Professional Documents
Culture Documents
Jodi Ellen Malpas-Jedna Noć Sa Vojvodompdf Vers - 230726 - 004050
Jodi Ellen Malpas-Jedna Noć Sa Vojvodompdf Vers - 230726 - 004050
Nakon što smo strpljivo sedeli u redu kočija koji se, činilo se,
protezao kilometrima, zaustavljamo se ispred palate dok lakeji
prilaze. Moja ruka prirodno poseže za vratima ali me otac
zaustavlja. „Elajza, postoje sluge. Ti nisi jedna od njih.“
Klimnem, osećam mamin oprezni pogled koji pokazuje na
mene. Pogledam Frenka. Čini se potpuno nezainteresovanim za
noć pred nama. Moj brat je naočit muškarac. Visok, atletske
građe, šarmantan. Večeras će moći da bira između hiljadu
slobodnih dama koje će biti željne da ostave utisak. Kako će se
nositi sa tim, pitam se, jer je Frenk, u nedostatku boljeg izraza,
užasan zavodnik. Jedan bljesak njegovog dečačkog osmeha
naterao bi sve žene u prečniku od osam kilometara od našeg
doma na selu da se sjate, u očajničkoj želji da pridobiju njegovu
naklonost. Nijedna to nije učinila. Možda su osvojile poljubac ili
dva. Možda? Sasvim sigurno jesu. Uhvatila sam ga u šumi više
puta. Prvi put kada sam imala nesreću da naletim na njega,
iskreno sam mislila da pokušava da ubije ćerku trgovca
gvožđem. Niko nije mogao da me krivi – na kraju krajeva, ona
je vikala. Tada, nakon što je Frenk navukao pantalone, pojurio
za mnom i umirio me, a onda mi objasnio da nije vikala od
bolova već iz zadovoljstva, sve vreme je delovalo da mu je
veoma neugodno. Gledala sam ga razrogačenih očiju. Frenk je
još više ubledeo.
A onda mi održao temeljito predavanje o svim stvarima o
kojima ne bi trebalo da znam, a na kraju me upozorio na
posledice po mladu damu ukoliko podlegne grehu žudnje kao
što je to učinila ćerka trgovca gvožđem. Ironično, nekoliko
nedelja kasnije ona se jako razbolela i umrla. Dve godine sam
provela u verovanju da je umrla zato što ju je moj brat poljubio.
Onda sam ga zatekla sa drugom ženom u naručju. I još jednom.
Pa još jednom. Nijedna od njih nije umrla, ali su se sve
osmehivale kada sam ih upozorila da hoće. Poslednja žena,
mesareva ćerka, očigledno je našla za shodno da me posadi na
stolicu i kaže istinu. Ćerka trgovca gvožđem je umrla od gripa.
Uvek sam smatrala da je previše tragično iskusiti nešto kao što
je poljubac a onda to platiti tako drastično, životom. Neka je
blagosloven Frenk što je pokušao. I dalje veruje da mislim da ću
umreti ako dopustim nekom muškarcu da me upropasti pre
braka.
Silazeći iz kočije, zagledam se u pročelje palate i
istovremeno duboko udahnem. Odavde čujem vrevu, smeh i
ćaskanje.
„Možeš li da poveruješ da smo ovde?“, pita mama dok idemo
za ocem i Frenkom ka luku koji vodi u središte palate. „Elajza,
prinčeva kraljevska zabava“, uzdahne ona, silno zanesena i
uzbuđena. Nesumnjivo da sam i ja zadivljena, ali istovremeno
strepim od večeri pred nama.
„Čudesno“, mrmljam dok ulazimo u veliku dvoranu. Nikada
nisam videla toliko ljudi. Stotine, ako ne i hiljade. Čini se da su
ovde svaki lord, lejdi, vojvoda, vojvotkinja i svako ko je neko
važan. „O, moj Bože“, udahnem, ostajući iza tate i Frenka dok
ih sam princ dočekuje. Obrazi su mu crveni, njegovi izražajni
pokreti čine da se poliva vinom po raskošnom somotu svog
kaputa. Ne izgleda preterano uznemiren neredom koji pravi. U
stvari, čini se da je prilično pripit za početak zabave. Dakle,
govorkanja o njegovom raskalašnom stilu života su istinita?
Princ zabava. Kladim se da bi bilo zanimljivo ispričati tu priču.
„Melrouze, samo ću tvoje novine čitati“, izjavljuje princ.
Zakolutam očima u sebi. Naravno da hoće, jer tatine novine
štampaju samo političke i verske tekstove da zadovolje princa i
njegovog ludog oca.
Razmenjuju nekoliko reči, princ se smeje, veselo koliko
može, a onda muzika počinje da svira, on uzdahne i zaputi se ka
podijumu dok njegovi gosti počinju oduševljeno da pljeskaju.
„Njegova omiljena“, šapuće mama, pridruživši se ocu.
„Mogla bi barem da izgledaš kao da si srećna što si ovde“,
kaže Frenk, nagovarajući me da se osmehnem. „Tako.“ Uzmiče
uz naklon koji je sarkastičan. „Uživaj u večeri, sestro.“ Drsko
nakrivi glavu, pogleda oko sebe na mnoštvo žena. „Mislim da ja
hoću.“
Začkiljim. Odlazi, ne vuče nikakve lance za sobom. „Elajza“,
kaže otac, privlačeći mi pažnju. Neodlučno se osmehuje,
molećivo me gleda. „Želeo bih da te upoznam sa nekim.“
Rukom mi pokazuje da mu priđem.
„Dokle god nije muškarac za koga se očekuje da se udam“,
kažem uz sladak osmeh, na šta osmeh sa njegovog lica nestaje, a
ten mu poprima pepeljastu boju. O, molim te, ne.
„Elajza“, zašišti mama, smejući se i proveravajući da li je
neko čuo među gospodom koju ne vidim od oca. Dvojica ih je.
Jedan je viši od drugog. Vidim samo višeg gospodina. Izgleda
mi kao težak smor. Onaj niži, ne vidim mu lice, ali vidim štap
koji ukazuje na to da je stariji. Majka se bezrazložno brine.
Jedva da sam samu sebe čula.
Istupim napred, pogledom tražeći u gomili Frenka. Podlaca.
Znao je da se sprema upoznavanje. „Mogu li da vam predstavim
svoju ćerku“, kaže tata ponosno, istupajući u stranu i otkrivajući
gospodu. O, ne. Vojvoda od Kornvola, Lajmington, odmerava
me od glave do pete, mrzovoljnog lica, sa lupom koja visi na
vrpci, dok njegov sin Frederik, očigledni smor, stoji uz njega
kao nezrela, tvrda šljiva i ne pokazuje znake omekšavanja. Ovo
je moj udvarač? Tišina se proteže do tačke u kojoj mi postaje
krajnje neugodno, a Njegova milost izgleda kao da se sprema da
na grudima napipa svoju lupu kako bi me bolje pregledao.
Gledam u oca, pomalo zbunjeno. „Jesu li nemi?“, pitam a on
širi oči dok vojvoda kašlje, odmičući se, a njegova siva perika
samo što nije pala i posula me puderom za kosu. Ta perika
mnogo govori, jer niko pri zdravoj pameti ne bi platio toliki
porez koji se sada traži za tako luksuzan predmet. Mora da ima
više novca nego razuma.
Užasnuti otac žuri da se umeša. „Elajza, upoznala si Njegovu
milost, vojvodu od Kornvola, a ovo je njegov sin, Frederik
Lajmington, grof od Kornvola.“
Ne uspevam da se naklonim, moji maniri me nanovo izdaju.
Prokletstvo. Ne pričinjava mi nikakvo zadovoljstvo da se moj
otac oseća poniženo. „Vaša milosti“, kažem, spuštajući glavu.
„Lepo je videti vas ponovo.“
Vojvoda pogleda u tatu, koji brzo obuzdava svoju zbunjenost
i vedro se osmehuje. „Imamo veoma zanimljivu priču koju ćemo
pustiti sutra ujutro“, kaže otac a ja se ukočim, oštro udahnuvši.
Pronašao ju je? „Siguran sam da će izazvati interesovanje
mnogih. Porter ju je lično isporučio u cik zore.“
Grlo mi se steže, i na trenutak se pitam da li izgledam kao
krivac. Da li me otac uopšte gleda? „Ispričajte mi više o tome“,
kaže Lajmington, približavajući mu se.
„Sreo sam se sa njim večeras pre nego što nam je stigla
kočija, da razjasnimo nešto iz sadržaja“, nastavlja otac, dok ja
uzalud pokušavam da ne izgledam iznenađeno. Otac je
razgovarao sa njim? Zašto? Nije neuobičajeno da Porter ocu
donosi priče na odobravanje. Ocu nikada, nijednom, nije bilo
potrebno razjašnjenje u vezi bilo čega. Ma, nek’ sve ide
dođavola, da li sam razotkrivena? „Bio je uporan da štampamo
tu priču.“
Zaista? Nasmejem se u sebi. Naravno da jeste. Znala sam da
će mi Porterov ego u ovom slučaju ići na ruku. Nadam se da će
nastaviti da mi pomaže.
