljeli više od Mihe. S vremenom je Pero
postao najbolji i najpametniji učenik pa je stalno objašnjavao Mihi i Peri stvari koje oni
nisu razumjeli. Miha je tvrdio da on to sve zna, samo što ne želi pričati, a Pero je većinom
ignorirao razgovore duboko zamišljen. Jednog dana, Ivica je objašnjavao Mihi zašto mu
zadaća nije dobra i što joj fali, kada mu Kanonik kaže da ga pusti na miru jer njega ne
treba učiti gospodarstvu. On to sve već ima, pa samo ivica to treba naučiti, jer on toga
nema. Ivica je planuo na njega i upitao ga zašto ga psuje i grdi kao Turčin. Kanonik mu je
rekao da se gubi i lupio ga šibom po uhu i leđima. Ivica se pokupio i otišao kući bez da je
ikada ikome rekao da ga je susjed udario šibom.

Dok je životopis uživao u svojoj pauzi, drugi su raspravljali o tome kako filozofi nisu
originalni jer, poput slastičara koji kamufliraju lošu pitu, oni uzmu tuđe ideje i samo ih
uljepšaju, malo nadograde pa prodaju pod svoje.

U velikom gradu živio je Zgubidanov rođak koji je radio za bogatog čovjeka zvanog
“”Ilustrišimuš”. Rođaka su zvali “gospon kumordinar Ž orž pri “Ilustrišimušu” jer kad god
bi došao kod njih na selo za Božić, bio bi obučen u najskuplju odjeću. Desna ruka mu je
uvijek bila puna prstenja i uvijek bi sve radio s njom kako bi je pokazao, a lijeva ruka mu
je bila obučena u rukavicu od jelenovine. Naravno, sve je to uzimao od Ilustrišimuša,
samo kako bi se pokazao. Ž orž je našao posao za Jožicu (Zgubidana) pa ga je poveo sa
sobom da radi za Ilustrišimuša kao težak. S vremenom je Jožica upoznao čari bogatog
žvota preko hrane koju mu je Ž orž donosio jer je jednom vidio Jožicu kako liže tanjure
dok ih je prao. Sjetio se Jožica i svoje obitelji na selu, pa je predložio Ž oržu da uzme Ivicu
kao svog pomoćnika. Ivica sada u svojoj 12. godini navodno zna više od samog seoskog
učitelja.

Na zadnji dan škole, prije nego što je Ivica trebao otići u grad školovati se za
gospodskoga slugu, a kasnije jinuša, bio je sprovod Perice Kanonika. Ivica je bio zadužen
da pročita govor koji mu je spremio učitelj, no on je na njega dodao svoje dijelove te tako
rasplakao sve prisutne. Postao je junak dana o kojem se još dugo pričalo. Na putu sa
sprovoda, svi su još uvijek bili oduševljeni Ivicom. Jedan gospodin, koji je Ivicu prozvao
“seljačkim grošićem“, rekao je da treba skupiti novce kako bi se Ivica mogao poslati
illustrissimusu da se obrazuje čak za plebanuša, fiškališa ili suca. Tako je i bilo. Ž upnik i
učitelj uputili u grad do illustrissimusa, koji je ujedno bio i mecena. Tamo su isposlovali
da se Ivica više obrazuje. Šekutor je došao do Ivičine kuće i tamo im priopćio vijesti. Oni
mu nisu vjerovali jer su mislili da se po selu priča da će se Ivica obrazovati, samo da im
se narugaju jer tako siromašni nešto pokušavaju. Kada su mu konačno povjerovali, on im
je rekao da sutra Ivica, njegova majka i Jožica dođu u župni dvor da se sve dogovore.
Na putu do župnika sreli su obitelj Kanonik kako radi na polju. Otac Kanonik govorio je
Jožici da je lud što pušta Ivicu da ide u grad jer će ga tamo samo upropastiti tj. pretvoriti
ga u đaka-prosjaka. Neće biti ni muško ni žensko, ni gospodin ni seljak. U dvoru je župnik
priopćio Jožici i majci da su skupili sredstva za Jurici potrebne stvari. Majka je starici
dala sir, maslac i jaja da se nađe za juhu. Kada je učitelj došao u krčmu, poveo je raspravu
s krčmaricom i Kanonikom kako je Ivica, kao sin Zgubidana, uspio otići na školovanje,
dok njihova djeca, koja su isto tako nadarena, nisu. Cijelim selom pričalo se da su župnik
i učitelj podmićeni. U Ivičinoj kući sve je teklo mirno, u pripremama za njegov odlazak.

20-godišnji Ivica postao je humanist. Ležao je u svom udobnom krevetu i razmišljao o

Lauri. Ilustrišimuš se spremao za veliku gozbu, na kojoj je trebao proslaviti svoju titulu
predsjednika društva Poniznosti i ustrpljivosti – 11. put za redom. Pojet mu je za tu
prigodu sastavio govor, kojeg je kasnije Vanča (Mecenin nadimak za Ivicu) morao lijepo
prepisati da ga Mecena nauči. Ni nakon mjesec dana illustrissimus nije znao svoj govor
napamet. Vježbao je pred Ivicom i ljutio se kada bi ga on ispravio. Pri jednom
ispravljanju Mecena se naljutio i natjerao Ivicu da on izrecitira govor, a kasnije se ljutio
na njega zašto on zna taj govor jer je to samo njegova stvar. Pokušao je nagovoriti Ivicu
da on održi njegov govor umjesto njega. Ivica je rekao da to ne priliči jednom Meceni i
desetogodišnjem predsjedniku društva Poniznosti i ustrpljivosti. Mecena je ponovno bio
izabran za predsjednika, iako su članovi društva i sami znali da mu je vrijeme da ode s
tog mjesta. Također su znali da će proći puno vremena prije nego što dođe neki hrabri
Prometej, odnosno Epimetej, koji će mu se suprotstaviti.

Nakon skupštine su svi otišli u Meceninu kuću na obilnu večeru gdje se usred govora
jednog od članova dogodio incident. Taj govornik ostao je zaprljan hranom koju je
istresao na sebe. Ivica je, pokušavajući pomoći, uspio razljutiti Mecenu i svog rođaka pa
mu je rođak zbog toga rekao kako nikad neće biti gospodin. Nakon što su Ivica i Ž orž
odnjeli Mecenu u njegovu sobu, gosti su se razišli. Ostali su samo neraspremljeni stolovi
koji su čekali da ih se počisti.

Na dan kada je trebao otići u grad Ivica je čuo razgovor koji nije razumio. Bio je to
razgovor između njegove majke i oca u kojem pričaju o tome kako je Kanonik pokrenuo
nekakve glasine o Ivičinoj majci. Cijelo selo vjeruje u to pa čak ni Jožica nije vjerovao u
njihovu neistinitost, dok mu žena nije rekla da ako želi, može je odvesti u šumu i tamo je
ubiti. Nitko za to neće znati jer će ona reći da ide sinu u grad. Kada se oprostio s majkom,
braćom i sestrom, Ivica je s ocem i učiteljem krenuo u grad. Na putu su stali u dvije
krčme, a kada su došli u grad, Ivica je osjećao i tugu i veselje. Isticao se i svi su odmah
znali da je on prvi puta u gradu. Svakog prolaznika pozdravljao je s “Hvaljen Isus” i
svećeniku u prolazu krenuo je poljubiti ruku.

