Dik Hebdiž (Postkulture -značenje stila)

Dik Hebdidž (Dick Hebdige) je poznati engleski teoretičar medija, sociolog

kulture, teoretičar potkulture i jedan od prvih koji je dobio akademsku
titulu u Centru za savremeno istraživanje kulture u Birmingemu. Njegova
knjiga Potkulture: značenje stila, objavljena je 1979. godine bila je pravi
bestseler i doživjela je dvadesetak izdanja. Dugo živi u Americi gdje
predaje na studijama filma i umjetnosti na Univerzitetu Santa Barbara u
Kaliforniji. U svojoj čuvenoj knjizi “Potkulture: značenje stila”, Hebdidž
analizira način na koji pojedinci i grupe koriste stil potkulture da bi se
identifikovali kao opozicione u odnosu na zvaničan sistem vrijednosti i
zvaničnu kulturu. Prvi dio govori o teorijskom naslijeđu koje je značajno
uticalo na Birmingemsku školu, a koje obilježavaju djela Gramšija, Barta,
Rejmonda Vilijamsa. Te teorijske pretpostavke Hebdidž koristi da bi
analizirao popularne potkulture sedamdesetih i osamdesetih godina XX
vijeka u Engleskoj, kao što su modovi, rokeri, pankeri. Hebdidž
osvjetljava “prekršilačku prirodu” i opozicioni potencijal subkultura i
naročito upotrebu simboličkih sedstava u definisanju nove društvene
pozicije, posebno se oslanjajući na semiotičku analizu stila kao sredstva
suprotstavljanja zvaničnoj kulturi.

-Od kulture do hegemonije-

Koncept kulture je nejasan, prelomljena kroz vijekove ta riječ je stekla

mnogo različitih, često kontradiktornih značenja. Čak i kao naučni termin,
riječ kultura se odnosi na proces (vještački razvoj mikroskopskih
organizama) i na proizvod (organizmi stvoreni na taj način). Od kraja
osamnaestog vijeka egleski intelektualci i književne figure koristili su je za
usmjeravanje kritičke pažnje na čitav niz kontroverznih pitanja. Putanjom
koja je vodila prema budućnosti, do socijalističke Utopije, u kojoj je
razlika između rada i slobodnog vremena trebalo da se poništi, proizlaze
dvije osnovne definicije kulture. Prva definicija kulture je u suštini bila
klasična i konzervativna. Ona je predstavljala kulturu kao standard
estetskog savršenstva: „najbolje što je smišljeno i izrečeno na svijetu“ i
proistekla je iz uvažavanja „klasične“ estetske forme (opera, balet,
drama, književnost, umjetnost). Druga je imala korijene u antropologiji.
Tu se termin „kultura“ odnosi na određen način života koji izražava
izvjesna značenja i vrijednosti, ne samo u umjetnosti i znanju, već i u
institucijaa i običnom ponašanju. Kada su se utvrđivale na
univerzitetima, studije kulture su bile između dvije definicije-kulture kao
standarda savršenstva i kulture kao “cjelovitog načina života”.Ričard
Hogart i Rejmond Vilijams sa simpatijama su prikazivali kulturu radničke
klase u sjetnim opisima predškolskog dječaštva, ali njihovo djelo je
izražavalo veliku sklonost prema književnosti i obrazovanju i i podjednako
jak moralni ton. Godine 1966. Hogart postavlja osnovna pravila na kojima
su se zasnivale studije kulture.

Bart: Mitovi i Znakovi

Bart je nastojao da prikaže samovoljnu prirodu kulturnih pojava, da

otkrije latentna značenja svakodnevnog života, koji je u svakom pogledu
bio “savršeno prirodan”. Za razliku od Hogarta, Bart se nije interesovao
za razlikovanje dobrog od hrđavog u modernoj masovnoj kulturi, već
prije za pokazivanje kako su svi prirodno spontani oblici i rituali
savremenih građanskih društava podložni sistematskom krivljenju, koje
je u svakom trenutku moglo da se destroizuje, “oprirodi”, pretvori u mit.
Bartov pojam kulture, slično Eliotovom, širi se van granica biblioteke,
zgrade, opere, pozorišta da bi obuhvatio cjelovitost svakodnevnog života.
Bart u “Mitologijama” istražuje obično sakriven sklop pravila, propisa i
konvencija kroz koje značenja tipična samo za određene društvene grupe
postaju opšta i “data” za cijelo društvo. U tako različitim stvarima kao su
hrvački meč, pisac na odmoru, turistički vodič, on je otkrio istu vještačku
prirodu, istu ideološku suštinu. Svaka je izložena istoj vladajućoj retorici i
pretvorena u mit, u običan element u „drugorednom semiološkom
sistemu“. Bart je otkrio i “anonimnu ideologiju” koja je zadirala u svaki
mogući nivo društvenog života, u najsvjetovnije obrede uokvirujući
najobičnije društvene susrete.