„O kakvoj je priči reč?“, pita Lajmington.
„O Vintersima.“
„Vintersima?“, izleti Lajmingtonu. „Ali oni su mrtvi.“
„Možda i nisu“, kaže otac, i podstiče Lajmingtonovu
znatiželju, što je, naravno, cela poenta, zar ne? Ali ovo nije
govorkanje. Ovo je misterija koju treba rešiti a svi vole dobru
misteriju.
Lajmington pokazuje svojim štapom i nastavlja dalje, a moj
otac ga sledi i ne osvrnuvši se, ostavljajući me nasamo sa...
Frederikom. Da li je ovaj ravnodušni, kruti gospodin
neprijateljskog izgleda moj udvarač? Bože me sačuvaj, to neću
istrpeti. Gledam kako otac odvodi Lajmingtona a majka se
približava Klari, koja uporno i nesnosno izgleda zadivljena
okolinom, dok je mamina pažnja podeljena između mene i
različitih dama sa kojima razgovara. Uhvatim Klarin pogled i
izduvam obraze, kao znak razdraženosti, i uprkos svom
blaženom neznanju, ona uspeva da izgleda razočarano koliko i
ja. Šta da radim sa ovim? Pogledam u Frederika, i nad nama se
spušta nepodnošljivo neugodna tišina. Čitav minut tišine. Ja se
osmehnem, on se osmehne, ja gledam po dvorani, on takođe, ja
se ponovo osmehnem. Tako i on.
„Koliko imaš godina?“, napokon izlanem, ne mogu da
izdržim ni trenutak duže.
Brzo trepće. „Dvadeset četiri.“
Dvadeset četiri? Zašto, zaboga, Frederik nije već oženjen? O,
nebesa, moja surova stvarnost postaje sve surovija. „Ja imam
devetnaest.“ Osvrnem se preko ramena, vidim da me mama i
dalje motri, i osmehuje mi se osmehom koji govori da je boli
koliko i mene. Zašto onda?
„Da li biste voleli da vidite vrtove?“, pita me Frederik.
Okrenem se isuviše naglo i izgubim tlo pod nogama, glupa
haljina me sprečava da se spasem. Zateturam se ka njemu ali,
umesto da me uhvati, on se pomera u stranu i pušta me da
tresnem o pod. Uznemireni uzdasi glasno odzvanjaju, čak i
preko muzike, i ja zurim u prelepe detalje mozaika na podu
velike dvorane, osećajući kako me lagano obuzima sramota.
„Pustio si me da padnem“, kažem optužujući, što mi je i bila
namera. Mogao je da me poštedi ovog mogućeg poniženja, ali
nije. Pustio je da padnem zato što, Bože me sačuvaj, ne sme da
bude viđen kako me dodiruje nakon što smo se jedva i upoznali.
Krišom pogledam levo-desno, vidim da su sve oči uprte u
mene i, stisnute vilice i stegnutog grla, dižem se na noge koliko
god damski mogu i stresam prašinu sa sebe. „Mislim da ću se
prošetati“, kažem spuštenog pogleda, dok mi se stopala kreću
brzo kako bi skrenula pažnju sa sebe. „Sama.“ Srce mi lupa dok
bežim, pritisak na grudi je nepodnošljiv. Jedva dišem, a ni ova
glupa haljina mi ne pomaže.
Nekoliko dama u skoku mi se uklanja sa puta, užasnuto, i ja
istupam napolje, žustro uvlačeći vazduh. Dama sam koja je u
žurbi, i sama sam, i svaki lakej, sluga i gost me gleda uplašeno.
Moje poniženje raste poput neželjenog, nekontrolisanog
bršljana.
Neko staje pored mene, i ja dižem pogled. „Hajde da
šetamo“, tiho se oglasi Frenk, klimajući mojoj publici i vodeći
me napred. Hvatam korak sa bratom, pogled mi leti, kako bih se
uverila da smo sami pre nego što progovorim.
„Pobeći ću“, kažem uvereno, sklapajući ruke ispred sebe.
„Da se pridružiš cirkusu?“
„Ako moram“, uzvraćam. „Biti u kavezu sa lavom koji jede
ljude je nekako privlačnije nego da trpim nezanimljivost dama i
lordova.“
„Da li uvek moraš da budeš tako nerazumna?“
„Moraš li uvek da budeš tako dobro raspoložen?“, pitam i
ponovo nameštam korset dok lutamo između dva drvoreda
istovetne veličine, iste nijanse zelene boje i istovetnog razmaka.
Ni nalik na šumovite predele po kojima sam se svakodnevno
šetala. Zbrkane. Nepredvidive. Divlje. „Jesi li ga video? Mog
udvarača?“
„Elajza, mislim da su ga svi u velikoj dvorani videli. On je
bio čovek zaleđen od stida dok si jadnika streljala pogledom.“
„Jadnika? A ja? Ja sam se našla na kolenima. Mogao je da me
zadrži, a nije. Ionako ne želim da se udam, ponajmanje za
čoveka koji me neće spasiti kada padnem.“
„Ne znam puno toga, ali znam da mojoj sestri ne treba da je
spasava jedan muškarac.“ Frenk mi se kratko osmehne. „Radimo
ono što moramo.“
Uzdahnem. „Želim da imam pravo da kažem ne. Frenk, želim
da me shvate ozbiljno.“ Zamislite to. Svet u kojem možemo da
kažemo ne.
Frenk se kikoće. „Tvoja mašta je neobuzdana.“
Frknem. Mogla bih da mu pokažem. Da pokažem svima. Ali
znam da živim u vremenu kada su moji snovi istinski smešni.
Šteta za mene.
Dž
Uz iskreno žaljenje vam šaljem ovo pismo. Bojim se da
se spekuliše i tako štampa u London Tajmsu, da će se
porodica Vinters, ili barem jedan njen član ili potomak
vratiti na Trg Belmor. Ne znam šta morate da uradite sa
ovom informacijom, jer sam uveren da nemate želju da
svojim prisustvom počastite nove stanovnike Trga. Avaj,
osećam se primoran da vas obavestim o novonastalim
govorkanjima otmenog društva.
Vaš,
A
Samo zamislite...
***
Kada sat otkuca ponoć, bilo bi pošteno reći da su moj otac,
majka i pola stanovnika Trga Belmor koji sede oko velikog
trpezarijskog stola, pijani kao majke. Čak je i Frederik pomalo, a
mogu da dodam i na moju veliku žalost, pripit. Kao da mu je
manje neugodno, ali su mu obrazi poprimili ne baš privlačnu
crvenu nijansu. Alkohol pomaže u tome.
Gledam kako tata ustaje sa stolice i poziva gospodu u svoju
radnu sobu. I Lajmington ustaje, bori se sa štapom držeći se za
sto, sve izgleda prilično trapavo. Čujem tup zvuk nečeg što je
palo na tepih i odgurnem svoju stolicu, gledajući ispod stola.
„Elajza?“
Naglo se uspravljam i ugledam Frederika kako me namršteno
gleda, odmahnem mu, prisećajući se da moram da budem negde
drugde, a tamo ću stići mnogo brže ako je pažnja svih usmerena
na nešto drugo. Muškarci se povlače u tatinu radnu sobu da piju,
puše i pričaju o poslu, a dame se upuštaju dublje u razgovor ili,
pre će biti, ogovaranje. Pažljivo biram trenutak i napuštam sto
da se spremim za mrak i hladnoću, prebacivši ogrtač preko
ramena. Kada stignem do vrha stepeništa, vidim da mi Doson
sprečava bekstvo, i posle kraćeg razmišljanja, vraćam se u svoju
sobu i širom otvaram prozor, isturajući glavu. Osmehnem se
kada ugledam oluk. Prošlo je dosta vremena.
Proveravajući da nema nikoga, popnem se na sims, ispružim
ruku, hvatajući gvozdeni oluk i lagano izađem, posegnem ka
prozoru da ga spustim, ali ne do kraja. Izvlačim se relativno lako
– jasno je da nisam izgubila osećaj nakon godina penjanja po
drveću na selu – upirem nožnim prstima u zid, i odbacujući se
od oluka pronalazim ravnotežu. Izdahnem i doskočim na
kaldrmu. Vetar zviždi, naleće, uplićući mi ogrtač oko nogu. Nije
privlačno biti izložen tako lošem vremenu, ali izgleda da moja
beskrajna radoznalost odbija da mi da predah i od toga i od
vremenskih prilika.
Presecajući put kroz vrtove, moj korak je odmeren ali ne
žuran, što sam bliže njegovoj kući, to u meni sve više treperi
iščekivanje. S kakvom radošću privremeno izmičem životnim
iskušenjima tobožnje dame.
Pred impresivnim vojvodinim prebivalištem, polako otvaram
kapiju, kako ne bih previše glasno škripala, i prilazim vratima,
pogleda usmerenog na upadljivog lava na zvekiru. Uhvatim ga i
pokucam dvaput. Ne jednom, jer svakako ne bih volela da
pomisli da je to opet lejdi Der i da me stoga ignoriše. A možda
je večeras ne bi ignorisao. Večeras bi možda bio raspoložen Za...
