Professional Documents
Culture Documents
K. I. Lynn
THE EXECUTIVE
Copyright ©2019 The Executive by K.LLynn
Za Kendis... koja je otišla a ostaće nezaboravna.
1.
Ajvi
***
Nekoliko dana kasnije vukla sam se kroz saobraćajnu gužvu na
putu do posla kad mi se javila Ajris, moja sestra. Srećom, pa nije
nazvala u pola noći. Stalno je zaboravljala da kod nas sviće tri
sata kasnije.
„Kako je na novom radno mestu?“, upitala je.
„Nije loše s obzirom na ono što se moglo očekivati“,
odgovorila sam, zevajući. Nisam više toliko radila
prekovremeno, ali moje telo je i dalje preklinjalo da mu se da
više sna.
„Šta to znači?“
„Pa, period tranzicije je teži nego što sam mislila“, priznala
sam, otpila kafu i poželela da sva kola nestanu da bih stigla na
posao pre nego što zaspim. „Nije bilo nikog da mi pomogne i da
me uputi. Neka vrsta plivaj ili potoni situacije.“
Prema onome kako je protekao moj razgovor za posao,
očekivala sam da ćemo se gospodin Devero i ja dobro slagati i
da će mi pomoći da bolje razumem njega i UKP. Međutim,
činilo se da me neprestano izbegava, što je dovodilo do napetosti
i trebalo je nešto promeniti da se ne bi desilo nešto nepoželjno.
„Ja bih totalno potonula.“
Da, tako je, potonula bi. „Ma, sve je u redu“, rekla sam s
uzdahom, iscedivši poslednju kap kafe. „Samo sam umorna.“
„Tako i zvučiš.“
„Kako je Džeremi?“, upitala sam, usmeravajući temu
razgovora dalje od sebe. Nije više bilo kafe, a očajnički mi je
trebalo još. Morala sam što pre do stignem do Starbaksa u
prizemlju zgrade UKP-a.
„Raskinuli smo prošle nedelje.“
„Molim? Pa što me nisi nazvala?!“ Ajris bi se uvek javila ili
bi mi poslala poruku kad god bi se nešto važno desilo.
„Jer me to nije posebno pogodilo.“
„Pre nekoliko nedelja bila si zaljubljena u njega“, podsetila
sam je.
„Da, pa više je to bio odnos s njegovim stojkom nego bilo šta
drugo.“
Živa istina. Ponekad joj je libido bio jači od onoga što ima u
glavi. „Ah, znači zaneo te đokica a ne njegov vlasnik?“
„Kad već pomenusmo đokice – kako beše ime onog tvog?“
Trebalo mi je previše vremena da shvatim o kome priča jer je
prvo na šta bih pomislila poslednjih dana bio gospodin Devero. I
mada nisam imala iskustva s njegovim K to nije značilo da ne
mislim o njemu. I više nego što bi bilo prikladno, uzevši u obzir
kako se ponašao prema meni.
„Piter?“, sinulo mi je mnogo kasnije.
„Da, on.“
Piter je odustao od mene čak i pre nego što su prošle dve
nedelje u UKP-u. Proslavili smo večerom moj novi posao i tada
sam ga poslednji put videla.
„Ostavio mi je poruku na govornoj pošti pre neki dan. Ta
epizoda je završena.“
Čuo se uzdah s druge strane veze. „Raskinuo je s tobom
preko govorne pošte?“
Prostenjala sam i zaustavila se na parking mestu u garaži.
„Ne zameram mu. Jedva da smo nekoliko puta izašli, a onda
sam dobila ovaj posao i nisam imala ni vremena ni snage da mu
se javim.“
„Novi šef te troši do koske.“
„Da.“
„Ali nije ti žao.“ To nije bilo pitanje već konstatacija. Ajris je
bila potpuno u pravu. Nisam imala pritužbi. Piter je bio dobar
momak, ali ako je bio spreman tako lako da me se odrekne, onda
tu ničega nije ni bilo u suštini.
Ajris je nastavila da priča o tome kako ćemo jednog dana
upoznati muškarca koji nas zaslužuje. Aminovala sam ono što je
govorila, svodeći odgovore na minimum jer sam išla liftom do
prizemlja s pola tuceta ljudi.
Srećom, nije bio veliki red u Starbaksu.
„Kako je klipan?“ Upitala sam nakon što sam naručila kafu
za gospodina Deveroa i za sebe. Bio je rizično tako uzeti kafu za
njega, ali naučila sam šta voli i postarala bih se da kafu probam
pre nego što mu je predam.
„E, klipan je dobro. Sad ima devojku.“
„Stvarno?“ Naš brat Brajer bio je ženskaroš tako da je bilo
neverovatno što je ostao s nekom devojkom duže od nekoliko
dana.
„Da, zajedno su već ceo mesec. Kad si se poslednji put čula
sa njim?“
Predugo se nismo čuli. „Pa, pre otprilike četiri-pet nedelja.“
Počela je da opisuje devojku kad sam ponovo ušla u lift, ali u
vezi koja se prekidala i žamoru ljudi, čula sam samo dugonoga i
plava.
„Da, njegov tip“, odgovorila sam i prošla kroz velika staklena
vrata koja su vodila do mog radnog mesta i kancelarije
gospodina Deveroa. S vrata se ulazilo u malu čekaonicu u kojoj
se nalazio moj sto u obliku slova L i preko puta manji sto
pripravnice. Jedna vrata vodila su do sobe za pauzu i kuhinjice a
precenjenim aparatom za espreso kojim su znali da rukuju samo
inženjeri. Druga su vodila do toaleta. Sve mi je bilo pri ruci kako
ne bih morala da se mnogo udaljavam od svog stola.
„Da, tačno tako, ali je takođe i drugačija. Sviđa mi se.“
Spustila sam torbicu i kafu, oslobađajući ruke kako bih mogla
da otključam kancelariju gospodina Deveroa. „Odlično, možda
je ona upravo ono što mu treba.“
Između mog stola i stola pripravnice nalazila su se velika
drvena vrata koja su vodila do kancelarije gospodina Deveroa.
Unutra, u velikoj prostoriji stajao je direktorski sto s dva
monitora, a televizor s ravnim ekranom bio je postavljen na zid
ispod dve moderne kožne fotelje i male sofe. Pravougaoni sto za
šestoro od crnog mahagonija sa staklenom pločom bio je na
drugoj strani zajedno s ugrađenom bibliotekom, bifeom i
vratima koja su vodila do toaleta i kupatila. Ta kancelarija na
ćošku zgrade bila je uokvirena prozorima od poda do plafona.
Prostor je odisao muževnošću uz svega nekoliko ličnih
detalja – i bez imalo topline.
„Možda.“ Ušla sam i ostala zaslepljena jutarnjim suncem.
Pritiskom na ekran pored vrata spustile su se venecijanske
roletne koje su ublažavala bleštavilo i davale difuzno svetlo. Na
dodir ekrana mogao se spustiti drugi set roletni kojim se sasvim
zamračivala prostoriju. U mnogo čemu nalik kompaniji, i
kancelarija mu je bila umetničko delo.
„Trebalo bi da mi dođeš u posetu“, rekla sam i stavila kafu na
sto gospodina Deveroa.
„A mogla bi i ti da dođeš kod mene.“
„Derište jedno, bila sam kod tebe skoro dve nedelje!“
„To je bilo pre nekoliko meseci“, zacvilela je.
„Da, a prošlo je dve godine otkako si ti poslednji put bila
ovde. Nisi videla ni moj novi stan.“ Vratila sam se za svoj sto i
uključila računar.
„Pa, to je garsonjera. Kad vidiš jednu, videla si sve.“
„Nije tačno.“
Otpuhnula je pre nego što je ispustila dugo i zavijeno:
„Dobroooo.“
„Prestani da se ponašaš kao razmaženo dete.“
„Ali tu je tako vlažno.“ Maltene sam mogla da vidim kako se
duri.
Otpila sam kafu i tiho prostenjala kad se toplina raširila u
meni. Kafa je život. „Možemo da odemo u obilazak grada i na
Ferisov točak na doku.“
„A ne možemo samo da sedimo kod kuće i da pričamo?“
Zakolutala sam očima na manjak sestrine želje za
avanturama. „Biće nam zabavno, Ajris.“
„U redu, ali hoću da upoznam i tvog novog šefa. Onaj
poslednji je bio mnogo ljigav. Morala sam da perem dupe tri
sata nakon što me je pipnuo.“
Dante je flertovao s Ajris, misleći da sam to ja, a ona je
prihvatila igru dok nije shvatila da je to onaj muškarac o kojem
sam joj pričala.
Videla sam siluetu kako prolazi kroz staklena vrata, ali to nije
bila pripravnica Stejsi.
„Isporuka“, rekao je momak u sivoj uniformi.
Zurila sam u njega i tuce crvenih ruža u njegovoj ruci, a onda
sam bacila pogled na sat. Bilo je malo prerano za bilo koju vrstu
isporuka, posebno što gospodin Devero još nije ni stigao. Bilo je
takođe neobično da se muškarcu šalje cveće, ali čula sam i za
takve slučajeve.
„Ajris, moram da idem. Odredi datum dolaska i javi mi.“
„U redu, čujemo se kasnije!“, doviknula je.
„Da li ste vi Ajvi Preskot?“, upitao je uniformisani muškarac.
Klimnula sam glavom, namrgođeno. „Da.“
„Ovo je za vas“, rekao je i spustio cveće pred mene.
„Hvala“, zurila sam u buket. Nisam ni primetila da se udaljio
dok nisam čula kako se vrata zatvaraju.
Osmeh mi se ušunjao na lice kad sam se nagnula da
pomirišem cveće. U sredini je stajala kartica s mojim imenom
napisanim lepim rukopisom.
Najdraža Ajvi,
Mnogo sreće na novom poslu. Budi nemilosrdna.
Iskreno tvoj, Majk Dikon.
***
Vlažan.
Usijan.
Bol.
Davila su me osećanja i boje koje su se kovitlale oko mene.
Mislio sam da će mi grudi eksplodirati, otvorio sam oči i oštro
udahnuo.
Otkotrljao sam se do ivice kreveta, mahnito dišući da bih se
oslobodio težine koja me je lomila. Noge su me izdale, pao sam
na ruke i kolena.
Udisaj.
Izdisaj.
Sevanje crvenila.
Udah.
Izdah.
Kad mi se disanje smirilo bio sam rasprostrt po podu. Vid mi
se vratio, ali i dalje sam imao crvene mrlje pred očima.
Mora da je prošlo više od četiri godine otkako sam imao tako
jak, iscrpljujući košmar jer tada sam bio u svom starom stanu,
još nisam kupio luksuzan apartman u potkrovlju. Od tog
vremena bilo je snova, ali ne i noćnih mora koje su lomile telo.
Bile su retkost posle prve godine.
I dalje sam mogao da je vidim dok sam zurio u zid. Vizija je
bila trajno urezana u mene, moj um je vrištao, terajući me da je
ponovo proživljavam.
Imao sam osećaj da su mi grudi razvaljene, bolje nekako bio
svež kao onog dana kada mi je srce iščupano.
Nakon nekoliko minuta uspeo sam da se spustim do kuhinje.
Bilo mi je potrebno jako piće. Na putu hodnikom dodirivao sam
slike koje su tamo visile, brojao ih, a onda sam izbrojao i sve
one u dnevnoj sobi dok nisam stigao do kraja i do četrdeset
druge – odgovora mog života, mog univerzuma i svega što sam
bio ja.
Jer sjajni osmeh žene na tim fotografijama bio je sve to.
Razlog što sam takav kakav jesam. Razlog onoga što me je
vodilo.
Izvadio sam votku iz frižidera, sipao dva prsta u čašu i onda
je iskapio. Pržila je na svom putu nadole i odmah sam je pojurio
sledećom.
Košmar me je silovito pogodio, doveo do same ivice nerava,
jer ga nisam očekivao, jer me je iznenadio. Da li se javio zato
što sam naleteo na Dantea prvi put posle više od godinu dana?
Da li je deo mog bića zaista poverovao da mi može oteti Ajvi?
Sipao sam još pića u čašu i iskapio ga dok sam zurio u brojke
koje su sijale na displeju sata. Prošlo je dva ujutru. Nisam bio
siguran da ću moći ponovo da zaspim, čak ni da li želim to.
Celo telo me je bolelo kao da su me tukla njih desetorica.
Popio sam još jedno piće pre nego što sam se odvukao do
kamina i uključio ga. Nisam se čak ni trgao na naglo buktanje
plamenova. Seo sam u kožnu fotelju, zurio u narandžaste i žute
plamenove koji su plesali iza stakla.
„Zašto?“, upitao sam u prazno, ali čak ni ja nisam mogao da
kažem o čemu se tu radi. Znao sam samo da sam sve osećao kao
opet novo i sveže, kao otvorenu ranu zbog koje sam postao
besna, razjarena životinja.
7.
Ajvi
***
Narednog jutra došao sam pokajnički u kancelariju spreman da
puzim ako bude potrebno. Moje ponašanje bilo je neprihvatljivo.
Nadao sam se da će mi oprostiti prestup i da će nastaviti da radi
za mene.
„Dobro jutro, gospodine Devero“, dočekala me je gospođica
Preskot.
Držala je plastičnu čašu s poklopcem u ispruženoj ruci. Stao
sam u mestu i zagledao se u nju.
„Je l’ otrovna?“
„Gospodine?“ Obrva joj se malčice izvila kad me je
pogledala.
„Samo sam se pitao da li sam počinio najveći greh juče i da li
danas treba da platim za to.“
Nakrivila je glavu i zurila u mene. „Juče se desilo... nešto.“
„Dobro ili loše?“
„Nije loše, ali nisam sigurna ni da je dobro.“
Kratko sam klimnuo glavom i uzeo plastičnu čašu od nje.
„Slažem se s tom ocenom. Šta je danas na rasporedu?“,
upitao sam, ušavši u kancelariju.
„Imate u jedanaest sastanak s Denom, potom rezervacije za
ručak u restoranu O’ Ši, i zatim sastanak s Gregom Danijelsom u
dva.“
Spustio sam torbu s laptopom, skinuo sako i stavio ga u
orman. „Pridruži mi se na ručku.“
Spustila je pogled na svoj telefon i onda me opet pogledala.
„Danas imate ručak sa Sarom.“
„Sara neće doći“, rekao sam, zaključivši da je vreme da
izađem na čistac.
„Da li je otkazala?“
Odmahnuo sam glavom. „Nisam video Saru šest meseci. A
Ivet osam.“
„Ali zašto onda...?“
„Zato što sam želeo da te držim podalje od sebe. Na kraju to
nije uspelo, tako da je bilo dosta pretvaranja.“
Nisam skidao pogled s nje, čekajući reakciju. Kao i uvek,
iznenadila me je. Nije joj se javila ljutnja već više radoznala
zbunjenost.
„Lagali ste me da imate seks s različitim ženama da biste me
držali dalje od sebe?“
„Da.“
Gotovo sam mogao da vidim kako vijuge rade u tom njenom
lepom plavetnilu. „Dante to koristi da bi bio privlačniji. Mislila
sam da je to i vaš pristup, ali vidim da sam pogrešila.“
„Odlično, jer ne bih voleo ni na koji način da me povezuju s
njim.“
„Da li to znači da ćete mi konačno dopustiti da vas zaista
upoznam?“ Još jedno naginjanje glave u stranu.
To mi je bio prolaz, a istovremeno i najteža stvar koju je
trebalo da uradim.