Ideologija: življen odnos

U Njemačkoj ideologiji Marks pokazuje kako je osnova kapitalističke

ekonomske strukture sakrivena od svijesti proizvođača. Ideologija po
definiciji uspijeva ispod od svijesti. Ideologija natapa svakodnevni diskurs
u formi zdravog razuma i s obzirom na to ona se ne može isključiti iz
svakodnevnog života kao zaseban skup „političkih mišljenja“ ili
„predrasuda“. Luj Altister ističe da ideologija ima malo veze sa svješću,
ona je duboko nesvjesna. Ideologija je, u stvari, sistem predstavljanja, ali
u većini slučajeva te predstave nemaju nikakve veze sa svješću: ose su
uglavnom slike i povremeno koncepti, ali se velikoj većini ljudi nameću
prije svega kao strukture, i to ne preko njihove „svijesti“. Pojedinci
usvajaju društvene odnose iprocese samo kroz oblikeu kojima su oni
njima predstavljeni. Ti oblici su sakriveni u „zdravom razumu“ koji ih
istovremeno procjenjuje i mistifikuje. Altister je rekao da „ideologija
nema historiju“ i da će ideologija u tom opštem smislu uvijek biti
„suštinski element svake druge društvene formacije“. Međutim, u
visokosloženimdruštvima kao što je naše, koja funkcionišu kroz fino
razrađen sistem podjeljenog rada, ključno pitanje se bavi time koja će
posebna ideologija, koja predstavlja interese određenih grupa i klasa,
nadvladati u datom trenutku, u datoj situaciji.

Hegemonija: pokretna ravnoteža

Termin hegemonija se odnosi na situaciju u kojoj privremeni savez

izvjesnih društvenih grupa može da ima „opštu društvenu vlast“ nad
drugim potčinjenim grupama, ne samo pomoću prisile ili direktnog
nametanja vladajućih ideja, već „zadobijanjem i uobličavanjem
saglasnosti, tako da moć dominantnih klasa djeluje zakonski i prirodno.
Prema Bartu „mitologija“ vrši svoju vitalnu funkciju oprirodnjavanja i
normalizovanja, i u svojoj knjizi Mythologies on najbolje pokazuje puni
obim tih normalizovanih formi i značenja. Hegemonija je, kao što je
Gramši rekao „pokretna ravnoteža“ koja sadrži odnose sila sklonih ili
nesklonih ovoj ili onoj tedenciji. Stil u potkulturi je bogat značenjem.
Njegovi preobražaji odvijaju se „protivno prirodi“ i prekidaju proces
„normalizaciji“.

Funkcija potkulture

U prethodnim poglavljima potkulture su opisane kao posredni odgovori

na prisustvo veće crne zajednice u Britaniji. Bliskost dva položaja tj.
bijele radničke omladine i crnaca navodi na identifikaciju, a čak i kada se
taj identitet potiskuje ili mu se otvoreno suprostavlja, crne kulturne
forme (npr. muzika) nastavljaju da vrše presudan uticaj na razvoj svakog
potkulturnog stila. Sociolozi su posvetili posebnu pažnju raspadanju
radničke zajednice i pokazali su da je uništavanje tradicionalne životne
sredine sa klupama i bakalnicama samo označavalo dublje i manje vidne
promjene. Napredak masovnih medija, promjene u sastavu porodice,
organizaciji škole i rada, izmjene u relativnom statusu rada i slobodnog
vremena, sve je to poslužilo da rasparča i razdvoji radničku zajednicu i da
stvori niz marginalnih diskursa u okvirima širokih granica klasnog
iskustva. Razvoj omladinske kulture treba sagledati upravo kao dio tog
procesa razdvajanja. Posebno možemo navesti relativno povećanje
potrošačke moći radničke omladine, stvaranje tržišta određenog za
privlačenje nastalog viška i promjene u obrazovnom sistemu zasnovane
na Batlerovom zakonu iz 1944. godine kao faktore koji su doprinijeli
pojavi generacijske svijesti među mladima poslije rata. Izučavanje
potkulture u Britaniji razvilo se iz jedne tradicije urbane etnografije, koja
može da se slijedi unazad bar do devetnaestog vijeka. Piter Vilmot je
objavio svoje istraživanje niza kulturnih izbora otvorenih radničkoj
omladini u sitočnom dijelu Londonu. Vilmot je došao do zaključka da je
ideja o potpuno besklasnoj kulturi mladih besmislena. Koen je definisao
potkulturu kao kompromisno rješenje između dvije kontradiktorne
potrebe-potrebe da se stvori i izrazi nezavisnost i razlike od roditelja i
potrebu da se održi roditeljska identifikacija. Koenovo djelo još uvijek
pruža najadekvatniji odel za tumačenje potkulturnog stila, ali Koenovu
teoriju potkulturnog stila možemo samo djelimično prihvatiti.

