Tiha vatra

Paula Hawkins
.
Naslov izvornika: A Slow Fire Burning
 .

Ova je knjiga posvećena sjećanju na Liz Hohenađel Scott čiji je sjaj

svijet činio toplijim mjestom.
Zauvijek će nam nedostajati.
 .

„Neki od nas stvoreni su da budu strvinari,

A neki od nas stvoreni su da budu plijen.“
Emily Skaja, My History As
 .

Natopljena krvlju, djevojka tetura u crnilo. Odjeća joj je u neredu,

visi s njezina mlada tijela, razotkriva dijelove blijede koze. Izgubljena
cipela, stopalo krvari. Trpi agoniju, ali bolje postala nebitna,
nadjačana drugim patnjama.
Lice joj je maska užasa, srce bubanj, dah isprekidano dahtanje
lisice u skrovištu.
Noćnu tišinu prekine tiho zujanje. Zrakoplov? Djevojka obrise krv s
očiju i pogleda u nebo, ali vidi samo zvijezde.
Zujanje je glasnije, dublje. Automobil mijenja brzinu? Je li stigla do
glavne ceste? Ohrabrena, duboko u sebi pronađe energiju za trčanje.
Vise osjeća nego što vidi svjetlo iza sebe. Osjeća kako je njezina
igura osvijetljena u tmini i zna da automobil dolazi iza nje. Dolazi s
farme. Okrene se.
Zna, prije nego što vidi, da ju je pronašao. Zna, prije nego što vidi,
da će za volanom biti njegovo lice. Ukoči se. Oklijeva sekundu, a
zatim se udalji od ceste, potrči, u jarak, preko drvene ograde.
Uspostavi ravnotežu na susjednom polju i trči naslijepo, pada, ustaje,
ne viče. Kakve koristi od vrištanja?
Kad je sustigne, zgrabi je za kosu, povuče dolje. Osjeća smrad
njegova daha. Zna što će joj učiniti. Zna što slijedi zato što ga je već
vidjela da to radi, vidjela je kako to radi njezinoj prijateljici, kako je
divljački...
– O, zaboga – glasno progunđa Irene, zatvori knjigu i baci
je na hrpu za dobrotvornu trgovinu. – Kakve potpune
besmislice.
 1

Deidre govori u Laurinoj glavi. Tvoj je problem, Laura, kaže,

taj što donosiš loše odluke.
Jebeno točno, Deidre. Laura nije očekivala da će to reći ili
samo pomisliti, no dok je stajala u svojoj kupaonici i
nekontrolirano se tresla, a vruća je krv pulsirala iz
posjekotine na njezinoj podlaktici, morala je priznati da je
imaginarna Deidre posve u pravu. Nagnula se naprijed,
prislonila čelo na zrcalo da se ne mora gledati u oči, samo što
je gledanje dolje još gore zato što vidi kako krv curi iz nje, a od
toga joj se vrti u glavi, čini joj se da će povratiti. Tako mnogo
krvi. Posjekotina je dublja no što je mislila. Trebala bi otići na
hitnu. Nema šanse da ide na hitnu.
Loše odluke.
Kad se napokon činilo da krv slabije teče, Laura je skinula
majicu i bacila je na pod, izvukla se iz traperica, spustila
gaćice, izmigoljila se iz grudnjaka, naglo udahnuvši kad je
metalna kopča okrznula posjekotinu, te prosiktala: – Jebem
ti, jebem ti, jebem ti sve.
Grudnjak je također bacila na pod, popela se u kadu i
otvorila tuš. Drhtala je ispod bijednoga curenja vrele vode
(njezin tuš nudi samo vrlo vruću ili vrlo hladnu vodu, ništa
između). Vršcima je prstiju prelazila naprijed–natrag po
svojim lijepim bijelim ožiljcima: bok, bedro, rame, stražnji dio
lubanje. Evo me, tiho je rekla sebi. Evo me.
Poslije, podlaktice neučinkovito zamotane obiljem
toaletnoga papira, ostatak njezina tijela umotan u izlizan
ručnik, Laura je sjela na ružan kauč prekriven sivom
umjetnom kožom u dnevnom boravku i nazvala majku. Poziv
je preuzela govorna pošta, pa je prekinula vezu. Nema smisla
trošiti novac. Potom je nazvala oca. – Jesi li dobro, pile moje?
– Čula je zvukove u pozadini, radio, 5 Live.
– Tata. – Osjetila je knedlu u grlu i brzo je progutala.
– Što ima?
– Tata, možeš li doći? Ja... provela sam tešku noć, pa se
pitam bi li samo mogao malo doći k meni. Znam da nije baš
blizu, ali ja...
– Ne, Philipe.– Deidre u pozadini, sikće kroza zube.– Imamo
bridž.
– Tata? Možeš li me maknuti sa zvučnika?
– Dušo, ja...
– Ozbiljno, možeš li isključiti zvučnik? Ne želim čuti njezin
glas, poželim zapaliti stvari...
– Ma hajde, Laura...
– Samo zaboravi, tata, nije važno.
– Jesi li sigurna?
Ne nisam ne nisam ne jebeno nisam. – Aha, naravno. Dobro
sam. Bit ću dobro.
Putem do spavaće sobe stala je na jaknu što ju je ispustila
u hodniku dok je žurila u kupaonicu. Sagnula se da je
podigne. Rukav je poderan, Danielov sat još je u džepu.
Izvadila je sat, okrenula ga, stavila na zapešće. Toaletni papir
oko njezine podlaktice dobio je grimiznu boju, a ruka joj je
lagano pulsirala dok je krv i dalje curila. Vrtjelo joj se u glavi.
U kupaonici je spustila sat u umivaonik, strgnu– la papir s
podlaktice, ručnik spustila na pod. Opet je stala pod tuš.
Škaricama je ostrugala blato ispod noktiju i gledala kako
joj ružičasta voda teče oko stopala. Zatvorila je oči. Čula je
Danielov glas kako pita: Što ne valja s tobom? Deidrein glas
kako kaže: Ne, Philipe, imamo bridž. Zatim vlastiti: Zapaliti
stvari. Zapaliti. Zapaliti zapaliti zapaliti.
 2

Miriam je svake druge nedjelje Čistila zahod. Morala je

podići spremnik (uvijek iznenađujuće i neugodno težak) iz
malena zahoda u stražnjem dijelu brodića, nositi ga kroz
kabinu i van na stazu uz kanal, a odande gotovo sto metara
do javnog zahoda gdje ga mora isprazniti te ga potom temeljito
oprati. To je jedan od manje idiličnih aspekata života na
dugom uskom brodiću i zadatak što ga voli obavljati rano
ujutro, kad nikoga nema u blizini. Nije nimalo dostojanstveno
prenositi vlastita govna među neznancima, šetačima pasa,
trkačima.
Izišla je na stražnju palubu i provjerila je li zrak čist, da na
stazi nema prepreka, bicikala ili boca (ljudi znaju biti
ekstremno nedruštveni, osobito kasno subotom navečer). Bilo
je vedro jutro, hladno za ožujak, iako bijeli pupovi na
svjetlucavim mladim granama platane i breze najavljuju
proljeće.
Hladno za ožujak, a ipak je opazila da su vrata kabine na
susjednom brodiću otvorena, baš kao i prethodne večeri.
Dakle, stvarno neobično. Stvar je u tome da je sa stanarom
toga brodića, mladim čovjekom, namjeravala razgovarati o
prekoračenju vremena boravka. Na tom je vezu već šesnaest
dana, puna dva dana dulje od onoga na što ima pravo. Kanila
je s njim popričati o tome da bi trebao ići dalje, premda to
zapravo nije njezin posao, nije njezina odgovornost, ali ona, za
razliku od većine, stalno boravi ovdje, a to u njoj stvara
poseban osjećaj za javno dobro.
★
U svakom slučaju, to je Miriam rekla policijskom detektivu
kad ju je poslije pitao: Što vas je navelo da pogledate?
Koljenima gotovo dotičući njezina, detektiv joj je sjedio
sučelice, pogrbljenih ramena i zaobljenih leđa. Brodić–kuća
nije udobno okruženje za visoka čovjeka, a on je vrlo visok
muškarac. Glava mu podsjeća na kuglu za bilijar i na licu ima
uznemiren izraz, kao da je danas namjeravao raditi nešto
drugo, nešto zabavno, možda odvesti djecu u park, a sad je
ovdje s njom i time uopće nije zadovoljan.
–Jeste li nešto dotaknuli? – upita.
Je li? Nešto dotaknula? Miriam je zatvorila oči. Zamislila je
sebe kako oštro kuca na prozor plavo–bijeloga brodića. Čeka
reakciju: glas, trzaj zavjese. Saginje se, kad nije bilo takve
reakcije, no njezin pokušaj da zaviri u kabinu osujetila je
mrežasta zavjesa udružena s onim što je izgledalo kao
gradska i riječna prljavština koja se nakupljala cijelo
desetljeće. Još je jednom pokucala i potom se, nakon nekoliko
trenutaka, popela na stražnju palubu. Doviknula je: Hej? Ima
li koga?
Vidjela je sebe kako vrlo polako otvara vrata kabine i
osjeća dašak nečega, vonj željeza, mesni, izaziva glad. Hej?
Posve otvori vrata, silazi dvjema stubama u kabinu i njezin
posljednji hej zastaje joj u grlu kad ugleda prizor: momak, ne
baš momak, zapravo mlad muškarac, leži na podu, krv
posvuda, širok smiješak usječen u njegov vrat.
Vidjela je sebe kako se njiše na nogama, rukom pokriva
usta, pada prema naprijed u jednom dugom vrtoglavom
trenutku, pruža ruku, hvata se za radnu ploču. O, Bože.
– Dotaknula sam radnu ploču – reče detektivu. – Mislim da
sam se držala za radnu ploču, baš ondje, na lijevoj strani kad
uđete u kabinu. Ugledala sam ga i pomislila... pa, osjećala...
osjećala sam mučninu. ~ Lice joj porumeni. – Ali nisam
povratila, ne tada. Vani... žao mije, ja...
– Ne opterećujte se time – reče Barker gledajući je U oči. –
Ne morate se time opterećivati. Što ste zatim učinili? Ugledali
ste tijelo, naslonili ste se na radnu ploču...?
Vonj je bio najupečatljiviji. Ispod vonja krvi, obilja krvi,
osjećalo se nešto drugo, nešto starije, slatkasto i neugodno,
kao kad su ljiljani predugo ostavljeni u vazi. Taj vonj i njegov
izgled, kojemu je nemoguće odoljeti, njegovo lijepo mrtvo lice,
staklaste oči uokvirene dugim trepavicama, pune usne
odmaknute od pravilnih bijelih zuba. Njegov torzo, šake i ruke
prekrivala je krv, vrhovi prstiju savijeni uz pod. Kao da se
čvrsto drži. Kad se okrenula da ode, pogled joj je zapeo za
nešto na podu, nešto čemu ondje nije mjesto, bljesak srebra
usred ljepljive pocrnjele krvi.
Teturala je stubama van iz kabine, gutala zrak, borila se
protiv povraćanja. Ipak je povratila na stazi, obrisala usta i
viknula: – Upomoć! Neka netko zove policiju! – No u sedam i
trideset u nedjelju ujutro nitko nije bio u blizini. Nikoga na
stazi, tišina na cestama malo iznad obale, nikakvih zvukova
osim potmula lupkanja generatora i prepirke močvarnih
kokoši koje su sablasno preletjele to mjesto. Pogledala je most
iznad kanala te joj se učinilo da je nekoga vidjela, samo na
trenutak, ali taje osoba nestala i ona je ostala sama,
zahvaćena paralizirajućim strahom.
– Otišla sam – Miriam je rekla detektivu. – Odmah sam
izišla iz brodića i... nazvala policiju. Povratila sam, a zatim
potrčala na brodić i pozvala policiju.
– Dobro, dobro.
Kad ga je pogledala, osvrtao se naokolo. Promatrao je
sićušnu urednu kabinu, knjige iznad sudopera (Kuhanje u
jednom loncu, Povrće na nov način), začinsko bilje na
prozorskoj dasci, bosiljak i korijandar u plastičnim kadicama,
ružmarin odrvenio u plavom loncu. Pogledao je policu za
knjige punu džepnih romana, prašnjavo jedarce na vrhu,
uokvirenu fotografiju priprosta para koji stoji uza svoje
krupno dijete. – Sami ovdje živite? – upita, ali to zapravo nije
bilo pitanje. Znala je što misli: debela stara usidjelica,
ljubiteljica prirode, čuvarica okoliša, zabadalo. Gura nos u
tuđe stvari. Miriam je znala kako je ljudi vide.
– Imate li... dobijete li priliku upoznati svoje... susjede?
Jesu li to susjedi? Valjda baš i ne mogu biti ako su ovdje
samo dva tjedna?
Miriam slegne ramenima. – Neki ljudi redovito dolaze i
odlaze, imaju svoj dio obale, zapravo mjesto na vodi gdje se
vole zadržavati, pa neke možete upoznati. Ako želite. Možete
ostati suzdržani i rezervirani, što je moj način ponašanja.
Detektiv ništa nije rekao, već ju je samo otvoreno pogledao.
Shvatila je da pokušava proniknuti u njezinu osobnost, da se
ne pouzdaje u njezine riječi, da možda ne vjeruje u njezinu
priču.
– Što je s njim? S čovjekom kojega ste jutros našli?
Miriam odmahne glavom. – Nisam ga poznavala. Vidjela
sam ga nekoliko puta. Razmijenili smo... pa, ne baš
ljubaznosti. Rekla bih zdravo ili dobro jutro ili nešto tome
slično, a on bi odgovorio. To je sve.
(Nije baš sve. Istina je da ga je vidjela nekoliko puta otkako
se privezao i odmah zaključila da je amater. Brodić je
katastrofa: boja se guli, nadvratnici zahrđali, dimnjak
nakrivljen. S druge strane, on je izgledao previše čisto za život
na kanalu. Cista odjeća, bijeli zubi, piercinga, bez tetovaža.
Barem ne vidljivih. Naočit mlad čovjek, prilično visok,
tamnokos, tamnih očiju, oštrih crta lica. Kad ga je prvi put
vidjela, zaželjela mu je dobro jutro, a on ju je pogledao i
nasmiješio se pa su joj se dlačice na zatiljku nakostriješile.)
Tada je to opazila. Premda ništa neće spominjati detektivu.
Kad sam ga prvi put vidjela, obuzeo me čudan osjećaj... Mislio
bi da je poremećena. U svakom slučaju, sad razumije što je to
bilo, ono što je osjetila. Nije to bio predosjećaj ili nešto tako
apsurdno, to je bilo prepoznavanje.
Ukazala joj se prilika. To je pomislila kad je prvi put
shvatila tko je taj mladić, ali nije znala kako je najbolje može
iskoristiti. No sad kad je mrtav, čini se kao da je sve ovo bilo
suđeno. Sretna slučajnost.
– Gospođo Lewis? – Detektiv Barker nešto ju je pitao.
– Gospođica – reče Miriam.
Nakratko je zatvorio oči. – Gospođice Lewis. Jeste li ga
vidjeli s nekim? Kako s nekim razgovara?
Oklijevala je i potom kimnula. – Netko ga je posjetio.
Možda dva puta? Moguće da je imao još posjetitelja, ali ja sam
vidjela samo tu jednu posjetiteljicu. Žena, starija od njega,
bliže mojim godinama, možda u pedesetima? Srebrno–siva
kosa, vrlo kratko ošišana. Mršava žena, prilično visoka,
mislim, možda sto sedamdeset četiri ili pet, uglate crte lica...
Barker uzdigne obrvu. – Znači da ste je dobro pogledali?
Miriam opet slegne ramenima. – Pa, da. Vrlo dobro
zapažam. Volim pripaziti na situaciju. – Baš se može i uklopiti
u njegove predrasude. – Ali to je vrsta žene koju biste
primijetili čak i da ne obraćate pozornost. Uistinu upečatljiva
žena. Njezina frizura, njezina odjeća... izgledala je skupo.
Detektiv je ponovno kimnuo i sve zapisao, a Miriam je bila
sigurna da mu neće dugo trebati da točno shvati o kome je
govorila.
.
Nakon što je detektiv otišao, pozornici su policijskim trakama
odvojili stazu između De Beauvoira i Sheppertona, premjestili
sve brodiće osim njegova, mjesta zločina, i njezina. Isprva su
je pokušali nagovoriti da ode, ali im je jasno stavila do znanja
da nema kamo ići. Gdje će je smjestiti? Mladi pozornik s
kojim je razgovarala, piskutava glasa i prištav, izgledao je
uznemireno zbog tog prebacivanja odgovornosti s njezinih na
njegova ramena. Pogledao je nebo i zatim vodu, niz kanal pa
opet nju, tu nisku, debelu, bezopasnu sredovječnu ženu, te
popustio. Razgovarao je s nekim preko primopredajnika,
vratio se do nje i rekao joj da može ostati. – Smijete odlaziti i
dolaziti do vlastite... ovaj... rezidencije – reče – ali nikamo dalje
od toga.
Miriam je toga poslijepodneva sjedila na stražnjoj palubi
svojega brodića, izlažući se blijedom suncu u neuobičajenoj
tišini zatvorena prostora oko kanala. Ogrnula se dekom,
pripremila si šalicu čaja i promatrala policajce i forenzičare
kako brzaju amo–tamo, dovode pse, opskrbljuju se čamcima,
pretražuju stazu i njezine rubove, čeprkaju u tamnoj vodi.
Ako se uzme u obzir kakav je dan provela, osjećala se
čudno spokojno, gotovo optimistično, pri pomisli na nove
mogućnosti koje se pred njom otvaraju. U džepu džempera
opipala je ključić na privjesku, još ljepljiv od krvi, onaj što ga
je podigla s poda u brodiću, onaj o čijem postojanju nije
obavijestila detektiva, a zapravo nije ni promislila zašto to
radi.
Instinkt.
Vidjela ga je kako svjetluca kraj tijela onog mladića, ključ.
Pričvršćen za maleni drveni privjesak u obliku ptice. Odmah
ga je prepoznala. Vidjela ga je zakvačena za pojas traperica
što ih je nosila Laura iz praonice. Luda Laura, tako je zovu.
Miriam se uvijek činila sasvim ljubaznom, i nimalo ludom.
Laura čijem je dolasku na onaj jadni otrcani brodić Miriam
svjedočila. Bila je rukom pod ruku s onim lijepim mladićem, a
činilo joj se da je pripita. Kad je to bilo, prije dvije večeri? Tri?
Sigurno je zapisala u svoju bilježnicu. Zanimljivi dolasci i
odlasci, takve je stvari zapisivala.
Miriam je u suton promatrala kako iznose tijelo, penju se
stubama do ulice gdje je čekalo vozilo hitne pomoći da ga
odveze. Ustala je dok su prolazili kraj nje. Iz poštovanja je
sagnula glavu te tiho i s nevjericom izustila idi s Bogom.
Također je šapnula hvala. Zato što je Daniel Sutherland,
time što je svoj brodić privezao uz njezin i postao žrtvom
brutalna umorstva, Miriam pružio priliku koju jednostavno
nije smjela propustitii priliku da se osveti za nepravdu koja joj
je nanesena.
 Ostavši sama te pomalo prestrašena u mraku i neobično
mirnoj tišini, sišla je u unutrašnjost brodića, stavila zasun i
zaključala vrata za sobom. Izvadila je Laurin ključ iz džepa i
stavila ga u drvenu kutiju za kojekakve sitnice što je drži na
gornjoj polici za knjige. Četvrtak je dan za pranje rublja.
Možda ga onda vrati Lauri.
S druge strane, možda ga i ne vrati.
Nikad ne znaš što će se pokazati korisnim, zar ne?
 3

Gospođo Myerson? Želite li sjesti? Polako. Samo dišite.

Želite li da nekoga nazovemo, gospođo Myerson?
Carla se spustila na kauč. Presamitila se i pritisnula lice
uz koljena. Shvatila je da cvili, poput psića. – Theo – jedva
izusti. – Zovite Thea, molim vas. Mojega muža. Bivšega muža.
Njegov je broj u mojemu mobitelu. – Podigla je glavu i
pogledala naokolo, ali nije vidjela mobitel. – Ne znam gdje je,
ne znam kamo sam...
– U vašoj je ruci, gospođo Myerson – blago će detektivka. –
Mobitel držite u ruci.
Carla je pogledala dolje i vidjela da u svojoj drhtavoj ruci
doista čvrsto drži mobitel. Odmahnula je glavom i policajki
pružila telefon. – Gubim razum – reče.
Žena se osmjehnula i ovlaš dotaknula Carlino rame.
Odnijela je mobitel van da obavi poziv.
Drugi detektiv, inspektor Barker, pročistio je grlo. – Koliko
sam shvatio, Danielova je majka preminula. Je li to točno?
Carla kimne. – Prije šest... ne, prije osam tjedana – reče
gledajući kako se detektivove obrve naglo uzdižu do mjesta
gdje je nekoć imao kosu. – Moja je sestra pala – reče Carla –
kod kuće. To nije bilo... bio je nesretan slučaj.
– Imate li podatke za kontaktiranje Danielova oca?
Carla odmahne glavom. – Ne vjerujem. On živi u Americi,
već jako dugo. Nije uključen, nikad nije bio uključen u
Danielov život. Samo su... – Carlin se glas slomio. Duboko je
udahnula i polako ispuhnula zrak. – Bili su samo Angela i
Daniel. I ja.
 Barker kimne. Ušutio je i posve uspravno stajao ispred
kamina čekajući da se Carla pribere. – Ne živite ovdje jako
dugo? – upita nakon što je zaključio da joj je dao dovoljno
vremena. Smućeno ga je pogledala. Dugim je kažiprstom
pokazao kutije na podu blagovaonice, slike naslonjene na zid.
Carla je glasno ispuhala nos. – Već gotovo šest godina
namjeravam objesiti te slike – reče. – Jednog ću dana nabaviti
odgovarajuće kukice. Kutije su iz kuće moje sestre. Pisma,
znate, fotografije. Stvari kojih se nisam željela riješiti.
Barker opet kimne. Prekrižio je ruke, prebacio težinu
sjedne na drugu nogu i otvorio usta da nešto kaže, ali ga je
zaustavio tre– sak ulaznih vrata. Carla se trgnula. Detektivka
Chalmers ušla je u sobu i sagnula glavu u znak isprike. –
Gospodin Myerson dolazi. Rekao je da će brzo stići.
– Živi pet minuta odavde – reče Carla. – Noel Road. Je li
vam poznato? U šezdesetima je ondje živio Joe Orton.
Dramski pisac? Ondje je ubijen, premlaćen batinom, mislim,
ili je ubijen nožem? – Detektivi su je zbunjeno gledali. – To
nije... relevantno – reče Carla. U jednom je groznom trenutku
pomislila da bi se mogla nasmijati. Zašto je to uopće rekla?
Zašto govori o Joeu Ortonu, o ljudima koji su umrli od
batina? Doista gubi razum. Detektivi kao da to nisu opazili, ili
ih nije briga. Možda se svi ponašaju kao luđaci kad prime
vijest da je član obitelji ubijen.
– Kad ste zadnji put vidjeli nećaka, gospođo Myerson? –
upita Barker.
Carlin um uopće nije funkcionirao. – Ja... Kriste, vidjela
sam ga... u Angelinoj kući. U kući moje sestre. Nije daleko,
dvadesetak minuta pješice, na drugoj strani kanala, Hay
ward‘s Place. Sređivala sam njezine stvari i Daniel je došao
nešto uzeti. Godinama nije ondje živio, ali su mu neke stvari
još ostale u njegovoj staroj sobi, uglavnom blokovi za crtanje.
Bio je prilično darovit umjetnik. Crtao je stripove, znate.
Grafičke romane. – Nesvjesno se stresla. – Znači da je to bilo
prije tjedan dana? Dva tjedna? Isuse, ne sjećam se, glava mi
je posve smušena, ja... – Noktima je grebla po vlasištu i
provlačila prste kroz kratku kosu.
– Uopće nema problema, gospođo Myerson – reče
detektivka Chalmers. – Kasnije možemo razgovarati o
pojedinostima.
– Pa, koliko je dugo živio dolje na kanalu? – upita Barker. –
Znate li slučajno kad je...
Čulo se glasno lupanje alke na vratima i Carla se opet
trgnula. – Theo – dahne, već na nogama. – Hvala Bogu.
Detektivka je stigla do vrata prije Carle i u predsoblje
pustila Thea, rumena lica i oznojena.
– Isuse, Cee – izusti, zgrabi Carlu i čvrsto je stisne uza se.
– Što se dogodilo, zaboga?
.
Policija je sve ponovno iznijela: kako je toga jutra Carlin
nećak, Daniel Sutherland, pronađen mrtav na brodiću–kući
privezanom blizu De Beauvoir Roada na Regentovu kanalu.
Kako je zadobio višestruke ubode. Vjerojatno je ubijen između
dvadeset četiri i trideset šest sati prije nego što je pronađen,
što će uskoro moći točnije utvrditi. Postavljali su pitanja o
Danielovu poslu i prijateljima, te je li imao novčanih problema
ili se drogirao, barem koliko je njima poznato.
Nisu znali.
– Niste bili bliski? – upita detektivka Chalmers.
– Jedva sam ga poznavao – reče Theo. Sjedio je kraj Carle i
kažiprstom trljao čelo, što obično radi kad ga nešto muči.
– Gospođo Myerson?
– Ne, nismo bili bliski. Ne... dakle. Moja sestra i ja nismo
se često viđale, znate...
– Usprkos činjenici da je živjela na drugoj strani kanala? –
iznenađeno će detektivka Chalmers.
– Ne. – Carla odmahne glavom.– Mi... već dugo nisam
provodila vrijeme s Danielom. Zapravo nisam. Ne otkako je
bio dječak. Opet sam ga vidjela kad je moja sestra umrla, kao
što sam rekla. Nekoje vrijeme živio u inozemstvu. Španjolska,
mislim.
– Kad se preselio na brodić? – upita Barker.
Carla je stisnula usne i odmahnula glavom. – Ne znam –
reče. – Doista ne znam.
– Nismo imali pojma da je ondje živio – dometne Theo.
Barker ga je oštro pogledao. – Ali to je prilično blizu vašega
doma. Noel Road, zar ne? Koliko je to? Oko kilometar i pol od
mjesta gdje se nalazio brodić?
Theo je slegnuo ramenima i jače trljao čelo pa mu je koža
uz vlasište postala ružičasta. Izgledao je kao da je previše
boravio na suncu. – Moguće, ali nisam imao pojma da je
ondje.
Detektivi su razmijenili poglede. – Gospođo Myerson? –
Barker ju je pogledao.
Carla odmahne glavom. – Nisam imala pojma – tiho reče.
Detektivi su ušutjeli, a tišina je prilično dugo trajala. Carli
se činilo da čekaju da oni progovore, da ona ili Theo nešto
kažu.
Theo im je udovoljio. – Rekli ste... dvadeset četiri sata, je li
to točno? Dvadeset četiri do trideset šest sati?
Detektivka Chalmers kimne. – Procijenjeno je da je umro
između dvadeset sati u petak i osam u subotu ujutro.
– Ah. – Theo je opet trljao čelo i zurio kroz prozor.
– Jeste li se nečega sjetili, gospodine Myerson?
– Vidio sam djevojku – reče Theo. – U subotu ujutro. Bilo je
rano. Oko šest, možda? Na stazi uz kanal, prolazila je kraj
moje kuće. Stajao sam u svojoj radnoj sobi i vidio je, a sjećam
se zato što je imala krvi na sebi. Na licu. Na odjeći, mislim.
Nije bila natopljena njome ili nešto takvo, ali... bilo je krvi.
Carla je s nevjericom blenula u njega. – O čemu to govoriš?
Zašto mi nisi rekao?
 – Spavala si – reče Theo. – Ustao sam da skuham kavu i
otišao u radnu sobu po cigarete. Vidio sam je kroz prozor.
Mlada, vjerojatno ne mnogo starija od dvadeset, i hodala je
stazom uz kanal. Šepala. Ili se možda zanosila? Pomislio sam
da je pijana. Zapravo. .. nisam se time previše opterećivao
zato što je London pun čudnih pijanih ljudi, nije li? U to doba
dana često vidite ljude koji se vraćaju kući...
– Poprskani krvlju? – upita Barker.
– Pa, možda ne. Možda ne poprskani krvlju. Zato sam se i
sjetio te djevojke. Mislio sam da je pala, ili je sudjelovala u
tučnjavi. Mislio sam...
– Ali zašto ništa nisi rekao? – reče Carla.
– Spavala si, Cee, pa nisam mislio...
– Gospođa Myerson je spavala u vašoj kući – namršteno ga
prekine detektivka Chalmers. Okrene se Carli. – Je li to
točno? Proveli ste noć s gospodinom Myersonom?
Carla je polako kimnula, a njezino je lice izražavalo
posvemašnju zbunjenost. – U petak smo zajedno večerali i ja
sam prespavala. ..
– Iako smo rastavljeni, ipak imamo određenu vezu, znate,
mi često...
– Nije ih briga za to, Theo – oštro će Carla, a Theo se lecne.
Carla pritisne papirnati rupčić na nos. – Oprostite. Doista mi
je žao. Ali to je nevažno, zar ne?
– Nikad ne znamo što će biti važno – zagonetno reče Barker
i zaputi se prema hodniku. Usput imje dao posjetnice, rekao
nešto
Theu o formalnoj identifikaciji, o vezi s obitelji, o budućoj
komunikaciji. Theo je kimnuo, stavio posjetnicu u džep na
hlačama i rukovao se s detektivom.
– Kako ste saznah? – odjednom će Carla. – Želim reći, tko
je dojavio... tko ga je našao?
Detektivka Chalmers pogledala je svojega šefa, a potom
opet Carlu. – Jedna ga je žena našla – reče.
 – Žena? – upita Theo. – Djevojka? Je li mlada? Vitka?
Samo razmišljam o onoj osobi koju sam vidio, onom s
mrljama krvi na sebi. Možda je ona...
Detektivka Chalmers odmahne glavom. – Ne, riječ je o
osobi koja živi na drugom brodiću. Nije mlada žena,
sredovječna, rekla bih. Opazila je da se brodić dulje vrijeme
nije pomaknuo, pa je otišla provjeriti.
– Znači da ništa nije vidjela? – upita Theo.
– Zapravo nam je uvelike pomogla – reče detektiv Barker. –
Odlično zapaža.
– Dobro – reče Theo trljajući čelo – jako dobro.
– Gospođa Lewis – doda Barker, a detektivka ga ispravi: –
Gospođica.
– Točno – reče detektiv. Carla je gledala kako Theovo lice
gubi boju kad je Barker nastavio: – Gospođica Miriam Lewis.
 4

On je počeo, u redu? Prije nego išta kažete. On je počeo.

Čekali su je kad je stigla kući. Sigurno su je čekali jer su
lupali po ulaznim vratima doslovce trideset sekundi nakon što
se vratila. Još nije došla ni do daha (živi na sedmom katu, a
dizala opet ne rade), a oni su već ovdje, što ju je ljutilo i
živciralo. Stoga je, poput jebene glupače, odmah počela
govoriti, premda savršeno dobro zna da to ne bi trebala. Nije
baš da je sad prvi put u nevolji. Istina, obično je to drukčija
vrsta nevolje. Opijanje na javnomu mjestu, sitna krađa,
ometanje posjeda, vandalizam, neprimjereno ponašanje.
Jednom su je prilikom oslobodili krivnje za prijetnju i pokušaj
napada. Još se čeka odluka u optužbi za napad.
Ali ovo nije to. Gotovo je odmah to shvatila, jer dok je ondje
stajala, dahtala, pjenila se i blebetala, pomislila je: čekaj
malo, ovo su detektivi. Rekli su svoja imena, činove i sve to,
što je odmah zaboravila, ali ipak: stoje pred njom u civilnoj
odjeći, a to je posve drukčija vrsta nevolje.
– Smijemo li ući, gospođice Kilbride? – reče tip, sasvim
pristojno. Visok, krakat, ćelav kao jaje. – Možda bi bilo bolje
da razgovaramo unutra. – Pronicavim je očima pogledao
kuhinjski prozor što ga je prekrila daskama, ne osobito
uspješno.
Laura je već odmahivala glavom. – Ne bih rekla, ne. Mislim
da to nije pametno. Treba mi poseban skrbnik, znate, ne
smijete me ispitivati... O čemu je uopće riječ? Je li to u vezi
onog tipa u baru? Zato što je to već, znate, u sustavu. Imam
poziv za sud, magnetom je učvršćen na hladnjaku. Možete
sami vidjeti ako želite... Ne, ne, ne, stanite. Stanite. To nije bio
poziv da uđete, samo se tako kaže...
 – Zašto vam treba poseban skrbnik, gospođice Kilbride? –
Ona druga, tridesetak centimetara niža od kolege, tamne kose
nalik struni, sitnih očiju, nosa i usta skupljenih nasred
okrugla lica, uzdigne skupljene obrve. – Niste maloljetnica,
zar ne?
– Imam dvadeset pet godina, što dobro znate – obrecne se
Laura.
Nije ih uspjela spriječiti: Jaje je već na sredini hodnika, a
Obrva se progura kraj nje i reče: – Odakle bismo to znali, za
ime Boga?
– Tko je počeo što, gospođice Kilbride? – dovikne Jaje.
Slijedila je njegov glas u kuhinju gdje se sagnuo, spojio ruke
na leđima i čitao sudski poziv.
Laura je glasno otpuhnula i prišla sudoperu da uzme vode.
Morala se pribrati. Razmisliti. Kad se okrenula prema njemu,
najprije je gledao nju, a potom prozor preko njezina ramena. –
Imali ste problema? – Uzdigao je obrve, kao bezazleno.
– Ne baš.
Pojavila se i druga, nabravši čelo. – Jeste li se ozlijedili,
Laura? – upita.
Laura je prebrzo popila vodu, kašljala, namršteno zurila u
ženu. – Kamo je nestalo gospođice Kilbride, eh? Sad smo se
skompale, je li? Zauvijek najbolje prijateljice?
Vaša noga, Laura. – On je također navalio. – Kako ste je
ozlijedili?
Udario me automobil kad sam bila dijete. Složeni prijelom
bedrene kosti. Imam opaki ožiljak – reče i primakne prste
šlicu na trapericama. Gledala ga je u oči. – Želite ga vidjeti?
Ne osobito – blago će detektiv. – Što je s vašom rukom? –
Prstom je pokazao zavoj na njezinu desnom zapešću. – To se
nije dogodilo kad ste bili dijete.
Laura se ugrize za usnu. – Izgubila sam ključ, ne? U petak
navečer. Morala sam provaliti kad sam se vratila kući. –
Trznula je glavom unatrag pokazujući kuhinjski prozor koji se
otvara prema vanjskom prolazu što se proteže duž cijele
stambene zgrade. – Nisam bila osobito uspješna.
– Šavovi?
Laura odmahne glavom. – Nije bilo tako strašno.
– Jeste li ga našli? – Okrenuo se od nje i zaputio kroz
nadsvođeni prolaz između kuhinje i dnevnoga boravka.
Gledao je naokolo kao da razmišlja o davanju ponude za
kupnju stana. Što nije baš vjerojatno jer je stan katastrofa.
Znala je da bi ga se trebala sramiti: jeftini namještaj, prazni
zidovi, pepeljara na podli koju je netko prevrnuo pa sad ima
pepela po sagu, tko zna otkad jer ona uopće ne puši, a ne
sjeća se kad je zadnji put imala goste. No jednostavno joj to
nije bilo važno.
– Pa? Jeste li? – Obrva je nabrala nos dok je odmjeravala
Lauru od glave do pete i natrag, njezine vrećaste traperice,
zamrljanu majicu, ispucani lak na noktima, masnu kosu.
Laura se katkada zaboravi istuširati, katkada danima, voda je
ponekad vrela, a ponekad uopće nema tople vode. Stoje sad
slučaj zato što bojler ima vlastite ideje, katkada radi i katkada
ne radi, a ona nema novca za plaćanje vodoinstalatera. Ma
koliko je puta zvala upravitelja zgrade, napravio je jebeno
ništa.
– Jesam li što?
– Našli svoj ključ – reče Obrva. Na usnama joj je poigravao
osmijeh kao da ju je uhvatila na djelu, uhvatila je u laži. –
Jeste li našli svoj ključ?
Laura je popila zadnji gutljaj vode, progutala, nategnula
usne preko zuba. Odlučila je ignorirati pitanje. – Imate li
nešto protiv? – dovikne i progura se kraj Obrve da bi slijedila
Jaje.
– Baš ništa – odgovori detektiv. Stajao je nasred njezina
dnevnog boravka i gledao jedini ukras u sobi, uokvirenu
obiteljsku fotografiju: roditelji i malena djevojčica. Netko se
potrudio unakaziti snimak, nacrtao je rogove na očevoj glavi i
rascijepljen jezik kako viri iz majčinih usta, stavio je križiće
preko djetetovih očiju, usne joj obojao u krvavo crveno, a sve
to prije nego što ju je uokvirio i objesio. Jaje uzdigne obrve i
okrene se k njoj. – Obiteljski portret? – upita. Laura slegne
ramenima. – Tata je vrag, je li?
Odmahne glavom i pogleda ga u oči. – Rogonja – reče.
Jaje je skupio usne polako kimajući, a potom se okrenuo i
opet pogledao fotografiju. – Dakle – reče – dakle.
– Ja sam ranjiva odrasla osoba – reče Laura i detektiv
uzdahne.
– Ne, niste – umorno reče. Okrenuo je leđa fotografiji i
spustio se na njezin kauč. – Živite sami i radite pola radnog
vremena u praonici Sunshine u Spencer Streetu. Pouzdano
znamo da vas je policija više puta ispitivala bez nazočnosti
posebnog skrbnika, pa najbolje da se toga ostavimo, može?
U glasu mu se osjećala napetost, odjeća mu je bila
zgužvana i izgledao je vrlo umorno, kao da je bio na dugom
putovanju ili je premalo spavao. – Zašto ne sjednete? Pričajte
mi o Danielu Sutherlandu.
Laura je sjela za stolić u kutu sobe, onaj gdje jede večeru
dok gleda televizijski program. Nakratko je osjetila olakšanje.
Slegnula je ramenima. – Što o njemu? – upita.
– Znači da ga poznajete?
– Očito ga poznajem. Očito vam se požalio na mene. Što je
obično sranje, ako smijem reći, zato što se ništa nije dogodilo
i, u svakom slučaju, on je počeo.
Jaje se nasmiješio. Imao je iznenađujuće topao smiješak. –
Ništa se nije dogodilo, ali on je počeo? – ponovi.
– Točno.
– A kad se dogodilo to ništa – reče Obrva stigavši iz kuhinje
– što je on započeo? – Sjela je na ružan kauč od umjetne kože
kraj svojega kolege. Izgledali su smiješno dok su sjedili jedno
do drugoga, malena i veliki, on visok i mršav, kao Lurch kraj
debelog niskog Festera1. Laura se smijuljila.
Obrvi se to nije svidjelo i lice joj se smrknulo kad je
prasnula: – Zar je nešto smiješno? Mislite li da je u ovoj
situaciji nešto zabavno, Laura? •
Laura odmahne glavom. – Fester – nasmiješeno će Laura. –
Vi ste poput strica Festera, ali s kosom. Je li vam to ikad itko
rekao?
Žena je otvorila usta da nešto kaže, ali ju je Jaje
bezizražajno prekinuo. – Daniel Sutherland – ponovi, ovoga
puta glasnije – nam ništa nije rekao o vama. Došli smo s
vama razgovarati zato što smo pronašli dva kompleta otisaka
prstiju na čaši u Danielovu brodiću, a komplet koji nije njegov
pripada vama.
Laura je odjednom osjetila hladnoću. Prstima je protrljala
ključnu kost i pročistila grlo. – Pronašli ste... što? Pronašli ste
otiske prstiju? Što se događa?
– Možete li nam opisati vašu vezu s gospodinom
Sutherlandom, Laura? – reče Obrva.
– Vezu? – Laura se protiv volje nasmijala. – To je malo
pretjerano. Pojebali smo se dva puta, u petak navečer. Ne bih
to baš nazvala vezom.
Obrva je odmahnula glavom od neodobravanja, ili
nevjerice. – Kako ste ga upoznali?
Laura je s mukom progutala slinu. – Upoznala sam ga zato
što, znate, katkada pomažem jednoj starijoj gospođi, Irene.
Ona živi u Hayward‘s Placeu, znate, blizu crkve ondje, na
putu do malenog
Tescoa2. Upoznala sam je prije nekoliko mjeseci i, kao što
sam rekla, pomažem joj s vremena na vrijeme zato što je stara
i zaboravna, pomalo je muči artritis i nedavno je pala.
Uganula je gležanj ili tako nešto, pa ne može sama do
trgovine. Ne radim to radi novca ili slično, iako mi katkada
ostavi pet funti, samo za moje vrijeme, znate, ona je draga
starica... U svakom slučaju. Da, Dan, Daniel Sutherland. Prije
je živio u kući kraj Ireneine, iako već dugo ondje ne živi, ali je
njegova majka i dalje ondje živjela, barem dok nije umrla.
Tada smo se upoznali.
– Upoznali ste ga kad mu je umrla majka?
– Nakon toga – reče Laura. – Nisam bila baš u sobi kad je
oda– pela.
Obrva je pogledala kolegu, ali on nju nije gledao. Opet je
promatrao obiteljski portret, žalosna izraza lica.
– Dobro – reče Obrva – dobro. Bili ste s gospodinom
Sutherlandom u petak, je li to točno?
Laura kimne. – Otišli smo na spoj– reče – što je za njega
značilo dva pića u baru u Shoreditchu, a zatim odlazak na
njegov usrani brodić radi ševe.
– I... i on vas je ozlijedio? Ili... vas je na nešto prisiljavao?
Što je započeo'? – upita Jaje i nagne se naprijed, sad posve
usredotočen na Lauru. – Rekli ste da je nešto započeo. Što je
to bilo?
Laura je brzo treptala. Zapanjujuće se jasno sjećala izraza
iznenađenja na njegovu licu kad se okomila na njega. – Sve je
bilo u redu – reče. – Dobro smo se proveli. Mislila sam da nam
je bilo lijepo. – Iznenada je porumenjela, osjetila naglu vrelinu
kako se širi iz njezinih prsa do vrata i obraza. – Onda je
odjednom postao, kao, hladan ili nešto slično, kao da me
uopće ne želi ondje. Bio je... uvredljiv. – Pogleda svoju bolesnu
nogu i uzdahne. – Imam poremećaj. Ja sam ranjiva odrasla
osoba. Znam da ste rekli da nisam, ali jesam. Ranjiva.
– Znači da ste se prepirali s njim? – upita Obrva.
Laura kimne. Gledala je svoja stopala. – Da, može se tako
reći.
– Jeste li se sukobili? Fizički?
Na njezinoj se tenisici vidjela mrlja, točno iznad maloga
prsta lijeve noge. Tamnosmeđa mrlja. Zavukla je lijevo stopalo
iza desnoga gležnja.,– Ne, ne baš... Dobro. Ne ozbiljno.
– Znači da je bilo nasilja, ali ne onoga što biste vi nazvali
ozbiljnim nasiljem?
Laura je lijevo stopalo podigla iza desnog lista. – Nije to bilo
ništa posebno – reče. – Samo... naguravanje.
Pogledala je Jaje koji je kažiprstom trljao svoje tanke usne.
On je pak pogledao Obrvu koja mu je uzvratila pogled, te su
se nekako bez riječi dogovorili. U nečemu su se složili.
– Gospođice Kilbride, u nedjelju ujutro je tijelo Daniela
Sutherlanda pronađeno na njegovu brodiću. Možete li nam
točno reći kad ste ga zadnji put vidjeli?
Laurina su se usta odjednom bolno osušila, nije mogla
progutati slinu, čula je groznu buku u ušima, čvrsto je
zatvorila oči. – Čekajte malo... – Ustala je i pridržala se za
stolić osjećajući kako se svijet naginje. Opet je sjela. – Čekajte
malo – ponovi – njegovo tijelo? Zar želite reći...?
– da je gospodin Sutherland mrtav – Jaje reče tihim i
bezizražajnim glasom.
– Ali... on nije, je li? – Laura je čula kako joj vlastiti glas
puca. Jaje polako kimne. – U nedjelju ujutro? Rekli ste u
nedjelju ujutro?
– Točno – odgovori Jaje. – Gospodin Sutherland pronađen
je u nedjelju ujutro.
– Ali... – Laura je u grlu osjećala puls – ali vidjela sam ga u
petak navečer i otišla u subotu ujutro. Otišla sam u subotu
ujutro.
Možda u sedam, možda čak i prije. U subotu ujutro – još
jednom ponovi kako bi to naglasila.
Obrva je počela nešto govoriti vedrim i melodioznim
glasom, kao da priča nešto smiješno i uskoro će doći do
poante vica. – Gospodin Sutherland umro je od gubitka velike
količine krvi, na prsima i vratu imao je rane zadane nožem.
Vrijeme njegove smrti još nije točno utvrđeno, ali naš
forenzičar smatra da je vjerojatno umro dvadeset četiri do
trideset šest sati prije nego što je pronađen. Vi kažete da ste
bili s gospodinom Sutherlandom u petak navečer, je li to
točno?
Laurino je lice gorjelo, oči su je pekle. Glupača. Onaj e
glupača. – Da – tiho reče. – Bila sam s njim u petak navečer.
– Petak navečer. Otišli ste s njim na njegov brodić–kuću,
da? Imah ste seksualne odnose s njim, rekli ste? Dva puta,
zar ne? U koliko ste točno sati u subotu ujutro otišli od
gospodina Sutherlanda?
Klopka. To je bila klopka, a ona je ušla ravno u nju.
Glupača. Zubima je grickala donju usnu i onda snažno
zagrizla. Ništa nemoj reći, zamišljala je da bi joj odvjetnik
rekao. Ni s kim nemoj razgovarati. Odmahnula je glavom i iz
dubine njezina grla izišao je tihi zvuk, naoko bez njezine volje.
– Što je to bilo? Laura? Jeste li nešto rekli, Laura?
– Žao mi je što je mrtav i sve to – reče Laura ignorirajući
savjet vlastita uma – ali ja ništa nisam učinila. Čujete me?
Ništa nisam učinila. Nikoga nisam probola. Svatko tko kaže
da jesam, običan je lažljivac. On je... ne znam, rekao mi je
neke stvari koje mi se nisu sviđale. Ništa nisam učinila.
Možda sam ga udarila, možda... – Osjetila je okus krvi u
ustima i s mukom progutala slinu. – Nemojte. .. samo ne
pokušavajte reći da sam ja to napravila, zato što s tim nisam
imala nikakve veze. Možda je bilo malo naguravanja, ali to je
sve, znate, i onda je nestao, pa je to bilo to, znate. To je bilo
to. Nisam ja kriva, razumijete, nisam ja kriva čak ni za...
svađu ili štogod, nisam ja kriva.
Lauraje čula vlastiti glas kako blebeće i blebeće, postaje
sve viši i viši. Znala je kako zvuči, poput luđakinje koja
lupeta, poput jedne od onih poremećenih osoba koje stoje na
uličnom uglu i viču na ništa i nikoga. Znala je da tako zvuči i
nije se uspijevala zaustaviti.
– Nestao? – upita Obrva. – Rekli ste „onda je nestao“. Što
ste time mislili, Laura?
 – Mislila sam da je nestao. Otišao je, izišao, što ste vi
mislili? Nakon što smo se svađali, nije bilo fizičkog nasilja, ali
znate, nakon toga samo je navukao traperice, izišao i
jednostavno me ondje ostavio.
– U svojoj kući... na svojem brodiću, samu?
– Tako je. Valjda je on ona vrsta ljudi koja vjeruje drugima
– rekla je i nasmijala se, premda je znala da je to posve
neprikladno, ali se ipak nije mogla zaustaviti jer je doista bilo
smiješno, pomisao da je vjerovao ljudima, nije li? U danim
okolnostima? Ne baš doista smiješno, ali ipak. Kad se počela
smijati, shvatila je da ne može prestati. Osjećala je kako joj se
lice zacrvenjelo, kao da se guši.
Detektivi su razmijenili poglede.
Obrva slegne ramenima. – Idem joj donijeti čašu vode –
naposljetku reče.
Laura je potom čula kako detektivka dovikuje, ali ne iz
kuhinje već iz kupaonice. – Gospodine, možete li na trenutak
doći ovamo?
Ćelavi je ustao, a Laura je osjetila kako je zahvaća panika i
tjera smijeh iz njezinih grudi. Rekla je: – Stanite malo, nisam
rekla da smijete ući onamo – no bilo je prekasno. Slijedila ga
je do ulaza u kupaonicu gdje je stajala Obrva. Pokazivala je
prstom, najprije umivaonik gdje je Laura ostavila ručni sat
(onaj koji neosporno pripada Danielu Sutherlandu jer su na
poleđini ugravirani njegovi inicijali), a zatim Laurinu
okrvavljenu majicu, zgužvanu i bačenu u kut kupaonice.
– Porezala sam se – reče Laura čije je lice pocrvenjelo. –
Rekla sam vam to. Porezala sam se dok sam se penjala kroz
prozor.
– Doista ste nam to rekli – reče Jaje. – Želite li nam nešto
reći i o satu?
– Uzela sam ga – mrzovoljno će Laura – očito. Uzela sam ga.
Ali nije ono što mislite. To sam napravila samo da ga
razljutim. Namjeravala sam ga... ne znam, baciti u kanal, reći
mu neka ga uhvati. Ali onda... ne znam, pomislila sam da
možda nešto znači, znate, kad sam vidjela ugravirana slova
na poleđini, pa sam pomislila, kao, što ako mu ga je dala
njegova majka prije nego što je umrla ili štogod, te je
nezamjenjiv? Kanila sam mu ga vratiti.
Jaje ju je žalosno pogledao, kao da ima vrlo loše vijesti, što
je na neki način imao. – Evo što će se sada dogoditi – reče. –
Odvest ćemo vas u policijsku postaju da odgovorite na još
neka pitanja. Odgovarat ćete na pitanja nakon što vam
pročitamo vaša prava. Razumijete što to znači? Također ćemo
vam uzeti uzorke za testiranje, da ih usporedimo s onim što je
pronađeno na mjestu zločina.
– Uzorke? Što to znači?
– U postaji će vam netko ostrugati ono što imate ispod
noktiju, proći češljem kroz kosu radi vlakana, takve stvari.
Ništa invazivno, nemate razloga za zabrinutost...
– Što ako ne želim? – Laurin je glas podrhtavao. Željela je
da joj netko pomogne, ali nije znala tko bi to mogao biti. –
Smijem li odbiti?
– Sve je u redu, Laura. – Obrva je govorila umirujućim
glasom. – Vrlo jednostavno i lako, nemate se čega bojati.
– To je laž – reče Laura. – Znate da je to laž.
– Zatim ćemo – reče Jaje – zatražiti nalog za pretragu
vašega doma. Sigurno vam je jasno da ćemo ga u danim
okolnostima dobiti bez ikakvih problema. Stoga, ako postoji
još nešto što mislite da bismo trebali znati, bilo bi pametno da
nam to sad kažete, u redu?
Laura je razmislila o pitanju, pokušala se sjetiti ima li
nečega što bi im trebala reći, ali joj um nije funkcionirao.
Obrva joj je nešto govorila, dodirnula joj podlakticu, te se
lecnula. – Vaša odjeća, Laura? Možete li nam pokazati što ste
nosili u petak navečer?
Laura je podizala razne odjevne predmete s poda u svojoj
sobi, pružila im traperice koje možda jest, a možda i nije
nosila, bacila je grudnjak u njihovu smjeru. Otišla je u zahod
i njih dvoje ostavila u hodniku. Jaje je sagnuo glavu da čuje
ono što mu Obrva govori. Laura je zastala kraj vrata
kupaonice pa je čula kako žena mrmlja nešto o ugraviranom i
čudnom te dodaje nije baš sva svoja, zar ne?
Dok je sjedila na zahodu spustivši gaćice oko gležnjeva,
Laura se žalosno osmjehnula. Opisivali su je i gorim riječima.
Nije sva svoja? Nije sva svoja je ništa, nije sva svoja je gotovo
kompliment u usporedbi sa svim drugim nazivima kojima su
je tijekom godina častili: idiotkinja, nakaza, čudakinja,
poremećena, retardirana, luđakinja.
Jebena psihopatkinja, to joj je Daniel Sutherland rekao kad
se okomila na njega, doista ga napala, udarala rukama i
nogama, grebla noktima. Zgrabio ju je i zario joj palčeve u
meso na nadlakticama. – Jebena psihopatkinjo, ti... luda
kučko. – Sve se tako brzo preokrenulo. U jednom je trenutku
ležala na njegovu krevetu i pušila cigaretu, a u idućem je već
bila na stazi, okrvavljena lica i s njegovim ručnim satom u
džepu.
Dok su je detektivi pratili niza stube, Laura se pitala kako
bi im mogla reći istinu: da je sat uzela iz inata, da, ali i zato
što je osjećala čudnu nadu. Željela ga je kazniti, ali sije
također željela pružiti izliku za povratak, da ga opet vidi.
No sad više nema nikakvih izgleda za to, zar ne?
 5

U policijskoj je postaji mlada policajka ljubazna smiješka

skupila uzorke ispod Laurinih noktiju, uzela bris s unutarnje
strane njezina obraza i provlačila joj češalj kroz kosu. To je
radila polako i nježno, što je na Lauru djelovalo umirujuće i
tako je silno podsjećalo na djetinjstvo da su joj suze navrle na
oči.
U Laurinoj je glavi Deidre opet govorila. Nemaš
samopoštovanja, to je tvoj problem, Laura. Deidre, mršava
žena nemilosrdna lica u čijem je naručju njezin otac slomljena
srca potražio utjehu nakon što je Laurina majka otišla, mogla
bi, kad bi to netko tražio, iznijeti cijelu litaniju Laurinih
problema. Posebno joj se sviđa nisko samopoštovanje. Ne
cijeniš se dovoljno, Laura. U osnovi je to tvoj problem. Kad bi
samu sebe malo više cijenila, ne bi tek tako otišla sa svakim
tko ti posveti malo pažnje.
Nekoliko dana nakon što je navršila trinaest godina, Laura
je otišla na zabavu u prijateljičinu kuću. Otac ju je uhvatio
kako se u šest ujutro šulja natrag u kuću. Zgrabio ju je za
ramena i tresao je kao krpenu lutku. – Gdje si bila? Već sam
poludio od straha! Mislio sam da se nešto dogodilo! Ne smiješ
mi to raditi, pile moje. Molim te, nemoj mi to raditi. – Čvrsto
ju je zagrlio, spustila je glavu na njegova široka prsa i osjećala
se kao da je opet dijete, ponovno normalna. – Žao mije, tata –
tiho je rekla. – Stvarno mi je žao.
– Uopće joj nije žao – Deidre je ustvrdila otprilike sat
kasnije kad su sjedili za doručkom. – Pogledaj je. Samo je
pogledaj, Philipe. Kao mačak koji je omastio brk. – Laura joj
se smiješila iznad zdjelice žitarica. – Imaš onaj izraz lica –
rekla je Deidre i s gnušanjem skupila usta. – Zar nema onaj
izraz lica? S kim si noćas bila?
Poslije je čula kako se njezin otac i maćeha prepiru. –
Nema samopoštovanja – govorila je Deidre. – To je njezin
problem. Kažem ti, Phile, ostat će trudna prije nego navrši
petnaestu. Moraš nešto poduzeti. Moraš nešto poduzeti kad je
riječ o njoj.
Glas njezina oca, molećiv: – Ali nije ona kriva, Deidre, znaš
to. Nije ona kriva.
– Ah, nije ona kriva. Tako je. Laura nikad ni za što nije
kriva.
Još kasnije, kad je Deidre došla u Laurinu sobu na katu
da je pozove na večeru, pitala je: – Jeste li barem koristili
zaštitu? Molim te, reci mi da nisi bila toliko glupa i to radila
bez kondoma?
Laura je ležala na krevetu i zurila u strop. Uopće ne
skrenuvši pogled, zgrabila je četku za kosu s noćnog ormarića
i bacila je prema maćehi. – Molim te, samo odjebi, Deidre –
rekla je.
– O da, to je baš dražesno, nije li? Kladim se da ti nisi kriva
ni za svoje vulgarno izražavanje. – Okrenula se da ode, ali se
predomislila. – Znaš, Laura, znaš li koji je tvoj problem?
Samu sebe ne cijeniš dovoljno.
Nisko samopoštovanje doista je jedan od Laurinih
problema, ali nije jedini. Ima cijeli niz drugih, uključujući
između ostaloga: ovisnost o seksu, slabu kontrolu poriva,
nedolično društveno ponašanje, agresivni ispadi, gubitak
kratkotrajnog pamćenja i jasno vidljivo šepanje.
– Gotovo– rekla je policajka kad je završila. – Sve smo
riješili. – Vidjela je da Laura plače i stisnula joj ruku. – Bit
ćete dobro, dušo.
– Želim nazvati mamu– reče Laura. – Smijem li nazvati
mamu? Njezina se mama nije javila na telefon.
 – Smijem li obaviti još jedan poziv? – upita Laura. Policajka
odmahne glavom, ali vidjevši Laurin očaj, pogleda na jednu i
drugu stranu hodnika te kimne. – Hajde onda – reče. – Brzo.
Laura je zatim nazvala oca. Čula je kako telefon nekoliko
puta zvoni, a zatim ju je ispunila nada kad se čulo
uspostavljanje veze, no odmah je nestala kad je čula Deidrein
glas. – Halo? Halo? Tko je to? – Laura spusti slušalicu i slegne
ramenima na policajkin upitan pogled. – Pogrešan broj – reče.
.
Policajka je odvela Lauru u sićušnu zagušljivu prostoriju gdje
se na sredini nalazio stol. Policajka joj je dala čašu vode i
rekla da će netko uskoro donijeti čaj, ali se čaj uopće nije
pojavio. Soba je bila pregrijana i zaudarala je po nečemu
čudnom i kemijskom. Koža ju je svrbjela, um se doimao
smućenim od iscrpljenosti. Prekrižila je ruke na stolu,
spustila glavu na njih i pokušala spavati, ali je u šumu u
svojoj glavi čula glasove: majčin, Deidrein, Danielov. Kad je
progutala slinu, činilo joj se da osjeća okus metala i truleži.
– Što čekamo? – naposljetku upita policajku, a žena sagne
glavu i slegne ramenima.
– Valjda odvjetnika po službenoj dužnosti. To katkada
potraje.
Laura pomisli na svoje namirnice, zamrznute pizze i gotovi
curry na koje je potrošila svojih zadnjih deset funti, kako se
polako odmrzavaju na radnoj ploči u njezinoj kuhinji kod
kuće.
.