Šta?
Grizem usnu i odstupim, a sa svakom tihom sekundom koja
prolazi, moje iščekivanje slabi. Baš žalosno. Nije kod kuće.
Obaram ramena, razočaranje je nezaustavljivo, udaljavam se i
prilazim kapiji, ali se ukočim u mestu kada čujem da se vrata
otvaraju. Iščekivanje je brzo prošlo. I evo ga opet, snažnije nego
ikada pre. Ne želim da dozvolim da se ponovi moja prethodna
poseta kada sam predugo dokonala, brzo se okrenem, željna da
bacim makar jedan pogled na zloglasnog vojvodu.
„Oh“, udahnem, ali ne vidim vojvodu već njegovog
poslužitelja.
„Njegova milost želi da vas vidi.“
Oh…
„Gospođice Melrouz?“, razvlačeno priča, naginjući glavu od
neželjene radoznalosti.
„Znate kako se zovem.“
„Naravno da znam.“
„Kako?“
„Njegova milost.“
„A kako on zna?“
„Njegova milost želi da vas vidi.“ U prevodu: ćuti i požuri!
„Zaista“, kažem samoj sebi dok gutam knedlu i hodam
stazom do vrata. „A šta misliš zašto?“ Prekoračujem prag dok
spuštam kapuljaču, zaista sam zadivljena vojvodinim domom.
Predvorje je sigurno pet puta veće od bilo kog predvorja kuća na
trgu. Stepenište veličanstvenije i šire, plafon viši, zlatni luster
izvanredniji. Brojim trideset sveća na atraktivnom lusteru, sve
gore, obasjavaju prostrano predvorje sa više svetla nego što sam
navikla u ovo doba noći. Očekivala sam nešto impresivno unutar
zidova ove kuće na zlom glasu koja ponosno stoji na ivici Trga
Belmor ali ovo je raskošno.
„Recite vi meni, gospođice Melrouz“, promrmlja,
nastavljajući da hoda. „Ovuda, moliću.“
Nije srećan i, sasvim očigledno, silno želi da mi to stavi do
znanja. Trebalo bi da zna da sam i ja prilično nezadovoljna
samom sobom, stoga imamo nešto zajedničko. O čemu, zaboga,
razmišljam? Trnci su minuli, kao i iščekivanje, a na njihovom
mestu je oprez koji me zbunjuje.
„A kako da te zovem?“, pitam ga. Svaki korak koji pravim je
odmeren, moje čizme s potpeticom divno kuckaju po uglačanom
drvenom podu i odbijaju se o zidove duboke grimizne boje.
Prolazimo kroz niz lučnih drvenih vrata sa staklenim panelima, a
nailazimo na još troja vrata.
„Herkul“, kaže on, tako ozbiljno, da se pitam da li se zapravo
šali.
Bez obzira na to, svejedno se smejem ali brzo prestajem kada
me ljutito pogleda. „Izvinjavam se“, promrmljam. „Nisam htela
da...“
„Ne bojte se, gospođice Melrouz“, grdosija od čoveka me
smiruje. „Ovuda.“ Ne mogu a da ne budem oprezna zbog izraza
slutnje na njegovom mrzovoljnom licu dok mi daje znak da
nastavim dalje. Pretpostavljam, kao i vojvoda, a verovatno čak i
ja, da se i on pita zašto sam ovde. Možda budućnost nosi taj
odgovor, jer sam očigledno prilično nesvesna – ili se ne
obazirem – na opasnost u koju sebe dovodim.
Herkul pokazuje na vrata, a ja prilazim, hvatam se za
uglačanu zlatnu kvaku i okrećem je. Vrata zaškripe, a ja se
zatičem među zidovima i zidovima...
„Knjiga“, promrmljam, istog časa opčinjena policama za
knjige od poda do plafona, koje su pretrpane knjigama. Radni
sto je ispred prozora sa teškim zastorima a dve stolice za čitanje
se nalaze ispred razbuktale vatre.
Njegova radna soba.
Ovo je njegovo carstvo.
„Njegova milost vas neće pustiti da čekate dugo, gospođice
Melrouz.“ Vrata se zatvaraju i ja ostajem sama. Sama sa
hiljadama knjiga. Tako mi svega, ovde ima više knjiga nego kod
gospodina Fadija. Prilazim najbližoj polici za knjige i počinjem
da čitam naslove sa hrbata, moje oduševljenje raste, jer se radi o
putopisima i pravničkim knjigama, ili knjigama koje prosto pršte
od svetskog znanja. Zadivljena sam dok prilazim pucketavoj
vatri i spuštam se na mekanu zelenu stolicu, gledajući gore kada
se vrata otvore.
Bože na nebesima.
Naglo ustajem i istovremeno oštro udahnem. Njegov izgled
ostavlja istovetan utisak svaki put. U stvari, zatečena sam njime
sada kao i prilikom našeg prvog susreta u kraljevskom parku,
kada me je njegov konj umalo pregazio.
Mora da sam ga probudila, jer jedva da je obučen, a kosa mu
je neprihvatljivo ali dražesno umršena. Njegovoj beloj košulji od
muslina nedostaje mašna koja će je zakopčati, ostavljajući mu
dopola obnažena prsa, a dugačke gaće mu dosežu tik ispod
kolena, dopuštajući da mu se vide goli listovi. Njegova
razodevenost je potpuno neprikladna, i ne znam gde da gledam.
Pogled mi pada na prednji preklop njegovih dubokih gaća.
Možda ne tu, Elajza.
Veoma mi je vruće, obrazi mi gore. „Vaša milosti“, udišem,
pognuvši glavu, gledajući u pod. Zašto bi ikada izašao pred
mene poluobnažen? Nedvosmisleno je ustanovljeno. Vojvoda je
bezobzirni, nemilosrdni raspusnik.
Krišom podignem pogled. Ugao usne mu se podigne, što me
zbunjuje.
„Milejdi“, odgovara, zatvarajući vrata. Čini se da ga nimalo
ne brine nedostatak skromnosti jer, da ne bude greške, on je
veoma zgodan muškarac. A njegov glas? Grub kao i njegovo
lice, koje je maljavo. Dubok, kao njegove oči.
„Ja nisam dama“, izlanem se i brzo skrenem pogled sa njega.
Stran mi je nalet krvi koji šišti u mojim ušima, prigušujući zvuke
i čineći misli zbrkanim. Moj um je uvek bio moj. Samokontrola
je uvek bila tu. A sada? Sada sve dovodim u pitanje.
Međutim, jednu stvar znam zasigurno. Prilično uživam u
ovom čudnom uzbudljivom osećanju.
„A ja nisam džentlmen“, šapuće on, ne pomerajući se od
vrata, tako ravnodušno oslonjen ramenom na njih.
„Šta to treba da znači?“, pitam, posmatrajući kako mu pogled
šara, kao da se zabavlja. Bojim se da je tako. Ja sam, međutim,
pomalo zatečena situacijom u kojoj sam se našla. Smejem se
svojim apsurdnim mislima.
Misliš na situaciju u koju si samo ušetala, Elajza?
Šta sam očekivala da ću pronaći u domu Vintersovih? Dokaz
njegovih navodnih zločina? Odgovore na moja beskrajna
pitanja? Poljubac? Gde god da su otpravili kralja Džordža zato
što je potpuno poludeo, mislim da bi trebalo da pošalju i mene,
jer sam nesumnjivo izgubila zdrav razum.
„Ono što sam rekao“, promuklo odgovara, podstičući nalet
trnaca u meni. Udahnem i promeškoljim se u čizmama, iako
moja dugačka haljina i ogrtač skrivaju moje vrpoljenje, nadam
se. Džoni Vinters je kreator trnaca. „Nisam nikakav gospodin,
milejdi“, šapuće, „i zato ne očekuj ni viteštvo ni ljubaznost.“
„Verujem da sam vas već obavestila da nisam dama, Vaša
milosti.“
„Šta si onda, gospođice Melrouz?“, pita, odgurnuvši se od
dovratka i koraknuvši dublje u sobu. „Kurva? Bludnica?“ Gricka
ugao usne, razmišljajući, čini mi se. Da li stvarno razmišlja o
tome? „Pustolovka?“
Opasno.
Ali ne zato što je osumnjičen da je hladnokrvno poubijao
čitavu svoju porodicu. Verujem da sam možda upravo prešla
crtu, da se tako izrazim. „Kako znate moje ime?“
„Kako ti znaš moje?“
Zažmurim na jedno oko. „Čula sam nekog u parku onog dana
kada ste se vratili u London. A vi?“
„Zanimalo me je ko mi se onog dana isprečio na putu, pa sam
se raspitao.“
Osećam da pućim usne. Isprečila na putu? „Dakle, niste
mrtvi“, kažem ravnodušno, uverena da sam videla kako se
lecnuo.
„Nisam mrtav“, odgovara tiho.
„A gde ste bili prošle godine?“ Intuicija me navodi da naglo
promenim temu, u potrazi za svim informacijama koje mogu da
prikupim.