Posebnost: dva tipa tediboja

Ako za polaznu tačku uzmemo definiciju kulture korištenu u „otporu kroz

rituale“-kultura je „onaj nivo na kojem društvene grupe razvijaju uočljive
obrasce života i daju izražajni oblik svom društvenom i materijalnom
iskustvu“-možemo vidjeti da svaka potkultura predstavlja drugačije
postupanje „neprerađenim materijalom društvene egzistencije“. Od
Marksa doznajemo da ljudi sami stvaraju svoju historiju, ali ne stvaraju je
kako žele, ne stvaraju je pod okolnostima koje su sami izabrali nego pod
okolnostima sa kojim se direktno suočavaju, datim i prenesenim iz
prošlosti. Materijal koji se neprekidno preobražava u kulturu nikada ne
može da bude sasvim „neprerađen“, on je uvijek posredan.
Spektakularne potkulture izražavaju ono što po definiciji predstavlja
imaginaran skup odnosa. Dva rješenja tediboja predstavljala su odgovore
na specifična historijska stanja, formulisane u krajnje različitim
ideološkim atmosferama. Potkultura tediboja se u svojoj dugoj inkarnaciji
približila roditeljskoj kulturi i pomoću njih je mogla da se definiše
naspram drugih postojećih kulturnih izbora mladih (pankeri, hevi metal
rokeri, fudbalski navijači itd.). U poslijeratnoj Britaniji, bogati sadržaj
potkulturnog stila će biti u istoj mjeri funkcija onoa što Stjuart Hol naziva
„ideološkim efektom“ medija i reakcija na doživljene promjene u
institucionalnom okviru života radničke klase. Tipični članovi jedne
kulture radničke omladine djelimično se suprostavljaju, a djelimično slažu
sa vladajućim definicijama toga šta su i ko su, i postoji znatna mjera
zajedničkog ideološkog tla ne samo između njih i kulture radničke klase
odraslih već i između njih i vladajuće kulture. Pankeri nisu samo direktno
odgovarali na rastuću nezaposlenost, promjenu u moralnim standardima,
ponovno otkriće siromaštva, depresiju itd., oni su dramatizovali ono što
je nazvano „padom Britanije“, kostruišući jezik koji je bio nepogrješivo
direktan i prizeman (otuda psovke, pominjanje „debelih hipika“, krpe
itd.). Bouiti su se suočavali sa šovinizmom i nastojali su, sa većim ili
manjim entuzijazmom da ga izbjegnu, potkopaju ili svgrnu.

Potkultura: neprirodni raskid

Svako izostavljanje, skraćivanje ili sjedinavanje vladajućih lingvističkih i

ideoloških kategorija može da ima duboko zbunjujuće posljedice.
Pojmovi koji se tiču svetosti jezika blisko su povezani sa idejama
društvenog reda. Granice prihvatljivog ligvističkog izražavanja propisane
su izvjesnim brojem naizgleda univerzalnih tabua. Izrazi kojima se u
bulevarskoj štampi opisuju one mlade osobe koje kroz svoje ponašanje ili
odjevanje izražavaju pripadnost potkulturi nagovještavaju da se
najprimitivnije strepnje u vezi sa svetom razlikom između prirode i
kulture mogu probuditi uslijed pojave neke takve grupe.

Dva oblika prihvatanja

Robni oblik-nastanak i širenje novih stilova nerazdvojivo su povezani sa
procesom proizvodnje, reklamiranja i pakovanja koji mora da vodi do
gašenja subverzivne moći potkulture. Trgovina je i društveni i
intelektualni fenomen - smatra Lefevr, a roba dospijeva na tržište već
opterećena značenjem. Ideološki oblik-ideološki oblik prihvatanja
najadekvatnije su obradili oni sociolozi koji su se koristili modelom
opisivanja u prikazu devijantnog ponašanja. Sten Koen daje primjer kako
je jedna određena moralna panika izazvana i kako je bila podržavana.

Stil kao namjerna komunikacija i stil kao bricolage

U „Retorici slike“ Rolan Bart suprostavlja „namjernu“ reklamnu sliku i na

izgled „nevinu“ novinsku fotografiju. Obje predstavljaju složene izraze
posebnih kodova i praksi, ali novinska fotografija djeluje „prirodnije“ i
prozirnije od reklamne. Bricolage je opisan kao „nauka o konkretnom“ u
jednoj definiciji koja je novija i koja objašnjava originalno antropološko
značenje riječi-odnosi se na sredstva pomoću kojih nepismeni, netehnički
um tzv. „primitivnog“ čovjeka odgovara na svijet oko njega.