Činilo se da su prošli sati, ali je to vjerojatno bilo samo

desetak minuta, kad su ušli detektivi, bez odvjetnika.
– Što mislite, koliko će ovo trajati? – upita Laura. – Sutra
me očekuje duga smjena, a jebeno sam iscrpljena.
Jaje ju je odmjerio dugim oštrim pogledom i uzdahnuo,
kao da ga je razočarala. – Moglo bi potrajati, Laura – reče. –
To je... Pa, ne izgleda sjajno, zar ne? Vidiš, stvar je u tome da
si već poznata po ovome, nije li tako?
– Nije istina, dovraga. Poznata? O čemu to govorite? Ne
idem naokolo napadajući ljude nožem. Ja...
– Napala si Warrena Laceyja – dometne Obrva.
– Vilicom. U šaku. Jebeš mu sve, to uopće nije isto – reče
Laura i počne se smijati. To je stvarno apsurdno, ovo je
miješanje jabuka i krušaka, ni na koji način nije slično, ali
zapravo joj nije bilo do smijeha. Najradije bi plakala.
– Zanimljivo je – reče Obrva – doista je zanimljivo što ti je
ovo toliko zabavno, Laura. Zato Što većini ljudi, mislim na one
koji se nađu u tvojoj situaciji, većini ljudi ovo ne bi bilo baš
toliko smiješno...
– Nije ni meni. Ne mislim da je to smiješno, ne mislim... –
Laura frustrirano uzdahne. – Katkada mi je teško – reče –
svoje vanjsko ponašanje uskladiti sa svojim emocionalnim
stanjem. Ne mislim da je to smiješno – ponovila je, ali se nije
uspjela prestati smiješiti. Obrva joj je uzvratila smiješak, što
se doimalo groznim. Kanila je još nešto reći, ali ih je napokon
prekinuo dugo očekivani odvjetnik po službenoj dužnosti,
čovjek izmučena izgleda i siva lica u čijem se dahu osjećala
kava i koji nije ulijevao previše povjerenja.
Kad su se svi smjestili i predstavili jedni drugima, time
obavivši formalnosti, Obrva je nastavila. – Maločas smo
govorili – reče – o tome kako ti je teško uskladiti vanjsko
ponašanje s emocionalnim stanjem. To si rekla, zar ne? –
Laura kimne. – Moraš glasno govoriti, Laura, radi snimke. –
Laura progunđa potvrdan odgovor. – Znači da se može reći da
se ne možeš uvijek kontrolirati? Imaš emotivne ispade koji su
izvan tvoje kontrole? – Laura je potvrdila. – Uzrok tome je
nesreća što sije doživjela kao dijete? Je li to točno? – Laura je
opet potvrdila. – Možeš li nam nešto više reći o toj nesreći,
Laura? – Obrva je pitala umirujućim glasom, kao da je potiče.
Laura je stavila ruke ispod bedara kako ne bi pljusnula tu
ženu. – Možeš li nam ispričati kako je nesreća djelovala na
tebe, mislim fizički?
Laura je pogledala odvjetnika pokušavajući ga bezglasno
pitati: Moram li? Ali on kao daju nije shvatio pa je, duboko
uzdahnuvši, monotono nabrajala svoje ozljede: – Lom lubanje,
slomljena zdjelica, složeni prijelom bedrene kosti. Posjekotine,
modrice. Dvanaest dana u komi. Tri mjeseca u bolnici.
– Pretrpjela si traumatsku ozljedu mozga, zar ne, Laura?
Možeš li nam nešto reći o tome?
Laura je napuhala obraze, zakolutala očima. – Zar to ne
biste mogli potražiti na jebenom Googleu? Isuse. Želim reći,
jesmo li stvarno ovdje da o tome razgovaramo? O nečemu što
mi se dogodilo kad sam imala deset godina? Mislim da bih
sad jednostavno trebala ići kući zato što, iskreno, imate
jebeno ništa, zar ne? Nemate nikakvih dokaza protiv mene.
Detektivi su je bezizražajno promatrali, nimalo
impresionirani njezinim ispadom. – Možeš li nam samo
ispričati o ozljedi glave? – Jaje upita iritantno uljudnim
tonom.
Laura opet uzdahne. – Pretrpjela sam ozljedu mozga.
Privremeno je utjecala na moj govor, kao i na moje sjećanje...
– Na tvoje pamćenje? – upita Obrva.
– Da, na moje pamćenje.
Obrva zastane, a Lauri se činilo da je to radi dojma. –
Takva vrsta ozljede također ostavlja neke posljedice u smislu
emocija i ponašanja, zar ne?
Laura se ugrize za usnu, snažno. – Imala sam određenih
problema s kontrolom bijesa kad sam bila mlađa – reče
gledajući ženu ravno u oči, izazivajući je da je proglasi
lažljivicom. – Depresiju. Imam manjak inhibicija, što znači da
katkada kažem neprikladne ili uvredljive stvari, kao kad sam
vam rekla da ste ružni.
Obrva se nasmiješila, izdigla se iznad toga i nastavila. –
Imaš problema s kontroliranjem poriva, zar ne, Laura? Ne
možeš si pomoći, napadaš ljude, pokušavaš ih ozlijediti.
Zapravo to govoriš, nije li tako?
–Pa, ja...
– Tako si na brodiću u petak navečer, kada te gospodin
Sutherland odbacio, kad je bio, kako si sama rekla, hladan i
uvredljiv, izgubila živce, nisi li? Napala si ga, zar ne? Prije si
rekla da si ga udarila. Doista si ga željela ozlijediti, zar ne?
– Željela sam mu iščupati jebeni grkljan – Laura je čula
vlastiti glas. Osjetila je kako se odvjetnik kraj rije lecnuo. I eto
problema: policija nema jebeno ništa, baš kako je rekla, zato
što imaju nju. Imaju Lauru. Ne treba im oružje, zar ne? Ne
treba im nepobitni dokaz. Imaju motiv, imaju priliku i imaju
Lauru, svjesni da mogu računati na to da će ona, prije ili
poslije, izvaliti nešto stvarno glupo.
 6

Irene je u naslonjaču u prednjoj sobi, svojem omiljenom

mjestu za čitanje, čekala Lauru koja je kasnila. Naslonjač,
nekoć dio para od kojeg je drugi davno bačen na smetlište,
smješten je točno uz prozor. To je mjesto veći dio jutra i dobar
dio poslijepodneva obasjano suncem, mjesto s kojeg Irene
može promatrati svijet kako prolazi i svijet može promatrati
nju kako radi ono što se očekuje od starih ljudi: sjedi u
naslonjaču sama u sobi, razmišlja o prošlosti, o nekadašnjoj
slavi, o propuštenim prilikama, o onome kako je nekoć bilo. O
pokojnicima.
Što Irene uopće ne radi. U svakom slučaju, ne radi
isključivo to. Uglavnom čeka Lauru da se pojavi i ode obaviti
tjednu kupovinu namirnica za nju, a u međuvremenu sređuje
jednu od tri kutije knjiga ustajala mirisa što joj ih je ostavila
Carla Myerson. Knjige su pripadale preminuloj osobi, Angeli.
Carlina sestra i Ireneina susjeda, kao i njezina draga
prijateljica.
– Nemaju nikakvu vrijednost – Carla je rekla kad ih je
prošli tjedan ostavila kod Irene. – Samo džepne knjige. Kanila
sam ih odnijeti u dobrotvornu trgovinu, ali onda sam
pomislila... – Na brzinu je pogledom preletjela Irenein dnevni
boravak, nabrala nos i nastavila: – Mislila sam da bi možda
bile po vašem ukusu.
Prikrivena uvreda, zaključila je Irene. Premda joj to nije
osobito smetalo. Carla je vrsta žene koja zna cijenu svega i
vrijednost ničega. Nemaju nikakvu vrijednost? To samo
pokazuje što ona zna.
Kad je Irene otvorila neka od starijih Penguinovih izdanja,
izlizanih i poderanih narančastih ovitaka, stranice su se
doista počele mrviti pod njezinim prstima. Već su počele
izgarati, kiselost papira uništava stranice, čini ih krhkima i
lomljivima, uništava ih iznutra. Kad čovjek razmisli, to je jako
tužno, sve te riječi, sve te priče polako nestaju. U svakom
slučaju, te će knjige morati baciti. No što se ostalih tiče,
itekako su po njezinu ukusu, čak do te mjere da ih je, već
nekoliko pročitala. Ona i Angela stalno su razmjenjivale
knjige, obje su uživale u najboljim kriminalističkim romanima
(ne onim krvavim, već onima koji imaju dobro razrađen
zaplet, kao što su romani Barbare Vine ili P. D. James) te u
djelima koja se čitaju u knjižnim klubovima na koja bi netko
poput Carle Myerson sigurno zavio nosom.
Činjenica da je Irene pročitala većinu tih knjiga uopće nije
bitna. Važno je ono što Carla vjerojatno ne zna, premda je tu
riječ o njezinoj sestri, a to je činjenica da je Angela bila vandal
kad je riječ o knjigama, savijala je hrpte, radila uši na
stranicama, črčkala po marginama. Primjerice, dok
prelistavate Angelin primjerak romana Ukleta kuća na brdu,
možda ćete opaziti da je podcrtala određene dijelove rečenica
(sirotu su djevojku silno mrzili; objesila se, usput rečeno). Dok
okrećete stranice Angelina često prelistavana primjerka
romana Oko koje vidi u tami, otkrit ćete koliko je snažno
suosjećala s Verinim stavom prema njezinoj sestri: Točno to!
Načrčkala je na margini kraj rečenice: Ništa ne ubija kao
prezir, a prezir spram nje zahvatio me poput vrele bujice. S
vremena na vrijeme čak možete naići na neki trunak Angeline
prošlosti, primjerice označivač stranica, ili putnu kartu za
vlak, ili popis stvari za kupovinu: cigarete, mlijeko, tjestenina.
U knjizi Nema zemlje za starce bila je razglednica kupljena u
V&A–u3, fotografija kuće okružene bijelim plotom. U romanu
U šumi bio je papirić na kojem se nalazio crtež dvoje djece
kako se drže za ruke. U knjizi Betonski vrt našla je
rođendansku čestitku, plavo–bijelu sa slikom čamca, papir je
bio zgužvan, izlizan od rukovanja. Dragom Danielu, glasila je
poruka, od srca za tvoj deseti rođendan. Poljupci, teta Carla.
 Ništa ne vrijedi? To samo pokazuje što Carla zna. Istina je
da, kad čitate knjigu čiji je prijašnji vlasnik bila Angela
Sutherland i koju je ona pročitala, postanete dio razgovora.
Budući da, nažalost, više neće biti stvarnih razgovora s
Angelom, to je za Irene vrijedno. To je neprocjenjivo.
Da se nije toliko opterećivala pitanjem gdje je Laura, Irene
bi bila sasvim zadovoljna dok je poput guštera uživala na
jutarnjem suncu, pregledavala knjige, promatrala kako vani
žure službenici i mame s djecom.
Ireneina malena jednokatnica u nizu, s dvije prostorije u
prizemlju i dvije na katu, nalazi se na jednoj strani Hayward's
Placea, uskog prolaza u središtu grada. Prolaz, zapravo malo
više od puteljka koji povezuje dvije veće ceste, Hayward's
Place na jednoj strani ima pet malenih identičnih kuća
(Ireneina je broj dva), a na drugoj Red Bull Theatre (koji
možda jest, a možda i nije izgorio u velikom londonskom
požaru, a sad je preuređen u prilično dosadan uredski
prostor). Hayward's Place je prikladna prečica, pa onuda i
danju i noću prolazi mnogo ljudi, barem tijekom radnih dana.
Gdje je Laura? Rekle su utorak, nisu li? Obično dolazi
utorkom zato što toga dana kasnije počinje raditi u praonici.
Je li danas utorak? Irene misli da jest, ali je počela sumnjati
u sebe. Oprezno je ustala iz naslonjača zato što je nedavno
uganula gležanj, što i jest jedan od razloga zbog kojih joj treba
pomoć pri kupnji. Polako je zaobišla malene hrpe knjiga na
podu, pročitane i nepročitane, omiljene i one namijenjene
Oxfam trgovini4, te prčkala po dnevnom boravku. Od
namještaja ima samo naslonjač i maleni kauč, komodu na
kojoj se nalazi starinski i rijetko gledani televizor te policu za
knjige na vrhu koje stoji radio. Uključila je radio.
Spiker je u deset potvrdio da je doista utorak: utorak
trinaesti ožujka, točnije rečeno. Spiker je dalje rekao da je
premijerka Theresa May ruskom premijeru dala vremena do
ponoći da objasni kako je bivši špijun otrovan u Salisburyju.
Nastavio je viješću da je član Parlamenta laburističke stranke
opovrgnuo tvrdnju da je pripadnicu stranke pljesnuo po
stražnjici. Zatim je rekao da policija ispituje mladu ženu u
vezi s umorstvom Daniela Sutherlanda, mladića starog
dvadeset tri godine koji je u nedjelju pronađen mrtav u
brodiću na Regentovu kanalu. Spiker je nastavio čitati niz
drugih vijesti, ali ga Irene nije čula jer joj je krv šumila u
ušima.
Vjerojatno joj se pričinja. Sigurno joj se pričinja. Daniel
Sutherland? Nemoguće. Irene je drhtavim rukama ugasila
radio i opet ga upalila, ali je spiker nastavio čitati te je sad
govorio o drugim stvarima, o vremenu, o primicanju hladne
fronte.
Možda je to neki drugi Daniel Sutherland? Koliko Daniela
Sutherlanda postoji? Jutros nije kupila novine, a ovih dana ih
gotovo uopće ne kupuje, pa to ne može provjeriti. Čula je da
se sve može pronaći na mobitelu, no nije posve sigurna kako
se to radi, a ionako se ne sjeća gdje je zadnji put vidjela
telefon. Vjerojatno je negdje na katu. Baterija se zasigurno
ispraznila.
Ne, morat će to obaviti na starinski način, morat će otići do
kioska po novine. Osim toga, ako Laura ne dođe, trebat će joj
mlijeko i kruh. U hodniku je navukla kaput, uzela torbu i
ključ kuće, a baš kad je kanila otvoriti ulazna vrata, opazila
je, taman na vrijeme, da na nogama još ima papuče. Vratila
se u dnevni boravak da obuje cipele.
Zaboravna je, to je sve. No neobično je koliko je nervozna
kad ovih dana izlazi iz kuće. Prije je stalno izlazila, odlazila u
kupovinu ili u knjižnicu, volontirala u trgovini Crvenoga križa,
ali čovjek brzo izgubi naviku nakon što određeno razdoblje
provede u kući. Morat će na to pripaziti. Ne želi postati jedna
od onih starica koje se previše boje izići iz vlastita stana.
Morala je priznati da rado izbjegava supermarket prepun
nestrpljivih, bezobzirnih, rastresenih mladih ljudi. Nije da ima
nešto protiv mladih ljudi. Ne želi postati nijedna od takvih
starijih osoba, onih ogorčenih, nepristupačnih i
samodopadnih osoba u bež sandalama za starije građane što
ih naručuju preko zadnjih stranica u nedjeljnom prilogu
novina. Irene nosi plavo–narančaste New Balance tenisice na
čičak traku. Angela joj ih je darovala za Božić. Irene nema
ništa protiv mladih, pa i sama je nekoć bila mlada. Samo
mladi ljudi stvaraju pretpostavke, zar ne? Neki mladi ljudi.
Pretpostavljaju da si gluh, slijep, slab. Neke od tih
pretpostavki mogu biti točne (a neke ne: Irene ima sluh kao
šišmiš. Zapravo često poželi da malo slabije čuje zato što su
zidovi njezine kuće tanki poput papira.) Unatoč tome, takve je
pretpostavke živciraju.
.
Vrativši se kući iz kupovine, u novinama nije našla ništa o
Danielu Sutherlandu (i ne samo to, već je shvatila da je
zaboravila kupiti marmeladu za svoj prepečenac, pa je
uprskala izlazak). Naposljetku je ipak pronašla svoj mobitel (u
kupaonici), ali mu se baterija ispraznila (kako je predvidjela).
Nikako se nije mogla sjetiti kamo je stavila punjač.
Frustrirajuće.
Ali nije postajala senilna. Nije riječ o demenciji. Ljudi
naprečac donose takav zaključak kad si star i zaboravljaš
stvari, kao da mladi također ne zametnu svoje ključeve ili
zaborave ponešto s popisa za kupovinu. Irene je sigurna da
nije riječ o demenciji. Ipak ne kaže ,,mikser“ kad misli na
,,mlijeko“, ne izgubi se putem kući iz supermarketa. Ne gubi
(često) nit razgovora, ne stavlja daljinski u hladnjak.
Ipak se katkada loše osjeća. Ali to definitivno nije
demencija, što joj je i njezin liječnik rekao. Samo što postane
umorna ako se malo zapusti, ako zaboravi popiti dovoljno
vode i redovito jesti, a onda nastupa smućenost i, prije nego
se snađe, već se počne gubiti. – Vaši su resursi potrošeni,
gospođo Barnes – rekao je liječnik kad se to zadnji put
dogodilo. – Uvelike potrošeni. Morate voditi više računa o sebi,
morate dobro jesti i dovoljno piti. Ako to ne činite, jasno da
ćete postati smućeni i dobiti vrtoglavicu! Mogli biste opet
pasti. A to nikako ne želimo, zar ne?
Kako njemu objasniti, tom ljubaznom (premda pomalo
snishodljivom) mladom čovjeku blaga glasa i vodenasto plavih
očiju, da se ona katkada želi izgubiti u smućenosti? Kako mu,
za ime Boga, razjasniti da taj osjećaj, iako zastrašujući,
povremeno također može biti uzbudljiv'? Reći mu da s
vremena na vrijeme namjerno preskače obroke nadajući se
upravo toj smućenosti, osjećaju da će se netko koga više
nema vratiti bude li strpljivo čekala?
Zato što bi u tim trenucima zaboravila da je William,
čovjek kojeg je voljela, s kojim je više od četrdeset godina
dijelila krevet, mrtav. Zaboravila bi da ga nema već šest
godina i mogla bi se izgubiti u maštariji da je samo otišao na
posao, ili se naći s prijateljem u puhu. Naposljetku bi čula
njegovo poznato zviždukanje na stazi, poravnala bi haljinu i
popravila frizuru, te bi za minutu, samo minutu, čula njegov
ključ u vratima.
Irene je čekala Williama kad je upoznala Lauru. Onoga
dana kad su pronašli Angelino tijelo.
.
Bilo je užasno hladno. Irene se zabrinula jer se probudila i
William nije bio ondje, a nije razumjela kamo je nestao. Zašto
nije došao kući? Sišla je u prizemlje, navukla kućni ogrtač i
izišla, ali je vani bilo ledeno i njega nigdje nije vidjela. Na stazi
nikoga nije vidjela. Gdje su svi? Irene se okrenula da se vrati
unutra i shvatila da su se vrata sama zatvorila, ali to nije bio
problem zato što nikad nije izlazila bež ključa u džepu. Ne bi
ponovila takvu grešku, ne nakon onoga što se prošli put
dogodilo. Ali onda, što je bilo doista apsurdno, nije uspijevala
uvući ključ u bravu. Prsti su joj se ukočili od hladnoće i
jednostavno nije mogla. Ključ joj je neprestano ispadao i ona
se rasplakala, što je bilo stvarno budalasto. Bilo je jako
hladno, a ona je bila sama i nije imala pojma gdje je William.
Kriknula je, ali nitko nije došao i tada se sjetila Angie! Angela
je zasigurno u susjednoj kući, nije li? Bude li tiho pokucala,
neće probuditi dječaka.
Tako je učinila. Otvorila je dvorišna vrata kraj svojih i
lagano pokucala na ulazna vrata dovikujući: – Angela! To sam
ja. Irene. Ne mogu se vratiti unutra. Ne mogu otvoriti svoja
vrata. Možeš li mi pomoći?
Nije bilo odgovora, pa je opet pokucala, ali i dalje nitko nije
reagirao. Ponovno je prtljala sa svojim ključem, ali sad su je
prsti boljeli! Pred licem joj je lebdio vlastiti bijeli dah, stopala
su joj obamrla, a kad se okrenula, spotaknula se uz dvorišna
vrata, udarila se u bok i uzviknula. Suze su joj tekle niz
obraze.
– Je li vam dobro? Bože, nije vam dobro, jasno da nije. No,
no, sve je u redu, dopustite da vam pomognem. – Kraj nje se
našla djevojka. Neobična djevojka u čudnoj odjeći, hlače s
cvjetnim uzorkom, prevelika srebrna jakna. Niska i mršava,
izrazito svijetle kose, pjegava nosa. Vrlo krupne plave oči,
zjenice poput crnih rupa. – Jebeni pakao, ženo, smrzavate
se... – Obje je Ireneine ruke uzela u svoje i nježno ih trljala. –
Uh, jako vam je hladno, nije li? Je li ovo vaša kuća? Jeste li se
zaključali vani? – Irene je osjećala alkohol u djevojčinu dahu.
Nije joj se činilo da je dovoljno stara da bi pila, ali ovih se
dana to ne može znati. – Ima li nekoga unutra?
Hej! – viknula je, zaputila se puteljkom do Angelinih vrata i
počela lupati. – Hej! Pustite nas unutra!
– O, ne previše glasno – rekla je Irene. – Jako je kasno, a
ne bih željela probuditi dječaka.
Djevojka ju je čudno pogledala. – Sad je šest i trideset
ujutro – rekla je. – Ako imaju djecu, već bi trebala biti budna.
– Uh... ne – izustila je Irene. To ne može biti točno. Ne
može biti šest i trideset ujutro. To bi značilo da William uopće
nije došao kući, da je cijelu noć proveo vani. – Ah – rekla je i
ledenim prstima pokrila usta. – Gdje je on? gdje je William?
 Djevojka je izgledala zabrinuto. – Žao mije, draga, ne znam
– rekla je. Iz džepa je izvadila zgužvani papirnati rupčić i
njime tapkala po Ireneinu licu. – Riješit ćemo to, u redu?
Hoćemo. Ali najprije vas moram uvesti unutra. Posve ste se
sledili, jeste.
Djevojka je pustila Ireneine ruke, opet se okrenula prema
Angelinim vratima i snažno lupala šakom. Potom je čučnula,
uzela kamenčić i bacila ga o prozor.
– Nebesa – izustila je Irene.
Djevojka ju je ignorirala. Sad je klečala, prstima pritisnula
preklop za ubacivanje pošte i gurnula ga unutra. – Hej! –
viknula je i onda naglo odskočila unatrag, sekundu mahala
rukama po zraku i zatim pala na svoju koščatu stražnjicu. –
Uh, jebeni pakao – rekla je i pogledala Irene nemoguće
raširenim očima. – Isuse Kriste, je li ovo vaša kuća? Koliko
dugo... Isuse Kriste. Tko je to? – Hitro je ustala i ponovno
zgrabila Ireneine ruke, ovoga puta grubo. – Tko je ondje
unutra?
– To nije moja kuća, pripada Angeli – rekla je Irene,
uznemirena djevojčinim čudnim ponašanjem.
– Gdje vi živite?
– Pa, očito živim u susjednoj kući – rekla je Irene i pružila
joj ključ.
– Zašto bi to bilo očito, jebi ga? – rekla je djevojka, ali je
ipak uzela ključ, obujmila Irene oko ramena i povela je natrag
do njezine kuće. Bez problema je otključala vrata, – Idemo
onda, vi uđite, a ja ću vam za minutu donijeti šalicu čaja.
Zamotajte se u deku ili nešto takvo, može? Morate se zagrijati.
Irene je ušla u dnevni boravak, sjela u svoj naslonjač i
čekala da joj djevojka donese šalicu čaja kao što je obećala, ali
to se nije dogodilo. Umjesto toga, čula je zvukove iz hodnika:
djevojka je nekoga nazvala s njezina telefona u hodniku.
– Zovete li Williama? – pitala je Irene.
– Zovem policiju – rekla je djevojka.
 Irene je čula kako djevojka govori: – Da, netko je ondje
unutra. – Zatim: – Ne, ne, nema šanse. Definitivno nije, sto
posto. Osjeća se smrad.
Onda je pobjegla. Ne odmah. Najprije je Irene donijela
šalicu čaja s mnogo šećera, a onda je kleknula kraj Ireneinih
nogu, uzela njezine ruke u svoje i rekla joj neka se ne miče
odande dok ne dođe policija. – Kad stignu ovamo, recite im
neka idu u susjednu kuću, u redu? Vi sami nemojte ići
onamo. Dobro? Onda vam oni mogu pomoći da nađete
Williama, u redu? Samo... nemojte više izlaziti, obećajte mi,
može? – Brzo je ustala. – Moram zbrisati, žao mije, ali ću se
vratiti. – Ponovno je čučnula. – Zovem se Laura. Opet ću doći
da vas posjetim. U redu? Ostajte mi dobro, može?
.

Do trenutka dolaska policije, dviju mladih žena u odorama,

Irene je zaboravila djevojčino ime. Činilo se da to nije bilo
osobito važno zato što ona nije zanimala policiju. Njih je samo
zanimalo što se zbiva u susjednoj kući. Irene je s vlastitih
vrata promatrala kako su čučnule, provirile kroz prorez za
pisma kao prije djevojka, a zatim se trgnule unatrag, baš kao
djevojka prije njih. Govorile su u svoje malene
primopredajnike i onda nagovorile Irene da se vrati u dnevni
boravak. Jedna je stavila za čaj i donijela deku s kata. Malo
kasnije pojavio se mladi čovjek u jakni jarke boje, izmjerio joj
temperaturu i nježno joj uštipnuo kožu. Postavio joj je mnogo
pitanja, primjerice kad je zadnji put jela, koji je dan i tko je
premijer.
Znala je odgovor na zadnje. – Uh, ona grozna žena May –
kiselo je rekla. – Nisam oduševljena njome. Niste ni vi, žar ne?
– Čovjek se nasmiješio i odmahnuo glavom. – Ne, rekla bih da
niste, osobito zato što ste iz Indije.
– Ja sam iz Wokinga – rekao je mladi čovjek.
– Ah, dobro. – Irene nije znala što bi na to rekla. Osjećala
se pomalo usplahireno i vrlo zbunjeno, a nije pomogla ni
činjenica da je mladi čovjek bio naočit, vrlo naočit, tamnih
očiju i nevjerojatno dugih trepavica. Imao je mekane ruke,
izrazito nježne, a kad joj je dotaknuo zapešće, osjetila je kako
je porumenjela. Imao je krasan smiješak i ljubazno
ponašanje, čak i kad ju je blago ukorio jer ne vodi računa o
sebi, rekavši joj da je dehidrirala te da mora piti mnogo vode s
elektrolitima, a točno joj je to rekao i njezin liječnik opće
prakse.
Naočit je čovjek otišao, a Irene ga je poslušala. Pojela je
komad prepečenca s malo meda i popila dvije velike čaše
vode, bez elektrolita jer toga nije imala. Napokon se počela
bolje osjećati kad je izvana začula grozan tresak, zastrašujući
zvuk, pa je požurila do prozora dnevnoga boravka, a srce joj je
divlje lupalo. Vani je vidjela muškarce u odorama koji su
koristili neku vrstu metalne naprave za razbijanje Angelinih
ulaznih vrata. – Nebesa – glasno je rekla Irene, budalasto
pomislivši da Angela time neće biti nimalo zadovoljna.
Nekako još uvijek nije shvatila da Angela više nikad ničim
neće biti zadovoljna. Tek kad je druga policajka, ovoga puta
žena bez odore, došla k njoj i objasnila joj da je Angela mrtva,
da je pala niza stube i slomila vrat, Irene je napokon
razumjela.
Kad je policajka rekla Irene da je Angela možda danima
ondje ležala, moguće i cijeli tjedan, Irene od srama nije mogla
govoriti. Sirota je Angela sama ondje ležala, samo s druge
strane zida, dok ona, Irene, prepustivši se smućenosti u
jednoj od svojih faza, nije čak ni primijetila koliko je dugo nije
vidjela.
– Nije kriknula – rekla je Irene kad je naposljetku pronašla
svoj glas. – Čula bih je. Ovi su zidovi jako tanki. – Policajka je
bila ljubazna, rekla je Irene da je Angela vjerojatno odmah
poginula kad je pala. – Ali valjda možete odrediti kad je točno
umrla? – Irene je znala ponešto o forenzici zato što je mnogo
čitala. No žena je rekla da je grijanje bilo uključeno,
namješteno na visoku temperaturu, te da je Angelino tijelo
ležalo odmah uz radijator u dnu stubišta, što onemogućava
točno određivanje vremena smrti.
Nitko nikad neće znati, ne točno, što se dogodilo. Policija je
rekla da je riječ o nesreći i Irene je to prihvatila, premda joj se
sve činilo pogrešnim, prebrzo stvorenim zaključkom. U
Angelinu je životu bilo mnogo konflikata: prepirala se sa
svojom sestrom, prepirala se sa svojim sinom ili, bolje rečeno,
Irene se činilo da je jedno od njih dvoje svratilo da joj drži
prodike, uzrujalo je, a to je izazvalo opijanje. Irene je policiji
spomenula prepirke o novcu, o Danielu, ali njih to kao da nije
zanimalo. Angela je bila alkoholi– čarka. Previše je popila,
pala je i slomila vrat. – To se događa češće no što mislite –
rekla je ljubazna policajka. – No ako se sjetite još nečega,
ičega što bi moglo biti važno – rekla je i pružila Irene
posjetnicu na kojoj je pisao telefonski broj – slobodno me
nazovite.
– Vidjela sam je s nekim muškarcem – odjednom je rekla
Irene, baš kad je policajka odlazila.
– Dobro – oprezno je rekla policajka. – Kad je to bilo?
Irene nije mogla reći. Nije se sjećala. Njezin se um
ispraznio. Ne, nije se ispraznio, bio je zamagljen. Unutra je
bilo svega, važnih sjećanja, ali se sve vrtjelo u magli, pa se ni
na što nije uspijevala usredotočiti. – Prije dva tjedna, možda?
– s nadom je pokušala.
Policajka je skupila usne. – Dobro. Sjećate li se još nečega
o tom čovjeku? Možete li ga opisati ili...
– Razgovarali su ondje vani, na stazi – rekla je Irene. –
Nešto nije bilo u redu. Angela je plakala.
– Plakala je?
– Da. Premda – Irene je zastala, rastrzana između želje da
ostane lojalna i poriva da kaže istinu. – Često se rasplače kad
previše popije, postane... melankolična.
– U redu. – Policajka je kimnula i nasmiješila se, spremna
za odlazak. – Ne sjećate se kako je taj čovjek izgledao, zar ne?
Visok, nizak, debeo, mršav...?
Irene je odmahnula glavom. Bio je jednostavno...
normalan, bio je prosječan. – Imao je psa! – naposljetku je
rekla. – Malena psa. Crno–smeđi. Erdelski terijer, možda? Ne,
erdelski je terijer veći, nije li? Možda foksterijer?
.
To je bilo prije osam tjedana. Najprije je Angela umrla, a sad i
njezin sin. Irene nije imala pojma je li se policija ikad
raspitala o čovjeku kojeg je vani vidjela s Angelom. Ako jesu,
to ih nikamo nije odvelo zato što je njezina smrt proglašena
nesretnim slučajem. Nesreće se događaju, osobito
alkoholičarima. Ali majka i sin, u razmaku od osam tjedana?
U romanima to nikad ne bi prošlo.
 7

Kroz prozor Theove spavaće sobe vidi se malen zidom

ograđen vrt, a iza zida je kanal. Za ovakvih proljetnih dana
prizor je paleta zelenih nijansi: blještavo zeleno novo lišće na
platanama i hrastovima, prigušena maslinasta boja žalosnih
vrba na stazi uz kanal, žućkasto zelena nijansa vodene leće
raširene na vodenoj površini.
Carla sjedi na sjedalu u prozorskom udubljenju s
koljenima podignutima do brade. Lagano je ogrnuta Theovim
ogrtačem od frotira, davno ukradenim u hotelu Belles Rives u
Juan–les–Pinsu. Iz ove je kuće iselila prije gotovo šest godina,
a ipak je to mjesto gdje se najbolje osjeća. Theova kuća, ova
kuća, je ta koja se doima poput doma, više od kudikamo
grandioznije kuće na Lonsdale Squareu gdje je odrasla,
sigurno više od njezine bezlične kućice dalje niz cestu.
Theo leži u krevetu, odgurnuvši pokrivače, čita nešto na
mobitelu i puši.
Mislila sam da si rekao da ćeš smanjiti – reče Carla i
pogleda ga, zubima lagano grickajući donju usnu.
Smanjio sam – odgovori Theo ne podižući pogled. – Sad
pu– šim samo nakon snošaja, nakon jela i uz kavu. To je
maksimalno pet cigareta na dan, pod uvjetom da ima seksa,
što više ni slučajno nije sigurno, sa žaljenjem moram reći.
Carla se protiv volje nasmiješi. – Moraš početi voditi
računa o sebi – reče. – Ozbiljno.
Theo je pogleda i lijeno se osmjehne. – Što – reče i rukom
prijeđe iznad svojega tijela – misliš da nisam u formi?
Carla zakoluta očima. – Nisi u formi – reče i bradom
pokaže njegov trbuh. – To nije stvar mišljenja. Trebao bi
nabaviti drugog psa, Theo. Mnogo se više krećeš kad imaš
psa. Pas te primorava da iziđeš iz kuće, znaš da je tako, inače
samo sjediš, jedeš, pušiš i slušaš glazbu...
Theo opet pogleda svoj mobitel. – Dixon bi se mogao
pojaviti – tiho reče.
– Theo. – Carla ustane i popne se natrag na krevet, a
ogrtač se rastvorio kad je kleknula ispred njega. – Nestao je
prije šest tjedana. Žao mije, ali siroti se psić neće vratiti kući.
Theo je žalosno pogleda. – To ne možeš znati – reče i
posegne za njome, nježno joj stavivši ruku na struk.
.
Bilo je dovoljno toplo da mogu doručkovati vani na terasi.
Kava i prepečenac. Theo zapali još jednu cigaretu i požali se
na svojeg urednika. – On je licemjer – reče. – Također ima oko
šesnaest godina. Ništa ne zna o svijetu. Želi da izbacim sve
političko, a to je, kad bolje promisliš, samo srce romana. Ne,
ne, nije srce, to je pogrešno. To je u korijenu. To jest korijen.
On to želi iskorijeniti. Iskorijeniti i baciti u more
sentimentalnosti! Jesam li ti rekao? On misli da Siobhan
treba ljubavnu vezu, da bude humanizirana. Ona jest ljudsko
biće! Ona je najpotpunije ljudsko biće koje sam ikad opisao...
Carla zatvori oči, nagne stolicu unatrag i bose noge
podigne na stolac ispred sebe, samo ga napola slušajući. I
prije je čula taj govor, ili neku njegovu varijantu. Naučila je da
nema previše smisla iznositi vlastito gledište zato što bi on
naposljetku ionako napravio što god želi. Uskoro je prestao
govoriti te su sjedili u ugodnoj tišini slušajući zvukove iz
susjedstva: djeca viču na ulici, zvonce bicikla na stazi uz
kanal, povremeno glasanje patke š kanala. Zujanje mobitela
na stolu. Carlina. Podigne ga, pogleda, uzdahne i vrati na stol.
Theo uzdigne obrvu. – Neželjeni udvarač?
Carla odmahne glavom. – Policija.
Theo se zagleda u nju. – Ne javljaš se na njihove pozive?
 – Javit ću se. Kasnije. – Ugrize se za usnu. – Hoću, samo
što... ne želim to stalno iznova proživljavati, ponovno vidjeti. I
dalje zamišljati.
Theo spusti ruku na njezinu. – U redu je. Ne moraš s
njima razgovarati ako ne želiš.
Carla se nasmiješi. – Mislim da vjerojatno moram. – Spusti
noge sa stolca i uvuče ih u prevelike papuče posuđene od
Thea. Nagne se naprijed, natoči si pola šalice kave, popije
gutljaj i shvati da je hladna. Ustane, raščisti stvari od
doručka, srebrni vrč i šalice za kavu stavi na pladanj te ih
odnese uz kamene stube do kuhinje. Potom opet iziđe, preko
ramena prebacivši staru Daunt Books platnenu torbu. – Idem
se preodjenuti – reče. – Opet moram svratiti u Hayward's
Place. – Sagne se i usnama ovlaš dotakne njegove.
– Zar ondje još nisi završila? – upita i uhvati je za zapešće,
proučavajući njezino lice.
– Još malo – reče, spusti vjeđe, okrene se od njega i
oslobodi njegova stiska. – Gotovo sam završila.
– Hoćeš li to onda napraviti? – dovikne preko ramena
vraćajući se u kuću. – Hoćeš li humanizirati Siobhan? Uvijek
joj možeš dati psa, valjda, ako joj već ne želiš dati ljubavnika.
Možda stafordskog bulterijera, ili nekog jadnog spašenog
mješanca. – Theo se nasmije. – No istina je, zar ne? Liku bi
trebalo dati nešto do čega mu je stalo.
– Siobhan ima mnogo toga do čega joj je stalo. Ima svoj
posao, svoju umjetnost...
– Ah, ali to nije dovoljno, zar ne? Žena koja nema
muškarca, dijete ili psića da ga voli, ona je hladna, nije li?
Hladna i tragična, nekako nefunkcionalna...
– Ti nisi – reče Theo.
Carla zastane na kuhinjskim vratima. Okrene se i pogleda
ga s tužnim osmijehom na usnama. – Misliš da nisam, Theo?
Ne misliš da je moj život tragičan?
 Theo ustane, prijeđe tratinu, popne se stubama do nje i
uzme njezine ruke u svoje. – Mislim da tvoj život nije samo to.
.
Tri godine nakon što su se vjenčali Theo je objavio knjigu,
tragikomediju smještenu u sicilijanski gradić tijekom Drugog
svjetskog rata. Roman je nominiran za nagradu (iako zapravo
ništa nije osvojio) i postao veliki bestseler. Slijedila je nešto
lošija adaptacija za film. Theo je zaradio gomilu novca.
Carla se tada pitala hoće li ta knjiga označiti kraj njihova
braka. Theo je cijelo vrijeme izbivao, odlazio na turneje,
putovao na festivale u pratilji zgodnih mladih urednica, družio
se s ambicioznim mladim ženama koje su promovirale
hvaljena debitantska djela, zabavljao se s nemoguće
glamuroznim holivudskim šefovima za razvoj. Carla je u to
vrijeme radila u Cityju5 za menadžera jednog fonda, u
prodaji. Na svečanim bi se večerama ljudima u očima vidjelo
koliko se dosađuju kad bi im rekla što radi. Na koktel–
zabavama gledali bi preko njezina ramena u potrazi za
stimulativnijim sugovornicima.
Nije se trebala zabrinjavati da će to Theu zavrtjeti glavom.
Brzo se umorio od života na turnejama, od napornog
entuzijazma pametnih mladih ljudi. Zapravo je samo želio
boraviti kod kuće, s njom, i pisati. Planirao je napisati
prethodnicu svojeg uspješnog romana, razraditi lik majke i
opisati njezina iskustva u larvom svjetskom ratu. Kad je Carla
ostala trudna, manje je želio putovati, a nakon djetetova
rođenja, još manje.
Theo je propustio dva roka i bio je na dobrom putu da
propusti i treći kad je Carla, netom nakon trećeg rođendana
njihova sina, objavila da mora ići na trgovačku konferenciju u
Birmingham. Tek se nedavno vratila na posao te je od vitalne
važnosti, rekla je, da odlazi na takva putovanja ako ne želi da
je maknu u zapećak, gurnu na stazu za mame.
 – Možda bih mogao ići s tobom? – predložio je Theo. – Ti, ja
i Ben, da ostanemo preko vikenda?
Carlu je obuzela lagana potištenost. Maštala je o satima
što će ih sama provesti, neometano se namakati u kupki,
staviti masku za lice, pripremiti si koktel od ponude u
minibaru. – To bi bilo lijepo – oprezno je rekla – ali nisam
sigurna kako bi se na to gledalo. Znaš, da se pojavim s
mužem i malenim djetetom? Uh, nemoj tako izgledati, Theo!
Nemaš pojma kako je to. Kad bi se ti na nekom radnom
sastanku pojavio s Benom, proglasili bi te Ocem godine. Ako
ja to učinim, reći će da se ne mogu s time nositi, da ne mislim
na posao, nikako ne mogu podnijeti više od onoga što već
radim.
Umjesto da je popustio, umjesto da je samo rekao: Ah,
onda dobro, draga, ja ću ostati u Londonu s Benom, a ti idi
sama, Theo je predložio da Bena ostavimo kod njegovih
roditelja.
– U Northumberlandu? Kako bih ga prije petka trebala
odvesti čak do Alnmoutha?
– Vjerojatno bi oni mogli doći po njega. Uživali bi, Cee,
znaš kako mama obožava...
– O, zaboga. Ako doista tako silno želiš ići, morat ćemo ga
odvesti k mojoj sestri. I nemoj raditi te grimase. Angie ga
također obožava, udaljena je samo pet minuta i nemam
vremena organizirati nešto drugo.
– Ali...
– Neka ovoga puta bude kod Angie, a sljedeći put može ići
k tvojoj mami.
Nije bilo sljedećega puta.
.
U nedjelju ujutro primili su telefonski poziv u svojoj hotelskoj
sobi. Pakirali su se i pripremali za povratak u London,
prepirući se oko toga koja je najbolja ruta. Čovjek na drugoj
strani zamolio ih je neka siđu do recepcije, a zatim kao da se
predomislio, obratio se nekome drugome i rekao neka
pričekaju u sobi, da će netko doći k njima.
– O čemu se radi, za ime svijeta? – pitala je Carla, ali nije
dobila odgovor.
– Kladim se da je neki klipan provalio u automobil – rekao
je Theo.
Pojavilo se dvoje policajaca, muškarac i žena. Rekli su da
se u domu Carline sestre dogodila nesreća. Ben je s balkona
na prvom katu kuće pao na vrtne stube.
– Ali ona drži zatvorena vrata radne sobe – tupo je rekla
Carla. – Ograda na balkonu je oštećena, pa su vrata uvijek
zatvorena.
No vrata nisu bila zatvorena, maleni je Ben izišao, kliznuo
kroz ogradu i pao na kamene stube šest metara ispod
balkona. Našao ga je njegov osmogodišnji bratić koji se igrao
u vrtu. Odmah je pozvao hitnu pomoć.
– Hoće li biti dobro? Hoće li biti dobro? – Carla je
neprestano postavljala isto pitanje, ali Theo je već bio na
koljenima i zavijao poput životinje. Policajka je imala suze u
očima i ruke su joj se tresle. Odmahnula je glavom i rekla da
joj je silno žao. Hitna pomoć stigla je za nekoliko minuta, ali
nisu ga uspjeli spasiti. – Ali hoće li biti dobro? – opet je pitala
Carla.
Nakon što je Carlina i Angelina majka prerano preminula
od raka dojke, njihov je otac ostao u obiteljskoj kući na
Lonsdale Squareu, iako je bilo očito da je to previše za njega.
Penjanje od radne sobe na prvom katu do spavaće sobe na
drugom trajalo je sve dulje i dulje, ali je postajalo i opasnije.
Vrt je podivljao i zarastao u korov, oluke nitko nije čistio, krov
je prokišnjavao, okviri prozora počeli su gnjiliti. Ograda od
kovana željeza na malenu balkonu radne sobe zahrđala je
toliko da se raspala.
Njihov se otac preselio u dom za stare i nemoćne šest
mjeseci prije svoje smrti, a kako je Carla tada već živjela s
Theom, Angela je preuzela staru kuću. Imala je velike planove
za nju, predviđala godine mukotrpna renoviranja, osmislila
prizore što ih je kanila naslikati na zidovima u hodnicima i
iznad stubišta. Međutim, najprije je trebalo obaviti važne
popravke, a krov je bio prioritet. Na to se, jasno, potrošio sav
novac pa je sve ostalo moralo čekati.
Prije Danielova rođenja jedva je itko pomislio na zahrđalu
balkonsku ogradu. Kad je počeo puzati, Angela je zaključala
vrata radne sobe i tako ih ostavila. Pravilo je glasilo da vrata
radne sobe ostaju zatvorena. U svako doba, vrata radne sobe
ostaju zatvorena.
– Gdje je bila Angela? – Carla i Theo sjedili su na stražnjem
sjedalu policijskog automobila. Ni on ni ona nisu bili u stanju
voziti. – Gdje je bila? – Carlin je glas bio jedva malo više od
šapta, oči čvrsto zatvorene. – Samo što... ne razumijem. Gdje
je bila Angela?
– Bila je u svojoj spavaćoj sobi – rekla joj je policajka. –
Bila je na katu iznad.
– Ali... zašto je Daniel morao pozvati hitnu? Što je radila
moja sestra?
– Čini se da je spavala kad je došlo do nesreće – rekla je
policajka.
– Nije spavala – rekao je Theo – nego se trijeznila. Nije li?
– To ne znamo – rekla je Carla i posegnula za njegovom
rukom. Istrgnuo je ruku iz njezine kao da ga je opekla. – Zar
ne znamo?
.

Policija ih je odvela ravno u bolnicu Whittington. Ondje ih je

dočekala policajka za vezu s obitelji koja ih je nastojala
nagovoriti da ne gledaju tijelo. – Bilo bi mnogo bolje – rekla je
– da se svojeg sinčića sjećate kao sretnog dječaka. Kako trci
naokolo, vozi bicikl... – Nisu je slušali. Nijedno od njih dvoje
nije se moglo pomiriti s time da ga više nikad neće vidjeti. Bilo
je apsurdno to zahtijevati.
 Više od sat vremena sjedili su u hladnoj i jarko
osvijetljenoj prostoriji, naizmjence držeći svojega sina. Ljubili
su mu bucmaste prstiće i tabane. Svojim su rukama i suzama
grijali njegovo hladno tijelo.
Poslije ih je policija odvela u njihov dom u Noel Roadu gdje
su ih čekali Theovi roditelji. – Gdje je ona? – bile su prve riječi
što ih je Theo uputio svojoj majci.
Glavom je pokazala prema stubama. – Ondje gore – rekla
je, ukočena lica i glasa. – U rezervnoj sobi.
– Theo – rekla je Carla – molim te.
Čula ga je kako viče. – Ti si se jebeno trijeznila, nisi li? Bila
si pijana, zar ne? Ostavila si ga, ostavila si ga samoga,
ostavila si vrata otvorena, ostavila si ga. Ostavila si ga.
Ostavila si ga. – Angela je glasno plakala, zavijala u agoniji, ali
Theo je bio neumoljiv. – Gubi se iz moje kuće! Da se nikad
nisi vratila ovamo! Više te nikad ne želim vidjeti.
Carla je čula Daniela koji je također plakao. – Pusti je na
miru! Barba Theo! Molim te! Pusti je na miru!
Sišli su, Angela i Daniel, držeći se za ruke. Angela je
pokušala zagrliti sestru, ali Carla to nije dopustila. Okrenula
se, pogrbila ramena i čučnula, sklupčala se u loptu poput
životinje koja se štiti od grabežljivca.
Kad su otišli i za njima su se zatvorila ulazna vrata,
Theova se majka okrenula Carli i rekla: – Zašto nisi dopustila
da dođe k meni? Ja bih ga čuvala.
Carla se uspravila, stisnula šake, kroz kuhinju izišla u
stražnji vrt gdje je nasred tratine ležao tricikl njezina sina i
počela vrištati.
.

Carla i Theo neprestano su okrivljavali sami sebe ijedno

drugo. Svaka je rečenica počinjala riječju da.
Da nisi otišla na konferenciju...
Da nisi insistirao da pođeš...
 Da se nisi toliko opterećivala pitanjem kako će se na to
gledati...
Da smo ga odveli mojim roditeljima...
Njihova su srca bila slomljena, zauvijek smrskana, i
nikakva ljubav, ma koliko duboka i jaka, nije ih mogla
popraviti.
 8

Dvadeset tri sata nakon što su je pokupili, policajci su rekli

Lauri da može ići kući. Jaje ju je došao obavijestiti. –
Vjerojatno ćemo opet morati s tobom razgovarati, Laura – reče
– pa nemoj nikamo otići.
– Aha, nema problema, otkazat ću planirano putovanje u
Disney World, bez brige – odgovori Laura.
Jaje kimne. – Otkazi, svakako – reče i uputi joj svoj tužan
osmijeh, onaj koji najavljuje nešto loše.
Malo iza dvadeset dva sata iziđe iz policijske postaje na
hladnu i ustrajnu kišicu. Na Gray‘s Inn Roadu uhvati
autobus i iscrpljeno se sruši na jedino slobodno sjedalo u
donjem dijelu. Žena kraj nje, širokih bokova i elegantno
odjevena, nabere nos i pomakne se bliže prozoru u nastojanju
da smanji kontakt s tom mokrom i smrdljivom pridošlicom.
Laura zabaci glavu unatrag i zatvori oči. Žena stisne usne.
Ignorirajući je, Laura okrene lice na drugu stranu. Žena
uzdahne. Laura osjeti kako joj se čeljust steže i šake stišću.
Broji do deset, običavao je reći njezin otac, pa je pokušala:
Jedan dva tri jedan dva tri jedan dva tri. Nikako da prijeđe
dalje od tri, nikamo ne može dospjeti, a žena ponovno
uzdahne i meškolji se na svojoj debeloj guzici. Laura poželi
vrisnuti: Nisam ja kriva nisam ja kriva nisam ja jebeno kriva.
Laura ustane. – Znam – prasne i oštro pogleda ženu kraj
sebe – zaudaram. Znam to. Bila sam u policijskoj postaji
dvadeset četiri sata, a prije toga obavila sam kupovinu
namirnica nakon što sam osam sati provela na poslu. Stoga
se nisam istuširala, kao, dva dana. Nisam ja kriva. Ali znate
što? Za pola sata ja ću mirisati po ružama, a vi ćete i dalje biti
glupa debela krava, zar ne?
 Laura se okrene i iziđe iz autobusa tri postaje prerano.
Cijelim je putem do kuće pred očima vidjela povrijeđen izraz
ženina lica, tamnocrvena od posramljenosti, te se ugrizla za
unutarnju stranu obraza da ne zaplače.
Dizalo još uvijek ne radi. Vuče se stubama do sedmoga
kata, cijelim se putem boreći protiv suza: umorna, boli je
noga, posjekotina na podlaktici pulsira, izgladnjela. U
policijskoj postaji su joj dali hranu, ali joj tjeskoba nije
dopuštala da proguta makar jedan zalogaj. Sad umire od
gladi, vrti joj se u glavi od slabosti dok u bravu gura rezervni
ključ, malo ga drma naokolo, otvara vrata. Kuhinja izgleda
kao da je opljačkana. Zasigurno je policija ostavila taj kaos,
otvorene ladice i ormariće, posude i tanjuri posvuda. Usred
svega toga leži uništena hrana što ju je svojim zadnjim
novcem kupila u supermarketu.
Svemu tome okrene leđa. Ugasi svjetla i uđe u svoju sobu,
bez tuširanja ili pranja zuba. Zavuče se u krevet, tiho jecajući,
nastojeći se smiriti milovanjem zatiljka, onako kako je njezin
otac radio da bije uspavao kad ju je nešto mučilo ili boljelo.
.

Imala je mnogo toga, muke i bolova. Njezino je rano

djetinjstvo, provedeno u prljavom južnom Londonu, bilo
dosadno. Toliko dosadno da se gotovo ničega nije sjećala,
osim čudne mentalne slike u crvenkasto smeđim tonovima na
kojoj se vidi kuća u nizu u uskoj ulici, te osjećaja suhe
hrapave tratine pod nogama ljeti. Njezina su sjećanja dobila
boju kad je imala oko devet godina, a tada su se ona i njezini
roditelji preselili ujedno maleno selo u Sussexu. Gdje su
počele sve nevolje.
Selo je bilo sasvim u redu. Lauri se sviđalo selo, slikovito i
lijepo, kamene kućice i kriket na seoskoj livadi, uljudni
susjedi s plavokosom djecom i križancima labradora i pudla.
Laurina ga je majka Janine proglasila zaglupljujućim, što je
očito bilo loše. Lauri se sviđalo. Sviđala joj se seoska škola
gdje je u njezinu razredu bilo samo petnaest učenika, gdje su
je učitelji proglasili vrlo naprednom čitačicom. Sviđalo joj se
voziti bicikl, bez ikakva nadzora, uskim seoskim stazama, u
potrazi za kupinama.
Laurin je otac Philip dobio posao u obližnjem gradiću.
Odustao je od svojih snova da će se baviti kazališnom
scenografijom i zaposlio se kao računovođa, činjenica na koju
je Janine kolutala očima svaki put kad bi se to spomenulo. –
Računovođa – prosiktala bi, duboko povukla dim cigarete i
namjestila nabrane rukave bluze. – Zvuči li to zabavno?
– Život ne može stalno biti zabavan, Janine. Katkada
čovjek jednostavno mora biti odrastao.
– A ne daj Bože da se odrasli zabavljaju, zar ne, Philipe?
Lauri se činilo da njezini roditelji nisu uvijek bili takvi.
Neodređeno se sjećala da je njezina majka bila sretnija.
Sjećala se vremena kad njezina majka tijekom večere nije
sjedila za stolom ruku prekriženih na prsima, jedva dotičući
hranu, mrzovoljnim tonom odgovarajući na svako očevo
pitanje. Postojalo je vrijeme kad se njezina majka stalno
smijala. Kad je pjevala!
– Mogli bismo se vratiti u London – predložila bi Laura, a
majka bi se nakratko nasmiješila i zagladila joj kosu. Potom
bi se čeznutljivo zagledala u daljinu. No njezin bi otac
odgovorio, previše veselo i entuzijastično: – Ne možemo se
vratiti, pilence, sad ovdje imam posao. Također imamo lijepu
kuću, zar ne?
Laura ih je navečer čula kako se svađaju.
– Imaš posao – groznim je glasom siktala njezina majka – u
financijskom savjetovanju! Zaboga, Philipe, zar doista to želiš
raditi u životu? Cijeli dan brojiti tuđi novac?
Ili: – Zar ćemo stvarno voditi ovakav život? Običan život? U
provinciji! U Sussexu! Dobro znaš da nisam na ovo pristala.
Ili: – Pristala! Ovo je brak, Janine, nije dramska predstava.
Kao optimistično dijete, Laura se pretvarala da ne čuje
prepirke, uvjerena da će, bude li marljivo radila i pristojno se
ponašala, proći ono što unesrećuje njezinu majku. Laura se
svim silama trudila udovoljiti majci, hitro je prenosila
komplimente svojih učitelja ili majci pokazivala crteže Što ih
je napravila u školi.
Tijekom poslijepodneva kod kuće, Laura se držala uz
majku. Pomagala je ako je trebalo čistiti, ili sjedila kraj nje
dok je čitala, ili je tiho slijedila iz jedne u drugu prostoriju dok
se nemirno kretala po kući. Nastojala je odgonetnuti majčine
izraze lica, pokušavala je zamišljati o čemu ona razmišlja kad
tako uzdiše ili na taj način ispuhuje šiške iz očiju, nastojala je
dokučiti čime bi mogla zaslužiti majčin smiješak, u čemu je
katkada uspijevala, iako bi u drugim prilikama majka
viknula: – Zaboga, Laura, daj mi minutu, može? Samo jednu
minutu da je imam za sebe?
Ujesen je Janine krenula na tečaj slikanja. Do božićnih se
blagdana nešto promijenilo. Ledenije vjetar puhao s istoka i
sa sobom donio prekrasno plavo nebo, oštru hladnoću i, kao
grom iz vedra neba, obiteljski sklad. Činilo se da je došlo do
primirja. Laura nije imala pojma zašto, ali nešto je bilo
drukčije zato što su svađe prestale. Njezin otac više nije
izgledao utučeno, pod stresom. Njezina se mama smiješila dok
je prala suđe, priljubila bi se uz Lauru dok su navečer gledale
televizijski program, više nije sjedila odvojeno i u naslonjaču
čitala knjigu. Čak su bili na izletima u Londonu, jednom su
išli u Hamleys6 i jednom u zoološki vrt.
Nova je godina počela puna optimizma, majka ju je ujutro
ispraćala u školu sa smiješkom na usnama. Čak su joj
obećali odlazak na sanjkanje za vikend, bude li padao snijeg.
Snijeg je pao, ali nisu otišli na sanjkanje.
Tog je petka za manje od sat vremena palo sedam
centimetara snijega, dovoljno da se otkaže nogometni trening.
Laura je odmah iza petnaest sati jurila nizbrdo prema kući,
vozeći bicikl posred ceste gdje se snijeg otopio zbog
pojačanoga prometa, ali je već padao mrak. Nije ni čula ni
vidjela automobil koji je izletio na cestu. Činilo se da se
niotkuda stvorio.
Odbačena je tri i pol metra u zrak i pala leđima na cestu, a
udarac kacige po asfaltu čula je njezina majka koja je stajala
na kolnom prilazu ispred kuće. Lubanja joj je pukla od
udarca, noga i zdjelica pretrpjele su teške prijelome. Vozač
automobila koji ju je udario nije se zaustavio.
Onda su uslijedili problemi i bolovi. Šest operacija, mjeseci
u bolnici, sati i sati bolne iscrpljujuće fizikalne terapije,
govorne terapije, savjetovanja zbog traume. S vremenom je
sve zacijeljelo. Više ili manje. No posijano je loše sjeme i
premda se sve poboljšalo, Laura se osjećala lošije. Bila je
sporija, gnjevnija, nepristupačnija. Njome se širila ogorčena
tmina dok je s bespomoćnim očajem gledala kako se sužavaju
njezini nekoć bezgranični horizonti.
.
Laura ujutro svu odmrznutu hranu ubaci u mikrovalnu i
sve zagrije. Pojede onoliko koliko je njezin želudac mogao
podnijeti, ostalo baci u smeće i odjene se za posao.
– Što ti pada na pamet? – reče Maya, Laurina šefica u
praonici, kad se pojavila iz stražnje prostorije i vidjela da
Laura skida kaput i vješa ga na kukicu iza pulta.
– Ovo je moja smjena – reče Laura. – Danas je srijeda.
– Da, a jučer je bio utorak, također tvoja smjena, samo što
se nisi pojavila, zar ne? – Laura zausti da će nešto reći, ali
Maya podigne dlan ruke. – Ne, ne zanima me. Žao mije, ali
uopće me ne zanima, Laura. Nije me briga koja je tvoja izlika
ovoga puta, već mi je preko glave...
– Maya, žao mije...
– Znaš li što je bilo jučer? Znaš li? Bio je peti rođendan
mojeg unuka i njegova ga je mama odvela na poseban izlet u
zoološki vrt. I ja sam trebala biti ondje, proslaviti s njima,
samo što nisam, zar ne? Zato što sam bila ovdje, mijenjajući
tebe, a ti čak nisi bila toliko pristojna da me nazoveš.
 – Nisam mogla, Maya. Silno mi je žao, uistinu, žao mi je
što sam te iznevjerila...
– Nisi mogla nazvati? Zašto? Bila si u zatvoru, je li? –
Laura obori glavu. – Uh, sigurno se prokleto šališ! Oprosti na
izražavanju, ali opet su te uhitili? – Maya podigne obje ruke
kao da se predaje. – Žao mije, dušo, ali ne mogu to trpjeti.
Jednostavno ne mogu. Kad je dosta, onda je dosta. Podnosila
sam dovoljno tvojih ludosti. I upozorena si, zar ne? Više puta.
Kasniš, nepouzdana si, nepristojna prema mušterijama...
– Ali, Maya, to nije bila...
– Znam! Znam što ćeš reći. To nije bila tvoja krivnja. Nikad
nije tvoja krivnja. Možda nije. Možda nije tvoja krivnja, ali
sigurno nije ni moja, zar ne?
.
Laura je povratila po pločniku ispred praonice. Riblji štapići i
pizza svuda naokolo. – Nisam to namjerno učinila! – vikne
kroz prozor prema Mayi koja je zgranuto blenula u nju. Nije to
namjerno napravila. Nije baš da može povratiti po želji, samo
što je gurnula svoju karticu u bankomat odmah kraj praonice
i dobila potvrdu da na računu ima sedam funti i pedeset
sedam penija.
To je, zajedno s četiri funte sitniša u novčaniku, sve što
ima na ovome svijetu. A sad je još dobila otkaz. Tada ju je
pogodilo kao šaka u trbuh: otkaz podrazumijeva sankcije.
Mogu joj uskratiti subvenciju za stan, napravili su to ljudima
koje poznaje, katkada mjesecima. Bit će beskućnica, pomisli,
osim ako ne ode u zatvor radi umorstva. Tada je povratila.
Obriše usta i udalji se, grickajući donju usnu, nastojeći
potisnuti osjećaj čiste panike koji se širio njezinim upravo
ispražnjenim želucem.
Nazvala je majku čim je stigla kući. Bez obzira na to koliko
ju je puta majka razočarala, koliko ju je puta iznevjerila,
Laura kao da je ne može prestati voljeti, vjerovati da će ovoga
puta biti drukčije.
 – Mama? Čuješ me? – U liniji se čuje pucketanje, buka u
pozadini. – Mama?
– Laura! Kako si, dušo?
– Mama... nisam baš dobro. Možeš li doći do mene? – Duga
stanka. – Mama?
– Što si rekla, zlato?
– Rekla sam, možeš li doći k meni?
– Sad smo u Španjolskoj, pa bi to moglo biti
problematično! – Nasmijala se, duboki grleni smijeh od kojeg
Lauru zaboli srce. – No vratit ćemo se za nekoliko tjedana, pa
možda onda.
– Ah. Nekoliko tjedana? Ja... gdje si?
– Sevilla. Znaš, kao naranče.
– Da, čula sam za Sevillu. – S mukom proguta slinu. –
Slušaj, mama, dogodila su se neka sranja i malo sam u
gabuli...
– O, Laura! Ne opet.
Laura se ugrize za usnu. – Da, opet. Oprosti. Ali... pitala
sam se, možeš li mi posuditi nešto novca, da prebrodim ovo?
Samo sam imala malo peha, doista ne mojom krivnjom.
– Laura... – Ponovno pucketanje u liniji.
– Nisam te čula, mama.
– Kažem da situacija trenutno nije osobito dobra, i nama je
gusto.
– U Sevilli?
– Da, u Sevilli. Richard ovdje ima neka svoja djela na
umjetničkom sajmu, ali to je jedan od onih dogovora kad
trgovcu moraš platiti prostor, pa...
– Znači da ništa nije prodao?
–Još nije.
– Dobro.
 Uslijedi duga stanka, još malo pucketanja. Laura Čuje
uzdah svoje majke i u tom trenutku nešto pukne. Osjeća kako
se razočaranje steže poput šake oko njezina srca.
– Laura, zar plačeš? O, Laura, nemoj. Molim te. Nemoj to
raditi. Znaš da ne podnosim kad ljudi pokušaju emotivno
mnome manipulirati.
– Ne pokušavam – reče Laura, sad već jecajući. – Ne radim
to.
– Slušaj me – njezina majka reče žustrim, gotovo
službenim tonom. – Dobro se isplači i onda me opet nazovi,
može? Razgovarat ću s Richardom o novcu, u redu? Laura?
Pazi na sebe.
Laura se prepustila plaču, a potom, izbacivši iz sebe sve
emocije, nazove oca koji se nije javio. Ostavila je poruku. –
Tata, zdravo. Pa, jučer su me uhitili, pod sumnjom za
umorstvo, ali su me pustili bez podizanja optužnice. No dobila
sam otkaz zato što nisam otišla na posao jer sam bila u
policijskoj postaji. Pokvarila se sva hrana što sam je kupila, a
ostalo mi je jebeno malo novca, pa možeš li me nazvati?
Čujemo se. Usput rečeno, ovdje Laura.
 Ona koja je pobjegla

Kad se tog jutra probudi, ne može zamisliti kako će dan prolaziti,

ne može zamisliti kako će završiti, sve uspone i padove. Ne zamišlja,
dok se brije ispred prljava zrcala u stražnjoj kupaonici, hrđava voda
u umivaoniku, posvuda smrad govana, ne zamišlja da će upoznati
tako ljupku djevojku.
Kako bi mogao zamisliti kako će biti? Kako će ga zadirkivati i
očijukati s njim, povrijediti njegove osjećaje i onda dotrčati natrag,
podignuta palca, zamoliti za pomoć, tražiti njegovo društvo, njegovu
ruku na njezinu ljupkom mekanom bedru na prednjem sjedalu
automobila.
Kad se tog jutra probudi, ne može zamisliti grubosti do kojih će
poslije doći, uzbuđenje toga, iščekivanje.
 9

Miriam četiri dana tjedno radi u Books on a Boat,

plutajućoj knjižari na kanalu, odmah iza tržnice Broadway.
Trgovina, mješavina novih i rabljenih knjiga, već godinama
kruži oko slivnika stečaja. Nicholas, vlasnik knjižare,
odnedavna je primoran oslanjati se na, njegovim riječima,
dobrotu hipstera (crowdfunding7) da bi knjižara i dalje radila.
(To je doslovce istina: nedavno su prikupili sredstva za
popravak brodskog trupa kad je unutra počela prodirati
voda.)
Miriam uglavnom radi u uredu, vodi knjigovodstvo, obavlja
većinu birokracije, puni police i drži mjesto urednim. Više ne
smije posluživati kupce (previše je nepristojna), a nije joj
dopušteno pisati primjedbe na policama, kratka zapažanja
osoblja knjižare o najnovijim izdanjima (previše brutalna).
Osim toga, odbojna je. Nicholas to nikad nije rekao, ali nije ni
trebao. Miriam savršeno dobro zna da nije simpatična osoba,
da ne privlači ljude, da ima obilje onoga što je suprotno od
magnetizma. Svjesna je svega toga i spremna je s time se
suočiti. Na kraju krajeva, zašto ne? Koja bi bila alternativa?
Nema previše smisla pretvarati se da je situacija drukčija, da
je ona ono što nije.
Nicholas srijedom ide k svojem terapeutu, pa Miriam
otvara knjižaru. Uvijek na vrijeme, nikad ne kasni, ni minutu,
ne može si to priuštiti. Jutros je točno u petnaest do devet
prošla ispod mosta Cat and Mutton i iznenađeno vidjela da
kupac već stoji ispred trgovine. Čovjek je rukama zaštitio lice
od svjetla i pokušavao proviriti kroz prozor. Turist, pomisli
Miriam, a onda se čovjek odmakne i pogleda prema njoj.
Miriam se ukoči i osjeti kako u njoj raste razina adrenalina.
Theo Myerson.
Pribere se i podsjeti samu sebe: situacija se okreće.
Duboko udahne, uspravi se do svoje pune visine od sto
pedeset sedam centimetara i samouvjereno krene do njega. –
Mogu li vam pomoći? – dovikne.
Okrene se smrknuta lica i pođe prema njoj. – Zapravo
možete – reče.
Sreća je htjela da dođe do kratkog zatišja u pješačkom
prometu te su se našli sami na stazi. Most iza nje, brodić
ispred nje, a Theo Myerson stoji joj na putu. – Još nismo
otvoreni – reče i zakorači prema vodi nastojeći ga zaobići. –
Otvaramo u devet. Morat ćete doći kasnije.
Myerson se pomakne u istom smjeru i opet joj prepriječi
put. – Nisam došao razgledavati knjige – reče. – Ovdje sam da
vas upozorim da se ne petljate u moj posao. Da moju obitelj
ostavite na miru.
Miriam svoje drhtave ruke gurne u džepove. – Nisam se ni
približila vašoj obitelji – reče. – Osim... mislite li na svojeg
nećaka? – Pogleda ga ravno u oči. – Grozota. – Izvadi ključ
knjižare iz torbe i naposljetku se provuče kraj njega. –Ja sam
svjedok, jesu li vam to rekli? Policija me posjetila, postavili su
gomilu pitanja i ja sam odgovorila.
Okrene se da pogleda Thea, usiljeno se smiješeći. – Zar
biste željeli da nisam? Znate što – posegne u torbicu i izvadi
mobitel – možda bih ih trebala nazvati? Imam detektivov broj
u mobitelu. Rekao je da bih trebala nazvati ako se nečega
sjetim ili opazim nešto neobično. Hoću li ga sad nazvati? Hoću
li mu reći da ste me došli posjetiti? – Miriam gleda kako mu
licem prelazi sjenka uznemirenosti i osjeti snažnu i posve
neočekivanu navalu zadovoljstva. – Gospodine Myerson?
Dakle ovo je, pomisli Miriam, osjećaj moći.
.
Kad se te večeri vratila s posla, prije nego što sije skuhala čaj
ili oprala ruke, Miriam uzme svoju drvenu kutiju, onu u kojoj
čuva razne sitnice, s police iznad štednjaka na drva i stavi je
na kuhinjski stol. Otvori je i počne prekopavati po sadržaju,
ritual u koji se katkada upušta da ublaži svoju tjeskobu,
način da se smiri, sredi svoje misli, usredotoči se na ono što
joj je istinski važno.
Ona je čudna osoba i toga je svjesna, zna što je i zna kako
je drugi ljudi doživljavaju. Ljudi pogledaju Miriam i vide
debelu sredovječnu ženu koja nema novca, ni muža, ni moći.
Vide izopćenicu koja živi na brodiću–kući, nosi rabljenu
odjeću, sama se šiša. Neki je ljudi pogledaju i zanemare, neki
je pogledaju i misle da mogu uzeti što god žele, zamišljaju da
je bespomoćna i ništa ne može poduzeti da se zaštiti.
Miriam iz drvene kutije izvadi papir, list A4, presavijen na
pola i zatim na četvrtinu. Otvori ga i raširi ispred sebe,
dlanom prijeđe po zaglavlju. Ponovno pročita riječi, one što ih
je toliko puta čitala da bi ih vjerojatno mogla napamet
izgovoriti, ili barem naj– uvredljivije dijelove.

