Sveučilište u Zadru

Odjel za pedagogiju
Kolegij: Opća povijest pedagogije
Nositelj kolegija: prof. dr. sc. Igor Radeka
Mentor: Šime Barbaroša, mag. pead.

ODGOJ U STAROM RIMU

Seminarski rad

Studentice: Sara Ratković, Samanta Slana

Zadar, listopad 2022.

SADRŽAJ

UVOD ....................................................................................................................................................... 3
ODGOJ U RODOVSKOM RIMU ................................................................................................................. 4
Imenovanje djece ................................................................................................................................ 4
Odgoj dječaka ...................................................................................................................................... 5
Odgoj djevojčica .................................................................................................................................. 5
Imenovanje djece ................................................................................................................................ 6
Educiranje djece da budu dobri Rimljani............................................................................................. 6
ODGOJ U DOBA REPUBLIKE ..................................................................................................................... 7
ODGOJ U RIMSKOM CARSTVU ................................................................................................................ 9
MARK FABIJE KVINTILIJAN ..................................................................................................................... 10
Osnovna nastava ............................................................................................................................... 10
Poređenje preimućstva javne i privatne nastave .............................................................................. 11
Upoznavanje i postupak sa dječjim prirodnim sklonostima.............................................................. 11
ODNOS RANOG KRŠĆANSTVA PREMA ANTIČKOJ KULTURI ................................................................... 12
Posvajanje djece u starom Rimu ....................................................................................................... 14
USPOREDBA ODGOJA DANAS I ODGOJA U DOBA STAROG RIMA ......................................................... 14
ZAKLJUČAK............................................................................................................................................. 17
LITERATURA ........................................................................................................................................... 17
UVOD

Stari Rim može se podijeliti na tri glavna razdoblja.

Kroz rimsku povijest događale su se različite promjene društvenog, ali i državnog uređenja.
Kako navodi Mate Zaninović u knjizi Opća povijest pedagogije (1988), prvo razdoblje 5fc
nazivamo rodovskim rimom, te se ono razvijalo od osmog pa do šestog stoljeća prije nove ere.
Nakon njega slijedila je Rimska Republika koja je trajala od šestog pa do prvog stoljeća prije
nove ere, a posljednje razdoblje bilo je razdoblje Rimskog Carstva od tridesetih godina prije
nove ere pa do četiristo sedamdeset i šeste godine nove ere. Društvo starog Rima cijenilo je
pretke, domovinu i religiju. Religija se velikim djelom zasnivala na kultu mrtvih (mos
maiorum) i pobožnosti (pietas). U odgoju djece stavljali su veliki naglasak na ljubav prema
zemlji i radu, hrabrost, upornost, čvrstoću karaktera i poštivanje roditelja.
Kroz razdoblje način odgoja i obrazovanja se mijenjao. U starom Rimu je postojala
izrazito velika razlika u obrazovanju djece koja su dolazila iz bogatih obitelji te onih koja su
dolazila iz siromašnih obitelji.
U siromašnim obiteljima dok bi roditelji radili djecu su pazila starija braća i sestre. U
bogatim obiteljima su se nalazili robovi koji su obavljali sve kućanske poslove. Oni robovi koji
su bili učeni, bili su zaduženi za obrazovanje djece.
Današnji pojam obrazovanja i školstva uvelike se razlikuje od onoga koje se odvijalo
prije Krista.