U Meceninovom domu dočekao ih je Ž orž. On nije htio ni pogledati Ivicu jer mu nije
poljubio ruku, a kada je to učinio, uputili su se u trgovinu kako bi opremili Ivicu kao
pravog gospodina. Nakon puno pregovaranja, kupili su mu odijelo za 10 forinti i novi
šešir. Ž orž se pobrinuo za njegovu kosu. Mecena nije dopustio da mu poljube ruku i
ignorirao ih je većinu vremena. Nakon ručka Ivica, učitelj, Jožica i Ž orž otišli su prvo u
varoš, a kasnije u kavanu gdje ih je Jožica osramotio, prolivši kavu po njima. Kada je
počela padati noć, Jožica i učitelj su se oprostili s Ivicom i krenuli su kući. Ivica je ostao
sam u Ž oržovoj sobi/družinskoj sobi i zaspao plačući. Iz sna ga je probudio Ž orž, a onda
su u sobu ušli sluge Ančica, Helena, Petar, Tomica i Evica, a za njima kasnije i Ž orž. Svi
osim Ivice sjeli su za stol jesti. Mislili su da je Ivica zaspao, pa su sluge počele ogovarati
svoje gazde bez srama. Ivica je više bio Ž oržov sluga nego što je učio. Nije znao ni je li
dobar učenik ili ne jer su svi učitelji bili hladni prema njemu, dok su one bogatije pazili i
hvalili. Kao sluga Ivica je čistio cipele, uređivao družinsku sobu, pročetkavao odijela,
nosio vodu… Ž oržu je češljao i mazao njegovu kosu, pospremao njegov krevet i punio mu
vedricu za kupanje. Ž orž se nije brinuo uči li Ivica ili ne jer je bilo manje dobrih sluga,
nego što je obrazovane gospode.

Ilustrišimušev “otac” bijaše providnik na vlastelinstvu velikaša T., a njegova majka bila je
Amalija ili Dalila. Njegov nesuđeni otac prvo je bio oženjen mirnom i poslušnom ženom,
no ona je umrla. Ljudi su mislili da ju je upravo on zadavio jer mu je bila dosadna.
Njegova druga žena bila je Ilustrišimuševa majka, crnka koja je zaludila koga je htjela te
je varala svog muža s kim god je htjela i kada god je stigla. Za nju se zainteresirao i
velikaš koji se nakon nekoliko godina vratio na svoje dvore. Velikaš je postavio
providnika kao glavnog te ga je stalno slao na putovanja kako bi on imao što više
vremena nasamo s njegovom ženom, koju je on tako silno volio. Amalija je zatrudnjela i
rekla to velikašu koji je bio sretan vijestima, no istovremeno se Amalija morala ponašati
kao da je dijete providnikovo, sve dok on nije umro pokušavajući spasiti velikaša i
njegovog konja od pada u ponor. Velikaš se uspio spasiti tako što se uhvatio za glogov
grm, no providnik je zajedno s konjem pao u ponor. Nakon toga, velikaš je nestao
zajedno s Amalijom. Tako se rodio illustrissimus.

S 25 godina je illustrissimus krenuo majčin stopama te je, dok su svi ostali brak smatrali
svetim, on odlučio da će “gizdava vila Dorica”, koja je prije nego što se udala bila san
mnogih muškaraca, biti kad-tad njegova. Njegove vjerne sluge su pokušavale to srediti
za njega, no nitko do crnog Jakova nije uspio. Crni Jakov je platio tatu Mikuli, poznatom
po svojim krađama, da kaže da je Doričin muž Mato Zorković s njim ukrao osam purana
s vlastelinskog imanja. Oni su tako završili u zatvoru, a crni Jakov je nagovorio Doricu da
ode milostivom velikašu da ga zamoli za milost u ime svog muža. Dorica je sa sobom
povela svog susjeda kao svjedoka, no kada su došli vlastelinu, Jakov je odvukao susjeda u
sobu s vinom i tamo ga napio da nije znao za sebe. Za to vrijeme, vlastelin je bio s
Doricom. Jakov je poslušao da se uvjeri svojim ušima da sve ide po planu, a zatim rekao
da će i on dobiti svoj dio kolača s Doricom. Pijanog susjeda ostavio je kod grma blizu
njegove kuće, a on se vratio na dvor da pričeka svoju priliku. Kada se ujutro probudio,
Jakov se umio i krenuo prema vlastelinovoj sobi da pričeka Doricu. Ona je u tom
trenutku zbunjena izlazila i usprkos tome što je počupala šake kose s Jakovljeve glave,
nije se uspjela osloboditi.
Nakon što su ga pustili bez objašnjenja zašto je pomilovan i tko ga je pomilovao, Mato je
došao kući sretan. Tamo ga je dočekala izmorena Dorica i ispričala što se dogodilo nakon
čega je on uzeo sjekiru i otišao. Nedugo nakon toga, zapalilo se njihovo imanje. Ljudi su
pokušavali ugasiti vatru, ali sve je bilo uzalud. Htjeli su odustati kada su čuli tihe uzdahe
iz kuće. Izvukli su Doricu i ona je počela buncati o tome kako treba spaliti Mikulu i
Jakova te je proklinjala svoju ljepotu. Viknula je da sve može izgorjeti osim njene
vjenčane krune te je uletjela u kuću, a za njom i susjed koji ju je jučer pratio. Oboje su
gorjeli kada su izašli iz kuće. Ljudi su ih gasili, no za Doricu je bilo prekasno. Desna
strana lica bila joj je ispržena do kosti, a desno oko do moždine. Mikula je, po običaju,
ukrao i krenuo bježati. Seljaci su se razišli na zapad i istok tražeći ga, no on je
samozadovoljno krenuo prema sjeveru, znajući da ga neće uhvatiti. U mraku ga je čekao
Mato Zorković, za kojeg nitko nije znao što radi i gdje je. Mato je tražio objašnjenja koje
mu je nakon borbe Mikula i dao, no to nije bilo dovoljno da preživi. Mato mu je sjekirom
odrezao ruke tako da su mu jedva visile s kože, pa ga je objesio za drvo. Sam Mato je iz
borbe izašao s ubodom noža u prsima.

Iako su ljudi slutili da su cigani to učinili Mikuli, Jakov je slutio da je krivac Mato. Zato
navečer nije izlazio iz kuće bez kubure. Nakon nekog vremena ga je Mato ipak uhvatio te
su ranjeni pali u isti ponor u kojem je umro illustrissimusov nesuđeni otac. Dorica je
prolazila kroz devet sela. Svi su je znali i nije imala potrebu prositi jer bi svaku noć bila
kod nekog drugog seljaka, gdje bi prenoćila i dobila hranu. Na jednoj ladanjskoj
svetkovini Dorica je prepoznala Mecenin glas te je na iznenađenje svih prisutnih počela
prositi, a zatim se počela derati. Bacila se na Mecenu i svojim noktima ga grebala po licu.
Ljudi su je jedva odvukli s njega, nakon čega je Mecena bez ikakve riječi otišao na svoje
imanje. Putovao je svijetom sve dok se nije smirio u gradskoj kući u kojoj se sad nalazio.
Dorica je živjela od županijske oblasti sve dok nije umrla.

Prvih ljetnih dana, nakon što je Ivica navršio 19 godina, bio je pozvan da dođe do
Mecene. Mecena mu je rekao da s njima dolazi živjeti njegova rođakinja i nova štićenica
Laura G. Od njega očekuje da ništa ne pokušava s njom, s obzirom da je od Ž orža čuo
kako je postao pravi mladić koji je počeo juriti za curama. U sumrak je Ž orž pokušavao
nagovoriti Ivicu da krene s njim kako bi dočekali Lauru, no on je odbijao u inat Meceni.
Kada se Ž orž vratio, rekao je Ivici da će požaliti što nije išao na doček jer takve djevojke
nema nijedna barunija i nijedna grofija ovog svijeta. U njenu čast odlučio je da će lijepo
večerati i zaliti to zadnjim vinom koje su imali. Kada je Ž orž tu isti noć zaspao poslije
obilne večere, Ivica se zaputio u Laurin dio dvora, u nadi da će je vidjeti. No vrata na koje
je pokucao bila su Mecenina te ga ja tako Mecena skoro otkrio. Sljedeće jutro Ivica je
otišao u vrt kako bi učio, no dok je sjedio, čuo je lagane korake. Dok je pokušavao
pobjeći, ispustio je knjige i tako upoznao Lauru. Pomogla mu je pokupiti sve listove koji
su izletjeli iz knjiga.

Oni su se zbližili i postali su kao brat i sestra. Ivica je rekao da bi sve bilo savršeno da ona
nije Mecenina rođakinja. Laura se na to pokupila i otišla. Ivica je znao da ga Laura
izbjegava jer je izlazila u vrt samo dok je on bio u školi. Ona mu je na neki čudan način
nedostajala, pa joj je napisao pismo u kojem joj govori kako odlazi te da ona slobodno
može hodati vrtom kada poželi. Sutradan ujutro Ivica je dočekao Lauru u vrtu. Imali su
dovoljno vremena samo da se pomire, prije nego što je Ivica morao pobjeći. Nakon toga
su njihovi sastanci bili rijetki, ali slatki i iskreni. Na jednom od tih sastanaka Laura je
Ivici ispričala priču o svom životu.