Poštovana gospođo Lewis,

pišem vam u ime pravne službe tvrtke Harris Mackey, nakladnika Thea
Myersona, kao odgovor na vaše pismo od 4. veljače. Pišem u ime tvrtke i
gospodina Myersona koji je odobrio sadržaj ovoga pisma. Od početka
želimo jasno ustvrditi da gospodin Myerson u potpunosti opovrgava
navode o kršenju autorskih prava što ste ih naveli u svojem pismu. Vaša
je tvrdnja u potpunosti neutemeljena.
Vaša tvrdnja da Ona koja je pobjegla, roman što ga je napisao gospodin
Myerson i objavio pod pseudonimom Caroline MacFarlane, kopira
„temu i znatne dijelove zapleta" vaših memoara manjkava je iz niza
razloga.
Kako bi se utvrdilo kršenje autorskih prava, mora postojati povezanost
između tužiteljeva rada i djela koje navodno krši nečija autorska prava.
Morate dokazati da je gospodin Myerson koristio vaše memoare dok je
pisao roman Ona koja je pobjegla.
 Gospodin Myerson priznaje da ste ga zamolili da pročita vaš rukopis te
je, unatoč svojem krcatom rasporedu i manjku slobodnog vremena,
pristao to učiniti. Kao što vam je gospodin Myerson objasnio kad ste 2.
prosinca bili u njegovoj kući, rukopis je stavio u svoju prtljagu prije leta
za Kartagenu na Hay festival. Nažalost, tvrtka British Airways
izgubila je njegovu prtljagu koja nikad nije pronađena. Stoga gospodin
Myerson nije mogao pročitati vaš rukopis.
Sličnosti između romana Ona koja je pobjegla i vaših memoara o
kojima govorite samo su općenite teme i ideje...
Ne smatramo razumnim ni potrebnim pozabaviti se svakom slabom
usporedbom koju pokušavate izmisliti...
Iznijeli ste ozbiljne i lažne optužbe na račun gospodina Myersona...
Svaki pravni postupak s vaše strane bio bi neprikladan i nerazuman, a
gospodin Myerson uzvratio bi žustrom borbom. Zahtijevao bi da vi
snosite sve sudske troškove, a s obzirom na gore navedeno, sud bi to
nesumnjivo odobrio.
Sve je tu, crno na bijelom. Sve uvrede kojima su je obasuli,
sve bolne neugodne optužbe, sva odbacivanja njezinih tvrdnji
kao posve neutemeljenih, manjkavih, slabih, lažnih,
neprikladnih, nerazumnih, sve ono što u suštini čini njihove
argumente, može se naći u posljednjoj rečenici: mi imamo sav
novac, a time i svu moć. Vi nemate ništa.
Miriam drhtavim rukama opet savije pismo i spremi ga na
dno kutije, a potom uzme malenu crnu bilježnicu u koju
zapisuje sve dolaske i odlaske na kanalu. Već šest godina živi
ovdje, na ovom brodiću, te je naučila da treba biti na oprezu.
Ovdje je sav ljudski život: dobri, pristojni, marljivi i
velikodušni ljudi miješaju se s pijancima, narkomanima,
lopovima i svima ostalima. Uvijek moraš biti pribran. Dobro
otvoriti oči. Moraš se čuvati predatora. (Miriam to zna bolje od
većine.)
Stoga zapisuje stvari. Primjerice, zabilježila je vrijeme kad
se Luda Laura iz praonice pojavila s Danielom Sutherlandom.
Također je zapisala kad je Carla Myerson, mladićeva teta,
lijepo ošišana, ravnih zuba, u elegantnom kaputu, došla
pokucati. To je bilo prošle srijede. Dva dana prije Danielove
smrti. S bocom vina u ruci.
Zatim izvadi ključ, onaj što ga je podigla s poda u
pokojnikovu brodiću, ključ Lude Laure, te ga prevrće u
prstima, opipava njegove rubove još ljepljive od krvi. Miriam
obuzme osjećaj da Lauru treba zaštititi, ma što je možda
učinila. Na kraju krajeva, ona je još jedna bez moći, nije li? O,
doista je zgodna, bistrih očiju i vitka, ali je također siromašna
i problematična. Nešto s njom doista nije u redu: šepa kad
hoda, a ima i nekakvih mentalnih problema. Nije sva svoja.
Ljudi mogu iskoristiti nekoga takvoga, malenu bespomoćnu
djevojku poput Laure, baš kao što su iskoristili Miriam.
Ali moć prelazi na druge, zar ne? Katkada na neočekivane
načine. Moć prelazi na druge i situacija se mijenja.
Što ako, suprotno onome što je zapisala u svoju bilježnicu,
Miriam uopće nije vidjela Lauru? Što ako je, kao što je rekla
policiji, vidjela samo Carlu Myerson s Danielom
Sutherlandom? I što ako je Carlu Myerson vidjela više puta,
kad već razmišlja o tome? Detektiv ju je zamolio neka mu javi
ako se još nečega sjeti, nije li? Ako se sjeti nečega, neke
sitnice, koja bi mogla biti važna? Što ako, ah sad se sjetila da
je nešto čula, povišene glasove. Isprva je mislila da su
radosni, ali možda je to bilo nešto drugo, možda je bila svađa?
Miriam sije pripremila šalicu čaja i namakala noge,
metodički prazneći pola paketa digestivnih keksa dok je
razmišljala što bi trebala reći inspektoru. Treba li spomenuti,
na primjer, svoj jutrošnji susret s Myersonom? Ilije najbolje
zadržati tu kartu, čuvati je u rezervi i odigrati drugi put?
Naglašeno je svjesna da mora biti oprezna u postupanju, ne
smije djelovati nepromišljeno, dopustiti da joj ta njezina nova
moć udari u glavu.
Nazove detektivov mobitel i odsluša njegov snimljeni
pozdrav.
 – Dobar dan, detektive Baker? Ovdje Miriam Lewis. Rekli
ste neka vas nazovem ako se nečega sjetim? Pa, samo što...
palo mi je na pamet da je žena koju sam vidjela, ona koju sam
vam spomenula, starija žena? Upravo sam se sjetila da sam je
vidjela u petak navečer. Znate, mislila sam da je bio četvrtak
zato što sam se baš vratila s posla kad sam je vidjela kako
prolazi. Nosila je bocu vina, znate, iako to nije važno, no stvar
je u tome da sam se upravo vratila s posla, ali u četvrtak
nisam išla na posao jer sam imala želučanu virozu, što je
neobično za mene zato što sam općenito vrlo zdrava. U
svakom slučaju, u četvrtak se nisam dobro osjećala, pa sam
svoju smjenu odradila u petak...
Miriam prekine vezu. Nagne se naprijed da uzme još jedan
keks, a potom se zavali na stolici i podigne noge na klupu.
Kako je to ugodno, imati nešto čime može naštetiti Myersonu!
Nakratko zamisli tog čovjeka kako stoji u svojoj radnoj sobi i
drži telefon. Možda ga je nazvao detektiv i kaže mu da će je
privesti radi ispitivanja, njegovu voljenu Carlu. Zamisli
njegovu paniku. Što bi mu učinila takva muka? Samo pomisli
na negativne natpise u medijima!
To će mu biti lekcija, zar ne, kazna za uzimanje nečega što
nije njegovo? Za ophođenje prema Miriam kao da je nitko i
ništa, kao da je ona materijal što ga može po želji iskoristiti i
odbaciti.
Bude li i Carla patila, dobro, to nije baš idealno, ali baš
Kao što je neprijatelj mojega neprijatelja moj prijatelj, katkada
je prijatelj mojega neprijatelja također moj neprijatelj, tu
jednostavno nema pomoći, takav je život. Tako se događaju te
stvari, što nije pošteno. U svakom konfliktu neminovno će biti
nevinih žrtava.
Miriam zatvori bilježnicu. Vrati je u kutiju i na nju stavi
La– 'urin ključ; sve smješteno na mahagoniju zajedno s
Lorraineinim zlatnim naušnicama u obliku koluta, srebrnim
križićem što joj ga je otac dao za krizmu kad je imala
četrnaest godina, i pločicom s pseće ogrlice na kojoj piše ime
Dixon.
 Ona koja je pobjegla

Jecanje je prestalo. Sad se čuju drukčiji zvukovi.

Djevojka koristi te nove zvukove za prikrivanje huke razbijanja
prozora. Potom hitro ukloni što vise stakla prije nego se pokusa
popeti van. Ipak zadobije mnogo gadnih posjekotina, na ramenima,
na torzu, na bedrima, dok svoje punašno tijelo gura kroz četvrtasti
prozorski okvir.
Sjedne napete i nasloni se na zid. Krv teče iz njezinih rana, natapa
tvrdo tlo pod njezinim nogama. Kad pobjegne, ostavit će trag.
Njezina jedina nada za spas je da stigne do gradića prije nego što on
krene za njom. Ako sad ode, možda će imati šansu.
Mračno je, nema mjesečine. Osim ritmičnog kreketanja žaba,
vlada tišina. Međutim, još ih čuje iznutra. Zvukove koje on stvara, kao
i one što ih stvara ona.
Zatvori oči i prizna sebi istinu. Postoji još jedna šansa za spas:
mogla bi se vratiti u kuću, kroz ulazna vrata i u kuhinju, mogla bi
pronaći nož. Iznenaditi ga. Prerezati mu grkljan.
Na trenutak zamišlja olakšanje svoje prijateljice. Kako bi se čvrsto
zagrlile. Zamišlja kako bi policiji ispričala što se dogodilo, zamišlja
dobrodošlicu heroini u školi, kako bi bila zahvalna obitelj njezine
prijateljice!
Koliko bi bili zahvalni?
Zamišlja prijateljičino lijepo lice, njezine duge udove, ljubazne
roditelje, njezinu skupu odjeću. Opčinjava je pomisao na njezin život,
njezinu sreću.
Djevojka se zamišlja kako ulazi u sobu, visoko podignuta noža,
zamišlja ga kako se okreće, hvata je, udara je šakom u vrat. Zamišlja
ga kako čuči nad njome, koljenima joj pritišće grudi, zamišlja
njegovu težinu na sebi, zamišlja oštricu pritisnutu uza svoju ključnu
kost, uz obraz, uz usnu.
Uopće ne zna postoji li nož u kuhinji.
 Mogla bi pokušati pomoći, mogla bi se boriti. Ili bi mogla
iskoristiti činjenicu da se njemu više sviđa njezina lijepa prijateljica.
Mogla bi pobjeći.
Ovo nije njezina krivnja. Čak nije željela ni ući u automobil.
Žao joj je. Istinski. Žao joj je, ali bježi.
 10

Detektiv Barker, čija se ćelava glava na jarkom jutarnjem

suncu sjaji poput novog penija, promatra kako pozornica gura
plastični štapić u Carlina usta, struže po unutarnjoj strani
njezina obraza, vadi ga i stavka u prozirnu plastičnu vrećicu.
Kad je završila, on zadovoljno kimne. Zamoli pozornicu neka
ga pričeka vani u automobilu. Brodić na kojemu je boravio
Daniel Sutherland, kako je Barker već objasnio Carli, bio je
unajmljen i vrlo je prljav. Ondje ima tragova najmanje desetak
ljudi, vjerojatno više, pa skupljaju DNK i otiske prstiju svih i
svakoga, rekao je, kako bi isključili što više osoba.
Sjedeći za stolom u svojoj blagovaonici, Carla papirnatim
rupčićem obriše usta. – Dobro – reče i zavrti ramena unatrag
kako bi ublažila napetost na vrhu kralješnice – svi su izgledi
da ćete pronaći moje. – Detektiv Barker uzdigne obrve i
prekriži ruke na prsima. – Lagala sam – nastavi Carla – kad
sam rekla da ne znam da Daniel živi na brodiću. Lagala sam
kad sam rekla da ga nisam vidjela. – Barker ništa ne reče.
Prijeđe sobu, sjedne sučelice Carli za stolom i ispreplete prste.
– Samo što vi to već znate, zar ne? Netko vam je nešto rekao,
nije li? Zato ste došli, zar ne? Je li me netko vidio? – Barker
nastavi šutjeti. To je onaj stari trik kojim te navode da
govoriš, vrše pritisak kako bi ispunila tišinu.
Toliko očito da je iritantno, ali je Carla previše umorna da
bi se opirala. Nije spavala dulje od jedan ili dva sata bez
prekida otkako su detektivi zadnji put bili ovdje, prije pet
dana. Neprestano joj se nešto privida, stalno se trza na
sjenke, krajičkom oka vidi crne točkice. Jutros je prošla kraj
zrcala i šokirala se kad je vidjela sestrino lice kako zuri u nju.
Upali obrazi, prestrašen izraz lica.
 – Kad je došao po svoje stvari, Daniel mi je rekao da je
unajmio brodić. Rekao mi je neka svratim. Upozorio me neka
ne očekujem previše. Bila sam ondje. Dva puta. Ne pitajte me
kada točno jer to doista ne znam. – Zastane. – Lagala sam
vam zato što pred Theom nisam željela priznati da sam ga
posjetila.
Barker se malo zavali na stolici. – A zašto – reče istežući
prste tako da su zglavci pucketali na odvratan način – niste
željeli?
Carla na trenutak zatvori oči. Oslušne zvuk vlastita
disanja. – Znate li što se dogodilo mojemu sinu? – upita
detektiva.
Ozbiljna izraza lica, Barker kimne. – Znam – reče. – Tada
sam čitao o tome. Strahota.
Carla ukočeno kimne. – Da. Moja ga je sestra čuvala kad
se to dogodilo. Nisam sigurna jesu li o tome izvještavali? U
svakom slučaju, trebala ga je čuvati. Theo joj nikad nije
oprostio. Otad nije imao nikakve veze s njom, od dana kad je
naš sin umro do dana njezine smrti. Nije ju želio u našim
životima. Zapravo ju nije želio u svojem životu, a tada je to bio
i moj život. Shvaćate li što govorim? Potajno sam se viđala sa
svojom sestrom i Danielom. Naravno, Theo je sumnjao da je
katkada viđam i znali smo se svađati zbog toga, ali smo se
onda razveli i ja sam preselila ovamo. Činilo se da to više nije
toliko važno. No ipak ih pred njim nikad nisam spominjala.
Valjda zato. Tako sam dugo lagala Theu o tom dijelu svojega
života da katkada zaboravim kad je to potrebno, a kad nije.
Nisam željela da on zna za moje posjete Danielu na brodiću.
Detektiv se namršti. – Pa ste lagali nama, policiji, tijekom
istrage umorstva, samo zato što niste željeli da vaš bivši muž
sazna da ste se viđali s nećakom? – Raširi ruke i okrene
dlanove prema gore.
– Meni se to čini nevjerojatnim, čini se... – Uzdigne obrve. –
Bojite li se vašeg bivšeg muža, gospođo Myerson?
 – Ne. – Carla kratko odmahne glavom. – Ne, samo sam...
nisam ga željela uzrujati – tiho reče. – Dajem sve od sebe kako
ne bih uzrujala Thea, a moja veza s Danielom bi ga uzrujala.
– Je li gospodin Myerson naprasit?
Carla opet odmahne glavom. – Ne – ozlojeđeno ustvrdi –
nije. .. nije tako.
– Kako je onda? – upita Barker. Drži se poput nekoga
istinski zainteresiranoga, gleda je kao da je ona uzorak,
neobičnost. – Je li gospodin Myerson mislio da pokušavate
naći zamjenu za svoje izgubljeno dijete? Kod vašeg nećaka? Je
li ga zato uzrujavao vaš odnos s Danielom? – upita.
Carla ponovno odmahne glavom, ali ništa ne reče. Okrene
lice od detektiva i zagleda se u jadno, popločeno stražnje
dvorište, lokotom zatvorenu šupu i pocrnjele biljke, uvele u
loncima.
.
U šupi nema ničega osim malena crvena tricikla s jarko
plavim resama pričvršćenim na upravljaču. To je bio dar za
Benov treći rođendan. Priredili su proslavu u njihovu domu u
Noel Roadu, samo obitelj: Theovi roditelji, Angela i Daniel,
Theov stariji brat i njegova žena, njihova djeca. Nakon
rođendanske torte i puhanja svjećica, odnijeli su tricikl na
stazu uz kanal. Carlu je stezalo u prsima od nježnosti dok je
promatrala Bena kako ga iskušava, bucmastim nožicama vrti
pedale što brže može. Theovo lice! Njegov ponos. – Prirodno je
nadaren, vidite to? – I Angela je uzdigla obrvu dok je pušila. –
To je tricikl, Theo. Svatko može voziti tricikl. – U suton su se
ljudi počeli razilaziti i oni su krenuli kući, a Daniel je gurao
Bena na triciklu. Theova je majka rekla: – Pazi, Daniele, ne
tako brzo. – Ben i Daniel su je posve ignorirali, obojica su
vrištali od smijeha kad su se u zavoju umalo prevrnuli.
Kad Bena više nije bilo, kad je sprovod napokon obavljen i
naporni su se ožalošćeni naposljetku razišli, Carla je otišla u
krevet i ondje ostala. Theo je rijetko kada dolazio u krevet.
Ostao je divlje, gnjevno budan. Kroz maglu izazvanu
sredstvima za smirenje, Carla ga je povremeno čula kako
hoda amo–tamo u radnoj sobi, bučno silazi stubama i kroz
kuhinju izlazi u vrt gdje je pušio, a zatim se opet bučno penje
stubištem. Čula ga je kako pali i gasi radio, mijenja
televizijske programe, pušta pola skladbe na ploči i potom
gura iglu preko vinila.
Katkada je dolazio gore i stajao na vratima. Nije promatrao
nju, već je zurio kroz prozor na suprotnom zidu, rukom
prekrivši lice, prstima čupkajući čekinje na bradi. Katkada bi
nešto rekao, tvrdnje koje kao da su vodile do pitanja na koja
nikad nije stigao. Katkada je govorio o Angeli, o tome kakva je
bila kao dijete. – Rekla si da je bila naprasita – rekao bi. Ili: –
Uvijek si spominjala njezinu šašavu maštu. Krvožedna, tako
si rekla. Imala je krvožednu maštu.
S vremena na vrijeme postavio bi izravna pitanja. – Misliš
li da je bila ljubomorna? Na to kakav je bio Ben?
Dok je Ben bio živ, raspravljali su o tome koliko je Angeli
zasigurno teško ne uspoređivati njihova i vlastita sina. Ben je
rano ulazio u sve faze razvoja, bio je brbljav, okretan i
empatičan, naučio je brojeve prije svojega trećega rođendana.
– Naučit će čitati prije četvrtoga – Theo je rado govorio
ljudima. Carla ga je morala upozoravati neka se ne hvali.
Daniel nije bio takav. Bio je nemirna beba, slabo je spavao,
trebala mu je cijela vječnost da počne puzati, počeo je govoriti
tek s dvije i pol godine. Bio je nespretan, frustriran dječačić,
sklon jakim ispadima bijesa.
– Misliš li da joj je smetalo – pitao je Theo – kako je Ben bio
poseban? Zato što je Dan pomalo čudak, nije li? Znam da
nisam objektivan, nitko nije, ne kad je riječ o našoj djeci.
Unatoč tome, mislim, da je u ovom slučaju, objektivno
govoreći, Ben doista bio najdivniji maleni dječak. Bio je...
– Što zapravo govoriš? – Carlin je glas zvučao kao da
pripada nekome drugome, nekoj starici. – Što pokušavaš reći?
 Prišao je bliže krevetu, zajapurena lica i raširenih očiju. –
Pitam te misliš li da je Angela bila ljubomorna? Ako je, na
određenoj razini, ona...
Carla je grčevito stegnula plahte i s mukom se uspravila u
sjedeći položaj. – Pitaš me mislim li da je moja sestra
namjerno ostavila ona vrata otvorena? Zato što je mislila da je
naš sin bolji od njezinoga? Pitaš me mislim li da je željela
Benovu smrt?
– Ne! Kriste, ne. Ne da je željela njegovu smrt, ne. Isuse. Ne
kažem da je išta namjerno učinila, samo se pitam nije li na
nekoj podsvjesnoj razini...
Carla se srušila natrag na krevet i povukla poplun preko
ramena, preko glave. – Ostavi me na miru, Theo. Molim te,
ostavi me na miru.
.
Prošla je cijela godina prije nego što je Carla ponovno stvorila
naviku svakodnevnog ustajanja, tuširanja, odijevanja. Prošlo
je osamnaest mjeseci prije nego što je opet vidjela svoju
sestru, potajno. Rekla je Theu da je odlučila upisati tečaj joge.
Na svoje je malaksalo, zapušteno tijelo navukla donji dio
trenirke i majicu te pješice otišla do sestrine kuće u
Hayward‘s Placeu. Kad joj je Angela otvorila vrata, Carla je
šokirano ustuknula: njezina sestra nije ostarjela osamnaest
mjeseci, već nekoliko desetljeća. Bolesno mršava, blijede kože
nategnute preko kostiju lica. Izgledala je iscijeđeno, isušeno.
Angelina je kosa preko noći posijedjela. U svakom slučaju,
tako je rekla. Obje su sestre mlade počele dobivati sijedu
kosu, ali Angela je tvrdila da je u utorak otišla u krevet kao
brineta i u srijedu se probudila s gotovo posve sijedom kosom.
Tek tako. Imala je dugu kosu i nije ju bojala.– Izgledam kao
vještica iz bajke, zar ne? – rekla je. – Tjeram strah u kosti
djeci u supermarketu. – Šalila se, ali Carli to nije bilo
smiješno. Ni Carla nije bojala kosu, već ju je kratko ošišala
kad su se počele pojavljivati sjedine. – Imaš sreće – rekla je
Angela i Carla se lecnula. – Imaš lijepo oblikovanu glavu. Kad
bih seja kratko ošišala, izgledala bih poput vanzemaljca.
To je bio kompliment, ali je Carlu naljutio. Nije joj se
sviđalo kako u ustima njezine sestre zvuče riječi imaš sreće,
sigurno ne ako se primjenjuju na nju. – Ne možeš preko noći
posijedjeti – ljutito je rekla. – Istražila sam. To je mit. – Istina,
premda je također istina da je čitala o mladim ženama, mnogo
mlađima od nje i njezine sestre, sovjetskim ženama koje su se
u Drugom svjetskom ratu borile za domovinu, koje su se
suočile s tako neizrecivim užasima da su preko noći posivjele.
Čitala je o ženama iz Kambodže koje su svjedočile takvim
grozotama da su izgubile vid.
– Meni se dogodilo – rekla je Angela. – Ne možeš tvrditi da
nisam doživjela ono što sam doživjela. Ne možeš znati, nisi
bila u blizini.
„Tečaj joge“ održavao se jednom tjedno, čime je Carla
uvježbavala svoju odlučnost. Vjerovala je u naporan rad.
Zapravo je vjerovala da je često najteže ostvariti najvrjednije
ciljeve. Vjerovala je da čovjek najčešće ostvari ono što želi ako
na tome dovoljno marljivo radi. To bi se moglo opisati kao
teorija od deset tisuća sati: ako deset tisuća sati provede u
nastojanju da oprosti svojoj sestri, bi li uspjela? To se nikako
nije moglo znati, ali se činilo kao razuman plan. Na kraju
krajeva, više nema njezinih roditelja, više nema njezina sina.
Na svijetu je ostalo vrlo malo za nju: samo Angela, i maleni
Daniel, i Theo, jasno, iako je u najtužnijem dijelu svojega srca
znala da ona i Theo neće preživjeti ono što im se dogodilo.
Kad je Carla jednom posjetila Angelu, čula je zvukove dok
je prilazila ulaznim vratima, povišene glasove. Tek je pokucala
kad su se vrata naglo otvorila jer ih je njezina sestra povukla
tako snažno kao Ha ih pokušava iščupati. – O, Kriste – rekla
je kad je ugledala Carlu. – Zaboravila sam da je ovo naš dan.
Daniel nije u školi. On je... – Prekinula se i slegnula
ramenima. – Jednostavno. .. nije u školi.
 Sjedile su u dnevnom boravku, kao uvijek, i Daniel je
uskoro sišao da je pozdravi. Tijekom osamnaest mjeseci
koliko se nisu vidjeli, Angela je ostarjela cijelo desetljeće, a
Daniel nimalo. U dobi od devet godina još je bio sitan za svoju
dob, mračan i nesiguran. Imao je naviku šuljati se naokolo,
pojavljivati se naglo i bez upozorenja, kršiti ruke ispred sebe.
– Kao malena životinja – nasmiješeno je primijetila Carla.
Maleni divljak – rekla je njegova majka.
Kad se toga dana pojavio na vratima, kao da se niotkuda
stvorio, rekao je: – Dobar dan, teta Carla. – Onda se iskesio i
razotkrio usta puna metala.
Isuse, Daniele, nemoj to raditi! – prasnula je Angela. – To
je njegov jebeni aparatić za zube – dodala je. – Više se ne zna
normalno smiješiti. Većina djece, kad im to stave, nastoji
sakriti svoje zube. Ali ne on, cijelo vrijeme izvodi tu groznu
grimasu.
Angela – prosiktala je Carla kad se Daniel odšuljao jednako
tiho kako je stigao – on te čuje.
Srce joj se kidalo radi njega, onaj djelić koji je ostao.
Kad je sljedeći put došla, donijela mu je ogroman komplet
bojica i odnijela ga u njegovu sobu. Oči su mu zasjale kad je
vidio dar. – Ah – dahnuo je, oduševljen tako da mu je gotovo
ponestalo riječi – teta Carla! – Nasmiješio se onim svojim
groznim smiješkom i mršavim je rukama obujmio oko struka.
Carla se ukočila. Nije bila spremna na to, na dodir
djetetova tijela uza svoje prvi put nakon toliko vremena. Jedva
je disala, jedva je uspjela pogledati njegovu malenu glavu
punu kestenjaste kose, njegov zatiljak na kojemu je opazila
dvije modrice. Otprilike veličine kažiprsta i palca, kao da ga je
ondje netko zgrabio i snažno uštipnuo. Kad je Carla podigla
glavu, vidjela je da ih njezina sestra promatra.
– Stalno upada u tučnjave u školi – rekla je i okrenula se.
Carla ju je čula kako silazi stubama, čudno teškim koracima
za nekoga tko je tako lagan.
 Carla je dopustila djetetu da je još kratko drži oko struka,
a potom je nježno maknula njegove ruke i čučnula tako da
njezine oči budu u ravnini s njegovima. – Je li to istina,
Daniele? – pitala ga je. – Jesi li se tukao?
Trenutak ju nije htio pogledati. Kad ipak jest, lice mu je
bilo ozbiljno. – Ponekad – tiho je rekao– ponekad ljudi ne...
oni ne... – Napuhao je obraze i naglo ispuhnuo zrak. – Ah, nije
važno.
– Važno je, Dane. Doista.
– Ne, nije – rekao je i polako odmahnuo glavom – zato što
odlazim. Idem u novu školu. Ondje ću živjeti, više ne ovdje. –
Opet ju je zagrlio, ovoga puta oko vrata. Čula je njegovo
disanje, ubrzano i površno, kao u životinje stjerane u kut.
Angela je potvrdila da Daniel ide u internat. – Njegov otac
to plaća. Isti onaj gdje se on školovao, negdje u Oxfordshireu.
Navodno je prilično dobar.
– Negdje u Oxfordshireu? Angie, jesi li sigurna da je to
dobro?
– Nemaš pojma koliko je situacija teška, Carla. – Spustila
je glas. – Koliko je on težak. – U glasu joj se opet osjećala
oštrina. – Nemoj. Nemoj me tako gledati. Ti to ne vidiš, ne
znaš... Ovdje si jednom u jebenom tjednu, ne vidiš kako se on
ponaša kad smo samo nas dvoje, ne znaš... Bio je
traumatiziran. Teško traumatiziran onime što mu se dogodilo.
Carla je brzo odmahnula glavom, a Angela je rekla: – Znam
da to ne želiš čuti, ali je istina. – Posegnula je za cigaretama,
izvukla jednu iz kutije. Angeline su se ruke sad stalno tresle.
Prije je znala lagano drhtati ujutro nakon večeri opijanja, ali
onda je to postalo trajno, drhtanje ruku koje nikad ne miruju,
uvijek moraju biti zauzete nečim: čašom, knjigom, upaljačem.
– Da, jasno da je traumatiziran.
– Psihologinja kaže – rekla je Angela, pripalila cigaretu i
povukla dim – da joj sada govori da je vidio... znaš, da ga je
vidio kako pada, da je vidio kako Ben pada. Kaže da ga nije
samo našao, već je zapravo sve vidio. – Zatvorila je oči. – Kaže
da je vrištao i vrištao, ali nitko nije došao. Kaže...
Carla je podigla ruku. Angela je imala pravo, nije to željela
čuti. – Molim te – rekla je. Pričekala je trenutak da joj se
disanje smiri. – Ali valjda ne misle... valjda ti ne misliš da je
odvajanje od majke pravo rješenje za njegovu traumu?
– Njegova majka je glavni problem – rekla je Angela i
zgnječila napola popušenu cigaretu u pepeljari. – On mene
okrivljuje, Carla, za ono što se dogodilo. – Pogledala je sestru i
nadlanicama obrisala suze s obraza. – Psihologinji je rekao da
sam ja kriva za ono što se dogodilo.
I jesi kriva, pomislila je Carla. Naravno da si kriva.
 11

Možete otvoriti usta, gospodine, molim vas? Žustra mlada

žena u odori naginje se prema njemu i plastičnim mu
štapićem čeprka po ustima. Premda bi to iskustvo trebalo biti
nametljivo i neugodno, Theo samom sebi razočarano prizna
da ga uzbuđuje. Zatvori oči, ali to samo pogorša situaciju.
Nastoji je ne gledati dok mu uzima otiske prstiju, ali kad
naposljetku sretne pogled mlade žene, vidi da ona nešto sluti,
nešto što u njoj izaziva nelagodu, a on se osjeća kao obično
govno. Želi joj reći: Žao mije, doista. Nisam takav. Nisam
jedan od tih. Ja sam čovjek za jednu ženu.
Theo je u životu volio samo Carlu. Bilo je žena prije nje te
poneka poslije, ali Carla je nesumnjivo ona prava. Jedina i
mnoge, pomisli, zato što postoji ova Carla i prijašnja Carla.
Čini se da je tijekom života upoznao mnoge verzije Carle i sve
ih je volio, a voljet će i svaku eventualnu novu verziju koja se
pojavi.
Carla je sve što ima. Imao je i Bena, naravno, u onom
kratkom veličanstvenom razdoblju, one tri godine i četrdeset
sedam dana radosti, ali sad je tu samo Carla. Carla i njegov
posao.
Prije petnaest godina, kad je Ben poginuo, Theo je marljivo
radio na svojem trećem romanu. Odustao je od njega bez
mnogo razmišljanja. Jednostavno nije mogao podnijeti čitanje
riječi što ih je napisao dok se Ben igrao vani na tratini ili je s
majkom pjevao u kuhinji. Godinu ih dvije uopće nije mogao
pisati, jedva je ikad pokušavao, a kad je ipak pokušao, ništa
mu nije padalo na pamet.
Mjesecima i mjesecima, godinama, ništa nije dolazilo. Kako
bi mogao pisati kad mu srce nije bilo samo slomljeno, već je
uklonjeno iz njegova tijela? Što da piše? Bilo što, rekao mu je
njegov agent. Nije važno. Piši bilo što. Pa je pisao. Napisao je
priču o čovjeku koji izgubi svoje dijete, ah spasi svoju ženu.
Napisao je priču o čovjeku koji izgubi ženu, ali spasi svoje
dijete. Napisao je priču o čovjeku koji ubije svoju šogoricu.
Bilo je grozno, sve odreda. – To je kao vađenje zuba – rekao je
svojem agentu. – Još gore. To je kao čupanje noktiju. – Više
nije imao srca, pa je sve što je radio bilo bezvrijedno, sterilno,
beznačajno. – Što ako – pitao je svojeg agenta dok je
prestravljeno sjedio ispred prazna ekrana – više ne mogu
raditi zato što više nema čovjeka koji je pisao knjige?
Carla se cijelo vrijeme polako udaljavala od njega. Bila je
ondje, ali nije bila ondje, utvara u kući, šmugnula bi iz
prostorije kad bi on ušao, zatvarala oči kad bi se pojavio u
njezinu vidnom polju. Odlazila je na satove joge i vračala se
nimalo smirena, već uzrujana, ljutita, projurila bi kroz kuću i
izišla u stražnji vrt gdje bi sjedila i češala kožu na
podlakticama dok ne bi prokrvarila. Poslije je shvatio da su
njegovi pokušaji da dopre do nje bih nespretni, loše
osmišljeni. Ideju da pokušaju dobiti drugo dijete dočekala je
hladnim bijesom.
Theo je počeo sve manje vremena provoditi kod kuće.
Putovao je na književne festivale, držao predavanja na
udaljenim sveučilištima. Upustio se u kratku i nimalo
zadovoljavajuću ljubavnu vezu sa svojom urednicom, mnogo
mlađom ženom. Carla ga je naposljetku ostavila, premda
njezin odlazak nije bio osobito uvjerljiv. Kupila je kuću
udaljenu pet minuta hoda.
Theo se okušao u drugim književnim vrstama. Pokušao je
pisati o omalovažavanju očinstva, preispitivao je istine o
ženskim slobodama, promišljao o povratku konzervativnijih
(seksističkih) vrijednosti. Mrzio je sebe. Nije uspijevao pronaći
adekvatne riječi za golemost vlastita gubitka, dubinu svojega
gnjeva.
 Bez svojega sina, svoje žene i svojega posla, Theo je postao
očajan.
.
Nakon odlaska policije, Theo iziđe u šetnju. Navikao je
otprilike u ovo doba dana, netom prije ručka, kratko prošetati
susjedstvom kako ne bi prerano jeo. Sklon je proždrljivosti. U
hodniku posegne za svojim kaputom i, instinktivno, za psećim
povodcem, ali mu ruka ostane prazna. Nije čudno to što je
posegnuo za povodcem, i dalje to redovito čini, još se nije
navikao da Dixona nema. Ne, Čudno je to da povodac nije
ondje. Pogledao je naokolo, ali ga nije vidio. Zacijelo ga je
spremačica premjestila, pomisli, iako nije imao pojma zašto bi
to napravila.
Obično šeće stazom uz kanal, ali kako je još ograđena
policijskim trakama, zaputi se preko mosta u Danbury
Streetu. Ondje također stoji pozornik, mlad čovjek s osipom
od brijanja. Nasmiješio se kad je ugledao Thea i podigao ruku
na pozdrav, ali je onda smeteno spusti.
Theo ugleda priliku.
– Još tražite, je li? – reče i priđe mladom policajcu. –
Tražite tragove?
Policajac porumeni. – Ovaj... da, točno. Zapravo tražimo
oružje.
– Naravno – reče Theo. – Naravno. Oružje. Pa... – reče i
pogleda duž kanala kao da bi s mosta mogao opaziti nož –
najbolje da nastavite sa svojim poslom. Sretno!
– I vama! – reče policajac i još malo porumeni.
– Kako, molim?
– Ah, samo što... vaše pisanje i sve to. Oprostite. Ja...
– Sve je u redu, ne brinite.
– Sviđaju mi se vaše knjige, to je sve. Veliki sam ljubitelj
romana Ona koja je pobjegla. Mislim da je vrlo zanimljivo,
način na koji ste sve preokrenuli, znate, pričali priču unatrag
i unaprijed, dopustili nam da zavirimo u ubojičinu glavu, to je
briljantno! U početku ne znate što se zbiva, ali onda
odjednom... opa. Tako fora. Sviđa mi se način na koji ste sve
okrenuli naglavce, poigravali se našim simpatijama i
empatijama te sve one stvari...
– Doista? – Theo se nasmije glumeći nevjericu. – Mislio sam
da svi to smatraju groznom idejom!
– Pa, ja ne smatram. Mislim da je posebno. Novi način za
pričanje takve priče navodi vas na razmišljanje, nije li tako?
Mislite li da ćete napisati još jedan? Novi kriminalistički
roman, želim reći. Još jednu – zastane i u zraku napravi znak
navodnika – Caroline MacFarlane?
Theo slegne ramenima. – Ne znam. Razmišljam o tome,
svakako. – Neodređeno mahne rukom prema vodi. – Mogao bi
me nadahnuti ovaj nemili događaj, zar ne? Mogao bih staviti
naslov Mladić na brodiću. – Obojica se nelagodno nasmiju.
– Znači li to da odatle crpite ideje? – upita pozornik. – Iz
stvarnog života?
– To je zanimljivo pitanje... – reče Theo i ušuti u nadi da
policajac zapravo ne očekuje odgovor na to.
Uslijedi trenutak neugodne tišine prije nego mladi čovjek
reče: – Zato što, vidite, ako ikad poželite, znate, raspravljati o
idejama za kriminalističke romane, možda o aspektima
policijskoga posla, ili forenzici, ili nečemu sličnome – Theo
shvati da mu policajac nešto govori, treba obratiti pozornost –
mogao bih vam pomoći oko takvih stvari. Na primjer...
– To je vrlo lijepo od vas – reče Theo i ozareno mu se
nasmiješi. – Doista vrlo ljubazno. Ja, ovaj, valjda se zasad
samo pitam, znate, kako trenutno napredujete? Na ovom
slučaju, ovaj, na slučaju mojega nećaka? – Policajac skupi
usne. Theo korakne unatrag, raširi ruke i dlanove okrene
prema gore. – Gledajte – reče – razumijem da ne smijete
otkrivati pojedinosti. Samo sam se pitao, znate, zato što je ovo
silno uzrujalo moju ženu Carlu. U posljednje je vrijeme mnogo
toga prošla te ako se priprema uhićenje, pa, to bi za nas dvoje
bilo golemo olakšanje, naravno...
Pozornik oštro udahne kroza zube. – Pa–a – reče i malo
sagne glavu – kao što kažete, ne smijem otkrivati
pojedinosti...
Skrušena izraza lica, Theo suosjećajno kimne. Zavuče
ruku u džep jakne i izvadi kutiju cigareta. Ponudi jednu
policajcu i on je prihvati.
– Gledajte, mogu vam reći – nastavi policajac i nagne se
bliže Theu da mu pripali cigaretu – da se trenutno obavljaju
neka forenzička testiranja. Sigurno znate da za te stvari treba
vremena, ne možemo preko noći dobiti rezultate, nije kao CSI
ili takve besmislice. ..
– Forenzička testiranja...? – potakne ga Theo.
– Odjeća – tihim će glasom mladi policajac. – Okrvavljena
odjeća.
– Ah. – To je umirujuće. – Okrvavljena odjeća koja
pripada... onoj djevojci? Onoj koju ste ispitivali? Zato što sam
je vidio, znate. Trčala je s mjesta zločina. Onog sam je jutra
vidio i ništa nisam učinio. Tako glupo. Samo sam pomislio,
znate, da je pijana ili nešto.
– Gospodine Myerson– policajac na licu namjesti izraz
duboke zabrinutosti – ništa niste mogli učiniti. Za gospodina
Sutherlanda nitko ništa nije mogao učiniti. Njegove su ozljede
bile preteške.
Theo kimne. – Da, jasno. Jasno. No vratimo se na tu
djevojku. Ona je zasad u fokusu, nije li? Nema... uh, ne znam,
veze s drogom, ih krađom, ili...?
Mladi policajac tužno odmahne glavom. – To vam zasad ne
mogu otkriti – reče. – Slijedimo nekoliko tragova.
– Naravno – reče Theo, žustro kimne, te pomisli da je
slijedimo nekoliko tragova zapravo šifra za nemamo pojma što
se događa. Okrene se da ode, ali shvati da mu taj policajac,
taj pristavi mladi čovjek, očajnički želi nešto dati, dokazati
svoju važnost, svoju vrijednost, pa Theo upita: – Možete li mi
išta reći o njoj? O djevojci? Ne njezino ime, jasno. Samo sam
se pitao, znate, zato što pretpostavljam 'daje odavde, u
novinama piše da živi u Islingtonu. Sad je ondje vani, luta
naokolo, a budući da sam ja... javna osoba, nije teško otkriti
tko sam i tko je moja žena. Stvar je u tome, pa, možda sam
paranoičan, ali želim znati je li opasna, ta djevojka? Dobro,
očito jest opasna, no je li opasna za mene? Za nas?
Mladi čovjek, očito osjećajući silnu nelagodu, ali istodobno
ispunjen željom da otkrije povjerljive informacije, nagne se
prema Theu. – Doista ima povijest – tiho reče.
– Povijest?
– Nasilja.
Theo osupnuto ustukne.
– Gledate, nema razloga za paniku. Ona je samo...
neuravnotežena. To je sve što ću vam reći. To je sve što vam
smijem reći. Gledate, želim vas umiriti, doista. Danas
poslijepodne opet ćemo pretražiti kanal. Još tražimo oružje, a
kad ga pronađemo, sve će se riješiti. Čim se pronađe oružje,
uslijedit će uhićenje.
.
Vrativši se za svoj pisaći stol, osjećajući se donekle umirenim,
Theo pregleda svoju poštu, uključujući nekoliko pisama
obožavatelja što su ih proslijedili iz agencije. Nekoć je znalo
stići nekoliko desetaka takvih pisama dnevno te se njima
bavio jedan od službenika njegova agenta, ali se to tijekom
godina uvelike smanjilo. Theo nije na društvenim mrežama,
ne odgovara na e–mail poruke, no ako se netko potrudio
rukom napisati pismo, obično je osobno odgovarao.

Dragi gospodine Myerson/

gospođice MacFarlane,
Nadam se da vam ne smeta što vam pišem. Oduševljen sam vašim
kriminalističkim romanom Ona koja je pobjegla te sam se pitao odakle
 crpite ideje?
Theo razdraženo zastenje. Nebesa. Zar je doista toliko
teško doći do ideja'? Pretvarati ih u riječi, staviti na papir, to
je druga priča, ali ideja ima na svakom koraku, nije li tako?

Točnije rečeno, odakle vam ideja za tu knjigu? Jeste li je izvukli iz

novinskog izvještaja ili ste razgovarali s policijom? I sam razmišljam o
pisanju kriminalističkog trilera i rado čitam kriminalističke izvještaje
na internetu. Zamolite li katkada policiju da vam pomogne oko zapleta,
određenih zločina, rješavanja istih i tome slično?
Također sam se pitao zašto u romanu Ona koja je pobjegla likovi nisu
dobili imena. To je vrlo neobično, nije li?
Možete li mi, molim vas, odgovoriti preko e–pošte jer jedva čekam
odgovore na moja pitanja.
S poštovanjem
Henry Carter
henrycarter759@gmail.com
.
PS. Ne slažem se s kritikama koje kažu da je knjiga „mizogina" i
„pretenciozna". Mislim da nisu dobro razumjeli priču.
Theo se na to nasmije i gurne pismo na vrh pristigle pošte,
obećavši sebi da će to sutra obaviti. Ustane i posegne preko
stola za cigaretama. Usput podigne glavu i pogleda kroz
prozor, preko vrta prema stazi uz kanal gdje nepomično stoji
Miriam Lewis i zuri ravno u njega.
– Isuse Kriste! – Odskoči unatrag i od straha umalo padne
preko stolice. Glasno psujući, žurno siđe stubama, izjuri u
vrt, širom otvori stražnja vrtna vrata i očajnički pogleda
naokolo. Žena je nestala. Theo nekoliko minuta hoda gore–
dolje stazom, stišćući šake uz tijelo, a prolaznici ga zaobilaze i
nervozno pogledavaju. Je li doista bila ovdje? Ili mu se sad
pričinja, zar je dotle stigao?
.
Kad je ostao bez žene, sina i posla, Theo je postao očajan. U
očaju je napisao kriminalistički roman. To je bio prijedlog
njegova agenta. – Kad sam rekao napiši bilo što – ustvrdio je –
tako sam i mislio. Bilo što, samo da se vratiš u rutinu. Okušaj
se u znanstvenoj fantastici, ljubavnim romanima, svejedno.
Nećeš vjerovati kakvo se smeće objavljuje pod stijegom
komercijalne fikcije. Nije važno valja li išta, ne mora imati
vrijednost. Stavit ćemo izmišljeno ime. Samo nešto napiši. – I
tako je pokušao. Ljubavne priče nisu bile uspješne, a nije
imao ni mozak za znanstvenu fantastiku, ali kriminal? Mogao
je zamisliti pisanje kriminalističkih priča. Volio je Morsea,
čitao je Dostojevskog. Koliko teško može biti? Samo mu je
trebala prava udica, dobra ideja, i posao će krenuti. Onda mu
je došla ideja, stigla je ravno na njegov prag, a on ju je zgrabio
i pobjegao. Radio je na njoj, razradio je, pretvorio je u nešto
osebujno.
Roman Ona koja je pobjegla, objavljen pod pseudonimom
Caroline MacFarlane, vrlo je eksperimentalna knjiga, zaplet se
u nekim dijelovima odvija unatrag, u drugima unaprijed, a
gledište se katkada okreće za 180 stupnjeva pa se čitatelju
razotkrivaju ubojičine najintimnije misli. Ta knjiga razotkriva
način na koji se može manipulirati simpatijama čitatelja,
razgolićuje činjenicu da naprečac zaključujemo o krivnji i
nevinosti, moći i odgovornosti.
Eksperiment nije bio bezuvjetan uspjeh. Premda je Theo
pomno skrivao svoj identitet koristeći žensko ime za svoj
pseudonim („Žene obožavaju krimiće! “, rekao mu je njegov
agent. „Uživaju u katarzi žrtve.“), to nije dugo ostalo tajna.
Netko ga je razotkrio, a to je značilo da je knjiga odmah
postala bestseler, naravno. No također je izazvalo oštrije
kritike (neke su bile doista opake) i na svjetlo dana izvuklo
svakojake luđake („Ukrali ste moju priču! “). Međutim,
ostvarenje glavni cilj. Theo je opet pisao. To je bilo bitno: kad
su muze utihnule, Theo nije odustao. Zgrabio je priču i učinio
je svojom. To je cijela istina.
 Ona koja je pobjegla

Iščekivanje. Katkada je to najbolji dio zato što sve ne ispadne uvijek

onako kako želiš, ali barem trebaš biti zahvalan, zar ne, na sunčevoj
svjetlosti koja ti grije leđa, i na djevojkama koje izlaze u svojim
kratkim suknjama i majicama što razotkrivaju trbuh?
U pubu vidi djevojku koja sjedi sa svojom ružnom prijateljicom.
Ima suknju i bijelu majicu, ne onu ispod koje se vidi trbuh, ali očito ne
nosi grudnjak, i doista je lijepa.
Malo podigne suknju da on može bolje vidjeti, na čemu joj je
zahvalan. Nasmiješi joj se, ali umjesto da mu uzvrati smiješak, ona
napravi grimasu i kaže svojoj prijateljici, da ne bi.
Da ne bi.
Osjeća se posve pogrešno, kao da mu netko vadi utrobu, kao da ga
netko jede iznutra. Osjeća strašnu žudnju, čežnju koju je izazvao
izostanak njezina smiješka.
 12

Miriam pomisli da možda neće stići do brodića. Pomisli da

bi se mogla onesvijestiti točno ondje na stazi uz kanal. Osjeća
kako nailazi golemi val panike, vidno joj se polje sužava,
nastupa tmina, steže je u prsima, dašće, srce joj lupa. Stušti
se niza stube u svoju kabinu i sruši se na klupu. Glava joj
visi, brada na prsima, laktovi na koljenima, pokušava
regulirati svoje disanje, nastoji usporiti mahnite srčane
otkucaje.
Glupo, glupo, glupo. Nije smjela otići onamo da ga vidi.
Tko zna što se moglo dogoditi? Mogao je pozvati policiju,
mogao je tvrditi da ga maltretira, mogla je ugroziti sva svoja
nastojanja.
Popustila je svojoj želji, nestrpljivoj želji da vidi Myersona,
samo nakratko. Vijesti joj ne pružaju nikakvu radost: prošla
su dva dana otkako je nazvala detektiva Barkera, a još nema
nikakvih vijesti o ispitivanju nekoga drugoga u vezi s
Danielovom smrću.
Počela se pitati, možda je nisu ozbiljno shvatili? Ne bi bilo
prvi put da netko tvrdi da vodi računa o njezinim interesima,
pretvara se da je sluša i zatim je nehajno odbaci. Možda je
Myerson rekao nešto o njoj, nešto da je diskreditira? Zato ga
je željela vidjeti, njegovo lice, da vidi izražava li strah, stres ili
nezadovoljstvo.
Točno je znala kamo treba gledati: u prozor na katu koji
gleda na vrt. To je prozor njegove radne sobe ispred kojega
stoji čvrsti stol od mahagonija za kojim Theo Myerson radi,
glave sagnute nad prijenosnim računalom, a cigareta
dogorijeva u četvrtastoj staklenoj pepeljari dok on smišlja
rečenice i stvara prizore. Kao stoje, u uvredi koja se doimala
poput nasilnog čina, izbrisao Miriam iz njezine vlastite priče.
.

Kad Miriam zamišlja Myersona u njegovu domu, za pisaćim

stolom, dok silazi u kuhinju da si pripremi nešto za jelo,
možda u hodniku zastaje ispred uokvirene fotografije koja
prikazuje njega i njegovi! ženu, mlade, vitalne i nasmiješene,
te pojedinosti nisu plod njezine mašte. Posjetila je Theovu
prekrasnu viktorijansku kuću u Noel Roadu, prošla je kroz
predvorje do tamna hodnika oličena nekom modernom
nijansom pepela ili kamena, uginule ribe ili sličnog sivila.
Divila se slikama na zidovima, perzijskom sagu lijepih boja na
originalnim drvenim podnim daskama, salonu punom polica
za knjige koje stenju pod težinom brojnih izdanja. Na stolu u
predvorju opazila je, obuzeta golemim suosjećanjem,
fotografiju nasmiješena tamnokosa dječačića u srebrnom
okviru.
Miriam je u knjižari radila tek šest mjeseci kad se Myerson
prvi put pojavio. Šetao je stazom uz kanal sa svojim psom,
malenim terijerom, napornim lajavcem kojeg bi vezao ispred
brodića dok bi razgledavao knjige. Myerson i Nicholas,
Miriamin šef, čavrljali bi o tome što se dobro prodaje, a što
uopće ne prolazi, o tome koga seciraju na stranicama
časopisa London Review of Books i tko je kandidat za godišnju
nagradu Booker. Skrivena u sjenkama iza polica, Miriam je
prisluškivala.
Čitala je njegove knjige, kao većina ljudi. Njegova prva
knjiga, objavljena sredinom devedesetih, postigla je umjerenu
prodaju i dobila dobre kritike. Druga je bila sjajan bestseler.
Nakon toga je nestao, ne samo s popisa uspješnica, već iz
knjižara uopće. Njegovo se ime katkada pojavljivalo u nekom
subotnjem prilogu, velika priča o uspjehu u književnosti iz
devedesetih uništena osobnom tragedijom.
Miriam je njegovo pisanje uvijek smatrala precijenjenim.
No otkrila je da čak ni ona nije imuna na glamur doticaja sa
slavnom osobom. Čudno je kako čovjek brzo počne
preispitivati kvalitetu nečijeg rada kad autor više nije
apstraktan, nije tek samodopadna fotografija na ovitku knjige,
već je živa osoba plaha osmijeha koja ima smrdljiva psića.
Jednoga dana, u srijedu ujutro početkom ljeta, možda šest
mjeseci nakon što je prvi put ušao u knjižaru, Myerson se
pojavio dok je Miriam bila sama u trgovini. Privezao je psa kao
obično, a Miriam mu je donijela zdjelicu vode. Ljubazno joj je
zahvalio i pitao imaju li primjerak novog lana Rankina.
Miriam je provjerila i otkrila da još nije objavljen te bi trebao
stići narednoga tjedna. Pitala je želi li da spremi primjerak za
njega? Odgovorio je potvrdno te su počeli čavrljati. Raspitivala
se radi li na nečemu novome, a on je rekao da radi, da
zapravo razmišlja o pisanju kriminalističkog romana. –
Doista? – Miriam se iznenadila. – Ne bih pomislila da vas to
zanima.
Nagnuo je glavu sjedne na drugu stranu i uputio joj
iskrivljen osmijeh. – Pa–a – rekao je – baš me i ne zanima, ali
čini se da sam nekako zapeo. – Istina je da je prošlo više od
deset godina tijekom kojih nije objavio ništa vrijedno
spomena. – Pomislio sam da bih se trebao okušati u nečemu
posve drukčijemu – rekao je i kažiprstom se lupkao po
sljepoočnici. – Vidjeti mogu li nešto izvući odavde.
Idućega tjedna, kad je novi Rankin stigao kako je
najavljeno, Miriam je odvojila jedan primjerak. Samo što Theo
nije došao po knjigu, ni toga dana, ni sljedećega, ni onoga iza
toga. Imala je njegovu adresu zato što su mu katkada knjige
slali poštom, pa je točno znala gdje živi. Nije bio daleko od
njezina brodića–kuće, otprilike kilometar i pol dalje uz kanal,
te je odlučila osobno mu odnijeti knjigu.
Nije bila sigurna hoće li to djelovati nametljivo, no kad je
otvorio vrata, činilo se da mu je istinski drago što je vidi. – To
je vrlo ljubazno od vas – rekao je i pozvao je unutra. – Nisam
se baš dobro osjećao. – Što se i vidjelo na njemu. Tamni
podočnjaci, po– žutjele bjeloočnice, zajapureno lice. Kuća je
zaudarala po dimu. – Ovo je doba godine – rekao je i glas mu
se slomio – teško za mene. – Nije pojasnio, a Miriam nije
zapitkivala. Nezgrapno mu je dotaknula podlakticu, a on se
povukao i osmjehnuo, očito posramljen. Na početku njezina
poznanstva s Theom Myersonom, Miriam je spram njega
osjećala silnu nježnost.
Pili su čaj na malenoj terasi ispred njegove kuhinje i
razgovarali o knjigama. Bio je početak ljeta, večeri su sve
dulje trajale, u zraku se osjećao miris glicinije, negdje je tiho
svirala glazba na radiju. Zavalivši se i zatvorivši oči, Miriam je
osjećala silno zadovoljstvo, privilegiranost. Sjediti ovdje, u
ovom dragulju od londonskoga vrta usred grada, s uglednim
piscem razgovarati o brojnim temama! Pred njom se nakratko
otvorila mogućnost posve drukčijeg života od onoga što ga je
imala, daleko bogatijeg (u kulturnom smislu), društvenijeg
života. Nije zamišljala ništa romantično, ne s Theom. Nije bila
glupa. Vidjela je slike njegove žene, znala je da nema nikakve
šanse. No on je sjedio kraj nje i prema njoj se ophodio kao
prema sebi ravnoj. Kao prema prijateljici. Kad je te večeri
odlazila, Theo joj je toplo stisnuo ruku. – Svratite kad god
želite – nasmiješeno je rekao. Budalasto mu je vjerovala na
riječ.
.
Kad ga je sljedeći put posjetila, nešto mu je donijela. Nešto za
što je vjerovala da bi ih moglo zbližiti. Knjigu, njezinu knjigu
koja priča njezinu vlastitu priču, memoare na kojima je
godinama radila, ali nikad nije imala hrabrosti nekome ih
pokazati zato što nikad ni u koga nije imala dovoljno
povjerenja da mu razotkrije svoju tajnu istinu. Dok nije
upoznala Myersona, pravoga pisca, čovjeka koji je također
živio s tragedijom. Izabrala je njega.
Loše je izabrala.
Vjerovala je da svoju priču povjerava poštenu čovjeku,
neko– me dobra karaktera, a zapravo je svoju dušu razgolitila
pred šarlatanom, predatorom.
 Čovjek bi očekivao da ih dosad već može prepoznati.
.
Prvi predator kojeg je Miriam upoznala zvao se Jeremy.
Skraćeno Jez. Jednog sparnog petka poslijepodne u lipnju
svojim je svijetloplavim Volvo karavanom pokupio nju i
njezinu prijateljicu Lorraine. Stopirale su, što su ljudi radili u
1980–ima, čak i u Hertfordshireu. Markirale su zadnja dva
sata u školi i zaputile se u gradić da bi se ondje družile, pušile
cigarete, isprobavale odjeću koju si nisu mogle priuštiti.
Kad se automobil zaustavio, Lorraine je sjela na prednje
sjedalo, a zašto i ne bi? Ona je bila vitka, ljepša (iako treba
iskreno reći da nijedna ni druga nisu bile ljupke). No zbog nje
se zaustavio. Stoga je sjela na prednje sjedalo. Miriam je ušla
otraga i sjela iza Lorraine. Vozač ih je pozdravio, rekao im
svoje ime i pitao kako se one zovu, ali uopće nije pogledao
Miriam, niti jednom.
Na podu automobila oko Miriaminih nogu zveckale su
prazne limenke piva i boca viskija. Ispod mirisa Jezovih i
Lorraineinih cigareta osjećao se čudan vonj, nešto kiselkasto,
kao pokvareno mlijeko. Gotovo čim je ušla, Miriam je poželjela
izići iz automobila. Znala je da ovo ne bi smjele raditi, znala je
da je to loša zamisao. Otvorila je usta da nešto kaže, ali
automobil se već kretao i jako ubrzavao. Miriam se pitala što
bi se dogodilo kad bi otvorila vrata, bi li usporio?
Najvjerojatnije bi mislio da je luda. Spustila je staklo na
prozoru, udisala vrući ljetni zrak.
Na radiju se začula pjesma, spora skladba, i Jeremy je
ispružio ruku da promijeni postaju, ali mu je Lorraine
dotaknula ruku. – Nemoj – rekla je. – Sviđa mi se ta pjesma.
Zar se tebi ne sviđa? – Počela je pjevati.

For the time I had with her, I wont be sorry

What I took from her, I wont give back8
 Jez ih nije odveo u gradić, već natrag k sebi, „da popuše“.
Imamo cigarete – rekla je Miriam, a Lorrie i Jez su se
nasmijali.
Ne ta vrsta pušenja, Miriam.
Jez je živio u zapuštenoj farmerskoj kući nekoliko
kilometara izvan gradića. Kuća se nalazila na kraju duge
zavojite ceste koja nikamo ne vodi. Asfaltirana se cesta sve
više sužavala dok na koncu nije posve nestala te su
poskakivali po zemljanoj stazi. Miriam se stezao želudac,
pomislila je da bi se doista mogla usrati od straha. Jez je
izišao iz automobila da otvori drvena vrata u ogradi.
Mislim da bismo trebale otići – Miriam je rekla Lorraine.
Glas joj je podrhtavao, zabrinut. – Ovo je čudno. On je čudan.
Nimalo mi se ne sviđa.
Ne budi takva kukavica – rekla je Lorrie..
Jez je vozio kolnim prilazom i parkirao se kraj drugog
automobila, starog bijelog Citroena. Kad ga je Miriam
ugledala, srce joj je poskočilo u grudima. Njezina je majka
nekoć imala takav automobil. Takvu vrstu automobila voze
sredovječne žene. Možda je njegova mama ovdje, pomislila je,
a zatim je opazila da su gume automobila ispražnjene i šasija
počiva na tlu. Zadrhtala je, unatoč sparini.
Jez je prvi izišao iz automobila, a Lorraine ga je slijedila.
Miriam je trenutak oklijevala. Možda bi jednostavno trebala
ostati u automobilu? Lorraine se osvrnula i pogledala je
raširivši oci. Hajde, dođi, oblikovala je ustima i kretnjom
pozvala Miriam da ih slijedi.
Izišla je i na drhtavim se nogama zaputila prema kući. Kad
je s jarkog sunca ušla u sjenu, vidjela je da kuća nije samo
zapuštena, već je posve propala. Prozori u sobama na katu
bili su razbijeni, a oni u prizemlju zatvoreni daskama. – Ne
živiš ovdje! – ozlojeđenim je tonom rekla Miriam. Jez se
okrenuo i prvi je put pogledao, posve bezizražajna lica. Ništa
nije rekao. Opet se okrenuo i uhvatio Lorraine za nadlakticu.
Lorraine je pogledala Miriam preko ramena, a Miriam je
vidjela da je i ona prestrašena.
Ušli su u kuću. Bila je prljava: boce, plastične vrećice i
kutije cigareta razbacane po podu. Osjećao se jak smrad
govana, ali ne životinjskih. Miriam je rukom pokrila nos i
usta. Željela se okrenuti, potrčati natrag van, ali nešto ju je u
tome spriječilo. Nešto ju je tjeralo naprijed, stavljati nogu pred
nogu, slijediti Lorraine i Jeza. Prolazili su hodnikom, prošli
kraj stubišta i ušli u prostoriju koja je nekoć zasigurno bila
dnevni boravak zato što je uza zid gurnut uleknut kauč.
Miriam je mislila da će možda sve biti normalno ako se
bude normalno ponašala. Mogla bi situaciju prisiliti da bude
normalna. Samo zato što se ovo doima poput nečega što se
događa u filmu strave i užasa, to ne znači da će uistinu biti
kao film strave i užasa, naprotiv. U filmovima strave i užasa
djevojke nikad ne vide što im se sprema. Bile su tako glupe.
Bile su tako glupe.
 Ona koja je pobjegla

Budi se.
Ukočeni zglobovi, bolan kuk, djelomice slijepa, ne može disati. Ne
može disati! Trgne se, nekako se podigne u sjedeći položaj, srce joj
lupa u grudima. Adrenalin joj izaziva vrtoglavicu. Naglo udahne kroz
nos. Može disati, ali nešto se nalazi u njezinim ustima, nešto mekano i
mokro, krpa. Pokušava povratiti, ispljunuti krpu. Ruke su joj vezane
na leđima, muči se, ignorira bolove. Naposljetku oslobodi desnu ruku,
izvadi krpu iz usta. Vidi da je riječ o majici izblijedjele plave boje.
U drugoj sobi, prilično blizu, netko plače.
(Sad ne može o tome razmišljati.)
Podigne se na noge. Ne može otvoriti desno oko. Djevojka noktima
oprezno ukloni zgrušanu krv s trepavica. To pomaže, malo. Oko se
otvori, malo. Sad ima perspektivu.
Vrata su zaključana, ali ona je u prizemlju i postoji prozor. Istina,
prozor je malen, a ona nije vitka. Još nije posve mračno. U smjeru
obzora na zapadu formira se jato, rasprši se, opet se formira. Nebo se
ispunjava pticama, prazni se, opet se ispunjava, i to je lijepo. Ako
ostane baš ovdje, pomisli djevojka, točno na ovomu mjestu, ako
promatra, nikad se neće smračiti i on nikad neće doći po nju.
Jecanje postaje glasnije i ona se odmakne od prozora. Više ne vidi
ptice.
Jednako kao vrata, prozor je zaključan, ali je okno od običnog
stakla, lomljivo. Može ga razbiti, ali ne tiho. Hoće li imati vremena
izići prije nego što on dođe? Hoće li uopće uspjeti progurati svoje
tijelo kroz taj maleni otvor? Njezina bi prijateljica uspjela. Ona je
vitka, plesala je balet do svoje trinaeste godine, njezino se tijelo izvija
na načine o kojima djevojka može samo sanjati.
(Sad ne smije razmišljati o prijateljici, o načinu na koji se njezino
tijelo izvija, do koje se mjere može saviti prije nego što se slomi.)
Plakanje prestane, opet počinje, i ona čuje glas koji govori molim
te, molim te. Smiješno je to (ne smiješno, doista ne) što uopće nije
riječ oglasu njezine prijateljice. To je njegov glas. On je taj koji
preklinje.
 13

Laura se probudi na kauču, posve odjevena, suhih usta.