„Očigledno imate puno pitanja. Jesam li na suđenju?“
„Da li bi trebalo da budete?“
Skupio je oči, i uprkos izvesnoj nesigurnosti, dižem bradu s
lažnim samopouzdanjem. Tajna Vintersovih predstavlja priču
koja očajnički želi da bude ispričana a jedina osoba na svetu
koja to može da uradi stoji ispred mene. „Možda više nisi
dobrodošla“, mrmlja.
„Bila sam dobrodošla?“
„Pozvao sam te da uđeš, zar nisam?“
„A sada me pozivate da izađem.“ Kažem, snažnim glasom,
odmeravajući vrata iza vojvodinih širokih ramena. Ne želi da
priča o svojoj porodici. Hmm.
„Zašto ste došli, gospođice Melrouz?“
Dobro pitanje. Zašto sam ovde? Čini se da ne mogu da se
set... Ah! „Volela bih da znam šta ono pismo upućeno meni
treba da znači?“
„Pismo, milejdi.“
„Poruka“, uzvraćam, pogled mi pada na njegova obnažena
prsa. Prva obnažena prsa koja sam videla, osim bratovljevih,
naravno, i pritom zadivljujuća. Zar mora tako raspusno da ih
pokazuje? „I ja nisam dama.“
„Možda je na meni da to procenim“, razmišlja.
„A kako ćete to da procenite?“, pitam ga odvažno, mada
nisam sigurna da ću moći dugo da izdržim.
„Po tome koliko ćeš glasno da vrištiš kada te budem
zadovoljavao.“
Udahnem, odstupajući. Zaista je nemilosrdni, uživanjima
skloni raspusnik! Provokator. Razoran u svakom smislu te reči.
Ali nisam budalasta kao što pretpostavljam da su brojne
njegove naložnice. Zaslepljene njegovom bezbožnom lepotom i
telom nekog grčkog božanstva. Mora da je to razlog zašto im
kolena klecaju pred njim, jer ne vidim nikakve divljenja vredne
kvalitete njegovog karaktera, a neću trošiti vreme pokušavajući
da ih pronađem. Verujem da gledam u najuobraženijeg,
najsamouverenijeg razvratnika, i uprkos tome što ni najmanje
nisam spremna da mu se povinujem, odbijam da budem
podvrgnuta takvom... takvom... takvom...
Uzbuđenju!
„Laku noć, Vaša milosti“, promrmljam, zaputivši se napred,
pitajući se zašto mu se, zaboga, obraćam tako ljubazno kada on
nije ni približno srdačan.
Vojvoda pažljivo i odlučno korakne u stranu, dozvoljavajući
mi da prođem, i ja se hvatam za kvaku, okrenem se i pogledam
dole. Prikazuju mi se njegove gole noge, a vatra koja se snažno
razgoreva sa druge strane sobe, greje mi leđa. Ili je to vrelina
kojom vojvoda zrači?
„Krenula si napolje“, kaže on a ja podignem pogled. Pogledi
nam se susreću, i ja se gubim u zagasitozelenoj boji njegovih
očiju. „Milejdi“, šapuće on.
„Vaša milosti“, mrmljam, otvarajući vrata. A onda ih brzo uz
tresak zatvorim. Nepodnošljiv je! „Namamili ste me ovde.“
Podsmešljivo se osmehuje. „Namamio, je li?“
„Da, namamili.“ Suočavam se sa njim, smelo i bez stida.
„Zašto biste mi poslali poruku ako ne da me namamite?“
„A zašto bih želeo da te namamim, gospođice Melrouz?“
Dobro pitanje! Glava počinje da me boli dok pokušavam da
razotkrijem tu tajnu. Hoću li ikada? Izgleda da me vidi kao
igračku. Nešto za zadirkivanje i razbibrigu. Nešto što ga
zabavlja. Prirodno. Nikada u životu nisam srela tako izazovnog,
nerazumnog muškarca. Iskreno govoreći, dok nisam došla u
London, jedva da sam se i sretala sa muškarcima. Vinters je
dovoljan zalogaj da mi potraje do samrtne postelje, hvala lepo.
„Želiš li da budeš namamljena?“
Frknem. „Laku noć, Vaša milosti“, kažem, otvaram vrata i
demonstrativno išetam.
„Možda, ako ostaneš, mogu da ti udovoljim.“
Razjapim usta, ali odbijam da se okrenem i dozvolim mu da
to vidi. A kako bi to izveo, pitam se? Da mi udovolji? Da me
zadovolji?
„Maca ti je odgrizla jezik?“
Zastajem, reci su mi se zapetljale u ustima, i mahnito se
borim da ih raspetljam. Možda je bolje što je tako, pošto nijedna
nije veoma prijatna. Nastavljam da hodam.
„Lepo spavaj, Elajza“, dobacuje, izazivajući novi nalet trnaca
koji me spopadaju, samo zbog mog imena, mog pravog imena,
koje je izgovorio. Elajza. „Obavezno me sanjaj.“
„Bojim se da će to pre biti noćna mora, Džoni.“ Zalupim
vratima i stojim u mestu, teško udišući, kao da sam prešla
kilometre u šetnji po prirodi. Ako insistira da me zove po imenu,
mora da očekuje isto od mene, jer smo jednaki.
Jednako odvažni.
Jednako napeti.
I zajedno, čini se, jednako opasni.
Žurim kroz vrtove, ogorčena, iznervirana i silno zaljubljena, i
stižem do naše kuće u trenu. Kada posegnem za vratima, čitavu
večnost gledam u sjajno crno drvo, silovito pokušavajući da
shvatim šta se dogodilo prilikom moje posete Vintersu. I o tome
kako bih volela da se vratim i iznova osetim tu energiju, jer mi
srce divlje pumpa, koža gori i to iskustvo stvara potpunu
zavisnost.
Kad bi me neko uverio da ponovo mogu da osetim ovo
ushićenje, beskrajno bih mu bila zahvalna. Bilo bi to nešto što
bih željno iščekivala u svetu u kom me ništa ne uzbuđuje. Barem
ne ono što mi je dostupno.
Koža mi se ježi, i to ubrzano, pretpostavljam da nisu samo
moje misli te koje izazivaju takav efekat. A zatim čujem korake,
i znam da je to istina. Držim dah, virim preko ramena. Zelene
oči mu se sjaje u mraku, i ja se okrećem, leđima se naravno
oslanjajući na vrata. Pogled mi leti, proveravam da li smo sami.
„Mogu li nekako da vam pomognem?“
Kako se približava, primećujem uskovitlano nezadovoljstvo u
tim njegovim prelepim zelenim očima. „Učini mi jednu
ljubaznost“, gotovo mi naređuje.
„A šta bi to moglo biti?“
„Ni pod kojim okolnostima ne smeš ponovo da izlaziš sama u
mrak.“
„Ko to kaže?“ Dižem bradu u činu lažne hrabrosti, a nisam
baš glupa da ne vidim da mu to silno smeta, što me, iskreno,
posebno ne brine, uprkos tome što bi verovatno bilo poželjno da
pokažem da njegovo ponašanje zavređuje pažnju.
„Kažem ja“, nastavlja iznervirano, koraknuvši napred dok ja
krišom posmatram njegovu atletsku građu, koja je sada, na
sreću, potpuno pokrivena, iako nasumično, jer su mu dugmad
kaputa krivo zakopčana. Mora da je bio u žurbi. „I nema više
spuštanja i penjanja po oluku.“
Uzdahnem. Gledao me je? „Znali ste da dolazim?“ Da li me
je špijunirao kao i ja njega? Zašto? Moji su mi razlozi poznati –
izuzetno privlačna priča i tajna, nešto u šta mogu da zarijem
zube – ali zašto bi on gajio istovetnu očaranost mnome?
„Da, znao sam.“
Pokretom pokazujem na njegovo telo. „A ipak se niste ni
obukli?“
Krivi usne. Koliko je samo drzak! „Ne lutaj sama po mraku“,
ponavlja, i ja brzo zaključujem da je to zato što ne zna šta drugo
da kaže. Dobro. Jezik mu se zapetljao.
Frknem, što je krajnje neprivlačno. Ako još uvek nije
poverovao da nisam dama, očekujem da to učini sada. „Verujem
da ste mi rekli da ne očekujem ni ljubaznost ni viteštvo.“
Istupim napred, podstaknuta ovim otkrićem dok se njegova
prelepa, gruba četvrtasta vilica divlje trese. „Osim što ste me
dopratili do kuće.“ Lice mi je sada blizu njegovog. Tako blizu,
da mogu da osetim toplinu njegovog daha. Ovo je potpuno
zabranjeno. Neprimereno. Pogrešno. Ipak, kako god da to
nazovemo, moram priznati da u meni budi nešto neobično.
Ne zna šta da radi sa mnom dok stojim ispred njega, njegovo
visoko telo se nadvija nada mnom, iznoseći činjenice koje su u
suprotnosti sa njegovim postupcima. Verujem da sam lukavog
vojvodu ostavila bez reci. „Vaša milosti, želite li da to
osporite?“ Njegove oči, o, kako samo gore. Gore u gnevu, jer
sam dovela u pitanje njegove postupke. I izgaraju od nečeg
drugog, nečeg nepoznatog a tako privlačnog.