S. Slana

3
ODGOJ U RODOVSKOM RIMU

Imenovanje djece

Ulogu imenovanja djeteta imao je pater familias. Zbog vrlo visokog infantilnog mortaliteta, on
bi kćeri ime dao tek nakon osam dana, dok bi dječaku podario ime nakon devet dana. Na dan
imenovanja djeteta, okupila bi se obitelj sa rođacima koji bi nosili darove. Nakon toga bi se
žrtvovala životinja i djetetu bi se dala bulla.
Odgoj u rodovskom Rimu obuhvaćao je samo Rim koji je u to vrijeme bio zasebna
država smještena na Apeninskom poluotoku.
Na čelu obitelji ( familia) stajao je otac obitelji (pater familias) koji je imao glavnu riječ u
obitelji te bi također odlučivao u vezi života I smrtu (ius vitae ac necis) članova obitelji I robova.
Robovi su bili najbespravniji član obitelji, te se mogao prodati putem mancipacije ili pokloniti.
Svi članovi obitelji nad kojima bi vladao otac zvale bi ga agnati. Osobe koje bi bile u krvnom
srodstvu pater familiasa zvale bi se kognati. Prema tome, žene koje bi se udale u obitelj zadržale
bi status kognata iz svoje prijašnje obitelji, ali bi stekle status agnata od svoje novostečene
obitelji. Zakonik dvanaest ploča (Leges duodecim tabularum ) je kao prva I najvažnija
kodifikacija rimskog građanskog prava dodirivao I obiteljske odnose, te u njemu piše kako
pater familias ima neograničenu vlast, te time ima pravo p rodati djecu u robstvo. Sin se mogao
prodati u ropstvo samo tri puta, te ako bi nakon toga dobio slobodu, više nebi pripadao vlasti
pater familiasa.
Podjela poslova u rodovskom rimu bila je uobičajena pojava gdje je pater familias sa
sinovima i robovima (koji su ujedno bili i ratni zarobljenici) obrađivao zemlju koja im je ujedno
u slučajevima plebejaca (običnog puka) bila i glavni izvor prihoda. S druge strane, dok su oni
obrađivali zemlju, majka je s kćeri vodila gospodarstvo.
U rimskim obiteljskim odnosima vidljivo je patrijarhalno uređenje koje je uočljivo kad
uzmemo u obzir činjenicu da je otac bio glava obitelji i donosio bitne odluke u vezi ostalih
članova obitelji uključujući i same robove. Ono što je obilježavalo obiteljski život ujedno je
obilježavalo religiju i odgoj. Gospodarstvo im je uvelike ovisilo o elementarnim nepogodama
jer su imali slabo razvijenu poljoprivrednu tehniku. Iako su obilježavali zemljoradnički život
praznicima poput praznika sjetve i žetve i još mnoge druge, svaka obitelj je imala svoje bogove
koje su štovali. To su bili duhovi njihovih predaka koje su nazivali lari i penati.
Cilj odgoja u Rimu bio je odgojiti zemljoradnika i vojnika. Život novorođenčeta ovisio
je o očevoj volji. Netom poslije rođenja dijete su polagali pred očeve noge. Ukoliko ga je otac

4
podignuo to bi bio znak da je dijete prihvaćeno i da mu daje pravo na život i odgoj. Ako bi pater
familias smatrao da se ne može brinuti o njemu, ostavljao bi ga da leži što bi značilo smrtnu
presudu za dijete. Iako se to, naravno, rijetko događalo. Djecu se od samog početka učilo o
poslu na polju. Osim rada, učilo ih se i o moralu. Morali su biti požrtvovani i pokorni svima
starijima, ali i bogovima koje su štovali. S druge strane izrazito važna je bila skromnost i velika
ljubav prema domovimi. Stoga ih se učilo rukovanju oružjem, jahanju, plivanju i hrvanju.
Računanje, pisanje i čitanje se povremeno učilo.

Odgoj dječaka

Dječake je u rimskom društvu odgajao otac, te se od dječaka često očekivalo da bude preslika
oca ili bolja verzija njega.
Kampiranje po nepovoljnim uvjetima bila je česta odgojna metoda koja bi se koristila s ciljem
učvrščivanja dječaka. Vjerovalo se da će se dječak najbolje pripemiti za svijet bude li se znao
snaći u teškim vremenskim uvjetima kako bi mogao prerasti u čim boljeg i kvalitetnijeg
muškarca toga doba. Za očvrščivanje dječaka služili su i razni drugi rituali od kojih su popularni
bili: bacanje koplja, boks, manipulacija oružjem te jahanje. U rimskom stilu odgoja dječaka
najbitnije je bilo odgojiti ga da bude versatilan. Bazirano na odgojnim vrijednostima tog
vremena, otac koji je sinu pružio prijekopotrebnu pažnju i razumijevanje bio je rijetkost, pa čak
i u višim staležima društva. Autor Stanley Bonner je u svome djelu: “Education in Ancient
Rome: From the Elder Cato to the Younger Pliny” istaknuo da su tradicionalni ideali učili ljude
da je svaki otac instruktor svoga sina, a ako sin nije imao oca, onda mu je instructor bio senator.
( footnote- str 11-12). Glavna značajka odgoja bila su disciplina i moralni trening
Bogata djeca Rimljana oblačili bi specijalne toge koje bi simbolizirale muškost. Naziv ovih
toga bio je toga virilis ili toga pura. Kada bi dječak navršio šesnaest godina imao bi paradu po
Forumu sa svojom obitelji s ciljem slavlja njegove preobrazbe u muškarca. Nakon toga
žrtvovale bi se životinje u religiozne svrhe. Sa sedamnaest godina rimski bi „muškarci“ morali
bi otići u vojsku kako bi izvršili obavezni vojni rok

Odgoj djevojčica

Odgoj ženske djece bio je posao majke. U tadašnje vrijeme, muška djeca bila su glavni ponos
obitelji, što nije bio slučaj za žensku djecu. Glavni razlog ovome razmišljanju bila je činjenica

5
da su očevi toga doba često plaćali miraz obitelji u koju bi se žensko dijete udalo kako bi se
muž mogao brinuti o njoj.