Okrene se i zakotrlja na pod grabeći mobitel. Ima propuštenih
poziva: od Irene, s dva različita nepoznata broja, od oca.
Nazove govornu poštu da čuje njegovu poruku.
– Laura – reče glas koji ne pripada njezinu ocu – ovdje
Deidre, zovem s Philipova mobitela. Mmmm. – Među mnogim
krajnje iritantnim stvarima kad je riječ o Deidre je njezina
navika da u svoje govorenje ubacuje čudan zvuk pjevušenja,
kao da će svakog trena zapjevati, samo kad bi pogodila
početnu notu. – Primili smo tvoju poruku i stvar je u tome,
Laura, stvar je u tome da smo se već složili, nismo li, da ti
nećemo jednostavno davati novac svaki put kad se uvališ u
nevolje. Moraš naučiti sama rješavati probleme. Mmmm. Moja
se Becky udaje ovog ljeta, kao što znaš, pa smo ionako
prilično tanki po pitanju financija. Moramo izabrati prioritete.
Onda dobro. Zbogom, Laura.
Laura se upita je li njezin tata uopće čuo poruku ili ih
najprije presluša Deidre i izbaci one koje ne smatra važnima.
Ponada se da je tako, manje je bolno zamišljati da on zapravo
ne zna da je ona u nevolji. Mogla bi ga nazvati. Mogla bi
saznati je li doista tako. Samo što nije posve sigurna bi li to
podnijela.
Sa srcem u grlu, na stranici BBC–a potraži članke o
umorstvu Daniela, ali se razočara. Nikakvih novih vijesti,
policija slijedi nekoliko tragova, mole svjedoke da im se jave.
Zapita se koliko će ih biti, koliko ju je ljudi toga jutra vidjelo
dolje na stazi uz kanal, okrvavljenih usana?
Skrene misli slanjem poruke Irene.
 Jako mi je žao imala sam problema
sad krećem pripremite popis za kupnju vidimo se uskoro
Obično zamoli Irene da joj popis za kupovinu pošalje u poruci
kako bi sve kupila putem onamo, ali ovoga će puta najprije
morati pitati novac.
Neka žena, neodređeno poznata, otvori Ireneina vrata kad
Laura pokuca.
– Uh – reče Laura. – Je li... je li gospođa Barnes ovdje? Ja
sam Laura, ja...
Ne dovrši rečenicu zato što se žena okrene i reče: – Da, da,
ovdje je, uđite. – Njezin ton otkriva razdraženost. – Čini se da
je ipak stigla vaša malena pomagačica – govorila je žena.
Laura promoli glavu oko vrata dnevnoga boravka. – Sve u
redu, šefice? – reče i nasmiješi se Irene koja se obično nasmije
kada to napravi, ali ne ovoga puta. Izgleda vrlo zabrinuto.
– Laura! – uzvikne i podigne u zrak svoje malene kvrgave
šake. – Bila sam silno zabrinuta. Gdje si bila?
– Uh, žao mije, draga. – Laura prijeđe sobu i poljubi Irene
u obraz. – Ne biste vjerovali kakav sam tjedan imala. Ispričat
ću vam sve o tome, hoću, ali kako ste vi? Sve u redu, je li?
– Budući da je vaša prijateljica ovdje – odsječnim će glasom
druga žena – mislim da ću ja ići. Je li to u redu? – upita i
nagne glavu na jednu stranu. – Irene? – Preko ramena
prebaci, prema Lauri– noj procjeni, vrlo skupu torbicu, uzme
dvije torbe za kupovinu i gurne papirić u Laurinu smjeru. –
Njezin popis – reče i pogledom ošine Lauru. – Vi ćete se za to
pobrinuti, zar ne?
– Hoću, da – reče Laura i pogleda Irene koja napravi
grimasu.
– Sama ću izići – reče žena, žustrim koracima ode iz sobe i
tresne ulaznim vratima za sobom. Uskoro potom Laura začuje
tre– sak još jednih vrata.
– Tko je to? – upita.
 – To je Carla – reče Irene i uzdigne obrvu. – Carla Myerson,
sestra moje prijateljice Angele.
– Topla osoba, nije li? – reče Laura i namigne Irene.
Irene nešto progunđa. – U Carlinoj se nazočnosti uvijek
osjećam kao da me gleda svisoka, i ne samo zato što je visoka
žena. Obraća mi se kao da sam glupa. Stara budala. Izluđuje
me. – Zastane i lagano odmahne glavom. – Ali ne smijem biti
neljubazna. Možda nije moja najdraža osoba na svijetu, ali joj
je doista grozno. Umrla joj je sestra i zatim njezin nećak...
– O, točno – reče Laura shvativši istinu. Zato joj žena
izgleda poznato, pomalo mu sliči. Nešto oko očiju, držanju
usta, načinu na koji lagano podiže bradu dok govori. – Bože.
To mi nije palo na pamet. Znači da je ona njegova teta?
– Tako je – reče Irene i skupi obrve. – Zacijelo si čula o
onome što se dogodilo Danielu? – upita i Laura kimne.
– Da. Da, može se reći.
– Bilo je u svim vijestima, nije li? Nisu ulovili počinitelje...
– Još je rano, valjda – reče Laura i skrene pogled s Irene.
Zahvalno pogleda popis što joj ga je žena dala, usput se
mršteći. – Je li ovo vaš popis? Zar ga je ona napisala?
Irene kimne. – O da, nije imala strpljenja čekati da seja
sjetim što mi treba. Jednostavno je otišla u kuhinju,
pogledala u moje ormariće i zaključila.
Laura zakoluta očima. – Muesli? Vi to ne volite, vama se
sviđaju kukuruzne pahuljice Crunchy Nut.
– Rekla sam joj to – napomene Irene – ali me nije slušala.
Divlja riža? Što zapravo... Isuse Kriste. – Laura podere
popis i baci papiriće u zrak. – Zapravo biste mogli, kad se
sjetite nečega što vam treba, unijeti bilješku u mobitel...
Uh, ne mogu tipkati po tome, sve je premaleno i ne vidim
što se događa čak ni kad stavim naočale. Ta prokleta stvar
često mijenja tvoje rijeci bez da te pita, pa naposljetku dobiješ
besmislice.
 Ne, ne – pobuni se Laura – ništa ne morate tipkati. Vidite,
ja zapravo snimam stvari. Imam grozno pamćenje i čim se
sjetim nečega što moram kupiti ili obaviti, jednostavno
koristim snimanje glasa. Znači da ne morate tipkati, već samo
govoriti.
Irene odmahne glavom. – Ah, ne, ne bih rekla. Nemam
pojma kako to radi. Čak nisam sigurna da moj mobitel ima tu
mogućnost.
Ima, naravno. – Laure podigne Irenein mobitel i prstom
prijeđe preko ekrana. Pronađe aplikaciju za snimanje glasa i
klikne na to. – Kukuruzne pahuljice Crunchy Nut – glasno
izgovori. – Ne prokleti muesli. – Namigne Irene. – Zatim, vidite
ovdje, možete to preslušati.
„Kukuruzne pahuljice Crunchy Nut. Ne prokleti muesli“,
čulo se iz mobitela.
– Ah, to doista izgleda lako. – Irene se nasmije. – Pokaži mi
ponovno.
.
Nakon što su sastavile novi popis, Irene reče Lauri neka za
kupovinu iz njezine torbice uzme novčanicu od dvadeset funti.
Irene joj svaki put plati pet funti za odlazak po namirnice, što
je prilično velikodušno jer joj obično treba cijelih petnaest
minuta, ali Laura ovoga puta ipak uzme dvije novčanice od
dvadeset funti. Potrošila je četrnaest funti i ostatak stavila u
džep, izgubivši račun putem do kuće.
Dok je pospremala namirnice, pričala je Irene što se
događalo, kako je izgubila ključ i morala provaliti u vlastiti
stan, kako je ozlijedila ruku i onda još ostala bez posla.
Izostavila je dio o Danielu. Irene to ne želi slušati, ne želi
slušati o jebanju, svađi i uhićenju.
– Stvarno mi je žao što se prije nisam javila – reče joj Laura
nakon što je sve pospremila, nakon što im je objema
pripremila šalicu čaja i na tanjur stavila nekoliko čokoladnih
keksa. – Samo sam bila sva smušena, znate? – Irene je sjedila
u svojem omiljenom naslonjaču, a Laura se naslonila na
radijator ispod prozora i ispružila noge ispred sebe. – Nisam
vas namjerno iznevjerila.
– O, Laura. – Irene odmahne glavom. – Nisi me iznevjerila.
Samo sam se zabrinula za tebe. Ako se opet dogodi nešto
takvo, moraš mi javiti. Možda bih ti mogla pomoći.
Laura pomisli na novac što ga je uzela i zamrzi sebe.
Trebala bi ga vratiti. Trebala bi ga krišom staviti natrag u
Irenein novčanik i onda je otvoreno zamoliti, poput normalne
osobe, za pozajmicu. Za pomoć, baš kako je Irene rekla. No
sad je prekasno, nije li? Ireneina se torbica nalazi kraj njezina
naslonjača pa sad ne može vratiti novac, nema načina da to
učini bez da Irene opazi. U svakom slučaju, ako je ikad
postojao trenutak da je zamoli za pomoć, upravo je prošao,
prije nekoliko sekundi kad ju je Irene ponudila.
Ostane još neko vrijeme, dovoljno za još jednu šalicu čaja,
još dva keksa, ali gotovo uopće nema apetita. Nepoštenje se
kiseli u njoj, sve uništava.
Ispriča se i ode.
Izlazeći, opazi da su vrata na broju tri, susjednoj kući koja
je pripadala Angeli Sutherland, mrvicu odškrinuta. Oprezno
ih gurne i procjep se proširi. Zaviri unutra i ugleda kaput
Carle Sutherland prebačen preko ograde stubišta, skupa
ručna torbica visi sa stupa, a druge torbe, one za kupovinu,
nalaze se na podu. Samo ondje leže, nadomak otvorenih
vrata! Jebeni bogati ljudi. Katkada to jednostavno traže.
Vrativši se kući, isprazni sadržaj platnene torbe na pod
dnevnoga boravka. Srce joj je divlje lupalo kad, uz bezvezni
stari šal i pristojnu premda prastaru Yves St Laurent jaknu,
ispadnu dvije malene kožnate kutije.' Zgrabi prvu, ljubičastu,
i otvori je: zlatan prsten s umetnutim draguljem koji izgleda
kao veliki rubin. U drugoj, neznatno većoj smeđoj kutiji
ugleda medaljon svetoga Kristofora, također zlatan, s
inicijalima BTM ugraviranim na poleđini, i datumom 24.
ožujka 2000. Možda dar za krštenje? Ne za Daniela, inicijali
su pogrešni. Neko drugo dijete. Zatvori kutijicu. Šteta je da
ima gravuru, pomisli, zato će medaljon biti teže prodati. Ali
prsten, ako je pravi, sigurno ima popriličnu vrijednost.
Kakvo je ona govno.
U kuhinji isprazni džepove i prebroji svu gotovinu što je
ima: trideset devet funti, od kojih je dvadeset šest ukrala
svojoj prijateljici Irene.
Kakva lažljiva, lopovska ljigavica.
Laura presluša snimke na svojemu mobitelu, sluša vlastiti
glas kako je podsjeća neka se javi povjerenstvu za stambenu
subvenciju, neka kontaktira ljude zadužene za održavanje
zgrade radi bojlera (opet), neka nazove medicinsku sestru u
ordinaciji obiteljskog liječnika da joj obnovi recept, neka kupi
mlijeko, sir, kruh, tampone...
Zaustavi snimku, iscrpljena od same pomisli na sve ono
što mora napraviti, na prepreke što ih unaprijed vidi ispred
sebe. Na brzinu pregleda poruke od mladića s kojima je
čavrljala, onih koji su donekle obećavali, ali sad za njih nema
ni zanimanja ni energije. Presluša pristiglu govornu poštu,
jedna hladan poziv u vezi osiguranja, druga poruka njezine
psihologinje.
„Propustila si dva sastanka, Laura, pa se bojim da ćemo te
morati maknuti iz programa ako ne dođeš na sljedeći.
Razumiješ? Ne želim to učiniti zato što mislim da dobro
napredujemo, zadržavamo te u dobrom smirenom
raspoloženju, a ne želimo da sav taj naporan rad propadne,
zar ne? Stoga očekujem da ću te vidjeti u ponedjeljak u
petnaest sati. Ako ne možeš doći, molim te, nazovi me danas
da promijenimo vrijeme.”
Laura klizne niže na stolici. Vršcima prstiju počne nježno
masirati vlasište i čvrsto zatvori oči, a suze kliznu ispod
njezinih vjeđa niz obraze. Prestani prestani prestani, bezglasno
reče u sebi. Da barem sve to može prestati.
 Poslali su je psihologinji nakon incidenta s vilicom.
Psihologinja je sasvim ugodna žena sitna lica i krupnih očiju.
Lauru podsjeća na neku vrstu šumskoga bića. Rekla je Lauri
da mora prestati reagirati. – Čini se da cijeli svoj život
provodiš boreći se protiv vatre, Laura. Neprestano upadaš iz
jedne krize u drugu, pa moramo pronaći neki način da se
prekine taj obrazac reagiranja, moramo vidjeti možemo li
osmisliti nekakve strategije...
Psiholozi se uvijek silno trude osmisliti strategije.
Strategije da ona prestane izvoditi gluposti, napadati, gubiti
kontrolu. Natjerati je da stane i razmisli kako ne bi izabrala
pogrešan način postupanja. Znaš li koji je tvoj problem, Laura?
Donosiš loše odluke.
Pa, moguće, ali to je samo jedan način gledanja na to, nije
li? Drugi bi način mogao biti da netko kaže: Znaš li koji je tvoj
problem, Laura? Kad si imala deset godina, udario te
automobil pa si glavom tresnula o asfalt. Pretrpjela si
puknuće lubanje, slomljenu zdjelicu, složeni prijelom bedrene
kosti, traumatsku ozljedu mozga, provela si dvanaest dana u
komi i tri mjeseca u bolnici, izdržala si šest bolnih operacija,
morala si iznova naučiti govoriti. Ah, i povrh toga, dok si još
ležala u bolnici, saznala si da te iznevjerila osoba koju si
voljela naviše na svijetu, ona koja te trebala voljeti i štititi. Zar
je ikakvo čudo, mogli biste reći, da se lako uvrijediš i nasilno
reagiraš? Da si gnjevna?
 Ona koja je pobjegla

Na mjestu gdje je trebao biti njezin smiješak nalazi se pitanje: Onda,

kamo idemo? Sad nema mjesta ondje gdje bi trebao biti njezin
smiješak zato što se sad smiješi i on se više ne ljuti. Razmišlja o tome
kako će biti, želio bi da na stražnjem sjedalu nije prijateljica, ali ako
je uopće ne gleda, onda ni ne razmišlja o njoj, pa će možda biti u
redu.
Ne sviđa mu se način na koji ga prijateljica gleda. Način na koji ga
gleda podsjeća ga na njegovu majku koju je već trebao posve
zaboraviti, ali nije. Ona je također bila ružna. Pas ju je ugrizao kad je
bila djevojčica i otad se nije prestala žaliti zbog toga. Ožiljak na
ustima, usna iskrivljena kao da ti se stalno podrugljivo ceri, što je
obično i radila.
Puna ožiljaka iznutra i izvana, uvijek je vikala, na njega ili na
njegova oca, željela je da bude nesretan, baš kao ona, nije podnosila
kadgod se smijao ili se igrao, kad god je bio sretan.
Pogledaj sada. Opet razmišlja o svojoj majci. Zašto mu se uvijek
mota po glavi? To je ona druga kriva, nije li, ona ružna na stražnjem
sjedalu, ona ga je podsjetila na njegovu majku. Razmišlja o njoj kad
nešto radi, svakojake stvari: vozi automobil, pokušava spavati, gleda
televizijski program, kad je s djevojkama, a to je najgore, zbog toga
se osjeća šuplje unutra, kao da u sebi nema dovoljno krvi. Postane
tako da ništa ne može napraviti. Ništa ne vidi, samo crveno.
 14

Irene je jako zabrinuta za Lauru. Na tavi u kuhinji lagano

zagrijava pečeni grah da njime prelije prepečenac (Carla ne bi
odobravala) i razmišlja da bi trebalo nazvati Lauru da provjeri
je li dobro. Rekla je da je („Zlatno! Znate da jesam!“), ali se
doimala rastreseno i tjeskobno. Jasno, upravo je ostala bez
posla, pa je razumljivo da je zabrinuta, nije li? No činilo se da
nije riječ samo o tome. Danas se činilo da je Lauri neugodno u
Ireneinu društvu na način Što ga Irene nikad prije nije
opazila.
Nije baš da je dugo poznaje. Upoznale su se prije samo dva
mjeseca, ali joj je djevojka brzo prirasla srcu. U njoj ima
nečega strašno ranjivog, nezaštićenog, pa Irene strahuje za
nju. Netko takav podložan je najgoremu što svijet može
ponuditi. Irene se počela oslanjati na tu ranjivu mladu ženu
zato stoje, bez Angele, ostala posve sama. Svjesna je, naravno,
da je opasno dopustiti sebi da Lauru nekako doživljava kao
zamjenu za Angelu.
Na neki su način bile vrlo slične: obje duhovite, ljubazne,
vidljivo krhke. S Ireneina gledišta, najbolje kod obje, Angele i
Laure, je to što ne zaključuju naprečac. Laura nije
jednostavno zaključila da Irene neće moći naučiti koristiti
novu aplikaciju na svojemu mobitelu, a Angela nije
pretpostavila da Irene neće zanimati riječi Sally Rooney.
Nijedna od njih nije naprečac zaključila da se Irene neće
smijati prostoj šali (smijala bi se, ako je smiješna). Nisu
pretpostavile da će biti fizički nesposobna, ili zadrta, ili
nezainteresirana za svijet. Nisu je smatrale zabadalom i
starom budalom, kao Carla.
 Irene ima osamdeset godina, ali se tako ne osjeća. Ne samo
zato stoje, unatoč uganuću gležnja, živahna i aktivna žena,
već i zato što je nemoguće osjećati se kao
osamdesetogodišnjakinja. Nitko se ne osjeća kao da mu je
osamdeset godina. Kad bi Irene o tome razmišljala, rekla bi da
se vjerojatno osjeća kao da joj je otprilike trideset pet. Možda
četrdeset. Dobro je osjećati tu dob, nije li? U tim godinama
već znaš tko si. Više nisi površna ili nesigurna, ali još nisi
imala vremena otvrdnuti, postati beskompromisna.
Istina je da se u sebi osjećaš na određeni način i premda te
ljudi koji te cijeli život poznaju vjerojatno i sada tako vide, vrlo
je ograničen broj novih ljudi koji bi te mogli cijeniti kao takvu
osobu, tu unutarnju osobu, umjesto da te vide samo kao zbir
slabosti starije dobi.
Irene oko sebe više nema baš mnogo ljudi koji je poznaju
cijeli život. Gotovo svi stari prijatelji, njezini i Williamovi,
odselili su iz grada, mnogi prije dosta godina, da budu bliže
djeci ili unucima. To joj nije previše smetalo u ono doba zato
što nikad nije bila usamljena dok je imala Williama. Onda je
jednog vedrog jutra u ožujku prije šest godina William otišao
po novine i više se nikad nije vratio kući. Umro je u
prodavaonici od srčanog udara. Irene je mislila da je jak kao
vol, mislila je da će vječno živjeti. U početku je mislila da će i
sama umrijeti od šoka, ali je šok prerastao u tugu, što je bilo
gore.
.

Začuje se tresak vrata i Irene poskoči. To je u susjednoj kući.

Irene je navikla na poseban zvuk treska tih ulaznih vrata. S
mukom ustane i nagne se naprijed da pogleda kroz prozor, ali
ondje nema nikoga. Zacijelo Carla, radi bogzna što. Angele
nema već dva mjeseca, a Carla i dalje dolazi u kuću, iz dana u
dan „sređuje stvari”, iako Irene ne može zamisliti što toliko
treba sređivati. Angela nije imala mnogo stvari. Potječu iz
bogate obitelji, Carla i Angela, ali se čini da je veći dio imetka
nekako ostao Carli. Angela je dobila kuću, naravno, ali ništa
drugo. Skromno je zarađivala za život honorarno radeći na
uređivanju publikacija i pisanju reklama. Rano je dobila
dijete, u tome je stvar, a njegov je otac bio jedan od njezinih
sveučilišnih profesora. Upustila se u nesretnu ljubavnu vezu,
neplanirano zatrudnjela i njezin se život promijenio. Irene zna
da joj je bilo teško, da se uvelike mučila oko zarađivanja,
odgajanja djeteta i svih svojih demona.
Ljudi misle da ne možeš imati dobar život ako nemaš djece,
ali griješe. Irene i William su željeli djecu. Zelja im se nije
ispunila, ali je Irene ipak imala savršeno dobar život. Muža
koji ju je volio, posao službenice u zubnoj ordinaciji u kojemu
je uživala iznad svih očekivanja, volonterski rad u Crvenom
križu. Odlasci u kazalište, godišnji odmori u Italiji. Što je u
tome loše? Ako želi biti iskrena, voljela bi da je toga bilo više. I
još nije gotova, ma što ljudi mislili, još nije jednom nogom u
grobu. Želi posjetiti vilu Cimbrone u Ravelin, i Positano gdje je
snimljen Talentirani gospodin Ripley. Ah, i Pompeje!
Irene je u jednom novinskom članku pročitala da su
najsretnije osobe na svijetu neudane žene bez djece.
Razumjela je zašto. Takva vrsta slobode ima mnoge prednosti,
kad nikome ne odgovaraš, živiš točno kako želiš. Samo što
nikad ne možeš biti istinski slobodan kad se jednom zaljubiš,
zar ne? Tada je već prekasno.
Irene je nakon Williamove smrti zapala ujedno od svojih
raspoloženja. Sada to zovu depresijom, no kad je bila mlađa,
to su bila samo raspoloženja, obično mračna. Angela je to
zvala Crni pas9. Pasje povremeno posjećivao Irene otkako je
bila mlada žena. Katkada bi se zavukla u krevet, katkada bi
se mukotrpno s time borila. Mračno bi raspoloženje iznenada
nastupilo, katkada izazvano opipljivom tugom (njezin treći
spontani pobačaj, i zadnji), ali ju je znalo bez upozorenja
zahvatiti, čak i za najljepših dana. Držala je glavu iznad vode i
nikad nije potonula jer joj to William nije dopuštao. William ju
je spasio. A kad William više nije bio uz nju, kao nekim
čudom, zamijenila ga je Angela.
 .
One godine kad je William umro, 2012., Božić se nekako pri–
šuljao Irene. Nekako je uspjela propustiti postupno
pojavljivanje božićnih ukrasa i posebnih namirnica u
trgovinama, nije slušala iritantnu glazbu. Tada je odjednom
jako zahladilo, stigao je prosinac i ljudi su ulicom nosili
božićna drvca.
Irene je dobila pozivnice (jednu od prijateljice Jen, koja je s
mužem preselila u Edinburgh, i drugu od rođakinje koju je
jedva poznavala, a živjela je u Birminghamu, zaboga), ah ih je
bez razmišljanja odbila. Rekla je da se ne može suočiti s
putovanjem tijekom blagdana, što je bilo točno, iako je pravi
razlog iz kojeg je osjećala da mora ostati kod kuće bio taj da
će, ako ove godine sama ne provede Božić, sljedeća godina biti
prva bez Williama, ili ona nakon toga. Svi će Božići do kraja
njezina života biti bez Williama. Smatrala je najpametnijim da
odmah prebrodi prvi.
Angela, osjetljiva na takve stvari, predložila je da bi Irene
barem trebala svratiti na Badnjak. – Daniel i ja naručit ćemo
curry iz Delhi Grilla – rekla je. – Slasni janjeći kotleti. Zar nam
se nećeš pridružiti?
Irene je rekla da to zvuči doista primamljivo. Dvadeset
četvrtoga poslijepodne otišla je na frizuru i manikuru, te
kupiti malene darove: primjerak memoara Zec jantarnih očiju
za Angelu i kupon za umjetničke potrepštine za Daniela.
Kad se vratila kući, jedva je stigla odložiti svoje stvari prije
nego što je čula vrlo neobičan zvuk, neku vrstu stenjanja,
gotovo mukanja. Taj čudan životinjski zvuk oštro je prekinuo
drugi: nešto se smrskalo, staklo ili porculan. Uslijedilo je
vikanje. – Ne mogu se nositi s tobom! Četiri su sata
poslijepodne, a pogledaj se! Samo se pogledaj. Isuse! –
Danielov je glas bio visok i napet, glas nekoga tko je na rubu.
Angelin je glas ukazivao na osobu koja je davno prešla rub. –
Gubi se! – vrištala je. – Samo se gubi, ti... ti gade. Bože, da
bar...
 – Što? Što da bar? Hajde! Reci! Što da bar?
– Da bar se nikad nisi rodio!
Irene je čula kako se netko stuštio stubama i potom su
vrata tresnula takvom silinom da se sve zatreslo. Kroz prozor
je gledala kako Daniel bijesno prolazi, lica potamnjela od
gnjeva, šaka stisnutih uz tijelo. Angela je nekoliko trenutaka
kasnije teturajući izišla na ulicu i pala, posve pijana. Irene je
morala iziđi da joj pomogne ustati. Uspjela je, nakon mnogo
tješenja i nagovaranja, blagog i potom ne osobito blagog
uvjeravanja, navesti Angelu da se vrati u kuću. Nekako ju je
uspjela odvesti na kat i smjestiti u krevet.
Angela je cijelo vrijeme govorila, zapravo je mrmljala sebi u
bradu, katkada ju je jedva čula. No Irene je čula ovo: – Svi su
mi govorili neka ga se riješim, znaš? Nisam ih slušala. Nisam
slušala. Ah, voljela bih da imam sreće kao ti, Irene.
– Sreće kao ja? – ponovila je Irene.
– Da sam neplodna.
.
Irene je ponovno vidjela Angelu dan nakon Božića. Angelaje
svratila i donijela knjigu (zbirku priča Shirley Jackson) i
bombonijeru te se ispričala za propuštenu večeru. – Silno mi
je žao, Irene – rekla je. – Užasno se osjećam, baš užasno, ali...
stvar je u tome, Daniel i ja smo se posvađali...
Činilo se da je zaboravila na svoj pad, na ono što je poslije
rekla. Irene se još ljutila, poželjela je ponoviti ono što je
Angela rekla, reći joj koliko ju je povrijedila. Angela je
zasigurno vidjela nešto na njezinu licu, možda se nečega
prisjetila, zato što je odjednom porumenjela. Izgledala je
posramljeno i rekla: – To nisam ja, znaš. To je piće. – Kratko
je i oštro udahnula. – Znam da to nije isprika. – Trenutak je
čekala odgovor, ali kad nije stigao, koraknula je naprijed i
lagano poljubila Irenein obraz. Zatim se okrenula prema
vratima. – Kad se rode – rekla je držeći ruku na kvaki – držiš
ih u naručju i zamišljaš veličanstvenu zlatnu budućnost. Ne
novac, ili uspjeh, ih slavu, ili išta takvoga, već sreću. Golemu
sreću! Zapalila bih svijet kad bi to značilo da će oni biti sretni.
 15

Carla rastreseno stoji u Angelinoj kuhinji, posve praznoj

ako se izuzme drevni kotlić za vodu na radnoj ploči kraj
štednjaka. Njezin mobitel zuji. Neprestano zuji. Nije ga ni
pogledala. Ili je Theo ili policija, a nije raspoložena za razgovor
ni s kim. Već je obavila razgovor s agentom za nekretnine koji
želi dogovoriti vrijeme za razgledavanje kuće kako bi je
ponudili na tržištu krajem proljeća, na vrhuncu sezone
kupovanja nekretnina. Sudjelovanje u razgovoru s agentom,
ili s Irene iz susjedne kuće, čini joj se gotovo nesavladivim.
Otvori ormariće iznad sudopera i opet ih zatvori, provjeri
one ispod. Ormarići su prazni. Zna da su prazni. Ona ih je
ispraznila. Što radi, za ime svijeta? Nešto traži. Što? Svoj
mobitel? Ne, on je u njezinu džepu. Platnena torba! Kamo je
stavila platnenu torbu?
Iziđe iz kuhinje i vrati se u hodnik, a tada otkrije da je
ulazna vrata ostavila otvorena. Isuse. Doista gubi razum.
Snažno šutne vrata te se s treskom zatvore. Okrene se i
besciljno stoji, zuri u točku na zidu odmah kraj kuhinjskih
vrata gdje je nekoć visjela slika. Što je tu visjelo? Ne može se
sjetiti. Kakve to veze ima? Što radi? Zašto je došla ovamo?
Taje zaboravljivost nova pojava. Zacijelo je posljedica
manjka sna, pomisli. Nikakvo čudo da su to koristili kao oblik
torture, oduzima ti sve sposobnosti. Sjeća se tog osjećaja,
neodređeno, iz vremena odmah nakon Benova rođenja. Samo
što je tada rastresenost bila prožeta radošću, kao da si pijan.
Ovo je kao da si pun sredstava za smirenje. Ili te netko drži
pod vodom. Ovdje više kao razdoblje nakon njegove smrti.
Carla se polako vrati u kuhinju i zastane kraj sudopera
gledajući na uličicu. Nagne se naprijed, prisloni čelo na staklo
i opazi djevojku, onu koju je upoznala kod Irene, kako nestaje
s vidika. Hoda čudno vukući noge. Nešto nije u redu s tom
djevojkom. Podla. Zgodna, 'ali oštrih zuba. Seksualno
dostupna. Podsjeća Carlu na onu mladu ženu o kojoj su prije
nekoliko godina pisale sve novine, onu koja je ubila
prijateljicu. Ili nije ubila prijateljicu. Negdje u Francuskoj? Ne,
u Italiji. Perugia, tako je. Isuse, o čemu sad razmišlja, za ime
svijeta? Gotovo ništa ne zna o ovoj djevojci. Zapravo jedino
zna da u svoje slobodno vrijeme posjećuje starice da im
pomogne oko kupovine. A Carla bije odmah smjestila u obitelj
Manson.
Mobitel opet zuji u njezinu džepu, gnjevan kukac uhvaćen
u staklenki, a ona škrguće zubima. Ignorira mobitel. Čaj,
pomisli. Popit ću šalicu čaja. Mnogo šećera. Vrati se u kuhinju,
uključi kotlić za vodu. Otvori ormarić iznad sudopera. I dalje
je prazan. Uh, za Boga miloga.
Carla isključi kotlić i polako se zaputi na kat. Osjeća se
iscrpljeno, noge su joj kao od olova. Na vrhu zastane, okrene
se i sjedne zureći niza stube u ulazna vrata, u mjesto na podu
kraj radijatora gdje je nekoć ležala malena Qashqai prostirka.
Kraj nje na gornjoj stubi malo je poderan sag. Počne ga
čupkati, prstom prelaziti duž porezotine dugačke oko tri do
četiri centimetra. Istrošeno i poderano. Suza padne s vrha
njezina nosa. Istrošene i poderane, Angie, pomisli. To nas
prilično točno opisuje.
Obriše lice, ustane i zaputi se ravno u Danielovu sobu u
stražnjem dijelu kuće. Ondje je samo stari krevet za jednu
osobu i ormar čija vrata vise, što ih je odbila uzeti tvrtka za
pražnjenje kuća. Bilježnicu što ju je nosila stavi na vrh hrpe
papira na dnu ormara i zatvori vrata što je bolje mogla. Onda
iz džepa izvadi pseći povodac i usput skine kaput. Zatvori
vrata sobe i kožni kraj povodca prebaci preko kukice za kaput
te ga dobro nategne. Ostavi ga da ondje visi, opet otvori vrata i
polako krene hodnikom do Angeline sobe, bez imalo žurbe,
vršcima prstiju prelazeći po žbuci na zidu.
 .
Nakon što je Angela poslala Daniela u internat, Carla ju je sve
rjeđe posjećivala dok jednoga dana nije posve prestala ići
onamo. Nije postojao razlog ili, bolje rečeno, nije postojao
samo jedan razlog. Jednostavno je shvatila da se s time više
ne može suočavati. Lažna je joga završila.
Godine su prolazile. Onda je jedne noći, sigurno šest ili
sedam godina nakon Benove smrti, Carlu probudio telefonski
poziv. Telefon je zazvonio nešto iza ponoći, pravo vrijeme za
telefonske pozive od kakvih svi strepe. Potrajalo je dok se nije
javila, najprije se morala izvući iz kemijski potpomognuta sna.
– Mogu li razgovarati s Carlom Myerson, molim vas? –
rekla je neka žena.
Carli je srce brže zakucalo. Theo je bio u Italiji, skriven na
nekoj umbrijskoj farmi gdje je pokušavao pisati, a ljudi ondje
grozno voze. Theo ondje grozno vozi, kao da se želi uklopiti.
– Gospođo Myerson, možete li ikako doći do policijske
postaje u Holbornu? Ne, ne, sve je u redu, ali ovdje je...
gospođica Angela Sutherland, vaša sestra? Da, ona je dobro,
samo je... samo je malo popila i uvalila se u nevolje, pa bi
netko morao doći po nju. Mislite li da biste to mogli izvesti?
Carla je pozvala taksi i na brzinu se odjenula, a zatim je
ošamućeno izišla na ledenu londonsku kišu, ne znajući treba
li osjećati strah ili bijes.
Policijska je postaja bila tiha i jarko osvijetljena'. U
čekaonici je neka žena sama sjedila, tiho plakala i govorila: –
Samo ga želim vidjeti. Samo želim znati je li dobro.
Žena za prijemnim pultom, možda upravo ona koja ju je
nazvala, kimnula je Carli. – Obiteljsko nasilje – rekla je i
pokazala uplakanu ženu. – On je tresne, ona nas nazove, a
potom zaključi da ga ipak ne želi tužiti. – Zakolutala je očima.
– Kako vam mogu pomoći, dušo?
– Došla sam po Angelu Sutherland. Ona je moja sestra.
Rečeno mi je da je ovdje.
 Žena je provjerila ekran svojeg računala i kimnula, a
potom je doviknula nekome u prostoriji negdje iza pulta. –
Možeš li dovesti gospođu Sutherland, Johne? Da, njezina je
sestra ovdje. – Okrenula se Carli. – Previše je popila i stvarala
probleme na stajalištu taksija.
– Probleme?
Žena je opet kimnula. – Napala je čovjeka u redu, koji je po
svemu sudeći to i zaslužio, no vaša je sestra bila vrlo glasna.
Kad je jedan od taksista pokušao intervenirati, udarila ga je u
vrat. Pozvao je pomoć i kad su stigla dva naša pozornika,
obasula ih je vulgarnim uvredama.
– Isuse. – Carla se zgranula. – Bože, silno mi je žao. Ona
je... nikad se nije tako ponašala, uopće nije takva osoba,
obično je... vrlo civilizirana.
Žena se nasmiješila. – Ah, dobro, alkohol čudno djeluje na
ljude, zar ne? Ako vas to tješi, mislim da se prilično srami
svojega ponašanja. I nitko nije podigao optužnicu, pa zapravo
nema nikakve štete. – Nagnula se naprijed i tišim glasom
rekla: – Iskreno rečeno, mislim da je samu sebe dobro
prestrašila.
Carla se iz te noći također najviše sjećala posramljenosti.
Srama zato što su je usred noći pozvali da dođe po svoju
pijanu i neobuzdanu mlađu sestru kojeg je potpuno zasjenio
sram kad je vidjela u što se ta sestra pretvorila za Carline
odsutnosti. Bolesno mršava, upalih očiju, glatkih obraza
ispresijecanih vidljivim žilama, pogrbljenih ramena.
– Angela!
– Užasno mi je žao, Cee – šaptom je rekla i oborila pogled.
– Silno mi je žao, a uopće se ne sjećam da sam to napravila.
Rekli su da sam vikala, na ljude, vikala i psovala i... ničega se
ne sjećam.
Sjedile su jedna kraj druge na stražnjem sjedalu crnog
taksija na putu do Angeline kuće. Ništa nisu govorile, ali je
Carla rukom obavila sestrina koščata ramena i privinula je
uza se. Osjećaj ju je opet posramio: bilo je kao da je zagrlila
dijete, kao kad je grlila svoju sestru dok je bila djevojčica,
sitna i neobuzdana i vrckasta. Kad ju je izluđivala. U nekom
drugom životu. Činilo se da je prošlo mnogo života otkako ju
je voljela, otkako su jedna drugoj bile najbolje prijateljice.
Carla je počela plakati.
Još je plakala kad su stigli do Hayward‘s Placea. Plakala je
dok je vozaču taksija pružala novac, dok je slijedila sestru do
ulaznih vrata, dok je gledala nered u kući, osjećala vonj vlage
i pepela.
– Molim te, prestani – rekla je Angela dok se penjala
stubama na kat. – Molim te, zaboga, prestani.
Carla je čula kako puni kadu za kupku. Skuhala je čaj,
bez mlijeka jer ga u hladnjaku nije bilo. U hladnjaku nije bilo
ničega, osim malo prastarog sira i otvorene boce bijelog vina.
Odnijela je dvije šalice na kat i sjedila na zahodskoj dasci dok
se njezina sestra namakala.
– Nisam se čak ni namjeravala napiti – rekla je Angela.
Sjedila je u kadi i mekanom krpom oprezno tapkala
okrvavljena koljena. Carla je vidjela kako joj se pomiču
lopatice, kao da će svakog trena probiti kožu. – Popila sam
dvije čaše, možda tri? Nešto drugo kasnije u puhu"? To je bilo
nešto poslovno, znaš. Mislim da me nitko nije vidio. Na
stajalištu taksija. Bože, nadam se da me nitko nije vidio. Tako
se naglo dogodilo. U jednom sam trenutku bila dobro i onda
sam se nekako... probudila i neki mi se čovjek unosio u lice,
rekao mi da sam pijanica...
Mislila sam da se ne sjećaš stajanja u redu za taksi,
pomislila je Carla. Rekla je: – Užasno si mršava, Angie. Jesi li
pojela nešto prije nego što si izišla? – Angela je slegnula
ramenima. – Koliko si dugo. .. ovakva?
Angela ju je pogledala preko ramena, tupa izraza lica. –
Kakva? – Zatim se okrenula prema zidu i čeprkala po plijesni
u utorima između požutjelih pločica.
 Carla joj je pomogla da iziđe iz kade, donijela aspirin iz
svoje torbice, pronašla antiseptičko sredstvo u ormariću u
kupaonici te ga nanijela na Angeline posjekotine. Pomogla joj
je da se smjesti u krevet i onda legla kraj nje držeći jednu
njezinu hladnu ruku, palcem nježno prelazeći po sestrinim
prstima. – Trebala sam znati da se situacija toliko pogoršala –
rekla je. – Trebala sam znati.
Trebala sam ti oprostiti, pomislila je. Dosad sam ti već
trebala oprostiti.
Obje su zaspale.
.
Angela se probudila nekoliko sati kasnije, s krikom u grlu.
Carla se prestrašeno trgnula iz sna.
– Je li on ovdje? – šapnula je Angela.
–Je li tko ovdje? Tko? Angie, o kome govoriš? Je li tko
ovdje?
– Uh. Ne, ne znam. Sanjala sam, mislim. – Okrenula je lice
prema zidu, a Carla je opet legla, zatvorila oči i pokušala
usnuti.
–Jesi li znala – šapnula je Angela – da sam se s nekim
viđala?
– Ah. Jesi li? Nisam znala. Zar se nešto dogodilo? Jeste li
prekinuli?
– Ne, ne. Ne sada – rekla je Angela. – Onda. Onda sam se s
nekim viđala. To ti nikad nisam rekla, zar ne? Bio je oženjen.
Katkada je dolazio u kuću.
– Angie – Carla je desnom rukom obujmila sestrin struk i
privukla je bliže – o čemu govoriš?
– Lonsdale Square – rekla je Angela. Carla je povukla ruku.
– Kad sam živjela na Lonsdale Squareu s Danielom nakon što
je tata umro, s nekim, sam se viđala. Večer prije... večer prije
nesreće zajedno smo bili u radnoj sobi. Gledali smo film na
platnu ondje, sjećaš se? – Pravo platno za projiciranje kućnih
filmova što ga je njihov otac postavio. – Pili smo i... dakle.
Mislila sam da klinci spavaju, ali Daniel nije spavao. Sišao je i
zatekao nas. – Disala je usporeno, isprekidano. – Strašno se
uzrujao, Cee... bio je užasno gnjevan, nikako ga nisam
uspijevala smiriti. Rekla sam svojem prijatelju neka ide. Rekla
sam mu neka ode i odvela Daniela gore. Dugo mi je trebalo da
ga smirim, da zaspi. Onda sam otišla u krevet. Otišla sam
ravno u krevet. Uopće se nisam vratila kat niže, do radne
sobe. Nisam sišla dolje da zatvorim vrata...
– Angie – prekinula ju je Carla – nemoj. Nemoj to raditi.
Uvijek smo znali, ja sam uvijek znala, da si ostavila otvorena
vrata. To je bilo...
– Da – tiho je rekla Angela. – Da, jasno da si znala.
Naravno.
 16

Laura desnim ramenom pritisne mobitel uz uho da joj ruke

ostanu slobodne. U kupaonici prekopava po ormariću za
lijekove u potrazi za antiseptikom za posjekotinu na svojoj
podlaktici. U umivaoniku leži pismo što ga je jutros primila, a
razmaza– ne je riječi obavještavaju o promjeni datuma za
saslušanje u vezi s onom situacijom s vilicom. Rušeći bočice s
polica u umivaonik, na pismo, počne se smijati.
– Vilica? Vilica, vilica, vilica! Vilica je crvena haringa10 ! –
Glasnije se nasmije vezi do koje je njezin um došao. – Možda
je to bila vilica za haringu? – (Nije, to je bila koktel vilica, što
je savršeno dobro znala.)
Ispusti mobitel tako da joj padne u ruku te pogleda ekran
da se podsjeti s kim razgovara. Stavili su je na čekanje, tako
je, ljudi sa suda stavili su je na čekanje zato što im je željela
reći da joj ne odgovara datum što ga sad predlažu. To je
rođendan njezine majke. Možda će otići na ručak! Glasnije se
nasmije, smijući se sebi. Kad ju je majka zadnji put odvela na
ručak?
No možda bi mogla objasniti. Možda bi sve to s vilicom
mogla objasniti osobi koja će se u nekom trenutku javiti s
druge strane. Možda toj osobi može sve ispričati, možda će
razumjeti. Tu je priču lako ispričati, već ju je pričala, nekoliko
puta, niz verzija: policiji, odvjetniku po službenoj dužnosti,
svojoj psihologinji (moramo razviti strategije, Laura, pomoću
kojih ćeš kontrolirati svoj gnjev), Mayi u praonici.
Ispričaj je ponovno!
.
Bila je u baru, nedaleko od mjesta gdje se trenutno nalazi.
Bilo je vrlo kasno, ona je bila jako pijana i plesala je, polako,
sama. Možda ohrabrena malenom skupinom ljudi koji su se
okupili da je gledaju, izvodila je, polako i neplanirano, prilično
dobar striptiz. Usred svega toga i bez ikakva upozorenja,
agresivan bradati čovjek od dvadeset i nešto godina, također
pijan, ali manje od nje, koraknuo je naprijed, našao se u
njezinu prostoru, ispružio ruku i snažno joj zgrabio lijevu
dojku.
Njegovi su prijatelji klicali i svi ostali su se smijali, osim
jedne djevojke koja je rekla: – Jebote.
Laura je izgubila ritam, zateturala je unatrag i uhvatila se
za šank da ne padne. Svi su se jače smijali. Odjednom ju je
obuzeo slijepi bijes, pa se nagnula preko šanka i potražila
oružje. Napipala je koktel vilicu, stvarčicu s dva kraka koja se
koristi za masline, zgrabila je i bacila se naprijed. Čovjek je
spustio rame, šmugnuo udesno, izgubio ravnotežu, zamahnuo
lijevom rukom, uhvatio se za šank desnom i ondje ga je ubola,
točno posred šake. Vilica je ušla, doista ušla, zarila se u
njegovo meso kao da je maslac, i ondje ostala.
Onda je uslijedila tučnjava uz mnogo guranja i
naguravanja, a mladi je čovjek vrištao od bola. Ušli su
izbacivači, a jedan je napola nagu Lauru zamotao u svoju
jaknu i poveo je prema stražnjem dijelu bara. – Je li ti onaj tip
to učinio, dušo? – pitao je. – Je li te napao? Je li ti on uzeo
odjeću?
Laura je odmahnula glavom. – Sama sam skinula odjeću –
rekla je – ali me onda on zgrabio. Zgrabio je moju sisu!
Pozvana je policija, a dok su čekali, dvoje protagonista,
muškarac s vilicom u ruci i napola naga žena ogrnuta
izbacivačevom jaknom, bili su primorani sjediti gotovo jedno
kraj drugoga. – Jebena luđakinja – gunđao je muškarac. –
Ona je jebena luđakinja. Treba je zatvoriti.
Pokušavao je jednom rukom izvući cigaretu iz kutije, ali
mu je kutija neprestano padala na pod, što je nasmijavalo
izbacivače. – Ovdje ionako ne smiješ pušiti – rekao je onaj bez
jakne.
Laura je cijelo to vrijeme šutjela, kaotični ju je događaj
otrijeznio i prestrašio, sve dok čovjek nije rekao: – Sredit će te
za napad, luda kučko, je li ti to jasno? Strpat će te u zatvor.
U tom se trenutku okrenula da ga pogleda i rekla: – Ne,
neće. Samo sam se branila.
– Što trabunjaš, dovraga?
– Kad sam rekla da me smiješ dotaknuti? – oštro je pitala
Laura. – Ti si mene napao – rekla je. – Stavio si ruke na mene.
Čovjek ju je zabezeknuto gledao. – Skinula si majicu, luda
kučko!
– Da, svjesna sam toga, ali kad sam rekla da ti smiješ
dotaknuti mene<
– Ima pravo – rekao je izbacivač. Momak s vilicom ispustio
je piskutav zvuk nevjerice.
Laura se dražesno nasmiješila. – Hvala – rekla je.
– Aha– nastavio je izbacivač– imaš pravo, dušo, ali ipak. Ne
smiješ tek tako zabijati vilicu u nečiju šaku. To nije baš
jednako, zar ne?
.
Laura zuri u sebe u zrcalu. Još je u kupaonici, još drži
mobitel na uhu. Na drugoj se strani ništa ne čuje. Nitko ništa
ne govori. Nitko ne sluša. Laura makne mobitel s uha,
dotakne ekran i pronađe majčin broj. Čuje poznati zvučni
signal, a zatim ženski glas kako govori: Nemate dovoljno
sredstava za ovaj poziv. Stavi mobitel na rub umivaonika.
Pokuša se nasmiješiti sebi u zrcalu, ali njezini mišići lica kao
da ne rade kako treba. Može samo napraviti grimasu svojoj
ružnoći, svojoj usamljenosti.
 17

Theo opet pokuca na vrata Angeline kuće, ovoga puta

glasnije. – Carla? Jesi li unutra? – U glasu mu se osjeća
napetost. Njegovo se raspoloženje cijelo jutro mijenja između
razdraženosti i panike. Već dva dana ne uspijeva doprijeti do
Carle, ne odgovara na njegove poruke, a ako je kod kuće, ne
otvara mu vrata. Razdraženost zato što to katkada radi,
jednostavno nestane ne razmišljajući o posljedicama, svejedno
joj je koliko je netko možda zabrinut za nju, uglavnom on.
Jednom je nestala na cijeli tjedan. Pokazalo se da je bila u
Francuskoj, ali nije htjela reći s kim.
S druge strane, panika. Više nema njezine sestre. Nema ni
Daniela. A za tjedan će dana biti Benov rođendan. Bio bi Be–
nov rođendan, da je poživio. Osamnaesti. Njihov maleni
dječak bio bi odrasla osoba. Doista odrasla. Govorio bi o
odlasku na fakultet, kući bi dovodio djevojke. Ili momke.
Bolno je razmišljati o tome: tko je on mogao postati, kakvi bi
oni bili da nije došlo do nesreće.
Da nije bilo Angele.
Theo je bio do Carlina doma, bio je na groblju, nazvao je
njezine prijateljice. Ako ovdje ne uspije, možda će morati
pozvati policiju. Više mu je puta palo na pamet da je ona
možda već na policiji. Da možda baš sada sjedi u nekom
sobičku i odgovara na pitanja. Ako su došli njemu uzeti otiske
prstiju, po njegov DNK, sve bi to i njoj uzeli, ne bi li? I što su
na koncu otkrili?
Opet pokuca, još glasnije, i očajnički vikne: – Zaboga,
Carla, pusti me unutra!
Vrata susjedne kuće tek se malo odškrinu. Kroz pukotinu
proviri izborano lice starije žene. – Ondje nema nikoga –
otresito će žena. – Kuća je prazna.
Znatiželjna susjeda. Carla ju je spomenula, ali se Theo ne
sjeća njezina imena. Nasmiješi se starici. – Dobar dan. Silno
mi je žao što vam smetam – reče, odmakne se od Angelinih
ulaznih vrata i zaputi se k starici. – Tražim svoju ženu. Carla
Myerson? Ona je Angelina sestra. Samo sam se pitao jeste lije
uopće vidjeli...? – Starica ga promatra stisnutim očima. –
Carla? – glasno ponovi Theo, jasno izgovarajući riječ. Ženino
se čelo namršti. Učini mu se da nije sva svoja. – U redu je –
reče Theo i opet se nasmiješi. – Ne brinite, nije važno.
– Vi – odjednom će starica. Sirom otvori vrata i kvrgavi prst
uperi u njegova prsa. – To ste bili vi. Naravno! Trebala sam
vas prepoznati.
– Kako molim? – iznenađeno će Theo.
– Čekajte ovdje – reče žena. – Nikamo ne idite. – Tada se
okrene i nestane u hodniku, ostavivši širom otvorena vrata.
Theo trenutak ondje stoji, nesiguran što mu je činiti.
Pogleda na jednu i drugu stranu uličice. Dovikne: – Hej?
Gospođo... ovaj... – Kako se zove? Ako ga sjećanje ne vara,
Carla ju je nazvala senilnom starom kozom. Uđe u mračan
hodnik i ovlaš pogleda slike na zidovima: jeftine kopije,
pomorski prizori. Možda je muž radio nešto povezano s
brodovima? Napravi još jedan korak u unutrašnjost kuće.
Žena se odjednom pojavi iz tmine i on poskoči. Proučava
ga kroz naočale na kraju nosa, opet stisnuvši oči.
– To jeste vi! Već ste bili ovdje. Bili ste vani na ulici, s
Angelom.
– Uh, ne... ja...
– Da, da, to ste bili vi. Policajac me pitao tko je bio taj
čovjek, ali nisam znala. Tada vas nisam prepoznala ili se
nisam sjetila, ali to ste bili vi. Bili ste ovdje, s Angelom. Vi ste
je rasplakali.
– Nisam – odlučno će Theo. – Bojim se da ste me s nekim
pobrkali. – Okrene se i brzim se koracima počne udaljavati.
 – Imali ste psa sa sobom! – starica dovikne za njim. –
Malenoga psa.
.
Theo se žustro zaputi ulicom, skrene iza ugla i uđe ravno u
Sekfor– de Arms. Naruči si viski. Brzo ga popije i iziđe
popušiti cigaretu. Krši pravila: nema alkohola prije osamnaest
sati, ova je cigareta zabranjena njegovom odredbom. Ipak.
Posebne okolnosti, pomisli i napola popušenu cigaretu zgnječi
u pepeljari. Okrene se natrag prema Hayward‘s Placeu, kao
da bi ga starica mogla slijediti.
Hoće li reći, Carli, zapita se? Bi li rekla Carli da ga je danas
vidjela, ih da ga je vidjela prije? Isuse Kriste. Vrati se unutra,
prstom da znak mladoj ženi za šankom i naruči još jedno piće.
Žena uzdigne obrvu, gotovo neprimjetno. Gotovo. Gledaj svoja
posla, poželi joj reći. Ona pred njega stavi drugo piće i
nasmiješi se. – Izvolite. – Možda mu se pričinilo da je uzdigla
obrvu. Možda je paranoičan.
Možda je paranoičan i po pitanju starice. Ako nešto i kaže
Carli, što onda? Bi li joj Carla uopće vjerovala? Sigurno je
paranoja misliti da bi joj vjerovala. Zar Carla ne misli da je
starica senilna? Nije li to rekla?
Ipak. Što ako joj ipak povjeruje? Što bi mislila? Kad bi
znala da je bio s Angelom, u kojem bije smjeru to odvelo?
Nemoguće je reći. Theo poznaje Carlu već gotovo trideset
godina, ah još uvijek nikad nije posve siguran na koju će
stranu skočiti u nekoj situaciji. Evo što zna: oprostio joj je sve
njezine pogrešne korake, a i dalje će joj sve opraštati, uvijek.
No ni slučajno nije siguran da bi ona uzvratila na isti način.
Izvadi mobitel iz džepa i opet nazove Carlu. Ona se još
uvijek ne javlja. Poželi naručiti još jedno piće, ali se
ošamućenost prvoga već miješa s opasnom maglom drugoga,
a što ako se ona ipak javi? Što će joj tada reći? Što će joj
ispričati?
.
Kad je zadnji put vidio Angelu, stajali su vani u Hayward‘s
Plaćen, točno ondje gdje je maločas razgovarao sa susjedom.
Sivi dan, mračno nebo, cijeli London monokromatski. Theo je
tražio Daniela, ali je našao Angelu. Starica ima pravo: Angela
jest plakala, mada nije siguran je li točno reći da ju je on
rasplakao. Jednostavno je briznula u plač čim ga je ugledala.
Pozvala ga je unutra, ali je on radije razgovarao na ulici. Nije
mogao biti sam s njom u sobi, nije imao povjerenja u sebe.
Šokirao ga je njezin izgled: bolno mršava, paučinaste plave
žile naziru se kroz tanku suhu kožu. Kosa joj je bila siva i vrlo
duga. Izgledala je kao zla vještica iz bajke, izgledala je šuplje,
poput ljuske. Theo je pokušao ignorirati njezin izgled i njezinu
uzrujanost, pokušao je s njom staloženo razgovarati, jasno joj
reći zašto je ondje. Reći joj da je Daniel došao u njegovu kuću
i tražio novac, kako je rekao da je ostao bez posla i nema se
kome drugome obratiti. Rekao je da ne želi gnjaviti Carlu.
Theo je zaključio da je to vjerojatno laž, mislio je da je nešto
drugo posrijedi, ali nije želio znati što. Theo mu je napisao ček
na tisuću funti. Daniel je opet došao za dva tjedna. Theo nije
bio kod kuće, ali je ostavio poruku.
– Smijem lije čuti? – pitala je Angela.
– Nije ostavio poruku na mobitelu – rekao je Theo. –
Gurnuo je papirić ispod vrata.
– Kakvu poruku? Što je napisao? – Angela je širom otvorila
oči pa su se dobro vidjele požutjele bjeloočnice. Bolesna je,
pomislio je Theo. Možda čak umire.
– Nije važno što je napisao – odgovorio je Theo. – Samo
želim s njim razgovarati o tome.
Angela je rekla da ne zna gdje je Daniel, ali da će popričati
s njim ako ga vidi. – Ali nikakve koristi od toga – rekla je i
odmahnula glavom. – On me ne sluša. Carla je glavna. – Oči
su joj se opet napunile suzama. – Obično napravi ono što mu
Carla kaže.
 Theo je neko vrijeme ondje stajao i gledao je kako plače.
Pokušao je osjećati sažaljenje, ali nije uspio. Očito je već
ionako silno sažalijevala samu sebe, pa bi njegovo suosjećanje
bilo suvišno. Udaljio se prije nego što je izgovorio nešto zbog
čega bi požalio.
Tada ju nije zadnji put vidio, naravno. To je bio predzadnji
put.
 18

U kutovima sobe sjenke stvaraju razne oblike, bez lica,

pomiču se, prilaze i odlaze, rastvaraju se u ništavilo. Irene leži
budna, sluša ubrzano i nepravilno disanje u svojim prsima,
krv joj šumi u ušima, strepnja je pritišće, gura joj tijelo u
krevet.
Nešto ju je probudilo. Lisica na groblju? Ili neki pijanac na
cesti koji viče na ništa i nikoga, ili... eto! Ponovno čuje isti
zvuk. Škripanje stube? Irene zadržava dah, previše
prestrašena da ispruži ruku i upali svjetlo. Prođe nekoliko
sekundi, pa još nekoliko. Možda joj se pričinilo? Možda je
sanjala? Polako ispusti zrak i okrene se na bok. Eto! Opet!
Korak. Nema nikakve sumnje, ali srećom ne na njezinim
stubama, već u susjednoj kući. Dobro poznaje taj zvuk,
godinama je slušala kako Angela hoda gore–dolje tim
stubištem u svako doba dana i noći. Zidovi ovih kuća u nizu
tanki su poput papira.
Čuje li to odjek Angelinih koraka? Je li to normalna
reakcija na tugu? Baš kao i njezine vizije Williama kako
navečer fućkajući dolazi cestom, ili stoji kraj prozora kad se
ona probudi, uvijek tren prije nego što se okrene, uvijek tren
prije nego što kaže: Jesi li za šalicu čaja, Reenie?
Nešto se miče duž rubova njezina vidnoga polja. Irene tako
čvrsto stisne pokrivač da je prsti zabole.
Kako bi se Angela pojavila pred njom, kad bi došla? Bi li
bila kao inače, uvijek pomalo nervozna, koljeno joj neprestano
poskakuje dok sjedi s jednom mršavom nogom prebačenom
preko druge, brblja o knjizi što ju je upravo pročitala, njezine
ruke uvijek zaposlene, motaju cigaretu ili potežu nit lanene
košulje? Bi li bila kao inače, ili bi bila nešto drugo? Bi li došla
iskrivljena, slomljena vrata, slatkasti vonj vina u njezinu
dahu pomiješan s truleži?
Onda, a sad u to nema nikakve sumnje, Irene začuje kako
netko hoda duž odmorišta s druge strane zida spavaće sobe.
Lagani koraci, ne kao Angelino pijano teturanje, i ne nekakvi
nejasni prigušeni zamišljeni' zvukovi, već pravi koraci.
Oprezni i posve jasni.
Netko je u susjednoj kući, i to nije duh. Uljez.
Irene se boji uljeza više od mnogih drugih stvari. Strepi od
trenutka kad bi uljez shvatio da je netko kod kuće, svjedok
kojim se treba pozabaviti. Strepi od trenutka poimanja,
trenutka kad će ona, krhka umirovljenica sama u krevetu,
shvatiti kakva je to vrsta uljeza: oportunist koji želi ukrasti
novčanik ili prijenosno računalo, ili nešto drugo. Netko u
potrazi za zabavom. One grozne priče koje čuješ, o
premlaćenim staricama, napadnutima, modrice na očima,
zamrljane spavaćice.
Eto ga opet! Još jedan zvuk, možda se netko kreće
naprijed– natrag hodnikom. Nešto traži? Myerson, pomisli
Irene. Čovjek koji je rasplakao Angelu. Čovjek koji je lagao
tvrdeći da uopće nije bio ondje. Nije joj se sviđao njegov izgled,
nije joj se sviđalo kako ju je odmjeravao pogledom, cijelo je
vrijeme podcjenjujući. Glupa stara baba, mislio je. Gotovo ga
je čula kako gunđa. Znatiželjna stara krava.
Dobro. Onda baš može ispuniti svoju sudbinu znatiželjne
starice koja odmiče zavjese, zar ne? U mraku napipa prekidač
i upali lampu, trepćući da joj se oči priviknu na svjetlo.
Podigne se u sjedeći položaj i posegne za naočalama. Njezin
mobitel nije kraj kreveta, jasno. Prokleti telefon nikad nije
ondje gdje joj treba, ma gdje bila ili ma što radila, uvijek je u
nekoj drugoj prostoriji.
Šulja se niza stube, opipava u tmini, ne želi privući
pozornost paljenjem svjetla u prizemlju. – Glupo – gunđa sebi
u bradu. – Motati se naokolo po mraku. Zaboravi na uganuti
gležanj, slomit ćeš kuk.
 Stigavši do posljednje stube, Irene jednim stopalom u
papuči oprezno provjeri je li definitivno stigla do prizemlja, a
tada iz susjedne kuće začuje glasniji zvuk, iznenadni tres! Kao
da se netko spotaknuo. Irene uzvikne: – Tko je to? Čujem vas.
Zovem policiju! Policija dolazi! – Zvučala je smiješno ogorčeno,
čak i vlastitim ušima. – Čujete me?
Tišina je bila jedini odgovor.
.

Dvoje policajaca, krupan mladi čovjek svježa lica i žena

tridesetih godina umorna izgleda, stoje ispred Angeline kuće,
s rukama na bokovima.
– Vrata su zaključana – mladi čovjek reče Irene. Opet
pritisne kvaku, samo da joj pokaže. – Nema znakova da je
netko prtljao po vratima. Nema oštećenja na prozorima... –
Slegne ramenima kao da se ispričava. – Nema nikakvih
tragova provale.
– Netko je unutra – uporno će Irene stisnuta na vlastitim
vratima. – Čula sam. Čula sam kako netko hoda naokolo...
– I kažete da je kuća prazna? Sigurni ste da nije
iznajmljena?
– Ne, sigurno je prazna, još čak nisu dovršili raščišćavanje.
Stvar je u tome, danas je ovdje bio jedan čovjek. Lagao je o
činjenici da je prije bio ovdje i ja jednostavno... jednostavno...
Policajka skupi usne. – Znači da se netko motao ovuda?
– Pa... ne, nisam to rekla, ali jedna je žena ovdje umrla.
Žena je umrla prije dva mjeseca i vi ste rekli, ne vi osobno, već
policija, da je to bila nesreća. Ali nisam sigurna da je to točno
zato što je sad i sin umro. Ne čini li vam se to čudnim?
Žena polako trepne. – Oprostite – reče. – Kažete da je ovdje
došlo do dvije sumnjive smrti?
– Ne, ne, samo jedna. Sinje umro negdje drugdje. Samo
što... nisam od onih koji će vam uludo tratiti vrijeme – reče
Irene. – Ali netko je u susjednoj kući i... iskreno rečeno, ja se
bojim.
 Krupan policajac kimne. – Imate pravo – reče i nasmiješi se
Irene. Podigne šaku i odlučno lupi po vratima. Svi čekaju.
Ponovno lupi. Tada se upali svjetlo.
Irene umalo padne u svojoj žurbi da se odmakne od vrata.
– Ipak je netko unutra! –.uzvikne, istodobno prestravljena i
trijumfalna.
Za nekoliko se trenutaka otvore vrata i pojavi se Carla,
bijesna izraza lica.
.
Poslije, nakon što su sve riješili s policijom, nakon što je Carla
objasnila tko je ona i kako ima posve pravo biti ondje,
prihvatila je Ireneinu ponudu šalice čaja u tri ujutro.
– Ne biste smjeli lupati ondje unutra – ozlojeđeno joj reče
Irene. – Ne usred noći.
– S poštovanjem, Irene – Carla prihvati šalicu čaja i lagano
uzdigne bradu tako da gleda svisoka dok govori – mogu ići
onamo kad god želim. To je moja kuća. Želim reći, bit će moja.
Stoga ću ići onamo kad god mi odgovara.
–Ali...
– Žao mi je što sam vas uznemirila – nastavi Carla, ali se u
njezinu tonu ne osjeća ni mrvica žaljenja – no u posljednje
vrijeme loše spavam, ako uopće spavam. Stoga katkada,
umjesto da ležim u krevetu i zurim u strop, ustanem i nešto
radim, pišem pisma, ili čistim, ili dođem ovamo potražiti nešto
što sam zametnula.
– Što ? – prasne Irene, bijesna zbog Carlina držanja,
njezina bezosjećajna zanemarivanja Ireneina spokoja. – Što
vam je, za ime Boga, tako hitno trebalo u dva ujutro?
– To se vas ne tiče! – Carla tresne šalicom o kuhinjsku
radnu ploču i čaj se prolije po podu. – Oprostite – reče,
posegne za papirnatim ubrusom i čučne da obriše proliveni
čaj. – Bože! – Ostane ondje dolje, pogrbljena, ruku obješenih
sa strane, lica pritisnuta o koljena. – Žao mi je – promrmlja. –
Žao mije.
 Irene ispruži ruku i nježno je spusti na Carlino rame. – Sve
je u redu – reče, pomalo iznenađena ovim pokazivanjem
slabosti. – Hajde, ustanite.
Carla ustane. Plače, ne glasno ili upadljivo, već na tihi
dostojanstveni, nekako Carlin način. Suze joj otmjeno klize
niz obraze, kaplju s čeljusti na ovratnik bijele bluze. Zatvori
oči i dlanovima pritisne jagodične kosti.
– Hajde sada – blago će Irene tonom kao da se obraća
životinji ili malenu djetetu. – Popijte čaj, eto, tako treba – doda
i povede Carlu iz kuhinje u dnevni boravak gdje sjednu na
kauč, jedna kraj druge.
– Imala sam neke stvari – nešto kasnije reče Carla – u
platnenoj torbi. Nešto odjeće i dvije kutije za nakit. Imala sam
ih uza se kad sam danas došla ovamo... želim reći, jučer...
kad god je to bilo. Sigurna sam da jesam.
– Sad ih ne možete naći?
Carla kimne.
– Jesu li te stvari vrijedne?
Carla slegne ramenima. – Ne osobito. Ne znam...
zaručnički prsten moje majke, to zacijelo nešto vrijedi, ali
medaljon, sveti Kristofor... Pripadao je mojemu sinu.
– O, Carla.
– Ne smijem ga izgubiti, ne smijem. Kupili smo ga za
njegovo krštenje, dali smo ga gravirati... – Odmahne glavom i
treptanjem potisne suze. – Nikad ga nije nosio, jasno, bio je
premalen, ali ga je volio gledati, vaditi iz kutijice. Želio se
njime igrati, znate kakva su djeca. No uvijek sam govorila da
će mu ispasti, da je previše dragocjen te ga mora spremiti, a
ja ću paziti na njega, čuvati ga...
Obećala sam da ću ga čuvati za njega, i jesam, cijelo ovo
vrijeme, a sada... – Prekine se i okrene lice na drugu stranu.
– Uh, jako mi je žao – reče Irene. – Ali zašto ste ga donijeli
u kuću? Jeste li bili na putu nekamo? Možda ste nekamo
svratili? U neku trgovinu pa ste spustili torbu...
 – Ne, ne. Nikamo drugamo nisam išla. Samo sam... Željela
sam te stvari imati uza se. Željela sam ih uza se kada... –
Opet okrene glavu.
– Kada što? – Irene nije razumjela.
– Bila sam... bila sam očajna – reče Carla. Okrene se
natrag i njihovi se pogledi sretnu.
Irene naglo podigne ruku do usta. Sad je shvatila. – O,
Carla – izusti. – O, ne.
Carla ponovno odmahne glavom. – Nije važno – reče. – Nije
važno.
– Važno je. Naravno da jest. – Irene nježno spusti ruku na
Carlinu. – Vaš sin, a zatim vaša sestra i Daniel tako brzo
jedno za drugim, čini se da je to previše za podnijeti.
Carla se nasmiješi, povuče ruku, obriše suze s obraza. –
Nismo imali mnogo sreće – reče.
– Tugujete – reče Irene. – Ne možete jasno razmišljati kada
tugujete. Bila sam ista kad je moj muž umro. Razmišljala sam
o tome, o okončavanju svega toga. Činilo se da nema mnogo
smisla nastaviti, samo ja, znate, bez ikoga. Vaša me sestra
izvukla iz toga, znate. Neprestano je dolazila ovamo i donosila
one kolače što ih je voljela, one s bademima, švedske?
Danske, tako je. Katkada malo juhe ili samo kavu, bilo što, a
onda bi brbljala o nečemu što čita, znate, takve stvari. Angie
mi je spasila život, doista jest.
Carlino se lice smrkne pa opet okrene glavu.
– Znam da između vas i rije nije uvijek sve bilo kako treba,
ali vas je voljela – reče Irene. – I... znam da ste vi voljeli
Daniela, niste li? Mnogo je značio!..
Carla ustane. – Morate se vratiti u krevet – otresito reče i
odnese svoju šalicu u kuhinju. – Previše sam vas zadržala.
– Ionako baš ne spavam osobito dobro – reče Irene. – U
redu je ako želite počinuti ovdje, ako...
– Uh, ne – Carla reče kao da joj je ta ideja odvratna. Vrati
se iz kuhinje bez ikakva tračka emocija na licu. Stane na
vratima, uspravnih leđa, brade uzdignute prema stropu, usta
stisnutih u tanku crtu. – Nemojte ustati, Irene, molim vas–
reče. – Hvala na čaju. I žao mi je što sam vas uznemirila. Sad
ću ići kući, pa vam više neću smetati.
– Carla, ja... – Irene zastane. Željela bi reći nešto
umirujuće, nešto optimistično, nešto pomirljivo. Ništa joj ne
padne na pamet. Stoga samo upita: – Bit ćete dobro, zar ne?
Nakratko se činilo da Carla ne razumije pitanje, a onda
porumeni. – O, Bože. Da, naravno. Ne morate se oko toga
zabrinjavati. Nisam sigurna bih li to uopće napravila. Jedno je
to zamišljati, nije li, ali stvarnost... – Glas joj zamre. – Ponijela
sam pseći povodac – reče. Irene zadrhti i koža joj se naježi od
križa do zatiljka pri samoj pomisli na to, na još jedno tijelo u
susjednoj kući koje iza tih tankih zidova čeka da ga pronađu.
– Nije moj pas, jasno – nastavi Carla. – Ja nemam psa. No
imao ga je moj bivši muž, a mislim da sam se negdje u
podsvijesti pobrinula da to neću provesti u djelo. – Nasmiješi
se, čudan privatan smiješak. – Mislim da sam zasigurno znala
da ću pogledati povodac i sjetiti se njegova psića. Sjetila bih
se koliko je volio toga psića i koliko je volio mene, a to bi me
povuklo natrag. – Slegne ramenima, blaga izraza lica. – U
svakom slučaju, to sad mislim.
– Ah! – reče Irene odjednom se sjetivši. – Zaboravila sam
reći. Vaš bivši muž, došao vas je potražiti. Bio je ovdje...
– Ovdje?
– Pa, vani, u uličici, kucao je na Angelina vrata. Isprva ga
nisam prepoznala, ali onda sam se sjetila da je i prije bio
ovdje. Vidjela sam ga kako razgovara s Angelom, pa...
Carla odmahne glavom. – Ne, to nije mogao biti Theo.
– Bio je, definitivno je...
– Pogriješili ste, Irene, nema šanse da je moj muž...
– Vidjela sam ga s njom – uporno će Irene. – Vidjela sam ih
ondje vani, na cesti. Ona je plakala. Angela je plakala. Mislim
da su se svađali.
 – Irene – Carlin se glas povisi i dvije se tamne mrlje pojave
na njezinim obrazima. – Theo nije razgovarao s mojom
sestrom. On nikad ne bi...
– Njegov je psić bio s njim. Neka vrsta malena terijera,
crno– svijetlosmeđi.
Carla polako trepne. – Vidjeli ste ga s Angelom? – upita.
Irene kimne. – Kada?
– Nisam sigurna, to je bilo...
– Koliko puta?
– Samo jednom, mislim. Bili su vani na ulici. Angela je
plakala. – Kada, Irene?
– Tjedan ili dva – reče Irene – prije njezine smrti.
.
Gore u krevetu Irene leži budna promatrajući kako se sivilo
uvlači kroz razmak između zavjesa. Gotovo je jutro. Vratila se
u krevet posve iscrpljena, svjesna da vjerojatno neće spavati.
Carli je rekla istinu o tome da loše spava, a često buđenje
noću još je jedna popratna pojava starosti. No zacijelo ionako
ne bi spavala, ma koliko je stara ili kako se osjeća. Budnom
bije držao zgranut izraz koji se pojavio na Carlinu licu kad je
Irene spomenula posjet Thea Myersona.
 19

Hoćeš li me samo. Jebeno. Pustiti unutra?