„Ma koliko mi je teško to da kažem, bila si u pravu.
Izbegavao sam te da bih izbegao iskušenje i da bi se ti osećala
bezbedno na svom radno mestu. Da ne bih u tvojim očima bio
isti kao Dante.“
Gledao sam kako napetost napušta njene mišiće, male osmeh
zaigrao joj je na usnama. „Ne morate da brinete zbog toga.
Mnogo ste drugačiji muškarac od njega.“
„Nadam se i bolji.“ Moralo je da bude tako, inače bi sve što
radim bilo besmisleno. Pripala mi je muka od same pomisli na
to. No, zar nisam manipulisao s Ajvi? Zar nisam planirao da je
iskoristim?
„Očigledno, inače biste mi se nabacivali od početka, od
razgovora za posao.“
„I te kako sam pokušao to da uradim u prizemlju“, rekao sam,
setivši se koliko sam se radovao njenom pozivu. Onom do koga
nikad nije došlo.
„Da, ali razgovor tada još nije počeo.“
„Kad smo već kod toga, nisam stigao da te pitam šta si radila
za Dantea“, rekao sam, usmeravajući razgovor ka oblasti o
kojima su mu očajnički bile potrebne informacije a nisam
uspevao da je podstaknem da o njima priča.
„Bila sam njegova asistentkinja.“
„To znam, ali ne znam detalje. Da li si imala slične dužnosti
kao ovde?“
„Neke. Nije tako koordinisan i usmeren poput vas.“
„Previše zauzet kresanjem zaposlenih.“
„Imate li vi prava da mu to spočitavate?“, upitala je, vraćajući
razgovor na kolosek kojim nisam želeo da ide.
Zurio sam u nju. „To je nešto drugo.“
„Stvarno?“ Videvši njen ozbiljan izraz lica bilo mi je jasno da
se ne može izbeći ta tema.
Bilo mi je mrsko što moram da budem toliko otvoren, ali
podsetio sam sebe da je neophodno da uradim sve što je
potrebno da bih ostvario svoj cilj.
„Da, stvarno, neću da ti govorim da sam bio uzbuđen a da si
ti bila na raspolaganju, jer nije tako bilo. Prilično sam siguran da
sam ti jasno pokazao da me privlačiš, a nadam se da ti nije bilo
nelagodno u pojedinim trenucima. Nisam tražio seks, ali tako se
desilo, razljutila si me i jasno pokazala da ga želiš. Nisam bio u
stanju uma u kome bih sprečio sebe da se tome prepustim.“
„Kako ste znali da sam to želela?“
„Umesto da me odgurneš kao što je trebalo, obgrlila si me
oko vrata i nisi htela da me pustiš.“ Iscerio sam se, uživajući
kako se zgranula, da bi odmah zatim pocrvenela. Imao sam
osećaj da se ne seća kako me je povukla, kako me je zgrabila za
kurac. „Tren kasnije, pokušao sam da se odvojim, ali držala si
me čvrsto i žestoko si me ljubila. Kako tome da kažem ne?“
„Lako. Kažete da je to greška i sklonite se.“ Rekla je to s
dozom gorčine, osetio sam da se dešava nešto više od onoga što
se vidi na prvi pogled. Možda se pokajala.
Znam da ja nisam. Nikad se ne bih zbog toga pokajao.
„Da li Dante tako radi? Da li kaže da je greška?“
„Ne, on kaže da je to u opisu radnog mesta.“
Izvio sam obrvu. „A i pored toga si pobegla?“
„Da.“
„Teško mi je da u to poverujem.“
Vilica joj se stegla. „Ne lažem.“
„Kako to da znam?“ Upitao sam, iako sam znao da nije
lagala. Međutim, činilo se da moramo sve da raščistimo, da sve
iznesemo na videlo, spekulacije, zamaskirana pitanja. Da sve
karte stavimo na sto pre nego što nastavimo dalje.
„Tako što je Dante svinja koja misli da su žene tu da mu
udovolje u svakom pogledu. Način na koji vodi posao dostojan
je prezira. Želela sam da radim za kompaniju a integritetom, za
čoveka koji ima karakter.“
„A ja imam karakter?“, upitao sam malo iznenađeno.
„Da, jer da ga nemate, ne bismo ni vodili ovaj razgovor.“
„Dala bi otkaz?“
„Već biste pokušali da ponovo imate seks sa mnom.“
„Otkud znaš da to ne želim, da upravo ovog trena ne
razmišljam o tome koliko bih voleo da te povalim na svom
stolu.“
„Ne znam. A čak i ako to želite, tu postoji jedna mala
razlika.“
„A to je?“
„Očekivanja naspram stvarnosti.“
„Ne shvatam. Stvarno bih voleo da me zajašeš ovog trena“,
rekao sam sasvim iskreno. Sa svakim sekundom tako blizu
mene, moja samokontrola se krunila.
„To su očekivanja“, rekla je. I jasno sam joj video u očima da
se i ona kruni.
„To će biti stvarnost.“
Uzmakla je na korak u pokušaju da stvori veći razmak
između nas, da se oslobodi onoga što smo oboje osećali. „Možda
i nema toliko razlike između vas dvojice.“
Zakoračio sam napred, prateći je. „Ima.“
„A to je?“ Glas joj je bio nesiguran. Samo sam želeo da je
ućutkam svojim ustima.
„Bio sam u tebi. Znam da voliš da bude duboko i da bude
tvrd.“
„To uopšte nije tačno“, rekla je, a glas joj je bio slab i usne
razdvojene.
„Možda, ali razmišljaš o tome.“
Povukla se za korak, pogleda prilepljenog za pod. Gledao
sam kako joj se grudi šire od dubokih uzdaha. Kad je podigla
glavu, videla se odlučnost koje nije bilo ranije. „Ne želim da se
to ponovi.“
„Molim?“
Digla je ruku. „Ne kažem da nisam uživala, ali želim da naš
odnos bude profesionalan. Ništa više.“
Nagnuo sam se ka njoj toliko da sam mogao da osetim njen
miris. „Ne verujem ti.“ Želeo sam samo da je uzmem u naručje i
da sve ono ponovim!
„Rekli ste mi na razgovoru za posao da ne tražite seks s
asistentkinjom.“
„Stvari se menjaju.“
„Prema prilici?“
Uhvatio sam je za obraze, moje usne su kao duh lebdele
iznad njenih. „Neporeciva privlačnost.“
Požuda joj se komešala u očima, celo telo vibriralo je o moje,
ali odlučnost i rešenost bili su iznad svega. „Samo želim da
radim za vas. Možete li da poštujete tu moju želju ili treba da
dam otkaz?“
Razrogačio sam oči i odmakao se. Bila je ozbiljna. Nije to tek
tako rekla kao neku nepromišljenost, kao nešto što joj je prvo
palo na pamet. Nisam bio spreman da ostanem bez nje, barem ne
još – i dalje su mi bile potrebne informacije o Danteu. A uz to,
bila je stvarno dobra u svom poslu.
Pustio sam je i zakoračio unazad. „Neću te proganjati. Imaš
moju reč.“
Klimnula je glavom i podigla svoj tablet. „Odlično, hajde da
se vratimo rasporedu.“
Jebote.
Situacija je bila zeznutija nego što sam mislio.
9.
Ajvi
***
„Sranje“, opsovao sam u bradu i bezuspešno preturao po torbi
laptopa.
Ostalo je samo dvadeset četiri sata do leta za Boston, i do
odlaska u posetu jednom od prvih klijenata. Napuštanje
kancelarije uvek bi me unervozilo, uvek bi mi se motala po glavi
pitanja šta sam zaboravio i šta će krenuti naopako dok nisam tu.
Situacija se popravila otkako je gospođica Preskot počela da radi
za nas i mada nisam često išao na službena putovanja, savršeno
je sve organizovala.
Međutim, dok sam zurio u sto i torbu za laptop, nešto mi je
nedostajalo.
„Gospođice Preskot“, pozvao sam, nastavivši da prevrćem po
stvarima na stolu. Tu je ostavila portfolio sa statistikama i
izveštajem za Kameo internešenel, zajedno s planovima za
ažuriranje, ali nisam mogao da ih nađem.
Kameo sam ja doveo u UKP. Pre toga godinama smo
sarađivali, a kad sam otišao iz Central dizajna, Kameo je pošao
sa mnom. Ugovor s njima i odnos koji smo izgradili
predstavljali su početnu tačku u mom usponu do pozicije
izvršnog direktora. Prema tome, taj portfolio trebalo je da bude
velik i veoma uočljiv na mom stolu.
„Zašto mi je sto u haosu?“ Obično je bio uredan, ali u danima
pred put pretvarao se u džunglu od papira. „Gospođice Preskot!“
Da li ga je ona uzela? Bacio sam pogled ka vratima,
očekujući da se pojavi, ali nje nije bilo.
„Gospođice Preskot!“, povikao sam. I dalje nije bilo
odgovora. Iznerviranost mi je dobovala venama. Ustao sam,
zakoračio ka vratima i širom ih otvorio.
Bila mi je okrenuta leđima, ali nije poskočila niti je na bilo
koji drugi način reagovala.
„Prokletstvo, gospođice Preskot, da niste iznenada umrli?!“
Nije bilo odgovora.
„Ajvi!“
Zgrabio sam je za rame i okrenuo ka sebi. Razrogačila je oči i
zinula.
„Ćao“, samo to je rekla kad sam se namrštio na nju. „Opasna
vam je ta seksi namrštenost.“
„Šta se događa?! Zašto ne odgovarate kad vas pozovem?“
Izvila je obrvu i nacerila mi se. „Nisam ja tu da skačem na
svaki vaš mig.“
Iznenadni pokret dlana kojim me je potapkala po čelu i rekla:
„Bup“, potpuno me je zbunio.
„Jeste li pijani?“, upitao sam. Bilo je to jedino razumno
objašnjenje njenog čudnog ponašanja.
„Ni najmanje“, rekla je s osmehom.
„Onda dovucite dupe u moju kancelariju“, zarežao sam.
Kakvu to igru igra?
„Da li sam bila nevaljala? Da li ćete me ispljeskati po guzi?“
Ugrizla je donju usnu, prsti su joj klizni gore-dole po mojoj
kravati.
Toliko sam bio preneražen da nisam uspeo da se oduprem
kad me je privukla k sebi. Telo joj se unelo u moje. Nešto nije
bilo u redu, ali nisam mogao tačno da odredim o čemu je reč.
Energija je bila drugačija, oči, činilo se, iste, ali i nekako
nepoznate, strane. Zlatne pegice su bile na pogrešnom mestu.
Kosa joj je bila puštena – kad je to uradila?
„Ajris, pusti ga“, dopro je Ajvin glas.
Nije došao od žene ispred mene. Okrenuo sam se i video Ajvi
na nekoliko koraka od nas. Okrenuo sam glavu ka ženi čije su
usne bile na santimetar od mojih.
Osmeh se pojavio, počela je da se smeje, pustila me je i
odmakla se za korak, držeći se za stomak.
„Vaš izraz lica! Neprocenjivo!“
„Žao mi je, gospodine“, izvinila se Ajvi.
„Šta se dešava?“ Da nije ovo jedna od onih nameštaljki
skrivene kamere?
„Ovo je moja sestra Ajris. Došla je kod mene za vikend.
Trebalo je da ostane i da me čeka u stanu.“ Ajvi se namrštila na
dvojnicu.
Ajris joj se nasmešila s lažnom krotkošću i slegnula
ramenima. „Rekla sam ti da želim da vidim gde radiš.“
Ajvi je prekrstila ruke na grudima. „I zloupotrebila si moje
lice.“
„To je i moje lice“, usprotivila se Ajris.
„E, pa, ovde je moje.“
Zurio sam u njih, u dve gotovo istovetne žene ispred sebe.
Njihova razmena reči, porodična prisnost, način na koji su se
nadglasavale, pogodili su me u grudi i počelo je da boli.
„Vi ste bliznakinje?“, upitao sam, konačno došavši do reči.
To je privuklo pažnju Ajvi. „Da, Ajris živi u Indijani i došla
mi je u posetu jer ja nemam vremena da odem do nje.“
Zbog kombinacije mnoštva prekovremenih radnih sati i
ranijeg poletanja aviona za Boston, rekao sam joj da je slobodna
dok nisam tu. Naravno, morala je da bude na raspolaganju ako
nešto iskrsne i ako mi bude potrebna. No, mislio sam da neće
biti potrebe da je zovem iz Bostona.
Ispružio sam ruku, ostajući na distanci jer nisam znao šta bi
Ajris još mogla da uradi. „Drago mi je.“
„O, i meni je zadovoljstvo“, rekla je s osmehom i namignula.
„Ajris!“, prosiktala je Ajvi pre nego što mi je uputila
izvinjavajući pogled.
„Pa, da si mi to ranije pomenula, možda sad ne bih bila toliko
šokirana“, rekla je Ajris. Pogledi su im se sreli, zurile su jedna u
drugu nekoliko trenutaka. Na kraju je Ajris popustila: „Dobro!“,
i zamahala rukama. „Žao mi je, gospodine Devero. Mislim da
me je stigao džet-leg i malo sam luckasta.“
„Nema problema, samo ste me iznenadili.“ Pogledao sam
Ajvi. „Gospođice Preskot, potrebni ste mi.“
Ajris je to ispratila uzdahom i Ajvi joj je uputila još jedan
pogled. „Dolazim, gospodine.“
Još jedan uzdah od Ajris i: „Prestani!“ od Ajvi. Nisam mogao
da se ne nasmejem, uživajući više nego što je trebalo u Ajrisinoj
reakciji na dvosmislenosti dijaloga.
„Da, gospodine?“
„Ne mogu da nađem Kameo portfolio.“
„U izveštaj o društvenoj odgovornosti nisu uneseni podaci za
poslednjih nekoliko nedelja, pa sam dala da se to sredi“, rekla je
i otrčala do svog stola. Nije je bilo samo na sekund, ali i to je
bilo dovoljno da Ajris proviri i da mi namigne.
Nasmejao sam se i odmahnuo glavom. Nakon prvog šoka bile
su zabavan duet.
Ajvi je dotrčala, namrštila se sestri u prolazu i izvadila
portfolio. „Evo ga, s najnovijim informacijama.“
Nagnuo sam se ka njoj i tihim glasom upitao: „Zašto mi niste
onomad rekli da imate sestru bliznakinju?“
Trepnula je ka meni. „Zar je to važno?“
Da li je? Nije, ali nešto u vezi s tim pogodilo me je na
neočekivan način. „To je zanimljiva činjenica. Koja je starija?“
„Ja, tri minuta.“
Pogledao sam na sat i primetio da je prošlo četiri. „Kako vam
sve ovo izgleda? Imam li sve što mi treba za Boston?“
„Sad ste mirni. Avion poleće sutra u dva. Ostin će doći
ovamo posle vašeg sastanka u deset sa Tehtonikom.“
„Odlično. Rezervisali ste mi sobu u Kameo hotelu?“
Klimnula je glavom. „Da, dve noći u jednom od njihovih
apartmana.“
„Odlično. Slobodni ste ostatak dana.“
Zurila je u mene. „Stvarno?“
Nisam znao da joj dolazi sestra inače bih je ranije oslobodio
obaveza. U stvari, samo je trebalo da zatraži slobodno popodne.
„Vidimo se ujutru.“
„Hvala vam, gospodine Devero:“ Nasmešila mi se i poskočila
pre nego što me je zagrlila.