Svoje majke se nije sjećala jer je umrla od prehlade godinu dana nakon njenog rođenja. O
njoj su se brinuli njen 40-godišnji otac i starica Ivana. Poduzeće u kojem je radio njen
otac je propalo pa su se morali preseliti u neko skromnije mjesto. Preselili su se na tavan
jedne proste obitelji koja je živjela u zabitnoj i zamazanoj ulici niskih i kukavičnih kućica.
Kada se Laura iduće jutro probudila njen otac nije bio pokraj nje. Plačući je potrčala niz
stube gdje ju je dočekala gazdarica kuće. Odvela ju je van da se igra s njenim jednookim
sinom Ferkonjom i ostatkom djece. Laura je isprva bila sretna jer se nikad nije igrala s
toliko djece, no onda je Ferkonja svako malo dolazio kako bi trgao zlatna puceta s njenog
odjelca. Kada je izgubio sva puceta u igri sa starijim dječacima, ljut je došao do Laure i
lupio je šakom po leđima. Rekao je da je ona njegova žena, što mu je rekla njegova majka
te da zato ima pravo udarati je. Jedini koji joj je u toj situaciji pomogao bio je dječak
Damjan. Natjerao je Ferkonju da se zakune da ju neće dirati. Nakon što se zakleo,
Ferkonja je otrčao kući, a Laura je potrčala za njim jer nije znala što bi sa sobom. Tamo je
zaplakala jer se bojala što će joj reći otac kad sazna da su joj ukrali zlatna puceta.
Ferkonjina mama joj je zašila staru željeznu dugmad Ferkonjina tate, kako bi Laura
prestala plakati. No, kada se Ferkonjin tata vratio, počeo je vikati. Htio je istući i ženu i
Lauru jer je to napravila. Ona je odnjela Lauru na tavan i rekla je da tamo čeka svog oca.

Kada se Laura probudila, vidjela je kako joj tata sjedi i čeka je s večerom. Laura mu je sve
ispričala te je on otišao do gazdi gdje su se svađali. Kada se vratio, rekao je Lauri da sutra
odlaze od tamo. Kada se Laura iduće jutro probudila, tata joj se nije budio pa je otrčala
do Ferkonjine mame i tražila je da krene s njom da ga probude. Ona nije htjela pa je
Laura tražila Ferkonju da ide s njom. On je otišao samo zato što mu je obećala još zlatnih
puceta. Ferkonja je istrčao s tavana vičući da je gospodin umro. Majka je zaključala
Ferkonju i Lauru te se nakon nekog vremena vratila s Ferkonjim ocem, pa su ih opet
zaključali. Kada se ponovo vratila, uzela ih je za ruku i odvela starici na kraju ulice da ih
pričuva. Vratila se nakon dva dana i rekla Lauri da su pokopali njenog oca i da će od sad
živjeti s njima, jer nema s kim drugim.

Kroz Laurino odrastanje, majka ju je branila od oca nekim argumentom koji Laura nije
shvaćala. Ferkonja je brinuo o njoj i svaki put kada bi dobio plaću, nešto bi joj kupio.
Kada je Laura imala 13 godina, majka je poslala Ferkonju i nju da odu u šumu naći izvor i
natoče vode u pehare. Ferkonja je cijelim putem tjerao Lauru da ide za njim jer je ona
nekoliko puta htjela odustati. Laura je slutila da Ferkonja nešto želi od nje jer ju je stalno
hvatao za ruku, ramena i struk pa ga je nagovarala da krenu natrag jer je padao mrak. On
se međutim ljutio na nju i nije htio ići jer ga je ona nazvala rugobom. Dopustio joj je da ih
ona izvede iz šume. Unatoč njenim nagovaranjima da on vodi, on nije htio. Tek kada je
već bio mrak, rekao je da će ostati spavati u šumi jer su se potpuno izgubili. Ona nije
htjela ostati s njim jer je on opet nešto pokušao pa je trčala sve dok se nije poskliznula.
Pala je i onesvijestila se. Probudila se sljedeće jutro s ranama po nogama, rukama i glavi.
Vjerojatno ne bi preživjela da je nije pronašla starica Huda koja se bavila ljekovitim
biljem. Ona joj je pomogla da izađe iz ponora u koji je pala i odvela je svojoj kući, gdje su
je već čekale 4 žene i 3 muškarca da joj pomognu. Huda je odvela Lauru u kuću da se
najede i zatim ju je uputila da spava, a ona je izašla. Lauri se nije spavalo pa je izašla van
gdje je pomogla Hudi da podijeli masti i kapi bolesnicima. Poslije toga Laura je Hudi
ispričala cijeli svoj život. Huda joj je ponudila da ostane s njom živjeti jer ne želi da ide
među zle ljude. Tri godine je bila s njom. U te tri godine Huda ju je učila sve o biljkama,
no Lauri nije to baš išlo. Huda se s vremenom razboljela te je zvala staricu Jurku da dođe
po Lauru, kako bi je odvela njenom rođaku Meceni.

Tu noć, kada je Mecena po 11. put postao predsjednikom društva Poniznosti i

ustrpljivosti, Ž orž je zaspao s Mecenom u njegovim odajama, a Ivica se uputio u
družinsku sobu. Na putu je sreo Lauru kojoj je rekao da po prvi puta nema nikoga tko bi
ih mogao omesti. Zagrlio ju je bez straha da će ih itko vidjeti. Otišli su u Laurinu sobu i
tamo su spavali, sve dok ih nečije kucanje na vratima nije probudilo. Bili su to Ž orž i
Mecena. Tražili su Ivicu i našli su ga iza zastora, nakon čega ga je Mecena natjerao da se
izgubi. No, Laura se usprotivila i rekla da je on njen.

Kada se nakon sat vremena Ivica vratio u družinsku sobu, dočekao ga je otac. Došao je po
njega jer mu majka umire i želi ga vidjeti posljednji put. Kada su Jožica i Ivica već bili na
izlazu, Laura je dotrčala i dala Ivici svoj kovčeg te su se zatim oprostili.

Drugi dio

Registrator Ivica Kičmanović ulazio je u registraturu, pa se čovo koji im je pričao priču

morao vratiti u ladicu iz koje je izašao. Stari i mladi su se prepirali o tome je li zaista
potrebno poznavati latinski jezik? Je li bolja sadašnja književnost ili književnost iz 1869.
i 1870. godine? Tada je u registraturu ušao čovjek koji je tražio da mu nađu registar o
parnici koju vodi protiv Ž idovke koja mu je ukrala njegov dio gusaka. Ivica mu nije htio
pomoći jer nije imao ni pismo ni broj koji bi mu pomogli u potrazi, no mladi kicoš
Plantić-Plantanović Simeunov mu je našao što je tražio. Nakon što je čovjek otišao, Ivica
mu je rekao da ne smije tako proturječiti mu i pomagati ljudima, ako ih je on odbio.
Plantić je rekao da mu je drago što je pomogao čovjeku jer će Ž idovka izgubiti. Ž idovkin
registar se oglasio i rekao da ne vjeruje da će izgubiti. Oglasili su se i drugi registri koji su
ga gledali kao jako bahatog. Tada se oglasio i jedan mađarski registar koji je rekao da bi
trebali biti antisemiti kao oni pa da je se riješe. No, svi registri su se složili da Hrvati
nikad neće biti takvi.
Iza trećeg, četvrtog brda od Jožičina i Kanonikova prnjavora, uzdizala se najljepša kuća
njihova sela. Pripadala je Nikoli Medoniću, poznatom po posuđivanju novca bez kamate,
pod uvjetom da mu zadužena osoba mora dati 10% od prirodnih darova koje je te
godine uzgojila. Kanonik i Miha su bili pod Lalokom (brežuljak pod Nikolinim dvorištem)
noseći svoj dio duga, kada su im krava Plavojka i junić Riđan odbili poslušnost – nisu
mogli uzbrdo. Nikola je pozvao slugu Stipu da dovede njegove volove i povuku kola.
Nakon što su se svi uspeli na brdo, Miha je privezivao kravu i junića za orah, a Kanonik
govorio Medoniću kako je Miha obrazovan i da bi bilo lijepo kada bi se nekako mogao
dokazati. Medonić mu je obećao povesti ga sa sobom na konjski sajam u Furlandiju. U
podrumu su njih troje popili po koji pehar pa otišli u kuću na večeru. Tamo su ih služile
Medonićeva žena i kćer Justa te sluškinja. Kada su išli kući, Kanonik je Mihi natuknuo
kako bi bilo dobro da se oženi Justom jer iako nije bila lijepa, bila je bogata. Time bi i on
postao netko. Kada su bili blizu kuće, sreli su Jožicu koji se spremao na put ka Ivici. Tamo
su Kanonik i Jožica pričali o Ivici i tome kako bi bilo lijepo da Ivica postane svećenik, iako
Jurić i Mecena žele da postane ili sudac ili fiškal.

