UVOD U POVIJEST KRIMINALISTIKE

Kriminalistika je disciplina koja sustavno istražuje znanstvene metode i pravila

iskustva u neposrednom sprječavanju, otkrivanju i razjašnjenju kaznenih djela i utvrđivanju
njihovih počinitelja. Svako nastojanje za pregledom povijesnog razvoja kriminalistike mora
prethodno odrediti predmet prikaza.

 Prikaz povijesnog razvoja kriminalističke prakse

 Prikaz kriminalistike kao znanstvene discipline

(ako se ova dva aspekta često preklapaju, mora se praviti razlika između njih)

 Često se razvoj kriminalistike daje kroz prikaz razvoja policijske službe – no mora se
voditi računa da je djelatnost policije od njezina nastanka puno šira od polja
kriminalistike, te da za razvoj kriminalistike mnogo veću važnost imaju:

 pojedini znanstvenici i njihova otkrića.

 Evoluciji policijskih snaga i njihovoj policijskoj praksi

 Pregledu relevantnih znanstvenih dostignuća

 Faze razvoja dokaza

 Razvoj proceduralnih prava uhićenog/optuženog

Razvoj kriminalistike kao prakse kaznene represije moguće je prikazati s obzirom na razvojne
stadije dokaznog sredstva, te se na toj osnovi povijest kriminalističke prakse može razvrstati u
četiri faze:

1) (Etnička faza) ocjena dokaza na osnovu osobnih, iskustvenih saznanja.

Kriminalistička nastojanja ovdje su tek prigodni, prateći fragment
kaznenog postupanja.
2) (Religijska, mistična faza) dokazne provjere obavljaju se putem različitih
često pogibeljnih iskušenja kao što su božji sud ili ordalije. Razvoj tih
sredstava može se uzeti kao kriminalistika samo u instrumentalnom smislu.
3) (Faza formalne ocjene dokaza) ova faza nastupila je kao reakcija na
prethodnu mističnu fazu dokazivanja. Posebice se ističu priznanje
počinitelja (sacra luce meridionalis, regina probationis) i suglasni iskaz
dvaju vjerodostojnih svjedoka. Dobivanje priznanja po svaku cijenu dovelo
je u svom konačnom obliku do priznanja pod mučenjem, torturom.
Istovremeno su odbacivani gotovo svi drugi dokazi.
 4) (Faza slobodne sudačke (porotne) ocjene dokaza ili unutarnjeg
uvjerenja, intime conviction) ova faza pak bila je reakcija na fazu formalne
ocjene dokaza i predstavlja njenu apsolutnu suprotnost. U ovoj fazi, kako
samo ime kaže, unutarnje sučevo (porotničko) uvjerenje je sasvim
slobodno. Sučeva slobodna ocjena dokaza je uvjetovana obvezom
iznošenja razloga kao značajnim ograničenjem, koje je važno i za područje
kriminalistike. Po mnogim autorima, ova faza je još uvijek bitna značajka
suvremenog dokaznog sustava.
5) (Faza pretežite uporabe znanstvenih dokaza) neki autori smatraju da je
već nastupio dalji razvoj suvremenog dokaznog sustava koji je obilježen
znanstvenim utvrđivanjem činjenica te njihovo sustavno ujedinjavanje
putem razrađenih pokusa.
Fazu uporabe znanstvenih dokaza vežemo uz kraj XIX. i početak XX. stoljeća kada
dolazi do razdoblja nastanka znanstvene kriminalistike. Do tada je uporaba znanstvenih
saznanja u otkrivanju i razrješavanju zločina bila prigodna. Što ne znači da se znanstvene
metode nisu koristile, nego da je njihova primjena nije bila ostvarena u sustavu samostalne
znanstvene discipline niti su te metode bile sustavno korištene ni prepoznate. Stoga se
razdoblje do kraja XVIII. stoljeća smatra predznanstvenim razdobljem kriminalistike.
Razdoblje nastanka znanstvene kriminalistike

Nastanak kriminalistike kao znanstvene discipline veže se uz Hansa Grossa koji je