Imenovanje djece

Djeca su se često imenovala po roditeljima nakon devetog dana rođenja ako je dijete bilo
muško, a osmog ako je bilo žensko. Ovo se radilo zbog vrlo visokog infantilnog mortaliteta, jer
ako dijete doživi 9. ili 8. dan, otac bi dijete uzeo u naručje i pridao mu ime, simbolizirajući
pripajanje u obitelj. Nakon rođenja žrtvovali bi životinje u ritualne svrhe kako bi se otjerali zli
duhovi i zla božanstva

Educiranje djece da budu dobri Rimljani

Kao u gotovo svakoj kulturi, djecu su uglavnom odgajali roditelji. Djecu bogatih obitelji
odgajale bi sluge, koje su u to doba bili zvani pedagozi. Oni bi se za djecu brinuli na razne
načine: prali bi ih, grdili bi ih ili kaznili kada bi dijete bilo neposlušno, vodili ih do škole i
brinuli se o njima i njihovim potrebama. S obzirom da edukacija u to doba nije bila besplatna i
široko dostupna kao što je danas, bogate bi obitelji plaćale privatne tutore koji su uglavnom
bili Grci kako bi im dijete dobilo kvalitetno obrazovanje. Daljnje obrazovanje bilo je dostupno
dječacima, dok su se curice obrazovale do svoje sedme ili trinaeste godine, ovisno o odluci
obitelji nakon čega bi odgoj preuzela majka kako bi ju pripremila za životnu ulogu majke.
Siromašniji bi Rimljani učili svoju djecu umijeća razmjene i prodavanja i educirali ih tijekom i
putem rada. Djeca takvih obitelji započinjala su raditi poprilično rano.

S. Slana

6
ODGOJ U DOBA REPUBLIKE

Republikansko doba započinje krajem 6. stoljeća pr. n. e.. U to doba se osniva

republikanska uprava. Svako vladarsko doba, pa tako i ovo, imalo je drugačiji način
obrazovanja i drugačije odgojne, ali i obrazovne ciljeve. Nakon pokoravanja dijelova
Apeninskog poluotoka, u Rimu, ujedno i u drugim osvojenim gradovima, dolazi do povećanja
broja stanovništva što nadalje dovodi do otvaranja prvih javnih osnovnih škola pod nazivom
ludus. Na samom početku svog postojanja, formira se tip starorimskog republikanskoj odgoja
gdje je bio cilj naučiti djecu odanosti prema Republici te gradskim dužnostima koje su obvezni
ispunjavati. Uz to hrabrost, čestitost i skromnost bile su samo neke od odlika obrazovane osobe
toga doba. Naime, javno obrazovanje nije bilo obavezno te je to bila stvar obitelji. Odgoj u
školama nije se uvelike razlikovalo od obiteljskog odgoja kao ni od odgoja u prethodnom
razdoblju – rodovskom Rimu. Oni koji su se odlučili za javni odgoj učili su čitati, pisati i
računati. Dodan je i Zakonik dvanaest ploča. Iako država nije financirala izgradnju obrazovnih
ustanova, oni koji su htjeli i bili u mogućnosti odgoja u školi odlazili su na nastavu koja se
održavala u različitim javnim zgradama. Osim toga, nastava se znala održavati i u hodnicima
hramova, što govori da je samo školovanje bilo iznimno primitivno.