Devet i polje ujutro, kiša pada, a Laura stoji na pločniku
ispred praonice i isprekidano diše. Tek je neodređeno svjesna
ljudi ispod kišobrana koji žure na loše plaćene poslove i
naširoko zaobilaze luđakinju na ulici, onu koja sad maše
naprtnjačom po zraku, svom je snagom baca u vrata
praonice. – Nije riječ o poslu – vikne. – Nije me briga za posao,
ne zanima me jebeni posao! Samo želim razgovarati s Taniom!
Maya, jebi ga! Pusti me unutra!
S druge strane staklenih vrata stoji Maya, uspravnih
ramena i ravnodušna, ruku prekriženih na prsima. – Laura –
dovikne – moraš se smiriti. Dat ću ti trideset sekundi da se
smiriš i odeš, u redu? Ako ne odeš, zvat ću policiju.
Razumiješ li me, Laura?
Laura čučne i snažno se ugrize za usnu. Osjeti val
mučnine kad adrenalin nahrupi u njezin sustav, usta joj se
ispune slinom, srce joj lupa kao da će eksplodirati. Zgrabi
praznu pivsku bocu iz jarka i podigne ruku.
Netko je zgrabi i povuče joj ruku iza tijela. Osjeti oštru bol
u ramenu, krikne i ispusti bocu. Nepoznata je ruka pusti.
– Što ti pada na pamet, za ime Boga? – upita ženski glas i
Laura se okrene, lijevom rukom trljajući bolno desno rame, i
otkrije da ju je zaustavio hobit.
Tako je zovu u praonici zato što je niska i dlakava, izgleda
kao da bi mogla živjeti u jazbini ili kunićnjaku ili nečemu
takvome, premda se pokazalo da zapravo živi na brodiću, što
je samo po sebi vrlo otkačeno.
 – Onda? – Žena je namršteno gleda, više zbunjeno nego
ljutite. Kao kad bi se njezin tata naljutio na nju, ali bi to
pokušao zanijekati te bi rekao: Nisam ljutit, pik moje, samo
razočaran.
– Ne puštaju me unutra – potišteno će Laura, a crvena
magla nestane jednako brzo kako se pojavila. – Ne pušta me
unutra, a čak nisam namjeravala stvarati nevolje. Samo sam
o nečemu željela razgovarati s Taniom. Čak uopće nema veze
s praonicom, čak nije... – Laura ušuti. Besmisleno je. Sve je
besmisleno. Spusti se na rub pločnika i primakne koljena
bradi. – Nisam željela izazivati nevolje.
Žena–hobit svom se težinom osloni na Laurino rame i
sjedne kraj nje. – Dobro – osorno reče – nisam sigurna da je
bacanje boca najbolji način izbjegavanja nevolja.
Laura je pogleda i žena se nasmiješi pokazujući niz
nepravilnih požutjelih zuba.
– Ne mogu se sjetiti vašeg imena – reče Laura.
– Miriam – odgovori žena. Potapša Lauru po koljenu. –
Znači li to da više ne radiš ovdje? Opazila sam da te nema.
– Dobila sam otkaz – nesretno će Laura. – Nisam došla
dvije smjene zaredom, i to nije bio prvi put da se nisam
pojavila na poslu. Nisam nazvala Mayu da joj kažem, pa je
propustila unukov rođendan, što je stvarno usrano, ali stvar
je u tome da to nisam namjerno učinila, ništa od toga nije bilo
namjerno. Nisam ja kriva.
Miriam je opet potapša po koljenu. – Jako mi je žao. To je
užasno. Grozno je ostati bez posla. Znam kakav je to osjećaj.
Želiš li nekamo ići, popiti čaj? Rado bih ti pomogla. – Laura se
malo odmakne od žene. – I ja sam se jednom ili dvaput morala
osloniti na pomoć neznanaca– reče Miriam. – Znam kako je
to. Isprva može biti uznemirujuće, zar ne? – Laura kimne. –
No mislim – reče
Miriam i dobrohotno se nasmiješi – mislim da ćeš otkriti da
smo zapravo prilično slične, ti i ja.
 Ne, jebeno nismo, pomisli Laura, ali je uspjela držati jezik
za zubima zato što je vidjela da žena samo nastoji biti
ljubazna.
.
– I onda, četiri godine nakon što je automobil naletio na
mene, moja se majka udala za čovjeka koji me srušio s
bicikla. – Laura zastane i doda mlijeko u šalice čaja što ga je
skuhala. Manje otkrhnutu šalicu pruži Miriam. – To te sjebe,
takve stvari, nema sumnje. Želim reći, jasno da te fizički sjebe
nalet automobila, to ti ostavi bolove, ožiljke i svakojaka
oštećenja, zar ne? – Pokaže svoju ozlijeđenu lijevu nogu. – Ali
ono drugo je gore. Emotivne stvari su gore, mentalni
problemi. To te zauvijek sjebe.
Miriam popije gutljaj čaja i kimne. – Posve se slažem –
reče.
– Zato sada – reče Laura i sruši se na stolicu – izvodim
stvari, katkada gluposti, kao jutros, ili kao... štogod, i nije da
to uopće namjeravam, ili ponekad namjeravam, samo što je to
kao da se nešto pokrene i ja to ne mogu zaustaviti. Mogu
jedino reagirati, pokušati što više smanjiti štetu za sebe, a
kada to radite, katkada naudite drugim ljudima, ali to nije
namjerno. Nije isplanirano. – Hobit ponovno kimne. – Ljudi se
podsmjehuju, znate? Ljudi poput moje maćehe, ili mojih
učitelja, ili policije, ili Maye, ili koga god, kad kažem da to nije
moja krivnja. Postave se, kao, pa čija je to onda krivnja?
.
Janine, Laurina majka, stajala je na kolnom prilazu ispred
kuće i gledala hranilice za ptice na stablu jabuke. Trebalo ih
je napuniti. Nije bila sigurna imaju li još ptičje hrane, ali sad
nije željela ići u kupovinu. Snijeg već neko vrijeme pada i
ceste će biti grozne. Zatvorila je oči i duboko udahnula,
uživajući u hladnom zraku što ga je uvukla u pluća i u gotovo
savršenoj tišini, koju je iznenada i nasilno prekinulo cviljenje
kočnica. Uslijedila je duga napeta tišina i zatim užasan
mučan tresak. Kolni je prilaz bio dugačak malo manje od
dvjesto metara i okružen drvećem, a na rubu imanja nalazila
se živica pa se nikako nije moglo vidjeti što se dogodilo na
cesti, ali je Janine znala. Kad je policija stigla, rekla im je da
je jednostavno znala da se dogodila neka strahota.
Automobil je nestao. Laura je ležala na cesti s nogama
nakrivljenima pod neobičnim kutom. Kad se Janine spustila
na koljena kraj svojega djeteta, vidjela je kako krv polako
kaplje sa stražnjeg ruba Laurine kacige na sklizak mokar
asfalt. Posegnula je u džep za mobitelom, shvatila da nije
ondje te počela vrištati i vrištati, ali nitko nije došao zato što
je najbliža kuća bila osamsto metara dalje.
Policija je željela znati što je vidjela i čula, je li sigurna da
nije vidjela automobil, možda samo nejasnu boju? Janine je
odmahivala glavom. – Za ovo sam ja kriva. Ja sam kriva.
– Niste vi krivi, gospođo Kilbride. Kriv je vozač automobila
koji je udario Lauru – rekla joj je policajka. Zatim je prebacila
ruku oko Janineinih ramena i stisnula ih. – Naći ćemo ga. Ili
nju. Pronaći ćemo osobu koja je ovo skrivila. Budite bez brige,
neće se nekažnjeno izvući. – Posve blijeda, Janine se
odmaknula od policajke i bez riječi užasnuto zurila u nju.
Doista su ga našli. Sigurnosna kamera osamsto metara
dalje snimila je dva automobila koji su prošli par minuta
nakon Laurine nesreće. Prvi je pripadao starijoj ženi čiji je
automobil bio netaknut, bez ikakvih znakova sudara. Drugi je
pripadao Richardu Blakeu, trgovcu umjetninama i
antikvitetima koji je živio nekoliko kilometara dalje, u
Petworthu, čiji je automobil prethodne večeri ukraden, kako je
rekao policajcima kad su ga našli na poslu. Nije prijavio
krađu. Kad su policajci odlazili, Richard je napetim glasom
pitao: – Hoće li ona biti dobro?
Policajka je pitala: – Hoće li tko biti dobro?
– Djevojčica! – izlanuo je kršeći ruke pred sobom.
 – Spomenula sam dijete, gospodine Blake. Nisam rekla da
je djevojčica. Kako ste znali da je žrtva djevojčica?
Richard Blake doista nije bio zločinački veleum.
.
Tako se dogodilo. To je Laura vjerovala. Tako su joj rekli i ona
je vjerovala. Imala je samo deset godina, zar ne?
Jasno, u početku baš ništa nije vjerovala zato što je bila u
komi. Dvanaest dana bez svijesti, a kad se naposljetku
probudila, našla se u novom svijetu, onome u kojemu je imala
slomljenu zdjelicu, složeni prijelom bedrene kosti i smrskanu
lubanju, u svijetu u kojemu je, činilo se, netko sve kompletno
resetirao, poslao je natrag do nule. Morala je ponovno naučiti
govoriti, čitati, hodati, brojiti do deset.
Nije se sjećala nesreće, kao ni mjeseci prije toga: nova
škola, nova kuća, njezin novi bicikl, sve je nestalo.
Neodređeno se sjećala njihove stare kuće u Londonu i
susjedove mačke. Nakon toga, sve je postalo mutno i
maglovito.
No kako je vrijeme prolazilo, postupno se počela prisjećati.
Nekoliko tjedana prije odlaska iz bolnice rekla je ocu: – Kuća
u kojoj sad živimo nalazi se u podnožju brda. Je li to točno?
– Tako je! – Otac joj se nasmiješio. – Bravo ti. Sjećaš li se
još nečega?
– Prizemnica – rekla je i on je kimnuo. Namrštila se. –
Automobil. Zelene je boje.
Njezin je otac odmahnuo glavom i tužno se nasmiješio. –
Crven je, pile moje. Imam crveni Volvo.
– Ne, ne naš automobil. Onaj koji me udario. Bio je zelen.
Izišao je s kolnoga prilaza – rekla je. – Odlazio je iz naše kuće
baš kad sam seja onamo vraćala.
Smiješak je nestao s očeva lica. – Ne sjećaš se nesreće,
pilence. Nikako se ne možeš sjećati nesreće.
 Nekoliko dana nakon toga, kad ju je majka došla posjetiti
(više je nikad nisu zajedno posjećivali, što je bilo čudno),
Laura ju je pitala o automobilu koji ju je udario. – Bio je
zelene boje, nije li? – pitala je. – Sigurna sam da je bio zelene
boje.
Njezina se majka posvetila slaganju poruka s dobrim
željama na prozorskoj dasci. – Znaš, nisam sigurna. Zapravo
nisam vidjela automobil.
Lažljivica.
.
Janine, Laurina majka, drhturila je na kolnom prilazu ispred
kuće. Na nogama je imala tople čizme od ovčje kože i
zaogrnula se svilenim kućnim ogrtačem. Koža joj je još bila
rumena od seksa. Zaboravili su na vrijeme, još su bili
isprepleteni na krevetu kad je pogledala uru na noćnom
ormariću i rekla: – Sranje, Laura će uskoro stići kući.
Richard se na brzinu odjenuo, umalo je pao dok je navlačio
hlače, a njih su se dvoje smijali i stvarali planove za sljedeći
put. Ispratila ga je i poljubila prije nego što je sjeo u svoj
automobil, a on joj je rekao da je voli. Stajala je na kolnom
prilazu zabačene glave i gledala kako pada snijeg, otvorila je
usta da osjeti pahuljice na jeziku. Njegove su joj riječi
odzvanjale u glavi, a zatim je čula tresak i znala: nešto se
grozno dogodilo Richardu.
Potrčala je do ceste. Prvo što je vidjela bio je njegov
automobil, tamnozeleni Mercedes zaustavljen pod čudnim
kutom nasred ceste, a zatim, iza toga, samog Richarda.
Klečao je leđima okrenut njoj, ramena su mu se tresla, a kad
je stigla do njega, vidjela je da plače, njegove suze padaju po
slomljenu tijelu njezina djeteta. – O Bože o Bože molim te
Bože ne, molim te Bože ne. Bila je na cesti, Janine, bila je
nasred ceste. Molim te Bože ne, molim te Bože.
Janine ga je zgrabila za nadlakticu i počela ga vući na
noge. – Moraš ići – govorila je, a vlastiti je glas i njoj samoj
zvučao čudno staloženo. – Moraš sjesti u automobil i otići,
smjesta. Idi, Richarde, ja ću se za nju pobrinuti. Idi!
– Ona krvari, Janine. Loše je. Kriste, jako je loše.
– Moraš ići – ponovila je, a kad se nije pomaknuo, počela je
vikati. – Odmah, Richarde! Odlazi! Jednostavno idi, smjesta.
Nisi bio ovdje. Uopće nisi bio ovdje.
Lažljivica, lažljivica.
.
Sve se to poslije saznalo. Svi su Lauri govorili (svi su bili
njezini roditelji, liječnik i njezina savjetnica) neka na Googleu
ne gleda što se dogodilo, da to ne bi pomoglo, samo bije
uzrujalo, prestrašilo, izazvalo noćne more. Što je Laura, koja
možda jest tek navršila jedanaest godina, ali se nije jučer
rodila, smatrala glupostima i prilično sumnjivim, u čemu je
imala pravo, nije li?
Prvo što je našla kad je na Googleu potražila sebe bio je
novinski članak pod naslovom MUŠKARAC U ZATVORU
NAKON BIJEGA S MJESTA NESREĆE, te fotografiju sebe u
školskoj odori na kojoj je izgledala poput glupače dok se
budalasto smiješila fotoaparatu. Počela je čitati:

Trgovac umjetninama Richard Blake jučer je osuđen na četiri mjeseca

zatvora zbog bijega s mjesta nesreće u kojoj je automobilom udario i
teško ozlijedio lokalnu školarku Lauru Kilbride (11).
Laura je ponovno pročitala tu rečenicu. Richard?
Ali to nije moglo biti točno. Poznavala je Richarda. Richard
je čovjek koji drži satove umjetnosti na koje ide njezina
mama, Richard je drag. Ima otvoreno, prijateljsko lice, uvijek
se smije. Lauri se sviđao Richard, bio je ljubazan prema njoj,
jednom su igrali nogomet na parkiralištu dok je čekala da
njezina mama obavi kupovinu u supermarket. Richard joj to
ne bi učinio. Nikad ne bi pobjegao bez da pozove hitnu pomoć.
No brzo je zaboravila otkriće o Richardu Blakeu od šoka
koji je uslijedio:
 Gospodin Blake (45), koji je priznao krivnju jer se nije
zaustavio i prijavio nesreć u, u vrijeme je nesreć e bio u vezi s
djetetovom majkom, Janine Kilbride (43) koja je stigla na
mjesto događaja uskoro nakon nesreć e. Pozvala je hitnu
pomoć , ali je policiji rekla da nije vidjela vozilo koje ju je
udarilo. Janine Kilbride kaž njena je s 800 funti radi davanja
laž nih informacija policiji.
Kad Laura razmišlja o tom razdoblju, prepoznaje trenutak
čitanja toga članka kao početak kraja. Njezino je tijelo već bilo
slomljeno, jasno, njezine moždane funkcije već poremećene,
ali osoba se može oporaviti od takvih oštećenja. Ali ovo'?
Spoznaja da su joj oba roditelja lagala, lagali su joj svi koji su
se za nju skrbili, to je bio strahovit udarac, onaj koji te obara
tako da više ne ustaneš. Ta spoznaja, osjećaj izdaje što ga je
izazvala, to ju je promijenilo. Zauvijek ju je obilježilo.
Zato je u sebi nosila gnjev.
 20

Miriam zna prepoznati oštećenu robu kad je vidi. Ljudi

uvijek spominju oči, oprezne izraze lica, dojam progonjenosti,
takve stvari. Možda, mislila je Miriam, ali više je riječ o
kretnjama, o načinu na koji se netko drži. Ne vidi to u sebi,
naravno, ali osjeća. Možda je sad stara, teška i usporena, ali
još očekuje iznenađenja. Još je na oprezu. Spremna za onu
navalu krvi u glavi.
Miriam je vidjela kako Laura stvara gužvu ispred praonice i
iskoristila priliku. Brzo se umiješala, podigla Laurinu
naprtnjaču, ispričala se ozlojeđenoj vlasnici i vješto odvela
djevojku odande. Ponudila joj je šalicu čaja na brodiću, ali je
Laura odbila. Razumljivo, s obzirom na okolnosti. Kad se
čovjek sjeti u kakvu se nevolju uvalila kad je zadnji put bila
ondje dolje.
Stoga su otišle u Laurin stan. Prava muka, blago rečeno.
Laura živi u unajmljenom gradskom stanu u neboderu kraj
Spa Fieldsa, na sedmom katu, a dizalo ne radi. Miriam nije
bila sigurna hoće li se uspjeti popeti tako visoko. Morala je
nekoliko puta stati, disala je ubrzano i s nje se cijedio znoj.
Maleni nitkovi na stubištu su se smijali i zbijali šale. Sranje,
curo, tvoju će baku izdati srce.
No kad je dospjela gore, penjanje se gotovo isplatilo. Svjež
povjetarac, nema smrada kanala, i pogled, veličanstven
pogled! Toranj St. Jamesa u prvom planu, iza toga nezgrapne
kule Barbicana i dostojanstvena grandioznost St. Paula, a još
dalje blještava staklena pročelja Cityja. London u svojoj
veličanstvenosti, onaj na koji zaboraviš kad živiš s nosom
blizu tla.
 Laura kao da to ne primjećuje. Navikla je, zaključi Miriam,
i očito trpi bolove. Šepanje se pogoršavalo na svakom
sljedećem katu. Kad su napokon stigle do Laurunih ulaznih
vrata, Miriam je pitala o tome, uljudno, kao jednostavan izraz
zabrinutosti. Doista je očekivala banalni odgovor, uganuti
gležanj, pad dok je bila pijana, ali je dobila tragičnu priču u
koju je jedva mogla vjerovati. Grozni roditelji, užasna nesreća,
doslovno prepuštanje sudbini. Miriam je osjećala golemo
suosjećanje. Takav početak u životu? Nikakvo čudo da je
toliko drukčija.
Njezino se suosjećanje za djevojku pojačalo kad je vidjela
njezin jadan stančić. Jeftin ružan namještaj na sivom
sintetičkom sagu, zidovi požutjeli od nikotina. Ovo je dom
lišena djeteta: nema šarenih pokrivača ili jastučića, nema
ukrasa ili trofeja, nema knjiga na policama, nema plakata na
zidovima, baš ničega, osim jedne jedine uokvirene fotografije
djeteta s roditeljima. To malo ublažava sumorni ugođaj dok ne
priđeš bliže, što je Miriam učinila. Prekoračila je hrpu odjeće
na podu nasred dnevnoga boravka i vidjela da je fotografija
uništena, djetetove su oči prekrižene, usta okrvavljena.
Miriam je pogledala fotografiju i lecnula se. Kad se okrenula,
Laura ju je promatrala s čudnim izrazom lica. Miriam se
naježila. – Hoćemo li onda popiti taj čaj? – upita isforsirano
radosnim glasom.
(Oštećena roba, čudno stvorenje, tko zna što se zbiva iza
tih lijepih očiju?)
U kuhinji, nakon što su popile čaj i zavladala je neugodna
tišina, Miriam odluči riskirati i progovoriti. – Poznajem te,
znaš – reče. Opipa ključ u džepu, onaj što ga je uzela s poda u
brodiću, pričvršćen na privjesku.
Laura joj dobaci pogled. – Aha. Iz praonice. Ha.
Miriam odmahne glavom i osmjehne se. – Nije samo to.
Znam zašto nisi željela ići do kanala. – Opazi kako se mijenja
izraz djevojčina lica, od dosade do preneraženosti. – Nema
razloga za zabrinutost – reče Miriam. – Ja sam na tvojoj
strani. Znam da si ti ta s kojom policija razgovara o njemu. O
Danielu Sutherlandu.
– Odakle to znate? – Eto ga: djevojčino se tijelo napne,
spremno za akciju. Borba ili bijeg.
– Ja sam ga našla – reče Miriam. – Moj brodić, onaj lijepi
žele– 'ni s crvenim ukrasom, Lorraine, vjerojatno si ga vidjela,
privezan je samo nekoliko metara od mjesta gdje je bio njegov.
– Nasmiješi se Lauri čekajući da u potpunosti shvati tu
informaciju. – Ja sam ga našla. Pronašla sam tijelo. Ja sam
pozvala policiju.
Laura raširi oči. – Ozbiljno? Jebi ga. To je moralo biti
grozno – reče. – Vidjeti ga... onako... krvavog.
–Bilo je – reče Miriam. Pomisli na posjekotinu na njegovu
vratu, na bjelinu njegovih zuba. Zapita se ima li Laura, baš u
tom trenutku, istu sliku u mislima, jesu li se trenutak ili dva
našle u suglasju. Pokuša uhvatiti pogled mlade žene, ali
Laura odgurne svoju stolicu od stola, ustane i posegne preko
Miriamina ramena da uzme njezinu praznu šalicu.
– Jeste li... otad bili u kontaktu s policijom? – Laura upita
čudno piskutavim glasom. – Otkako ste ga našli, mislim.
Obavještavaju li vas oni, kao, o razvoju događaja ili nešto
takvo? Zato što neprestano gledam vijesti i čini se da se
zapravo ništa ne događa, a već je prošlo više od tjedan dana,
nije li, otkako je on... no, otkako je pronađen, pa... – Ušuti.
Stoji leđima okrenuta Miriam i stavlja šalice u sudoper.
Miriam ne odgovori na pitanje, već pričeka da se Laura
okrene prije nego išta kaže. – Vidjela sam te kako odlaziš –
reče. – Dan prije nego što sam ga našla. Vidjela sam te kako
odlaziš s brodića.
Laura raširi oči. – I? – Lice joj izražava prkos. – Nije tajna
da sam bila ondje. Rekla sam policiji da sam bila ondje. Svi
znaju da sam bila ondje. Nisam lagala.
– Znam da nisi – reče Miriam. – Zašto bi lagala? Ništa loše
nisi učinila.
 Laura se opet okrene. Otvori slavinu i ispere šalice pod
mlazom vode, a njezine su kretnje nervozne, pomalo mahnite.
Miriam se sažali nad njome, sve na njoj ukazuje na to da je
žrtva, svaki njezin trzaj i svaka kretnja. – Želiš li mi ispričati
što se dogodilo? – blago upita Miriam. – Želiš li mi ispričati što
je učinio? – Zadržavajući dah dok joj krv uzbuđeno kola
žilama, Miriam osjeti da stoji na rubu nečega važnoga:
povjeravanja. Saveza. Prijateljstva? – Ja sam na tvojoj strani –
dometne.
– Na mojoj strani? – Laura se nasmije, posprdan oštar
zvuk. – Nema moje strane.

Ali moglo bi je biti, Miriam poželi reći. Mogla bi imati saveznicu.

Mogle bismo biti mi protiv njih! Tih ljudi koji misle da imaju svu moć,
koji misle da je mi uopće nemamo, mogle bismo dokazati da nemaju
pravo. Mogle bismo im pokazati da i mi možemo biti moćne. Ti ovdje
gore u svojoj otrcanoj kuli, ja dolje na vodi, možda ne živimo u
otmjenim domovima, možda nemamo skupe frizure, odmore u
inozemstvu i lijepu umjetnost na zidovima, ali to ne znači da smo
nitko i ništa. Miriam želi reći mnogo toga, ali mora biti oprezna,
mora se držati sporoga pristupa, ne smije žuriti.
Neznatna promjena taktike, da ispita teren. – Znaš li
slučajno nešto o njegovoj obitelji? O obitelji Daniela
Sutherlanda?
Laura slegne ramenima. – Njegova je mama mrtva.
Nedavno je umrla. Rekao je da je bila alkoholičarka. Ima tetu.
Upoznala sam je kod Irene.
– Irene?
– Moja prijateljica.
– Tko je tvoja prijateljica? – upita Miriam.
– Samo prijateljica. To se vas ne tiče. – Laura se nasmije. –
Gledajte, bilo je lijepo čavrljati i sve to, ali mislim...
– Ah, dobro – prekine je Miriam. – Znam podosta o njegovoj
obitelji i mislim da bi ti ono što znam bilo vrlo zanimljivo. –
Laura stoji naslonjena na radnu ploču i cupka nokte, uopće
ne obraća pozornost. – Stvar je u tome, znaš, mislim da je to
mogla biti ona – reče Miriam.
– Ona? – Laura podigne pogled.
' – Mislim da je njegova teta možda imala neke veze s time.
Laurino se čelo namršti. – Sa čime?
– S njegovom smrću!
Laura se oštro nasmije. – Njegova teta?
Miriam osjeti kako joj se rumenilo razlijeva licem. – Ovo
nije šala! – ogorčeno prasne. – Vidjela sam je ondje, vidjela
sam je kako ga posjećuje, baš kako si ga ti posjetila, i
vjerujem da se među njima nešto dogodilo. – Laura je
promatra, skupljenih obrva. – Mislim – nastavi Miriam – a ovo
je važno, mislim da njezin muž, zapravo bivši muž, Theo
Myerson, mislim da on sve pokušava Zataškati zato što... –
Miriam nastavi govoriti, ali opazi da se djevojčin izraz lica
mijenja, od nesigurnosti preko nevjerice do sumnjičavosti,
opazi da gubi njezino povjerenje. Kako ta djevojka može biti
toliko glupa? Zar ne shvaća daje, u najmanju ruku, uperiti
prst u nekoga drugoga u njezinu interesu? Nije li očito da je
Miriamina teorija korisna za nju? – Možda zvuči malo
nategnuto – naposljetku će Miriam – ali mislim da ćeš
shvatiti...
Laura joj se nasmiješi, ne neljubazno. – Vi ste jedna od
onih osoba, zar ne? – reče. – Volite se uplitati u stvari.
Usamljeni ste i dosađujete se, nemate prijatelja i želite da
netko obrati pozornost na vas. I mislite da sam ja poput vas!
Ali nisam. Žao mije, nisam.
– Laura – Miriam reče glasom povišenim od očaja – ne
slušaš me! Vjerujem...
– Ne zanima me što vjerujete! Žao mije, ali mislim da ste
poremećeni. Kako uopće znam da govorite istinu? Kako uopće
znam da ste me vidjeli kraj brodića? Kako uopće znam da
govorite istinu kad kažete da ste ga vi našli? Možda ga uopće
niste našli. Možda je bio živ i zdrav kad ste otišli onamo!
Možda ste vi žarili nož u njega! – Laura skoči prema Miriam i
širom otvori crvena usta. – Hej – nasmije se poskakujući oko
stola – možda bih odmah trebala pozvati policiju! – Odglumi
poziv. – Dođite brzo! Dođite brzo, u mojem je stanu luda žena!
U mojem je stanu nekakva psiho hobit– žena! – Zabaci glavu i
počne se hihotati poput luđakinje, plesati naokolo, unositi se
Miriam u lice, narušavati njezin osobni prostor. Miriam uspije
ustati i odmaknuti se od Laure.
– Što je tebi?
No djevojka se nastavi smijati, manijakalno, izgubljena u
vlastitu svijetu, oči joj sjaje, oštri zubi blistaju u crvenim
ustima.
Miriam osjeti da je suze peku u očima. Mora pobjeći, mora
izići odavde. Užasan joj smijeh odzvanja u ušima dok izlazi iz
stana što dostojanstvenije može. Iscrpljeno vuče noge
prolazom i zatim silazi svim onim stubama, a noge su joj
teške kao i srce.
.
Miriam uplakana stigne kući, što je dramatično pretjerana
reakcija na neljubaznost neznanke, ali nije neobična.
Pretjerano reagira na uvrede, jednostavno je takva, a ako znaš
nešto o sebi, ne znači da to možeš spriječiti. Miriam je izgubila
sposobnost sklapanja prijateljstava dok je bila mlada, a kada
to jednom nestane, teško je opet pronaći. Jednako kao
usamljenost, manjak te sposobnosti sam se obnavlja: Što se
više trudiš navesti ljude da te smatraju simpatičnom, manje
je vjerojatno da će se to dogoditi. Većina ljudi odmah shvati
da nešto nije u redu, što ih prestraši te se povuku.
Najgori dio toga nije kraj, nije podsmjeh i izrugivanje,
vrijeđanje njezina izgleda, već ono što je Laura maločas rekla.
Usamljeni ste i dosađujete se... i mislite da sam ja poput vas.
Miriam je doista to mislila, doista je mislila da je Laura poput
nje. To je najgori dio, kad je netko pročita, shvati što ona
osjeća. Pročita je i odbaci.
U kabini svojega brodića, u spavaćem dijelu, Miriam ima
primjerak knjige Ona koja je pobjegla u kojemu je obilježila
relevantne dijelove, gdje je označila ključne sličnosti sa svojim
memoarima. Stranice pri kraju knjige gusto su prekrivene
njezinim rukopisom, plava se tinta probila na mjestima gdje je
snažno pritiskala. Njezine su bilješke gotovo nečitljive drugim
ljudima, te samo ona zna kako se bunila protiv Myersonova
izvrtanja njezine priče, protiv svega što je pogrešno shvatio,
protiv svega što je točno shvatio.
.

Sitnice skrenu tvoj život s pravoga puta. Ono što se dogodilo

Miriam nije bila sitnica, to je bilo vrlo veliko, ali je počelo
sitnicom. Počelo je kad je Lorraine rekla da ne može podnijeti
dva sata daha gospodina Pictona u kojemu se osjeća miris
kave, biologija je ionako dosadna, a u Miss Selfridgeu je
rasprodaja. Miriam čak nije ni željela markirati, bojala se da
će se uvaliti u nevolje. – Ne budi takva kukavica – rekla je
Lorraine.
Miriam se nije željela prepirati. Tek su se pomirile nakon
prošle svađe zbog momka po imenu Ian Gladstone koji se
odavno sviđao Miriam, ali je Lorrie na jednoj zabavi otišla s
njim. Miriam je to poslije saznala. – Žao mi je – rekla je Lorrie
– ali ti ga ne zanimaš. Pitala sam ga sviđaš li mu se i on je
rekao ne. Nisam ja kriva što je izabrao mene.
Nakon toga tjedan dana nisu razgovarale, ali nijedna
zapravo nije imala drugih prijateljica i nije baš da se isplatilo
svađati oko lana Gladstonea. – Ljubi se kao perilica rublja –
smijala se Lorraine i jezikom radila krugove po zraku.
Dakle, sitnica.
Jez je u farmerskoj kući zamotao džoint. Sjedio je na
kauču bez nogu u glavnoj prostoriji kuće, a duge je noge savio
tako da su mu koljena dopirala do ušiju. Polizao je papirić,
debelim jezikom prelazeći po ljepljivom rubu, te palcem i
kažiprstom lagano savio cigaretu. Pripalio je, uvukao dim i
pružio je Lorraine koja je nesigurno stajala uz kauč. Miriam
se zadržala kraj vrata. Lorraine je uvukla dim, dva, i potom
cigaretom mahnula Miriam, ali je ona odmahnula glavom.
Lorraine je raširila oči i pogledom joj govorila ma daj, ali je
Miriam opet odmahnula glavom. Jez je ustao, uzeo džoint od
Lorraine i polako izišao iz prostorije zaputivši se dublje u
kuću, dalje od ulaznih vrata. – Želi li netko pivo? – doviknuo
je preko ramena.
– Idemo – Miriam je šapnula Lorraine. – Želim otići odavde.
Lorraine je kimnula, pogledala kroz prljavi prozor prema
automobilu, a zatim opet Miriam. – Možda bih trebala reći da
se moramo vratiti u školu? – rekla je.
– Ne, najbolje da samo...
Jez se vratio, prebrzo, i donio dva piva. – Mislim – rekao je,
ne gledajući nijednu ni drugu – da ćemo Lorraine i ja neko
vrijeme provesti nasamo.
Lorraine se nasmijala i rekla: – Ma ne, nema potrebe.
Mislim da bismo sad trebale ići. – Jez je spustio boce na pod,
hitro prišao Lorraine i šakom je udario u grlo.
Miriamine su se noge pretvorile u žele, nisu radile kako
treba. Pokušala je pobjeći, ah se neprestano spoticala o stvari.
Sustigao ju je prije nego što je dospjela do ulaznih vrata,
zgrabio njezin konjski rep i povukao je natrag, iščupavši joj
kosu s glave. Pala je na pod. Odvukao ju je natrag u
unutrašnjost kuće, kroz prljavštinu na podu, prazne kutije
cigareta i mišji izmet. Lorraine je ležala na boku, otvorenih
očiju, krupnih i mahnitih. Dok je disala, stvarala je čudan
hrapav zvuk. Miriam ju je zazvala, a Jez joj je rekao da će je
ubiti ako opet otvori ta svoja jebena usta.
Odveo je Miriam u drugu sobu, praznu, u stražnjem dijelu
kuće, i gurnuo je na pod. – Samo čekaj ovdje – rekao je. –
Neće dugo trajati. – Zatvorio je i zaključao vrata.
 (Što neće dugo trajati?)
Pritisnula je kvaku, vukla vrata, zatim ih gurala, zalijetala
se na njih, udarala o drvo.
(Što neće dugo trajati?)
Nije bila sigurna, ali činilo joj se da čuje kako Lorraine
plače.
(Što neće dugo trajati?)
Iza rije se nalazio prozor na podizanje, dovoljno velik da se
pro– vuče van. Bio je zaključan, ali je staklo bilo staro i
napuklo. Nije bilo dvostruko. Miriam je skinula majicu i
omotala je oko ruke. Pokušala je šakom razbiti staklo, ali je
bila previše oprezna. Nije željela stvarati previše buke. Nije se
željela ozlijediti.
Govorila je sebi da će ono što slijedi sigurno biti gore od
posjekotine na ruci. Govorila je sebi da nema mnogo vremena.
Ima samo onoliko koliko će mu trebati s Lorraine.
Opet je udarila prozor, ovoga puta jače, a zatim svom
snagom i njezina je šaka prošla na drugu stranu. Jedan joj je
nazubljeni vrh stakla posjekao podlakticu te je kriknula od
šoka i bola. Očajnički je svoju okrvavljenu majicu nagurala u
usta kako bi prigušila vlastiti plač. Nepomično je stajala i
osluškivala. Negdje u kući čula je kretanje, škripanje, teške
korake na podnim daskama.
Miriam je zadržavala dah. Osluškivala je i molila se. Molila
se daju nije čuo, da ne dođe u prizemlje. Molila se i molila,
suze su joj klizile iz očiju, u nosnicama je osjećala vonj
vlastite krvi. Molila se da ne dođe po nju.
Vani se još nije smračilo. Miriam je najprije potrčala do
automobila, ali je izvadio ključeve iz brave. Trčala je dalje.
Trčala je vijugavom bijelom cestom, krv je kapala iz
posjekotina na njezinoj podlaktici i tijelu gdje se porezala dok
se penjala kroz prozor.
Krv je curila niz njezin vrat i lice, cijedila se iz rane na
vlasištu gdje joj je iščupao kosu.
 Usporila je i hodala kad se previše umorila od trčanja.
Činilo se da je još uvijek daleko od glavne ceste, a nije se
sjećala da je vožnja do farmerske kuće tako dugo trajala.
Pitala se nije li pogrešno skrenula. Ali nije se sjećala
skretanja, nije se sjećala nikakvog raskrižja. Postojala je samo
ova cesta i ništa drugo, a činilo se da joj nema kraja i, nitko
nije dolazio.
Već je bilo mračno kad je čula grmljavinu. Pogledala je u
nebo bez oblačka, blistave zvijezde visoko gore, i shvatila da to
uopće nije grmljavina, već automobil. Koljena su joj klecala od
olakšanja. Netko je dolazio! Netko je dolazio! Radost joj je
zamaglila um, ali samo nakratko prije nego ju je zahvatila
oluja ledenoga straha. Automobil je dolazio iza nje, ne s
glavne ceste već s farme. Počela je naslijepo trčati dalje od
ceste. Uspentrala se preko ograde od bodljikave žice, usput se
opet porezavši, i bacila se u jarak. Čula je struganje brzina
automobila kad je usporio i farovima obasjao prostor iznad
nje. Prošao je dalje.
Miriam je nakon toga neko vrijeme ležala u jarku, nije bila
sigurna koliko dugo. Naposljetku je ipak ustala, opet se
popela preko bodljikave žice, puna posjekotina po rukama,
nogama i tijelu, gaćica natopljenih mokraćom, usta ljepljivih
od krvi. Počela je trčati, pala, ustala. Nije se zaustavljala.
Potom je stigla do benzinske crpke. Čovjek ondje pozvao je
policiju.
Stigli su prekasno.
 Ona koja je pobjegla

Već neko vrijeme plače, ta cura, doziva. Zove upomoć i udara po

vratima dok joj šake ne prokrvare. Izgovara prijateljičino ime. U
početku tiho, a zatim glasnije, pa još glasnije, opet i opet, doziva
svoju prijateljicu dok to ne počne odjekivati kućom i utišava ptice,
utišava sve osim njezinih žalosnih povika.
U toj tišini tresnu vrata i zvuk je zaglušujući, traumatičan,
eksplozivan. Glasniji od svega što je djevojka ikad u životu čula.
Njezino plakanje utihne. Čuje kretanje, korake, brze i nestrpljive,
dolaze prema njoj. Vuče se unatrag, pada, izvija se, skutri se u kutu
sobe leđima stisnuta uza zid, oslanja se na obje ruke. Iskesi zube.
Koraci usporavaju dok prilaze vratima. Čuje struganje čizama po
kamenu, zveckanje ključa u bravi, škljocaj kad se okrene. Krv joj šumi
u ušima i ona je spremna, sad je spremna za njega. Čuje ga kako
uzdiše. Tiho sada, velika curo. Tiho sada, ružna curo. Nisi ti na redu.
Čuje se još jedno zveckanje, još jedan škljocaj, i njezina se krv utiša, u
njoj kao da se nešto pomakne, val ruši branu. Vruća mokraća kaplje
po podu.
On se udaljava, pjevuši neku pjesmu i pjeva glasom punim suza.
Ono što sam joj uzeo, nikad neću vratiti.
 21

Carla se kreće svojom kućom, iz jedne u drugu prostoriju,

provjerava i ponovno provjerava ormare, ormariće, stražnju
stranu vrata, sve gdje je mogla objesiti platnenu torbu u kojoj
se nalazi medaljon sv. Kristofora. Osjeća vrtoglavicu od
iscrpljenosti te se kreće polako i oprezno, kao da hoda kroz
blato. S vremena na vrijeme zazvoni njezin mobitel. Svaki put
pogleda ekran i vidi da zove Theo. Katkada joj prst lebdi nad
zelenom tipkom, nagovara se da prihvati poziv, ali uvijek u
posljednji trenutak odustane. Pritisne crvenu tipku ili vrati
mobitel u džep.
Što bi mu rekla kad bi se sad javila? Bi li ga otvoreno
pitala? Što si radio s mojom sestrom? Što si radio u njezinu
domu? No to nisu pitanja koja doista želi postaviti. Još nije
formulirala pravo pitanje, nije si to dopustila.
Otvori ormar–spremište na odmorištu. Zašto bi platnena
torba bila ovdje? Nikad ne otvara taj ormar, mjesecima ga nije
otvorila. Pun je odjeće koju nikad ne nosi: svilene haljine i po
mjeri krojeni kostimi, odjeća koja pripada ženi kakva ona već
godinama nije. Glupavo zuri u sve to, ništa ne uzima. Zatvori
vrata ormara.
Legne na krevet u spavaćoj sobi. Vunenom dekom pokrije
noge. Očajnički želi spavati, ali svaki put kad zatvori oči
pojavi se ista slika: Theo se s Angelom prepire ispred njezine
kuće. Onda se prizor mijenja i oni su unutar kuće, viču jedno
na drugo. U njezinu se umu vraćaju kroz vrijeme. Carla ih
vidi onakve kakvi su bili na dan Benove smrti: Theo bijesan,
mahnitih očiju, Angela prestrašena, nježnih ruku podignutih
iznad glave, razotkrivenih blijedih zapešća. Čuje Theov glas
kako pita: Misliš li da je bila ljubomorna? Na to kakav je bio
Ben? Rekla si da je bila naprasita. Krvožedna, kaže njegov
glas. Rekla si da je bila krvožedna. Nije baš tako rekla, zar ne?
Možda je spomenula krvožednu maštu? Carlu sad njezina
mašta vodi drugamo: do Angeline kuće u Hayward's Placeu
gdje se Theo u njezinu umu pojavio kakav je danas, njegovo
krupno tijelo uz Angelino krhko i slabašno, hrvaju se na vrhu
stubišta. Carla ga vidi kako silazi stubama, prekoračuje
slomljeno tijelo njezine sestre. Vidi ga vani na ulici, pripaljuje
cigaretu.
Otvori oči. Kako bi to na njega djelovalo, upita se Carla,
kad je nakon toliko vremena ponovno vidio Angelu? Je li
doista prošlo tako mnogo vremena? Ilije bilo drugih susreta za
koje ona nije znala? Boli je pomisao na tu mogućnost, na njih
dvoje zajedno, imaju tajne pred njom. Jednostavno ne može
dokučiti zašto. Sve to, povrh Daniela, jednostavno je previše.
Obuzima je obamrlost, magla joj zastire nesretan um.
Ustane s kreveta. Medaljon sv. Kristofora što ga njezin sin
nikad nije nosio, mora ga pronaći. Mora biti negdje u ovoj
kući zato što nije u Angelinoj. Ponovno počne, kreće se iz
jedne sobe u drugu, crne joj točkice poigravaju pred očima,
šumi joj u ušima, noge su joj otežale dok gazi niza stube i
opet gore, natrag do spremišta na odmorištu, do svilenih
haljina, dobro krojenih kostima. Polica na dnu ormara puna
je svijetloplavih kutija za cipele. Otvara jednu po jednu i
pronalazi čizme od sivog antilopa, štikle crvenih potplata,
jarko zelene sandale s crnim petama, a u posljednjoj nema
cipela. Ondje je plastična vrećica puna pepela. Carla sjedne
na pete i drhtavo uzdahne.
Tu si. Još nije odlučila što će s njom. S Angelom.
★

Ona i Daniel su se nakon sprovoda vratili ovamo, u Carlin

dom. Sjedili su jedno kraj drugoga na kauču i pili čaj u tišini,
a plastična se vrećica nalazila na stoliću za kavu ispred njih.
Zrak u kući doimao se teškim, ugođaj je bio zagušljiv od
srama. Daniel je bio blijed, mršav, ispražnjen, utapao se u
tamnom odijelu koje je zaudaralo po dimu.
Gdje je bila sretna? – pitala ga je Carla dok je zurila u
vrećicu. – Trebala bi biti neko mjesto gdje je bila sretna.
Osjetila je kako je Daniel slegnuo ramenima. – Ne sjećam
se da je ikada bila sretna – rekao je.
To nije istina.
Šmrcnuo je. – Ne, imaš pravo. Sjećam se da je bila sretna
na Lonsdale Squareu. Ali nije baš da ondje možemo prosuti
pepeo, zar ne? – Sagnuo je glavu i otvorio usta dok su mu se
ramena tresla. – Danima je bila sama – rekao je.
Daniele – Carla mu je stavila ruku na zatiljak i nagnula se
bliže, usnama mu gotovo dodirujući obraz – nisi je mogao
stalno čuvati.
Doista je tako mislila, ali je to također značilo: Ja je nisam
mogla stalno čuvati. – Moraš živjeti vlastiti život, Dane. Moraš.
Ne smijemo svi biti uništeni.
Tada je okrenuo lice prema njoj i zagnjurio ga uz njezin
vrat. – Ti nisi uništena – šapnuo je.
.
Carla se nagne naprijed, oprezno izvadi vrećicu pepela iz
kutije za cipele i odvagne je u rukama.
Sad jesam.
 22

Pregledavajući svoju poštu, Theo pronađe još jedno pismo

svojeg obožavatelja, gospodina Čartera. Ne samo po
svadljivom tonu pisma, već i po načinu na koji je čovjek
snažno pritiskao kemijskom olovkom dok ga je pisao, Theo je
shvatio koliko ga ljuti činjenica da nije dobio odgovor.

Ostavio sam svoju e–mail adresu jer sam mislio da ćete mi brže
odgovoriti.
Razumijem da ste vjerojatno zauzeti.
U prošlom sam pismu spomenuo činjenicu da ljudi smatraju
seksističkim to što ste istaknuli gledište muškarca i pitao što kažete na
to. Mislim da je seksistički kad vidite samo žensko gledište. Danas
mnoge kriminalističke romane pišu žene, pa često imate samo njihovo
gledište. U mnogim sam kritikama na Amazonu pročitao da vaša knjiga
„okrivljuje žrtvu", ali nije li poanta u tome da su se mnogi ljudi u njegovu
životu također loše odnosili prema „njemu", uključujući „prijateljicu" i
„djevojku", pa je na neke načine i on žrtva te ne može biti sto posto kriv?
No mislim da ste ga do kraja romana prikazali kao previše slaboga.
Poželite li katkada da štetu priču napisali na drukčiji način?
Molim vas, možete li na moja pitanja odgovoriti e–mailom.
Zahvaljujem i ljubazno vas pozdravljam,
Henry Carter.
Theo baci pismo na hrpu onih na koje treba odgovoriti.
Kratko razmisli koji bi bio najuljudniji način da gospodinu
Čarteru kaže da, iako se slaže da mnogi kritičari na Amazonu
nisu shvatili njegove namjere iz načina na koji je ispričao
priču, doista se čini da ni sam gospodin Carter nema pojma
što je Theo pokušao napraviti. Razmisli o tome i potom
zaboravi. Kao što je gospodin Carter spomenuo, doista je jako
zauzet.
Ne poslom, već danima nije propisno radio, previše je
zauzet životnim brigama. Od Danielove je smrti prošlo
jedanaest dana, a pet otkako je zadnji put razgovarao s
Carlom. Policija ju nije privela. Telefonom je razgovarao s
detektivom Barkerom koji mu je rekao da „slijede niz tragova1
(opet isto). Također je rekao da nikoga novoga nisu priveli radi
ispitivanja, ne otkako su pokupili i onda pustili onu djevojku,
te nikoga nisu uhitili.
Theo je istodobno osjetio olakšanje i razočaranje. Želio je
pitati što je bilo s tom djevojkom. Što je bilo s prokletom
djevojkom? No laknulo mu je jer se činilo da sumnja nije pala
na Carlu.
Zna da je ona dobro, da je na nogama i nešto radi, kreće se
po gornjem katu svojega doma. Opazio ju je kroz prozor kad je
jutros onamo svratio da još jednom pokuca na njezina vrata.
Pokucao je i čekao, a zatim brzo koraknuo unatrag, pogledao
gore i vidio kako se povukla iza zavjesa. Tada ga je obuzeo
bijes, želio je vikati na nju, šakama udarati po vratima. Nije
mogao, naravno. Prošle je godine došlo do incidenta kad su se
susjedi žalili na njega jer je vani stvarao buku. Posvađali su
se, ali se sad ne može sjetiti zbog čega.
Ne bi ga bilo briga za susjede, posve mu je svejedno hoće li
ih uznemirivati, ali mora biti oprezan. On je (polu) javna
osoba, a u današnje se vrijeme snose posljedice za sve što
radiš. Sve se snima i zauvijek ostaje negdje na društvenim
mrežama. Ako u nečemu pretjeraš, bit ćeš osramoćen na
internetu, ismijan na Twitteru, „otkazan1. To je pravilo rulje,
premda se to ne smije reći. Otkazali bi te i kad bi to rekao.
Theo je sad siguran da je starica, znatiželjna susjeda,
zasigurno razgovarala s Carlom, sigurno joj je rekla da se on
sastao s Angelom. Sad se Carla ljuti jer joj to nije rekao. To ga
ne iznenađuje, ali ga iritira. Desetke mu je puta lagala tijekom
godina. Nije baš potpuna budala, zna da se povremeno viđala
s Angelom. Nije znao za njezin odnos s Danielom, to ga je
šokiralo i uzrujalo, između ostaloga i zbog načina na koji se
razotkrilo. Ali on nju nije isključio, zar ne? Nije ignorirao
njezine pozive ili zakračunao svoja vrata. Postupa jednako kao
uvijek prije, kao što će uvijek postupati: pruža joj podršku.
Svoj je gnjev usmjerio na drugu stranu.
.
Kad je zadnji put vidio Angelu, doista zadnji put, Theo je na
nju podigao ruku. Nikad nije udario ženu, nikad u životu, ali
je o tome razmišljao kad se radilo o njoj, na sekundu ili dvije.
Onda je trenutak prošao i, umjesto da je udari, rekao joj je što
misli o njoj, a to je bilo gore.
Nazvala gaje, ostavila poruku da mu nešto mora reći, te da
bi to radije obavila licem u lice. Toga puta nije bilo suza,
barem ne u početku. Pozvala ga je unutra i tom je prilikom
prihvatio poziv. Htio joj je reći neke stvari, ali nije to želio
izgovoriti na ulici.
Kad ju je prošli put vidio, osupnuo ga je njezin izgled.
Ovoga ga je puta šokiralo stanje njezina doma: mrlje na sagu i
prljavi prozori, posvuda debeli slojevi prašine, dojam
zanemarivanja nekako pojačan činjenicom da na zidovima
vise slike u lijepim okvirima, kao da se Angela nekoć trudila
uljepšati svoj dom.
– Sviđa mi se kako si uredila ovo mjesto – rekao je Theo i
Angela se nasmijala, promukli grleni zvuk od kojeg mu se
kidalo srce. Okrenuo se od nje i pogledom preletio knjige na
polici kraj kamina, zaustavivši se na romanu Ona koja je
pobjegla. – Čujem da je ova dobra – rekao je, uzeo knjigu i
njome mahao iznad glave. Opet se nasmijala, preko volje.
Bacio je knjigu na stolić za kavu i spustio se u tamni kožni
naslonjač. Izvadio je cigarete. – Nadam se da ti ne smeta? –
pitao je, ali ju nije pogledao.
– Ne, ne smeta mi.
– Želiš jednu?
 Odmahnula je glavom. – Pokušavam prestati. – Nasmiješila
mu se, staklasta pogleda u jedanaest i trideset ujutro. – Jesi li
za kavu?
– Zar ti to piješ? – odgovorio je pitanjem i ona je
odmahnula glavom. ,
Sjela je u naslonjač sučelice njegovomu. – Ovo mi je teško,
znaš – rekla je, a Theo se glasno neveselo nasmijao. Angela je
rukom prešla preko očiju. Smiješak joj se ukočio na licu koje
je izražavalo napetost. Nastojala je suzbiti plač. – Razgovarala
sam s njim – na koncu je rekla. – S Danielom. Napokon sam
ga dobila na telefon. Najčešće jednostavno ignorira moje
pozive. – Theo je šutio. – Zamolila sam ga neka te ostavi na
miru, rekla da mu više nećeš davati novac.
– Kad je to bilo? – pitao je Theo. Nagnuo se naprijed da
otrese pepeo u pepeljaru, ali je promašio.
– Prije nekoliko dana – rekla je Angela. – Nije mnogo
govorio, ali je slušao i mislim da on...
Theo je polako ustao. Izvadio je omotnicu iz unutrašnjeg
džepa jakne i pružio je Angeli. Otvorila ju je, izvukla jedini list
papira, pogledala ga i problijedjela. Zatvorila je oči, presavila
papir i vratila ga u omotnicu. Pružila ju je natrag Theu.
– Ne, ne treba – hladno je rekao – ti to zadrži. – Nije to želio
ponovno vidjeti, crtež olovkom njegove žene, sjajno
napravljen, savršeno prikazuje njezin čudno ushićen izraz lica
u snu. Daniel ju je skicirao dok je ležala na boku, odbačenih
pokrivača i razotkrivena tijela. – Jutros sam to primio poštom
– rekao je – pa nisam siguran da je tvoj razgovor s njim bio od
osobite koristi. – Angela se nagnula naprijed i spustila glavu u
šake. Nešto je ispod glasa mrmljala. – Što si rekla? – prasnuo
je Theo. – Nisam te čuo.
– Monstruozno – rekla je i pogledala ga suznim očima. –
Rekla satir da je to monstruozno. – Ugrizla se za usnu i
skrenula pogled. – Misliš li – pitala je, ali su joj riječi zapele u
grlu – zar doista misliš da su oni...
 Oni ništa nisu učinili! – prasnuo je Theo i silovito gnječio
cigaretu u pepeljari. – Ovdje nije riječ o njima, radi se o
njemu. Sve je to on, njegova perverzna maštarija. Znaš li što
još? – Sad se nadnosio nad njome, a ona je bila tako sitna i
krhka, poput djeteta kraj njegovih nogu. – Čak ga ne mogu ni
okrivljavati. Želim reći, ne može se, zar ne? Pogledaj kakav je
život imao! Pogledaj gdje je odrastao! Pogledaj u kakvom je
stanju njegova majka!
– Theo, molim te. – Gledala ga je krupnim očima,
preklinjala, a on je podigao ruku da je udari, da s njezina lica
obriše samosažaljenje.
Promatrao ju je kako se prestravljeno skutrila, a zatim
koraknuo unatrag, zgrožen onim što je Angela u njemu
isprovocirala. – Žalim ga – rekao je. – Doista. Pogledaj kakav
si život stvorila za njega. On nema pojma kakva bi ljubav
trebala biti, nema pojma što je majčina ljubav. Kako bi mogao
znati?
– Pokušala sam – jecala je – pokušala sam...
– Pokušala si! – zaurlao je. – Tvoja lijenost, tvoj nemar
oduzeo je život mojemu djetetu. A onda si zanemarivala i
vlastita sina, poslala si ga od kuće zato što je smetao tvojem
opijanju. Zar je ikakvo čudo da je završio kao sociopat?
– Nije završio kao...
–Jest, Angela. On je upravo to. Grabežljiv, proračunat i
manipulativan. Ti si mu to učinila.
Nekoliko je trenutaka šutjela, a potom je nesigurno ustala.
Drhtavim je rukama uzela primjerak Theove knjige i unutra
gurnula omotnicu koju joj je dao, a onda ju je vratila na
policu. Opet se okrenula k njemu i duboko udahnula, kao da
skuplja snagu za neki tegoban zadatak. – Trebam... – izustila
je kršeći ruke ispred svojih grudi – želim ti nešto reći.
Theo je raširio ruke i uzdigao obrve. – Slušam.
Angela je s mukom progutala slinu i kao da se hrvala s
nečim u sebi.
 – Onda? – Nije imao strpljenja za to, za njezinu amatersku
glumu.
– Mislim da je najbolje da ti pokažem – tiho je rekla. –
Hoćeš li... bi li samo došao gore?
 23