Od šoka nisam stigao da joj uzvratim zagrljajem. Pustila me
je i zakoračila unazad raširenih očiju. „Žao mi je, gospodine.“
U grudima mi je sve usplamtelo dok sam je gledao, očajnički
željan da bude tamo gde je bila sekund ranije.
„Lepo se zabavite“, rekao sam i pokazao glavom ka vratima.
Nasmešila se pre nego što je skoro pojurila napolje kao da je
zvonilo za kraj časa.
Odmahnuo sam glavom i seo za sto. Slušao sam ih kako se
kikoću i kako Ajvi upućuje pripravnicu da se javlja na telefon.
Nisam mogao da ne gledam kako izlazi, oči su nam se srele
na delić sekunde kad se okrenula.
Njena blizina, njena toplina i dalje su lebdeli oko mene.
Nedostajalo mi je to. Trudio sam se da budem dobar, a ona mi u
tome nimalo nije pomagala. Naprotiv, otežavala je stvari.
A da sve bude zanimljivije, imala je sestru bliznakinju.
Da li me je to privuklo?
Ne, nije. Ajvi me je privukla.
Čak ni njena sestra bliznakinja nije na mene delovala isto.
Sve što sam osećao bilo je rezervisano isključivo za Ajvi.
11.
Ajvi
***
Sledećeg jutra sama sam se odvezla na posao drugi put. Ostin je
trebalo da odveze gospodina Deveroa na aerodrom posle
jutarnjeg sastanka, a ja sam imala slobodno popodne. Tako sam
mogla da se vratim kući po Ajris. Navikla sam se protekle
nedelje da me Ostin čeka kod vrata, da idemo po kafu onda po
Linkolna, i pitala sam se da li će se to nastaviti kad se šef bude
vratio iz Bostona.
Uzela sam dve kafe i krenula gore. Baš kad sam ostavljala
svoje stvari i uključila računar, vrata su se otvorila i gospodin
Devero je ušao.
„Dobro jutro, gospodine“, rekla sam s osmehom.
Pogled mu je bio zalepljen za mene dok mi se približavao.
„Jesi li to ti, Ajvi?“, upitao je.
Malo sam se zbunila, ali nisam bila sasvim iznenađena nakon
onoga što je Ajris uradila dan ranije. „Naravno. Zar stvarno
mislite da bih pustila sestru da ponovo dođe ovamo?“
„S obzirom na to kako mi se nabacivala, nisam bio sasvim
siguran u to.“
„Šalila se. Veoma mi je žao zbog onoga što se desilo juče.“
Uhvatio me je za ruku i okrenuo k sebi, nežno mi je podigao
bradu. Gledala sam kako mu oči pretražuju po mojima pre no što
mu je napetost napustila stisak. Uzdahnuo je.
„To si stvarno ti“, rekao je.
„Kako znate?“, upitala sam. Većina ljudi imala je muke da
nas raspozna, to je važilo čak i za one koji su nas dobro
poznavali.
„Desno oko. Imaš zlatne poteze u dužici koji idu ka spoljnom
uglu oka. Tvoja sestra to nema.“
Uh!
I dalje me je dodirivao. Nije skidao pogled s mene dok je
palcem prelazio preko moje donje usne.
Trudila sam se da me to ne pogodi i da ignorišem način na
koji mi je usna plamtela pod njegovim dodirom, kako mi je
toplina natopila kožu.
Možda je Ajris u pravu. Ali nisam znala da li sam spremna da
sve stavim na kocku samo da bih videla šta će se desiti.
12.
Linkoln
***
Dani su munjevito prolazili. Kad smo već kod toga, svaki put
kad bi gospođica Preskot ušla u moju kancelariju, vreme bi
počelo sporije da teče. I ne bih mogao da se oduprem, da se
suzdržim, morao sam da dignem glavu kad se javi njen glas.
Gledao sam je kako njiše kukovima dok mi prilazi.
Bio je to vrhunac dana.
Bila je lepa, nerviralo me je što ne mogu da je dodirnem iako
sam to jako želeo.
„Stigao je ručak“, rekla je s osmehom pre nego što je stavila
kartonsku kutiju pred mene.
Bio sam toliko opčinjen njome da nisam ni video šta je
donela.
„Šta je ovo?“, upitao sam s prezirom dok sam zurio u obilje
zelenog posutog s nekoliko drugih boja.
„Salata.“
Digao sam pogled ka njoj. „Zašto'“
„Biljna vlakna, gospodine“, rekla je, okrenula se, pružajući
mi pogled na živahno dupe dok je izlazila.
Uzdahnuo sam i zabuljio se u salatu, usta su mi se iskrivila od
gađenja. Čim su se vrata zatvorila za njom, uzeo sam telefon i
nazvao je.
„Da?“, javila se.
„Hoću svoj sendvič iz Otela.“
„Jedite salatu, gospodine.“
„Sendvič“, naglasio sam.
„Salata“, rekla je istim tonom.
„Prokletstvo, gospođice Preskot, donesite mi sendvič!“
„Uživajte u salati“, rekla je i spustila slušalicu.
„Da li mi je to ona spustila...“, zurio sam u telefon. Onda sam
se stuštio ka vratima i širom ih otvorio.
Gospođica Preskot je skočila, a to je uradila i ona pripravnica
kojoj sam zaboravio ime.
„Sendvič“, zarežao sam.
„Salata.“
Pogledao sam pripravnicu. „Nazovite Otelo i naručite mi
sendvič s rebarcima i pomfrit.“
„D-da, gospodine“, promucala je i počela da traži broj
telefona Otela.
„Da nisi pipnula telefon, Stejsi.“
„Šta vam je?“, zarežao sam na gospođicu Preskot. „Ja sam
vam šef, zar ste to zaboravili? Kažem vam šta da uradite i vi to
uradite, jebote!“
„A vaš lekar je rekao da ne jedete slano, a pošto znam da se
zdravo hranite kod kuće, zdravo ćete se hraniti i ovde.“
„Zajebite njega!“
„Prestanite da glumite gospodina Mrzovoljnog. Neću da
budem odgovorna ako dobijete srčani udar s trideset šest
godina.“
„Moje srce je skroz u redu“, pobunio sam se. I stvarno je i
bilo. A unos soli uopšte nije predstavljao toliku dramu.
„Ali pritisak nije.“
„Pitam se zašto. Možda zato što neko misli da može da mi
postavlja uslove.“ Pritisak mi je bio malo visok – i to je sve.
Posledica stresa.
Ustala je i zakoračila ka meni. Toplina se prelila mnome na
njen dodir. Ruka joj se spustila na moje grudi, beskrajno me
zbunjujući, telo joj se pritislo o moje. Gledala me je pravo u oči
dok je dizala ruke na moj vrat i onda ih spuštala nazad preko
grudi. Ružičaste, jedre usne bile su mi tako blizu. Nedostajalo je
samo nekoliko malih santimetara i imao bih njene usne, jezik i
potom piću.
„Pojedite salatu, molim vas“, rekla je zadihanim šapatom.
Jedan mali pokret, jedna rečenica i potpuno me je razoružala.
Trepnuo sam u zapanjenoj nemosti, obrve su mi se nabrale.
Zinuo sam.
Nekoliko minuta kasnije sedeo sam za svojim stolom i davio
se salatom, pitajući se šta se to desilo.
13.
Ajvi
***
Došla sam kući, našminkala sam se i sredila kosu i deset puta
sam se presvukla pre nego što sam ponovo krenula u centar
grada. Nervi su treperili, leptirići su mi se rojili u stomaku i
neprestano sam se pitala da li je pametno što idem u stan svog
šefa.
Kad sam stigla do kule Medison, morala sam da unesem šifru
da bih ušla u garažu. Našla sam deo parkinga za goste, ostavila
kola i krenula liftom koji je vozio samo do ulaznog hola pošto
nisam imala ključ za lift rezervisan za stanare. Tu me je
dočekalo obezbeđenje s procedurom provere što je značilo da su
pozvali Linkolna i zatražili da im pokažem neki identifikacioni
dokument. Dali su mi privremenu karticu s kojom sam mogla da
se uputim na potkrovlje.
Na poslednjem spratu sam zatekla samo dvoja vrata, a kod
otvorenih je stajao Linkoln. Presvukao se u farmerke i majicu s
kratkim rukavima i uz to je bio bos. Nešto u njegovoj pozi ili
možda u opuštenoj odevnoj kombinaciji diglo je vrelinu u meni.
Jaka je bila želja da mu skočim u naručje i da zaboravim
strahove. Kako ću da držim prste k sebi, njegove da i ne
pominjem?
Na delić sekunde nije izgledao kao strogi izvršni direktor
velike kompanije koji izaziva strahopoštovanje već kao običan
momak.
„Zdravo“, rekao je s osmehom od koga su mi zaklecala
kolena.
Pridržao je vrata, a ja sam ušla trudeći se da ignorišem
elektricitet koji se javio kad sam prošla pored njega. „Treba
skočiti kroz nekoliko obruča samo da bi se stiglo dovde.“
„Neće biti tako sledeći put“, rekao je, zatvorio vrata i
zaključao ih. „Obezbeđenje striktno poštuje pravila jer mi retko
dolaze gosti. Ti si izuzetak.“
Prešla sam preko onog sledeći put komentara. „Dakle, ja sam
nešto posebno.“
„Da.“
Stala sam u pola koraka i zatekla se kako zurim u zid zbog
tog jednostavnog priznanja. No, stomak mi je pao kad sam
videla slike koje su ukrašavale prostor. Bilo je nekoliko i na
policama, ali zidovi hodnika i dnevne sobe bili su pokriveni
njima.
I na svima je bila žena plave kose. Na nekima je bio i on.
Smešili su se srećno i radosno na svakoj od tih fotografija.
Bio je to jak udarac, pucanj u srce. Osećala sam se kao da
pod propada poda mnom dok sam ih pažljivo gledala.
Fotografije nisu bile nove. Izgledao je na njima mlađe, a na
drugima i još mlađe. Na jednoj su bili u tinejdžerskom dobu,
zagrljeni kao da su na maturskoj večeri.
Ko je ona? I, što je važnije, šta je bila njemu?
Nastavio je da hoda, ali je stao kad je primetio da ga ne
pratim. „Ajvi?“
„Ko je ova devojka?“, upitala sam. Morala sam da zaustavim
bujicu pitanja koja su mi prolazila kroz glavu.
„Niko.“
Bilo ju je na desetine, a ne samo na nekoliko. Bilo ju je
previše da bi bila niko.
„Očigledno ti je nešto?“
Sama količina je to potvrđivala. Neinscenirane fotografije,
šaljive poze i jasna veza.
„Nije važno. Više nije tu.“ Glas mu je bio leden, reči šture i
ništa nisu uradile da skinu teret ovog otkrića. Fotografije žene s
kojom je bio najmanje od srednje škole ukrašavale su maltene
sve zidove njegovog stana i to nije bilo važno?
„Naravno da je važno.“ Spustila sam torbicu na pod i
mahnula ka slikama. „Da li zbog ovoga retko imaš goste?
Dovedeš devojku gore, ona vidi slike, ode i nikad se više ne
vrati?“
„Ne dovodim ljude ovamo jer se raspituju o stvarima o
kojima ne želim da pričam.“ Bio je napet, ali tu se nije radilo
samo o revoltu i ljutnji; oluja koja se naslućivala iz njegovih reči
sprečila me je da navaljujem da dobijem odgovor. Nisam bila
sigurna da želim da ga čujem, ali bio mi je potreban ukoliko
želimo da se prepustimo onim važnim osećanjima. Svetilište
koje je podigao jasno je pokazivalo da je i dalje vezan za nju, ko
god ona bila.
Jedno sam znala – ja nisam ona.
„Obećan mi je pogled na grad“, rekla sam, progutavši
radoznalost, potrebu za odgovorima, potisnuvši ili, barem zasad.
Sudar volja je prošao, Linkoln se opustio, ali primetila sam
kako mu je pogled poleteo ka fotografijama pre nego što je
posegao za mojom rukom. Kad mi je ruka kliznula u njegovu,
treperava toplina je poletela naviše i onda se u kaskadama
spustila mojim telom.
I ranije sam doživela to osećanje, ali nikad te gustine, ne tako
prožimajuće. Bila je parališuća misao da je i on možda to
osećao, ali ne za mene već za nju.
Zadržala sam to u sebi i konačno pogledala naokolo. Stan je
bio ogroman i u svakom pogledu se kvalifikovao da se nazove
luksuznim penthausom. Čitava moja garsonjera stala bi u
njegovu dnevnu sobu. I nije mi to smetalo, volela sam svoj mali
dom.
Kod njega je sve bilo veliko s minimumom ukrasa. Bilo je
čisto i blistavo kao iz neke emisije HGTV-a, ako izuzmemo
fotografije.
Kad smo prošli pored kamina i prišli staklenim zidovima,
zinula sam. Pogled je bio spektakularan, a i dalje smo bili
unutra. Otvorio je vrata i izašli smo na balkon na kome je bilo
nekoliko kaučeva i stolova. Vazduhom je još uvek strujalo
toplota dok sam zurila ka horizontu.
Sunce tek što je zašlo, ali sjaj se i dalje reflektovao na vodi,
odbijao od zgrada i osvetljavao planine sa snežnim kapama u
daljini.
„Tako je lepo“, rekla sam, gledajući savršene duge boja na
nebu.
„Rekao sam ti“, kazao je, naslonio se na ogradu i digao
pogled.
Stajali smo tamo, upijali prizor sve dok nisu nestali i
poslednji ostaci svetlih nijansi na nebu. Nastavila sam da gledam
treperenja svetala u mraku, brodove koji su klizili u ništavilo,
Ferisov točak u panorami grada.
Shvatila sam koliko je lepo biti s tim muškarcem, bez ikakvih
briga. Stajao je pored mene, ali ništa nismo morali da govorimo.
Čak i kad sam se nagnula ka njemu da mi bude toplije, s glavom
na njegovom ramenu, samo je pritisnuo usne na moje teme.
Tako jednostavan gest koji je tako mnogo značio. Srce mi je
poskočilo.
Stomak mu je zakrčao. Oboje smo se trgli i nasmejali.
„Pretpostavljam da je to znak da pogledamo jelovnik. Da li si za
čašu vina?“
„Naravno.“
Pošla sam za njim, trudeći se da ne gledam zidove s pitanjima
i umesto toga divila sam se kuhinji koja je bila veća od mog
stana. Možda je to preterivanje, ali ne veliko. Pult u centru
svakako je bio veći i od mog kreveta.
Sevnule su mi u glavi scene u kojima ležim na leđima s
Linkolnom između butina i morala sam da se prekorim.
Prvo razgovor, a posle možda još nešto. Nigde ne idemo dok
ne saznam nešto više o tajanstvenoj ženi.
„Šta će ti ovako veliki stan?“, upitala sam, skočila na jednu
od plišanih barskih stolica i nalaktila se na mermerni pult.
Nabrao je obrve i izvadio flašu vina iz frižidera. „Ne znam
tačno. Mislio sam da to treba uraditi u datom trenutku. Ima
previše prostora, u pojedine sobe i ne ulazim. Meni samom
sigurno ne treba trista kvadrata.“
„To je mnogo nepokretnog, nemog prostora.“ Da li ga je
kupio za nju?