1893. godine objavio Handbuch für Untersuchungsrichter als System der Kriminalistik. Ovo
djelo označilo je stvaranje sustava samostalne znanstvene discipline i razradu niza važnih
pitanja.
Hans Gros „otac kriminalistike“ rodio se 1847.godine, a umro 1915. trideset godina
radio je kao istražni sudac i tako je stekao ogromno kazneno iskustvo. Predavao je kazneno
pravo, kazneno procesno pravo i kriminalistiku kao redovni profesor na pravnim fakultetima u
Černovcu, Pragu i Grazu. Njegovi udžbenici „Udžbenik za istražene suce kao sustav
kriminalistike“ iz 1893., te „Kriminalna psihologija“ iz 1905. godine smatraju se klasičnim
djelima kriminalistike.
U svom nastupnom predavanju iz Kriminalistike na Pravnom fakultetu u Grazu, 1893.
godine između ostalog je rekao: „Što je istražni sudac dobro obradio, može se lako i valjano
riješiti, a što je on loše uradio, to ne može ni najbolji kasniji postupak popraviti...Kakvi su
istražitelji u nekoj zemlji, takvo je i njeno kazneno pravosuđe...mi tražimo od istražitelja
mnogo znanja koje nije pravničko; mi zahtijevamo of njega da posjeduje zavidan nivo
sudsko-medicinskog znanja, da si u slučaju nužde može sam pomoći i da zna što i koliko
može pitati liječnike, kemičare, fizičare i mikroskopičare...zahtijevamo od njega da se
donekle razumije u oružje, u knjigovodstvo, u mnogobrojne tehničke stvari raznih zanatlija i
svih mogućih stručnjaka; zahtijevamo da razumije niz vještina (crtanje, modeliranje,
snimanje), da poznaje sve moguće lopovske trikove i tisuću drugih stvari koju traži tisuć-
struka raznovrsnost kaznenih slučajeva“.
 Razvoj kriminalistike kao znanstvene discipline počeo je tako na pravnim fakultetima i
dosta dugo se razvijao unutar pravnog studija kao poseban predmet, a nekada i smjer, sve do
utemeljenja samostalnih prvo viših škola, pa sveučilišnih studija kriminalistike. Ugledni
profesor kaznenog prava i jedan os osnivača Međunarodnog kriminalističkog udruženja,
kasnije Međunarodnog udruženja za kazneno pravo, dr. Franz List u svom djelu „zadaci i
metoda znanosti kaznenog prava“: „Gdje uči mladi pravnik tešku umetnost utvrđivanja
činjenica kaznenog djela? Odgovor nije dvojben: on to danas ne uči nigdje, niti na sveučilištu
gdje se obuka ograničava isključivo na pravničko-logičko obrazovanje, a niti u pripravničkoj
službi, u kojoj će u najboljem slučaju kod suca istražitelja ili tužiteljstvu imati prilike da
prikupi nešto nesuvislih iskustava...mi zahtijevamo da naši budući kriminalisti budu
obrazovani pravno-tehnički i to službeno, djelovali oni kao tužitelji ili odvjetnici, kao
policijski službenici ili kao suci ili kao predsjednici sudskih vijeća.“
Navedeni Grossov članak je vrlo skoro preveden u Zagrebu, gdje je prof. Julije
Čakinić još 1880. godine na Pravnom fakultetu počeo voditi kriminalističke vježbe. Na
poticaj dr. Šilovića,, dr. Müller izvodi predavanja iz predmeta Kriminalna znanost i
sociologija u koji je uključeno i gradivo iz kriminalistike, koje se ostvarivalo na posebnim
vježbama. Nažalost, ova nastava je ukinuta 1928. do 1952. godine što je dovelo i do ozbiljno
zastoja u razvoju kriminalistike.
(Tihomir Vasiljević, profesor kazneno procesnog prava u članku „razmišljanja o
stručnom usavršavanju sudija“ (1968.): ...poznavanje krivičnog prava je neophodno, ali i
nedovoljno...utvrđivanje činjenične osnovice je ustvari najsloženiji, najteži i najodgovorniji
rad sudije...taj dio njegovog rada je i najbitniji za suđenje...procesno pravo određuje način,
mesto i formu za utvrđivanje činjenica, ali samo utvrđivanje da li činjenica postoji ili ne
postoji, i sa kojom sadržinom postoji, potpuno je van oblasti prava...pravilna primjena
krivičnog prava danas je nemoguća bez poznavanja izvjesnog broja krivičnih, ali nepravnih
nauka...to nameće interes postizanja što pravilnije odluke i što potpunijeg ostvarenja zakona.“
U relativno kratkom vremenu obilježenom naglim razvojem prirodnih i društvenih
znanosti kao i intenzivnog društvenog kretanja i pojave novih složenih vidova zločina,
oblikovana svoj sustav, stvorila vlastitu metodologiju i izvršila snažan utjecaj na praksu.