„Nije me briga“, promrmlja, upravlja pogled na moje usne.
„Onda verujem da su naše večerašnje teme stigle do
zadovoljavajućih zaključaka.“ Moć koju osećam u ovom
trenutku ništa ne može nadmašiti. Veliko je postignuće ostaviti
čoveka takve reputacije nemuštog, a ponosna sam i što sam
obuzdala sopstveni jezik. „Laku noć, Vaša milosti“, šapnem,
polako se okrećući od njega i hvatajući se za oluk.
„Elajza“, upozorava me dok naskačem. „Zahtevam da ga
smesta pustiš.“
Ignorišem ga i brzo se penjem, ispružim nogu i prstima
otvorim prozor pre nego što prebacim nogu preko ivice i
uvučem se. Pogledam napolje dok hvatam okvir prozora da ga
povučem nadole, vidim da me gleda, ravnodušno. Mrštim se i
snažno tresnem prozor.
Spopadne me nemilosrdno drhtanje. „Nebesa“, šapućem,
prizivajući da mi se krv vrati u noge da bi me odvele do kreveta.
Srušim se, osećam kao da sam bez kostiju, zadihana i nervozna.
U tom času shvatam, neupitno, da želim da mu dopustim da mu
se prepustim. Da me zadovolji. Ne mogu da zamislim osećanje
uzbudljivije od ovog koje me sada obuzima, ovu radoznalost,
ma koliko da je neočekivana, koja vlada mnome. Bože moj, šta
se upravo dogodilo?
Padam na leđa na dušek i zurim u ukrašeni plafon, ruka mi
lagano počiva na grudima, još uvek osećam tutnjanje srca. Koža
mi je još uvek vrela. A usta suva. Užasno sam žedna.
Ustajem, skidam čizme, i tabanam do kuhinje. Dok prolazim
pored očeve radne sobe, čujem gromoglasan smeh, i taj iritantni
zvuk me zaustavlja. „Melrouze“, zapliće jezikom lord
Lajmington. „Kako ti zvuči petnaesti? Da li ćeš do tada ukrotiti
goropad jer se Frederik ovde umorio od njenih ludorija.“
„Imate moju reč, milorde“, odgovara otac uvereno.
Zurim, potpuno zatečena, u otvoreni prostor pred sobom.
Njegova reč? A šta je sa mojom reči, sigurno je i to potrebno ako
treba da se udam? Došunjam se natrag do vrata. Odškrinuta su, i
ja virim kroz pukotinu. Otac je kraj kamina i puši a Lajmington
je uvaljen u stolicu kraj razgorele vatre. Ne mogu da vidim niti
čujem bilo koga drugog, ali moj pogled je nažalost ograničen.
„Dobro. Bila bi šteta da zaustavimo napredak našeg
dogovora“, mrmlja.
„Nema potrebe za tim.“
„Dobro. Koliko je sati?“ Lajmington napipava grudi, u
potrazi za džepnim satom. Jedva se suzdržavam da se ne
nasmejem kada vidim da pogledava u džepnu lupu, kao da bi mu
mogla biti od pomoći. Idiot.
Prisiljavam noge da se pomere, da me odvedu pre nego što
bez najave uletim i izrazim svoje nezadovoljstvo, i posramim
oca pred polovinom muške populacije otmenog društva. On je
dobar čovek, moj otac. Predan, pun ljubavi, delimično razuman.
Mogu samo da zaključim da pati od privremenog gubitka
razuma. Da daje svoje potomstvo u zalog. Da se smeje sa ovim
nadmenim idiotima.
Ispijam vodu u jednom gutljaju i žurim da se vratim u svoju
sobu pre nego što me iskušenje savlada, na pola puta sam uz
stepenice kada čujem da se ulazna vrata otvaraju. „Elajza?“,
kaže Frenk ljubopitljivo. „Mislio sam da si otišla u svoju sobu?“
Uzdrhtim ali se potrudim da su svi znaci krivice izbrisani sa
mog lica pre nego što se suočim sa bratom. Slabašna je uteha to
što nije sa ostalim gostima u očevoj radnoj sobi. „I jesam.“
Tiho zatvara vrata, posmatrajući me s radoznalošću koja mi
stvara nelagodu. „Ali tek treba da se raskomotiš?“
Prokletstvo. „A ja sam imala utisak da deliš piće i burmut
posle večere sa ocem i njegovim divnim novim prijateljima.“
„Dobro skrećeš pažnju, sestro.“
„Kao i ti. Gde si bio?“
„A gde si ti bila?“
Prsti mi se ukoče, čvrsto stežući drvenu ogradu stepeništa.
„Jednostavno još nisam stigla da se svučem, to je sve.“ Ne volim
što lažem brata, ni najmanje. „Zanela sam se čitanjem.“
Obrva mu zaigra. „Pripazi se, Elajza“, tiho me upozorava,
prilazeći dnu stepeništa.
„Zašto?“
„Ti si ovde poželjna mlada dama kojoj je prva sezona u
Londonu.“
„I šta s tim?“
„Očekujem da ćeš se naći u vidokrugu brojnih nepodobnih
udvarača. Samo zapamti... “
„Frenk, nemoj mi reći da ću umreti ako poljubim muškarca
pre nego što se udam.“
„Sigurno ćeš umreti ako poljubiš muškarca pre nego što se
udaš.“
Smejem se ali brzo utihnem. „O, budi dobar, molim te. Brate,
bojim se da i ti i tata morate da uzmete u obzir mogućnost da
nijedan ugledni lord ili gospodin neće svojevoljno prihvatiti
mene i moje ludorije.“ Ne mogu se naterati da zamislim da
možda i Frenk zna za ovaj dogovor. Sve dolazi uz cenu.
„Ludorije?“, pita me. „Zašto, Elajza, šta si to uradila?“
Vrpoljim se, ma koliko se trudila da sakrijem krivicu. Prava
sam budala. Nikada nisam mogla ništa da sakrijem od Frenka.
Ima neobičnu – i uznemirujuću – sposobnost da vidi pravo kroz
mene. „Ja? Nisam ja ta koja se ušunjava u kuću u ovo doba.“ Ne,
ja sam preuzela inicijativu i spustila se niz oluk.
Sada se Frenk smeje. „Ne šunjam se, Elajza.“ Penje se uz
stepenice, prolazeći pored mene. „Sreo sam neke prijatelje kod
Gledstonsa.“
„O, onaj otmeni novi klub za muškarce?“, kažem, uzmičući
da ga propustim, pogledom prateći njegovu samozadovoljnu
priliku. „Sasvim drugačije mesto u odnosu na staru krčmu u
kojoj bi pio pivo i vikao razulareno kao kakav neznabožac.“
Zapahne me dašak nečega. „Je li to parfem?“
Zaustavi se. Tih je.
„Jeste, zar ne?“ Približim mu se, i dobro, temeljno omirišem
svog brata. Suptilna nota lavande na njegovom kaputu je
nepogrešiva. „Da li tvoji prijatelji koriste ženske parfeme?“
„Mogu samo da pretpostavim da je to od jedne od majčinih
prijateljica s kojima sam se pozdravio ranije tokom večeri.“
Nastavlja svojim putem. „Laku noć, sestro.“
„Laku noć, brate“, tiho uzvratim, dok mi se misli roje.
Obuzima me snažan poriv da odem do trpezarije i omirišem
svaku damu ponaosob oko trpezarijskog stola.
Verujem da moj brat nešto muti.
Ali sa kim?
Da li on želi neku damu koja mu nije prikladna kao što ja
želim muškarca koji je tako neprikladan za mene? Dragi Bože,
ta misao je podjednako prijatna koliko i zabrinjavajuća, jer s
Klarom koja se takođe zaljubila u konjušara, tata će od užasa
preminuti.
Poglavlje 7
Nije prošao tog dana. Niti narednog. Ni nedelju dana kasnije nije
napustio moje telo. Osmog dana, sve sam se više brinula za
svoje srce. Je li slomljeno? Da li ću umreti od slomljenog srca?
Moram da priznam, kada sam te večeri napustila vojvodinu
kuću, sa žaljenjem sam ustanovila da se više neću naći u
njegovom društvu. Sa još većim žaljenjem sam te večeri
posvedočila još jednom posetiocu, a sa najvećim žaljenjem da
sam se, oklevam da to kažem, zaljubila u vojvodu. Kako, nije mi
jasno. Pretpostavljam da je reč o privlačnosti, jer nema mnogo
drugih pristojnih kvaliteta.
Moram da prestanem da lažem samu sebe. Poseduje brojne
kvalitete koji su mi privlačni. Gostoljubivost, pod jedan. Zatim
želja da me uključi u razgovor. Sposobnost da u meni probudi
one divne trnce.