„To je moje utočište i moje svetilište“, rekao je i uzeo dve
čaše iz kuhinjskog ormana. „Tu mogu da budem svoj. Ovo je
jedino mesto koje me dobro poznaje.“
„I ja želim da te upoznam.“
Usna mu se izvila kad je izvadio čep iz boce. „Koliko
planiraš da budeš sa mnom?“
„Kako to misliš?“, upitala sam zbunjena iznenadnom
promenom teme.
„Ti si smrtonosna kombinacija lepote i pameti. Jasno je da mi
nećeš biti asistentkinja doveka.“
„Volim da budem asistentkinja.“
Izvio je obrvu upitno i sipao vino.
„Ozbiljno ti kažem“, dodala sam.
„Imaš potencijal lidera.“
Odmahnula sam glavom. „Ne želim da idem na tu stranu.
Volim da budem desna ruka dok god me poštuju i cene.“
„Ali to neće uvekbiti slučaj. Vremenom ćeš postati
ogorčena.“ Stavio je čašu ispred mene pre nego što je nasuo vina
i sebi.
Odmahnula sam glavom i zavrtela vino u čaši. „Možda bih
mogla da vodim kompaniju, ali najveća prepreka jeste što ja to
ne želim. Nisam stvorena za vođu. Ja sam orkestrator. U tome je
razlika. Ti si autoritativan i jak i imaš sve osobine koje su
potrebne za vođenje kompanije vredne stotine miliona dolara. Ja
bih više volela da ostanem uz tebe i da te usrećujem.“
„Sviđa mi se kad si pored mene.“
Pogledi su nam se sreli i poznata vrelina raširila mi se telom.
„Volim da budem pored tebe.“
„Hoćeš li da mi objasniš zašto se nisi ovako ponašala cele
nedelje?“, upitao je, navodeći jedan od razloga zbog kojih sam
pristala da pređem preko njegovog praga.
Uzdahnula sam, pre nego što sam otpila vino, puštajući
mnoštvo ukusa da zaigraju na mojim nepcima. „Da li si ikad
želeo nešto a plašio si se da će to, kad ga konačno dobiješ,
upropastiti nešto drugo?“
Klimnuo je glavom. „Svaki put kad pomislim na tebe.“
Njegovo priznanje zateklo me je nespremnu. „A koliko često
misliš na mene?“
Pogled mu je zaronio u moj. „Mnogo više nego što bi
trebalo.“
„Više nego što bi trebalo?“
Nasmejao se pre nego što je seo na stolicu pored mene.
„Nikad ti ne promaknu ni najmanji detalji. Uvek sve brzo
shvatiš.“
„Talenat, pretpostavljam“, rekla sam i okrenula se ka njemu.
„Tako si uspela da ostaneš podalje od Dantea.“
Klimnula sam glavom. „Vidim foliranje na kilometar.“
„Ali ne vidiš moje“, rekao je. Ton mu je odjednom postao
težak.
„Kako to misliš?“
Prsti su mu prešli preko moje ruke. Pogled mu se namerno
zadržao na mojoj naježenoj koži. „Pomislio bih to svaki put kad
bih te nazvao smetnjom. Imaš moć nada mnom.“
Usne nam je delio santimetar. Želela sam da ih ponovo
osetim na svojim. Prešla sam taj razmak, nagnuvši se ka njemu.
Usta mu imala ukus vina, a svaki zamah njegovog jezika slao je
iskrice pravo među moje butine.
Kad sam se odmakla, svetlost se odbila privukavši mi pogled.
Okrenula sam se i videla ga kako zuri s onom drugom ženom u
mene s fotografije. Bilo ih je mnogo.
Bila je nešto posebno.
Nisam mogla da vidim njegovo foliranje, a zurilo je u mene s
druge strane prostorije. Bila je to samo nešto što ometa pažnju. I
to je sve.
Odgurnula sam se i odmakla pre nego što je stigao da me
ponovo privuče.
„Ajvi?“, obrve su mu se nabrale.
Težina njegovog pogleda, kamen koji mi je bio na grudima.
Nisam mogla da ostanem. „Ko je ona?“ Mora to da mi kaže ili
me ništa neće zaustaviti.
Odmahnuo je glavom. „Ne.“
„Ranije si govorio o iskrenosti, a sad nećeš da mi kažeš ni
ime žene čije slike su svuda po tvom stanu!“, zamahala sam
rukama i čekala. „Da li je voliš?“
Nije bilo potrebe da uzalud troši reči. Videla sam odgovor u
njegovim očima. Otvoreno odbijanje da mi kaže tu jednu stvar,
da zatvori vrata za razgovor, nije mi ostavilo druge mogućnosti.
Nisam imala izbora
Kao što je Ostin jednom rekao, imao je tajne a ja nisam htela
da budem jedna od njih. Nisam htela da budem druga žena. A
samo tako mi je ostalo da se osećam jer čak i ako nije bio s
njom, samo o njoj je mislio. Ako ja ne mogu prestati da mislim
na ženu s fotografija, onda je jasno da ne može ni on.
„Moram da idem.“
Htela sam se da prođem pored njega, ali me je odmah uhvatio
za ruku. „Ajvi, čekaj!“
„To je previše“, rekla sam, trudeći se da zadržim suze.
„Ne, nije.“
„Jeste, žao mi je, gospodine Devero, ali dalje ne idem.“
Izvukla sam ruku i potrčala ka vratima, pokupivši usput svoju
torbicu.
Viknuo je moje ime, pošao za mnom, ali sam ga ignorisala.
Kao i bol u grudima.
Ignorisala sam slomljeno srce.
Nisam bila posebna.
Bila sam glupa.
17.
Linkoln
Satima nakon što je Ajvi otišla nisam bio u stanju ništa drugo da
radim osim da zurim u vrata. Potrčao sam za njom. Kad su se
vrata lifta zatvorila, sjurio sam se bos do prizemlja s
dvadesetčetvrtog sprata.
Stop-svetla bila su sve što sam video dok je izlazila iz garaže.
Nisam mogao da zaspim. Telo i um bili su previše napeti, sve
je bilo usredsređeno na jednu osobu. Njen dodir i njeno telo su
me dozivali. Da budem umotan u nju – to je bila moja jedina
želja.
Više nego da vidim Danteov pad želeo sam da Ajvi bude
moja. Ali po koju cenu? Mogu li da joj kažem šta stoji iza
fotografija zbog kojih je pobegla.
Mogu li da budem otvoren prema njoj, da joj ispričam za
London?
Sati su prošli i bio sam još razdraženiji. Potreba za njom
dostigla je nivo očaja koji nikad ranije nisam doživeo. Bio sam
spreman da se ispovedim. Dosta je bilo tih proseravanja od
proteklih nekoliko dana. Rekla mi je da me želi, a potom
pokušala da povuče to što je rekla.
Pristala je da dođe ovamo, poljubila me i onda odjednom
pobegla.
Bio sam besan kad sam okrenuo njen broj, jedva svestan šta
radim.
„Halo?“, rekla je pospanim glasom.
„Gde si?“, upitao sam.
Opet pospan glas. „Gospodine Devero?“
„Odgovori mi.“
„Kod kuće, u krevetu. Spavam.“
„Dolazim kod tebe.“ Otišao sam iz hodnika do svoje spavaće
sobe da uzmem cipele.
„U redu... čekaj, šta si rekao?“, upitala je konačno malo
budnija. „Sad je dva ujutru.“
„Biću tu za deset minuta.“
„Ne dolazi u obzir. Idite da spavate, gospodine Devero.“
Veza se prekinula, ali nije bilo bitno – već sam imao ključeve
u rukama i izašao sam iz stana.
Koža me je svrbela. Potreba da bude poda mnom bila je
nepodnošljiva. Ništa osim zadovoljavanje duboke želje za njom
ne bi moglo da pomogne, za to nije bilo zamene.
Srećom, imao sam njenu adresu. Pogledao sam mapu. Bila je
iznenađujuće blizu na Pionirskom trgu, trebalo mi je svega
nekoliko minuta da stignem tamo. Našao sam parking iza njene
zgrade i zauzeo mesto pored njenih kola. Spoljašnje stepenište
završavalo se na drugom spratu, a unutra je hodnik vodio do
stanova.
Njen je bio na kraju, blizu stepenica. Tresnuo sam pesnicom
po vratima, zvuk je odjeknuo hodnikom. Bilo me je baš briga i
ako probudim sve u zgradi. Mogu svi oni da se jebu, meni je
potrebna ona.
Iznenada je otvorila velika metalna vrata. Kosa joj je bila
razbarušena, imala je na sebi samo šorts i kratku majicu bez
bretela.
„Šta je sad?!“, povikala je, pre nego što me je zgrabila za
košulju i uvukla unutra. S treskom je zatvorila vrata i okrenula
se ka meni. „Da li ti to želiš da sve komšije počnu da me mrze?“
Nisam odgovorio. Došao sam tu samo iz jednog jedinog
razloga.
„Obećao si“, zavapila je kad je moja ruka kliznula ispod
tkanine oskudne majice bez bretela.
Koža joj je bila topla, a dojke meke. Uhvatio sam jednu,
uživajući što joj je bradavica očvrsla kad su je moji prsti očešali.
„Danima se igraš sa mnom“, prosiktao sam joj u uvo,
gricnuvši meso ispod. „Rekla si da me želiš.“ Jako sam joj
stisnuo dojku pre nego što sam spustio ruku na njen stomak i
oko kukova.
„Kriješ štošta od mene. Neću da igram tu igru“, rekla je pre
nego što se udavila u oštrom uzdahu kad je moja druga ruka
kliznula između njenili nogu.
Zarežao sam, pritisnuo prste na klitoris i onda ga ovlaš
šljapnuo.
„Ovo nije igra.“
„A šta je, onda?“
„Želja. Potreba. Žudnja. Nezamisliva hitnost da zaronim
duboko u ovu savršenu picu.“
„Otkud znaš da to i ja želim?“, upitala je.
Kliznuo sam rukom ispod tkanine šortsa i zatekao je sklisku.
„Jer sam ja jedini koji te može navesti da budeš ovako vlažna.“
„Jebi se!“
Njen otpor samo mi je pojačao želju da je podignem,
pritisnem o zid i da se zabijem u nju. „S tobom svakog dana.
Više puta dnevno. Svuda.“
„Prestani.“
Zažmurio sam na tu reč i uprkos vibracijama u venama, stao
sam u pola pokreta. Pokidaće me to, ali ako je to ono što želi,
tako će i biti.
„Da li stvarno to želiš?“
„D-da.“
Zažmurio sam i izvukao ruku.
Dlanovima mi je uokvirila lice i pritisnula usne o moje.
Od šoka sam otvorio oči i uzmakao. Bilo mi je potrebno
pojašnjenje jer su njeni postupci bili protivrečni. „Da, a na šta to
kažeš da?“
„Svakog dana. Svuda“, rekla je s uzdahom.
„Napokon.“
Srušio sam se na njene usne pre nego što sam je zavrteo,
naterao je da se nagne i jednom rukom joj pritisnuo dlanove na
zid. Oslobodio sam kurac, izvukao kondom iz džepa i pocepao
omot zubima.
„Reci mi još jednom koliko ovo želiš, koliko želiš da budem
u tebi“, rekao sam, svukao sam joj šorts i pritisnuo glavić o
klitoris, natapajući ga njenim sokovima.
„Jebote, napuni me“, rekla je. Mogao bih se zakleti da je
zarežala.
Namestio sam ga slobodnom rukom i ne gubeći ni trena,
zabio sam se u nju. Njen vrisak bio je udarac vreline od kojeg su
mi se prsti na nogama uvili.
Izvadio sam ga i postavio na ivicu njenog otvora. „Reci moje
ime.“
„Linkoln“, rekla je zadihano stenjući.
Talas topline proširio mi se grudima i zabio sam se ponovo u
nju.
„Ponovo.“
„Linkoln.“
„Savršenstvo, jebote“
Svako zaranjanje me je gonilo, svaki put kad bi zacvilela
naterala bi me da se zabodem jače i dublje. Bilo je to
oslobađanje koje mi je bilo potrebno.
Pustio sam joj dlanove, klizeći rukom nadole dok je nisam
uhvatio za vrat i povukao joj glavu ka sebi, terajući je da još više
izvije leđa. Svidelo mi se kako bi joj se pica stegla oko mene i
na najmanje dodir po vratu. Čak su joj i bradavice očvrsle.
Njena dojka savršeno se smestila u moj dlan, bradavica je
kliznula između dva prsta omogućavajući mi da je uštinem i
čujem njen visok, slatki jecaj.
Bilo je to javljanje anđela.
Njeno dupe odskakivalo je sa svakim zakucavanjem mojih
kukova.
Povukao sam je za kosu, terajući je da digne glavu.
„Kaži mi da ti se ovo sviđa“, prosiktao sam zabadajući se u
nju.
„Sviđa mi se.“
Šta ti se sviđa?“
„Mmm... jebote. Tvoj kurac. Sviđa mi se tvoj kurac.“
Uz krik, telo joj se napelo i zadrhtalo kad je orgazam
protutnjao kroz nju.
Nekoliko sekundi kasnije kolena su je izdala, omotao sam
ruke oko nje i poveo je prema krevetu. Pala je na dušek, nije
mogla da se uspravi, a ja nisam mogao da stanem vođen
nagonom da je ispunim. Nastavio sam da uranjam u nju, a onda
sam se napeo, zadovoljstvo se obrušavalo na mene dok sam
ispaljivao vreli tovar.
Bio sam potpuno isceđen, pao sam pored nje na krevet.
Ovaj naš drugi intimni susret bilo je još fantastičniji nego
prvi. Nisam hteo da stanem, ali to je značilo da moram istinski
da budem otvoren prema njoj.
Mogu li zaista to sebi da dopustim? Mogu li da se predam tim
osećanjima? Da li je ikad išta dobro proizašlo iz toga što sam
voleo nekoga? Gledao sam ih kako uništavaju moje sve za
treptaj oka.
Zauvek je urezano u moj um kako je izgledala kad sam je
poslednji put video.
Nikad više neću biti ceo.
„Hajde da se istuširamo“, rekla je Ajvi kad smo se smirili i
pre nego što se okrenula od mene i skliznula s kreveta.
Uhvatio sam je za ruku. Bio je to instinktivan pokret. Morao
sam da razvežem čvor koji mi je bio u grudima.
„Izvini“, izbrbljao sam, ne znam zašto, ali osećao sam da je
to neophodno.
Okrenula se ka meni, njena bleda koža i dalje zarumenjena,
iskre gneva u očima.
„Za šta? Što si me probudio u dva ujutru da bi mogao da se
olakšaš, ili zato što si se ponašao kao kompletna kretenčina
prema meni cele nedelje?“
Šaka mi se stegla oko njene ruke. „I jedno i drugo.“
„Otišla sam s dobrim razlogom. Ako želiš da ostaneš, onda
objasni svoje ponašanje jer neću tolerisati ta sranja i kad smo
već kod toga. Reci mi ko je ona.“
Obrve su mi se nabrale dok sam zurio u nju. „Ko to?“
Pokušao sam da glumim ludilo, da se pravim kao da se ranije
ništa nije desilo, ali bilo je to besmisleno. Izjurila je iz mog stana
pre nekoliko sati.
„Prestani da se praviš glup. Znaš dobro za koga te pitam. Za
ženu na fotografijama koje su svuda po tvojoj kući. O kojoj ništa
nisi hteo da mi kažeš. Da li ti je to žena? Devojka?“
Odmahnuo sam glavom. „Nemam ni jedno ni drugo, znaš to.“
„Pa šta ti je ona?! Jer ne mogu ovo da radim ako je ona nešto
posebno.“
„Jeste posebna.“
Ajvi je uzdahnula i okrenula se od mene, cimnula je ruku,
pokušavajući da se oslobodi mog stiska.