Noć prije Velikog petka, Ivica i Ž orž su došli na selo Ivičinim roditeljima. Slavilo se do
kasno u noć. Ujutro je Jožica izašao iz kuće i tamo su ga dočekali debeli mraz i susjed
Kanonik. Čudio se i proklinjao mraz jer će im se urod zamrznuti. Jožici je pričao kako je
Miha postao toliko uspješan da ima zaključanu škrinju punu svakakvog bogatstva. Kada
su se svi probudili, Ž orž je izašao van i tražio vode da se umije i opere kosu. Kada je
Kanonik čuo kako Ž orž viče za vodu, došao je do njihove kuće. Ivičina majka mu je
donesla zdjelu vode, no Ž orž se žalio da je voda prljava jer je zdjela bila prljava te je
zahtijevao da mu donesu novu vodu. Ivičinu majku je to naljutilo jer je znala da će
Kanonik svima pričati kako ih je Ž orž osramotio. Ž orž je objasnio Kanoniku kako Ivicu
profesori već sada oslovljavaju s “vi”. Kada se Ž orž spremio, krenuo je po kućama kao
pravi gospodin. Nagovarao je i Ivicu, no on nije htio ići jer je došao da provede vrijeme sa
svojom obitelji. Majka je u kući spremala bijelu pogaču i kolače, no vidjelo se da je ljuta.
Objasnila je da je muči Kanonik, no sin i muž su je nagovorili da su u laži kratke noge i da
se ne treba brinuti jer ljudi znaju što je istina. Majka je Ivici dala pogače da odnesene
bratu i sestrama da ih razveseli. Kada je došao do njih, sva djeca oko njih su se razbježala
jer nisu poznavala Ivicu. Kasnije su se svi ponovo okupili i podijelili pogače.

Došao je Uskrs i svi seljaci uputili su se u crkvu. Na putu su se svi sreli pa i Jožičina i
Kanonikova obitelj. Na putu su svi gledali u Ž orža i Ivicu i komentirali ih. Na putu za
crkvu Miha je izašao iz židovske krčme te je nagovarao oca da ode s njim na šljivovicu.
Kanonik je odbio unatoč tome što je Miha rekao da on neće s njima kući, ako on neće s
njim u krčmu. Kanonik je ušao u crkvu, a Miha je samo pogledao u Ivicu i Ž orža te
pljunuo i ušao u krčmu. Jožica je komentirao kako Miha nikad neće biti pravi gospodin,
kad ide u krčmu na sam Uskrs. Tijekom uskrsnog provoda, Ž orž je primijetio da svi dive
Mihinom madžarskom odijelu, više nego njegovoj cijeloj opravi. To ga je naljutilo jer
seljaci očito nisu znali razlikovati svijeću od roga. Na putu iz crkve Miha je hodao uz
Justu te je ona njemu dala pisanicu, a on njoj bisernu ogrlicu. Ona se pobrinula da je svi
vide, a i da sve djevojke vide nju s Mihom. Kanonik je išao s Margaritom i Nikolom te
komentirao kako je lijepo da su djeca našla. Sve krčme su bile pune i iz svake krčme je
odjekivala galama. U Rajhercerovoj krčmi našli su se Miha, Kanonik, Justa, Medonić,
Jožica, Ivica i Ž orž. Cijelo vrijeme su se borili koja će pjesma svirati te su se tako
indirektno vrijeđali, sve dok se naposljetku nisu potukli i uvukli većinu krčme u to. Čak
je i Justa htjela ostati kako bi pomogla Mihi, no otac ju je odvukao. Rajhercer je vidio da
njegovoj krčmi nema spasa pa je zaključao sve sobe kako se nemiri ne bi tamo proširili, a
onda je mogao samo gledati kako svi udaraju u što god stignu.

Ž orž je četveronoške išao kući stazicom koja je išla od groblja. Na putu je stao kod
potočića da opere svu krv sa sebe. Najviše od svega krvario mu je nos koji je
najvjerojatnije bio i slomljen. Ž orž je osjećao kao da ima krastavac na nosu. Jožica je išao
istim tim putem i pitao se što li se dogodilo s Ivicom i Ž oržom. Kada je Ž orž čuo njegov
glas, dozvao ga je sebi i tamo su shvatili da je Jožica bio taj koji je slomio Ž oržu nos.
Jožica je pao u nesvijest i čim ga je Ž orž uspio osvijestiti, otišli su od tamo najbrže što su
mogli. Čuli su da se približavaju Kanonik i Miha. Kanonik je s Mihe svukao njegov kaput
koji mu je Ž orž poderao na dva dijela, a zatim je Miha legao. Otac i on su se napili vode,
pričajući o svemu što se dogodilo.

Prošla su Tri Kralja ili kako ih oni zovu “Mali Božić”, a zima nikad nije bila gora. Bilo je
toliko loše da bi se ljudi na rijetke pijetlove kukurike pitali hoće li svatovi Mihe i Juste
morati biti u kući ili će se vrijeme konačno popraviti. Svi su pričali o toj svadbi jer se
znalo da se ta svadba po raskoši nikad neće nadmašiti. Ona ujedinjuje Mihino i
Medonićevo bogatstvo. No, kružila su priče da se Margarita bunila protiv tog braka jer je
htjela da se Justa uda za njihovog dugogodišnjeg slugu Stipu, koji se njoj sviđao. Nije
uspjela u nagovaranjima jer ju je Mihina mama, “duga Kata”, jednom presrela i prijetila
joj da prestane s tim ludorijama. Medonić je zahtijevao da mladenci žive kod njega jer on
nije imao sina. Kanonik ih je imao pregršt pa je to smatrao pravednim. Kanonik se
pretvarao da mu to smeta, ali je u sebi bio jako zadovoljan jer je on upravo to i htio. U
selu su se taj dan održale tri svadbe. Naravno, Mihina je bila najrastrošnija pa je
krčmarica Trepetljika bila ljuta kada su njegovi svatovi umjesto njoj, otišli u krčmu
Rajhercerovih. Put do Medonićeve kuće bio je dug jer je svaka kuća na putu mladencima
nudila kruha, soli i vina za sreću. Kada su konačno došli do kuće, na stolu ih je čekala
gozba koju svijet do tad nije vidio: 12 vrsta vina, 12 vrsta kolača, 12 vrsta juhi, svega po
12 vrsta… Veselje je trajalo 8 dana i noći.

Nakon što je Mecena protjerao Ivicu iz svoje kuće, danima su vladali mir, tuga i samoća,
bez da se spominjao incident između Laure i Ivice. Tako je bilo sve dok jednog dana
Mecena nije ušao u Laurine odaje i tražio je da mu bude kći, na što je ona pristala. Prošlo
je tako pola godine i sve je bilo kao i dok je s njima bio Ivica, no nakon toga se Mecena
razbolio i nije bilo znakova da će ozdraviti. U noći kada je padala kiša i puhao vjetar,
Laura je bila na redu da čuva Mecenu dok spava. Kada je ispratila Ž orža iz sobe, nakon
što je bolesnik zaspao, iz boce je izlila pola lijeka kojeg je liječnik prepisao Meceni i u
bočicu dodala žućkasti prašak. Probudila je Mecenu i dala mu da popije lijek. Kada se
uvjerila da ga je usmrtila, uzela mu je ključeve pod jastukom i počela otvarati razne
pretince u odajama. Konačno je našla novce u sandučiću iz poda. Sve novce je povadila i
stavila ih u male vreće, a onda ih je sve prenijela u svoju sobu i stavila taj ključ u njedra.
Poslije toga, otišla je po Ž orža i stavila ga da dežura pred Meceninom ložnicom. Ona je
otišla u svoju sobu i pospremila sve one vrećice u svoj sanduk.