Avaj, sve te osobine, osim naravno, njegove naočitosti, sada
su izgubljene. On je svinja, i zahvalna sam što sam prethodnu
nedelju bila vezana za krevet. Ako ne mogu da izađem iz kuće,
šanse da naletim na njega su nepostojeće. Istina, moja bolest
predstavlja svojevrstan predah, savršeni izgovor da izbegavam i
Frederikovo društvo, srećom. Iako je navraćao. Svaki bogovetni
dan u isto vreme. Juče mi je čak kupio i cveće. Jadni momak.
Izgleda da je veoma zabrinut. Bio bi zabrinut da mu je stalo.
Neko kuca na vrata i Ema ulazi sa posudom sveže sapunjave
vode, a majka za njom. „Ema, stavi je na toaletni stočić“, izdaje
naredbu, prilazi krevetu i pipa mi čelo. „Hranim“, pevuši.
„Groznica je prošla.“
„Osećam se bolje“, priznajem, nameštajući se da sednem.
„Mislim da danas mogu da se obučem.“
„I prošetaš. Šetnja će ti prijati.“
U sebi zaječim. „Korak po korak, mama.“
„Elajza, svi misle da si mrtva. Moramo da ih umirimo.“
„Baš njih briga da li sam mrtva“, kažem uz smeh. „Očekujem
da Lajmington već ima neku zamenu za Frederika.“ Nadam se
da ima. To bi uslišilo sve moje molitve. „Malo sam ukočena“,
priznajem.
„Ništa što šetnja neće popraviti. Hajdemo.“
Trpim njenu preteranu brigu, dopuštam joj da mi pomogne da
se okupam i obučem. Zapravo, uživam u njenoj pažnji i prilično
lako zanemarujem njene motive. Majka je lako mogla da
prepusti posao brige o meni našoj poslugi ali je odlučila da se
sama pobrine za mene. Kao što je uvek činila. Nismo imali
guvernantu. Jedna sluškinja nam je bila dovoljna. „Elajza, ti si
kost i koža“, kuka dok s lakoćom zateže moj korset. „Muškarac
voli da dama...“
„Ima malo mesa na kostima?“
„Vidim, vraćaš se u normalu“, primećuje. „Šteta što ta snažna
groznica nije smanjila tvoju drskost, kao što je smanjila meso na
kostima.“ Teškom rukom povlači kopču, trzajući me u znak
upozorenja.
Osmeh mi je nezaustavljiv. „Kako je Frenk?“ Nije došao da
me poseti još otkako su me smestili u bolesničku postelju, ali
Klara jeste, i ona me je obaveštavala o svemu. Jadna Lizi Felou
je osuđena na doživotnu kaznu i venčanje će se održati.
„Dobro je“, odgovara majka, odsečno. „Šta da radimo sa
tvojom kosom?“, pita, okrećući me licem prema sebi i
posmatrajući masu umršenih talasa, zamišljeno izvijajući usne.
„Za ovo mi treba Emina pomoć. Ema!“, vikne, a ja se trznem.
„Mama, molim te.“ Osećam kako mi je svako čulo rovito, i
zašto je tako odsečno odagnala moje zanimanje za brata?
Ema stiže, i sledeći sat je potrošen na to da me učini
pristojnom kako bih mogla ponovo da budem uvedena u društvo
– dokaz života – i dok me Ema cima i vuče pod maminim
uputstvima, gledam kroz prozor, ali mi moj položaj dozvoljava
samo da gledam u nebo. Danas je ono najživopisnije plavo i
sunce sija. Čini se da se protekle nedelje vreme popravilo.
Ali šta je sa vojvodinim raspoloženjem?
Nije da mi je stalo, naravno.
U cena je, čini se, bila jedini put napred. To je takođe bio
jedini način da uvedem Frenka u kuću a da nas ne otkriju i
da svi ne završimo na očevoj ili majčinoj crnoj listi. Nije važno
što i ja moram da sakrijem neke prilično šokantne tajne.
Otkrivanje mojih tajni značilo bi da otkrivam i Klarine, a to je
oružje koje ću bez ustezanja upotrebiti. I jesam. Bila je prilično
nestrpljiva da se vrati i pomogne mi da odvučem Frenka u
krevet, što smo uspele da uradimo u poslednjem času, iako smo
usput izgubile razne delove njegove odeće – Frenk je, nažalost,
mislio da je već u svojoj sobi te je počeo da se razodeva. Kako
se ispostavilo, tata i mama su bili veseli, pretpostavljam od
preteranog konzumiranja vina, kada su se vratili kući sa
večernjeg druženja kod Milingdejla. Bili su nesvesni moje male
nezgode sa Frenkovom kravatom koja je ostala na stepenicama,
gde sam je pronašla jutros na putu do trpezarije.
Kakva noć!
Nije prošlo ni osam kad odustajem od spavanja i siđem dole.
Dalton je zatečen mojim ranim pojavljivanjem pa žuri da dovrši
postavljanje stola i donosi mi kafu, izbacujući brojna nepotrebna
izvinjenja. „U redu je“, uveravam ga, sipajući sebi kafu i
spuštam se na stolicu za neuobičajeno tihim stolom. „Koliko god
se trudila, ne mogu da spavam, Daltone.“
„Da li se osećate bolje, gospođice Melrouz?“
„Bojim se da sam se u protekloj nedelji odmorila dovoljno za
čitav život.“ Smešim se i pijuckam, čekajući da on izađe iz
trpezarije pre nego što ustanem i odem do prozora. Kao što je za
očekivati u ovo doba, na Trgu Belmor nema buke i užurbanosti
koje me obično dočekaju kada siđem u trpezariju na doručak.
Pogled mi privlači dom Vintersovih, um mi se razbežao na sve
strane. Moja čvrsta rešenost da prekinem kontakt sa vojvodom.
Moj zaključak da nastavim. Kolebanje me dovodi do ludila! Ali,
ne smeta mi da to priznam, čini se da sam se prilično vezala za
tog mrgodnog tupana, ipak, žurim da dodam, možda u pokušaju
da olakšam sebi muke, videla sam saosećajnost u tom tvrdom,
nepristupačnom vojvodi. Njegovi su osmesi poput najsunčanijih
dana, što je, iskreno, ironično, jer su isto tako retki. Brzina
njegovog uma je osvežavajuća. Njegov dodir...
Uzdahnem, ispijajući još kafe. Istina je. Zaljubljujem se. Ali
kakve to veze ima? Otišao je juče uveče, ostavljajući me da
iščekujem njegov poljubac. „Ovo je tako nesrećno“, izgovorim
tiho.
„Šta to?“
Okrenem se i ugledam Klaru za stolom. Mora da se došunjala
niz stepenice jer nisam čula da su zaškripala. Hmmm. Zaškiljim
i napućim usne. „Vrlo rano si na nogama.“
„Kao i ti“, odbrusi, sipajući sebi kafu i izvuče hlepčić iz
korpe koju je Dalton upravo spustio. Došeta do prozora i
pogleda preko trga ka vojvodinoj kući. „Imamo puno sreće što
smo žive.“ Ubaci komadić hleba u usta i drsko mi se osmehne.
„Mislim, nakon susreta sa vojvodom ubicom.“
„Daj, molim te.“ Ostavljam je kraj prozora i spustim se u
stolicu. „Veća je mogućnost da nas ubiju roditelji a ne vojvoda.“
Dižem obrve kao i ona. „Ako doznaju za naše nestašluke od
prethodne večeri.“
„Ništa ne brini, sestro. Tvoja tajna je sigurna.“
„A šta je sa tvojom tajnom?“, izlanem.
„Kakvom tajnom?“ Frenkov napeti glas dopire otpozadi,
okrećem se u stolici i ugledam ga naslonjenog na vrata, sasvim
neprikladno odevenog u... ne mnogo čemu.
„Izgledaš kao smrt“, progunđam.
Prelazi dlanom niz svoje zategnuto lice dok praktično
napipava put do trpezarijskog stola, i sruči se u stolicu. „Bože,
veruj mi da se tako i osećam.“
„Prouzrokovao si mi neopisive neugodnosti.“
„I meni!“, vrisne Klara punih usta, pridružujući nam se za
stolom.
„Tebi?“, pitam. „Nisi morala da ga nosiš od... kluba za
gospodu.“
„Nisi ni ti“, ističe, sa žalosnim osmehom na licu. „Kako sam
videla, neko drugi je nosio našeg dragog, pijanog brata.“
„Šta?“, prasnu Frenk, neprestano trepćući.
„Ništa. Klara je zlobna.“ Uputim joj pogled upozorenja i ona
se skupi u stolici. Dobro. „Možeš da ideš“, kažem odlučno.
„Kako?“
Ovo nije razgovor koji želim da vodim u prisustvu mlađe
sestre. Moja nagnuta glava je dovoljna da objasni Klari da sam
ozbiljna, a kako i sama krije nešto nečuveno – mada, koliko
nečuveno tek treba da se ustanovi – ona se tiho udalji i ostavlja
me da se pozabavim našim zabludelim bratom.
Zaboga, kakva sam licemerka. Kada sam to ja postala
razumno, pokorno dete Melrouzovih? Nije važno. Moje
zabavljanje sa vojvodom teško da je zabavljanje. Klarini susreti
sa konjušarem su, nadam se, nevini. Samo dva maloletnika koja
sanjaju i planiraju srećan život do kraja koji se neće desiti.