Izrazito velik utjecaj na odgoj djece imala je atenska kultura. Upravo do tih većih
promjenama ovoga doba dolazi u trećem stoljeću prije nove ere kada se osvajanjem Grčke te
propašćom Kartage, Rim pretvara u robovlasničku državu. Jednostavnost i skromnost života
postaje nepoznat pojam među aristokratima i bogatim plebejcima. Oni prestaju slati svoju djecu
u javne škole. Organiziraju nastavu kod kuće jer im u obitelji dolaze pismeni Grci koji služe
kao učitelji, pismeni robovi kao pedagozi, a mlade Grkinje kao dojilje i dadilje. Grčki jezik
postaje jezik visokog staleža zbog toga su sve traženiji grčki učitelji gramatike. Patriciji
odlučuju djecu slati u gramatičke škole gdje se upoznaju s grčkim jezikom, ali i njihovom
književnošću. Izrazito velika pažnja pridaje se odgajanju djece kao govornika kako bi se
utjecalo na biračke mase. Prema grčkom uzoru uvodi se retorska škola gdje se najviše pažnje
posvećuje filozofiji i retorici, ali i građanskom pravu. Najpoznatiji rimski govornik bio je
Ciceron koji je u svojim spisima ostavio izrazito velik broj pedagoških instrukcija. Njegovu
filozofiju odgoja može se protumačiti iz njegove iduće rečenice: „Učitelj i odgajatelj trebaju
dobro ispitati psihičke sposobnosti i osobine svakog odgajanika, te prema tome i postupati.
Budemo li tako svakog obučavali prema njegovim osobinama, to će se učenici, usprkos svojim
međusobnim različitostima, svaki u svojim načinu odlikovati.“ (Zaninović, 1988.: 41 ) Neronov

7
odgajatelj i rimski filozof, Seneka, je također u svojim djelima zapisivao pedagoške instrukcije.
Tvrdio je da ne treba učiti za školu nego se posvetiti životu i da učitelj koji podučava druge i
sam uči. Čak i u rimsko vrijeme bilo je potrebno poznavanje literature da bi je govornik mogao
na pogodnom mjestu citirati.

Bez obzira na napredak koji su zagovarali imućni pučani, predstavnici zemljoradničke

aristokracije uočili su širenje raskoša i ljenosti među Rimljanima te su se pozivali na povratak
starom, ujedno i jednostavnijem, načinu života. Jedan od poznatijih predstavnika bio je Katon
Stariji koji je odgajao djecu po starim, narodnim običajima.

S. Ratković

8
ODGOJ U RIMSKOM CARSTVU

Rimsko Carstvom vladalo je značajnim dijelom Europe od 30-ih godina prije nove ere
pa sve do 476. godine nove ere. Rim pripojen istočnim Gotima

Elementarne škole postaju središnja točka odgajanja širokih masa. Glavni temelj odgoja
jest podanički duh vjernom rimskom caru. Privatne škole potpale su pod državom, a učitelji su
bili carski činovnici. Rimski carevi Hadrijan, Pius i Aurelije, sve veću pažnju posvećuju
obrazovanju, te dodjeljivanjem većih prava i plaća učiteljima (Konstantin), školu pretvaraju u
oruđe svoje vladavine. U Rimu je osnovana škola sveučilišnog tipa - Atheneum. U njoj se
proučavala literatura, retorika, filozofija, pravo, tehnika i medicina. U rimskim provincijama
osnivaju se visokoškolske ustanove (Atena- 176.a državna škola sveučilišnog tipa). Te škole
imale su visoke školarine, pa su ih polazila samo djeca imućnih obitelji. Pokraj vladavine
Rimskog Carstva, kultura i obrazovanje doživljava svoju dekadenciju. te se siromaštvo misli
ogleda u fraziranju slatkorječivosti. Obrazovanje postaje znak socijalne nadmoći, pa
obrazovanje dobiva krasno obilježje. Posljednji rimski carevi uzimaju kršćansku religiju i crkvu
u svoju službu, a slijedno tome, u školsku službu i kršćanske svećenike.

S. Slana

9
MARK FABIJE KVINTILIJAN

Mark Fabije Kvintilijan (35.-118.g n.e.), djetinjstvo je proveo u Rimu gdje je stekao
gramatičko i retorsko obrazovanje u školi svoga oca. Bavio se odvjetništvom, a nakon toga radi
kao nastavnik u retorskoj školi. S obzirom da je njegova škola postala je jedna od najcjenjenijih,
car Vespazijan postavio ga je za prvog profesora čija je plaća dolazila iz državnog proračuna, a
sama škola postala državnom. Smatra prvim teoretičarem pedagogije. Svoje dugogodišnje
pedagoško i teorijsko poznavanje retorike bilježi u knjizi De institutionis oratoriae (prijevod „O
odgajanju govornika“) koji se nalazi na pergamentnom papiru u 12 knjiga. S obzirom da je
djelo ujedno i pedagoška rasprava ubraja se među najutjecajnije teoretičare odgoja iz antičke
epohe. Kao najbitniji predmet, Kvintilijan, navodi gramatiku jer je ona temelj cijelog
obrazovanja, a povezana je i s glazbom. Dalje, navodi dobro poznavanje geometrije jer ona
utječe na razvijanje logičkog mišljenja. Za vrijeme renesanse, teoretičari toga doba ga uzimaju
za uzora. Govornik, prije svega, mora biti osoba čija se moralna načela i mudrost ističu u prvom
planu. Pojedine njegove teorije pronalazimo i danas u pedagogiji, poput Pedagoškog
optimizma, odnosno vjerovanje u mogućnost razvijanja odgajanika. Svi savjeti za odgoj
govornika odnosi se na odgoj dječaka koji potječu iz visokog staleža – vladajućih slojeva.