Kada se Ž orž trgnuo iz sna, požurio je Meceni da vidi treba li mu što. Kada je primijetio
da je Mecena mrtav, Ž orž se uplašio i bacio dogarajuću svijeću na pod te pobjegao niz
stepenice na kojima se spotaknuo i pao. Došla je Laura i odvela ga u svoje odaje da ga
smiri. Kada joj je ispričao što se dogodilo, ona je krenula prema vratima da ode Meceni,
no Ž orž ju je zaustavio jer je vjerovao da vani smrt i da će ih napasti ako izađu. Nije joj
dopustio da izađe ni kada su čuli pucketanje na hodniku. Laura je konačno otvorila vrata,
kada je vidjela da u sobu ulazi dim. Uzeli su Laurinu škrinju i s njom izašli iz kuće što su
brže mogli jer je cijeli taj kat već bio zahvaćen vatrom. Kada su izašli na dvorište, Ž orž se
sjetio da je on bacio svijeću i vjerojatno time zapalio kuću, pa je počeo vikati ljude da im
pomognu. Ljudi su došli, ali pomoći nije bilo. Jedino što se iz kuće još uspjelo spasiti bila
je Ž oržova škrinja. Ž orž je ispričao redarstvenim vlastima da je on bacio svijeću, no oni
su to smatrali samo groznom sudbinom, pa ga nisu pritvorili. Ljudi koji su ponajviše
žalili bili su članovi društva Poniznosti i ustrpljivosti jer su znali da više neće biti raskoši
na koju su naviknuli. Preostali Mecenin imetak je otišao državi, s tim da su Laura i Ž orž
bili bogato nagrađeni za svoju odanost.

Jožica je sumorno i bolno prolazio gradskim ulicama, želeći se što prije maknuti s njih.
Ivica je isto tako išao nekoliko metara za njim. Nijedno od njih dvoje nije dizalo glavu od
poda, ali su znali da su blizu jedan drugome. Jožica je sjeo na mosnicu i skinuo čizme, a
Ivica mu se nakon nekoliko trenutaka pridružio. Jožica je htio biti ljut na sina što je sve
tako izgubio, no kada je ivica zaplakao i naslonio se na njega, sve je zaboravio i odbio
Ivičin prijedlog da se sam školuje. Ivica je uzeo kovčežić koji mu je na odlasku dala Laura
i ključ koji je visio s kovčega. Gledao je gdje da ga gurne, no nije uspio, pa je dao ocu da
ga otvori. Kada su ga otvorili, našli su toliko novca da ga nisu ni brojali, već su se vratili u
grad i majci kupili lijekove te se počastili. Na povratku je Jožica sinu pričao kako je
Medonić umro u tuđini, prije tri-četiri mjeseca, a Miha ga je pokopao u istoj toj tuđini.
Margarita je dobila veliku otpremninu od Mihe te je otišla i sada je sa Stipom. Isto tako,
pola rođakinja-pola sluškinja, koja je živjela s njima, dobila je otpremninu i odselila se,
što je ostavilo samo Mihu i Justu u kući. I Kanonik se proširio te je kupio volova, uzeo
Medonićevu kravu, kupio plugova, širi svoj posjed i planira oženiti svoju 17-godišnju
kćer Anicu, koja glasi za jednu od najljepših u selu. Na putu ih je susreo kočijaš koji ih je,
sada kad su imali novca, odvezao kući. Svi lijekovi i novci koju su došli s Ivicom pomogli
su njegovoj majci pa je ona ozdravila za nekoliko tjedana. Ivica nije izlazio iz očeva doma
pa se Kanonik pitao zašto je on već toliko vremena kod kuće.

Jedne večeri Ivica je šetao šumicom, kada se pred njim pojavila Anica. Ivica je nešto
osjetio, pa je pitao tko je mladić za kojeg će se udati na jesen. Anica nije odgovorila jer je
mislila da on ide u župnike, kako je cijelo selo i pričalo. Ivica ju je zatim pitao bi li se ona
udala za njega da dođe po nju, ona je na to počela bježati kući. On ju je sustigao i zagrlio
te osjetio da se unatoč njenim pokušajima da pobjegne od njega, ona željela udati za
njega. Osjetio je kako joj srce kuca i kako su joj obrazi vreli. Ona je opet samo pobjegla od
njega, a on je ostao ponavljajući njeno ime.

Laura je nekoliko dana glumila tugu, kod starice kod koje se sakrila na dan kada je izbio
požar. Zatim se preselila na drugi kraj grada, u predgrađe. Tamo je danima brojala
novac, sve dok nije došla do posljednje vrećice u kojoj su se nalazila pisma koja je
Mecena pisao kao dnevnik. U njima je opisao kako je unajmio staricu da prati “gizdavu
vilu Doricu”. Starica se brinula o Dorici, a kada je došlo vrijeme, ona ju je porodila, bez da
je ova znala da je ikada i bila trudna te je starica dala djevojčicu obitelji koja ju je rado
prihvatila jer je nosila veliko bogatstvo sa sobom. Laura je shvatila da je ona ta djevojčica
jer su se njeni roditelji zvali isto kao i osobe koje je Mecena naveo u svojim pismima.
Nekoliko dana je provela u ludilu jer je ubila svog vlastitog oca, a onda je zapalila pisma i
uputila se u svijet.

Kada je jednom Ivica išao nizbrdo, čuo je kako ga i sama djeca ogovaraju. Govore riječi
koje su rekli njihovi roditelji pa je čvrsto odlučio da se u ponedjeljak vraća u grad na
školovanje. U nedjelju je krenuo u crkvu prije svih i cijelim putem su ga ljudi gledali. On
je osjećao njihovu osudu i poglede na sebi. Cijelu misu je proveo klečeći i moleći se Bogu
te se tek pri kraju dignuo i ugledao Ančicu nakon dugo vremena. Na izlazu je gledao kako
da je stigne, no ona kao da je bila isparila. Kada se Ivica vratio iz crkve, kod kuće ga je
dočekala Laura. Oduševila je njegove roditelje, a kasnije i sva sela naokolo. Svi željeli
barem kratko vidjeti tu ljepotu o kojoj su svi pričali. Ubrzo se na Jožicinom brdu
izgradila kuća koju je on htio pretvoriti u mjesto gdje će Ivica služiti mise i gdje će ljudi
donositi brašna, leće i drugih stvari. Kanonik je komentirao kako je to sve glupo jer je
Laura došla iznenada i sve priuštila obitelji Zgubidana, dok se njegov Miha trudio više od
Ivice.

S vremenom se mišljenje ljudi promijenilo i oni se više nisu toliko divili Jožicinoj obitelji.
Smetalo ih je što Ivica i Laura dugo žive u divljem braku te se ne nazire rješenje tom
problemu. Obratili su se župniku koji je pozvao Jožicu u svoj ured da popriča s njim.
Jožica nije znao ni sam odgovoriti na pitanja koja mu je župnik postavljao, pa je mu je
rekao da će mu poslati Ivicu da on s njim to riješi. Kod kuće je žena Jožicu savjetovala da
priča s Ivicom u 4 oka te da mu kaže da izabere hoće li se oženiti Laurom i odustati od
škole ili će ostaviti Lauru i otići završiti školu. Kada je Ivica ispričao Lauri što ljudi
pričaju i što župnik očekuje, ona se naljutila i počela govoriti kako je njihova ljubav pukla
čim je on to rekao. Ponavljala je da ga ona ostavlja s ovom kućom koju je napravila, ali da
ga ona nikad neće voljeti kroz brak. U trenutku dok ju je tješio, na vrata je ušla Anica i
dala Ivici Mihino pismo u kojem on poziva Ivicu i Lauru u svoj dom. Laura je hladno
ispratila Ivicu na školovanje, osiguravši mu dovoljno novaca da ne mora nikoga za ništa
moliti. Ivičina kola su prošla Jožicin i Kanonikov prnjavor, kada je s kola vidio kako mu
žensko biće maše da stane. Ivica je vidio da je to Anica, pa je naredio vozaču da polagano
krene jer će ga on stići. Anica je rekla Ivici da od onoga dana kada ju je on zaprosio, ona
stalno misli na njega. Samo mu to želi reći prije nego što on ode. Ivica joj je dao svoj
zlatni prsten i rekao joj da ga dođe pronaći u stranom svijetu.