Laura se opterećuje svime što je učinila pogrešno, ali to ne

moraju biti očite stvari. Ne budi se oblivena hladnim znojem
razmišljajući o Danielu Sutherlandu kako mrtav leži u
svojemu brodiću, ne muči je pomisao na tipa iz čije šake strši
vilica. Ne, ono o čemu stalno razmišlja, ono zbog čega bi
najradije propala u zemlju, od čega joj krv nahrupi u lice i
nutrina joj se steže poput šake, bio je incident u autobusu,
ono kad je vikala na nepoznatu ženu i rekla joj da je glupa
debela krava. Pred očima joj se neprestano pojavljuje izraz
ženina lica, njezina povrijeđenost i posramljenost. Oči joj se
napune suzama svaki put kad na to pomisli.
Razmišljala je o povratku onamo i vožnji istom linijom u
nadi da će je pronaći kako bi joj se ispričala i objasnila da ima
taj problem, kad je pod stresom, umorna ili ljutita, govori ono
što zapravo ne misli (što, naravno, nije istina, problem je u
tome da govori točno ono što misli, ali žena to ne mora znati).
Međutim, nije se mogla sjetiti koji je to autobus bio.
Ipak, razmišljanje o ženi u autobusu podsjeti je na Miriam,
na izraz njezina lica, kako se šokiranom i povrijeđenom
doimala kad joj se Laura izrugivala, kad joj se smijala. Miriam
je čudna i odbojna, pa se Laura zbog onoga što je njoj rekla ne
osjeća onako loše kao kad pomisli na ženu u autobusu,
sigurno zbog toga ne roni suze, ali ipak. Bilo je jebeno
nepotrebno. Nije trebala biti okrutna, zapravo nije ni kanila
biti, samo se zanijela. Budući da se ne može ispričati osobi
kojoj se istinski želi ispričati, barem se može ispričati Miriam.
Ako ništa drugo, zna gdje Miriam živi.
Pronađe brodić Lorraine privezan točno ondje gdje je
Miriam rekla da će biti, samo nekoliko metara dalje od mjesta
gdje se nalazio Danielov brodić. Taj brodić više nije ondje, na
njegovu se mjestu nalazi drugi, kudikamo otmjeniji i uredniji,
s biciklom koji izgleda skupo pričvršćenim na krovu. Čudno je
vratiti se ovamo i vidjeti da mu više nema ni traga, kao da je
izbrisan. Čudno na dobar način, kao da se ono nikad nije
dogodilo, kao da je to bio san. Gledaj, ovdje više nema
prljavoga plavoga brodića! Ono što si mislila da se dogodilo?
Nije se dogodilo. To je bila noćna mora. Sad se možeš
probuditi.
Lorraine uopće nije poput prljavoga plavoga brodića, ovaj je
dug i elegantan, obojen u zeleno s crvenom trakom za ukras,
na krovu ima dobro njegovanih lončanica, solarni su paneli
najednom kraju, izgleda uredno i čisto, očito je da tu netko
živi. Izgleda kao nečiji dom.
Laura zastane vani na stazi uz kanal pitajući se gdje treba
pokucati ako želi privući pozornost nekoga tko živi na
brodiću. Na prozor? To se doima nametljivim. Tada Miriam
iziđe kroz vrata kabine na stražnju palubu. Kovrčava joj kosa
visi na ramenima, kao da oponaša oblik lanene haljine slične
šatoru. Miriamine su noge i stopala goli i zapanjujuće bijeli,
kao da već jako dugo nisu vidjeli sunce. Nokti na nogama su
joj dugi, lagano požutjeli. Laura skupi nos i korakne unatrag,
a taj je pokret privukao Miriaminu pozornost.
– Što ti želiš, dovraga? – zaurla.
– Vaš je dom stvarno krasan – reče Laura, tupo zureći u
brodić pred sobom. – Uistinu je lijep. – Miriam ništa ne reče.
Prekriži ruke na prsima mrko gledajući Lauru. Laura počne
grickati nokat.
– Došla sam ovamo zato što sam se željela ispričati zbog
svoje nepristojnosti. Željela sam objasniti...
– Ne zanima me – reče Miriam, ali se ne pomakne niti joj
okrene leđa Ostane na stražnjoj palubi gledajući Lauru ravno
u oči.
 – Govorim gluposti. Stalno to radim, a to čak nije... Želim
reći, jest moja krivnja, ali to nije nešto što uvijek mogu
kontrolirati. – Miriam nagne glavu u jednu stranu. Očito je
sluša. – To je nešto što imam, poremećaj. Zove se manjak
inhibicija. To je od nesreće. Sjećate se da sam vam pričala o
nesreći što sam je doživjela u djetinjstvu? Molim vas – reče
Laura i korakne prema brodiću. Obori glavu. – Samo se želim
ispričati. Bila sam grozna prema vama, a vi ste mi samo
nastojali pomoći, to sad shvaćam. Stvarno mi je žao.
Miriam je još malo nastavi mrko gledati. Okrene se, kao da
će se vratiti u kabinu, a potom pogleda Lauru. Na koncu
popusti. – Hajde onda – otresito reče. – Bolje da uđeš.
.
– Ovo je lijepo, nije li? – Laura hoda amo–tamo kabinom. –
Tako je. .. domaće, zar ne? Nisam znala da ovi brodići mogu
biti tako udobni.
Miriam kimne čvrsto stisnutih usta, ali Laura po sjaju
njezinih obraza i izrazu u očima vidi da joj je drago. Miriam joj
ponudi čaj, stavi kotlić na štednjak i izvadi šalice iz ormarića.
Laura nastavi razgledavati, prstima prijeđe po knjigama na
polici, podigne fotografiju Miriam s njezinim roditeljima. – Ovo
ste vi! Vidi se da ste vi, zar ne? Niste se mnogo promijenili –
reče i pomisli: I onda si bila jednako odvratna. – Vaši mama i
tata izgledaju kao dragi ljudi.
– Bili su dragi – reče Miriam. Sjedne na klupu sučelice
mjestu gdje Laura stoji.
– Uh. – Laura se okrene da je pogleda. – Više ih nema? Žao
mi je. Moji su roditelji katastrofa. Pričala sam vam o tome,
nisam li?
Moj tata ima dobre namjere, ali moja je mama noćna mora.
Problem je u tome što, bez obzira na to koliko je grozna, na
kraju joj uvijek oprostim, premda ne znam zašto. Ne mogu si
pomoći.
 Kotlić zazviždi. Miriam ustane i makne ga sa štednjaka.
Ponovno prekriži ruke na prsima, zamišljena lica
promatrajući Lauru. – Oštećena si, eto zašto – na koncu reče.
– Ne mislim to kao kritiku, samo zapažanje. U djetinjstvu si
doživjela stvari koje su ti ostavile ožiljke, iznutra i izvana. Nije
li tako?
Laura kimne. Malo se povuče unatrag pa se nasloni na
policu za knjige.
– Kad sam došla u tvoj stan, a ti si me ismijavala i rugala
mi se, ne, ne, nemoj ništa reći, samo slušaj, kad se to
dogodilo, rekla sam ti da smo slične. Ti si rekla da nismo, ali
nisi imala pravo. Prepoznajem rane u tebi zato što sam i ja
bila ranjena, znaš. Nešto mi se dogodilo kad sam bila mlada
djevojka, nešto što me obilježilo.
Laura se pomakne duž stražnje strane kabine, prema klupi
koja se pruža uz jedan rub. Sjedne onamo, prekriži noge i
nagne se naprijed, njezina je znatiželja probuđena. – Kako to
mislite? – upita. – Što se dogodilo?
Miriam posegne za kotlićem, podigne ga i opet spusti.
Okrene se Lauri. – Kad sam imala petnaest godina – tiho reče,
ozbiljna izraza lica – bila sam oteta.
Laura se toliko iznenadi da se umalo nasmije. Na vrijeme
rukom pokrije usta. – Vi... netko vas je oteo? Govorite li
ozbiljno?
Miriam kimne. – Bila sam s prijateljicom. Jednog smo
dana markirale i autostopirale. Neki nas je čovjek pokupio i
on... odveo nas je u neku kuću. Na farmu. Mene je zaključao
u neku sobu. – Opet se okrene i kratkim se debelim prstima
uhvati za rub radne ploče. – Zaključao me ondje, ah sam
uspjela razbiti prozor, uspjela sam pobjeći.
– Isuse. To je, kao, nevjerojatno. – Laura to misli doslovno,
nije sigurna može li vjerovati Miriam. – To je stvarno grozno.
Jeste li bili ozlijeđeni?
Miriam kimne.
 – Jebi ga. Čovječe, oprostite, to je... to je stvarno
zastrašujuće. Je li i vaša prijateljica bila ozlijeđena?
Miriam šuti. Ne miče se, ali Laura opazi da su joj zglavci
po– bijeljeli.
– Miriam?
– Nisam joj mogla pomoći – tiho će Miriam. – Pobjegla sam.
– O, Bože. O, moj Bože. – Laura ostane bez riječi, za
promjenu. Odmahne glavom, rukom pokrije usta, suze joj
navru na oči. – Ali onda...?
Miriam kratko kimne.
– O, Bože – ponovi Laura. – Kad je to bilo? Želim reći, imali
ste petnaest godina, znači da je to bilo... u sedamdesetima?
– Osamdesetima – reče Miriam.
– I... što se dogodilo? Mislim, kasnije. Isuse. Ne mogu to
čak ni zamisliti. Ne mogu čak ni početi zamišljati kako je
moralo biti za vas.
Miriam dugo stoji i samo je gleda, a onda se bez riječi
okrene, progura se iz glavne kabine u prostor za koji Laura
zaključi da je područje za spavanje na kraju brodića. Miriam
se vrati sa snopom papira u rukama. – Ako te doista zanima –
reče – možeš ovo pročitati. To je knjiga koju sam o tome
napisala. Što se dogodilo, kako je to utjecalo na mene. –
Miriam joj pruži papire uvezane u težak rukopis. – Mogla bi...
– Miriamino lice porumeni, oči joj blistaju. – Valjda bi to
mogla pročitati, ako želiš.
Laura bez razmišljanja odmahne glavom. – Nisam baš
dobra u čitanju – reče. Miriam stisne rukopis na prsima, iz
njezinih očiju nestane sva toplina, usta joj se okrenu nadolje,
lice se smrkne.
– Želim reći... doista bih to rado pročitala – reče Laura i
ispruži ruku. Miriam se odmakne. – Samo što bi to moglo
potrajati zato što sam, kao, jako spora. Mislim, nisam spora u
glavi, iako bi neki ljudi i to rekli, a kad sam bila malena,
govorili su da sam darovita i cijelo sam vrijeme čitala. Ali
nakon nesreće jednostavno se ni na što nisam mogla
koncentrirati i nekako sam izgubila naviku, ako me
razumijete? – Laura se ugrize za usnu. – Uistinu bih to rado
pročitala, zvuči kao... – Kako zvuči? Zvuči grozno, potresno. –
Zvuči kao vrlo zanimljiva priča.
Miriam joj oprezno pruži rukopis. – Ne moraš žuriti. Ali
molim te da to čuvaš – reče.
Laura žustro kimne. – Neću ga ispuštati iz vida – reče i
spremi rukopis u naprtnjaču.
Opet zavlada neugodna tišina. Laura s nadom pogleda
kotlić.
– Je li te policija kontaktirala? – upita Miriam. Laura
odmahne glavom. – Dobro. To je dobro, zar ne?
Laura je grickala usnu. – Valjda. Zapravo ne znam.
Neprestano gledam vijesti da vidim ima li ikakva... napretka,
ali čini se da ga nema.
– Ne, doista ga nema, zar ne?
Opet zavlada tišina.
– Ubila bih za šalicu čaja – reče Laura.
– Ah, da! – Miriam izgleda kao da joj je laknulo što ima
neki zadatak. Nastavi pripremati čaj, ali tada otkrije da joj je
ponestalo šećera (Laura stavlja dvije i pol žličice) te odluči
skoknuti stazom do kafića da ga ondje posudi.
Laura ustane s klupe i počne pregledavati Miriamin dom.
Mnogo je ljepši no što je očekivala. S druge strane, Što je
očekivala? Nešto jadno, prljavo i turobno kao što je bilo kod
Daniela? Ovo je posve drukčije, ovo je kudikamo ljepše od
njezina stana. Ovdje ima biljaka, slika i kuharica, u kutu su
složene deke, stare i izlizane, ali ipak živopisne. Lijepo miriše
po dimu od drva i limunu. Sve su površine besprijekorno
čiste.
Na polici za knjige kraj štednjaka na drva nalazi se malena
pozlaćena putna ura. Laura je podigne, osjeća njezinu ugodnu
težinu u ruci. Iznad police za knjige nalazi se još jedna i na
njoj drvena kutija. Laura pokuša podići poklopac i iznenađeno
otkrije da je otključana. Uzme kutiju s police i stavi je na
klupu ispred sebe. Unutra pronađe par zlatnih naušnica u
obliku koluta koje uopće ne izgledaju kao da su po Miriaminu
ukusu« Spusti ih u džep i nastavi prekopavati po kutiji.
Pronađe srebrni križić sa sićušnim razapetim Isusom, pseću
pločicu, gladak sivi oblutak, pismo adresirano na Miriam,
ključ na privjesku.
Laura ga od silnog iznenađenja nije odmah prepoznala. Ne
ključ, njezin ključ! Ključ od njezinih ulaznih vrata pričvršćen
na drvenu privjesku s ptičicom. Uzme ga i podigne prema
svjetlu. Iza sebe začuje škripanje i osjeti kako se brodić
lagano njiše pod njezinim nogama. Krajičkom oka opazi
sjenku i glas reče: – Što ti pada na pamet?
Laura se tako naglo okrene da umalo padne s klupe.
Miriam stoji na vratima, posudica šećera u jednoj ruci,
bijesno lice. – Što ti, zaboga, pada na pamet, prekopavati po
mojim stvarima?
– Vašim stvarima? – Laura se brzo pribere i uspravi,
spremna prijeći u napad. – Ovo je moje\ – uzvikne. – Što
radite s ključem mojih jebenih ulaznih vrata?
Miriam korakne naprijed i posudicu šećera stavi na radnu
ploču. – Našla sam ga – reče i skupi usne, kao da je
uvrijeđena zato što je Laura tako ispituje. – Namjeravala sam
ti ga vratiti, ali sam zaboravila. Ja...
– Zaboravili ste? Bili ste u mojem stanu i nije vam palo na
pamet reći mi da imate moj ključ? Gdje ste ga našli? Gdje...
ovo je krv, nije li? – upita Laura okrećući ključ u ruci. – Ovo
je... Isuse, ovo je puno krvi. – Ispusti ključ kao da je užaren i
obriše prste o traperice. – Zašto ste ga uzeli? – upita Miriam
gledajući je širom otvorenim očima, ništa ne shvaćajući. – Bili
ste ondje, rekli ste, bili ste ondje nakon što sam ja otišla, ali
zašto biste... zašto biste ga uzeli? – Lauru počne obuzimati loš
osjećaj, vrlo loš osjećaj, a Miriam nimalo ne pomaže. Čvrsto
stoji ispred nje, zatvara ulaz u kabinu, krupna tijela, ruku
prekriženih na prsima, šutke odmahuje glavom kao da
razmišlja, kao da nastoji smisliti izliku za svoje ponašanje.
Laurin se želudac okrene. Prije se u svojem stanu šalila kad je
rekla da je možda Miriam ubila Daniela, ali sada, sad misli da
je možda bila u pravu, sad svašta misli. Ova je žena oštećena,
ova je žena bila žrtva, ova je žena jebeno luda.
– Vidjela sam ga – naposljetku će Miriam, bezizražajna lica
i glasa. Njezin je gnjev nestao. – Vidjela sam ključ kako ondje
leži, točno kraj njega. Bio je blijed i izgledao... uh. – Uzdahne,
dug izdah, kao da sav zrak izlazi iz njezina tijela. – Izgledao je
očajno, nije li? – Zatvori oči i opet odmahne glavom. – Vidjela
sam ključ, podigla ga... – Dok govori, napola oponaša
postupak, saginje se kao da podiže ključ, čvrsto zatvori oči i
onda reče: – Štitila sam tebe, Laura. Cijelo te vrijeme štitim.
Možda imam svoje razloge za to, ali to ništa ne mijenja.
Jebeno luda.
– Ne želim vašu zaštitu! – Laura čuje strah u vlastitu glasu,
a to izazove osjećaj panike. – Ništa ne trebam od vas! Samo
želim izići... – Zgrabi svoju naprtnjaču i pokuša se provući
kroz skučeni prostor, proći kraj Miriamina krupna tijela. –
Pustite me van, molim vas... – No Miriam čvrsto stoji, ne miče
se, gurne Lauru tako da djevojka izgubi ravnotežu. – Nemojte
me dirati! Ne dirajte me!
Laura je morala izići, morala se maknuti s ovoga brodića.
Osjeća kao da se guši, kao da ne može disati. Osjeća se kao
da je bačena natrag u prijašnju noćnu moru, onu u kojoj se
nalazila na
Danielovu prljavu brodiću i on ju je ismijavao, a ona je u
ustima osjećala okus njegova mesa. Sad pijucka i vrišti: – Miči
mi se sputa miči mi se sputa miči mi se sputa! – Hrva se s
nekim, nekim drugim tijelom, šakama grabi masnu kosu,
gura se: – Miči mi se sputa! – Osjeća vonj znoja i zadah iz usta,
iskesi zube. – Molim te! – plače. Miriam također plače. – Ne
diraj me ne diraj me ne diraj me!
 Ona koja je pobjegla

Rukom pod ruku, vraćaju se kući iz groznoga puha usred gradića,

djevojka i njezina prijateljica, malo se zanoseći uz rub ceste. Djevojka
je malo pripita od džina i sretna, godi joj topao pritisak prijateljičine
mršave ruke na salu oko struka.
Približava se automobil i njezina prijateljica podigne palac,
nekako preko volje. Kraj njih prođe oštećeni žuti Golf s ukrasnom
trakom koja se guli s poklopca motora, a zatim uspori. Pogledaju
jedna drugu i nasmiju se. Potrče prema automobilu i kad se vrata
otvore, djevojka čuje glazbu, nekoga kako pjeva, muški glas, hrapav i
dubok. Opazi vozačev vrat, posve crven.
Nemoj, kaže svojoj prijateljici. Nemoj.
No njezina prijateljica već ulazi u automobil, sjedne kraj njega,
pita: Onda, kamo idemo?
 24

Oko njegove nadgrobne ploče ima maslačaka i tratinčica,

sunčano žuta i nježna krem boja usred zelenila. Trava je
previše narasla, ali stvara dojam bujnosti, ne nereda. Carla
poželi leći na travu, želi se baš ondje ispružiti, zaspati i nikad
se ne probuditi. Donijela je deku od crvena kašmira te je sad
raširi, ali klekne umjesto da legne i nagne se naprijed, kao u
molitvi. Vršcima prstiju dotakne vrh nadgrobne ploče od
crnoga granita, još uvijek šokantno nove među sivim pločama
prekrivenima mahovinom, te reče: – Sretan rođendan, dušo. –
Nasloni se na potkoljenice i dopusti si malo plakanja, tihog
jecanja. Onda obriše oči, ispuše nos i sjedne prekriženih nogu
i uspravnih leđa, čekajući. Uskoro ugleda Thea kako joj prilazi
puteljkom, što je znala da će se dogoditi. Theo podigne ruku
na pozdrav. Carla osjeti kako joj srce slabašno kuca u dnu
grla.
Zaustavi se nekoliko koraka od rije. – Bio sam zabrinut,
znaš – reče, ali ona po tonu njegova glasa i izrazu lica zna da
se ne ljuti na nju. Izgleda pokajnički, baš onako kako je
izgledao kad je saznala za urednicu. Dakle, zna. Zna da je ona
saznala za Angelu, da postoji nešto što treba znati o Angeli.
– Izgubila sam Benov medaljon sv. Kristofora – reče Carla i
malo se pomakne da mu napravi mjesta na deki. Theo sjedne
i nagne se prema njoj da je poljubi, ali ona ustukne i kaže: –
Ne.
Namršteno je pogleda. – Gdje si ga izgubila? Što si radila s
medaljonom?
– Ja... ne znam. Kad bih znala gdje sam ga izgubila, onda
zapravo ne bi bio izgubljen, zar ne? Izvadila sam ga zato...
samo zato što sam ga željela gledati. Posvuda sam ga tražila.
 Theo kimne i odmjeri je pogledom, pažljivo. – Grozno
izgledaš, Carla – reče.
– Aha, hvala. Protekla dva tjedna nisu baš bila sjajna –
reče i počne se smijati, isprva samo smijuljenje, a zatim
glasno hihota– nje. Smije se dok joj suze ne poteku niz
obraze, dok Theo ne podigne ruku da ih obriše. Opet se
odmakne od njega. – Ne diraj me – reče. – Ne dok mi ne kažeš
istinu. Ne želim da me diraš dok mi ne kažeš što si učinio. –
Dio nje želi pobjeći od njega, dio nje silno želi čuti njegovo
poricanje.
Theo kažiprstom protrlja tjeme i spusti bradu na prsa. –
Vidio sam Angelu. Potražio sam je zato što je Daniel došao k
meni pitati novac. Dao sam mu nešto, ali je tada htio više. To
je sve. To je cijela priča.
Carla zavuče prste u travu, iščupa čuperak, gurne ga
natrag u zemlju. – Zašto mi nisi rekao, Theo? Zašto mi ne bi
rekao da se Daniel baš tebi obratio...
Theo podigne ruke. – Ne znam. Ne znam! Nisam znao što
se događa i iskreno – pogleda je ravno u oči – nisam bio
siguran želim li znati.
Carla osjeti kako joj kožu od vrata do jagodičnih kostiju
oblijeva rumenilo. – Znači da sije vidio.. .jednom? Samo taj
jedan put? Theo?
– Dva puta – tiho će Theo. – Pozvala me da dođem drugi
put, pa sam otišao. Nisam ti mogao reći, Cee... Bilo je – s
mukom udahne – netom prije njezine smrti. Posjetio sam je, a
otprilike tjedan dana kasnije pronađena je u dnu stubišta.
Loše je izgledalo.
– Loše je izgledalo – ponovi Carla. – A je li bilo? – upita
blagim glasom. – Loše?
– Cee... – Posegne za njezinom rukom i ona mu to dopusti.
– Ne želim ovdje voditi ovaj razgovor, zar ti želiš? Ovo je Benov
rođendan. Njegov osamnaesti. Danas ne želim čak ni
razmišljati o njoj.
 – Zašto te željela vidjeti? – upita Carla.
Theo ne odgovori. Nagne se prema njoj i poljubi je u usta,
a ona mu dopusti.
– Nedostajala si mi – reče. – Ne sviđa mi se kada tako
nestaneš.
Drže se za ruke i neko vrijeme sjede u tišini. Theo je donio
konjak u ploški, pa jedno drugome dodaju plošku i
naizmjence piju.
Osjećajući žarenje alkohola u prsima, Carla ga upita: – Što
bi drukčije napravio? Kad bi mogao. Bi li me ipak oženio da si
znao što slijedi?
– Bih, naravno. Ja...
– Ne vjerujem da bih seja udala za tebe – reče. Theo se
lecne. Carla mu stisne ruku i zatim je pusti. – Nije mi namjera
da ovo zvuči okrutno, ali da sam znala, ne vjerujem da bih
mogla. Samo što zacijelo nije bilo važno za koga sam se udala,
zar ne? Ionako se moglo dogoditi, nije li?
– Kako to misliš? – Uhvati je za zapešće, prstom i palcem
obujmivši tanku kost. Ispruži drugu ruku i dotakne joj lice.
Pokuša joj okrenuti bradu da ga pogleda, ali se ona odmakne.
– Otrov – reče. – To potječe od mene, iz moje obitelji.
– Ti nisi tvoja sestra – naglasi Theo.
Tada ga napokon pogleda u oči. – Trebao bi joj oprostiti,
Theo.
.
Theo pokuša nagovoriti Carlu da pođe kući s njim, ali ona
ustvrdi da želi još malo ostati. Ponudio se da će ostati s njom,
ali ga je naposljetku uspjela nagovoriti neka ode. Ali ne prije
nego što joj je pružio USB s nacrtom njegova najnovijeg
romana da ga pročita.
– Theo, stvarno? Trenutno se mnogo toga događa, znaš?
Čak nisam... – Glas joj zapne u grlu. – Nisam čak ništa
poduzela po pitanju sprovoda. Danielova sprovoda. Moram
čekati da se dovrši istraga i onda...
– Ja to mogu riješiti – reče Theo i dalje joj utiskujući USB
u šaku. – Sve to ja mogu organizirati. Razgovarat ču s
policijom o tome kako napreduje istraga, ali... Cee. Ti si uvijek
prva čitala moja djela. Ne možeš tek tako s tim prestati, to
nije u redu.
Carla je gledala kako vijuga između nadgrobnih ploča,
malo se zanosi od konjaka, ističe se na osunčanim dijelovima
dok hoda do glavne ceste. Pričeka neko vrijeme da bude posve
sigurna da je otišao, da se nije vratio i odnekud je drži na
oku, a tada iz džepa izvadi šaku pepela i pospe je po travi koja
prekriva Benov grob.
Pokuša dozvati u sjećanje sestrin otegnuti način govorenja,
njezin grleni smijeh.
.
– Sjećaš li se one kuće u Vauginesu, Cee? – Angela ju je pitala
prije mnogo godina. Sjedile su na kauču u Angelinu dnevnom
boravku kuće u Hayward's Placeu, slabašno se sunce
prosipalo kroz napola navučene zavjese, osvjetljavalo sobu
prljavo žutim sjajem. Angela je sjedila s nogama zavučenim
ispod sebe, pušila i čupkala nokte. Ruke joj nisu drhtale, što
je značilo da je već nešto popila. – Sjećaš li se onog mjesta
kraj maslinika, sa svim onim čudnim skulpturama
životinjskih glava na zidovima? Kad smo Daniel i ja boravili u
kućici kraj bazena? Ben je još bio beba, bio je sićušan. –
Ispružila je ruke da pokaže. – Topao i savršen poput štruce
kruha.
– Sjećam se, naravno – rekla je Carla. – To je bilo prvo
ljetovanje na koje smo ga poveli. Theo i ja provodili smo cijelo
vrijeme na onim ležaljkama ispod stabala gdje bi zaspali, a on
bi ležao između nas. – Zatvorila je oči. – Koja su ono bila
stabla? Misliš li da su bili hrastovi? Ili možda platane...
 – Oni nevjerojatni zalasci sunca – rekla je Angela. – Sjećaš
li se toga? Sve one boje.
– A ti nisi uspijevala izvući Daniela iz bazena, ništa nije
palilo. Sjećaš se kako se naljutio zato što je želio Bena naučiti
plivati, a mi smo mu stalno govorili da je Ben premalen?
Angela je odmahnula glavom. – Zar doista? Je li ga stvarno
želio naučiti plivati? – pitala je i nagnula se naprijed da ugasi
cigaretu u pepeljari na sagu. – Čini se nemogućim, zar ne?
Dok sad razmišljamo o tome, ovdje – gestom je pokazala
ružnu sobu oko njih – da smo svi bili tako sretni. Čini se
nezamislivim. Sva ta sreća, uništena.
Carlini su prsti drhtali, njezine ruke, njezine noge, cijelo joj
se tijelo treslo kad je ustala, dok je odozgo zurila u svoju
sestru koja jadikuje zbog izgubljene sreće. – Nezamislivo –
izustila je promuklim glasom. – Jest, nije li? Samo nekoliko
trenutaka nebrige, sat ili dva nepromišljena nemara, vrata
ostavljena otvorena. I evo nas sada.
Sjećala se kako je njezina sestra tada zurila u nju,
staklastih očiju, otvarajući usta, ali ništa ne rekavši.
.

Carla uzme još jednu šaku pepela i prinese je usnama prije

nego što je utisne dolje, u tlo.
 Ona koja je pobjegla

Markiraju, nitko ih ne vidi kad šmugnu van. Svakih sat vremena

autobus vozi u gradić i iz gradića, napola sata. Požuri! Njezina
prijateljica podigne suknju, trci naprijed, divlje maše da privuče
vozačevu pozornost. Djevojka napola trči, torba s knjigama
nezgrapno joj visi s ramena, njezine velike grudi poskakuju. Ukrcaju
se u autobus, prođu kraj vozača koji se smijulji, prođu kraj drugih
putnika kiselih lica.
Čim se iskrcaju Iz autobusa, djevojka požali štoje došla. Užasno je
vruće, pločnici su krcati kupaca. Ovdje se nema što raditi, nema se
kamo ići. Bezvoljno se vuku od jedne do druge trgovine, gledaju
odjeću koju si ne mogu priuštiti, kupuju cigarete u trgovini na uglu,
jeftine, grebu u grlu. Puše jednu za drugom dok ne počnu osjećati
mučninu.
Idu u pub, ali ih barmen ne želi poslužiti. Sjede vani za stolom,
zadignutih suknji. Sunčaju se. Starkelje za susjednim stolom
dobacuju im prljave poglede. Prilazi im mlađi čovjek, gleda ih, gleda
prijateljicu, ne djevojku, smiješi se. Ružan je, oči su mu preblizu, ima
akne po vratu, ružno crvene. Njezina prijateljica zakoluta očima. Da
ne bi slučajno, kaže ona i smije se.
Odnekud se čuje glazba, radio, džuboks. Djevojka je već čula tu
pjesmu, nešto sporo, muški glas, tih i promukao uz akustičnu gitaru.
Unatoč vrućem poslijepodnevnom suncu, djevojčina je koža hladna.
Osjeća se kao daju je netko zalio benzinom, a ipak na jednomu
mjestu njezina vlasišta, točno ondje gdje je učvršćen konjski rep,
pulsira nepodnošljiva vrelina.
Nešto će se loše dogoditi.
 25

Umivaonik je gotovo pun i Miriamine su ruke do zapešća

uronjene u toplu pjenušavu vodu kad nahrupi tako jasno
sjećanje da se trgne. Nije vizualno, više je osjećaj: iznenadna
neobična vrelina arterijske krvi u njezinim prstima, a odmah
potom šok razočaranja. Tuge. Nema povratka. Stoji za
umivaonikom u svojoj sićušnoj kupaonici, ruke su joj u vodi, i
cijelu se minutu ne može pomaknuti, možda čak dvije.
Njezina desna šaka stišće četkicu za nokte, a lijeva steže
držak škarica, kao u grču.
Onda trenutak prođe, njezine se šake opuste i ona se
pribere. Izvuče čep i gleda kako sapunica istječe te četkicu i
škarice vrati na malenu policu ispod zrcala. Pomno obriše
ruke prije nego što malo antiseptičkog losiona izlije na
komadić vate i potom ga nježno nanese na ogrebotine na
svojem vratu i rukama. Uzme trake samoljepljiva zavoja što ih
je izrezala s role i stavi ih na najgore rane na svojoj lijevoj
podlaktici.
Završivši, Miriam se vrati u glavnu kabinu i počne je
dovoditi u red. Vrati na mjesto knjige koje su pale s polica,
kao i drvenu kutiju. Uzme lopaticu za smeće i metlu te pokupi
razbijene komadiće i zemlju jednog lonca s biljem koji je pao s
prozorske daske. Sama se biljka, tanki izdanak estragona, ne
može spasiti. Bolnih leđa i trpeći bolove u koljenima zbog
klečanja, radi metodički i svim se silama trudi ukloniti sve
tragove sukoba s onom divljom djevojkom. Ljutila se, ali je
njezin bijes bio pod kontrolom, tinjao je, sve do trenutka kad
je ispod stola pronašla jednu Lorraineinu zlatnu naušnicu u
obliku koluta, sad neznatno iskrivljenog, te počela plakati.
 Zašto ljudi moraju uzimati ono što im ne pripada? Zašto
moraju uzeti ono što je njezino i to uništiti?
.

Ono čega se Miriam najjasnije sjećala iz vremena odmah

nakon otmice nije bila bolnica. Niti njezina majka koja je tako
silno plakala da ju je Miriamin otac doslovce morao
pridržavati kad su je prvi put posjetili. Ni sati ispitivanja na
policiji, kao ni mnoštva ljudi koji su kampirali ispred njezina
doma, novinari i televizijski snimatelji.
Ono čega se najjasnije sjećala bila je nepodnošljiva dobrota
Lorraineinih roditelja. Lorrainein je otac plakao kad je došao
u njezinu bolničku sobu, stisnuo joj je ruku i mrmljao: –
Hvala Bogu, hvala Bogu da si ti dobro.
To zasigurno nije ono što doista misli, pomislila je Miriam.
Zasigurno misli: Zašto ne ti? Zato to nisi bila ti?
Nakon Lorraineina sprovoda ljudi su se okupili u domu
njezinih roditelja. Miriam je pitala smije li otići na kat, smije li
neko vrijeme provesti u Lorraineinoj sobi. Lorraineina majka,
ta sitna slomljena žena, uspjela joj se nasmiješiti. – Smiješ,
naravno – rekla je. – Ovdje su uvijek dobrodošla. Možeš nas
posjetiti kad god želiš.
Miriam je na katu sjedila za Lorraineinim toaletnim
stolićem i promatrala prijateljičine gumice za kosu jarkih
boja, njezine tamno ružičaste i crvene ruževe za usne, paletu
s ljubičastim, plavim i bijelim sjenilima za oči. Ispred zrcala
nalazila se kutija za nakit, svirala je Greensleeves kad se
otvori, a Miriam joj se divila otkako su bile malene djevojčice.
U kutiji je bilo ogrlica i narukvica, prsten premalen za
Miriamine prste i naušnice, zlatni koluti, koje je spustila u
džep jakne.
Otišla je iz kuće ni s kim se ne pozdravivši.
Jeremyjev je automobil tri dana kasnije pronađen na
parkiralištu na klisuri u području eufemistički nazvanom
vidikovcem, jednim od onih mjesta kamo ljudi idu kad više
nemaju kamo pobjeći. Tri dana nakon toga, za vrlo lošeg
vremena, obalna je straža obustavila potragu. Nakon još tri
tjedna dvoje se djece igralo na plaži blizu Hastingsa te su
naišli na odsječeno ljudsko stopalo. Bilo je prave veličine i
boje, a sadržavalo je i krv prave krvne grupe. Bez obzira na to
je li se smrskao na stijenama ili ga je sredio propeler nekog
broda, Jeremy je zauvijek nestao. Od njega je ostala samo
poruka što ju je ostavio u pretincu za rukavice svojega
napuštenoga automobila, poruka isprike, samo jedna riječ:
Žalim.
Žalim.
U školi su svi žalili Miriam. Svi su je žalili, ali nitko joj nije
želio biti u blizini. Svi su je gledali, ali nitko je nije pogledao u
oči. Njezino je ime bilo na svačijim usnama, ali nitko s njom
nije razgovarao, ni na odmoru ni tijekom ručka. Prošla bi kraj
njih i oni bi se ljubazno nasmiješili, čak i učitelji, ali bi gledali
u neku udaljenu točku, nikad u nju. Bila je okaljana. Ljudi,
njezini roditelji, psiholog, policija, svi su joj govorili da nije
ona kriva za ono što se dogodilo Lorraine. – Nitko ne bi
očekivao da ćeš nekako drukčije postupiti, Miriam. – No
činjenica da su osjećali potrebu to reći pričala je vlastitu
priču. Činjenica da su osjećali potrebu to reći značila je da su
razmišljali o tome. Mislili su: Mogla si nešto drugo napraviti.
Nitko to ne bi očekivao od tebe. Ali mogla si.
Nitko to nikad glasno nije izgovorio. Sve dok nije naišao
Theo Myerson.
 Ona koja je pobjegla

Zna što će joj učiniti kad je uhvati. Napravila je puni krug, ta

djevojka. Dok leži u blatu, vidi sebe kakva je bila jutros, za svojim
toaletnim stolićem četkom prolazi kroz kosu, skuplja je u konjski rep
i gumicom ga čvrsto steže na zatiljku.
Tada je još bila nedužna.
Mogla je to spriječiti, nije li? Kad je njezina prijateljica predložila
markiranje, mogla je jednostavno odmahnuti glavom i otići na sat
napredne matematike. Mogla je, kad su bile u gradiću, odbiti otići u
pab i predložiti park. Mogla je reći da neće ući u onaj automobil.
Mogla je glasnije reći: Nemoj.
Čak i nakon što se sve pokrenulo, mogla je drukčije postupiti.
Nije morala pobjeći.
Umjesto da pobjegne, mogla je izabrati komad stakla u požutjeloj
travi ispred prozora što ga je razbila. Mogla je tu krhotinu staviti u
džep traperica. Mogla se ušuljati natrag u kuću i ravnati se po
mučnim zvukovima svoje prijateljice. Mogla se krišom uvući u sobu
gdje ju je držao, gdje ju je prikliještio na prljavu podu. Bosonoga se
mogla brzo kretati, zadržavajući dah. Mogla ga je zgrabiti za kosu,
povući mu glavu unatrag i zariti mu staklo u vrat.
Ali sad je prekasno.
 26

Irene, koja je drijemala u naslonjaču kraj prozora s romanom

Blow Your House Down Pat Barker otvorenim u krilu, probudi
kiša, iznenadni pljusak koji zvuči poput tuče na kamenim
pločama vani. Buka je toliko glasna da je Irene umalo
promaknuo zvuk nekoga kako plače.
Isprva pomisli da joj se to pričinja, a onda ustane i
malodušno pomisli da to može biti Carla, tragična Carla,
ponovno očajava u susjednoj kući. No tada začuje kucanje na
svojim vratima, tako tiho i nesigurno da bi to moglo biti neko
dijete. Začuje plahi glas: – Irene? Jeste li unutra?
Na njezinu pragu stoji Laura, promočena do kože i u
groznom stanju, jakna joj je poderana i na lijevoj strani lica
ima modricu veličine teniske loptice. Drhti i plače poput
malene djevojčice.
– Laura, nebesa! Uđi. – Irene posegne za njome, ali se
Laura odmakne.
– Nemojte – zajeca. – Ne biste trebali. Ne biste trebali biti
dobri prema meni.
– O čemu govoriš? Laura, zaboga! – Uhvati djevojčin mokar
kaput. – Uđi, makni se s kiše.
Vrata se zatvore za njome i Laura se u mračnom hodniku
strese poput psa. – Trebali biste me izbaciti – nesretno reče. –
Trebali biste mi reći neka odjebem, iako vi to nikad ne biste
rekli jer ste previše dragi i pristojni.
– Ne bih, jasno – ljutite će Irene. – Prestani s glupostima.
Skini taj mokar kaput i stavi ga onamo na radijator. Je li se
ohladio? Pojačat ću grijanje. Hajde sada, nemoj se kilaviti,
kaplješ svuda naokolo. Dođi u dnevni boravak. Pojačat ću
grijanje i onda ću nam skuhati čaj. Sve mi možeš ispričati, i
kreni ispočetka.
.

Vrativši se s čajem, opazi da Laura sjedi na podu usred

dnevnoga boravka, prekriženih nogu i s glavom u rukama.
Irene joj pruži šalicu. – Hajde sada. Da čujem. Što se zbiva?
Irene se opet smjesti u svoj naslonjač i Laura počne. Prizna
da je uzela novac iz Ireneina novčanika, što je Irene znala,
naravno, jer nije budala, premda je zaboravljiva. Laura joj
prizna da je nešto uzela i iz susjedne kuće, da je vidjela
otvorena vrata i zgrabila torbu iz hodnika, a Irene to nije
znala.
– Imaš li još ono što si uzela? – strogo upita i djevojka
kimne. – Onda ćeš to vratiti. Novac je jedno, Laura, i
razumijem da si u nevolji. Ali ne smiješ uzimati stvari koje
nekome nešto znače. Možeš li zamisliti kako bi se ti osjećala–
nastavi Irene – kad bi meni netko uzeo Williamov sat? Možeš
li zamisliti što bi mislila o toj osobi?
Laura obori glavu od srama. Nesretna izraza lica, istrese
sadržaj svoje naprtnjače na pod Ireneina dnevnoga boravka,
podigne dvije kutijice za nakit i pruži ih starijoj ženi.
– To nije najgore – reče glasom koji je bio jedva malo
glasniji od šapta.
Ireneino se srce stisne. Strepi od onoga što će joj Laura
povjeriti, jer što bi moglo biti gore? Što može biti gore od
potkradanja ožalošćene žene?
– Što si napravila, Laura? – Dah joj zastane u grlu te jedva
izusti sljedeće riječi. – Nisi valjda... nikoga nisi ozlijedila, je li?
Laura podigne pogled suznih očiju. – Ne vjerujem. Osim
ako ne računate tipa s vilicom, ali zacijelo ne mislite na to, zar
ne?
– Irene zbunjeno odmahne glavom. – Daniel – reče Laura, a
Irene naglo podigne ruku do usta.
– O, ne, Laura. – Irene se učini da će joj srce stati.
 – Nisam ga ubila! – uzvikne Laura. Klečala je pred
Ireneinim nogama. – Nisam, kunem se. Ali bila sam ondje...
malo prije. Bila sam ondje s njim. A nisam vam rekla jer ste vi
tvrdili da je on problematičan, vi ste...
– Nisam rekla da je on problematičan, Laura. Rekla sam da
ima problema. Mislim da sam te upozorila da budeš oprezna s
njim zato što je mladić kojega nešto muči, nisam li? Imao je
težak obiteljski život, to sam ti rekla, i ja...
– A ja nisam slušala. I otišla sam s njim, provela noć... –
Laura utihne.
Vani kiša malo popusti, ali se nebo smrači kao da se
priprema za drugi napad.
– Provela si noć? – ponovi Irene, a Laura se zagleda u sag.
– O, za Boga miloga! – prasne Irene. – Ne moraš biti tako
sramežljiva. Ja sam stara žena, nisam dijete. – Laura kimne,
ali ne podigne pogled. – Znači, provela si noć s njim. I onda si
otišla, zasigurno bez doručka. Ali bio je dobro kad si otišla? –
Laura ponovno kimne. – I nemaš pojma što mu se dogodilo? –
Laura ovoga puta odmahne glavom. – Laura! Zar si doista
mislila, s obzirom na sve to, da je pametno potkradati njegovu
obitelj? Zaboga. Zamisli kako će to izgledati ako netko sazna,
ako...
– Netko jest saznao – potištenim će glasom Laura. – Vi
znate.
Irene zakoluta očima osjećajući se prilično ljutito. – Uh, ne
budi smiješna, ja neću pozvati policiju, zar ne? Ali ništa od
toga ne objašnjava sve ovo – reče Irene i mahne rukom prema
Lauri. – Ništa od toga ne objašnjava stanje u kojemu se ti sad
nalaziš.
– Ah, dobro. – Laura opet sjedne i prekriži noge. – Ima
jedna žena, znate, koja živi najednom od brodića na kanalu, a
donekle je poznajem zato što katkada dolazi u praonicu. Zove
se Miriam i pomalo je čudna, izgleda čudno, znate, kao da
uvijek nosi previše odjeće, ako razumijete na što mislim? U
svakom slučaju, ona je našla Daniela, našla je njegovo tijelo,
želim reći. Ona je pozvala policiju, a zatim se neki dan
pojavila ispred praonice i ja sam bila prilično uzrujana, ništa
strašno, samo... znate. – Irene ne zna, nema pojma o čemu
Laura priča. – U svakom slučaju, zato sam otišla do nje, do
njezina brodića, znate, zato što sam joj dugovala ispriku. To je
duga priča i zapravo ne morate sve to znati, ali stvar je u
tome, stvar je u tome, kad sam stigla na brodić, otkrila sam
da ona ima ključ mojega stana.
– Imala je tvoj ključ?
– Točno! Sjećate se kad sam vam rekla da sam ga izgubila?
Pa, ona ga je imala.
– Onda ti ga je vratila? – Irene baš i ne razumije poantu
ove priče.
– Ne, ne, nije mi ga dala. Sakrila ga je od mene. Našla sam
ga na njezinu brodiću. Prekopavala sam po njezinim stvarima,
znate...
– Tražila si nešto što možeš ukrasti! – zaključi Irene.
– Da, u redu, jesam, ali nije u tome stvar, zar ne? Stvar je
u tome da je ona imala moj ključ. I tako, kad sam ga našla,
došlo je do... pa...
– Prepirke?
– Točno.
– I ona te udarila? Ta te žena udarila? Ona ti je napravila
tu modricu?
Laura odmahne glavom. – Došlo je do malo guranja i
naguravanja. Zapravo sam pokušavala otići odande pa sam se
spotaknu– la. Pata sam.
– Misliš li da bismo trebale pozvati policiju, Laura? Želim
reći, ako ta žena ima tvoj ključ, onda...
– O, ne, sad ja imam ključ. – Zavuče ruku u džep traperica
i izvadi ga, zajedno s jednom zlatnom naušnicom koju nekako
iznenađeno pogleda i vrati natrag u džep. – Imam ključ, a
imam i ovo. – S hrpe koju je istresla iz naprtnjače uzme snop
papira, uvezani rukopis, kojega pruži Irene. – Ona mi je to
dala. Prije nego je došlo do... kako ste ono rekli... prepirke,
dala mi je ovo. Njezini „memoari“ – reče Laura i prstima
napravi navodnike u zraku. – Predložila je da to pročitam. Što
nikad neću učiniti. No vama bi se moglo svidjeti. Govori o
zločinu! Tvrdi daju je neki luđak oteo kad je bila vrlo mlada.
Ili nešto u tom smislu.
– Nebesa – izusti Irene i objema rukama uzme rukopis. –
Kako neobično.
Odjednom bljesne munja i zatim uslijedi osobito snažan
grom, te obje sagnu glave.
– Jebote – reče Laura.
– Doista – složi se Irene. – Znaš – dometne – mislim da bi
trebala ići na kat, skinuti te mokre stvari i objesiti ih da se
osuše, a zatim si prirediti lijepu vruću kupku. Mislim da bi
danas poslijepodne trebala ostati ovdje sa mnom, slažeš se?
Laura se nasmiješi i suze joj kliznu iz očiju. – Vrlo rado.
.
Premda kiša opet pljušti, Irene čuje kako Laura pjeva, a glas
joj je bolji i ljepši no što je Irene očekivala. Nije žurila, pa siđe
u prizemlje za malo manje od sat vremena, umotana u
ružičasti ogrtač od frotira koji se nije koristio gotovo cijelo
desetljeće. Irene silno dirne nešto u prizoru te sićušne mlade
žene koja na sebi ima Irenein stari ogrtač. Preplavi je val
emocija, osjećaj koji bi gotovo mogao biti majčinski.
Ništa od toga ne kaže Lauri, uvjerena da bi joj takva izjava
izazvala nelagodu. Stoga samo reče: – Znaš, vrlo je neobična,
ova knjiga. – Podigne rukopis što ga je Laura donijela sa
sobom. – Ovi memoari. Čitala sam ih i...
– Nemoguće da ste već sve to pročitali – reče Laura, ispruži
se na kauču i namjesti jastučiće ispod glave.
– Zapravo sam preletjela tekst. Uopće nije loše napisano.
Možda je malo zakomplicirano, ali čudno je to što mi se neki
dijelovi čine strašno poznatima, premda ideja da je netko
pobjegao serijskom ubojici baš i nije originalna. Samo... –
Ušuti, namršti se i preko ruba naočala pogleda police za
knjige. – Nešto me muči, ali jednostavno ne znam o čemu je
točno riječ.
Laura zatvori oči i udobnije se smjesti na kauču, Ireneinim
ogrtačem pokrivši koljena. – Ah – promrmlja – ovo je, kao, raj.
Samo sam posve iscrpljena, ako me razumijete? Jednostavno
želim ovdje zauvijek ležati.
– Ovdje si dobrodošla. Čak možeš i prespavati, ako želiš –
predloži Irene. – Mogu ti namjestiti rezervni krevet.
Laura ne odgovori na ponudu, ali se nasmiješi i reče: –
Ovdje se uvijek osjećam sigurno, znate? Osjećam da me ovdje
nitko ne može dohvatiti.
– Nitko te neće dohvatiti, Laura – reče Irene. – Zašto uopće
tako razmišljaš?
– O, hoće – reče Laura i povuče ogrtač tako da joj pokrije
bradu. – Hoće. Uvijek me dohvate.
.
Dok je Laura spavala, Irene je čitala. Niz prizora u rukopisu
bili su joj itekako poznati: dvije djevojke autostopiraju jednog
vrućeg ljetnog dana, slučajni susret, iznenadno nasilje u
zabačenoj farmerskoj kući, nježni mladi udovi posječeni na
razbijenu prozoru. Irene pomisli da su sve to uobičajeni
prizori u filmovima strave i užasa. No nešto budi njezino
sjećanje, a riječ je o pjevanju. Poznat joj je refren na radiju uz
koji pjeva jedna od heroina (može li to biti heroina ako su ovo
memoari?). To je na nešto podsjeća, nešto joj zvoni.
Laura se promeškolji na kauču. Okrene se leđima prema
Irene i počne hrkati, vrlo tiho. Irene ponovno osjeti naklonost,
nekakav osjećaj za koji misli da je majčinski, ali kako to ona
može znati? Ne zna o čemu je riječ, ali zna da želi zaštititi ovu
djevojku, a isti je poriv imala i kad se radilo o sirotoj Angeli.
Još jednom pogleda Angieine knjige, one koje još nije
pregledala. Doista bi to trebala obaviti zato što te knjige već
tjednima leže naokolo. Možda će zamoliti Lauru da onu prvu
hrpu odnese u trgovinu Oxfam u Upper Streetu.
Onda je ugleda. Na vrhu hrpe za dobrotvornu trgovinu:
Ona koja je pobjegla autorice Caroline MacFarlane.
Kriminalistički roman Thea Myersona! Nalazi joj se pred
nosom. Ustane iz naslonjača da uzme knjigu u tvrdom uvezu,
tešku i lijepo uređenu. Okrene je i pročita riječi na stražnjem
ovitku, napisane krvavo crvenim slovima:

Jedna djevojka i njezina prijateljica otete su na putu iz

škole.
Djevojka se vratila kući. Prijateljica nije.
Taje djevojka žrtva.
Ta djevojka tuguje.
Taje djevojka oštećena.
Taje djevojka osvetoljubiva.
Taje djevojka kriva?
Taje djevojka Ona koja je pobjegla.

Irene zakoluta očima. Kad je prvi put pročitala te riječi,

mislila je da su to besmislice. Nije promijenila mišljenje. Vrati
se do naslonjača, otvori knjigu i potraži odlomak što ga je
zapamtila, nešto o pjesmi, nekoliko stihova. Tu je negdje, iako
to uopće nije lako pronaći u tom romanu u kojemu priča
skače na sve strane, gledište se povremeno prebacuje sa žrtve
na počinitelja, vremenski tijek ide unatrag i unaprijed. Vrlo
zbunjujuće i, ako pitate Irene, iritantno. Sjeti se da je jednom
slušala Myersona, nakon što je razotkriveno da je on autor,
kako to brani na radiju. Govorio je nešto o poigravanju
percepcijama krivnje i odgovornosti, izazivanju čitateljevih
očekivanja, sve takve budalaštine. Besmislice.
Eksperimentiranje radi eksperimentiranja, kome to koristi?
Na kraju krajeva, što ne valja s tradicionalnim
kriminalističkim romanom u kojemu dobro pobjeđuje zlo? Zar
je važno što u stvarnom životu rijetko kada bude baš tako?
 Ireneino čitanje prekine neobično zujanje. Podigne pogled i
opazi bljeskanje svjetla na Laurinu mobitelu. Utihne i
trenutak poslije opet počne. Laura se ispruži na kauču. – Uh,
to sam ja – zastenje, okrene se prema Irene i padne s kauča. –
Jebi ga – promrmlja puzeći po sagu do mobitela – čvrsto sam
spavala. – Da? – javi se na mobitel. – Tko? Uh, da, oprostite.
Što ste rekli? Ovaj, ne, sad nisam ondje. Kod prijateljice sam.
Mogu... ali ja... ali... Što , sada? – Nakratko zatvori oči. – Zar
moram?
Prekine poziv i nesretno uzdahne. Pospano pogleda Irene. –
Rekla sam vam – reče i pokuša se nasmiješiti, unatoč
izdajničkom tonu glasa. – Rekla sam vam da me uvijek
dohvate, nisam li? – Umorno ustane. – Moram ići – reče. – To
je bila policija.
.

Laura je žurno otišla, zanemarujući Ireneinu zabrinutost. –

Nema razloga za zabrinutost, draga moja – rekla je dok je
trčala na kat po svoju odjeću. – Nema razloga za brigu –
ponovila je kad se vratila u prizemlje.
– Radi se o Danielu? – upita Irene, a Laura napravi
grimasu.
– Da, naravno! Jasno da je o Danielu. Nisam spavala ni s
kim drugim tko je u posljednje vrijeme odapeo, zar ne? Ja
sam svjedok, to je sve. Ja sam posljednja osoba koja ga je
vidjela, znate, živoga. Ne trebate se time opterećivati.
Irene je isprati do ulaznih vrata. Pomažući joj da navuče
još uvijek vlažan kaput, upita Lauru ima li odvjetnika. Laura
se nasmije i krene cestom, šepajući malo više nego inače.
Zatim se okrene, nasmiješena lica, bez tračka straha. – Je li
Papa svet?
.

Stavljajući dvije kriške kruha u toster, Irene je razmišljala

koliko bi se Laura sviđala Williamu. Sigurno bi ga
nasmijavala. Angela mu nije bila osobito simpatična. Nikad
nije bio neljubazan prema njoj ili išta takvoga, samo je bio
oprezan. – Ona je na rubu nečega, očito – govorio je. – A kad
prijeđe taj rub, bolje da ne budeš u blizini. Uhvatila bi se za
tebe i obje biste nestale. – William zapravo nikad nije bolje
upoznao Angelu, nikad nije vidio koliko je draga.
Maslacem namazavši prepečenac, Irene sjedne za
kuhinjski stol. Ispred sebe otvori memoare i Theov roman,
radi usporedbe. – Nešto povezano s pjevanjem – govorila je
sebi dok je prelistavala stranice. – Nešto u vezi... ah.
Na samom kraju Theova romana, uvučenu u preklop
ovitka, pronađe omotnicu adresiranu na Thea Myersona.
Čudno, zato što je ovo Angelin primjerak romana. U omotnici
pronađe list papira A4, očito istrgnut iz bloka, na kojem se
nalazi olovkom napravljen crtež usnule žene, odbačenih
pokrivača tako da se vidi njezino nago tijelo. Na dnu stranice
paučinastim rukopisom piše: Zdravo, stari, malo sam skicirao,
mislio sam da bi želio vidjeti. Nema potpisa, ali crtež jako
podsjeća na jedan od Danielovih. A žena na slici sigurno je
Carla Myerson.
 27

Na Carlinu krevetu leži njezin kovčeg, napola pun. Ormar je

također otvoren, a po pokrivaču su razbacani razni odjevni
predmeti. Ne može odlučiti što će spakirati, nema pojma
koliko će izbivati ili što će joj trebati. Ovdje je zahladilo, ali bit
će toplije dalje na jugu, zar ne? Nasumce uzima stvari s
polica, majice i džempere, haljinu koju godinama nije
odjenula. Negdje u kući zvoni njezin mobitel, ali njezin
mobitel stalno zvoni. Nikad ne prestaje.
Zna da će jednom morati razgovarati s Theom, zamoliti ga
da joj prosljeđuje poštu do mjesta kamo odluči otići, gdje god
to bilo, da se pozabavi odvjetnicima, imovinom, prodajom
Angeline kuće.
Neizbježno će doći do prepirke, te stoga razmišlja o
kukavičkoj opciji da ga nazove kad već bude u inozemstvu. No
nije sigurna može li mu to učiniti, jednostavno otići bez da ga
uopće ponovno vidi. Nije sigurna može li to sebi učiniti.
Mora mu također reći da je pogledala njegov najnoviji
rukopis, da joj se ne sviđa, to skakanje naprijed–natrag,
totalna zbrka u vremenskom slijedu. Baš kao u onom
zadnjem, onom groznom kriminalističkom romanu.
Jednostavno kreni od početka, zaboga. Zašto ljudi više ne
mogu ispričati suvislu priču, od početka do kraja?
.

U godini prije Angeline smrti, Daniel se jedne nedjelje oko

dvadeset sati pojavio na Carlinu pragu. Bio je uzrujan i
potresen, imao je ogrebotinu na obrazu i posjekotinu na usni.
Iznio je dugu i kompliciranu priču o svađi s djevojkom nakon
čega je uslijedio napad i pljačka. Carla nije uspijevala pratiti
nit priče, ali je rekao da nema kamo ići. Nije želio pozvati
policiju i sigurno nije želio otići k svojoj majci. – Ona me ne
želi ondje – rekao je Carli. – Nikad me nije željela. – Carla mu
je rekla da smije ostati. Otvorila je bocu vina koju su, činilo
se, vrlo brzo popili, pa je otvorila drugu. Otprilike na pola te
boce shvatila je da mora prestati.
Otišla je na kat, istuširala se, nesigurno teturala od tuša
ravno do kreveta, još obavljena ručnikom. Prestrašeno se
trgnula iz sna, što se često događalo kad bi popila. Nepomično
je ležala, a srce joj je lupalo u grudima, te je potrajalo dok nije
shvatila da je zbacila pokrivače, odbacila ručnik. Potrgalo je
dok joj se oči nisu privi– kle na tminu i dok nije shvatila da
nije sama. Da on sjedi na podu kraj vrata i pogledava je, a u
krilu drži blok za crtanje.
– Daniele – šapnula je i naglo se pokrila – prestrašio si me.
– U mraku nije vidjela izraz njegova lica, samo bjelinu zuba.
– To je bilo jače od mene – odgovorio je.
Ujutro ga je našla kako sjedi za radnom pločom u njezinoj
kuhinji i pije kavu.
– Jutro! – Pozdravio ju je bez tračka nelagode. – Baš sam
se pitao – rekao je dok je punila kotlić za čaj i u perilicu suda
stavljala čaše od sinoć – mogu li ovdje boraviti nekoliko dana?
Carla ga je pogledala. Smiješio se, bezazlen i lijep. – Žao
mije, Daniele – rekla je. Njegov se smiješak samo nakratko
pokolebao. –Ja bih te primila, samo što... Theo – rekla je. – On
ne bi... – Okrenula se od njega.
– Sve je u redu – rekao je Daniel. – Shvaćam. Sve je u redu.
.
Kad je, mjesec dana nakon smrti njegove majke, Daniel došao
u Angelinu kuću po svoje stvari, izgledao je umorno i
nesretno. Nije želio ući u kuću, pa su se oko toga gotovo
posvađali.
– Moraš vidjeti čega sve ovdje ima, Daniele. Ne mogu ja sve
srediti za tebe, ne mogu izabrati umjesto tebe.
 – Želim samo svoje stvari, svoje bilježnice i slično. Ne želim
ništa njezino.
Kad je naposljetku ipak ušao u kuću, zaputio se stubama
ravno do svoje sobe. Podigao je kutiju u koju je Carla stavila
sve njegove bilježnice. – Nisi ovo gledala, zar ne? Zato što... –
napravio je grimasu – nisu osobite.
Carla je odmahnula glavom. – Ne, uvijek si jasno pokazivao
da je to privatno.
Nasmiješio se. – Hvala, teta Carla.
Uvijek bije nešto stegnulo oko srca kad bi joj se tako
obratio. Podsjećalo ju je na njega kao malena dječaka, onih
golemih očiju na mrzovoljnu licu, oprezna i ranjiva. Siroti
maleni divljak. Koraknula je naprijed da ga poljubi u obraz,
ali je on u posljednjem trenutku okrenuo glavu i usnama
dotaknuo njezine.
– Unajmio sam brodić – rekao joj je kad se okrenuo da ode.
– Na kanalu, odmah kraj mosta Whitmore. Pripada
prijateljevu prijatelju, pa mi je jeftino. Prava je rupa, ali zasad
si samo to mogu priuštiti. Doći ćeš me posjetiti, zar ne?
Carla je gledala kako izlazi iz sobe i u rukama nosi kutiju.
Vidjela je kako je tenisicom izvrnuo sag na vrhu stubišta.
Okrenuo se k njoj i uputio joj smiješak. – Čuvaj se, može?
.

Dan ili dva kasnije, možda tri, Carla je bila u Angelinoj kući i
obavljala posljednju provjeru prostorija kako bi bila sigurna
da je sve maknula prije dolaska čistača. Tada je na dnu
Danielova ormara pronašla nekoliko pisama. Tri pisma što ih
je njezina sestra poslala Marcusu, Danielovu ocu, a na
omotnicama je pisalo vratiti pošiljatelju. Pismima je netko
očito često rukovao, uvijek ih iznova čitao, možda Angela, no
kako ih je ona napisala, vjerojatnije ih je Daniel toliko
proučavao.
Dok je razmišljala o njemu kako to čita, zamišljala je
malenoga Daniela, zamišljala je sebe kako odozgo gleda
njegovu glavu i vrat. Tog je Daniela zamišljala kako čita
majčine riječi, ne čudnog muškarca, kakav je postao, a ta ju
je misao zaboljela.
Srce ju je boljelo od pomisli da je on čitao sve one teške
riječi što ih je njegova majka pisala ocu koji ga je odbacio.
Srce ju je boljelo kad je vidjela kako je Angela preklinjala za
pomoć s njezinim „nemogućim“ sinom, dječakom koji je uvijek
prikazivan kao problem, kao ono po pitanju čega nešto treba
poduzeti. Posve ću poludjeti, pisala je. Ne mogu podnijeti
njegovu blizinu. Moraš mi pomoći, Marcuse, nemam se kome
drugome obratiti.
.
Putem do kanala kupila je bocu vina. Nije željela razmišljati o
tome zašto s njim ne želi razgovarati ako u ruci nema piće.
Nije željela razmišljati o večeri nakon sprovoda, ni o tome
kako je izvrnuo sag, što ionako ništa ne znači, zar ne? Sišla je
do kanala i kraj mosta Whitmore vidjela dva brodića. Jedan
prekrasan, svježe obojen u zeleno s tamnocrvenom ukrasnom
crtom, a drugi zapušteni zahrđali kaos u plavoj i bijeloj boji.
Pokucala je na prozore, popela se na stražnju palubu i opet
pokucala na vrata kabine koja su se otvorila.
– Daniele? – doviknula je. – Jesi li ovdje, Daniele?
Nije bio ondje, ali se ona očito našla na pravome mjestu.
Na radnoj se ploči nalazila kutija bilježnica što ju je odnio iz
Angeline kuće, a dio njezina sadržaja prebačen je na klupu na
drugoj strani kabine. Brodić–kuća bio je grozan: sudoper i
štednjak bili su prljavi, glavna kabina zaudarala je po truleži,
a u prostoru za spavanje u stražnjem dijelu osjećao se vonj
znoja i sperme. Daniel je očito imao društvo, a pomisao na to
izazvala je grozan grč u
Carlinu želucu iza čega je odmah uslijedilo rumenilo
srama. Daniel je odrastao muškarac, ima dvadeset tri godine,
pa nema nikakva razloga da se ona loše osjeća na pomisao da
je on bio s nekim. Zbog toga se baš nikako ne bi trebala
osjećati.
Povukavši se iz spavaćega dijela, uzela je jednu bilježnicu s
klupe i počela je prelistavati, obuzeta osjećajem krivnje. Bila
je puna olovkom napravljenih crteža: nepoznata lica, ruke i
noge bez tijela. Vratila ju je na klupu i uzela drugu, a ova je
bila puna crteža napravljenih tintom. Sofisticiran rad bogat
detaljima, činilo se poput cijelog grafičkog romana u kojemu
je glavni lik sam Daniel. Opazila je da je na prvoj stranici
napisao naslov: Podrijetlo Are– sa. Suze su joj brzo zamaglile
vid. Ratoborni Ares, najomraženiji među bogovima, onaj kojeg
čak ni njegovi roditelji nisu podnosili.
O, Daniele.
Okretala je stranice, ponovno osjećajući mučninu kad je
prepoznala sebe, nacrtanu mladu i bujnih oblina, ljepšu i
sigurno više seksi nego što je ikada doista bila. Koža joj je
gorjela od nelagode te je zatvorila bilježnicu i vratila je na
klupu. Zatim ju je, gotovo bez razmišljanja, opet uzela. Još joj
je bila u ruci kad je sišla s brodića i nakratko susrela pogled
žene koja ju je netremice promatrala sa stražnje palube lijepe
zeleno–crvene brodice privezane nekoliko metara dalje.
.