Osnovna nastava

Prema Kvintilijanu, otac od samog početka mora ulijevati nadu u svog novorođenog
sina. Smatra da je djecu važno učiti pravilnom govoru od samoga početka i da veliku ulogu u
tome imaju dojilje koje i same moraju znati pravilno govoriti, ali i biti mudre i moralno
ispravne. Bitno je bilo i da su roditelji, što je više moguće, obrazovani. Ne moraju samo očevi
biti obrazovani. Dobar primjer daje majka Kornelija1, koja je imala izrazito velik utjecaj na
govorništvo svojih sinova. Bez obzira na visinu obrazovanja, roditelji moraju uložiti puno brige
u obrazovanje svoje djece. Robovi koji odgajaju djecu moraju biti temeljito obrazovani.
Izobrazba govornika je zahtjevan zadatak te je potrebno kontinuirano učenje za stalni napredak.
Kvintilijan je zagovarao da se učenje započne s grčkim jezikom jer je sve proizišlo upravo iz
tog jezika, kasnije da se uvede i latinski te se simultano uče. Odbacuje stav prema kojem učenje
ne treba započeti prije 7. godine djetetova života, odnosno da djeca od malena moraju
prikupljati znanje i ne biti bezbrižna. Cijeni vrijeme te smatra da se godine djetinjstva ne smiju

1
Kćerka Publija Kornelija Scipiona – rušitelja Kartage, majka braće Grakha

10
gubiti jer upravo tada najviše pamte. Djecu treba učiti kroz igru i nagradama poticati na daljnji
rad. Ustrajavao je na učenju naziva i obliku slova istovremeno. Da bi se lakše savladalo čitanje,
prvo se uči čitati glas, zatim slog i na kraju rečenica. Od velike važnosti je bilo pisanje, ali i
dobro pamćenje koje se razvijalo različitim vježbama kroz igru.

Poređenje preimućstva javne i privatne nastave

Jedno od važnih pitanja o odgoju je upravo to gdje odgajati dijete. Pojedini roditelji
smatraju, ukoliko će njihovo dijete pohađati osnovnu školu, biti izloženo lošem utjecaju
vršnjaka te da će učitelj neće posvetiti dovoljno vremena pojedinom učeniku. Ne mora značiti
da samo škola može pokvariti djetetov moral. Kod kuće se također može to dogoditi jer djeca
upravo od svojih roditelja uče o visokom statusu u društvu. Takvo loše ponašanje donose u
školu, a ne kupe ga iz škole. Nadalje, svaki učitelj koji ima dobar glas voli predavati u
prostorijama s više učenika kako bi imao utjecaj na veći broj djece, dok učitelji koji i nisu toliko
sposobni u svom poslu bave se samo jednim učenikom. Oni učenici koji imaju mogućnost
privatnog učenja moraju posvetiti puno više napora u svoje učenje, a učitelj im ne može pomoći
u svemu, poput učenja napamet. Dok u javnim školama učitelj pokušava pružiti svakom
učeniku jednaku količinu pažnje.

Budući se govornik mora kretati među društvom, ne smije se bojati progovoriti, ali opet
ne smije se niti precijeniti. Jedna od dobrih stvari pohađanja javne škole su sklopljena
prijateljstva koja znaju trajati i cijeli život. Još u Kvantilijanovo doba najbolji učenik je imao
priliku prvi održati svoj govor. Najveća motivacija im je bila postati predstavnikom razreda.
Kako bi dospjeli na tu poziciju morali su biti najbolji što ih je upravo poticalo na usavršavanje
govorničkih vještina.