Treći dio

Došla je zima, s kratkim hladnim danima, ispunjena monotonijom. Laura je sama živjela
u svojoj kući, dok su Zgubidani živjeli u svojoj kućici. Majka se brinula o Lauri i nosila joj
hranu, Jožica se na to bunio jer je to sramota, no nije više mogao proturječiti ženi kada
mu je ona rekla da on ne bi ovako lagodno živio da nema Laure. Od dana kada su Laura i
Ivica bili kod Mihe i Juste, rodilo se prijateljstvo te je Laura i prečesto bila u njihovom
domu, nekad čak i po nekoliko dana. Izmjenjivali su poklone i postali toliko bliski da
kada bi imali djecu, bili bi kumovi jedni drugima. Rodilo se i nešto posebno između Mihe
i Laure. Jedno drugom su rekli da su za svoje ljubavnike vezani tek pukom obvezom.
Jožicu i njegovu ženu je mučilo što se Ivica nije ni jednom javio od kad je otišao. U jednoj
od besanih noći, njegova majka je izašla iz kuće na svjež zrak i tamo je zatekla Mihu kako
izlazi iz Laurine kuće. Ispričala je to mužu i složili su se da će se praviti da nisu ništa
vidjeli. Trenutno im je neizvjesno stanje u vezi novca pa računaju na Lauru, no Jožica je
uz to zabranio djeci da pređu prag Laurine kuće. Samo je majka išla da joj odnese jelo, a i
tada bi je samo pozdravila i otišla, za razliku od prijašnjih vremena, kada bi zajedno
sjedile i smijale se.

Jožica je odlučio otići naći sina u grad. Rekao ženi da će mu reći sve, kako bi on još bolje
učio i izučio pa da može prekinuti s Laurom. Ž ena se nije slagala s njim, ali je prihvatila.
Otišla je Lauri i rekla joj da Jožica ide naći Ivicu. Laura joj je dala kesicu s novcima i
poželjela mu sreću. Kada je došao u grad, Jožica je sreo Ž orža koji mu je rekao da Ivica
sada živi kod njega. Ž orž mu je ispričao da se nakon Mecenine smrti oženio gospođom
koju je znao godinama i da je mislio da će s njom biti lako. No, već su se u kočiji koja ih je
vozila iz crkve u krčmu posvađali. On je nju lupio ispod lijevog rebra, a ona je njega lupila
u nos, pa mu je cijelu noć curila krv, a sve to jer je ona pričala loše o Meceni. Otvorili su
krčmu i njegova žena je bila gazdarica. Svim muškarcima je sjedala u krilo i pozivala ih
sebi. Pred ljudima je tepala Ž oržu, a kada bi ostali sami, odmah bi krenula na njega.
Rekao mu je i da je sreo Ivicu te da mu je drago što Ivica živi kod njega jer ga se njegova
gospođa boji pa mu se miče s puta. Ivica, kako je pošten, sve uredno plaća, iako mu je on,
kao njegov rođak, ponudio da tamo bude besplatno.

Ž orž je čuo kako Jožica govori sinu sve što se događa kod kuće. Kada je Jožica izašao iz
njegove sobe, odmah je on ušao i pripovijedao kako su sve žene takve: ispočetka te
obasipaju lijepim riječima i ljubavlju, a kasnije, kad je već prekasno, počnu pokazivati
svoje pravo lice. Ivica je Lauri napisao pismo u kojem joj govori da s njima zauvijek
završeno. Zna za nju i Mihu i zna da je ona ubojica i varalica, ali je moli da se ne
sukobljava s njegovom majkom i ocem jer oni nisu ništa skrivili.

Laura je pročitala pismo bez ikakvih emocija i samo ga bacila u vatru. Jožičina obitelj više
nije imala nikakvog kontakta s njom pa je ona tražila Anicu da je dođe služiti u njenu
“kapelicu”. S vremenom je Laura ubila i Justu tako što ju je trovala. Ova je naposljetku
pala u bunar, kada je išla uzeti vode. Nakon toga Laura se preselila Mihi koji je nakon
nekoliko godina potpuno napustio svoj posao i otišao s Laurom negdje, bez da je itko
znao gdje. Ocu je ostavio Medonićevo imanje, a Kanonik ga je dao na upravu svojim
sinovima. Kata je umrla nakon tri dana bolesti i ostavila je za sobom djecu i muža. Anici
nije bilo ni traga. Znalo se samo da u gradu služi nekoj staroj gospođi. Zgubidanima je
išlo dobro. Jožica je udvostručio sve što su imali prodavši stoku koja mu je ostala nakon
Laure i od tada se sve više razvijao.

Anica, koja je dvorila Lauru, još uvijek se zanimala za Ivicu. Jednom prilikom pitala je
Lauru što se događa između njih dvoje. Pitanje je opravdala time što je rekla da svi u selu
pričaju drugačije, a ona želi znati istinu. Laura nije bila sretna pa je ukorila Anicu, koja je
nakon toga samo pozdravljala Lauru kada god bi je dvorila. Kada je jednom prilikom
Anica čula razgovor između Mihe i Laure, odlučila se otići u grad u potragu za Ivicom.
Nije ga našla na ulicama pa je otišla u crkvu da se pomoli. Tamo ju je našla starica, koja ju
je uzela sebi da se brine o njoj dok ne nađe mjesto gdje će služiti. Starica ju je čuvala u
svojoj kući koja skoro pa da nije ni imala prozore. Jednog dana, starica je došla iz grada,
uredila Anicu i navečer je povela sa sobom u grad, rekavši joj da joj je našla službu.
Cijelim putem su se muškarci okretali za Anicom, a starica ih je sve tjerala. Došle su u
Ž orževu krčmu, gdje ih je dočekao Ž orže. On nije znao da je to Anica te je na staričinu
zapovijed pozvao svoju ženu Jeluši. Ne želeći se miješati u njihove poslove, pokupio je
svoju večeru i otišao Ivici. Starica i Jeluša su odvele Anicu u neku odvojenu sobu te joj
dale kolača i vina da se opusti. Nakon nekog vremena, u sobu je ušao niski, zdepasti
gospodin, za kojeg je starica rekla da je njen novi gospodar te da ga mora slušati što god
da joj kaže.

Ž orž je došao Ivici i natjerao ga da već jednom makne knjige sa stola da mogu pošteno
objedovati. Opilo ga je vino koje je popio u prevelikim količinama te je Ivici rekao kako
se dolje u ložnici upravo sada provodi zao posao. Njegova Jeluša zajedno s onom
staricom prodaje mlado seljačko dijete nekom čovjeku. Nakon toga se srušio na Ivičin
krevet i zaspao. Ivica se razljutio, uzeo toljagu i uputio se u prizemlju prema ložnici iz
koje su se čuli jauci i krikovi. Djevojka se okrenula zidu i nije se okretala sve dok je Ivica
tukao gospodina. Kada se konačno okrenula, Ivica ju je primijetio i prestao je lupati
čovjeka te se uputio Anici da je tješi. U taj čas došla je Jeluša i počela se derati na Ivicu
koji je i nju počeo lupati toljagom. Tako ju je istjerao, zajedno s čovjekom, prijeteći im
zakonom. Ivica, Ž orž i Anica su se vratili u Ivičinu sobu i tamo pričali do jutra. Kada je
skupio dovoljno hrabrosti da se suoči sa svojom ženom, Ž orž je otišao u krčmu i tamo
zaspao. Probudila ga je Jeluša koja ga je lupala kolcem. Ivica je Anici još istog tog dana
našao posao kod starije gospođe, kod koje je već nekoliko godina poučavao njena
jedinca. Ivica se odselio od Ž orža. Čovjek koji je pokušao kupiti Anicu je pobjegao iz
grada bojeći se zakona. Stara vještica se preselila u drugi dio grada, također bojeći se
zakona. Samo se u Ž oržovoj krčmi nije ništa promijenilo.