Frenk, međutim, drsko širi svoje seme. To je sramota! Ponovo
usmeravam pažnju na svog brata. „Na šta si mislio?“
Teško se mršti, zgodno lice mu se naboralo. „Ne sećam se.
Na šta sam mislio?“
„Klub za gospodu“, podsećam ga. „Kentstouns.“
Lice mu istog časa poprima užasnut izgled. „Šta ti znaš o
Kentstounsu?“
„Previše!“
Dlanovi mu se spuštaju na sto, lice mu se preteći približava.
Koliko je drzak. „Koliko?“
„Znam da to nije mesto gde jedan ugledan gospodin poput
tebe, mada, mogu da dodam da sumnjam u tvoje kvalifikacije,
treba da posećuje.“ Zar je bio toliko pijan da se ne seća čitavog
niza nemilih događaja? Veoma korisno! „Da li majka zna šta se
stvarno dešava?“
Njegov trzaj mi kaže da ne zna.
„A šta je sa ocem?“
Još jedan trzaj.
Pa, čini se da sam u zgodnoj poziciji i da je moj brat sateran u
ćošak.
„Osećao sam se jadno“, mrmlja, natmurenog lica.
„Kako god“, kažem, „ne želiš da budeš na glasu kao
raspusnik. Pa, barem ne sada, kada smo u Londonu.“
Njegov pogled izražava čistu dosadu, što je za očekivati,
pretpostavljam. Na kraju krajeva, njegove smicalice u starom
životu nisu imale nikakve posledice niti su bile razlog za brigu.
Nije važno da li ga je neko video ili čuo da se oseća jadno. Pa
ipak, uvređena sam. Sva predavanja koja mi je držao, a onda
uradi nešto ovako? „Treba da se dovedeš u red pre nego što tata
i mama ustanu.“
„Osećam se potpuno prezreno.“
„Bolje od mene nego od oca, sigurno ćeš se složiti.“
Sada se mršti. Imam ga, i ne može da se buni. „Pošteno.“ S
naporom se odgurne od stola i ostavlja me.
Bože, nadam se da se Frenkovo pamćenje neće vratiti. Bila
bih gotova! „Tako i treba“, kažem, mršteći se za sebe. Kao
zagovornica života po sopstvenim željama, bez obzira na
očekivanja koja se postavljaju pred mene, prilično sam...
kritična. Trebalo bi da mi lakne što moj brat i sestra koračaju
stazom sramote zajedno sa mnom. Samo što nije tako. Dovoljno
je što se naši roditelji bore sa jednim svojeglavim detetom – a to
sam ja. Ne zaslužuju da ih bude troje! Sem toga, Frenk može da
bira koga će da oženi. Nadam se da će i Klara imati tu
privilegiju da bira. Sve dok to nije konjušar, naravno. Očekujem
da će, čim postane punoletna, majka uvlačiti svakog
kvalifikovanog neženju širom Londona u svoje kandže,
pružajući Klari odabir iz niza mogućih muževa.
Odlutam u mislima ali se vrlo brzo vratim kada se na vratima
začuje uporno kucanje. Veoma je rano. „Ko bi to mogao da
bude?“, pitam se, ustajući sa stolice. Ulazim u predvorje i vidim
da Dalton otvara vrata.
„Moram smesta da razgovaram sa gospodinom Melrouzom“,
kaže glas. Veoma prepoznatljiv glas – promukao od preteranog
pušenja lule i – kako se priča – razularenog urlanja u nekom od
onih klubova za gospodu koji možda posećuje. Ne mogu da
potvrdim kako se ponaša unutar zidova klubova za gospodu, ali
mogu da potvrdim da se radi o čoveku koji u svemu preteruje, a
jedna od tih stvari jesu složene priče o događanjima u Londonu.
„Gospodine Porter?“, kažem, prolazeći pored Daltona.
„O, gospođice Melrouz. Dovedite svog oca.“
„Izvinite?“, uzvratim uvređeno. „Bojim se da spava. Sigurno
ne moram da vas podsećam da je rano jutro“, kažem,
namirisavši trag alkohola. Očekujem, po tome kako se gospodin
Porter pojavio na našim vratima ovog jutra, da je nedavno izašao
iz jednog od onih klubova koji mu se toliko sviđaju. Srećom da
se ne radi o Kentstounsu od prethodne noći.
„Ne morate.“ Potapše svoj džepni sat. „Gospođice Melrouz,
stvar je veoma hitna.“
„Dovešću brata“, kažem uzmičući. „Znam da je on budan.“
Nakrivi glavu sa zanimanjem. „Je li dobro?“
Smejem se sebi u bradu. „Stvar za raspravu, gospodine
Porter.“ Odstupim. „Pretpostavljam da bi trebalo da uđete.“
„Hvala vam“, kaže i gegajući uđe u predvorje.
„Možete sačekati u trpezariji. Dalton je doneo svežu kafu.“
Nos mi se nabora, mom čulu mirisa ne prija blizina gospodina
Portera. Koraknem unazad. „Izvini...“
„Portere?“, kaže otac pospano, njegova obično uglađena
prilika sada je u neredu. „Otkud ti u ove rane sate?“
„Iskreno se izvinjavam što te uznemiravam ovako rano,
Melrouze, ali se bojim da je stvar prilično hitna.“
Otac se namršti pre nego što mu pokaže na radnu sobu preko
puta predvorja. „Daltone, donesi kafu“, kaže i odlazi, puštajući
Portera da ga sledi. Prokletstvo! Šta je tako hitno da zahteva
posetu u ove rane sate?
Gledam Daltona kako izlazi iz očeve radne sobe nakon što je
odneo kafu i, sram da me bude, odmah zatim naslanjam uvo na
vrata.
„A to dolazi iz pouzdanog izvora?“, pita tata.
„Znaš mene, Melrouze. Težim da postignem najveću
tačnost.“
Frknem sebi u bradu. Porter nikada nije dozvolio da mu se
sitnica poput istine ispreči na putu do dobro priče. Kakva je to
priča? Mogu samo da pretpostavim da je udarna, čime
opravdava ovako ranu posetu gospodina Portera. Takođe znam
da je ovaj put nisam ja napisala.
Čujem korake. Uzdahnem i odjurim od vrata, u času kada ih
tata otvara. „Moram da nađem sina!“
„Tata, sinoć je došao kući“, odgovorim.
Izgleda da mu je laknulo, ramena mu se donekle opuštaju.
„Daltone, dovedi Frenka, molim te?“
„Smesta, gospodine“, kaže Dalton, pojavljujući se i nestajući
gore na stepeništu. Otac me ne udostoji ni pogleda pre nego što
zalupi vratima. Šta li se to dešava?
Pet minuta kasnije, Frenk s teškom mukom silazi niz
stepenice, ne izgledajući ništa bolje nego kada je, ne tako davno,
izašao iz trpezarije. „Šta se dešava?“, pita me, primetivši da
stojim ispred vrata trpezarije preko puta tatine radne sobe.
Samo slegnem ramenima. „Nešto u vezi neke priče, mislim.
Gospodin Porter je stigao pomalo uznemiren.“
„O?“
„Vonjajući na alkohol i ustajali duvan.“
Frenk pravi grimasu, gledajući na vrata očeve radne sobe dok
ruku drži na stomaku, za koji pretpostavljam da se prevrće. „O,
radosti.“
„Zadržala bih dah, brate.“
Posluša me i dugačko udiše pre nego što uđe u očevu radnu
sobu. „Portere“, kaže uz izdisaj, a ja se smejem, zamišljajući ga
kako ponovo žurno udiše. I dalje izgleda kao da će povratiti.
„Oče.“
„Drago mi je da si kod kuće, sine“, kaže tata tiho pre nego što
pročisti grlo i vrati se poslu. „A sad, ponovi šta si mi rekao,
Portere.“
Opet se začuje kucanje na vratima, a ja se mrštim čudeći se
ko bi to sada mogao biti. Žurim napred, širom otvaram vrata i
zastanem zabrinuta dok me Lajmington odmerava od glave do
pete iskrivljenih usana pre nego što se progura pored mene i uđe
u tatinu radnu sobu. Nemam pojma šta se dešava, ali mi se to ne
sviđa.
„Gospođice Melrouz“, kaže Dalton, gledajući me sa
suzdržanim zanimanjem. „Mafin, možda?“ U prevodu: Vidim da
jedva čekaš da prisloniš uvo ali moram da te sprečim.
Prokletstvo.
„Hvala, Daltone“, kažem i odšetam se natrag do trpezarije.
Osmehujem se dok uzimam mafin i onog časa kada Dalton izađe
iz prostorije, ponovo ustajem i trkom pređem predvorje do očeve
radne sobe. Prislonim uvo na vrata.
„Povećao sam broj stranica sa šest na dvanaest, Melrouze.