Upoznavanje i postupak sa dječjim prirodnim sklonostima

Da bi pristupio pravilno svome učeniku, učitelj mora poznavati njihove prirodne

sklonosti. Neizostavno je provjeriti i njegove kognitivne sposobnosti, kako bi se mogao
prilagoditi sadržaj i način učenja. Oni učenici koji pokažu intelektualnu zrelost u ranoj dobi i
iznose ju s puno samopouzdanja nemaju istinsko znanje. Svaka pohvalna riječ koja je upućena
učeniku ima pozitivan utjecaj što mu daje motivaciju za daljnji rad. Iako je učenje važno, dječaci
moraju imati vremena i za odmor. Potrebno je znati izbalansirati vrijeme učenja i odmora jer

11
pretjerano učenje može dovesti do mržnje prema samom učenju što nikako nije cilj. Dok je s
druge strane odmor iz kojeg se može razviti lijenost. Tijekom odmora, učitelj je i dalje obavezan
promatrati djecu i po potrebi upozoriti ili podsjetit na određena moralna načela. Ni u jednom
slučaju nije dopušteno fizičko kažnjavanje djece. Učitelj i sam mora biti bez poroka, odnos
između učitelja i učenika srdačan, ali ne previše obiteljski.

S. Ratković

12
ODNOS RANOG KRŠĆANSTVA PREMA ANTIČKOJ KULTURI

Od drugog stoljeća Rimsko Carstvo nailazi na niz različitih problema koji u posljetku
dovode do njegovog nazadovanja. Zbog lošeg stanja robovi su dizali ustanke koji nikada nisu
pogodno završili za njih. Zemljoradnici su bili prisiljeni napustiti zemlju zbog velikih poreza,
ali i pritiska raznih lihvara. Na područje Rimskog Carstva dolazi nova religija koja se naziva
kršćanstvo. Kao i svaka druga religija nije odmah prihvaćena od cijelog naroda. Prvo su je
prihvatili robovi i siromašniji dio stanovništva zbog uvjerenja da će se njihova žrtva isplatiti
kada odu u zagrobni život. Tek poslije ju prihvaćaju imućniji Rimljani jer su uvidjeli dobar
utjecaj na njihove podanike. Pred kraj trećeg stoljeća na vlast dolazi car Konstantin ( razdoblje
285. – 337.g). Upravo tada kršćanstvo postaje državno prihvaćena religija. Antičku kulturu
smatra mnogobožačkom. Stoga se opominje vjernike na odricanje. Kult "lijepog tijela" prelazi
u asketski kult "umrtvljenog tijela". Iako je umjetnost širok pojam smatrana je grijehom te ju je
bilo nemoguće iskorijeniti. Visoki crkveni pripadnici prilagodili su umjetnost religiji. Svaki
oblik umjetnosti bio je prožet kroz crkvu od izgradnje hramova pa sve do pjevanja koje se
izvodilo na obredima. Širenjem kršćanstva Rimskim Carstvom nakon 313. godine, osnivaju se
kršćanske škole.
Tijekom ranog srednjeg vijeka dolazi do razilaženja u stavovima. Kliment i Origen, ali
i drugi istočni crkveni predstavnici, smatrali su da je grčka filozofija prethodnica kršćanstva.
Njihov stav nije bio najbolje prihvaćen jer je većina crkvenih poglavara, među kojima se
iznimno isticao Tertulijan, smatrala da ne postoji povezanost između ta dva pojma. Taj drugi,
ujedno i negativni stav prema antičkoj kulturi prevdao je te se tijekom srednjeg vijeka postepeno
razvijao.

S. Ratković

13
Posvajanje djece u starom Rimu

Za obitelj je izrazito veliku važnost imala obiteljska loza koja je služila za nasljeđivanje stečene
imovine. U starom rimu, posvajanje je nosilo važno značenje. Nakon poroda djeteta, otac bi
donosio odluku o životu djeteta. Dijete bi mu se stavilo pred noge i ako bi ga podigao, to bi
značilo da ga priznaje kao punopravnog člana obitelji, no ako bi dijete bilo slabije građe ili
bolesno, otac bi ga ponekad samo ostavio i otišao iz sobe nakon čega bi se dijete ostavilo da
umre. Ako bi se dijete posvojilo, to bi u kontekstu rimskog doba imalo dva značenja. Prvo
značenje biva da su dijete posvojitelji odabrali jer su je željeli, a druga jest da će to dijete biti
cjeloživotni dio obitelji. Posvojeno dijete steklo bi novi identitet, te bi se djetetovi svi prijašnje
obaveze i dugovi zaboravili, te je steklo nova prava i nove navike. Adopcija bi za dijete također
značila da postaje nasljednik novostečene obitelji, te bi nasljedstvo dijelio sa ostalom djecom u
obitelji ako bi ih bilo. Jedan popularan primjer posvajanja u starom rimu jest činjenica da je
Julije Cezar posvojio Augusta.