Izvan velikog grada, u kojem je živjelo 8000 ljudi, nalazio se dvorac u kojem su živjeli
Laura i Miha. Mihin posao sveo se na povremena putovanja tijekom kojih bi puno uložio,
ali bi i puno zaradio. Na jednom od tih putovanja upoznao je jednookog čovjeka kojeg je
smatrao svojim pobratimom te od njega zahtijevao do dođe živjeti s njim. Ferkonja i
Laura su se odmah prepoznali. On je rekao Lauri da ona mora biti njegova ili će oboje
umrijeti, Laura je tada osjetila nešto snažno u Ferkonji i odmah mu se pokorila. Miha je
prijetio Lauri da će se udati za njega ili će se sve među njima prekinuti jer je osjećao da
ima prošlost s Ferkonjom. Tako ju je i ostavio.

Već osam dana Miha je ležao bolestan u krevetu. Laura ga je naravno trovala i sada je
samo čekala trenutak da umre, kako bi mogla pobjeći s njegovim bogatstvom i
Ferkonjom. Ferkonja i Laura izgubili su živce pa je na Ferkonju pala odgovornost da
uguši Mihu, no on je i u smrtnoj postelji bio jači od njega, pa mu je i Laura morala
pomoći. Bila je tamna i mrka noć kada su Laura i Ferkonja natovarili Mihu i razne škrinje
na kola te krenuli u nepoznato.

Bio je rujan, dvije godine nakon što su Laura i Ferkonja ubili Mihu. Bilo im je vrijeme da
konačno uzmu i podijele sve što su bili ukrali Mihi. Kada su došli do špilje i novca koji se
tamo skrivao, Laura je zahtijevala od Ferkonje da krene prema ponoru jer je, uz sve
kovčege koje su do sad već bili izvadili, tamo trebala biti još koja vrećica s blagom. Kada
je Ferkonju od pada u ponor dijelila samo površina veličine stola na kojoj je stajao, Laura
ga je gurnula i ubila te kasnije odlučila da je vrijeme da prestane s ovim i da počne živjeti
pošten život.
Ivica je žurio u svratište “Crni orao”. Tamo ga je navodno čekao gospodin koji je htio
popričati s njim. Gospodin ga je odmah pitao je li čuo za harambašu Lauru i je li istina da
se oni znaju. Ivica mu je rekao da je istina, ali mu nije bilo jasno zašto ga to zanima. U
tom trenutku gospodin je postao gospođa i to ni manje ni više nego sama Laura. Pala mu
je pred noge i molila ga za oprost. Pričala mu poluistine i polulaži te ga molila da je primi
nazad jer je sve što je ona radila bilo za njega. Ivica joj je rekao da ne želi imati ništa s
njom jer je ona zla. Između ostalog, on je sada s Anicom. Laura mu je rekla da je on
počinio gori zločin od svih zločina koje je ona dosad počinila jer ju je odbio. Obećala mu
je da neće biti sretan s ni jednom koja nije ona, pa ga je istjerala.

Ivica je došao s Anicom na selo da se ožene pa će se vratiti u grad i tamo nastaviti živjeti.
To bješe tako jer se Ivica bojao za Anicu. Mislio je da će Lauri biti teško nešto pokušati
ako budu u gradu, jer je tamo sav zakon. Svadba je bila više kao zadušnica. U crkvu su
otišli tiho, bez svirača, a slavlje se održalo u Laurinoj kapelici, no ni ono nije trajalo dugo.
Tek što je došla ponoć, došla je Laura sa svojom bandom i zahtijevala da joj se preda
Anica. Svi su krenuli u borbu protiv nje jer je nisu htjeli predati. No i uz svu borbu, Anica
nije bila spašena, a bile su podnesene velike žrtve. Jožica i Kanonik su umrli na mjestu,
Ivičina mama umrla je ujutro, a nije postojao niti jedan gost koji nije prošao bez bar
jedne ozljede. Tri dana nakon toga, pronašli su unakaženu Anicu u šumi. To svadba
ostala je zapamćena kao “krvava svadba”. Nedugo nakon toga uhvatili su i Lauru, koja je
zbog Ivičinog prisustva na sudu odala sve što je napravila i što je planirala, bez da je
odala i jedno ime svojih suortaka.

Godine su prolazile i Ivica Kičmanović se vukao po nižim službicama, od oblasti do

oblasti. S vremenom je konačno postao registrator, a kada su u njegov registar dospjeli
kazneni spisi o razbojnici i harambašici Lauri, on se propio i postao alkoholičar. Zbog
toga je zanemarivao posao i prijetili su mu da će mu ga oduzeti. Ivicu je to shrvalo jer je
jedino što je još imao bio taj registar. Uzeo je spis o Lauri i svoj životopis te je, kada se
uvjerio da nema nikoga u uredskoj zgradi, uzeo tekućinu i prosuo je po sebi, spisu,
životopisu i čitavoj registraturi. Zapalio je sebe i sve oko sebe.

Brjegovi Jožice i Kanonika već su davno ostali prazni. Nitko na njih nije išao i jedino što
se još donekle držalo bila je Laurina kapelica.

Likovi: Ivica Kičmanović, Laura, Mecena, Ž orž Jurić, Jeluša, Miho, Pero, Nikola Medonić,
Kanonik, Jožica Kičmanović, Ivičina majka, Ferkonja, Amalija
Analiza likova

Ivica Kičmanović – Ivičina sudbina povezuje cijeli roman u cjelinu. Neki govore da je
glavni lik romana, a neki tvrde da nije jer je prepasivan, ne donosi odluke koje se odnose
na razvoj njegovog života. Još dok je bio dijete, odrasli su donijeli odluku da ga pošalju u
školu na više obrazovanje. Iako je on želio imati život koji je sam stvorio, drugi su se u
njega uvijek upletali. Bio je bistar seoski dječak, ali nije postigao ono o čemu je sanjao,
unatoč svom trudu koji je uložio. U uspjehu ga je sputavala Laura, na koju je pao jer je
previše emotivan, nesnalažljiv i nepokvaren. Ona je manipulirala njime u toj mjeri da je
na kraju imala najveći udio krivice zbog njegovog samouništenja. Bio je “mužek”, kako su
gradski ljudi nazivali seoske ljude koji su bili pokorni, sputani i nedosljedni, u pravom
smislu riječi.

“Registrator već je odavno unišao u prostorije registrature. Bijaše to ovisok starac,

kratko ostrižene, čupave i posve bijele glave. Obrazi uski, dugački, brci crni i spušteni
poput grana strmogleda… Crna njihova mast s napola ljubičastim preljevima očito je
dokazivala da crnilo nije prirodno, nego umjetno. Lice moglo je biti nekada lijepo,
muškaračko i ugodno, ali ga sada unakazuje plosnat, velik, crveno-modar nos… Ne cvate
doduše poput božura, ali priliči svjetlu žalosti što je o bijelu danu upaljeno kraj kakve
stare ikone… ili kada se posljednja polugnjila kruška njiše o vjetru s okresana i neplodna
stabla…”

Laura – Jedan od najzanimljivijih likova novije hrvatske književnosti. Fatalna žena koja
svojom ljepotom osvoji pa odbaci. Simbol je poroka jer je kroz život prati samo nesreća
koju prebacuje na druge ljude. Začeta je grešno silovanjem, rođena je bez da je majka
znala za nju, a umrla je u tuzi koja ju je obuzela zbog svih zločina koje je počinila i koji su
joj kasnije oduzeli pravo na ljubav. Svojom glumom uspijevala je sve zavarati i uplesti se
u nekoliko ljubavnih trokuta: Laura-Ivica-Anica, Mecena-Laura- Ivica, Laura-Miha-Justa,
Miha-Laura-Ferkonja. Stalno se nalazila između zločina i nevinosti, bluda i mržnje,
ponosa i ludila, bahatosti i strasti te hirovitosti i senzibilnosti.