„Napolje!“
„Ajvi...“
„Napolje!“ Oslobodila se i prekrstila ruke na grudima.
„Rekao si da nećeš to ponoviti, a ja to svakako neću više
prihvatiti, zato odlazi.“
„Šta to neću ponoviti?“
„Da se nećeš zatvoriti preda mnom. Zato sam otišla.“
„Ne zatvaram se, ali ima stvari o kojima ne pričam. Ne
pozivam ljude u svoj dom jer, kao što si sigurno primetila,
nemam nijednog pravog prijatelja. Ja sam samo usamljena
guzica koja sedi na najvišem vrhu i gleda odozgo svet.“
Digla je ruke i odmahnula glavom, zubi su joj zaškrgutali.
„Ne moga ja ovo, Linkolne. Mislim da ne mogu više da radim za
tebe.“
Srce mi je tresnulo u grudima. Morao sam da joj kažem, da
joj kažem više nego što sam želeo, ukoliko nameravam da je
zadržim.
Da je zadržim?
Razmislio sam o tim rečima. Dao sam im glas i priznao sebi
da Ajvi nije ni budala ni moje oruđe. Više nego što sam želeo da
je zadržim kao svoju asistentkinju, hteo sam da bude pored
mene i u mom krevetu.
„Čekaj, molim te... sačekaj malo.“ Nagnuo sam se preko
ivice kreveta i iskopao novčanik iz farmerki. Otvorio sam ga,
našao fotografiju London i podigao je.
„Ona?“
Ajvi je klimnula glavom.
Zurio sam u fotografiju i pustio da me bol preplavi. Bilo je to
moje gorivo, ono što me goni ka uspehu.
„Veoma je posebna. Ona je razlog koji stoji iza svega, uzrok
što se moj život ovako oblikovao.“
Ajvi je uzdahnula. „Linkolne, ja ne…“
„Da ti objasnim!“, zarežao sam, presekavši je.
Trepnula je i klimnula glavom. „Ko je ona?“, upitala je
ponovo.
Jedini izlaz iz ovog haosa nedoumica i dvoumljenja koji sam
napravio bio je da joj kažem tajnu koja je nosila najveću
agoniju.
„Moja sestra bliznakinja.“
Uzdah je proleteo vazduhom, video sam kako pada pored
mene. Nisam mogao da je pogledam, nisam mogao da podnesem
sažaljenje za koje sam znao da ću ga videti u njenim očima
nakon sledećih reči.
„I pokojna je.“
Ajvi je imala sestru bliznakinju i prema tome svrstavala se
među malobrojne ljude koji su mogli razumeti zašto me je smrt
sestre toliko mučila. Od svih ljudi koje sam poznavao, Ajvi je
bila od onih retkih koji bi mogli da shvate da je moj životni tok
pokidan i da me više ne povezuje s nekim drugim.
Ajvi mi je stavila ruku na podlakticu. „Šta se desilo?“
„Ubila se pre osam godina.“ Disanje mi je postalo teško kao i
uvek kad bih govorio o njoj. „Znao sam da nešto nije u redu.
Mogao sam da osetim to kao teret na grudima. Imali smo tu stu
povezanosti.“ Pogledao sam je, klimnula je glavom. „Mesecima
sam se osećao loše, depresivno. Počelo je i pre toga, ali bilo je
toliko loše tih poslednjih nekoliko meseci da sam razmišljao o
tome da počnem da pijem antidepresive. Imao sam noćne more,
sanjao bih da su me živog sahranili i budio bih se boreći se za
dah.“
„Strašno.“
Klimnuo sam glavom. „Bio sam na sastanku s klijentom kad
mi je zazvonio telefon. Morao sam da ga utišam, ali čim se
sastanak zašio, pogledao sam od koga je taj propušten poziv.
Kad sam video njeno ime, čudno osećanje u grudima otvorilo se
u provaliju. Nije odgovarala na moje pozive i na poruke. Otišao
sam s posla i prvim letom uputio sam se ovamo. Bezdan je
postao dublji i mračniji i hladniji. Uspeo sam da ubedim domara
njene zgrade da me pusti da uđem.“
Disanje mi je postalo isprekidano. Za osam godina, nikome to
nisam rekao.
„Linkolne, stani“, rekla je Ajvi blagim glasom, njeni prsti
crtali su nežne krugove po mojoj koži.
Pogledao sam je u oči. Već sam otišao predaleko. Morao sam
da završim, da joj otkrijem sve što mogu.
„Nikad tu scenu neću uspeti da izbacim iz glave.“ Slike su mi
sevale pred očima i morao sam čvrsto da zažmurim. More
crvenila. Londonine kao lešnik smeđe oči zure prazno. Skačem
u vodu i vičem na nju, preklinjem je da me ne napušta. „Isekla je
vene u kadi.“
Ajvi je prostenjala.
„Nisam mogao da je spasem. Da sam se samo javio kad me je
zvala. Da sam samo uspeo da je navedem da mi se poveri. Znao
sam da nešto nije kako treba, ali uveravala me je da je sve u
redu.“
„Nisi ti kriv.“
„Zašto je to uradila?“ Bol je prevladao. Ispovedanje Ajvi bilo
je katarzično i mukotrpno bolno. „Jedno drugom bili smo sve.
Ljudi ne razumeju, ne shvataju. Od svih ljudi koje poznajem, ti
si jedina koja bi to mogla istinski da razume. London mi nije
bila samo sestra, bila je moja druga polovina. Od početka, bili
smo ona i ja. Sad sam tu samo ja. I dalje imam Dakotu, ali
ona...“
„Ona nikad ne može da ti bude ono što je bila London.“
Odmahnuo sam glavom. „Volim Dakotu, ali nikad nismo bili
bliski kao London i ja. Igrao sam ulogu starijeg brata Dakoti,
njenog najbližeg poverenika.“
Ajvi me je utešno trljala po ruci. „Kažu da je gubitak blizanca
sličan gubitku supružnika. Nije isto, ali dubina povezanosti i jad
i ožalošćenost su slični. Blizanaštvo je jaka emocija. Ja sam
usamljena bez Ajris, ali znam da je tu, na telefonski poziv
daleko od mene. Tvoja usamljenost je stoput veća.“
„Nadmašuje je samo gnev.“
„Prema njoj?“
Odmahnuo sam glavom i uzdahnuo. „Svuda držim njene slike
da bih se podsetio zašto tako mnogo radim. Zašto svakog dana
dajem sve od sebe da UKP postane div.“
„Ali nema njene fotografije u kancelariji.“
„Ima njenih slika i tamo, ali iz razloga koje još nisam
spreman da otkrijem, držim ih skrivene.“
Radoznalost joj se pojavila u očima, ali klimnula je glavom
pomirljivo. „Tako je lepa.“
„Bila je moje sunce.“ My only sunshine, pomislio sam, a
melodija mi se javila u glavi. „Borila se s depresijom na koledžu
i zbog toga sam i ja kroz to prošao. Ljudi misle da je bilo
obrnuto. Niko ne veruje da je ona patila od toga jer je uvek bila
zrak svetla.“
Koje je on ugasio.
Ajvi mi se popela u krilo i raširila mi ruke dok su mi se
mišići opirali. Tek tada sam shvatio koliko sam bio napet. Ruke
su joj putovale po mojim rukama, preko mojih ramena, uz vrat
dok se nisu našle na mom licu.
„Psst, mir“, prošaputala je.
Bila je to taktika koju je koristila na poslu. Kao lek, kao
sredstvo za smirenje. Odmah sam se umirio.
„Kako to radiš?“, upitao sam kad sam je zagrlio i prislonio
čelo uz njeno.
„U početku je to bio eksperiment, a potpuna zbunjenost u
tvom izrazu lica bila je neprocenjiva, ali te je umirilo. Nakon što
se nekoliko puta ponovio isti rezultat, počela sam da se pitam da
li si uskraćen.“
„Uskraćen za šta?“
„Za veze s ljudima, za ljudski kontakt“, rekla je. Bila je
neverovatno u pravu. „Vredno i mnogo radiš svakog dana.
Koliko znam i slobodno vreme provodiš radeći ili vežbajući i to
je sve.“
„Pre tebe, bilo je i drugih žena.“
Kratko je klimnula glavom. „Znam.“
„Međutim, one su samo donekle ublažavale situaciju. Nisu
mogle da rade ono što ti radiš.“
„A šta ja to radim?“
Lebdeo sam usnama iznad njenih. „Ponovo mi budiš
osećanja. Jača od gneva i bola koji su me proždirali godinama.
To me razoružava.“
„Hoću sve to da sklonim.“
Prsti su mi se raširili po njenim leđima. Privukao sam je bliže
k sebi. „Ne možeš. I tebe će progutati.“
„Onda ću ti pomoći da nosiš taj teret.“
„Ne govori to.“
„Zašto?“
„Jer ću te na kraju samo povrediti.“ Na najkraći tren
zaboravio sam šta sam pokrenuo. Šta se dešava drugde dok mi
sedimo tu.
„Ne, nećeš“, usprotivila se. Njene lepe oči praktično su me
preklinjale.
Sklonio sam joj kosu. „Da, hoću. Mrzećeš me i ova osećanja
pretvoriće se u prah.“
„Koja osećanja?“
Odmahnuo sam glavom. „Ako ih izgovorim, želećeš da me
ubediš da ovo može da funkcioniše.“
„Mi bismo mogli da funkcionišemo.“
„Mogli bismo, ali ne možemo.“ Što sam više bio s Ajvi, to
više sam saosećao s njom – mojom savršenom olujom.
Odmahnula je glavom. „Govoriš u zagonetkama, Linkolne.“
„Da li sam ti već rekao koliko to volim?“
„Šta to?“
„Kad izgovaraš moje ime.“
„Linkoln“, rekla je ponovo.
Zaronio glavu u njen vrat i izgubio se u njenim rukama.
Tu je bilo više utehe nego što sam je sakupio za deceniju,
upio sam to osećanje kao izgladneo čovek.
Kad bih samo mogao zauvek da je zadržim.
18.
Ajvi
***
Tuširanje i sat vremena kasnije, upristojili smo se i krenuli na
„prihvatljivo dobru“ kafu i doručak.
Leksus je bio parkiran pored mog ševroleta, što me je malo
zbunilo.
„Da li si njime stigao ovamo?“
Leksus je svirnuo, Linkoln mi je pokazao rukom da uđem.
„Kako drugačije?“
Slegnula sam ramenima. „Ne znam. Mogao si da pozoveš
Ostina. Nisam znala da imaš još jedna kola pored kontinentala.“
„Iako sam vlasnik, kontinental je Ostinov. Ovo su moja
kola.“
Kao i njegov stan, automobil je bio u besprekornom izdanju.
Nije imao tragove korišćenja i sumnjala sam da je video mnogo
asfalta.
Ono za šta sam mislila da će biti kratka vožnja do lokalnog
kafea pretvorilo se u izlet auto-putem 1-5 i završilo se u ekspres-
restoranu Glo.
Izašli smo iz kola, prihvatila sam njegovu ispruženu ruku.
Sviđala mi se toplina koja ju je pratila. Bila sam oduševljena
opuštenošću koja nas je okruživala.
„Dugačak put smo prešli samo za doručak“, rekla sam,
konačno izrazivši zbunjenost izborom lokacije.
„Imaju najbolja jela na svetu. London i ja otkrili smo ih
slučajno nakon pijane noći na koledžu. Taksista ih je preporučio
i to s razlogom.“
Kelnerica nas je smestila, uzela sam jelovnik od nje i
skenirala slasne zalogaje. Tada mi je sinulo.
„Čekaj malo – koledž?“
Klimnuo je glavom. „Diplomirao sam na Univerzitetu države
Vašington u Sijetlu.“
Zurila sam u njega. Kako to nisam znala? Pre razgovora za
posao saznala sam mnogo toga o UKP-u, a nisam se pozabavila
Linkolnovom prošlošću.
„Znači živeo si ovde ranije?“
Ponovo je klimnuo glavom.
„A čak ni tada nisi otišao do Svemirske igle?“, upitala sam.
To ga je nasmejalo, a ja sam ostala zbunjena činjenicom da
ne samo da je živeo u Sijetlu već osam godina već je pre toga
bio tu još najmanje četiri godine. To me je šokiralo.
„Nismo išli preko vode često, ostajali smo u krugu
univerziteta.“
„Čak i kad si došao sa roditeljima da vidiš kakav je smeštaj u
kampusu?“ Ko je još živeo u Sijetlu ukupno dvanaest godina a
da nije otišao do Svemirske igle?
Odmahnuo je glavom i upitao: „Zašto ti je to tako važno?“
„Samo sam iznenađena i pitam se da li si stigao malo i da
živiš.“
Došla je kelnerica, naručili smo kafu.
„Kako bi bilo da me povedeš tamo?“ Prsti su mu se isprepleli
s mojima na stolu. Zurila sam u njih, a onda sam ga pogledala u
oči. Uživali smo u opuštenoj atmosferi, toliko drugačijoj od
onoga pre. Sviđalo mi se to, ali razgovor prethodnog dana vrteo
mi se po glavi. Nisam znala u kakvom smo statusu nakon svega
što je rečeno.
„Pa, dakle, šta je ovo?“, upitala sam pokazavši rukom na nas.
Digao je pogled s menija. „Doručak.“
„Nisam te to pitala.“
Privukao je moju ruku usnama. „Bio sam veoma jasan
jutros.“
Srce mi je poskočilo u grudima, malo sam se promeškoljila u
stolici. Rekao je da sam njegova, deo mene znao je da je to
istina.
„A ti umeš iznenada da podigneš zid, zato reci ti meni šta je
ovo“, kazao je.
Povukla sam donju usnu zubima. „Bila sam zbunjena prošle
nedelje.“
„Da li je to: ’Izvini, Linkolne’?“
„Samo ako se i ti izviniš zbog svog ponašanja.“
„Ti si za to bila kriva“, rekao je s osmehom.
„Da li ti je sad bolje?“
„Za tovar sam lakši. Mnogo toga sam izbacio iz sebe.“
Namignuo mi je.
Obraze mi je oblila vrelina, morala sam da skrenem pogled.
„Onda, izvini što sam se onako odbojno ponašala nakon večere
na jahti. Ali nije mi žao što smo imali profesionalni odnos
poslednjih nekoliko meseci.“
„Bilo mi je teško što nisam mogao da te dodirnem.“ Opet je
isprepletao naše prste i ispravnost toga ponovo me je
prenerazila.
Od momenta kad sam naletela na njega u hodniku,
napredovali smo do ovog trenutka. Trenutka u kojem sam
shvatila koliko želim da budem u njegovom životu. Želela sam
da budem njegova i bila sam.
Naručili smo doručak i dogovarali odlazak do Svemirske igle.
Nismo pričali o poslu niti kako ćemo da se nosimo sa ovim u
ponedeljak ujutru.
Umesto toga, bili smo samo Ajvi i Linkoln, koji ćaskaju o
svemu i ni o čemu istovremeno.
„Radio si na razvoju softvera u UKP-u pre nego što si postao
izvršni direktor?“, upitala sam, posolila omlet sa zelenišem i
potom ga pobiberila.