S. Slana

14
USPOREDBA ODGOJA DANAS I ODGOJA U DOBA STAROG RIMA

Postoji velika razlika između odgoja u današnjem vremenu i odgoja iz razdoblja starog
Rima.
Naime, koncept starorimskog odgoja se svodi na odgoj u kojem će veću korist imati
društvena zajednica i država, a manje isključivo dijete, odnosno individualac. Cilj odgoja bio
je naučiti ih kako osigurati funkcioniranje države i obraniti ju od neprijatelja. Stari Rimljani
smatrali su da je u tom procesu najvažnija praksa. Zato se njihov odgoj može opisati riječima
kao što su: konkretno, tjelesno, učinkovito, praktično, korisno, dosljedno i primjenjivo.
Zahvaljujući takvom odgoju dosegli su zavidnu razinu organizacije društva koja je vidljiva i
danas.
Djeca su, prema njihovom učenju, pripadala domovini i državi. Istodobno, država osim
takvog odgoja, nije davala prilike za veće i šire obrazovanje. Obitelj je bila kreator specifičnog
rimskog odgoja – načiniti i odgojiti marljivog građanina, koji je sposoban raditi (usvajanje
praktičnog znanja), boriti se, koji poznaje zakone i zna se ponašati pred sudom, koji zna
upravljati državom.
Glava obitelji je bio otac koji je odlučivao hoće li se dijete zadržati, prodati ili čak ubiti
ukoliko nije bilo zdravo. Do 7. godine života, o djetetovu odgoju brinula je majka kojoj je bila
čast ostajati kod kuće i brinuti o svom potomstvu, a zatim odgoj preuzima otac koji se smatrao
važnijim odgojiteljem i od profesora. Ne smiju se izostaviti niti robovi koji su bili smješteni u
bogatijim obiteljima kao pedagozi, a njihova je zadaća bila pratiti djecu od kuće do škole te
brinuti se o njihovoj kulturi. U staroj rimskoj obitelji pozornost se usmjeravala na uspjeh djeteta.
Od njih se tražilo da budu samostalni, poštuju bogove i zakone. Odgojem se formirala savjest
djeteta, sustav vrijednosti, prihvaćanje žrtve i odricanje za državu. Djeca su učena da poštuju
odrasle.
Sve je više obitelji s manjim brojem djece. Danas oba roditelja rade, dinamika života je
ubrzana i roditelji imaju puno manje vremena koje mogu posvetiti svom djetetu. Zbog svega
toga osjećaju krivnju, koju pokušavaju ispraviti kupnjom različitih materijalnih stvari (igračaka,
mobitela, PlayStationa…). Djeca provode puno vremena sama, u zatvorenim prostorima i pod
velikim su utjecajem medija. Video igrice na mobitelima utječu da djeca imaju slabu
grafomotoriku te kad krenu u predškolu imaju poteškoće s jednostavnim motoričkim radnjama
kao što je pravilno držanje olovke u ruci. Često ne znaju i ne mogu izrezivati papir jer se cijelo
djetinjstvo uglavnom svodi na gledanje u zaslon i eventualno korištenje palčeva pri igranju
igrica. Pojedini roditelji žele više za svoje dijete pa ih upisuju na različite izvannastavne

15
aktivnosti kao što su glazbene škole, učenje stranih jezika, različite sportove te su ta djeca
preopterećena i često kasnije razviju anksioznost.
Može se reći da današnji roditelji pokušavaju biti što bliži svojoj djeci nego nekad u
prošlosti. Razlog toga je što se roditelji trude biti djetetu prijatelji te se događa to da djeca
nemaju jasno postavljene granice u ponašanju, često ne poštuju odrasle i ne znaju koji su
pravilni i prihvatljivi obrasci ponašanja u društvu. Manji broj roditelja se trudi disciplinirati
djecu jer se ne žele stvarati tenzije u odnosu s djetetom i izlagati dijete njihovom bijesu ne
shvaćajući da postavljanje jasnih granica pridonosi razvoju kritičkim mišljenja, ali i da na taj
način djeca uče i o socijalnim normama koje će mu u budućnosti olakšati uspješniju
komunikaciju i funkcioniranje unutar društva.
U današnje vrijeme roditelji prepuštaju odgoj odgojno – obrazovnim ustanovama za
razliku od starih Rimljana koji su tražili najbolje za svoje dijete i ulagali sav mogući trud u
njega kako bi razvili uspješnog govornika. Djeci su prikazivali znanje kao nešto čime se treba
ovladati kako bi im bilo lakše kasnije u životu (učenje za život), a ne za školu. Tek unazad
nekoliko godina kod nas se uviđa važnost učenja za život i započinje program obrazovanja
,,Škola za život” iz čega možemo zaključiti da su stari Rimljani shvaćali vrijednost znanja koje
pojedinac posjeduje te reprodukcija istog.