Postoji određeni pritisak da se ove stranice ispune nečim više od
reklama i objava.“
„Da, da“, mrmlja otac. „Potpuno sam svestan pritiska koji se
vrši na nas.“ U njegovom glasu se čuje izvesna iscrpljenost. To
ne bi trebalo da bude iznenađenje. Znam kad su on i mama stigli
kući sa zabave, a to je najmanje dva sata pre nego što bi se otac
obično probudio.
„A čini se da Frenk u poslednje vreme nije napisao nijednu
pristojnu priču“, nadovezuje se Lajmington. „Brzo je posustao,
zar ne?“
„Imaš li bilo kakve fizičke povrede?“, pita otac.
„Ne“, odgovara Frenk, napetog glasa. „Voleo bih da znam ko
je taj pouzdani izvor?“
„Ne otkrivam svoje veze, Frenk“, kaže gospodin Porter.
„Prvo pravilo novinarstva. Dakle, ne sećaš se tog incidenta?“
„Ne sećam se“, uzdahne Frenk. „Sećam se da sam hodao
kući...“
„Odakle?“, pritiska Lajmington.
„Iz Gledstounsa.“
Ustuknem. Gledstouns? Pa naravno, ne može da otkrije pravo
boravište. Skandal bi bio katastrofalan! I ozbiljno se pitam da li
se Frenk seća bilo čega nakon što je napustio Kentstouns.
Svejedno, o čemu je ovde reč?
„A bio si napadnut“, izjavljuje Porter. „Od strane Vintersa i
saučesnika “
„Da“, slaže se Lajmington. „Svi znamo na šta je spreman.“
„Šta?“, izgovorim šapatom.
„Ne bih rekao napadnut “ Frenk mrmlja.
„Opljačkan?“, navaljuje Porter.
„Jesi li proverio svoje stvari jutros?“, pita Lajmington.
„Da“, odgovara Frenk, iako tiho. Nevoljno. „Sve je tu. Ne
sećam se puno toga, ako vas baš zanima istina. Teško da
zavređuje da se štampa.“
„Koješta!“, zagrakće Lajmington. „Portere, smesta napišite
članak.“
„Šta?“, pita Frenk uznemireno. „Ali jedva da se ičega
sećam!“
„Imam sve pojedinosti koje su mi potrebne“, kaže Porter,
samozadovoljno. „Od mog izvora.“
„To je to. A sad, Portere“, kaže Lajmington, „u vezi objava,
želim da se sutra objavi veridba gospođice Melrouz za mog
sina.“
Trgnem se kao da me je grom udario. Objava? Niko ne daje
objave pre samog venčanja, nego posle. Uvek posle!
„A kada je venčanje?“, pita Porter.
„Četiri nedelje od ove subote.“
„Izvrsno“, kaže on dok ja zurim u vrata u potpunoj neverici.
Tek treba da se iskupim Frederiku zbog mojih smicalica. Izgleda
da ne moram. „Dobar dan, gospodo.“ Glas mu je sve glasniji.
Približava mi se. Prokletstvo. Sumanuto potrčim do trpezarije
baš u času kada se Lajmington i Porter pojave. Otac odlazi na
sprat, verovatno da se vrati u krevet, a Frenk ostaje u radnoj
sobi.
Naravno, uputim se ka njemu. „Lagao si“, kažem, napetog
glasa.
„Šta je trebalo da uradim, Elajza?“ Nervozno šakom prolazi
kroz kosu. „Da te razotkrijem? Da razotkrijem sebe?“
„Ne možemo to dopustiti! To bi moglo upropastiti Vintersa.“
Frenk se smeje. „Daj, Elajza. Vojvoda je već uništen. Kakva
je šteta od još jedne glasine ako spasi našu kožu? Šta te briga,
ionako?“
„To je nemoralno!“
„Ti i tvoj vatreni moral.“ Približi mi se, ne dopadaju mi se
pitanja u njegovim očima. „Ispričaj mi šta se dogodilo prošle
noći?“, zahteva. „Svaku pojedinost.“
Ne dolazi u obzir! „Brinula sam se za tebe. Pa sam otišla do
Gledstounsa“ – glavu nakrivim optužujući. Dobro, i treba tako!
– „i, naravno, nisi bio tamo već na mnogo manje pristojnom
mestu preko puta ulice. Zatekla sam te u veoma
kompromitujućoj pozi sa... jednom damom.“ Namrštim se. „Da
sam znala šta se stvarno dešava, nikada nogom ne bih kročila
unutra. Nosiću ožiljke celog života!“
On koluta očima. „Zaticala si me u brojnim
kompromitujućim pozama u nebrojeno prilika. Zašto ti to sada
predstavlja problem?“, pita me, a ja čvrsto zatvaram usta.
Veoma dobro pitanje. Zašto mi je stalo? „Nastavi“, uzdahne.
„Koliko god se trudila“, nastavljam, laknulo mi je što me je
poštedeo objašnjavanja ali zaista moram dobro da porazmislim o
tome. Možda zato što se brinem za tatinu dobrobit. Ili možda
zato što ne mogu da podnesem pomisao da je Frenk u kandžama
lejdi Der. „Nisam mogla da pomerim tvoje teško, pijano telo, a
vojvoda je slučajno video moju muku i ponudio svoju pomoć.“
„A ti si je prihvatila?“
„Da li bi više želeo da sam te ostavila u slivniku?“
„Pomogao ti je?“
„Da!“
Frenk iskrivi usne. „Pa, sve je za žaljenje, zar ne?“
„Nije ako se postaramo da ispričamo istinu o tome.“
„A onda će, draga sestro, tvoj ugled biti ukaljan.“
„Ne zaboravi na svoj ugled. Samo sam pokušavala da spasim
brata od sramote.“
„I time rizikovala da se sama osramotiš. Zaboga, Elajza. Šta
si mislila, kad si dozvolila sebi da se nađeš u društvu takve
osobe bez pratioca?“
„Imala sam pratioca.“ Naglašavam, nekako previše oholo za
ženu u mom položaju. Frenk me umorno pogleda. „O.“
Osmehnem se, bolesno slatko. „Misliš na pratioca koji je bio
svestan da je pratilac.“
„Da, idealno.“
„Pa, čitava situacija nije bila idealna“, odgovorila sam,
odmahujući glavom zaprepašćeno, „stoga sam bila prinuđena da
smislim nešto na licu mesta.“ Nema veze što lažem. Nedostatak
istine u ovoj situaciji nikog ne ugrožava. Porterove laži,
međutim, sasvim sigurno će naneti štetu. Neću to dopustiti.
„Kaže da ima pouzdan izvor.“
Frenk se smeje. „Svi to kažu.“
„Kažeš da laže?“
„Ne znam“, razmišlja Frenk. „Kako bi inače znao da sam bio
dovoljno blizu Vintersu da opravda tvrdnju o pljački?“
„Moramo da sprečimo Portera.“
„Šta predlažeš da uradimo?“
„Ne znam“, priznajem. „Ali znam da niko ne mora da bude
razotkriven. Osim, možda Portera i Lajmingtona zato što su
podmukle, nemoralne bitange.“ Kakav oni problem imaju sa
Džonijem?
„To je novinarstvo, Elajza“, uzdiše Frenk, trljajući očne
duplje. „I zato te otac nikada neće pustiti u taj prljavi svet koji
mu je doneo bogatstvo. Nije to mesto za jednu damu.“
„Nikada nisam bila prokleta dama.“
„Dobro. Nije to mesto za jednu ženu, a to sigurno jesi, je li
tako?“
„Pronaći ću način“, uveravam ga smrknuto, „da to dokažem.“
„Pa, molim te, dođi da me probudiš kad to shvatiš.“ Napušta
radnu sobu, a ja gledam preko ramena u stakleni ormarić u kom
otac drži po jedan primerak svakog odštampanog izdanja svojih
novina. U nekima su i moje priče. U njima nema laži, niti će ih
biti. Integritet je ključna reč. Namreškam nos, vratim se u
trpezariju i sipam sebi svežu kafu. Šta treba učiniti da bi se
sprečilo štampanje jedne priče? Iznova sebi postavljam ovo
pitanje dok tapkam prstima po stolu. I onda mi sine. Udahnem,
prsti stanu. Napiše se bolja priča. Veća priča. Skandaloznija
priča.
Priča koja je istinita.
To se može pokazati komplikovanije nego što trebalo da
bude, jer ništa istinito nije tako uznemirujuće kao preterano
ulepšana gomila gluposti. Osim ako, naravno, otkrijem svoje
zabavljanje sa Džonijem Vintersom. To je sasvim istinito i
izazvalo bi pravi skandal. Uzdahnem.
A onda, niotkuda, sine mi rešenje. Mozak mi radi brzo, ideja
mi je, iskreno, genijalna! Uradiću ono zbog čega osuđujem
Portera. Preterivaću. Ili ću, zapravo, potpuno izmisliti nešto.
Lažne vesti.
Možda integritet nije ključan, barem ne ovom prilikom. Ali je
za dobru stvar, stoga opraštam samoj sebi. Bože, ovo bi mogla
biti priča veka! Ali kako, dođavola, da je izvedem? Ne bi trebalo
da potcenjujem sebe. Ja sam, ako ništa drugo, odlučna osoba.
I zaljubljena.