Klimnuo je glavom i zasekao jaja sa slaninom. „Većina naših
sistema dolazi iz softvera koji sam ja napravio. Menjali su se i
evoluirali tokom godina, ali izvorni softver je moj.“
„Nisam to znala. Kad sam radila za Dantea, u početku sam
mislila da je genijalni programer. Hoću reći, tako je stekao
bogatstvo, akumulirao kapital da osnuje Kilgor industrije.
Na pominjanje Dantea, Linkoln se uznemirio. „Šta te je
navelo da promeniš mišljenje?“
Ti.
Linkoln nije nadmeno isticao svoju genijalnost, za razliku od
Dantea koji je samo o tome pričao.
„U početku male stvari. Uvek je likovao zbog sajta koji je
razvio. Onda je jedne noći, nakon nekoliko pića, rekao: ’Bićemo
veći od Fejsbuka’ Mi. Ne ja – mi. Ako ćeš da budeš tako veliki,
zašto planiraš da im se prodaš?“
„Ljudi bi sve uradili za pare.“
„Misliš?“
Klimnuo je glavom i snažno zabo viljušku u krompiriće.
„Neke iskvari do te mere da su spremni da prodaju prijatelje i
porodicu. Živote će uzimati bez kajanja.“
Uzela sam ga za ruku, sprečavajući ga da slomi tanjir. „Kao
da imaš nekog iskustva s tim.“ Nisam znala šta je Dante uradio,
odakle dolazi ta uzajamna netrpeljivost, ali očigledno je tu bilo
zle krvi.
Uzdahnuo je, konačno se malo opustivši. Vratila sam se svom
doručku. „Iskustvo nije uvek dobro, mada je bilo moja
pokretačka snaga.“
„Pa, možda si u pravu“, rekla sam, odlučivši da pomenem
stvari koje sam otkrila pre nego što sam napustila Kilgora.
„Zašto?“
Otpila sam gutljaj kafe, tražeći prave reči. „Za pet godina,
gledala sam kako nadgleda programere u kompaniji, prodaje
softver kod kojeg se stalno pojavljuju problemi i obećava ono
što ne može da ispuni. Ima sjajne ideje, ali nije mu dobra
realizacija. Dodaj tome sklonost da dobije sve što poželi, i
kompanija je na klimavim nogama.“
„Klimavim nogama?“ Od toga je malo živnuo. „Mislio sam
da Kilgor dobro stoji.“
„Tako kažu finansijski izveštaji, ali greše. Protraćio je mnogo
novca na nebitne stvari, na klijente. Nema talenta za biznis.“
„Hoćeš da kažeš da je naduvao brojke?“, upitao je, mnogo
zainteresovaniji nego što sam očekivala da će biti.
„Ne znam to sigurno... Možda jeste. Sve to me je navelo da
vidim zapanjujuću razliku između vas dvojice i s ponosom
mogu reći da sad radim za poštenu kompaniju.“
„Drago mi je da to čujem jer mogu da kažem s izvesnom
dozom sigurnosti da izvršni direktor te kompanije ima visoko
mišljenje o tebi.“
„Stvarno?“, upitala sam, prihvatajući igru.
Klimnuo je glavom. „Veoma visoko.“
„Pa, i ja o njemu imam visoko mišljenje.“
Pritisnuo je usne na moje prste. „Odlično.“
Saznala sam nekoliko stvari o Linkolnu u sledećih nekoliko
sati, u šta je bila uključena i umiljata strana izvršnog direktora.
Pre nego što je krenuo kući priuštio mi je još šest orgazama i
mada još nisam bila sigurna kakav je status naše veze, imala sam
osećaj da ćemo naći rešenje za to kasnije. Na kraju krajeva,
imao je upornost i izdržljivost muškarca upola mlađeg i uvek je
tražio način da bude u meni.
19.
Linkoln
Nedeljama kasnije
Poslao sam Markusu imejl s novim informacijama. Svaki put
kad bih to uradio, griza savesti bi me živog sahranila. Lomila me
je strepnja da će me Ajvi zamrzeti, da ću je povrediti.
Sa svakim imejlom poslatim s bezbednog veb-sajta preko
koga smo godinama razmenjivali informacije, počeo bih da se
pitam mogu li prosto da uzmem Ajvi za ruku i da pobegnem.
Novac nije predstavljao problem, ali nisam želeo da naštetim
istrazi. Dugo sam radio na tome da upropastim Dantea. Da
doživi istu onu količinu bola koju sam ja osećao svakodnevno
nakon što se čoveku ceo svet sruši.
Dantea su zanimali samo luksuzne stvari, društveni položaj i
žene, a uništavanje njegove kompanije bilo je jedini način da mu
se osvetim. Zaslužio je da ga pošaljem u zatvor nakon onoga što
je učinio, ali Ajvi nije zaslužila da se nađe u buretu baruta koje
sam potpalio.
Međutim, ništa tu nisam mogao da uradim. Šteta je već
načinjena. Odlučio sam da budem sebičan, da je imam koliko
god mogu. Da se gostim svakim našim susretom kao da je
poslednji, da upijem svaki gram njene naklonosti. Sve do
poslednje kapi ljubavi kojom me obasipa.
Sve sam to apsorbovao u nadi da će me provesti kroz
predstojeću muku na drugu stranu, ali nisam imao pojma gde je
ta druga strana, ni kad ću stići do nje, ni da li je uopšte ima.
Bilo je potrebno nedelju dana i veoma dug vikend da
provedemo u krevetu da bi mi se požuda za njom smirila u
dovoljnoj meri da ne posežem stalno za njom na poslu. Meseci
nagomilane žudnje nisu se mogli tek tako izbrisati jednom kad je
sklonjen nevidljivi zid koji me je zadržavao. Čitavu nedelju
uživali smo jedno u drugom.
I nije bilo bitno koliko smo puta vodili ljubav, koliko bih puta
svršio u nju, nezasita požuda nije slabila. Samo bi ojačala dok je
ne bih opet imao ujutru, u podne, uveče. Ponekad bi se tu
ubacilo i kasno popodne i ponoć.
Nisam mogao prestati da je jebem.
Nisam želeo da prestanem.
Gonjen zadovoljstvom. U poteri za neizbežnim vrhuncem
koji nikad nije trajao onoliko dugo kao prethodnog puta.
Nisam mogao da se setim jesam li ikada želeo neku ženu
onoliko koliko sam želeo Ajvi. Bila je to potreba duboka do srži.
Svakog dana moja osećanja su rasla i širila se iako mi je krivica
bila za vratom.
„Šta je na rasporedu za popodne?“, upitao sam Ajvi kad je
stala pred mene. I dalje sam sedeo na stolici, ljuljao se i zurio u
nju.
Jutro je bilo ispunjeno sastancima i bio sam spreman za
pauzu, ali želja je počela da se ušunjava dok sam joj gledao
noge, zamišljajući ih obavijene oko mojih kukova, na mom
vratu... Hteo sam da je spustim na kolena da me uzme u usta, ali
ostalo je samo još dvadesetak minuta do ručka s Dakotom.
Ipak, nisam uspeo da se uzdržim. Primakao sam stolicu i
prešao prstima duž njenih nogu.
„Imaš...“ Isprekidano je uzdahnula kad su mi ruke pošle dalje
gore i privukao je bliže k sebi.
Sve mi je govorilo da je uzmem, da ništa drugo nije važno.
„L-Linkolne“, promucala je kad sam joj podigao suknju. Samo
zalogaj-dva. To nikome neće naškoditi.
Sklonio sam joj tange u stranu pre nego što sam se nagnuo i
prešao jezikom preko njenog klitorisa. Prostenjao sam kad sam
zaronio, usta su mi proždirala njenu picu, podstaknut njenim
prstima koji su mi u pesnicu uhvatili kosu i jecajima koje je
pokušala da priguši.
Pripravnica, kako god da se zvala, i dalje je sedela ispred i
bilo me je baš briga da li nas čuje. Bio sam usredsređen samo na
jedno: da mi Ajvi eksplodira na jeziku.
Zabo sam prste u njeno dupe, privlačeći je bliže. Sudeći po
visini glasa, primicala se vrhuncu.
Jebote! Moram da budem u njoj.
Sklonio sam ruku s nje i otkopčao pantalone da oslobodim
pulsirajuće bolan kurac. Čim se našao van rajsferšlusa, sklonio
sam usta, povukao je za kukove i posadio u svoje krilo.
Zbunjenost joj se videla u pogledu, ali onog trena kad sam
kliznuo u nju, zakolutala je očima.
Električni impuls prošao je kroz mene kad me je njena
toplina okružila. Osećaj je bio bolji, bliskiji nego pre. Svaka
misao me je napustila, zadovoljstvo je preuzimalo upravljanje,
vodeći moje pokrete.
„Tako je, dušo“, prošaputao sam joj na uvo dok sam je vodio
celom svojom dužinom, podižući kukove. „Hoću da svršiš oko
mene.“
Bez reči je zagrlila, naslonila čelo na moje, zamahujući
kukovima.
„Uzmi ga.“
Očešala se usnama o moje, iskosio sam glavu, hvatajući ih,
jezik mi je istog trena laptao njen. Držao sam je čvrsto kao da mi
život od toga zavisi, moj kurac je stabilno, čvrsto, ravnomerno
kao klip ulazio i izlazio iz nje.
Svako ubadanje vodilo nas je bliže, a onda sam osetio kako
se ukočila u mojim rukama, usta su joj se otvorila, izleteo joj je
prigušen, visok jecaj.
„Svrši na mom kurcu.“ Nisam je puštao dok ju je orgazam
tresao u mojim rukama.
Pulsiranje njenih zidova postalo je previše uzbudljivo.
Dostigao sam granicu, muda su mi se podigla i zabila o nju,
gurao sam ga naviše, eksplodirajući u nju.
Sedeli smo tako smireni, kao bez kostiju, oboje teško dišući.
Kad se magla raščistila, zurio sam u plafon a zvocava misao
odnekud s kraja pameti izašla je na površinu.
„Svršio sam u tebe“, rekao sam žurno.
Klimnula je glavom naslonjenom na moje rame. „Tako
puno.“
„Bez kondoma.“
„Mmm hmm.“
„Zar ne bi trebalo da se zabrinem?“
Odmahnula je glavom i uspravila se. „Kontracepcija.“
Trepnuo sam. „Mogu da svršim u tebe?“ Kako to ranije
nisam znao? Verovatno jer sam redovno koristio kondom. Deset
godina nisam imao stalnu vezu, navikao sam da se štitim od
zaraza i trudnoće.
Ugrizla mi je donju usnu i nasmešila se. „Kad god hoćeš.“
Prostenjao sam. „Ne govori to.“
„Zašto?“
„Već mi je i ovako teško da bar sat vremena budem sa tobom
ne dodirujući te. Sad nikad više neću moći da odvojim kurac od
tebe.“
„A to je loše?“, upitala je.
Mala bezobraznica. Stalno se trudila da glumi poslovnost i
profesionalnost, da se ponaša kao da nimalo nije obuzeta
strašću, a često bi skočila na mene posle sastanaka. Mali
konferencijski sto u mojoj kancelariji bio je slomljen zbog nje.
„E, pa, imamo posla i tako to“, podsetio sam je. „Ne možemo
po ceo dan da budemo u krevetu“, rekao sam, oponašajući ono
što mi je ranije govorila.
„A zašto?“
Prostenjao sam o njeno grlo, zubi su mi gricnuli kožu. „Ne
izazivaj me.“
„Samo sam došla da ti kažem šta danas imaš na rasporedu.“
„Bila si na samo tri metra od mene. Znaš da ne smeš to da
radiš.“
„Vama je, gospodine, potrebno malo samokontrole.“
„Bio sam prilično dobar u tome“, usprotivio sam se.
Poslednjih nekoliko nedelja, obično nakon posla, a ponekad i u
toku dana, radili smo na tome da zaprljamo svaki kvadratni
santimetar kancelarije. Međutim, sto je i dalje ostao moje
omiljeno mesto. Nešto u tome da je imam tu bilo je erotično i
uzbudljivo. Noći smo većinom provodili zajedno. Ponekad kod
nje, a češće kod mene. Ostin i usluga dostavljanja doručka bili
su zbunjeni.
„Ako pod tim misliš da si se ponašao kao napaljeni tinejdžer,
onda si u pravu.“
„Nisam toliko loš.“ Da, da, bio sam toliko loš. Ajvi mi prosto
nikad nije bilo dovoljno. Njenog tela i uma i duha. Upijao sam je
svakog dana i nisam uspevao da se zasitim.
Predstojeći kraj budio je očajničku želju za njom. Sa svakim
novim danom čvršće bih se uhvatio za nju, preklinjući da mi se
da još vremena.
Usisao sam vazduh kroz zube kad su joj se kukovi podigli.
Opirao sam se ogromnoj želji da je zgrabim i vratim gde je bila.
Njena toplina je otišla, moj kurac ostao je na hladnom vazduhu.
Biserne kapljice pale su na pantalone. Prostenjao sam, zureći u
njen dobro pojebani otvor.
Nisam umeo da objasnim primitivni ponos koji sam osećao,
gledajući kako moja sperma kaplje iz nje.
„Nemoj tako da me gledaš“, izgrdila me je.
„Ne smem da budem zagledan u tvoju lepotu?“
„Ne zuri u mene kao da bi hteo još jedan krug. Dobro znam
taj tvoj pogled.“
Nasmejao sam se. Bila je u pravu, videla ga je mnogo puta
ranije.
„Osim toga, treba da se središ za ručak sa sestrom.“
„Sranje.“ Vratio sam kurac u pantalone pre nego što sam
krenuo u kupatilo. Brzo pranje, provera garderobe, mlaz
kolonjske vode i bio sam spreman.
,Je l’ sad bolje?“, upitao sam, izašavši.
Ajvi je duboko uzdahnula, prišla i pritisla se o mene, uvlačeći
još jedan dubok uzdah.
„Volim tvoj miris.“ Prsti su joj se spustili, pritisli mi jaja i
stegli ih.
„Zar nisi rekla da moram da idem.“
„Hm? Da ideš?“
„Što pre porazgovaram s njom, to ćeš pre moći da je
upoznaš“, podsetio sam je, odmičući se. „Vratiću se.“
„Želim ti prijatan ručak“, rekla je, mahnuvši.
Nije bilo sumnje da će se Dakoti svideti Ajvi, ali morao sam
da popričam s njom u četiri oka pre nego što se njih dve sretnu.
Bio sam uhvaćen u zamku procepa između želje da se upoznaju
i želje da se ne upoznaju jer mi je vreme sa Ajvi bilo ograničeno.
Ostin me je čekao ispred ulaznih vrata i uspeli smo da
stignemo bez velikog kašnjenja. Ali, svejedno, Dakota me je već
čekala kad sam se smestio do nje na terasi restorana.
„Izvini što kasnim“, rekao sam.
Zurila je u mene trenutak, odmeravajući me. „Ko si ti i šta si
uradio s mojim bratom?“
„Molim?“
„Šta ti je? Kao da si srećan... tako nešto.“
„Tako nekako.“
Nastavila je da zuri u mene, koncentrišući se kao da pokušava
da mi pročita misli. „Krešeš neku curu. Neku koja ti se stvarno
sviđa.“
„Otkud znaš?“, upitao sam potpuno iznenađen.
„Imaš onaj ’kresnuo sam’ seratorski kez koji sam videla kod
previše momaka. Jedina je razlika u tome što tebe nisam videla
da se toliko smešiš, barem ne od, znaš, od pre.“
Kad bih otišao kod psihoterapeuta, on bi ono što radimo
najverovatnije nazvao potiskivanjem. Dakota i ja nismo pričali o
tome. Moja mlađa sestra, ma koliko se trudila, nije mogla da
popuni prazninu koju je ostavila moja bliznakinja. Ali nikad
neću moći da joj se odužim što je ostala sa mnom u Sijetlu.