Carla zatvori kovčeg, odnese ga u prizemlje i ostavi u

hodniku. U dnevnom je boravku preslušala poruke: jedna od
detektiva Barkera, koji je moli da ga nazove čim bude mogla, i
druga od Thea koji je poziva na večeru. „Tvoje omiljeno,
janjeći kotleti, Nisam siguran jesi li već čula, ali ima dobrih
vijesti, Cee. Konačno. Dobre vijesti.“
 28

Theo stoji kraj sudopera u svojoj kuhinji i lijevu ruku drži

pod toplini mlazom gledajući kako ružičasta voda teče u
odvod.
Odrezao je milimetar, možda i dva, sa samog vrha lijevoga
kažiprsta te ima nevjerojatno mnogo krvi. Krivac, nedavno
naoštreni santoku nož, okrvavljen leži na radnoj ploči kraj
češnjaka zamrljana ružičastom bojom. Santoku baš i nije
dobar izbor za sjeckanje češnjaka, ali njegova malenoga
kuhinjskog noža nema na magnetskoj traci na zidu.
Nesumnjivo je izgubljen negdje u kaosu ladice za raznovrsna
kuhinjska pomagala i pribor za jelo, te se više nikad neće
pojaviti.
Ipak, nema razloga za brigu. Ima dobrih vijesti. Konačno
dobre vijesti!
Usprkos iznenadnoj i oštroj hladnoći, Theo je tog jutra
izišao u šetnju i slučajno naišao na mladoga policajca, onoga
s osipom od brijanja, kako stoji u redu za kavu iz kafića na
stazi uz kanal. Theo nije uspio neprimjetno šmugnuti dalje.
Mladi ga je čovjek zaustavio, a lice mu je izražavalo
zabrinutost.
– Gospodine Myerson – rekao je ispod glasa – nadao sam
se da ću vas vidjeti. Ima dobrih vijesti.
–O?
Mladić je kimnuo. – Još nije službeno, nisu dali izjavu za
medije ili nešto takvoga, ali očekujem da će vam se uskoro
javiti. – Duboko je udahnuo uživajući u svojem trenutku. –
Nekoga su uhitili.
 Theo je prenaglašeno udahnuo. – Ah – rekao je osjećajući
navalu adrenalina – to jest dobra vijest. Koga... ovaj, možete li
mi reći koga su uhitili?
– Lauru Kilbride – rekao je policajac. – Mladu ženu koju ste
vidjeli, onu koju sam prije spomenuo. Onu za koju sam rekao
– govorio je kroz jednu stranu usta – da ima nasilnu prošlost.
– Podigli su optužnicu? – Theo je uspio pitati.
– Hoće. To je samo pitanje vremena. Našli su nož – rekao je
mladić.
– Oni su... što? Mislite, našli su oružje? – Theu je srce
snažno lupalo u prsima pa mu se činilo da će se onesvijestiti.
Mladi se čovjek smiješio od uha do uha. – Imaju je,
gospodine Myerson, to je neoboriv dokaz.
.
Tijekom kratke šetnje natrag kući, Theo se osjećao kao da se
popeo na planinski vrh, a klecave su ga noge jedva držale.
Dvaput je umalo pao dok je pokušavao izbjeći sudare s onima
koji su trčali. A ipak je istodobno osjećao želju da zapleše! Sve
je završilo. Imaju je. Sad je gotovo. Ono što je toliko ushitilo
njegovo srce nije činjenica da je baš ovaj sadašnji problem
završio, ne samo ova brutalna grozota s Danielom, već cijela
situacija. Daniela više nema, kao ni Angele. Carla će patiti,
tugovat će, osjećat će ono što treba osjećati, ma što to bilo, ali
nakon toga može se početi oporavljati jer nema nikoga tko bije
vukao natrag. Kaos Sutherlanda, sav onaj otrov što su ga
ubrizgali u njegovu obitelj, u njegov brak, sad sve to može
polako otjecati i nestati.
Theo je znao da se nikad neće vratiti onome što su bili, nije
glup, ali je vidio put naprijed. Vidio je kako izgrađuju neku
vrstu života za sebe, neku vrstu spokoja, a sada to mogu
zajedno graditi jer više nema ničega i nikoga da ih rastavlja.
★
 Krv naposljetku prestane teći i Theo stavi flaster na prst,
opere nož, baci zamrljani češnjak i opet pogleda recept. Ostavi
kotlete da se mariniraju u ulju, češnjaku i metvici, odjene
kaput i iziđe na stražnji trijem da popuši cigaretu. Stavljajući
filter između usana, opazi da još ima krvi oko noktiju.
Odjednom pomisli na ono jutro kad je vani vidio onu djevojku,
Lauru, onu koju su uhitili. Nakon • što ju je vidio, vratio se u
prazan krevet i zaspao. Kad se probudio, Carla je bila pod
tušem. Čim je izišla, pozvao ju je k sebi, ispružio ruku,
pokušao je povući natrag u krevet, ali se opirala. Poljubio joj
je vrškove prstiju i opazio da je dobro oribala nokte.
Vrati se unutra i počne točiti crno vino u čašu kad se
oglasi zvonce na vratima. Carla je očito zaboravila ključ.
Podigne hrpu pošte s prostirke kraj ulaznih vrata, baci je na
konzolu u predsoblju te otvori vrata sa smiješkom na licu i
leptirićima u trbuhu, kao u starim danima.
– Ah – razočarano reče. – To si ti.
 29

Neke su stvari iste, neke su drukčije. Laura sjedi,

presamićena, a glava joj počiva na prekriženim rukama. Prošli
je put bilo kasno navečer, sad je rano ujutro, ali tko bi to
uopće mogao procijeniti? U prostoriji nema prirodnog svjetla,
pa može biti bilo koje doba dana. Ovo je druga prostorija, ali
je po svemu jednako tako mogla biti ista. Prošli je put bilo
previše toplo, a sad je prokleto ledeno, ali svjetla su jednako
jarka, namještaj jednako jeftin. Odvratan sivi sag, poput
onoga u hodniku kod nje doma. (Nemoj misliti o domu. Nemoj
misliti o domu jer ćeš se rasplakati.) Kao prošli put, ovdje su
Jaje i Obrva, sjede joj sučelice, ozbiljnih izraza lica. Ozbiljnijih
nego prošli put, pomisli Laura. Kad god bi pogledala Jaje u
oči, on bi skrenuo; pogled, a to u njoj izaziva strah.
Iscrpljena je. Čini se da su prošli dani, čak tjedni, otkako
je jučer poslijepodne primila telefonski poziv kod Irene. Otišla
se naći s policijom u svojem stanu, na njihov zahtjev. Pročitali
su joj njezina prava dok su stajali vani na parkiralištu i svi su
susjedi gledali, a potom su je otpratili do sedmoga kata. Ondje
su već bili neki ljudi, čekali su vani u prolazu ispred stanova,
odjeveni u one bijele zaštitne kombinezone kao u televizijskim
serijama.
– Što se događa? – pitala je Laura. – Već ste to obavili,
niste li? Već ste ovdje tražili, pa zašto morate opet? – Netko je
rekao da su se pojavili novi dokazi te će morati temeljitije
pretražiti. Ondje je neko vrijeme čekala, a zatim su je doveli
ovamo, u policijsku postaju. Tada je već bilo kasno. Smjestili
su je u ćeliju i rekli joj neka se malo odmori. Uopće nije
spavala.
 – Laura? – Obrva pred nju stavi šalicu vode. – Odvjetnik po
službenoj dužnosti na putuje ovamo, u redu? Uskoro ćemo
početi.
– Aha, dobro – odgovori Laura. – Živjeli.
To je isto, njihovo uljudno i lažno prijateljsko ponašanje.
Uvijek to rade. Tako su se ponašali pri svakom susretu što ga
je ikad imala s policijom. No očekivala je da će ovoga puta biti
drukčije, zato što ovo jest drukčije. Ovo nije ometanje posjeda
ili neprimjereno ponašanje, nije opijanje na javnomu mjestu
ili sitna krađa. Ovo je umorstvo.
Umorstvo! Laura osjeti kako joj se u prsima stvara hihot.
Naglo se uspravi i ugrize se za usnu, no ma koliko se borila,
ne uspijeva to obuzdati: počne se cerekati. Jaje iznenađeno
podigne pogled sa svojih bilješki. Laura se još malo nasmije.
Nije smiješno, nije jebeno smiješno. Smije se glasnije, dulje,
suze joj naviru na oči.
– Jesi li dobro, Laura? – upita Jaje. ।
Nagne se naprijed i spusti čelo na stol grickajući
unutrašnju stranu obraza. Prestani se smijati prestani se
smijati prestani se smijati prestani se jebeno smijati.
Vrata se otvore i Laura se prestane smijati. Podigne pogled.
Nizak mršav muškarac crvenkaste kose i vrlo blijede kože
pruži joj mlitavu ruku. Odvjetnik po službenoj dužnosti, ali ne
onaj od prije. Reče joj svoje ime, koje ona smjesta zaboravi, i
dobaci joj hitar nervozan osmijeh. Zašto je on nervozan? To
nije osobito dobar znak, zar ne?
Jaje nešto govori, sve ih predstavlja radi snimanja. Laura
sluša sva imena i onda ih zaboravi (opet): Jaje, Obrva,
Nervčik. Laura Kilbride. Počnu postavljati pitanja, ista kao
prošli put. Gdje je upoznala Daniela, kada, u koliko su sati
stigli na brodić, što su ondje radili? Sve isto što su već prije
prošli, najprije u njezinu stanu i zatim u policijskoj postaji.
– Jebote, promijenite više tu ploču, može? – na koncu će
Laura. – Sve smo to već prošli, nismo li? Otpjevali smo taj
duet. Kvartet? – Pogleda Nervčika. – Bi li ovo bio kvartet? Vi
baš i ne doprinosite mnogo, zar ne? Sudjelujete li u
harmonijama?
Jaje skupi usne i iskrivi lice u bolnu grimasu.
– Misliš li da je ovo smiješno, Laura? – upita Obrva. – Zar
misliš da je ovo šala?
– Jest jebena šala, da! Zato što sam vam već ispričala o
Danielu Sutherlandu, već sam vam rekla da smo se prepirali,
malo se naguravali i to je bilo sve. Nisam ga probola. Sve smo
to već prošli i vi nemate ništa, jebeno ništa protiv mene, zar
ne? Samo što niste našli nikoga drugoga, pa ste mene dovukli
natrag ovamo i sad me maltretirate.
Okrene se Nervčiku. – Moraju pokazati nekakve dokaze ili
umuknuti, nije li tako? – Čovjek pogleda notes ispred sebe čije
su stranice prazne. Jebi ga, on stvarno nije od neke koristi,
zar ne? – Morate me optužiti ili pustiti.
Jaje se zavali na svojoj stolici, pogleda je u oči i mirno
objasni da, osim svjedoka koji ju je vidio kako okrvavljena i
uzrujana odlazi s mjesta zločina otprilike u vrijeme smrti
Daniela Sutherlanda, imaju njezin DNK na njegovu tijelu i
njegov DNK na njezinu. Također imaju činjenicu da mu je
ukrala ručni sat. Štoviše, reče, analiza obavljena na njezinoj
majici otkrila je da malena, ali značajna količina krvi pripada
Danielu Sutherlandu, iako veći dio krvi na tkanini pripada
njoj.
– Možeš li to objasniti, Laura? – upita. – Ako je, kako ti
tvrdiš, Daniel bio živ i zdrav kad si otišla, kako objašnjavaš
postojanje njegove krvi na tvojoj odjeći?
Čini se, Daniel je rekao u ranim jutarnjim satima, kad je
po drugi put svršio, da mi se baš i ne sviđa jebanje šepavih
invalida. To je došlo iznebuha, tek tako. Nije bila spremna za
nehajnu okrutnost toga. Znala je da Daniel nije baš drag
momak, ne bi ni otišla s njim da jest, ne sviđaju joj se dragi
momci, takvi se obično pokažu najgorima, ali, to nije
očekivala. Nije očekivala da će je odgurnuti, da će se smijati
kad se spotaknula i pala. To čak nije bio isforsiran smijeh, već
pravi, kao da mu je to stvarno bilo smiješno. Kad je ustala,
jedva je išta vidjela od bijesa. Napala ga je tako brzo da ga je
posve iznenadila, ali je opazila izraz njegova lica. Na trenutak,
samo u djeliću sekunde, istinski se prestrašio.
– Laura? – Ovoga puta Obrva nagnuta naprijed preko
stola. – Možeš li? Možeš li objasniti Sutherlandovu krv na
svojoj majici?
– Ugrizla sam ga – reče Laura.
– Ugrizla si ga? – ponovi Obrva, smrtno ozbiljna, i ma
koliko se Laura trudila oponašati njezino bezizražajno lice,
jednostavno nije mogla. Opet se počne smijati jer kako bi to
mogla spriječiti? Ovo je ozbiljno, doista je jebeno smrtno
ozbiljno, a ona gleda detektive preko stola i smije se, smije.
Što se njih tiče, izgledaju nesretno (Jaje) i samodopadno
(Obrva).
Nervčik se trza kraj nje. Uzdigne dlanove, raširi prste i
pogleda je kao da pita: Što radiš, jebi ga?
– Jako sam ga ugrizla, ovdje – Laura pokaže mjesto na
svojem vratu iznad ključne kosti – do krvi. Imala sam krvi u
ustima, na usnama. Obrisala sam je, pa je sigurno tako
dospjela na moju majicu.
Obrva se smijulji i odmahuje glavom. – Zar je to sve? –
upita. – To je tvoje objašnjenje?
– Jest, da. Pitajte svoje forenzičare – reče Laura. – Pitajte ih
ima li ugriz na vratu.
– S obzirom na položaj rana od uboda nožem – tiho će Jaje
– moguće da se to neće vidjeti.
– Ha! – posprdno će Laura, zavali se na stolici i pobjednički
nasmiješi.
– Ali ne vjerujem da bi ugriz objasnio krv koju smo našli,
osim ako je ugriz bio izrazito dubok. Je li bio? – upita Jaje.
 Laura proguta slinu. – Pa, ne. Nisam jebeni vampir, zar
ne? Došlo je do malo naguravanja. Nešto se razbilo, možda
tanjur ili čaša, ne znam. Čaša. Je li bilo stakla na podu?
Kladim se da jest. Imao je krvi na svojoj... na ruci, mislim. I
gurnuo me, da, gurnuo me u lice jer se sjećam da sam imala
krvi po licu kad sam se vratila kući. Gurnuo me u lice i
možda ponovno u prsa dok je prolazio kraj mene.
Kraj nje, Nervčik mahnito piše u svoj notes.
– To prije nisi spomenula, Laura – reče Jaje. – Zašto ništa
od toga prije nisi rekla?
– Nije bilo važno – odgovori Laura.
– Naravno da je bilo važno. Važno je kad lažeš policiji –
umornim će glasom Jaje. – Zašto nam to jednostavno nisi
rekla? Zašto bi lagala o nečemu takvome?
– Zašto ne bih lagala? – prasne Laura. – Već sam ionako
bila u nevolji, uvijek sam u jebenoj nevolji, pa nisam željela
pogoršavati. Lagala sam, u redu? – Sad već viče. – Lagala sam
tada, ali sad govorim istinu.
Odnekud, Laura ne bi znala reći odakle, možda ispod stola
ima torbu trikova, Obrva izvuče prozirnu plastičnu vrećicu i
stavi je na stol između njih. Laura se zagleda u vrećicu.
– Što nam možeš reći o ovome, Laura? – upita Obrva.
Laura otvori usta i opet ih zatvori. – Što ja mogu... – Opet
je hvata smijeh, pa se snažno ugrize za donju usnu. – Što vam
ja mogu reći o tome? To je nož, ili barem tako izgleda. To je
malen... malo manji nož. Ima crni držak. Drveni, valjda. Nešto
je na oštrici. Nemam pojma što, ali nagađam...
– Nemoj nagađati – oštro je prekine Nervčik.
– Aha. Dobro. Imate pravo. Što vam mogu reci o tome?
Mogu vam reći da izgleda kao nož koji nikad prije nisam
vidjela.
Jaje kimne. – Dobro. Bi li se iznenadila kad bismo ti rekli
da smo ovaj nož našli u tvojem stanu?
 Laura odmahne glavom. – Ne... Želim reći, da! Da, naravno
da bih se jebeno iznenadila. Upravo sam vam rekla da ga
nikad prije nisam vidjela! Nije moj. Nije. – Ustane na noge. –
Nije!
– Molim te, Laura, sjedni – blago će Jaje.
Laura sjedne. – Zašto bih...? – Počne iznova. – Ne, u redu,
recimo rasprave radi...
– Gospođice Kilbride, ja... – Nervčik se napokon probudio.
– Ne, u redu je, u redu je. Recimo, rasprave radi, da je bio
u mojem stanu. Zašto bih ga ondje ostavila? Zar mislite da
sam luda? Kreten? Zašto bih ga tek tako ostavila da ga vi
nađete?
– Danielov si sat tako ostavila – podsjeti je Obrva.
– Uh, zaboga, ručnim se satom ne ubija ljude!
– Ali ih se ubija noževima?
Laura zakoluta očima. – Vidite ovo? – reče i okrene se
odvjetniku. – Vidite? Pokušavaju mi staviti riječi u usta,
pokušavaju me zeznuti. Tipični jebeni drotovi. Taj nož nije
moj. Ne znam odakle se stvorio, ali nije moj.
– Dakle... što? – potakne je Obrva. – Što nam govoriš? Ne
želim ti stavljati riječi u usta, pa mi reci što misliš da se
dogodilo.
Laura otvori usta i opet ih zatvori, kao riba na suhom.
Podigne ruke u zrak. – Ne znam, jebi ga, zar ne? Netko ga je
onamo stavio. Možda netko od vas. Pokušavate mi smjestiti.
Očajni ste, niste li, zato što je umro prije dva tjedna, a vi
jebeno ništa nemate.
– Netko ga je onamo stavio – ponovi Obrva, vrlo polako. –
Misliš da je netko podmetnuo nož u tvoj stan? Ima li još netko
pristup tvojem stanu? Ima li još netko ključ?
– Što , osim batlera? – prasne Laura. – Osim moje
spremačice, mojeg osobnog trenera i... Uh, čekate malo.
Miriam] – Iznenada se toga sjetila. – Miriam je imala moj ključ!
– Detektivi hitro razmijene poglede. – Sigurno je ona.. .jebote.
Gledajte, šalila sam se o batleru, ali tu je ta žena, zove se
Miriam, živi na... Uh, poznajete je, razgovarali ste s njom,
rekla je da ga je ona našla, nije li? Pa, ona je imala moj ključ.
Detektivi se opet pogledaju prije nego se Obrva nagne
naprijed i potakne Lauru: – Kažeš da je Miriam Lewis imala
tvoj ključ?
– Ne znam kako joj je prezime, ali to je žena na brodiću
koja tvrdi da ga je ona našla. Koliko ovdje ima žena po imenu
Miriam?
– Samo jedna, a to je svakako Miriam Lewis – odgovori
Jaje. Doima se istinski zbunjenim. – Zašto bi pomislila da je
Miriam Lewis stavila nož u tvoj stan?
Laura diše ubrzano i plitko. Vidi situaciju na novi način,
vidi tračak svjetla, osjeća... kakav je to čudan osjećaj... nadu.
– Moj ključ – reče. – Sjećate se, rekla sam vam da sam ga
izgubila? Ozlijedila sam ruku? – Jaje kimne. – Pa, pokazalo se
da ga je ona imala. Rekla je da ga je našla na njegovu
brodiću, nije rekla zašto ga je uzela... Stvar je u tome da je
bilo kada nakon njegove smrti mogla ući u moj stan! Osim
toga, znate... – Sad joj sve postaje jasno. – Osim toga, ona ima
nešto protiv Myersona. Jeste li to znali? Mrzi ih, misli da su
zli. Nisam posve sigurna zašto, ali rekla mije, točno, rekla mi
je kako misli da je to bila Carla, ona je Danielova teta, zar ne?
Ona misli da je Carla ubila Daniela. Tada mi se to činilo
stvarno suludim, ali sad mislim da je pokušavala skrenuti
pozornost na nekoga drugoga. Želim reći, ona kaže da ga je
našla, ali kako uopće znate da je to istina? Možda ga je našla
zato što je znala da je ondje mrtav? Zar ne kažu da je
počinitelj često osoba koja pronađe tijelo? Znam da to možda
zvuči nevjerojatno jer je ona stara žena...
– Ima pedeset tri godine – reče Jaje.
– Da, točno, ali to što je stara ne mora značiti da ga nije
mogla ubiti. Ona je; ozbiljno poremećena, znate? Znam...
znam što mislite, gledate me i mislite vidi tko govori, ali
katkada je lakše prepoznati nekoga tko ti je sličan. Znate li da
ona tvrdi da ju je jednom oteo serijski ubojica? da je o tome
napisala knjigu? Ona je... – Laura primakne kažiprst
sljepoočnici i napravi nekoliko malenih krugova – ona je
jebeno luda.
Detektivi su se zavalili na svojim stolicama i prekrižili ruke
na prsima. Činilo se da ih je Laura nakratko šokirala. Obrva
se prva pribere. – Taj ključ za koji kažeš da ga ona ima...
– Imala, ne ima. Uzela sam ga natrag.
– Uzela si ga natrag? Jučer, zar ne? Kad si otišla na njezin
brodić, kad sije napala?
– Kad sam što? Ne, nisam je napala, nisam...
– Gospođica Lewis podnijela je žalbu protiv tebe, Laura –
reče Obrva. – Ona...
– Ah, to su gluposti. To su takve gluposti. Nisam je napala!
Ona je mene gurnula! Gledajte! – Laura pokaže modricu na
svojem licu. – Gurnula me tako da sam pala, ali... ali uopće
nije stvar u tome, zar ne? – Okrene se Nervčiku. – Zar vi ne
biste trebali nešto raditi? Nešto reći? – Prstom gurne
plastičnu vrećicu u kojoj se nalazi nož. – Jesu li moji otisci
prstiju na tome? Nisu, zar ne?
– Još provodimo testiranja.
– Testiranja? Za otiske prstiju? – Posprdno se nasmije. –
Našli ste jebeno ništa, zar ne? Gledajte, hoćete li me za nešto
optužiti ih ne? Jer ako nećete...
– Optužit ćemo te, Laura.
Nada nestane.
Ali... ali ključ – izusti Laura. – Zar vam to ništa ne govori?
Imala si motiv, sredstvo i priliku – odlučno če Obrva,
nabrajajući na prstima. – Lagala si nam o ozbiljnosti svojeg
sukoba s Danielom. Njegova je krv pronađena na tvojoj odjeći.
Oružje umorstva pronađeno je kod tebe.
Nije moje. – Laura počne plakati. – Ključ, zasigurno...
molim vas. – Pogleda Jaje koji izgleda kao da će i on zaplakati.
Ne gledajući je u oči, najprije pogleda stol, a zatim Nervčika. –
Sad ćemo je odvesti dolje i poslušati formalnu optužnicu –
reče.
Ne, molim vas – ponovi Laura. Pruži ruke prema Jajetu,
želi ga preklinjali, želi mu se baciti pred noge, ponuditi mu se,
ali sad u prostoriji ima drugih ljudi, ljudi u odorama, netko joj
pomaže da ustane. Bez ikakvih grubosti, ali ta nježnost samo
sve pogoršava. Počne ih odguravati, počne se boriti.
Laura. – To govori Jaje, njegov je glas zabrinut, prijekoran.
– Laura, hajde, nemoj to raditi... – Ali ona to želi raditi, želi se
boriti, želi da je pograbe, bace je na pod, udare je tako da
izgubi svijest. Želi zaborav.
 30

Carla se dva puta preodjenula, tri je puta počela i odustala

od pisma za Thea, a četvrti joj se pokušaj čini u redu. Umjesto
da samo nestane, ipak odluči poći k njemu na večeru.
Prenoćit će, kao obično, a ujutro će šmugnuti odande i pismo
ostaviti na njegovu pisaćem stolu.
Ima rezerviran automobil koji će je u jedanaest i trideset
idućega jutra odvesti na željeznički kolodvor King's Cross, te
će imati sasvim dovoljno vremena da ode do Hayward's Placea
po stvari što ih je glupavo onamo odnijela i ostavila: pseći
povodac, pisma i bilježnicu. Nikako ne bi željela da ih Theo
pronađe. Ne želi da se on mora suočiti sa stvarnošću kao ona,
nije dovoljno jak. Na kraju krajeva, dovoljno je pogledati kako
je na nju djelovala.
.
Prava je šteta da Daniel malo bolje ne iskorištava svoju
darovitost! To je Carla mislila onoga dana kad je s brodića
odnijela bilježnicu i potom je prelistavala sjedeći na kauču
kod kuće. Prekrasno crta, jasno prikazuje izraze lica, lovi
svaki trenutak, bilježi nijanse. Na papiru je empatičan na
način koji kao da nikad ne uspijeva postići u stvarnom životu.
Osjećala je krivnju kad je to pomislila, krivnju i zato što
uopće gleda bilježnice. Daniel je uvijek svima jasno stavljao do
znanja da nisu za tuđe oči, da crta za sebe. Carla je zaključila
da ima problema s povjerenjem, iako sad više nije bila
sigurna. Osjećala je jaku nelagodu dok je gledala stranice na
kojima je vidjela sebe zato što je sad bila sigurna u ono što je
u prošlosti samo sumnjala, da nešto nije u redu s načinim na
koji je Daniel voli. Još gore, bojala se da je i način na koji ona
voli njega nekako pogrešan. Sve je to osjećala, krivnju,
nelagodu i strah, a ipak nije mogla prestati okretati stranice
zato što su njegovi crteži doista prelijepi.
Sve je bilo idealizirano: kuća na Lonsdale Squareu, gdje su
ona i Angela odrasle i gdje je Daniel proveo rano djetinjstvo,
na crtežima je više dvorac nego viktorijanska vila, okoliš više
park nego londonski vrt. Daniel kao mladić ima šira ramena i
naglašenije mišiće, a kad je ugledala Bena, dah joj je zastao u
prsima. Kerubin s jamicama, savršenstvo krupnih očiju.
Daniel je savršeno uhvatio velikodušnost njegova smiješka,
mekanih uvojaka kose na zatiljku. Srce joj je gotovo stalo.
Odložila je bilježnicu.
Kad ju je opet uzela, prelistavala je naprijed–natrag u
nastojanju da shvati kamo zapravo vodi ta priča, shvatila je
da nije sve idealizirano. Na primjer, Angela je okrutno
prikazana: koščata i oskudno odjevena, pohotnica, propala
alkoholičarka. No u priči ni Daniel nije pošteđen. Kao „ Ares“,
premda fizički lijep, njegov je karakter pokvaren: pakostan je,
maltretira mlađe dječake u školi, katkada izaziva odmazdu,
zavodi i odbacuje mlade djevojke koje su prikazane negdje u
rasponu od naivnih do idiotskih, zlostavlja i ponižava svoju
majku. Krajnje je bizarno, pomislila je Carla, tako
uznemirujuće i istodobno dirljivo, vidjeti Daniela prikazanoga
kao monstruozno stvorenje, te znati da je sam sebe tako
nacrtao. Što znači to da je sebe prikazao kao zlikovca umjesto
da bude junak vlastite priče? To ju je duboko pogodilo. No
dok je okretala stranice, ta se silna bol koja joj je pritiskala
nutrinu počela pomicati, nestajati, a zamijenio ju je osjećaj
strepnje, mučna spoznaja da bi trebala odložiti bilježnicu,
zatvoriti je i nikad više ne pogledati unutra. No tada je,
otprilike na sredini, ponovno naišla na sebe kako jednog
sunčanog poslijepodneva dolazi na Lonsdale Square i nosi
Bena u naručju. Odmah je znala koji je to dan bio te nije
mogla skrenuti pogled.
.
Prema Danielovoj verziji događaja, Carla na sebi ima haljinu,
kosa joj je duga i valovita, pada joj na gola ramena, a Ben,
predivni zlaćani Ben, smiješi se oslonjen na njezin bok.
Daniel, čije je usiljeno lice napola u sjeni, s balkona gleda
kako Carla Bena pruža Angeli. Nagnuvši se preko ograde
balkona, Daniel doziva i maše svojoj teti, ali ona se već
okrenula ne obazirući se na njega. Njegovo se lice snuždi.
Na sljedećoj se stranici spustila noć. Daniel gleda
televizijski program u sobi za igranje, sam. Ustane i ide na kat
potražiti majku u njezinoj sobi, da joj poželi laku noć, ali ona
nije ondje. Stoga se vraća dolje u svoju sobu, a ondje vidi da
se njegov maleni bratić probudio, sišao s madraca na kojemu
je spavao i sad leži nasred sobe. Crta, nešto črčka u nekakvu
knjigu, okružen sličnim knjigama razbacanim oko njega,
njihove stranice pune njegovih ružnih črčkarija. Jasno je
nacrtana muka na Danielovu licu: Ben je uništio sve njegove
knjige, njegove pomno nacrtane stripove! Uzrujano zove svoju
majku, ali nitko ne dolazi. Traži je, pretražuje jednu po jednu
prostoriju dok na koncu ne stigne u radnu sobu. Vrata su
zatvorena, ali čuje da netko unutra stvara nekakve zvukove.
Oprezno otvara vrata i ona je ondje, zajahala je nekog
muškarca, nekog neznanca, neku osobu koju nikad prije nije
vidio. Glava joj je zabačena, usta crvenih usana širom
otvorena. Ona se okrene, opazi svoje užasnuto dijete i počne
se smijati.
Daniel bježi iz sobe.
Sljedeći crtež prikazuje Daniela kako leži u krevetu, a
njegova je mašta oblačić iznad njega u kojemu se odigravaju
različiti prizori: u jednom, zamišlja sebe kako bocom
šampanjca udara majčina ljubavnika po glavi; u drugom,
pljusne majčino pijano lice. Onda oblačić njegovih zamišljanja
nestaje. Daniel se osloni na lakat i zagleda se preko sobe u
dječačića koji sad spava na boku, duge mu trepavice dodiruju
jagodične kosti, glava mu je okružena aureolom uvojaka.
 Daniel ujutro odlazi na kat do majčine sobe. Ona spava,
sama. Iziđe i za sobom zatvori vrata majčine sobe. Vraća se na
prvi kat, u vlastitu sobu, gdje nježno budi dječačića. Dijete,
ushićeno što vidi velikoga bratića, budalasto se smiješi od
uha do uha. Daniel mu pomaže da ustane, uzima ga za ruku,
vodi ga do radne sobe, otvara vrata. Njih dvojica prijeđu sobu,
držeći se za ruke, prolaze između dokaza sinoćnje
raskalašenosti: odjeća razbacana naokolo, krcata pepeljara,
prazna boca šampanjca leži na podu. Daniel vodi dijete do
balkona, otvara vrata i iza leđa izvlači igračku, jarkocrveni
kamion. Nudi ga dječačiću koji se oduševljeno smije, pruža
ruku da ga dohvati, a Daniel tada pažljivo gurne kamion na
balkon, prema razbijenoj ogradi. Gleda kako se dijete gega za
njim.
Na posljednjem je crtežu Daniel opet sam, sjedi na rubu
balkona, noge mu vise preko ruba, smiješak mu lebdi na
usnama.
 31

Irene sjedi na neudobno tvrdoj stolici u dnevnom boravku

Thea Myersona. Vidjela je da će stolica biti neudobna prije
nego što je sjela, ali ju je ipak izabrala zato što je relativno
visoka te je procijenila da će odande lakše ustati bez tuđe
pomoći, što je važno. Nikako se ne želi naći u situaciji da joj
zatreba Myersonova pomoć. Malo se potrudivši, jednom
rukom držeći stolicu i drugom čvrsto stežući torbicu u krilu,
uspije primaknuti stolicu desetak centimetara bliže vatri u
kaminu. Zastrašujuće je hladno. Zima se silovito vratila.
Jutros su na radiju spominjali snijeg.
Myerson je otišao u kuhinju da joj donese šeri. Ne želi ga,
nikad nije voljela alkohol, no kad joj ga je ponudio, nakon što
ju je itekako nevoljko pozvao unutra, smatrala je
najpametnijim prihvatiti ponudu. On pije vino. Sam, usred
poslijepodneva.
Dok njega nema, Irene se divi njegovim policama za knjige.
Recite što god želite o Theu Myersonu, ali on doista ima
prekrasne police za knjige. Hrastovina, pomisli Irene, izrađene
po narudžbi, pružaju se od poda do stropa s obje strane
kamina, a jedne od onih otmjenih ljestvi na kotačićima
omogućuju pristup najvišim policama. S mjesta gdje sjedi ne
može pročitati imena na hrptima, što je frustrirajuće. Irene
malo što voli više od istraživanja tuđih polica za knjige, iako
sad očito nije pravi trenutak.
– Carla bi svakog trena trebala stići – reče Theo vrativši se
u sobu. Pruži joj malenu kristalnu čašu. – Dolazi na večeru.
Irene prihvati piće i kimne. – Ne znam gdje ona živi – reče,
neodređeno svjesna da mu je to već objasnila. – Ali našla sam
vašu adresu, kao što sam rekla, na omotnici u jednoj knjizi...
 Theo kimne. Spusti se u naslonjač poprilično daleko od
mjesta gdje sjedi Irene. Popije veliki gutljaj vina i mrko je
pogleda. – Hitno morate s njom razgovarati? Možete li mi reći
o čemu se radi?
– Mislim da je najbolje pričekati Carlu – reče Irene. Popije
maleni gutljaj šerija. Theo nakratko pogleda uvis, a zatim se
opet mrko zagleda u nju. On nije suptilan čovjek. Nekoliko
trenutaka sjede u tišini, a onda, popustivši pod pritiskom,
Irene reče: – Samo želim s njom razgovarati o nečemu što sam
našla u Angeli– noj kući. – Popije još gutljaj šerija. – O
bilježnici što sam je našla, Danielovoj. – Izvadi je iz torbice i
nakratko podigne, a zatim se predomisli i vrati je u torbicu.
– I to je hitno, zar ne? – bezizražajnim glasom upita
Myerson.
– Pa, ja... Niste je prije vidjeli, zar ne, gospodine Myerson?
– Theo odmahne glavom, srećom nezainteresiran. Promeškolji
se u naslonjaču, očito razdražen, kao da će je zamoliti neka
ode. Irene nervozno popije još gutljaj. – Valjda bi se to moglo
nazvati grafičkim romanom. Jedan je bio na popisu za Booker
nagradu, nije li, nedavno? Meni se to činilo vrlo čudnim.
Želim reći, kako se strip uopće može uspoređivati s pravom
knjigom? – Theo uzdigne obrve. Glasno guta vino. Irene osjeća
sve jaču nelagodu. – Dobro, kažu da se o ukusima ne
raspravlja. – Nakratko ušuti. – Ovo sam našla u jednoj od
vaših knjiga – reče i podigne omotnicu na kojoj piše njegova
adresa. – Onoj kriminalističkoj.
Uslijedi duga napeta tišina tijekom koje se Irene pita je li
mudro spomenuti rukopis što ga je pročitala, onaj što joj ga je
dala Laura. Ipak, možda ovo nije najbolji trenutak da se
Myersona optuži za plagijat. Ne želi skrenuti s teme radi koje
je ovdje. Još jednom podigne čašu do usana, iznenađeno
utvrdivši da je ostalo tek nekoliko kapi.
– Ta bilježnica – naposljetku će Theo, namršteno je
promatrajući – za koju ste rekli da ste je našli u Angelinoj
kući. Što ste radili u Angelinoj kući?
 – Pa, vidite, riječ je o...
Irene utihne. Nema dobar odgovor na to pitanje. Kratak bi
odgovor glasio da je njuškala po susjednoj kući. Dulja je
verzija ta da je na radiju čula da su Lauru optužili za
umorstvo Daniela i odmah shvatila da mora razgovarati s
Carlom, zato što je bila sigurna da je došlo do greške. Nije
imala kontaktne podatke za Carlu, ali je bila sigurna da će u
Angelinoj kući pronaći nešto na čemu će biti broj ili adresa.
No razočarala se kad je onamo stigla jer je kuća bila posve
prazna. Hodala je iz jedne u drugu prljavu prostoriju, prvi put
opazivši u kakvom je očajnom stanju kuća. Zidne se tapete
nadimaju i gule, vlaga oko kuhinjskoga prozora, okviri u
spavaćim sobama trunu. Na dnu ormara u stražnjoj spavaćoj
sobi, uglavnom jedinom preostalom komadu namještaja u
kući, Irene je pronašla hrpu papira. Tri ili četiri pisma, sva
adresirana na Angelu, i bilježnica. Irene je sve to odnijela sa
sobom kući. Nije našla Carlinu adresu, ali joj je bilježnica
dala nešto drugo. Nije razumjela, niti je bila sigurna da je to
moguće, ali pogled na nešto drugo, pogled na mjesto gdje je
sve ovo možda počelo, gdje je posijano sjeme uništenja.
Theo se nagne naprijed. – Onda? Što ste radili u Angelinoj
kući? – Glas mu je sad oštar, izraz lica prijeteći. – Koliko mi je
poznato, ondje nemate što raditi. To je Carlina imovina.
– Je li? – upita Irene. – Zar kuća pripada Carli?
Myerson naglo ustane. – O, zaboga! Vas se ne tiče tko je
vlasnik kuće. Carli je ovo grozno razdoblje, a posljednje što joj
treba je da je gnjavi neko zabadalo, petlja se u njezine stvari.
– Priđe joj i ispruži ruku. – Dajte meni bilježnicu – naredi – i ja
ću je predati Carli. Javit će vam se ako želi s vama o tome
razgovarati. Ne bih se previše nadao.
Irene stisne torbicu na prsima. – Željela bih je sama dati
Carli, ako nemate ništa protiv – reče, ukočeno uvrijeđenim
tonom prikrivajući strah od ovoga krupnoga čovjeka koji se
nadnosi nad njome, strah od onoga što bi mogao učiniti kad
bi vidio što je Daniel nacrtao.
 – Imam nešto protiv – prasne Theo. – Dajte mi bilježnicu –
doda zadržavajući ruku pred njezinim licem – pa ću vam
pozvati taksi.
Irene čvrsto stisne usne i odmahne glavom. – Molim vas da
to ne čitate. Ne želim...
– Carla smije vidjeti, a ja ne smijem? – upita. – Zašto?
– Sigurna sam da ju je Carla već vidjela – objasni Irene. –
Nju to ne bi šokiralo.
– Šokiralo? – Theo spusti ruke niz tijelo. – Zašto bi mene
šokiralo? – Ponovno pogleda uvis. – Uh, zaboga. Riječ je o
Carli, zar ne? Jesu li unutra crteži Carle? Bio je opčinjen
njome, znate, na neki nezdravi način. Bojim se da je bio
prilično poremećeni mladić. – Irene se šutke zagleda u torbicu
na svojim prsima. – Zar nije to? – upita Myerson. – Je li nešto
o meni? Napada mene, zar ne?
– Stvar je u tome... – Irene počne govoriti, ali je ušutka
iznenadni nasilni čin kad joj Theo grubo otme torbicu iz ruku.
– Ne! – krikne. – Čekajte, molim vas!
– Dosta mi je ovoga! – zaurla Theo. Zgrabi bilježnicu iz
torbice koju potom baci natrag prema njoj. Padne na pod i sve
se njezine stvari raspu po sagu: rezervne naočale, pudrijera,
maleni novčanik od tvida za sitniš.
Irene vrlo oprezno klekne na pod da pokupi svoje stvari
dok Myerson ljutite stoji nad njome. Ignorirajući Irene, otvori
bilježnicu i počne čitati. – „Podrijetlo Aresa“! – Podrugljivo se
smijulji. – Bože, imao je visoko mišljenje o sebi, nije li? Ares,
bog rata! To malo govno... – Pogledom je prelijetao stranice
prelistavajući bilježnicu, a onda naglo stane i glasno udahne.
Prestane se smijuljiti i koža mu posve izgubi boju. Prsti mu se
počnu stiskati u šake, usput gužvajući stranice bilježnice.
– Gdspodine Myerson – reče Irene osjećajući malodušnost
– ne biste to trebali gledati... – Polako ustane. – Ne želite
vidjeti što je nacrtao – nastavi, iako je po užasnutu izrazu
Theova lica jasno da je prekasno. – Strašno uznemiruje,
znam, ja...
Irene se odjednom zavrti u glavi, sag pod njezinim nogama
kao da se naginje i ljulja poput čamca. Kamin, prekrasne
police od hrastovine, sve se pred njom zamućuje. – Uh... ne
osjećam se baš dobro – reče i ispruži ruku do mjesta gdje bi
trebala biti stolica, ali shvati da je nema. Zatetura, ispravi se,
čvrsto zatvori oči i opet ih otvori. To je od šerija, od šerija i
vreline vatre. Vrlo se čudno osjeća, a tu je Myerson, zuri u
riju, usta su mu crvena i otvorena, lice smrknuto, šake
stisnute. O, Bože. Korakne unatrag tražeći nešto za što se
može uhvatiti, ali nema ničega. Kako je bila glupa kad je
ponijela bilježnicu! Mislila je da je hrabra kad je odlučila doći
ovamo, ali bila je glupa, stara budala, baš kakvom je ljudi
smatraju.
 32

Theo je potezom pera mnogo puta ubio. Napisavši nekoliko

tisuća stranica romana, ljude je ubijao hladnim i vatrenim
oružjem, vadio im utrobu, vješao ih, umlatio oštrim kamenom
što ga je malena ruka držala na dlanu. Razmišljao je i o gorim
stvarima (uh, što mu je sve padalo na pamet) dok se pitao za
što smo svi mi (on, bilo tko) sposobni u ekstremnim uvjetima.
Bilježnice više nema, progutala ju je vatra. Starica je opet
na nogama, ali usplahirena i prestrašena. Nije očekivala da će
on reagirati tako brzo i žestoko. Dok je promatra, pomisli
kako bi malo trebalo: tako su krhki u toj dobi, a ona je već
nestabilna na nogama, vrlo je brzo popila onaj šeri. Sad se
lagano njiše pred njim, a oči su joj pune suza. Stoji na rubu
saga čiji se kut prevrnuo dok je skupljala stvari po podu.
Gotovo je točno na sredini između kamina oštrih rubova i
stolića za kavu od stakla i bronce.
Da opisuje ovaj prizor, ne bi znao što izabrati.
 Ona koja je pobjegla

Vidi samo crveno, ništa drugo.

Kad se tog jutra probudio, nije mislio da će biti glavni lik priče. Da
je uopće razmišljao o tome, možda bi sebe nazvao lovcem.
Kad se tog jutra probudio, nije mogao zamisliti kako će to biti,
kakva će ona biti r– drukčija od onoga što je želio, uopće ne onakva
kakvu je želio. Nije mogao zamisliti kako će lagati i prevariti ga.
Kad se tog jutra probudio, nije mu palo na pamet da će on biti
plijen.
Nepravda toga, gorka u njegovim ustima, cijedi mu se niz grlo dok
joj podliježe, onoj koja je pobjegla, djevojci ružna lica, crvenih ruku,
kamenih šaka, osvetoljubivoj. Samo nju vidi, ona je posljednje što će
vidjeti.
 Ona koja je pobjegla

Ona zna, prije nego što vidi, daju je našao. Zna, prije nego što vidi, da
će za volanom biti njegovo lice. Ukoči se. Sekundu oklijeva, a zatim se
makne s ceste, bježi, trči u jarak, preko drvene ograde, pentra se u
susjedno polje. Trči naslijepo, pada, diže se, ne viče. Kakve koristi od
vrištanja?
Kad je uhvati, grabi njezinu kosu, vuče je dolje. Osjeća smrad
njegova daha, zna što će joj učiniti. Zna što slijedi jer ga je već vidjela
da to radi, vidjela je kako to radi njezinoj prijateljici, kako joj je
divljački gurnuo lice u blato, kako ju je grabio.
Vidjela je kako se njezina prijateljica žestoko borila.
Vidjela je kako je izgubila.
Zato se ona ne bori, posve omlitavi. Leži u blatu, posve mlitava.
Dok on slabašno grabi njezinu odjeću, cijelo vrijeme promatra
njegovo lice.
To nije ono što on želi.
Zatvori oči, kaže joj. Zatvori oči.
Ne zatvara oči.
Pljusne je po licu. Ona ne reagira, ne ispušta nikakav zvuk. Njezini
su blijedi udovi teški, tako teški da tone u blato. Vuče ga sa sobom.
To nije ono što on želi.
Ustaje s njezina tijela, šakom udara po zemlji. Ima krvi na licu i u
ustima. Mlitav je, poražen.
To nije ono što on želi.
Počne plakati.
Dok on plače, ona tiho ustaje s tla.
Idi, kaže joj. Samo idi. Samo bježi.
Ali ta djevojka ne želi bježati, dosta joj je bježanja. Podigne kamen
nazubljenih rubova, vrha šiljastog poput vrha strelice. Ništa
preveliko, tek dovoljno da joj lijepo stane u dlan.
Šakom obuhvati topli kamen i njegove se oči iznenađeno rašire
kad rukom zamahne prema njemu. Na zvuk pucanja kosti u njegovoj
sljepoočnici, njome se širi radost te zamahne drugi put, i opet, i opet,
sve dok nije natopljena znojem i njegovom krvlju. Djevojka misli da
ga je čula kako je preklinje da prestane, ali nije sigurna. Možda joj se
to samo pričinilo.
Kad stigne policija, djevojka će im reći kako se borila za svoj život i
oni će joj vjerovati.
 33

Miriam provlači prste kroz svoje uspomene, stvari što ih je

skupila tijekom susreta s tuđim životima, životima drugih
ljudi, s drugim životima kakve je mogla voditi. Pomalo tužno
opazi da ih ima manje: nema ključa što ga je uzela s brodića,
kao nijedne od Lorraineinih naušnica, što joj silno smeta.
Stvari koje je odlučila zadržati predstavljaju važna zbivanja
za nju, a kad razmišlja o tim događajima, o onih nekoliko
trenutaka s Danielom na brodiću ili o svojem bijegu iz
farmerske kuće, voli u ruci držati predmete koji su s tim
povezani. To joj pomaže da se sjeti kako je doista bilo, kako se
točno osjećala. Dok sada drži srebrni križić što joj ga je otac
dao za krizmu, čvrsto zatvara oči i zamišlja sebe u dobi od
četrnaest godina, prije užasa u farmerskoj kući, dok je još bila
nevina.
Miriam je svjesna činjenice da je ta navika skupljanja
sitnica koje je vraćaju u važne životne trenutke zapravo
osobina koju također imaju psihopati i serijski ubojice, Što joj
se nimalo ne sviđa. No vjeruje da svi imamo svoje
monstruozne trenutke, a ti joj predmeti pomažu da ostane
vjerna sebi, da ostane čudovište u kakvo je sebe pretvorila.
Katkada, kad se nađe na vrlo mračnomu mjestu, osjeti
silan poriv da prizna. Kad bi imala ispovjednika, odakle bi
počela? Bi li krenula od najnovijeg prijestupa ili od prvoga?
Zacijelo bi trebala početi od prvoga. To je onaj koji te
određuje, onaj koji ju je gurnuo na ovaj put.
Počela bi onom večeri kad je pobjegla iz farmerske kuće,
kad je stajala ispred razbijena prozora te se molila i molila.
Kad se popela kroz prozor i trčala bijelom cestom. Kad je čula
grmljavinu koja nije bila grmljavina, zvuk automobila koji
dolazi iza nje, dolazi s farme. Kad je shvatila da dolazi po nju i
opet potrčala, uspentrala se preko ograde, bacila se u jarak,
potrbuške puzala naprijed dok je krošnja stabla nije sakrila,
barem djelomično. Ležala je ondje i slušala škripanje
automobilskog mjenjača dok je usporavao, a njegovi su farovi
obasjavali granu iznad njezine glave. Automobil je prošao.
Nakon toga je neko vrijeme ležala u jarku. Ne bi znala reći
koliko dugo. Nikada to nije znala. Miriam se sjećala mnogih
pojedinosti toga dana i noći koja je uslijedila: smrada u kući,
blijedog plavetnila večernjeg neba, pjesme u automobilu i
onog zvuka što ga je Lorraine ispustila, onog užasnog zvuka
nakon što ju je udario. Ali nikako se nije mogla sjetiti koliko je
dugo ležala u onom jarku, smrznuta i nesposobna pomaknuti
se, a umom joj je samo mahnito kružila jedna misao: Nisam ja
kriva što je izabrao tebe.
Također se nije mogla sjetiti koliko je dugo stajala u
zaključanoj sobi farmerske kuće, paralizirana od straha
ispred razbijena prozora, nije se sjećala koliko joj je trebalo da
odluči kako je pametnije pobjeći i podići uzbunu nego ostati i
boriti se. Nije se sjećala koliko je dugo ondje stajala i molila
se, molila se da on ne siđe stubama, da ne dođe po nju. Da se
neće žuriti s Lorraine.
Njezin je um krenuo dalje i tek dok je sjedila za
Lorraineinim toaletnim stolićem, spremajući u džep njezine
zlatne naušnice i razmišljajući o tome kako je loša osoba,
vratile su joj se sve one gadarije koje su joj prolazile glavom,
sve ono vrijeme što ga je po– tratila dok je tako razmišljala.
Miriam je bila testirana i nije prošla na testu. Tada je
otkrila da joj nedostaje nekakva suštinska dobrota, neka
bitna nit moralnih vlakana.
Nije bila dobra tada i nije bila dobra nakon toga.
.
Na dnu drvene kutije, ispod odvjetnikova pisma, leži pseća
pločica.
 Miriam ne voli razmišljati o tom trenutku, onome sa psom.
To nije nešto čime se ponosi, to je bio gubitak kontrole u
trenutku patnje. Zadržala je pločicu kao podsjetnik sebi da
prijenos mržnje sjedne osobe na drugu ne funkcionira. Nema
smisla. Razmišlja o Jeremyju, o tome kako mu je silno željela
zariti nož u grlo. Katkada razmišlja i o Myersonu, o tome da
ga čekićem tresne po glavi, gurne ga u kanal i promatra kako
tone ispod površine blatnjave vode.
Razmišlja o tome, ali nema hrabrosti išta provesti u djelo.
Tada se dogodilo, jednoga dana, da se u trgovini pojavio
nepristojan kupac, na stazi uz kanal umalo je došlo do sudara
s biciklistom koji ju je nazvao glupom debelom kučkom, a kad
je stigla kući, osjećajući stezanje u prsima i vid joj se mutio u
ranim fazama jakog napadaja panike, na stražnjoj je palubi
zatekla psića kako kida vrećicu otpadaka za ostatke hrane što
ju je jutros iznijela i zaboravila odnijeti do kante. Gotovo bez
razmišljanja, naglo je zgrabila psića. Odnijela ga je u kabinu,
stavila ga u sudoper i oštrim mu nožem brzo prerezala vrat.
Životinja nije patila, to je bilo čisto ubijanje. Ne doslovce,
jasno. Doslovce je napravila grozan nered, krvi je bilo
posvuda, na njezinim rukama i odjeći i podu, mnogo više no
što bi čovjek očekivao. Trebala joj je cijela vječnost da sve to
počisti. Katkada joj se čini da još osjeća vonj.
Kasnije te večeri stavila je psića u vrećicu, odnijela je
stazom i istresla ga iz vrećice u vodu iza Theove kuće.
Očekivala je da će pronaći njegovo tijelo, ali zasigurno je
otplutalo u tunel ili ga je možda zahvatio propeler nečijeg
brodića, pa se Theo na koncu nije morao pitati tko je počinio
tu grozotu. Samo se pitao kamo je psić nestao, a to je na neki
način Miriam pružalo više zadovoljstva, vidjeti ga kako hoda
amo–tamo stazom uz kanal i obližnjim cestama, doziva
životinju, stavlja jadne malene plakate.
.
Miriam spusti pseću pločicu u džep, iziđe i krene na zapad
prema Myersonovoj kući. Ako će išta priznati, onda će to biti
to, sramotni incident sa psićem, te ako će ikome priznati,
onda će to sigurno biti Myerson. Mogao bije prijaviti policiji,
naravno, ali nešto joj govori da to neće učiniti. Ne bi im želio
priznati kako je sve ovo počelo, ne bi želio zalaziti u
pojedinosti. To bi povrijedilo njegov ponos.
Uvjerila je sebe u sve to, umirivala se, sad sigurna da je za
nju ispravan postupak reći mu za psića, imat će dvostruku
korist: kaznit će Myersona i istodobno olakšati njezin teret.
Odlučno stisne šake uz bokove, čvrsto stegne čeljust i zaputi
se stubama od staze uz kanal te iza ugla do Noel Roada gdje
naglo stane.
Ugleda ga kako stoji ispred svojih ulaznih vrata, kriomice
gleda na sve strane, tjeskobno proučava pločnik. Sretne
njezin pogled i zapanjeno raširi oči prije nego što se, u pratnji
dvojice pozornika, počne spuštati puteljkom do automobila
koji je čekao.
Tada otiđu. Dok joj srce divlje lupa u prsima kao da će
izletjeti, Miriam jedva može vjerovati vlastitim očima. Je li
pobijedila? Je li napokon izvršena nekakva pravda?
Stoji ondje, nakratko posve osupnuta onim čemu je
svjedočila, pa umalo zaboravi osjećati ushićenje. No trenutak
prođe i njezina zbunjenost ustupi mjesto radosti, smiješak joj
se razlije licem te podigne obje ruke do usta i počne se
smijati. Smije se i smije, a zvuk i njoj samoj zvuči čudno.
Prestane se smijati i opazi da je netko promatra, čovjek na
suprotnoj strani ulice, malo dalje niz cestu. Stariji čovjek, u
invalidskim kolicima, s obiljem bijele kose. Tada siđe s
pločnika i pogleda na obje strane ceste, kao da će prijeći na
drugu stranu. Miriam nakratko pomisli da će doći do nje i s
njom razgovarati, ali se ondje zaustavi automobil, jedan od
onih velikih taksija, vozač iziđe i pomogne čovjeku da se
ukrca. Taksi se okrene i udalji.
Dok automobil prolazi kraj nje, Miriam sretne pogled
čovjeka u vozilu i sve joj se dlačice na zatiljku nakostriješe.
 34

Sve je materijal koji se može iskoristiti za književna djela. I

komedija je jednako tragedija plus vrijeme. Nije li tako
nekako? Sjedeći u zagušljivoj sobi sučelice dvama
detektivima, Theo se gorko zapita koliko će vremena proći
prije nego li sve ono što mu se dogodilo, smrt njegova sina i
zatim raspad njegova braka, postane smiješno. Ipak je prošlo
petnaest godina od smrti njegova sina. Ne bi li sad već trebalo
biti barem malkice smiješno?
Gluposti.
Što se tiče toga da je sve materijal, teško mu je u mislima
zabilježiti izgled njegova okruženja, sva su njegova zapažanja
banalna: soba je siva, četvrtasta, miriše po uredu: loša kava,
novi namještaj. Jedini zvuk što ga čuje je monotoni šum što
ga nadjačava nazalno disanje detektivke Chalmers koja mu
sjedi sučelice.
Na stolu između njega, detektivke Chalmers i detektiva
Barkera nalazi se nož u prozirnoj plastičnoj vrećici. Maleni
nož s crnim drvenim drškom i tamnom mrljom na oštrici.
Maleni kuharski nož. Njegov maleni kuharski nož. Ipak nije
izgubljen u ladici za kuhinjski pribor.
Kad su stavili nož na stol ispred njega, Thea je obuzela
potištenost kad je shvatio da ovo neće biti materijal. Ovo neće
biti smiješna priča koju će kasnije pričati. Proći će doista vrlo
mnogo vremena prije nego što ovo postane komedija.
– Prepoznajete li ovo, gospodine Myerson? – upita ga
detektivka Chalmers. Theo se zagleda u nož. Mnoge mu misli
prolaze glavom, sve glupe. Čuje sebe kako mrmlja hmmm, što
je također glupo. Nitko ne gleda u neki predmet i kaže:
Hmmm. Kažu: Da, prepoznajem to. Ili: Ne, ne prepoznajem. U
svakom slučaju, ovo drugo nije opcija za njega jer je itekako
svjestan da policija, ako mu u ovom trenutku pokazuje nož,
sigurno zna da će ga prepoznati.
Brzo razmišljaj, brzo razmišljaj, brzo razmišljaj, pomisli
Theo, što je iritantno zato što mu onemogućava da pomisli na
išta drugo osim riječi brzo. Smisli nešto drugo osim brzo,
zaboga.
Nož je njegov i oni to znaju, nisu ga slučajno povezali s
njim. Dakle, to je to, nije li? Ovo je kraj. Kraj svijeta kakav
poznaje. I kako pjesma kaže, dobro se osjeća. Čudno je to što
se doista dobro osjeća. Pa, možda je malo pretjerano reći
dobro, ali ne osjeća se loše kako je očekivao. Možda je istina
ono što kažu, da te nada ubija. Sad kad više nema nikakve
nade, osjeća se bolje. Valjda to ima nekakve veze s
neizvjesnošću. Neizvjesnost je mučna, nije li? Hitchcock je to
znao. Sad je neizvjesnost završila, sad zna što će se dogoditi,
osjeća se šokirano i tužno, ali osjeća i olakšanje.
– Moj je – tiho će Theo, i dalje gledajući nož radije nego
detektive. – Pripada meni.
– Točno – reče Barker. – Možete li nam reći kad ste zadnji
put vidjeli ovaj nož?
Theo duboko udahne. Nakratko opet vidi sebe s Irene
Barnes u vlastitu dnevnom boravku. Vidi Danielove crteže,
vulgarne prikaze svoje lijepe žene, grafički prikaz smrti
njegova sinčića. Vidi sebe kako trga stranice iz bilježnice i
potom ih baca u vatru. Polako izdahne. Krećemo. – Dakle –
reče – zacijelo desetoga ujutro.
– Desetog ožujka? – Detektiv Barker ovlaš pogleda svoju
kolegicu i nagne se naprijed. – To bi bilo ono jutro kad je
umro Daniel Sutherland?
Theo kažiprstom protrlja čelo. – Točno. Bacio sam ga. Nož.
Ovaj... namjeravao sam ga baciti u kanal, ali onda sam...
vidio sam nekoga. Činilo mi se da netko dolazi stazom uz
kanal, a nisam želio privlačiti pozornost na sebe, pa sam ga
jednostavno bacio u grmlje.
Detektivi razmijene još jedan pogled, ovoga puta dulji.
Detektiv Barker nagne glavu ustranu i stisne usne. – Bacili
ste nož u grmlje? Desetoga ujutro? Znači da zapravo kažete,
gospodine Myerson..
– Da sam rano tog jutra otišao na Danielov brod, dok je
moja žena još spavala. Ja... ubio sam ga. Bilo je krvi,
naravno, mnogo krvi... Isprao sam je sa sebe na brodiću.
Onda sam otišao i putem do kuće bacio nož u grmlje.
Istuširao sam se čim sam stigao kući. Carla je spavala.
Skuhao sam kavu za oboje i odnio je njoj u krevet.
Detektiv Barker nakratko iznenađeno otvori usta. Potom ih
zatvori. – Dobro. – Opet pogleda kolegicu i Theo pomisli,
premda je sasvim moguće da mu se to pričinilo, da je
detektivka Chalmers jedva zamjetljivo odmahnula glavom. –
Gospodine Myerson, prije ste rekli da ne želite pravnog
zastupnika tijekom ovog ispitivanja, ali ponovno vas pitam
želite li se predomisliti? Ako želite da nekoga nazovemo, rado
ćemo to učiniti, ili možemo ovamo dovesti odvjetnika po
službenoj dužnosti.
Theo odmahne glavom. Odvjetnik je posljednje što mu
treba, netko tko bi pokušao ublažiti posljedice, netko tko bi
previše zakomplicirao ono što je zapravo sasvim jednostavno.
– Mogu i sam, hvala.
Barker mu tada pročita prava, naglasi da je Theo
svojevoljno došao, da je odbio pravnog zastupnika, ali s
obzirom na ono što je upravo rekao, trebalo ga je formalno
upoznati s pravima.
– Gospodine Myerson. – Theo opazi da se detektiv Barker
silno trudi govoriti smirenim tonom. Na kraju krajeva, ovo je
zasigurno uzbudljiv trenutak za policajca. – Samo da
razjasnimo, vi priznajete da ste ubili Daniela Sutherlanda,
točno?
 Točno – reče Theo. – To je točno. – Popije gutljaj vode, još
jednom duboko udahne. Idemo dalje. – Moja šogorica– reče
Theo i onda ušuti. Ovo je teži dio, onaj s kojim će imati
problema, dio što ga ne želi glasno izgovoriti.
Vaša šogorica? – potakne ga detektivka Chalmers. Sad joj
se sve vidi na licu, zapanjena je onim što sluša. – Angela
Sutherland? Što je s Angelom Sutherland?
Angela mi je prije svoje smrti rekla da su moja žena,
moja... Carla... i Daniel u vezi.
U vezi? – ponovi detektivka Chalmers. Theo kimne, čvrsto
zatvorenih očiju. – Kakvoj vezi?
Molim vas, nemojte – reče Theo i samog sebe iznenadi kad
počne plakati. – Ne želim to izgovoriti.
Kažete da je postojala seksualna veza između Carle i
Daniela, to nam govorite? – upita Barker.
Theo kimne. Suze mu kaplju s vrha nosa na traperice.
Godinama nije plakao, odjednom pomisli. Nije plakao dok je
sjedio kraj groba svojega sina onoga dana kad je trebao
navršiti osamnaest godina, a sad u policijskoj postaji plače
zbog ovoga.
Za njihovu vam je vezu rekla Angela Sutherland?
Theo kimne. – Posjetio sam je oko tjedan dana prije njezine
smrti.
Možete li nam ispričati o tome, gospodine Myerson? Možete
li nam ispričati što se dogodilo kad ste je posjetili?
.
– Vjerojatno je najbolje da ti pokažem – rekla mu je Angela. –
Bi li... bi li došao gore?
Theo ju je slijedio u hodnik. Dok ju je gledao kako se penje
stubama, zamišljao je ono što ima na katu, ono što mu želi
pokazati. Zacijelo Danielove stvari. Možda još crteža? Bilješki?
Želudac mu se okretao na tu pomisao. Theo je krenuo
stubama za njom.
 Zamišljao je izraz njezina lica dok mu pokazuje,
suosjećajan, ali s naznakom trijumfa, kao da mu govori
upozorila sam te. Pogledaj svoju lijepu ženu. Pogledaj što radi s
mojim sinom. Zastao je nekoliko stuba prije odmorišta. Angela
ga je čekala, gledala ga je odozgo, i doimala se prestrašenom.
Sjećao se kako se skutrila ispred njega onoga dana kad je Ben
umro. Sjećao se kako ju je želio zgrabiti, zadaviti, glavom joj
tresnuti o zid.
Sad ništa od toga nije osjećao. Okrenuo joj je leđa i zaputio
se natrag u prizemlje. Čuo ju je kako plače kad je otvorio
vrata i zatvorio ih za sobom, izišao na jarko poslijepodnevno
sunce, zastao da pripali cigaretu prije nego što je krenuo
svojoj kući. Dok je hodao prema groblju St. James, obuzela ga
je čežnja za vremenom kad nije mrzio Angelu, kad ju je
zapravo iskreno volio, za vremenom kad bi joj se radovao zato
što je uvijek bila silno zabavna, vrlo ugodno društvo, uvijek
brbljava. To je bilo vrlo davno.
.
– Možete li nam ispričati o tome, gospodine Myerson? Možete
li nam reći što se dogodilo kad ste je posjetili?
Theo nadlanicom obriše oči. Policiji neće pričati o tome, o
njegovoj čežnji. To sad ne bi poslužilo njegovoj svrsi, zar ne,
reći im da ju je nekoć volio kao sestru, kao prijateljicu?
– Rekla mi je da ima nečega između Daniela i moje žene.
Prepirali smo se oko toga. Nismo... Nisam je dotaknuo. Želio
sam. Želio sam joj zavrnuti onim mršavim vratom, ali nisam.
Niti sam je gurnuo niza stube. Koliko mi je poznato, Angela je
umrla nesretnim slučajem.
Koliko je njemu poznato. Policiji također neće priznati da
će do kraja svojega života, kad god na nju pomisli, Angelu
vidjeti onakvu kakva je bila toga dana, uplakana na vrhu
stubišta. Sjetit će se riječi što ih je izgovorio, kad joj je rekao
da je lijena, nemarna i loša majka, te će se pitati jesu li to bile
zadnje riječi što ih je u životu čula. Pitat če seje li upravo to
bila eulogija koju je čula dok je gubila ravnotežu na vrhu
stubišta ili ležala u njihovu podnožju.
– Prepirali ste se i vi ste otišli... Jeste li se suočili sa svojom
ženom? Jeste lije pitali o onome što vam je Angela rekla?
– Nisam. – Theo odmahne glavom. – Ima nekih pitanja –
tiho nastavi – na koja ne želite odgovore. Na koja nikad ne
želite odgovore. U svakom slučaju, Angela je umrla brzo
nakon tog razgovora, a teško sam to tada mogao spomenuti,
dok je moja žena tugovala. Ali sumnjao sam... bio sam
siguran da će Daniel majčinu smrt iskoristiti za pokušaj
zbližavanja s Carlom. To nisam mogao podnijeti. Samo sam
želio da nestane.
Detektivka Chalmers zaustavi snimanje, ustane od stola i
reče da će napraviti kratku stanku. Ponudi mu kavu, ali on
odbije. Umjesto toga zamoli bocu vode, gazirane, ako imaju.
Chalmersica je rekla da će dati sve od sebe.
.
Gotovo je. Najgore je završilo.
Tada mu padne na pamet da najgore uopće nije završilo.
Novine! Nebesa, novine. Što li će ljudi sve govoriti, na
internetu, na društvenim mrežama. Kriste svemogući. Obori
glavu i plače tako da mu se ramena tresu. Njegove knjige!
Više ih nitko neće kupovati. Jedino dobro što je ikad učinio,
ako se izuzme Ben i ljubav prema Carli, njegov je rad, a sad
će zauvijek biti ukaljan, kao i njegovo ime. Njegove će se
knjige maknuti s polica, njegova će ostavština biti uništena.
Da, Norman Mailer džepnim je nožićem napao svoju ženu i
William Burroughs ustrijelio je svoju, ali sad su vremena
drukčija, nisu li? Vremena su se promijenila, ljudi više nisu
tolerantni, danas se ne bi mogao nekažnjeno izvući za takve
stvari. Jedan pogrešan korak i već si otkazan.
Theo se pribrao do povratka detektiva u sobičak.
Detektivka Chalmers donijela je bočicu Eviana, negaziranu,
naravno. Obrisao je oči, ispuhao nos, skupio hrabrost.
Podsjetio se na ono što je doista važno'
Detektivi mu još nešto pokazuju, ovoga puta fotografiju
mlade žene. – Jeste li već vidjeli ovu osobu, gospodine
Myerson? – upita detektiv Barker.
Theo kimne. – Nju ste optužili za umorstvo. Kilbride, zar
ne? – Podigne glavu da ih pogleda.
– Tada ste je jedini put vidjeli?
Theo trenutak razmisli. – Ne, ne. Ne bih to mogao tvrditi
pod prisegom na sudu, ali vjerujem da je to žena za koju sam
vam rekao da sam je vidio na stazi uz kanal onoga jutra kad
je Daniel umro. Tada sam je spomenuo, rekao sam da sam je
vidio s prozora svoje spavaće sobe. To nije bila istina.
Zapravo, ovaj... mislim da smo se možda mimoišli. Putem do
brodića, mislim. Ona je... nekako vukla noge, ili je možda
šepala. Mislio sam da je pijana. Na odjeći je imala blata ili
krvi. Zaključio sam da se spotaknula i pala. Spomenuo sam je
kad ste me prvi put ispitivali jer sam nastojao skrenuti vašu
pozornost.
– Skrenuti našu pozornost što dalje od vas? – upita Barker.
– Da, dalje od mene! Očito što dalje od mene.
Detektivi razmijene još jedan od svojih zagonetnih pogleda.
– Bi li vas iznenadilo – upita Barker – kad biste čuli da je ovaj
nož, za koji kažete da pripada vama i kojim ste ubili Daniela
Sutherlanda, pronađen u stanu mlade žene na fotografiji?
– Ovaj... – Iznenadilo je vrlo blago rečeno. – U njezinu
stanu? – Grozna misao proleti Theovim umom, da se bez
potrebe bacio na mač. – Nož ste našli u njezinu stanu? – tupo
ponovi. – Ona... dobro. Valjda ga je podigla. Sigurno je vidjela
kako ga bacam...
Možda je ona osoba za koju mi se činilo da samje kasnije
vidio, možda sam je tada vidio...
– Upravo ste rekli kako vam se čini da ste je vidjeli putem
do brodića – podsjeti ga detektivka Chalmers.
 – Ali to je moglo biti poslije. Moglo je biti poslije. Moje
sjećanje na to jutro nije baš kristalno jasno. To su bili stresni
trenuci. Emotivni trenuci. Bio sam... očito sam bio vrlo
uzrujan.
– Prepoznajete li ovo, gospodine Myerson?
Sad mu pokazuju nešto drugo, šal.
Kimne. – Da, to je moje. Taj je Burberry. Kvalitetan. – Opet
ih pogleda. – Nosio sam ga tog jutra. Valjda mi je ispao.
– Što mislite, gdje vam je mogao ispasti? – upita detektivka
Chalmers.
– Doista nemam pojma. Kao što kažem, moje sjećanje na ta
zbivanja nije baš savršeno. Je li možda bio u brodiću? Ili
negdje na stazi? Ne znam.
– Zacijelo bi vas iznenadilo kad biste čuli da je i šal
pronađen u stanu Laure Kilbride?
– Stvarno? Pa, ako mi je ispao istodobno kad sam bacio
nož, onda... – Theo uzdahne, posve iscrpljen. – Kakve to veze
ima? Rekao sam da sam gaja ubio, nisam li? Ne znam kako je
djevojka došla do mojeg šala, ja...
– Gospođica Kilbride vjeruje da su šal i nož podmetnuti u
njezin stan kako bi se doimala krivom – reče Barker.
– Dobro... – Theo se zbuni. – To je sasvim moguće, ali ja ih
nisam podmetnuo, zar ne? Prvo, nemam pojma gdje ona živi,
a drugo, upravo sam vam rekao da pripadaju meni. Zašto bih
to podmetnuo i onda rekao da je moje? To uopće nema
smisla, zar ne?
Barker odmahne glavom. Izgleda vrlo nezadovoljno, pomisli
Theo, uopće ne kao čovjek koji je upravo riješio slučaj. – To
nema smisla, gospodine Myerson, uistinu nema. Stvar je u
tome – reče, uspravi se, laktima se osloni na stol i spoji prste
ispred sebe – stvar je u tome da smo na nožu našli samo
jedan otisak prsta, vaš. Otisak palca, točnije rečeno. No kako
je ovo vaš nož, pronalaženje vašeg otiska prsta na njemu nije
nikakvo iznenađenje. Osobito zato što je pronađeni otisak
ovdje. – Barker pokaže mjesto na dršku tik uz oštricu. – Tu
baš i ne bismo očekivali otisak palca ako ste držali nož tako
da nekoga probodete, ali bio bi ondje da ste, recimo, sjeckali
luk.
Theo slegne ramenima i odmahne glavom. – Ne znam što
želite da kažem. Ja sam to učinio. Ubio sam Daniela
Sutherlanda zbog njegove veze s mojom bivšom ženom
Carlom. Ako mi donesete list papira, sve ču to napisati.
Odmah ću potpisati priznanje. Osim toga, mislim da više
ništa ne želim reći, ako nemate ništa protiv. Je li to u redu?
Detektivka Chalmers naglo odgurne stolicu od stola.
Izgleda ljutito. Barker nesretno odmahne glavom. Uopće mu
ne vjeruju, pomisli Theo, i ta ga spoznaja uzrujava. Zašto mu
ne vjeruju? Zar ga ne smatraju sposobnim za nešto takvo?
Zar ne izgleda kao čovjek koji bi ubio radi ljubavi, da zaštiti
svoju obitelj? Koga je briga vjeruju li mu ili ne, pomisli Theo,
zadovoljan sam sobom. Postupio je ispravno. Uspio ju je
spasiti.
 35

Carla je samo željela čuti da to opovrgava.