S. Ratković

16
ZAKLJUČAK

Najviši cilj bila je kuća ispunjena mnogobrojnom obitelji. Otac je imao potpunu vlast
nad članovima obitelji, ali i nad robovima koji su se nalazili pod njegovim krovom. Majka je
imala veliku ulogu u religioznom razvoju djeteta. Način života prenosio se s generacije na
generaciju što su izrazito cijenili. Fizička razvijenost bila je bitna isključivo za obradu zemlje i
vojsku. Prve vojničke vještine dječak uči od svog oca, a obično su se uvježbavale na Martovom
polju. Do sada već spomenuto, nakon 7. godine djetetova života brigu o odgoju preuzima otac
te se brine o njemu sve do 16. godine njegova života kada mladi Rimljanin ima svoju
ceremoniju oblačenja svečane bijele toge. Nakon te ceremonije mladi Rimljanin službeno
postaje građanin Rima. Od davnine se nije mijenjao ustaljeni odgoj za rimsko aristokratsku
mladež te nije postojao nikakav odgoj u vidu organiziranog sustava. Osnove kao što su čitanje,
računanje i pisanje učile su se u kući. Uspješna vojna osvajanja Makedonije, Grčke i Sicilije
doprinose osnivanju škola. Kao i danas, osnovnoškolsko obrazovanje je započinjalo u 7. godini.
Većinski su se obrazovala muška djeca. Djevojčice su imale mogućnost mogućnost
obrazovanja u privatnim školama. Rimske i grčke škole se baziraju na iste školske predmete:
geometrija, astronomija, glazba, gramatika, retorika… Kako su dolazili novi oblici života,
rimska mladež je kao najbolji način za uzdizanje vlastite ličnosti služila se umjetnošću. U
gradovima su se počele otvarati nove škole koje su uzdržavale bogate obitelji kao bi svojoj djeci
omogućili najkvalitetnije školovanje. Glazba i ples Rimljanima su služili kao vrsta javne
zabave, ali nikada kao nastavni program unutar rimskih škola. Djeca su učena da budu skromni,
hrabri, uporni što se smatralo osnovnim osobinama. Nažalost, u današnjici, te osobine nisu
toliko cijenjene kao što su nekad bile. Uspoređujući razdoblja Rima, dolazi se do zaključka da
se obrazovanje nije previše mijenijalo. Nakon ratova u Rimskoj republici, Rim postaje
robovlasnička šila što se siromašnijim građanima nije sviđalo jer su uvidjeli loš učinak raskoša
te su zbog toga zagovarali povratak starom načinu života. Od velike važnosti je bilo posvajanje
djece kako bi se osiguralo nasljedstvo. Najčešče su se posvajala djeca koja su bila u krvnom
srodstvu.

Uvidom u rimski odgoj i obrazovanje dobiva se prikaz razvoja rimskog školstva, odgoja
i nastavničkih procesa koji su se jednim dijelom izgubili u današnjem vremenu.

S. Ratković

17
LITERATURA

1. Bonner S. (2012.), Education in Ancient Rome: From the Elder Cato to the Younger
Pliny, Routledge,
2. Krašić S. (2012.), Nastanak i razvoj školstva od antike do srednjega vijeka: Sveučilište
u Zadru
3. Laes, C. (2011.), Children in the Roman Empire: Outsiders Within. Cambridge
University Press
4. Pranjić, M. (2020.), Odgoj u vrijeme antike: starogrčki, starorimski i ranokršćanski
odgoj i obrazovanje. Zagreb: Fakultet hrvatskih studija Sveučilište u Zagrebu
5. Wilkins S. A. (1905.) Roman Education, Cambridge University Press
6. Wilkins, S. A. (2001.). Roman education. Cambridge: Cambridge Universtiy Press
7. Zaninović, M. (1988.) Opća povijest pedagogije. Zagreb: Školska knjiga
8. Zaninović, M. (1985.) Pedagoška hrestomatija. Zagreb: Školska knjiga

18