„Pa, pre sam bio potpuno drugačiji čovek“, podsetio sam je.
„To je istina.“
Došao je kelner, naručili smo pića i nestao je. Hrana je
izgledala dobro, a ja sam umirao od gladi. Dok sam gledao
ponudu, potajno sam bio srećan što Ajvi nije tu s nama jer mi ne
bi dozvolila da uzmem sve ono što mi je zapalo za oko.
„Pa, kako ide igra osvete?“
„Napreduje.“
„Osećam da tu ima neko ali.“
Pustio sam da jelovnik padne na sto. „Ali ta devojka je
povezana s tim.“
„Mnogo ti se sviđa, zar ne?“
Uzdahnuo sam. „Da, i previše.“
„Da li ćeš je povrediti?“, upitala je.
To me je pogodilo pravo u srce jer iako sam znao šta radim,
niko me nije to pitao. Markus mi je direktno rekao kako stoje
stvari, ali Dakotino pitanje dočekao sam kao da me je neko
udario u stomak.
Klimnuo sam glavom. „Otišlo je već predaleko u ovom
trenutku. Ne mogu to da zaustavim. Bože, Kou, zašto si morala
da me podsetiš na to?!“
„Jer je stvarnost kučka.“ Pljesnulaje dlanovima po stolu. „Zar
ne uviđaš ironiju te situacije? Opet će zbog Dantea biti
povređena neka devojka. A ovog puta ti ćeš biti taj koji će je
povrediti da bi mu se osvetio.“
„On je razlog...“
„Znam, znam. Veruj mi, ja sam ti pored mame i tate najveća
podrška, ali ta žena do koje ti je stalo je nedužna. Postaće
kolateralna šteta. A šta će biti kad se prašina slegne?“
Odmahnuo sam glavom. „Ne znam.“
„Tipično uskogrudo razmišljanje. Imaš plan i postupaš po
njemu ne mareći za one usput. Mrzeće te i bićeš jadni seronja!“
Tresnuo sam šakom po stolu. „Znam! Jebote, Koa, misliš da
nisam svestan toga, da ne razmišljam o tome?! Od prvog susreta
s njom, znao sam to.“
„Znao si da ćeš je žrtvovati, ali nisi znao da ćeš i ti postati
žrtva.“
Dakota možda nije bila moja druga polovina, ali je ipak bila
moja sestra i spremna da me prozove zbog sranja koja sam
pravio. Znala je moje tajne, moj bol i znala je kako da uvrne
nož.
„Nisam planirao da nekoga povredim“, rekao sam joj.
„Znam, ali uradićeš to.“ Zavalila se u naslon i uzdahnula.
„Već sam izgubila sestru, Link. Ne želim da izgubim i brata.“
„To se neće desiti“, uveravao sam je.
„Onda, kakav ti je plan?“, upitala je kad se kelner vratio s
pićem. Trebalo nam je nekoliko minuta da naručimo jela i on je
opet nestao.
„Ne znam, ali smisliću nešto“, odgovorio sam čim je otišao.
Tapkala je kažiprstom po satu na svom zglobu. Bio je to
Londonin sat. „Tik-tak, stariji brate.“
„Kako idu pripreme za venčanje?“, upitao sam.
Podigla je ruku. „Čekaj malo, moram da vežem pojas za ovaj
zaokret u razgovoru od sto osamdeset stepeni.“
Usne su mi se trznule. „Pametnjakovićka.“
Otpuhnula je, osmeh joj je nestao s lica. „Volim te, Link, i
nadam se da ćeš jednog dana preći kroz sve to i da ćeš biti
srećan. Želim samo da te opet vidim srećnog.“
Srećan sam s Ajvi.
Nisam rekao te reči naglas jer bi me samo podsetile na opaki
krug koji sam nehotice stvorio. Nadao sam se da će biti u stanju
da mi oprosti kad se prašina bude slegla. Da će me razumeti.
Da me voli dovoljno da bi me volela i posle svega.
23.
Ajvi
Bila sam gola, teško sam disala i znojila sam se, razmišljajući da
li mi je zaista potrebna članska karta teretane kad mogu ovako
nemilosrdno da se posvećujem fizičkim aktivnostima s
Linkolnom svakog dana i svake noći.
„Šta ćemo za večeru?“, upitao je i podigao se na lakat.
„Hranu.“
Dubok smeh odjeknuo je u njegovim grudima. „Meksičku?
Italijansku? Piletinu? Vafle?“
Izvila sam obrvu. „Vafle?“
Slegnuo je ramenima. „Doručak za večeru.“
„Mogla bih da pojedem sendvič i domaći pomfrit.“
„To zvuči dobro.“
Prsti su mu putovali duž moje ogrlice, zadržala sam dah kad
su počeli da se spuštaju ka mojim grudima. Da li je već spreman
za još?
„Nosiš je svakog dana“, rekao je, podižući ogrlicu.
„Primetio si to.“
Usta su mu se razvukla u osmeh. „Trebalo je samo mesec
dana da gledam kako nosiš samo tu ogrlicu i ništa više.“
„Sjajna moć zapažanja, gospodine Devero.“
„Nemoj samo da pomisliš kako je nisam video jer si tako
spektakularan prizor kad ne nosiš ništa. Samo nisam znao da je
reč o istoj ogrlici. Poklon od nekog muškarca?“
Nasmejala sam se, a on se namrštio. Linkoln je bio sladak
kad pokazuje ljubomoru.
„Ajris mi ju je poklonila još pre nego što sam se preselila u
Sijetl.“
„Tifani?“, upitao je kad je video posvetu na srcima.
Klimnula sam glavom. „Ne sećam se kako ni zašto. Mislim
da je to bilo nedugo nakon što je mama umrla, a oni su otvorili
radnju u luksuznom tržnom centru u Indijanapolisu. Iz nekog
razloga zaljubile smo se u te plave kutijice. Podsećale su nas na
nju i na bolja vremena. Tata joj je poklonio narukvicu iz Tifanija
za Božić pre nego što se razbolela. Od tog trena želele smo da
dobijemo bilo šta odatle. Nije bilo važno šta je unutra. I tako,
kad smo diplomirale a ja se spremala za selidbu, kupila sam joj
poklon. Malu plavu kutiju.“
Osmeh je porastao, prešla sam prstima preko lančića koji je
skliznuo s moje dojke s drugim srcem nekoliko santimetara niže.
„Smejale smo se kao lude kad je Ajris pokazala istovetnu koju je
kupila za mene. Naravno, tada je bilo jasno da će i ono što je
unutra biti isto.“
„Toliko se razvedriš kad pričaš o Ajris.“ Igrao se s donjim
srcem, prećvrući ga po prstima. „London i ja imali smo nešto
slično. Kupio sam joj sat za osamnaesti rođendan. Dao sam da
se ugravira: ’Ti si moje sunce’.“ Nasmejao se. „Uvek je pevušila
tu pesmu, tako da joj je to postalo nadimak. Za taj isti rođendan i
ona je meni kupila sat.“
Izvukao je ruku da pokaže veliki sat koji je još uvek bio u
dobrom stanju, što je značilo ne samo da je vodio računa o
njemu već i da je verovatno od nerđajućeg čelika. Bilo je
zadivljujuće što je prošlo osamnaest godina, a on ga je još uvek
nosio svakog dana.
„Ugravirano je: ’Ti si moje sunce’.“
Srce mi je prepuklo. Bili su bliski koliko Ajris i ja, a on je
ostao bez toga.
„Šta se desilo s njenim satom?“, upitala sam.
„Nosila ga je do poslednjeg dana. Sad je kod Koe.“
Linkoln je protrljao usta i bradu. Oči su mu vlažno zasijale,
stavila sam ruke na njegovo lice i prešla palcem preko obraza.
Nagnuo se na moj dlan i poljubio ga.
Nisam upoznala zloglasnu Kou, to jest Dakotu Devero, ali
želela sam to. Posebno nakon priznanja da su svi pokloni koje je
tobože slao devojkama poslati njoj.
„Retko pominješ London.“ Ma koliko mu bilo mučno, bilo bi
dobro da priča o njoj. Da se oslobodi bola koji je potisnuo.
Odmahnuo je glavom. „Teško mi je.“
Privukla sam ga k sebi, stavila mu glavu na svoje rame i
mazila ga po kosi. Nabio je nos uz moj vrat, ruke je stavio oko
mog struka i privukao me bliže.
„Kakva je bila?“, upitala sam. Želela sam da saznam što više
o njoj.
„Bila je kao sunce. Vedra i blistava svakog dana. Puna
radosti, lepote i nesebičnosti. Samo sam ja znao za tamu koja će
je progutati.“
„Jer si je i ti osećao?“
Klimnuo je glavom. „Da.“
„Brajer se ponašao kretenski. Štipao bi nas jako da vidi da li
će onu druga zaboleti. A bezbroj puta smo pokušavale da ga
uverimo, suprotno od istine, da se to tako ne manifestuje.“
„Ko je Brajer?“
Ups! Zar nijednom nisam pomenula Linkolnu to ime. „Moj
brat.“
Linkoln je podigao glavu i nabrao obrve. „Čekaj, brat ti se
zove Brajer? Zar to na engleskom nije sinonim za neprohodno
žbunje, trnovit gustiš?“
Klimnula sam glavom. „U skladu je s njegovom ličnošću.“
„Ajvi, Ajris, Brajer... Sve neka cvetna i biljna imena. Da vam
se nisu roditelji bavili hortikulturom?“
Nasmejala sam se. „U stvari, mama jeste.“
„Retko je pominješ.“
Slegnula sam ramenima. „Borila se s rakom i on je pobedio.“
Bilo je teško poverovati da je već prošlo dvanaest godina.
„Nedostaje mi svakog dana, ali još uvek je sa mnom, ovde.“
Potapšala sam se po grudima tačno iznad srca, opirući se
suzama. „A sad nas gleda odozgo i ponosna je na nas, na ono što
smo postale.“
„Misliš li da je i London našla mir?“
Progutala sam knedlu, trudeći se da zadržim suze. Peklo mi je
u grudima od zarobljenih jecaja. No, suze nisam uspela da
zaustavim. Jedna je kliznula niz obraz. Njegov bol cepao mi je
srce.
„Sigurna sam da je našla mir i jednog dana videćeš je
ponovo.“ Duboko sam uzdahnula da se smirim. Prsti su mi se
igrali s njegovom kosom dok je vukao lenje krugove po mojim
rebrima. „A kako se to desilo vama?“
„Šta to?“
„Kako ste dobili ta geografska imena? Linkoln, London i
Dakota?“
„A to! Pa moj otac je iz Južne Dakote, a majka iz Linkolna u
Nebraski i upoznali su se na semestru u Londonu.“
Srećom, raspoloženje je počelo da mu se popravlja. „Vidiš
nismo mi jedina porodica s uvrnutim imenima.“
„Istina.“
„A šta ako bi postojao i četvrti Devero?“
„Verovatno bi ga nazvali Kolorado ili Denver, iako nikad
nismo živeli u Denveru.“
Razgovor o imenima naveo me je da pomislim na decu, iako
dotad o njima nisam razmišljala. Nisam još bila spremna za njih,
ali biću u budućnosti. Možda ćemo jednog dana imati svoju
porodicu, možda čak i blizance. Da li ćemo im dati imena onako
kako su to naši roditelji uradili?
Uzdahnuo je, uspravio se i protegnuo preko mene da dohvati
telefon s noćnog stočića.
„Kakvu presudu smo doneli za večeru?“, upitao je i pokrenuo
aplikaciju s restoranima.
„Doručak.“
„Tako je.“
Zurila sam u njega dok je pretraživao po listi ponuđenih
restorana, u njegovu oštru liniju vilice s dan starom bradom.
Polako ali sigurno upoznavali smo se na način na koji ni on ni ja
nismo navikli. Dublje i bogatije u onome što znamo jedno o
drugom, u onome što je malo drugih znalo.
Dok sam mu se divila, drugačija vrsta topline cvetala je u
mom srcu. Bio je zgodan, osećala sam da sam imala mnogo
sreće što je moj.
***
Stejsi je bila na ručku kad smo se Linkoln i ja vratili sa sastanka.
Još nismo ni prošli kroz staklena vrata, a telefon je zazvonio.
„Pusti da se prebaci na govornu poštu“, rekao je Linkoln
odmah uposlivši ruke.
Okrenula sam se ka njemu i nasmešila. „Ne znam da li bi se
to svidelo mom šefu.“ Digla sam slušalicu. „Kancelarija
Linkolna Deveroa.“
„Jesi li sad srećna?“, trebalo mi je nekoliko sekundi da
prepoznam glas.
„Dante?“ Na pomen tog imena, Linkoln je uz trzaj okrenuo
glavu ka meni.
„Otišla si ne rekavši zbogom, pobegla si kod njega i počela si
da se jebeš s njim, a mene si ignorisala“, ispljunuo je Dante.
Reči su se spoplitale kao da je pijan. „Misliš li da je bolji od
mene?“
„Da“, rekla sam mirno.
Uši mi je ispunio oštar smeh pun gneva. „Uradila si mi to
namerno, kučko!“
„Molim?“ To što je rekao nije imalo smisla.
„Kučka si, Ajvi!“
Nisam imala vremena da reagujem niti da mu odgovorim jer
ga je Linkoln čuo. Oteo mi je slušalicu iz ruke, stisnute vilice,
rasplamsanih očiju. „Da li tako razgovaraš sa svojom majkom, ti
govno jedno?! ... To je tvoj problem.... Jesi li ti pijan?... Zašto si
okrenuo ovaj broj?... Ajvi? Ona ništa nije uradila. Slušaj...
Slušaj... Ti prokleti kučkin sine!“, zarežao je u telefon, a telo mu
se treslo od besa. „Da nikad više nisi okrenuo ovaj broj. Ajvi ne
radi za tebe nego za mene... Shvati to kao karmu, narcisoidna
guzice... Prestani da maltretiraš moje zaposlene... Idi u tri lepe!“,
zagrmeo je, stisnute vilice u besu. „U stvari, nadam se da ćeš
završiti u jami s ognjem gde ćeš se mučiti svakog sekunda
večnosti. Ništa bolje nisi zaslužio.“
Linkoln je tresnuo slušalicom o postolje telefona. Teško je
disao, nozdrve su mu bile raširene.
„Šta je to bilo?!“, upitala sam nakon nekoliko otkucaja tišine,
ukočena u potpunom šoku od njegove reakcije.
Jako je cimnuo, iščupao žice iz utičnice na zidu i bacio
telefon na pod. Zurio je u njega i onda krenuo da ga gazi.
Bila sam hipnotisana agresivnošću koju je ispoljavao.
Uplašena tamom koju je Dante probudio. Bilo je nečeg većeg od
mržnje između njih dvojice. Nečeg mračnijeg što je imalo moć
da promeni Linkolna.
„Linkolne?“
Na pomen svog imena, glava mu se okrenula ka meni, bes se
istopio, požurio je da prođe oko stola i privukao me u svoje
naručje.
„Ne može da te uzme od mene.“
„Hej, smiri se!“ Držala sam ga uz sebe, pokušavajući da
razumem šta se upravo desilo. Mogla sam da čujem samo
Linkolnovu stranu razgovora i nije mi bio jasan smisao njegovih
reči. Znala sam da između njih ima zle krvi, ali Linkolnova
reakcija nadmašivala je običnu ljutnju.