Onog petka navečer u Theovoj kući, dva dana nakon što je
pročitala Danielovu bilježnicu, rano je zaspala, mrtva pijana,
ali se nekoliko sati kasnije naglo probudila, suhih usta i s
groznom glavoboljom. Prizori što ih je Daniel nacrtao vrtjeli su
se poput filma na izmučenu ekranu njezina uma. Theo je kraj
nje tiho hrkao. Ustala je. Bilo je besmisleno ondje ležati, znala
je da neće opet zaspati. Tiho se odjenula, uzela svoju torbu i
bosa sišla u prizemlje. Stajala je kraj sudopera i popila čašu
vode, a zatim još jednu. Prethodne je večeri popila više od
boce vina, a toliko već godinama nije popila tijekom jedne
večeri, pa je iza očiju osjećala zasljepljujuće bolove. U
kupaonici u prizemlju našla je kutiju aspirina i popila tri
tablete.
Vrativši se u kuhinju, potražila je kemijsku olovku i papir
da ostavi poruku. Nisam mogla spavati, otišla sam kući, nešto
tome slično. Bit će povrijeđen, neće razumjeti, ali trenutno
nema mjesta za njegove osjećaje, ni za što nema mjesta. Samo
za Daniela.
Nije uspjela pronaći kemijsku olovku. Nije važno, nazvat će
ga kasnije. Nazvat će ga uskoro. Jednom će morati razgovarati
o tome, morat će smisliti nekakvu priču kojom će objasniti
zašto se ovako osjećala, zašto se ovako ponašala.
– Izgledaš šokirano, Cee – rekao joj je kad se kao obično
pojavila na večeri petkom. – Imaš li problema sa spavanjem? –
Rekla mu je da ima i on je počeo s pitanjima: kad je to počelo,
što je izazvalo problem i slično. Nije željela razgovarati o tome.
Nakon pića – rekla je. Popila je dva džin–tonika prije nego su
prešli na vino. Ništa nije pojela. Nikakvo čudo da se ovako
osjećala.
Nikakvo čudo.
Gledajući kroz kuhinjska vrata, vidjela je da na tratini ima
mraza. Vani će biti hladno. Navukla je rukavice i u hodniku
uzela jedan od Theovih šalova te se njime omotala oko
ramena. Dok se vraćala kroz kuhinju, opazila je da se ondje
još nalazi nož kojim je Theo rezao kriške limuna za njezin
džin–tonik. Ležao je ha dasci za rezanje.
Samo ga je željela čuti da to opovrgava.
Izišla je kroz kuhinjska vrata i čvršće stegnula šal oko
sebe. Otvorila je stražnja vrtna vrata i izišla na pustu stazu uz
kanal, a zatim skrenula lijevo, prema svojemu domu.
S vode se uzdizala rijetka magla, srebrna na mjesečini. Sva
su svjetla na brodićima–kućama bila ugašena. Zasigurno je
bilo četiri i trideset, možda pet? Još uvijek mračno. Carla je
polako hodala, ruke je zavukla duboko u džepove, nos
gurnula ispod šala. Prešla je stotinjak metara, dvjesto, prošla
kraj stuba kojima se obično penje da stigne svojoj kući.
Nastavila je hodati.
Hladnoća kao da joj je razbistrila um. Sad može ići k
njemu. Čut će ga kako poriče, čut će kako kaže: Ovo nije
istina, nije stvarno, to je samo... Samo što? Što bi uopće moglo
biti? Maštarija? Noćna mora? Što znači to da je u jednom
trenutku tijekom proteklih godina sjeo i nacrtao te prizore:
sebe, nju, njezina dječačića. Što znači to da ih je sve baš tako
nacrtao?
Samo je željela objašnjenje.
Dok je prilazila brodiću, iznenadili su je povišeni i ljutiti
glasovi. Umjesto da stane i pokuca na prozor kako je
planirala, ubrzala je korake, nastavila hodati stazom i
stubama se popela na most.
Ondje je stajala i promatrala brodić, a njezin je vruć i
ubrzan dah ispred nje stvarao paru.
 Uskoro je vidjela kako Daniel izlazi na stražnju palubu
brodića. Odjeven u traperice, navukao je gornji dio trenirke
preko nagoga torza i zakoračio na stazu. Činilo se da nešto
govori, ali je vjetar nosio riječi na drugu stranu. Carla je
gledala kako okreće glavu s jedne na drugu stranu, rukom
pritišće vrat. Napravio je nekoliko koraka prema mostu i onda
zastao da pripali cigaretu. Zadržavala je dah, nastojeći ga
snagom volje natjerati da je pogleda. Povukao je nekoliko
dimova cigarete i onda je bacio. Podigao je kapuljaču trenirke
preko glave baš dok je prolazio ispod luka mosta na kojemu je
ona stajala.
Nekoliko trenutaka kasnije s brodića je izišla jedna
djevojka. Mlada, zasigurno premlada za Daniela, i neuredna.
Trenutak je stajala, leđima okrenuta Carli, gledajući na sve
strane kao da nije sigurna kojim putem treba ići. Kratko je
pogledala prema mostu, a zatim pljunula na tlo i šepajući
krenula u suprotnom smjeru od Danielova, usput se smijući.
Počelo se razdanjivati. Prvi najpredaniji trkači vezali su
svoje tenisice i stigli do vode. Jedan ili dva već su prošli ispod
Carlina mosta i uskoro će ih biti više. Bilo je hladno i ona nije
željela čekati, željela se vratiti, ne kući, već natrag u Theov
topli krevet, po kavu i utjehu. Do ove će konfrontacije doći
neki drugi dan.
Kad je to pomislila, baš dok je o tome razmišljala, vidjela je
kako se Daniel pojavljuje ispod luka mosta, njegova je glava
bila točno ispod nje. Gledala je kako se vraća do brodića,
nježno držeći cigaretu između trećeg i četvrtog prsta,
kretnjama silno podsjećajući na svoju majku. Vratio se na
stražnju palubu i ona je bila posve sigurna da će podići glavu
prema njoj, da će je vidjeti. Međutim, samo je sišao u kabinu i
nestao.
Carla nigdje na stazi nije vidjela nekoga drugoga. Brzo se
vratila do stuba, preskakala po dvije odjednom, potrčala do
brodića, zakoračila na palubu i sišla u kabinu. Zasigurno joj
je trebalo manje od pola minute i sad je bila sama s njim. Bio
joj je okrenut leđima i skidao gornji dio trenirke kad je stigla
te se okrenuo, prestrašen zvukovima ili njihanjem brodića.
Pustio je da mu trenirka padne kraj nogu. Trenutak ju je
zbunjeno gledao, a onda se nasmiješio.
– Zdravo – rekao je. – Ovo je iznenađenje.
Raširio je ruke i koraknuo prema njoj u namjeri da je
zagrli.
Carlina se šaka, gurnuta duboko u njezinu torbu, stegnula
oko drška noža. Jednim ga je pokretom izvukla i gurnula u
njega, u zamah uloživši svu svoju snagu, svu svoju težinu.
Gledala je kako njegov smiješak nestaje. S radija se čula
glazba, ne osobito glasna, ali dovoljno da prikrije zvuk što ga
je ispustio, ne vrisak ili uzvik, već prigušen krik. Izvukla je
nož i opet ga zarila u njega, pa opet, ovoga puta u vrat.
Oštricom je prešla preko njegova grla da ga ušutka.
Pitala gaje, opet i opet, zna li zašto ovo radi, ali nije joj
mogao odgovoriti. Nikad nije dobila priliku čuti njegovo
poricanje.
Poslije je zatvorila i zaključala vrata kabine, razodjenula
se, istuširala, oprala kosu i preodjenula u odjeću što ju je
imala u svojoj torbi. Okrvavljenu je odjeću stavila u plastičnu
vrećicu što ju je našla na sudoperu. Vrećicu i nož što ga je
zamotala u Theov šal gurnula je u torbu, a zatim je otključala
vrata i otišla. Vrata kabine ostavila je otvorena i žustrim se
koracima zaputila stazom prema Theovoj kući, kao
sredovječna žena koja je izišla u ranojutarnju šetnju i uopće
nije privlačila pozornost. Opet je ušla kroz stražnja vratašca u
Theov vrt i zatim u kuhinju gdje je ostavila torbu. Tiho se
popela stubama, šmugnula kroz spavaću sobu gdje je Theo
mirno spavao, i ušla u kupaonicu. Skinula je svoju čistu
odjeću i ponovno se istuširala. Dugo je stajala pod mlazom
tople vode, iscrpljena, ruke su je boljele, čvrsto je stiskala
čeljust, nije osjećala mišiće u nogama, kao da je trčala
maraton.
.
Ako je samo željela čuti njegovo poricanje, zašto mu nije
pružila priliku za to? Zašto je uzela nož? Zašto se vratila u
Theovu kuću umjesto da ode u svoju, ako si nije željela
osigurati kakav–takav alibi? Mogla sije lagati koliko god je
htjela, ali kad je ležala budna, kao sada, iz noći u noć, i
razmišljala o onome što je učinila, vidjela je istinu. Od prvoga
trenutka kad je vidjela onaj crtež Daniela na balkonu kako se
odozgo smiješi njezinu djetetu, točno je znala što će mu
učiniti. Sve drugo, sve ostalo je laž.
 36

Kad joj je čuvarica rekla da ima dobrih vijesti, Laura najprije

pomisli da je njezina majka došla u posjet, a odmah zatim
poželi da njezina majka nije prva osoba na koju uvijek
pomisli. Jasno, nije bilo to. Njezina je majka nije došla
posjetiti, niti je zatražila dopuštenje za posjet. Njezin otac jest
i trebao bi doći sutradan, što je lijepo, ali ona si ne može
pomoći, želi svoju mamu. Nekako, unatoč svemu, Laura u
svojim najmračnijim trenucima još uvijek želi svoju mamu.
Čuvarica, žena otprilike dobi njezine mame zapravo se više
ponaša poput majke nego njezina vlastita mama, ljubazno se
smiješi i kaže: – Nije posjetitelj, draga. Bolje je od toga.
– Što ? – upita Laura. – Što je bilo?
Čuvarica nije smjela reći, ali povede Lauru iz ćelije
hodnikom, kroz nekoliko vrata, a zatim opet hodnicima dok
Laura stalno zapitkuje: – Što? Što je bilo? Ma hajde, recite mi.
Pokazalo se da je čeka Nervčik.
– On? – Laura ne može prikriti svoje razočaranje. – On?
Čuvarica se samo nasmije. Pokaže Lauri neka sjedne,
namigne joj i zatvori vrata.
– Jebi ga – progunđa Laura i sjedne za stol.
Nervčik joj veselo zaželi dobro jutro. – Dobre vijesti, Laura!
– objavi i sjedne joj sučelice.
– Aha, to mi svi govore.
I onda, biste li vjerovali, pokazalo se da su vijesti stvarno
dobre.
Odustaju od podizanja optužnice! Laura poželi zaplesati.
Poželi zagrliti Nervčika, poljubiti ga u usta, strgnuti svu
odjeću sa sebe i vrišteći trčati ovim prostorima. Odustaju od
podizanja optužnice! Odustaju od podizanja jebene optužnice!
Uspije se obuzdati, ali ipak ustane na noge i uzvikuje
poput šteneta: – Mogu i<p? Mogu jednostavno otići?
– Da! – Nervčik izgleda kao da mu je laknulo gotovo
jednako kao njoj. – Ovaj, ne. Želim reći, ne odmah. Morat ćeš
potpisati neke obrasce i... Želiš li da nekoga nazovem? Nekoga
tko bi mogao doći po tebe?
Njezina majka. Ne, ne njezina majka. Njezin otac. Ali to bi
značilo susret s Deidre, a to bi posve uništilo njezinu radost.
Zapravo je patetično, kad bolje promisliš. Nema nikoga, baš
nikoga.
– Možete li nazvati moju prijateljicu Irene? – čula je sebe
kako pita.
– Irene? – Pripremi svoju kemijsku olovku. – Ona je član
obitelji, je li? Ili prijateljica?
– Ona je moja najbolja prijateljica – reče Laura.
.

To je poput letenja.
Ne, uopće nije poput letenja. Zapravo je kao da joj je
utroba cijelu vječnost bila vezana u čvorove, tjednima i
mjesecima i godinama, a onda je odjednom netko naišao i
odvezao čvorove pa se sve moglo razmrsiti. Nestala je tvrdoća
u njezinu trbuhu, vatra se smirila, grčevi i bolovi, izmučeni i
iskrivljeni osjećaj, sve je to nestalo, i konačno, konačno može
uspravno stajati! Može se uspraviti, zabaciti ramena, isprsiti
se i disati. Može napuniti svoja pluća. Može pjevati ako želi,
pjesmu koju je njezina majka običavala pjevati.
I tako Laura zapjeva: – Well I told you I loved you, now
wliat more can I do?
Ljubazna joj čuvarica kaže neka ode po svoje stvari i zatim
pojesti ručak u kantinu zato što će trebati vremena za
sređivanje papirologije, a ona je sigurno gladna i kod kuće
nema ništa za jelo, nije li tako? Čvorovi se opet počnu vezivati,
ali se Laura još malo uspravi, ispruži ruke iznad glave i ubrza
korake.
– Told you I loved you, you beat my heart black and blue.
Tako Laura, smiješeći se uzbuđenu zujanju u glavi i
trncima na koži, poskakuje hodnikom i vraća se prema svojoj
ćeliji. Iz suprotnoga smjera dolazi krupna djevojka s prstenom
u nosu koja ju je prije tri dana u kantini, ničim izazvana,
nazvala jebeno ružnom šepavom pičkom i rekla joj da će joj
porezati lice kad je sljedeći put vidi.
– Told you I loved you, now what more can I do?
Krupna djevojka još nije vidjela Lauru jer je razgovarala sa
svojom prijateljicom, manjom ali očito nabijenom i snažnom,
koju je također bolje zaobilaziti.
– Do you want me to lay down and die for you?
Tako Laura pjeva, ali cijelo vrijeme drži glavu oborenu,
bradu na prsima, i misli: Ne gledaj gore, nemoj uhvatiti njezin
pogled, ma što učinila, nemoj je gledati u oci. Krupna se
djevojka približava, smije se nečemu što njezina nabijena
prijateljica govori, stvara zvuk poput odvoda, točno kao
odvod, a sad je tu i Laura, također se smije, smije se oborene
glave, ne može se zaustaviti zato što je smiješan, jednostavno
je smiješan, neosporno je smiješan onaj zvuk odvoda koji
dolazi iz djevojčinih ružnih širokih usta.
Tako Laura podigne glavu, više nije oborena, te vidi kako
se smiješak krupne djevojke pretvara u režanje, čuje kako
njezina prijateljica kaže: – Što jebi ga? – Tako se Laura smije
poput glupače, poput zvona, poput roja muha.
Tako Laurina glava tresne o linoleum na podu. Laura vrišti
u agoniji dok čizma udara po njezinoj šaci. Laura se bori da
dođe do daha dok joj krupna djevojka kleči na prsima.
Ovdje sam ovdje sam ovdje sam.
Tu je Laura.
 37

Irene tri dana nije izišla iz kuće. Tri dana, ili četiri? Nije
sigurna, samo zna da je silno umorna. U hladnjaku nema
ničega, ali ne može izići, ne može se suočiti sa
supermarketom, s bukom, sa svim onim ljudima. Zapravo
samo želi spavati, ali nema čak ni energije da ustane iz
naslonjača i ode na kat. Stoga sjedi u naslonjaču kraj
prozora, prstima neprestano prčkajući po rubu deke koja joj
pokriva koljena.
Razmišlja o Williamu. Nedavno je čula njegov glas. Tražila
je svoj džemper jer je vrijeme još uvijek grozno, još je vrlo
hladno, te iz dnevnog boravka otišla u kuhinju da vidi je li ga
ostavila, što katkada čini, obješenog na naslonu stolice, i tada
ga je čula, jasno kao dan. Jesi li za šalicu čaja, Reenie?
Irene je strašno potresena otišla iz kuće Thea Myersona. To
je bilo prije nekoliko dana, ali je i dalje potresena. Postojao je
trenutak, kratak no ipak zastrašujući, kad je doista mislila da
će je ozlijediti, dok joj se približavao ispruženih ruku. Gotovo
ih je osjećala oko svojega vrata. Prestravljeno je ustuknula i
bila je sigurna da je on vidio njezin užas. Obujmio ju je
rukama, nježno poput majke, podigao je i pomogao joj da
dođe do kauča. Cijelo je vrijeme drhtao. Nije govorio i nije ju
gledao, okrenuo joj je leđa te je gledala kako kleči ispred
kamina, divljački kida stranice iz Danielove bilježnice ijednu
po jednu baca u vatru.
Nešto kasnije otišla je taksijem što ga je za nju pozvao,
silno posramljena zbog štete što ju je počinila. Pomislila je da
bi možda čak zavrijedila da ju je ozlijedio.
Bez obzira na to koliko je to poslijepodne bilo užasno, to
nije bilo najgore. Najgore je došlo poslije. Dva dana nakon
incidenta s Myersonom, neki je odvjetnik nazvao Irene i rekao
joj da će Lauru Kilbride pustiti iz pritvora te pitao može li
Irene toga poslijepodneva doći u istočni London po djevojku.
Irene je bila ushićena, osjećala je silno uzbuđenje, silno
olakšanje, ali je isti odvjetnik opet nazvao netom nakon što je
Irene organizirala taksi koji će je onamo odvesti. Rekao je da
Laura ipak neće biti puštena, da je napadnuta i teško
ozlijeđena, da je odmah prebacuju u bolnicu. Irene se toliko
uzrujala da nije zapisala ni ime odvjetnika ni bolnice, a kad je
nazvala pritvor da dobije više informacija, uopće joj nisu
pomogli. Nisu joj htjeli reći koliko su ozljede teške, kako ih je
Laura točno zadobila ili gdje je djevojka sada, zato što Irene
nije član obitelji.
Otad Irene ništa ne može jesti, uopće ne spava, izvan sebe
je od brige. To je čudan izraz, ali se ipak doima prikladnim
zato što se doista osjeća kao da lebdi izvan sebe, proživljava
događaje koji se jedva doimaju stvarnima, doimaju se kao da
je o njima čitala, ili gledala na televizijskom ekranu, istodobno
daleki no ipak čudno pojačani. Irene osjeća da je na rubu
nečega: poznaje taj osjećaj, to je početak klizanja u drukčije
stanje svijesti, kad svijet kakav doista jest nestaje i ona ostaje
negdje drugdje, na nekom zastrašujućem, zbunjujućem i
opasnom mjestu, ali gdje postoji mogućnost da će opet vidjeti
Williama.
Irene se počnu sklapati oči, brada joj se spušta na prsa, ali
tada osjeti da neka sjenka prolazi ispred prozora i naglo se
probudi. Carla je vani na ulici, prekopava po svojoj torbici.
Nešto traži. Irene se nagne naprijed i pokuca na prozor. Carla
se trgne, podigne glavu, ugleda Irene i kimne, ali se ne
potrudi nasmiješiti. Irene joj kretnjom pokaže neka malo
pričeka, ali Carla se već okrenula, našla je ono što je tražila u
torbici, zacijelo ključ susjedne kuće, i nestala.
Irene opet utone u naslonjač. Dio nje očajnički želi sve to
ostaviti, zaboraviti cijelu priču. Na kraju krajeva, Laura više
nije osumnjičena za umorstvo Daniela. Šteta sirotoj djevojci
već je počinjena. Policija sad ima novog osumnjičenika za
zločin, imaju Thea Myersona. Sve novine pišu o tome. Nije
optužen, pa policija nije navela njegovo ime, ali tajna je
otkrivena: neki je vješti fotograf snimio Myersona kako izlazi
iz policijskog vozila ispred postaje. Tome je pridodana vijest
da pedesetdvogodišnji muškarac iz Islingtona pomaže policiji
u istrazi te da su optužbe protiv Laure Kilbride odbačene. Sve
je to ostavilo malo mjesta sumnji.
Siroti Theo. Irene zatvori oči. Nakratko vidi njegov užasnut
izraz lica kad je gledao crteže u bilježnici, te osjeti oštar ubod
krivnje. Dok su joj oči zatvorene, Irene vidi i sebe. Zamisli da
gleda sebe izvan ove sobe, s ulice, onako kako ju je Carla
Myerson maločas gledala. Što bi Carla vidjela? Vidjela bi sitnu
staricu, smućenu i prestrašenu i samu, kako zuri u prazno,
razmišlja o prošlosti, ako uopće o ičemu razmišlja.
Ondje, u njezinoj mašti, je sve čega se Irene boji: vidi sebe
svedenu na klišej starosti, osobu bez ikakve svrhe, bez nade
ili budućnosti ili cilja, sama sjedi u udobnom naslonjaču s
dekom na koljenima, u čekaonici smrti.
Pa, gluposti, kako bi Laura rekla.
Irene ustane iz naslonjača i polako se zaputi u kuhinju.
Silom popije čašu vode i zatim pojede dva i pol digestivna
čokoladna keksa. Onda si pripremi šalicu čaja u koji stavi
dvije pune čajne žličice šećera pa i to popije. Pričeka nekoliko
minuta da šećer i ugljikohidrati počnu djelovati, a tada, tako
osnažena, uzme ručnu torbicu i ključeve broja tri. Otvori
svoja ulazna vrata, prijeđe nekoliko koraka na lijevu stranu i
pokuca na Angelina ulazna vrata, onoliko čvrsto koliko joj to
dopuštaju njezine sitne artritične šake.
Kao što je očekivala, nije bilo odgovora, te stoga gurne
ključ u bravu i otvori vrata.
– Carla? – dovikne i uđe u hodnik. – Carla, ja sam, Irene.
Moram razgovarati s vama...
 – Ovdje sam. – Carlin je odgovor glasan i neugodno blizu,
kao da dolazi iz ničega. Irene se prestrašeno trgne i umalo se
spotakne preko praga. – Ovdje gore – reče Carla, a Irene
polako pođe naprijed i podigne pogled prema glasu. Carla
sjedi na vrhu stubišta kao dijete koje je pobjeglo iz kreveta i
čupka sag. – Kad kažete ono što želite reći, ključ možete
ostaviti u kuhinji – reče niti ne pogledavši Irene. – Nemate
pravo ulaziti u ovu kuću kad god vam to padne na pamet.
Irene pročisti grlo. – Ne – složi se – zacijelo nemam. – Priđe
stubištu, jednom se rukom uhvati za ogradu, sagne se i stavi
ključeve na treću stubu. – Izvolite – reče.
– Hvala. – Carla nakratko prestane čupkati sag i podigne
pogled do Ireneinih očiju. Grozno izgleda, uništeno, koža joj je
siva, oči crvene. – Novinari su ispred moje kuće – reče
nesigurnim i zlovoljnim glasom – a policija pretražuje Theovu
kuću. Zato sam ovdje. Nemam kamo drugamo.
Irene otvori svoju ručnu torbicu i pogleda unutra
prekopavajući po sadržaju.
– Imate li još nešto za mene, Irene? – upita Carla. Zvuči
hrapavo, promuklo. – Jer ako nemate, doista bih željela...
Irene iz torbice izvadi dvije kutijice za nakit, onu u kojoj je
medaljon sv. Kristofora i onu gdje se nalazi prsten. – Mislila
sam da biste ovo željeli natrag – tiho će Irene te stavi kutijice
na treću stubu kraj ključa.
– O! – Carla zabezeknuto otvori usta. – Njegov sv. Kristofor!
– žurno ustane, nespretno siđe niza stube i baci se na
kutijicu. Podigne je i stisne na prsima. – Našli ste ga – reče i
nasmiješi se kroz suze. – Ne mogu vjerovati da ste ga našli. –
Posegne za Ireneinom rukom, ali starica se odmakne.
– Nisam ga našla – odmjerenim će tonom Irene. – To mi je
dala Laura. Laura Kilbride. Znači li vam nešto to ime?
No Carla je jedva sluša. Opet sjedi, sad na trećoj stubi, a
kutijica je otvorena u njezinu krilu. Izvadi maleni zlatni
medaljon, vrti ga u prstima i primakne usnama. Irene je
promatra, mračno fascinirana neobičnom pantomimom
predanosti. Pita se nije li Carla poludjela.
– Laura – opet će Irene. – Djevojka koju su uhitili?
Medaljon i prsten bili su u torbi koju vam je Laura ukrala.
Carla? Znači li vam nešto išta od toga? – I dalje ništa. –
Ostavili ste torbu ovdje, baš ovdje, u ovom hodniku. Vrata su
bila otvorena. Laura je to vidjela i zgrabila torbu. Pekla ju je
savjest zbog toga pa je stvari vratila meni, samo... O, zaboga.
Carla! – prasne i Carla je iznenađeno pogleda.
– Što?
– Zar ćete se stvarno ovako ponašati? Zar ćete ovdje sjediti
i glumiti zaborav? Doista ćete dopustiti da on preuzme
krivnju?
Carla odmahne glavom i opet pogleda zlatni medaljon. – Ne
znam na što mislite – reče.
– Theo nije ubio onog momka – reče Irene. – Vi ste ga ubili.
Vi ste ubili Daniela.
Carla polako trepne. Opet pogleda Irene, a sad su joj oči
staklaste i ukočene, lice bezizražajno.
– Vi ste ubili Daniela i kanili ste dopustiti da okrive Lauru,
niste li? Namjeravali ste dopustiti da nedužna djevojka plati
za vaš zločin. Jeste li znali – Irene nastavi povišenim drhtavim
glasom –jeste li znali da je ozlijeđena dok je bila u pritvoru?
Jeste li znali da je tako teško ozlijeđena da su je morali
odvesti u bolnicu?
Carla spusti bradu na prsa. – To nema nikakve veze sa
mnom – reče.
– Itekako ima veze s vama! – uzvikne Irene, a njezin glas
odjekne praznom kućom. – Vidjeli ste što je nacrtao u svoju
bilježnicu. Možete poricati, nije važno. Vidjela sam slike.
Vidjela sam što je nacrtao... što je zamišljao.
– Zamišljao?– prosikće Carla i stisne oči, odjednom
pakosna lica.
 Irene korakne unatrag, dalje od stuba i bliže ulaznim
vratima. Ondje, usred praznoga hodnika, osjeća da nema
uporišta. Očajnički želi sjesti, naći nekakav oslonac. Skupi
hrabrost, ugrize se za usnu i, držeći torbicu ispred sebe poput
štita, još se jednom primakne Carli. – Vidjela sam što je
nacrtao – reče. – I vi ste to vidjeli. Vidio je i vaš muž, prije
nego što je stranice bacio u vatru.
Carla se na to lecne i stisnutim očima pogleda Irene.
– Theo je vidio? – upita i skupi obrve. – Ali bilježnica je
ovdje, to je... Uh. – Uzdahne, gorko se nasmije i spusti glavu
na prsa. – Nije ovdje, zar ne? Vi ste mu je dali. Vi ste mu je
pokazali. Zašto? – upita. – Zašto biste to učinili, zaboga?
Kakvo ste vi čudno zabadalo od žene, prava napast. Shvaćate
li što ste napravili?
– Što sam napravila? – upita Irene. – Hajde, Carla, recite
mi!
Carla zatvori oči i odmahne glavom poput tvrdoglava
djeteta.
– Nećete? U tom slučaju, kako bi bilo da ja kažem što ste vi
napravili? Vidjeli ste one slike što ih je Daniel nacrtao i
zaključili da je kriv za ubojstvo vašega djeteta, pa ste onda vi
njemu oduzeli život. Nož što ste ga koristili bio je u torbi koju
je Laura ukrala i tako je završio u njezinu stanu. Onda se vaš
muž, vaš bivši muž koji vas voli više od života, iz nekog
razloga koji još nisam shvatila, umiješao i krivnju preuzeo na
sebe. A vi! Vi samo ovdje sjedite i kažete da to nema nikakve
veze s vama. Zar ništa ne osjećate? Zar vas nije sram?
Nagnuta nad medaljonom i pogrbljenih ramena, Carla
progunđa: – Zar ništa ne osjećam? Nebesa, Irene. Ne mislite li
da sam dovoljno propatila?
Upravo je u tome suština, pomisli Irene. Nakon svega što je
Carla pretrpjela, kako bi išta drugo moglo biti važno? – Znam
da ste užasno patili – reče, ali Carla ne želi slušati.
 – Ništa vi ne znate – prosikće. – Nikako ne možete zamisliti.
..
– Vašu patnju? Možda ne mogu, Carla, ali zar uistinu
mislite da vam gubitak sina na onako grozan tragičan način
da je pravo? – Drhteći od tuge ili bijesa, Carla sad čuči pred
njom, kao da je spremna skočiti na nju. No Irene se ne da
zastrašiti te nastavi. – Mislite li da vam taj strašan gubitak da
je pravo sve uništavati, raditi što vas je volja?
– Što me volja? – Jednom se rukom držeći za ogradu
stubišta, Carla se povuče na noge. Stoji na trećoj stubi i
nadnosi se nad Irene. – Moje je dijete mrtvo – prasne. – I moja
sestra, a umrla je bez da joj je oprošteno. Muškarac kojeg
volim ide u zatvor. Mislite da u svemu tome ima imalo
zadovoljstva za mene?
Irene korakne unatrag. – Theo ne mora ići u zatvor – reče.
– To možete promijeniti.
– Kakve koristi od toga? – upita Carla. – Kakve... Uh. – S
gnušanjem se okrene. – Nema smisla da vam to pokušam
objasniti. Kako biste uopće mogli razumjeti što znači voljeti
dijete?
Opet to. Uvijek se sve svodi na to. Ne možeš razumjeti, nisi
majka. Nikad nisi doživjela ljubav, ne doista. Nemaš to u sebi,
ma o čemu se radilo, sposobnost za bezgraničnu bezuvjetnu
ljubav. Kao ni sposobnost za bezgraničnu mržnju.
Irene je stiskala i opuštala šake. – Možda ne razumijem
takvu ljubav – reče. – Možda imate pravo. Ali poslati Thea u
zatvor? Gdje je tu ljubav?
Carla skupi usne. – On razumije – potišteno reče. – Ako je
Theo doista vidio Danielovu bilježnicu, kako ste rekli, onda
sigurno razumije zašto sam to učinila. A vi dok ovdje stojite,
ogorčeni, puni pravedničkoga gnjeva, i vi biste trebali
razumjeti zato što to nisam učinila samo za Bena, već i za
Angelu.
 Irene u nevjerici odmahne glavom. – Za Angelu? Uistinu
ćete ovdje stajati i tvrditi da ste Daniela ubili za Angelu?
Carla ispruži ruku i iznenađujuće nježno dotakne Ireneino
zapešće. Obuhvati ga prstima i privuče Irene bliže sebi. – Što
mislite – šapne, a izraz lica joj odjednom postane usrdan,
gotovo pun nade – kad je ona shvatila?
– Shvatila?
– O njemu. Što je učinio. Što je bio.
Irene povuče ruku i odmahne glavom. Ne, Angela nije
mogla znati. Previše je strašna pomisao da je živjela s time.
Ne. U svakom slučaju, nije se imalo što znati, zar ne? – To je
bila priča – reče. – Napisao je priču, možda da pokuša pojmiti
nešto što je proživio kao dječak, a iz nekog je razloga sebe
prikazao kao zlikovca. Možda se osjećao krivim, možda je
mislio da je trebao čuvati Bena, ili je to možda bila nesreća...
mogla je biti pogreška. – Svjesna je da djelomice nastoji
uvjeriti sebe. – Možda je bila djetinjasta pogreška. Bio je tek
maleni dječak, nikako nije mogao razumjeti posljedice.
Carla kimne, slušajući Irene. – Razmislila sam o tome. O
svemu sam tome razmislila, Irene. Jesam. Ali razmislite o
ovome: bio je dijete, da, onda je bio dijete. Ali što je bilo
poslije? Recimo da imate pravo, recimo da je to bila
djetinjasta pogreška ili nesreća, no to ne objašnjava njegovo
kasnije ponašanje. Znao je da sam Angelu okrivljavala za ono
što se dogodilo, i to je dopustio. Dopustio mi je da je
kažnjavam, dopustio je Theu da je odbaci, gledao je kako je
polako uništava teret krivnje, i ništa nije poduzeo.
Zapravo – Carla kratko odmahne glavom – to nije točno. Ne
radi se o tome da ništa nije poduzeo. Ipak jest, pogoršao je
situaciju. Svojem je psihologu rekao da je Angela kriva za
Benovu smrt, menije dopustio da povjerujem da ga Angela
maltretira. Sve je to bilo, sve je bilo... Bože, uopće ne znam što
je to bilo. Igra, možda? Igrao je igru s nama, sa svima nama,
manipulirao je nama, zacijelo ga je to zabavljalo. Davao je sebi
osjećaj moći...
 Sve je to monstruozno, nezamislivo. Kakav bi užasno
poremećen um mogao tako razmišljati? Irene posumnja da je
možda Carlin um užasno poremećen. Nije li njezino tumačenje
događaja jednako šokantno kao crteži u Danielovoj bilježnici?
A ipak, kad pomisli na Angelu kako se žali na sina, želi da ga
nema, Carlina verzija zvuči posve istinito. Irene se sjeti
propuštene božićne večere, kad je Angela govorila kako zavidi
Irene zato što nema djece, sjeti se njezine isprike narednoga
dana. Pustila bi da svijet gori, rekla je tada, samo da oni budu
sretni.
Carla se okrene od Irene i polako se uspinje stubama, ali
se osvrne na vrhu stubišta. – Dakle, vidite, dijelom je bilo za
nju. Grozno zvuči, zar ne, kada to glasno kažete? Ubila sam
njezina sina za nju. Alije na neki način točno. Učinila sam to
za sebe, za mojega sina, za Thea, ali i za nju. Zato što je
uništio Angelin život.
.

Vraćajući se natrag u svoju kuću, Irene razmišlja o tome kako

je prava sreća, premda je katkada naporno, da ljudi poput
Carle pogledaju sitne starice i zanemaruju ih kao smušene,
rastresene, zaboravljive i budalaste. Zapravo je, barem danas,
sreća da je Carla doživljava kao nekoga tko čeka smrt, kao da
baš i ne pripada ovom svijetu, nema pojma o svim
kompliciranim novotarijama, tehnološkom razvoju, modernim
uređajima, pametnim telefonima, aplikacijama za snimanje
glasa.
 38

Vrijeme se opet promijenilo i blažena toplina s Mediterana

rastjerala je ledeni zrak koji je vladao prošloga tjedna. Miriam
se prije dva dana sklupčala ispred štednjaka na drva,
odjevena u kaput i sa šalom oko vrata. Sad je dovoljno toplo
da sjedi na stražnjoj palubi, pije jutarnju kavu i čita novine.
A ono što piše u novinama prava je građa za roman: Theo
Myerson pušten je iz pritvora, iako će biti optužen za traćenje
policijskog vremena i ometanje istrage, a sad je njegova žena
suočena s optužbom za umorstvo nakon što je policija dobila
(iz neimenovanog izvora) dramatično snimljeno priznanje.
Nakon svega toga, čini se da je osoba kojoj je Miriam
pokušavala podmetnuti umorstvo Daniela Sutherlanda ona
koja ga je doista ubila. Tko bi rekao? To baš ne ide u prilog
Miriaminim sposobnostima podmetanja.
Građa za roman! Miriam se nasmije. Hoće li Myerson iz
ovoga kaosa pokušati izvući roman? Možda bi ona trebala iz
toga pokušati izvući roman. Kakav bi to bio preokret! Da
Miriam uzme njegovu životnu priču i iskoristi je kao materijal,
da je iskrivi kako god želi, ukrade mu temu, riječi, moć.
S druge strane, možda postoji lakši, i sigurno unosniji,
način postupanja: kako bi bilo da na brzinu nazove Daily
Maili Koliko bi platili za posebnu priču o Theu Myersonu?
Zacijelo poprilično zato što je Myerson upravo ona vrsta osobe
kakvu Daily Mail prezire: bogat, pametan, sofisticiran,
ljevičar, gradska elita pretvorena u dekadenciju.
Ispije kavu i polako siđe do kuhinjskog stola gdje otvori
prijenosno računalo i u Google počne tipkati „kako prodati
priču novinama“. Tada se začuje kucanje na prozoru. Podigne
pogled i umalo padne sa stolice. Myerson! Sagnut na stazi uz
kanal viri kroz prozorčić njezine kabine.
Oprezno iziđe na stražnju palubu. Mrzovoljna izraza lica i s
rukama u džepovima, Theo stoji nekoliko metara dalje.
Ostario je otkako ga je zadnji put vidjela, kad ga je policija
odvela. Tada je još bio krupan i rumena lica, a sad izgleda
mršavije, iscijeđeno, potišteno. Nesretno. Srce joj poskoči u
prsima. Trebala bi skakati od radosti. Nije li baš ovo željela?
Vidjeti ga ponižena, vidjeti ga kako pati. Zašto ga žali, za ime
svijeta?
– Gledajte – reče Theo. – Sad je dosta. U redu? Samo što...
sigurno vam je jasno da proživljavam nešto... – Slegne
ramenima. – Čak ne mogu riječima izraziti ono što
proživljavam. Da, vidim ironiju. U svakom slučaju, riječ je o
tome da ne želim uplitati policiju. Bilo mi ih je sasvim dosta
tijekom proteklog mjeseca. Dosta za cijeli život. Međutim, ako
me nastavite uznemiravati, doista mi nećete dati mogućnost
izbora.
– Kako molim? Uznemiravati vas? Nisam vam se ni
približila.
Theo uzdahne, zvuk iscrpljenosti. Iz unutarnjeg džepa
jakne izvadi list papira, a potom ga raširi, polako i pažljivo.
Monotonim glasom, bez ikakve intonacije, počne čitati: –
Problem s ljudima poput vas je u tome što mislite da ste iznad
svih. Ona priča nije bila vaša da je ispričate, bila je moja. Niste
imali pravo onako je iskoristiti. Trebali biste platiti ljudima za
korištenje njihovih priča. Trebali biste pitati dopuštenje. Zašto
mislite da smijete upotrijebiti moju priču... I tako dalje, i tako
dalje. Imam pet–šest takvih. Pa, ne baš takvih. Počelo je kao
uljudno izražavanje zanimanja za moj rad čiji je cilj očito bio
navesti me da kažem nešto o nadahnuću za tu priču, ali su
pisma brzo postala oštrija. Razumijete suštinu. Poznajete
suštinu. Vi ste napisali suštinu. Imaju poštanski žig iz
Islingtona, Miriam, zaboga. Vidim da ste pokušali prikriti svoj
identitet, ali...
 Miriam se smućeno zagleda u njega. – Ovo nije od mene.
Možda ste ukrali još nečiju priču? Možda to stalno radite.
– O, za Boga miloga!
– To nisam ja poslala!
Theo korakne unatrag i ispusti dugi drhtavi dah. – Želite li
novac? – upita. – Želim reći, ovdje kažete: Trebali biste platiti
ljudima. Je li o tome riječ? Koliko biste uzeli? Koliko bih vam
trebao platiti da me samo ostavite... – glas mu se slomi, a
Miriam užasnuto shvati da su joj suze navrle na oči – da me
samo ostavite na miru?
Miriam rukavom brzo obriše lice i siđe s brodića. Ispruži
ruku. – Smijem li to vidjeti, molim vas? – upita. Theo joj bez
riječi pruži papir.
Papir je tanak, loše kvalitete, rukopis oprezan, ali kao da je
pisalo dijete.
Myersone,
Zašto ne odgovarate na moja pisma? Problem s ljudima poput vas je u
tome što mislite da ste iznad svih. Ona priča nije bila vaša da je
ispričate, bila je moja. Niste imali pravo onako je iskoristiti!!! Trebali
biste platiti ljudima za korištenje njihovih priča. Trebali biste pitati
dopuštenje. Zašto mislite da smijete upotrijebiti moju priču bez pitanja.
Čak niste obavili ni dobar posao. Ubojica u priči je slab. Kako bi slab
čovjek napravio ono što je on napravio? Što vi uopće možete znati o
tome. Niste pokazali poštovanje.
Miriam odmahne glavom. – Ovo nisam ja napisala – reče i
okrene stranicu. – Valjda ne mislite da je to od mene, taje
osoba jedva pismena.
Nastavi čitati.
Policija vas je odvela, pa možda ipak niste mnogo bolji od svih ostalih?
Možda bi trebalo razgovarati s policijom o vašoj krađi moje priče.
Trebala bi barem biti nekakva naknada, ali ono što me najviše muči je
kako ste znali za Black River.
 Miriam dah zastane u prsima.

Ostavit ću vas na miru i više neću pisati ako mi kažete kako ste znali za
Black River.
Tlo se pomakne pod njezinim nogama.
Glasno pročita dio rečenice. – Ako mi kazete kako ste znali
za Black River.
– To je pjesma – reče Theo. – Ne odnosi se na neko mjesto,
već...
– Znam što je – reče Miriam. Svijet se smračuje, tmina se
prebrzo približava da bije zaustavila. Otvori usta, ali ne uspije
uvući zrak u pluća. Njezini mišići ne rade, ni njezina
dijafragma, ni mišići u rukama i nogama, silovito drhti, gotovo
posve gubi vid. Posljednje što vidi prije nego što se sruši je
iznenađeno lice Thea Myersona.
.
– Svirala je na radiju u automobilu. Pjesma. Sjećam se da je
prčkao po gumbima, pokušavao promijeniti postaju, ali ga je
Lorraine zamolila neka to ne čini. Pjevala je. Pjevala je i rekla:
„Zar ti se ne sviđa ta pjesma? Black River“
Myerson stavi čašu vode na njezin noćni ormarić i potom
nezgrapno ustane gledajući je odozgo. Trebalo je biti
neugodno: Theo Myerson pomaže joj da ustane s mjesta gdje
se srušila, onesvijestila se kao neka smiješna viktorijanska
gospođica za sparna dana, na stazi uz kanal. Njih su se dvoje
odvukli natrag na brodić, kao stari par, a ondje ju je smjestio
u krevet, poput djeteta. Poput invalida. Miriam bi se osjećala
poniženom da je bila sposobna osjećati poniženje, da je bila
sposobna osjećati išta osim neke vrste smušena užasa. Leži
na leđima, zuri u drvene ploče na stropu, nastoji se
usredotočiti na disanje, udah, izdah, nastoji se usredotočiti
na ovdje i sada. Ali ne može, ne dok je on ondje.
– Kome ste ga još pokazali? – upita Theo. – Vaš... ovaj, vaš
rukopis. Tko ga je još pročitao?
 – Nikad ga nikome drugome nisam pokazala – reče Miriam.
– Osim Lauri Kilbride, ali to je bilo nedavno. Prema onome što
pišu u novinama, ona nije u stanju ikome pisati pisma. Nikad
ga nikome drugome nisam pokazala.
– To ne može biti istina. Pokazali ste ga odvjetniku, niste
li? – reče Theo stojeći iznad nje, trljajući proćelavu glavu. –
Sigurno ste ga pokazali! Svakako ste ga pokazali mojem
odvjetniku kad ste podnijeli vašu, ovaj, vašu žalbu. – Prebaci
težinu sjedne na drugu nogu. – Vaš zahtjev.
Miriam zatvori oči. – Nikome nisam poslala cijeli rukopis.
Izabrala sam nekoliko stranica, ukazala na razne sličnosti.
Nikad nisam spomenula pjevanje, premda je to bio... premda
je to bio možda najjači dokaz vaše krađe. – Theo iskrivi lice u
grimasu. Izgleda kao da će nešto reći, ali se predomisli. –
Nisam željela spomenuti njezino pjevanje, nisam čak željela ni
razmišljati o tome, o zadnjoj prilici kad sam tako čula njezin
glas, zadnji put kad je bila sretna, bezbrižna. Zadnji put kad
sam čula da se nije bojala.
– Isuse. – Theo polako izdahne. – Smijem li? – Pokaže
krevet, a Miriam se zapanji jer na trenutak nije znala što pita.
On sjedne, spusti svoju poveću stražnjicu na kut ležaja,
nekoliko centimetara od Miriaminih nogu. – Nemoguće,
Miriam. On je mrtav. Jeremy je mrtav. Vi ste to rekli, policija
je to rekla...
– Ja sam željela da bude mrtav, a policija je pretpostavila.
ljudi su govorili da su ga vidjeli na raznim mjestima, Essex,
Škotska, Maroko. Policija je sve provjeravala, ili su barem
tako rekli. Ne znam koliko su ozbiljno shvaćali išta od toga...
No vi sve to znate, zar ne? Piše u knjizi.
Theo se lecne. – Bilo je nešto o stopalu? – pokuša, rumena
lica.
Miriam kimne. – Neka su se djeca igrala na plaži blizu
Hastingsa i pronašla ljudsko stopalo nekoliko tjedana nakon
Jeremyjeva nestanka. Bilo je prave veličine i boje, imalo je
pravu krvnu grupu. Sve je to bilo prije DNK pa se nije moglo
zasigurno potvrditi, ali se pretpostavilo da je to on. Mislili su
da se možda negdje razbio o stijene ili ga je zahvatio brodski
propeler. U svakom slučaju, tu je bio kraj priče. Prestali su
tražiti.
– Ali... – Theo odmahne glavom. – Razmislite malo o tome.
Ako je nekako pobjegao, lažirao vlastitu smrt, promijenio
identitet, bilo bi i drugih, zar ne? Drugih djevojaka, želim reći,
drugih žena. Takav čovjek, sposoban učiniti ono što je učinio
vama, vašoj prijateljici, on to ne napravi samo jednom i onda
prestane, zar ne?
– Možda napravi – reče Miriam. – Gdje piše da se svima to
svidi? Možda je pokušao, ali mu se zapravo nije svidjelo.
Možda ga je prestrašilo. Možda ga nije zadovoljilo onako kako
je očekivao. Ili možda – brodić se zanjiše na valovima nekog
drugog plovila i Miriam otvori oči da se ponovno usredotoči na
strop – možda to nije napravio samo jednom. Možda je to
radio opet i opet, ali ljudi jednostavno nisu povezali slučajeve.
U ono je vrijeme bilo lakše, nije li, da muškarci poput njega
putuju naokolo, egzistiraju na rubovima, plutaju, godinama
nastave sa svojim zločinima? Mogao je otići u inozemstvo.
Mogao je promijeniti ime, mogao bi biti... – glas joj se
pokoleba – bilo gdje.
Myerson se pomakne duž kreveta pa sad sjedi uz njezin
bok. Ispruži ruku i, na njezino golemo čuđenje, uhvati
njezinu. – Imam adresu njegove elektronske pošte – reče. –
Policija ga može pronaći uz pomoć toga. Mogu im dati pisma,
mogu objasniti... mi možemo objasniti... mi možemo sve
objasniti. – Pogleda je u oči. – Sve.
Miriam povuče svoju ruku. Sve? Razumije da joj Myerson
nudi ispriku. Priznanje. Ako odu na policiju s tim pismima,
morat će objasniti zašto su uopće poslana Then, kako su njih
dvoje došli do zaključka da samo jedan čovjek na svijetu može
znati za tu pjesmu, za njezinu važnost. Theo bi tim
postupkom raskrinkao sebe, morao bi priznati Miriam kao
nadahnuće za svoju priču. Dobila bi sve što želi.
 Polako trepne i odmahne glavom. – Ne – reče. – Ne, to neće
valjati. – Nadlanicom obriše lice i podigne se na laktove. –
Nećete kontaktirati policiju, kontaktirat ćete njega. Odgovorit
ćete na njegova pitanja. U svakom slučaju, na neka od
njegovih pitanja. – Zastane da malo promisli. – Da, uspostavit
ćete kontakt s njim, ispričati mu se zbog zanemarivanja
njegovih pisama. Dogovoriti sastanak.
Theo kimne, skupi usne i protrlja glavu. – Mogu to. Mogu
ga zamoliti da se nađemo kako bismo razgovarali o njegovim
pitanjima. Kad on dođe, ondje će ga čekati policija.
– Ne – odlučno će Miriam. – Ne, policija ga neće Čekati.
Theo ju je dugo gledao u oči. Onda se okrene na drugu
stranu. – Dobro – reče.
 39

Ovdje je, opet u stražnjoj spavaćoj sobi Ireneine kuće, gleda

uredno namješten krevet i jarko žuti ručnik složen u
podnožju. Tu je ormar, polica za knjige i noćni ormarić na koji
je Laura stavila uništenu fotografiju sebe s roditeljima.
Trenutak je gleda, a zatim njihova lica okrene prema zidu.
Iz prizemlja se čuje Irenein iznenađujuće mladenački
smijeh. Sluša nešto na radiju, emisiju u kojoj ljudi moraju
govoriti što dulje mogu bez da se ponavljaju ili oklijevaju.
Laura baš i ne razumije svrhu te emisije, ali Irene puca od
smijeha, a to je samo po sebi urnebesno.
Nakon što je Laura napokon raspakirala svoje stvari (nema
ih mnogo, ali sve radi jednom rukom), sjedne na krevet i
nasloni se na zid. Lijeno čupkajući gips oko zapešća, čiji se
rub počeo habati, sluša kako se ljudi kreću s druge strane
zida, a njihovi su glasovi tiho mrmljanje. Kuća, Angelina
kuća, ponuđena je na prodaju, pa stalno dolaze zainteresirani
ljudi, ali još nitko nije dao ponudu. Ili je barem tako rekao
agent za prodaju nekretnina. – Znatiželjnici – požalio se kad
ga je srela vani na ulici gdje je mahnito pušio – skupljaju
materijal za svoje loše priče o istinitim zločinima što će ih
objaviti na internetu.
Nekolicina je pokucala na Ireneina vrata, ali ih je Laura
otpravila. Dolazili su i pravi izvjestitelji, ali Irene ni s kim nije
razgovarala. Rekla je sve što je imala, na policiji. Slušala je,
također, i snimala. Laura se ludo, šašavo ponosi njome, više
se ponosi njome nego bilo kojim članom vlastite obitelji. Laura
ju je počela zvati gospođicom Marple, premda je Irene to brzo i
iznenađujuće razdraženo prekinula.
 Sada, između slušanja radijskih emisija, čitanja knjiga i
pomaganja Lauri oko pravnih postupaka koji je očekuju,
zahtjev za kompenzacijom zbog ozljede te skorašnje
pojavljivanje na sudu i sve to, govori o odlasku njih dvije na
putovanje. Navodno je uvijek željela otići u mjesto koje se zove
Positano, grad u kojemu su snimali film o Hannibalu Lecteru.
Ili nešto tome slično.
Laura je rekla da si ona ne može priuštiti putovanje, ili
barem ne prije nego što dobije novac od kompenzacije, ali je
Irene rekla da to nije problem. – Imali smo ušteđevinu,
William i ja – rekla je, a kad je Laura spomenula da to ne
smiju trošiti, Irene je samo coktala jezikom.
Zašto ne? Ne mogu to ponijeti sa sobom.
Laura je osjećala laganu vrtoglavicu. Možda niski šećer u
krvi, ili je to omamljujući učinak pogleda na njezine horizonte
koji se ponovno šire nakon što su tako dugo bili suženi.
.
Zasad ipak nikamo ne idu. Laura se još oporavlja od potresa
mozga, napuklog rebra i teškog prijeloma lijeve ruke. Ona
djevojka, ona krupna s prstenom u nosu, snažno je zagazila
svojim velikim stopalom na Laurino zapešće. – U šaci ima
dvadeset sedam kosti – rekao joj je liječnik pokazujući sliku
na ekranu kako bi vidjela razmjere štete – a kod vas ih je
slomljeno petnaest. Imate veliku sreću...
Svakako se osjećam sretnom – rekla je Laura.
Liječnik joj se popustljivo nasmiješio. – Imate sreću da su
prijelomi čisti. Uz pravu fizikalnu terapiju, vaša bi se šaka
trebala posve oporaviti.
Opet na fizikalnu terapiju. Baš kao u starim vremenima.
– Imam osjećaj da smo napravili puni krug – rekla je
Laurina majka. Dramatično je plakala kraj Laurina kreveta,
vjerojatno samo nekoliko minuta, ali se činilo da to traje
danima. – Ne mogu vjerovati da smo opet ovdje. Ti teško
ozlijeđena, u bolnici...
 Ipak, ovoga puta to barem nije zato što me tvoj ljubavnik
pregazio svojim automobilom i pobjegao, zar ne?
Njezina majka nije dugo ostala. Nije ni njezin otac zato što
je Deidre čekala vani u automobilu, gdje je zabranjeno
parkiranje. – Uz malo sreće, odvući će je pauk! – rekao je i
nervozno se nasmijao, osvrnuvši se preko ramena kao da bi
ga mogla čuti. Stisnuo je Laurinu zdravu šaku, poljubio joj
čelo i obećao da će uskoro opet doći.
Možda, kad se oporaviš – rekao je kad je na odlasku zastao
na vratima – možemo malo više vremena provesti zajedno.
Čak bismo zajedno mogli unajmiti stan, što misliš o tome, pile
moje?
Laura je odmahnula glavom. – Tata, ne mogu, već smo
pokušali. Ja i Deidre, to nikad neće funkcionirati...
O, znam – rekao je i žustro kimnuo. – Znam to. Znam da
ne bi mogla opet s njom živjeti. Mislio sam malo dalje u
budućnost, znaš. Nakon što je ostavim.
Laura mu se ohrabrujuće nasmiješila. Neće zadržavati dah
od iščekivanja.
.
Jaje ju je također posjetio. On je zapravo detektiv Barker, to
sije konačno utuvila u glavu, ali u njezinu će srcu uvijek
ostati Jaje. Došao joj je reći koliko mu je žao što je ozlijeđena,
ah i to da je Miriam s kanala povukla svoju pritužbu na
Lauru. – Priznala je da je imala tvoj ključ – rekao je. – Morali
smo je podsjetiti na niz izjava što ih je dala tijekom istrage, a
pokazalo se da nisu sasvim točne.
Šokirana sam – rekla je Laura i nasmiješila mu se. –
Istinski šokirana.
Uzdigao je obrvu. – Imala je vrlo zanimljivu priču. Tvrdila
je da je pokušavala pomoći tebi, smatrajući te krivom, i
istodobno inkriminirati Carlu Myerson za koju je vjerovala da
je nedužna, ali je zapravo kriva.
Takva se sranja uistinu ne mogu izmisliti – rekla je Laura.
 Tada joj se nasmiješio. – Javit ćemo ti se, Laura – rekao je
prije nego što je otišao. – Još je tu ono pitanje ukradene torbe
u kojoj je bio nož i nakit.
Nemojte zaboraviti ono s vilicom – podsjetila ga je Laura.
Da, naravno. Vilica.
.
Dok je noću ležala u krevetu za jednu osobu, zamotana u
izlizane plahte, Laura bi dlan zdrave šake pritisnula na zid na
čijoj je drugoj strani bila Danielova soba. Čini se da je sve ovo
na neki način napravilo kompliciran puni krug, kako je počelo
s njom u Danielovu krevetu i završilo tako da je od njegove
spavaće sobe dijeli samo desetak centimetara viktorijanske
cigle.
U mislima se često vraća u onu noć na njegovu brodiću, na
svanuće. Čudno je to da ono što je muči nije on, nije nagla
promjena njegova ponašanja, prebacivanje iz šarma u
okrutnost, nije izraz njegova lica kad se iskešenih zuba bacila
na njega.
Ne, ono što ne može izbaciti iz glave je trenutak kad je
otišla s brodića, trenutak kad je sa stražnje palube zakoračila
na suho tlo i pogledala uvis na desnu stranu. Trenutak kad je
u sivilu zore vidjela neku ženu na mostu, a ona je gledala nju.
Ono što je sad muči je činjenica da se nikako ne može sjetiti
izraza ženina lica, čak ni da joj život o tome ovisi. Ne bi znala
reći je li izgledala tužno ili gnjevno, slomljeno ili odlučno.
 EPILOG

Muškarac je pronađen mrtav u brodiću–kući na kanalu.

Zaustavite me ako mislite da ste to već ćuli.
Carla je u vrijeme ručka čula glasine, budalaste šale
drugih žena. Je li on još jedan od tvojih, Cazza? Bila si
marljiva cura, eh? Tog je poslijepodneva otišla u knjižnicu.
Nije smjela na internetu čitati vijesti o zločinima, ali je
nagovorila jednu čuvaricu („Myersonovu mega–
obožavateljicu“) da kod kuće isprinta članak i onda joj ga
donese.

OSUMNJICENI UBOJICA PRONAĐEN UBIJEN

Uvelike raspadnuto tijelo pedesetosmogodiš njeg Jeremyja
O'Briena, također poznatog kao Henry Carter i James Henry
Bryant, pronađeno je na djelomič no potopljenom brodić u u
Regentovu kanalu. Za 0‘Briena, koji je 1983. bio traž en u vezi
s umorstvom tinejdž erke Lorraine Reid, smatralo se da je
poč inio samoubojstvo samo nekoliko dana nakon š to je ubio
Lorraine Reid.
Policija kaž e kako se č ini da je O'Brien od 1980–ih ž ivio u
Spanjolskoj sa svojim polubratom, a ondje se predstavljao
kao James Henry Bryant. Teš ko je ozlijeđen u prometnoj
nesreć i 1988. pri č emu je pretrpio ozljede kralješ nice te se
otad služ io invalidskim kolicima. Policija vjeruje da se u
Englesku vratio proš le godine, nakon smrti polubrata, te je
pod imenom Henry Carter ž ivio u zaš tić enom smješ taju u
sjevernom Londonu.
Unatoč nekim slič nostima između umorstva 0‘Briena i
umorstva Daniela Sutherlanda (23) prije š est mjeseci (oba
su tijela pronađena u brodić ima na kanalu i oba su muš karca
umrla od uboda u prsa i vrat), policija kaž e da ubojstva nisu
povezana. Naglasili su da je ž ena osuđena za umorstvo
 Daniela Sutherlanda, Carla Myerson, koja od lipnja služ i
kaznu u zatvoru Bronze ield, priznala krivnju za zloč in.
Carla prestane čitati. Savije papir i vrati ga čuvarici. –
Hvala vam – reče. – Theo je rekao da će vam poštom poslati
potpisani primjerak svoje najnovije knjige.
.
Carla je uskoro potom primila pismo žene koja se bavi
kriminologijom. Pitala je smije lije posjetiti da razgovaraju o
njezinu slučaju. Carla nije osobito željela s ikim razgovarati o
svojem slučaju, ali je žudjela za razgovorom s nekim
obrazovanim. Stoga je pristala.
Pojavila se nemoguće mlada žena blistavih očiju, a
pokazalo se da je riječ o studentici koja se nada da će dobiti
uvid u slučaj (možda čak i ugovor za knjigu) koji bi pomogao
njezinoj disertaciji čiji je fokus trebala biti Carla. U tom je
slučaju već došlo do jednog lažnog priznanja, je li moguće da
su bila dva? Može li Carla biti žrtva sudske pogreške, čemu je
i sama uvelike doprinijela? Postoji li serijski ubojica čija su
meta muškarci koji žive na ili u blizini Regentova kanala?
Postoji li serijski ubojica čija su meta drugi ubojice?
Sirota je djevojka bila tako bolno usrdna, da se Carla
prilično loše osjećala kad ju je morala razočarati. Nije došlo do
sudske pogreške, mirno je rekla mladoj ženi, ne postoji
serijski ubojica koji djeluje na kanalu. Dva slučaja uopće nisu
povezana.
– Ali vaš muž, on misli...
– Ah. – Carla joj je uputila smiješak isprike. – Razgovarali
ste s Theom. Bojim se da mu ne smijete vjerovati. On je
sanjar, živi u vlastitu svijetu.
– Znači da ste doista... definitivno ste to učinili? – pitala je
mlada žena čije je zgodno lice izražavalo razočaranje.
Carla kimne. – Jesam, da.
– Dobro... zašto? Možemo li razgovarati o razlozima?
 Carla odmahne glavom. – U mojoj sam elektronskoj poruci
rekla da nisam spremna podrobno razgovarati o pozadini tih
događaja. Žalim.
– Stvarno? Ali vi ste tako atipični. Pripadate srednjoj klasi,
obrazovani ste, niste u braku...
– Kakve to veze ima? – upita Carla. – Moje bračno starije,
želim reći.
– Ah, dobro, žene ubojice obično se uklapaju u
tradicionalne rodne uloge, obično su udane i imaju djecu,
takve stvari. Vi se zapravo ne uklapate.
– Bila sam udana i nekoć sam imala dijete – tužno će
Carla.
– Da, ali... u redu. – Mlada žena nije znala što bi dalje
pitala. Nesretno je pogledala naokolo, ali s nadom, poput
nekoga tko ima dosadno društvo na zabavi i traži nekoga
zanimljivijeg s kim može razgovarati. – Pa – na koncu reče –
možete li mi barem reći ovo: jeste li požalili?
.
Kad je Carla priznala svoj zločin pred Irene; ne ono što je
priznala policiji jer njima nije sve rekla, to je bilo jedva pola
priznanja, oni su dobili gole kosti zato što je odbila išta
objašnjavati; odbacila je ideju da je ono što je Daniel učinio
bila djetinjasta pogreška. Govorila je o mučenju i
manipuliranju, a tako je doista mislila.
Međutim, kad sada dopusti svojem umu da luta, a malo
što drugo može raditi, on odlazi na mjesta koja bi mnogo
radije izbjegla.
Njezin se um pitao je li ono stoje, u onom prvom naletu
bijesa, iščitala kao manipulaciju možda ipak bilo nešto drugo.
Što ako Danielovo očijukanje nije bilo proračunato, što ako je
to bio samo način na koji je on volio? Što ako nije znao bolje?
Možda priča što ju je ispričala sebi nije istinitija od mita što
ga je Daniel stvorio o sebi.
 To je mračan put kojim je krenula, a postao je još mračniji
kad je shvatila da je jednosmjeran: kad je jednom krenula,
nije bilo izlaza ni povratka.
Kad Carla ovih dana razmišlja o onome što je učinila, svoje
postupke vidi u drukčijem svjetlu. Više nije anestezirana
strahom ili euforijom (i da, u onom je grozničavom trenutku
bilo euforično), pa sad shvaća što je napravila. Krv, tako
mnogo krvi! Zvukovi što ih je stvarao, mučno grgljanje u
njegovu grlu, divlja bjelina njegovih očiju, vonj željeza, vonj
mokraće, vonj njegove agonije, njegove strave.
Zasigurno je bila luda. Može li sebi pričati tu priču? Može li
sebe uvjeriti da je bila nesuvisla od bola, od tuge, da je
djelovala bez razmišljanja?
Dok je sjedila u prostoriji za posjete u najvećem ženskom
zatvoru u Europi, dijelila prostor sa zbunjenima, tužnima i
siromašnima, kao i, naravno, s najgorim pripadnicama
britanskog ženskog roda, pitala se: pripada li ovamo?
Na kraju krajeva, što je mogla drukčije napraviti da nije
bila luda? Bi li sve to mogla ostaviti na miru da je bila zdrava
razuma? Je li mogla odlučiti nastaviti sa svojim životom,
prihvatiti spoznaju o onome što je Daniel učinio i nekamo je
zaključati? Samo, kako je zdravorazumski to mogla izabrati?
Kako je mogla izabrati život u svijetu u kojem je Daniel još
uvijek živ, u kojemu ga može vidjeti, udisati isti zrak kao on?
U svijetu u kojemu postoji mogućnost da još uvijek nešto
osjeća za njega, nekakvu nježnost, nešto slično ljubavi.
Tu je mogućnost morala ubiti.
.
– Gospođo Myerson? Jeste li požalili?
 AUTORIČINA NAPOMENA

Mjesta radnje u, ovoj knjizi nadahnuta su ulicama i kućama

na ili u blizini dijela Regentova kanala koji prolazi kroz
Islington i Clerkenwell u Londonu. Međutim, ni kuće ni
ulice nisu prikazane posve vjerno. Uzela sam si umjetničku
slobodug dje sam to smatrala potrebnim.
 ZAHVALE

Sarah Adams i Sarah McGrath zaslužuju veliko hvala za

njihovo britko uređivanje i očito beskrajno strpljenje.
Zahvaljujem Lizzy Kremer i Simonu Lipskaru, najboljim
agentima na obje strane Atlantika, na njihovim briljantnim
savjetima i neiscrpnoj podršci.
Zahvaljujem Caroline MacFarlane, dobitnici dobrotvorne
licitacije CLIC Sargenta (Mladi životi protiv raka), na
dopuštenju da koristim njezino ime.
Hvala prvim čitateljima, a to su Petina Gappah, Frankie
Grayi Alison Fairbrother.
I hvala Simonu Davisu zato što sam Bog zna da protekle
tri godine nisu bile jednostavne.
 Notes
[←1]
Lurch i Fester – likovi iz serije Obitelj Addams nastaloj na temelju
stripova Charlesa Addamsa
[←2]
Tesco – britanski lanac supermarketa
[←3]
V&A - Victoria and Albert Museum, London
[←4]
Oxfam – trgovine u kojima se prodaje rabljena roba, a prihodi idu u
dobrotvorne svrhe
[←5]
City (skraćeno za City of London) - povijesna je financijska četvrt u kojoj se
nalazi zgrada Londonske burze i središnja banka Bank of England.
[←6]
Hamleys – poznata britanska prodavaonica igračaka
[←7]
Crowdfunding - način financiranja projekta ili pothvata prikupljanjem novca
od velikog broja ljudi od kojih svaki doprinosi relativno malenim iznosom,
uglavnom preko interneta
[←8]
Zbog vremena što sam ga s njom proveo, neću žaliti
Ono što sam joj oduzeo, nikada neću vratiti.
[←9]
Black Dog – izraz kojim se metaforički opisuje sjeta ili depresija
[←10]
Red herring - crvena haringa - izraz za trag ili informaciju čija je svrha
zavesti na pogrešan trag ili odvući pozornost s nečega važnijega