“Ona mi se nasmiješi rajskim, požudnim osmijehom a u crnim očima usplamsa joj strast i
hladnoća, neopisivo milje i ljut prezir, anđeoska dobrota i zmijska zloba…sve to u jedan
tren…”

“Svaka žena ti je poput puna bureta. Bez glave i pameti potoči se niz strminu. Leti, leti, da
se nigdje ne obustavi dok ne popucaju obruči, ne prasnu dna, a vino stane teći i lijevo i
desno, i svatko ga grabi! I to ti je njezina ljubav i ljepota njezina tijela. Ista krastača žaba
omoči u njem svoje odurne okrače, a prileti i krmača, ubode zamrljano rilo te se naloče
da poslije pobjesni… Takve su ti žene Laurina kroja.”

Mecena – 55-godišnji predsjednik društva Poniznosti i ustrpljivosti. Nije jasno kako se

uspio održati kao predsjednik tog društva jer je izrazito neobrazovan i umišljen.
Vjerojatno samo zbog svojeg bogatstva. Začet je u aferi svoje majke Amalije i bogatog
gospodara, za kojeg je radio njegov otac. Krenuo je stopama svoje majke jer je u mladoj
dobi počinio zločin silovanja iz kojeg se rodila Laura. Bio je nasilan i iskorištavao je pod
krinkom svog bogatstva.

“Prvi dan upamtih samo to da je u Ilustrišimuša veliki izbočen trbuh, glatki obrazi i ruke
poput peče ladanjske snaše kada prvi put polazi u crkvu. A čudno se rumene ti obrazi,
kano naše domaće uskrsne pisanice. Upamtih njegove krupe crne obrve i debeli, isto
tako crni mu podrezani brk da štrlji kano da si trn pokosio.”

Ž orž Jurić ili “gospon kumordinar Ž orž pri “Ilustrišimušu” – Glavna karikatura romana
koja nastaje iz njegove želje da postane nešto više nego što može biti. Upravo zbog toga
je tragikomičan. Veoma je koristoljubiv jer želi pokazati obični seljacima kako je on
uspješniji u životu, no zapravo je bijedan beskičmenjak, skromnog uma koji poštuje
nadređene, a gazi podređene.

Jeluša – Ž oržova žena koja svojim mutnim poslovima spaja Ivicu i Anicu. Imala je dvije
strane – onu koju pokazuje nepoznatim ljudima i onu koju pokazuje Ž oržu i onima koji je
poznaju. Pred nepoznatim ljudima pravila se savršena, poslušna žena koja bi učinila sve
za svog muža, a kada oni ne bi gledali, postajala je okrutna žena koja maltretira svog
muža.

“…ogromna žena silnih kukova i velikih prsiju, dugoljasta, puna i bijela obraza poput
snijega, žacavih, crnih očiju. Iz svakoga vire i smijuckaju se do tri živa vraga! Glava joj je
isprevezena šarenom, svilenom maramom, a preko čela spustila joj se dva teška prama
gizdave kose, gubeći se natrag u šarenilo marame.”

Miho – Sin Ivičinog susjeda Kanonika. Bio je gluplji od svog brata Pere, no to je
nadoknađivao svojim nemoralom. Otac ga je malo pogurao, a zatim se sam svojom
snalažljivošću uspio progurati u jedne od najbogatijih obitelji. Oženio se Justom radi
njezina novca, a s Laurom je pobjegao iz ljubavi.

“Miho bijaše prava slika i prilika svoga oca. Malen, jak, otresit i crnomanjast dječarac;
teško je učio, a još manje znao.”

“Bijaše neka harmonična smjesa zdrava, jaka i bodra seljaka te polugospodina. Ovo
polugospodstvo pronicavalo to seljačko biće, a trgovanje, putovanje i općenje s ljudima u
dalekom svijetu porodilo je takvo počelo polugospodstva u našega Mihe. Na prvi mah
zamijetio si u njega ozbiljnost i odlučnost, protkanu stanovitom pruživom seljačkom
surovosti i nekim čas junačkim pregaranjem i samozatajom, čas opet silnim pouzdanjem
i nepokolebljivom vjerom u samoga sebe.”

Nikola Medonić – Medonić je bio glavni izvor novca svim seljacima. Imao je ženu
Margaritu i kćer Justu. Iskorištavao je ljude na lijep način i time stekao njihovo
povjerenje. Bio je lakovjeran i nije shvaćao što se događa oko njega.

“Nato izađe iz svojih gospodarskih zgrada čovjek od kojih pedeset godina, srednjeg stasa,
krupna debela tijela, lica zaobljena, crvena i pomnjivo obrijana, na kome se gizdahu
dobro prisukani, prosijedjeli brci. Rubenina bijaše na njemu bijela poput snijega, a okolo
tijela napola sapet velik, crni prsluk s čvrstim lancem srebrnjakom, o kome je visjela
stara omašna džepna ura, isto tako srebrenjarka…”

Kanonik – Svadljiv, ljubomoran, primitivan i snalažljiv seljak koji u životu uspijeva

oženivši sina Mihu u bogatu obitelj. Ivici nikad nije bio simpatičan jer se uvijek iskaljivao
na njega i nikad mu nije oprostio što je istukao njegova oca. Ivičina majka ga je čak
nazvala i živim Luciferom u ljudskoj koži.

“Čovjek malen, nabit, krupna, kratka vrata i debele, jake glave”

Jožica Kičmanović ili Zgubidan – Ime Zgubidan je naslijedio od svog djeda koji nije ništa
radio pa su ga ljudi tako prozvali. Bio je brižan otac koji je volio svoju djecu, iako to nije
volio pokazivati. Bio je ponosan, marljiv, skroman i pametan. Zajedno sa svojom ženom,
koja je bila plaha, iskrena i poštena, činio je idealnog roditelja.
“Seljak naše stare korenika i zlatnih vremena ne razumije se ni u čitanje ni u pisanje.”

“Inače je on vesela ljudina , ta bijaše seljački muzikaš na takozvanom “bajsu”. ”

Bilješka o autoru

Ante Kovačić je ostao zapamćen kao cijenjeni pjesnik, novelist i romanopisac te jedan od
najpriznatijih predstavnika hrvatskog realizma. Rođen 6. lipnja 1854. godine u malom
mjestu Oplaznik u Mariji Gorici. Ante je rođen kao nezakoniti sin Anke Vugrinec.

Školovanje je započeo u Pučkoj školi u Mariji Gorici, a kako je bio nadareno dijete s
velikim potencijalom nastavio je školovanje u Zagrebu, prvo u učiteljskoj školi, a zatim u
gimnaziji. Prve dvije godine školovanja proveo je kod Tome Gajdeka, župnika na čiji je
poziv došao u Zagreb. Nakon toga se preselio kod franjevaca na Kaptol.

Kovačić je je veći dio školovanja živio na rubu gladi, a pomagale su mu razne potpore i
ono što je dobivao od poučavanja. Zbog teške materijalne situacije nije imao druge nego
da se preseli u sjemenište. Godine 1876. je maturirao i napustio sjemenište te upisao
pravo. Nakon dvije godine je diplomirao na Pravnom fakultetu, a nakon toga se vjenčao
Milkom Hajdinovom u Maloj Gorici pored Petrinje.

Počeo je raditi u raznim odvjetničkim uredima u Karlovcu i Zagrebu, a 1887. godine je

diplomirao na Pravnom fakultetu te dobio dozvolu da započne raditi kao samostalan
odvjetnik. Godine 1889. otvorio je ured, ali krajem iste godine umire pomračena uma.

Uz naporan rad po raznim uredima Kovačić se cijelo vrijeme bavio književnošću.

Književni je rad započeo feljtonistikom i poezijom, a u svojim je feljtonima pisao
najčešće o kulturnom životu Zagreba. Pjesme koje je pisao na početku nastavile su
tradiciju Šenoe i Preradovića, a kasnije su se svele na satiričan odnos naspram nekih
društvenih pojava.
Kovačić je ostao najviše poznat kao prozni pisac, pa tako ne treba zaboraviti na najbolja
djela kao što su romani: “Fiškal”, “Baruničina ljubav” i “U registraturi”. Osim romana
napisao je i pripovijetke: “Seoski učitelj”, “Zagorski čudak