Bilo je još tajni koje nije podelio sa mnom. Mnogo toga još
nisam znala, ali jednog dana, kada bude spreman, poveriće mi
se. Na otkriće tih tajni morala sam da čekam.
Trebalo mu je skoro pola sata da se smiri, moja uobičajena
taktika nije dala rezultata dok sam bila zarobljena u zagrljaju u
njegovom krilu. Nije hteo da me pusti i već sam počela da se
brinem kad je duboko uzdahnuo i počeo da se opušta.
„Jesi li dobro?“, upitala sam i sklonila mu kosu s čela. Umor
u njegovom pogledu nije bio tu jutros, ali posle Danteovog
poziva oči su mi bile teške i prazne.
„Izvini, nisam hteo da te uplašim“, rekao je nežno. Zažmurio
je, glavu je zabacio unazad, moji prsti odsutno su se igrali
njegovom kosom. „To mi tako prija.“
Bila je jaka želja da mu postavim brojna pitanja, da dobijem
objašnjenje, ali nije bio u stanju da vodi takav razgovor. Želela
sam da saznam šta se to desilo između njih dvojice.
Koliko daleko seže ta istorija, odakle toliko mržnje? Mislila
sam da je to obično rivalstvo, nadmetanja kompanija, revolt
zbog preotetih klijenata, ali sad sam videla da se tu radi o nečem
mnogo dubljem.
„Zašto?“, upitala sam. Prosto mi je izletelo to pitanje i nisam
imala pojma kakav bi mogao da bude odgovor.
Pogled mu se sreo s mojim. „On je jedini čovek na svetu koji
može tako da me razbesni.“
Klimnula sam glavom. „Umeš ponekad da se razljutiš, ali
nikad toliko.“
Prešao je rukom niz spoljne strane moje butine. Zurio je kroz
prozor namršteno.
„Sećaš li se kako si mi jednom rekla da kad je pijan kaže ’mi’
u vezi sa softverom koji prodaje?“
„Da.“
„Ja sam druga polovina toga ’mi’.“
Ukočila sam se i zabuljila u njega. „M-molim?“
„Ukrao ga je, preselio se u Sijetl i prodao ga.“
Misli su mi bezglavo pojurile, zavrtele se, trudeći se da
odrede posledice punog značenja njegovih reči. „Kako? Nije
imao zakonsko pravo.“
„On je slatkorečiva zmija, zato sam se iznenadio što se nije
zaštitio ugovorom o poverljivosti podataka kad je zaposlio tebe.
A s druge strane, njegov ego, narcisoidna ličnost nikad mu ne bi
dozvolila da poveruje da bi mogla da ga napustiš i da pređeš kod
mene.“
„Ma koliko da me je želeo, nikad me nije imao“, podsetila
sam ga.
Prstima je očešao moje obraze i zavukao mi odbegli pramen
kose iza uveta. „Ali ja jesam, a on je uvek želeo ono što ja
imam.“
„E, pa, mene nikad neće imati.“
Pogled tih namučenih očiju okrenuo se ka meni, očiju koje su
još uvek imale tajne, ali i mnogo bola. „Ne, ti si moja.“
I bila sam.
***
Ostatak popodneva Linkoln je ostao u svojim mislima. Nije
progovarao, nije me zvao da dođem u njegovu kancelariju. Nije
se ponašao kao Linkoln.
I dalje nisam mogla da poverujem da je Dante uradio nešto
tako strašno. Zaradio je milione dolara od te prodaje, a mislim
da Linkoln od toga nije video ni centa. Nije ni čudo što je hteo
da bude najbolji, da nadmaši Kilgora. Sad je sve imalo smisla.
Poverenje je izigrano, zato nije imao prijatelja. Time su takođe
dobili objašnjenje neki problemi koje smo imali na početku.
Njihov sukob bio je pravi rat u kome je Linkoln pobeđivao.
Napravio je od UKP-a najbolju kompaniju u zemlji. Kad je
preuzeo upravljanje UKP-om, Kilgor je bio džin u usponu, ali
izgleda da karma jeste kučka.
„Ajvi, možete li da dođete ovamo“, javio se Linkoln iz
kancelarije.
Dohvatila sam tablet i ušla.
„Da?“
„Morate da mi raščistite raspored za sledeću nedelju.“
„Gospodine?“
„Kao što znate, pokušavamo da se probijemo na inostrano
tržište. Imam neke kontakte u Rimu. Žele da se sastanemo, da
me upoznaju, da razgovaramo u četiri oka i želim da i vi pođete
sa mnom.“
Trepnula sam. „Molim?“
„Sa mnom u Rim!“
„U Rim?“, ponovila sam, pokušavajući da odgonetnem
postoji li još neki Rim osim onog u Italiji.
„Možemo da obavimo posao, uzmemo nekoliko dana odmora
da obiđemo grad i da se posle vratimo kući.“
„Radni odmor?“
Klimnuo je glavom. „Tako nekako. Ali dani za razgledanje
rezervisani su samo za Linkolna i Ajvi.“
Osmeh mi se raširio licem, htela sam za da ga uhvatim za
ruku. „To bih baš volela.“
Uzeo je moju ruku i blago pritisnuo usne na moje prste.
„Takođe.“
Ostatak dana proveli smo u pronalaženju hotela, letova,
dogovaranju detalja.
Od uzbuđenja sam poskakivala u stolici kao dete koje čeka
tortu. Godinama sam sanjala da ću posetiti druge zemlje, da ću
putovati po svetu, ali to se uvek činilo nedostižnim. Nikad nije
bilo vremena čak i kad sam imala novca. Odavno sam već
nabavila pasoš, u više navrata išla sam do Vankuvera, ali to se
nije baš računalo kao putovanje u inostranstvo.
Linkoln je insistirao da putujemo prvom klasom i čak mu je
se vrzmala ideja o majl-haj klubu.
Njemu je upravo to bilo potrebno da ga izvuče iz teškog
stanja u vezi s Danteom, a ja sam se radovala prvom odmoru sa
svojim momkom.
24.
Linkoln
Prve noći u Rimu, zaspali smo posle seksa pre ponoći. Devet
sati razlike u vremenskim zonama prava je zver, ali kad smo se
probudili sledećeg jutra nije bilo džet-lega.
Savršeno smo sarađivali. Simfonija sklada ostavila me je
zadivljenog. Prve noći, klijent nas je poveo na radnu večeru, a
na kraju su on i njegova svita bili impresionirani i spremni da
stave potpis na isprekidanu liniju.
Velike zasluge za to imala je Ajvi. Bila je prijatna,
šarmantna, uvek bi znala da kaže pravu stvar – moja prava desna
ruke.
Kraljica.
Potom smo se posvetili turističkim avanturama, ni ona ni ja
nismo pre toga bili u Italiji. Obišli smo Koloseum i Forum,
Vatikan i baziliku Svetog Petra. Ukus italijanske piće nadmašio
je sve što sam dotad probao u Sjedinjenim Državama. Bila je
potpuno drugačija, baš kao što su njujorška i čikaška zasebne
klase. Putovanje je bilo nalik snu, nisam želeo da se vratim u
stvarnost.
Prošao sam prstima kroz njenu kosu. Glava joj je počivala na
mojim grudima. Tihi zvuci odobravanja i zadovoljstva nalik
predenju dolazili su od nje sa svakim pokretom moje ruke.
„Ovo je fenomenalno“, rekla je. „Moramo li da se vratimo
kući?“
Pritisnuo sam usne na njeno teme. „Nažalost.“
„Zar ne možemo da ostanemo malo duže? Stvarno volim da
ovako provodim vreme sa svojim momkom.“
Naboj vreline pogodio me je pravo u grudi. Ukočio sam se.
Momak.
Nismo etiketirali naš odnos čak ni posle mesec dana. Njoj
nisam dao zvanje, svima sam je predstavljao kao asistentkinju,
ali time ono što je rekla nije bilo manje istinito – Ajvi je bila
moja devojka.
Koliko dugo nisam bio u ozbiljnoj vezi? Deset godina? Čak
ni ja to nisam znao tačno da kažem. Tako dugo sam bio
usredsređen na osvetu da nije bilo mesta ni za šta drugo.
„Linkolne!“
Spustio sam pogled i video kako me gleda. „Da?“
„Ukočio si se.“
„Razmišljao sam.“
„O čemu?“, upitala je s odjekom nemira u glasu.
Sklonio sam joj pramen kose s lica i zagledao se u njene oči.
„Da li sam ikada pre osećao nešto slično ovome.“
„Nalik ovome?“
Nasmejao sam se. „Prestani da izmamljuješ komplimente.“
„Ozbiljno, reci mi šta osećaš?“
Ono što sam osećao nisam umeo da pretočim u reči. Osećanja
su bila jaka, ali isprepletana nadolazećom tragedijom koju sam
se silno želeo da zaboravim. „Mnogo toga. Plaši me koliko je
lepo biti s tobom, a istovremeno je lako i prirodno kao disanje.
Sve u vezi s tobom sam zaboravio jer sam tako dugo bio
usredsređen samo na jednu stvar tako da nisam više gledao svet
ili budućnost već samo cilj pred sobom. Ti si sakupila razbijene
komade, ponovo me sastavila, napravila ponovo od mene
čoveka i uradila si to lako i elegantno.“
Zagnjurila je glavu u moj vrat. „Praviš od mene nešto mnogo
veće od onoga što jesam.“
„Ti si Lepotica, ja sam Zver.“ Bila je to zaista dobra analogija
za našu situaciju.
„Nisi ti zver“, rekla je. Prsti su joj pravili spore krugove po
mojim grudima.
„Mogu da budem.“
„Da, svako to ume“, usprotivila se.
Okrenuo sam je ka sebi. „Imao je jednu metu, gledao kako se
udaljava i bledi sve dok zauvek nije postao zver, ali onda je
lepota došla i podsetila ga kako je to biti živ, ponovo biti čovek.
Ti si moja Bela, Ajvi.“
Donja usna joj je zadrhtala, obrve su joj se nabrale, a oči
ovlažile. „Nemoj to da govoriš ako iskreno to ne misliš.“
„Stojim iza svake reči“, uveravao sam je milujući joj obraz
palcem. „Od onog trenutka kad si naletela na mene, nisam
prestao da mislim na tebe. Baš kao puzavica po kojoj si dobila
ime uhvatila si me i nisi me puštala.“
„Nikad te neću pustiti“, prošaputala je.
Nisam mogao da se ne nasmejem. „Znaš da to zvuči pomalo
jezivo.“
„Zar i Rouz nije rekla nešto slično Džeku u Titaniku?“
„I?“
„I bilo je romantično“, rekla je.
Odmahnuo sam glavom. „Dok se nije pretvorio u sladoled.
Onda ga je pustila.“
„Uprkos tvom ranijem ponašanju osećala sam isto što i ti. Od
onog trenutka kad sam se našla u tvojim rukama, kad si sprečio
da padnem, nečega je bilo tu među nama. Taj dodir bio je kao
obećanje, nagoveštaj onoga što bi moglo biti.“
„Početak nije bio lak“, podsetio sam je.
„Ako je lako nije slatko.“
„Kako to?“, upitao sam.
Uspravila se i pogledala me, moje ruke su pale na njene
grudi. „Uložili smo trud da stignemo tamo, poricali fizičku
privlačnost da bismo se upoznali u najnapetijem okruženju.“
Bila je u pravu, ali ne iz razloga koji je navela. Nisam želeo
da se nađem u situaciji u koju ću biti stavljen, ali nisam mogao
da se uzdržim. Ajvi je postala moja životna sila.
„To se desilo jer si rekla da ne želiš ništa više osim
profesionalnog odnosa.“
„Ogroman napor trebalo je uložiti da se tako nešto kaže jer
najviše na svetu želela sam da me ponovo onako poljubiš.
Mnogo si me privlačio, ali ličnosti su nam se i dalje
sukobljavale. Nadala sam se da će se ispostaviti, kad se jednom
prašina bude slegla, da me i dalje privlačiš i da to nije tek
prolazna strast ili hir.“
„Ne sviđam ti se više?“
„Pecaš komplimente? U redu, gospodine Devero, toliko mi se
sviđaš da mi je bila potrebna sva snaga volje da te ne zajašem u
onom avionu.“
Privukao sam je k sebi, a voleo bih da sam mogao da je
uvučem u sebe. Želeo sam da je zaštitim. „Svaki trenutak koji
provedem u tvojoj blizini zahteva da se svom snagom borim da
ne skočim na tebe, da držim ruke k sebi. Nemaš pojma koliko mi
je to bilo teško u početku.“
„Ne uzdržavaj se.“
„Nikad više.“ Moje usne lebdele su iznad njenih pre nego što
su se strasno spojile s njima.
Hiljade kilometara od kuće u krevetu s pogledom na najlepši
grad na svetu držao sam savršenu ženu u svom naručju. Viziju
bez koje nisam mogao da živim. Privukao sam je k sebi,
smeštajući se između njenih butina da bismo vodili ljubav do
iznemoglosti.
Ajvi je bila savršenstvo, boginja koja je uzela oblik smrtnice.
Bila je sve što sam oduvek želeo i što bih mogao poželeti. Sve te
želje pretvorile su se u nužnost.
Nisam mogao to da uradim. Nije više bilo moguće da je se
odreknem. Mora da postoji rešenje i ja ću ga naći.
Boriću se i s nebom i zemljom da je zadržim.
Tada me je saznanje pogodilo:
Jebote.
Zaljubljen sam u Ajvi.
25.
Ajvi
Ušla sam u stan ošamućeno. Nisam čak znala ni kako sam stigla
kući. Vozila sam koristeći autopilota. Bila sam zapanjena što su
mi kola prošla netaknuto, ali to nisam mogla da kažem za sebe.
Pokrila me je magla zbunjenosti i tuge. Zar se nismo upravo
vratili s bajkovitog putovanja u Italiju? Zar nismo upravo rekli
jedno drugom koliko su nam duboka osećanja?
Nikad nisam osećala toliko ljubavi.
Bila sam kao bezumni zombi i dalje previše u šoku da bih
pojmila šta se desilo. Do malopre bila sam ludo zaljubljena
nakon najromantičnijeg putovanja koje se može zamisliti, a
sada...
Sve je bilo gotovo. Muškarac kojeg sam mislila da poznajem
izbacio me je, ne pogledavši me.
Šta se desilo? Bila sam izgubljena, nisam bila u stanju da
shvatim ono što se upravo dogodilo u njegovoj kancelariji.
Dante se pojavio u svom vanrednom izdanju kučkinog sina,
Linkoln me je branio, a onda se odjednom svet izokrenuo.
Rekao mi je da odem. Oštro. Zauvek.
Muškarac kojeg sam volela rekao mi je da me je iskoristio da
bi se osvetio Danteu, da sam bila samo pion.
Sela sam i zurila u prazan ekran televizora, moj odraz zurio je
u mene sa zapanjujućim bolom. Videla sam ga u očima odraza.
Imala sam jaku želju da se uštinem i vidim da ne sanjam, ali bol
u grudima i to što nisam mogla da dišem bili su mnogo jači od
štipanja.
Nisam imala pojma koliko vremena je prošlo kad me je
zvonjava telefona prenula iz stanja ukočenosti.
„Halo?“
„Ajvi, tu si“, rekla je Aleks s uzdahom olakšanja. „Zvala sam
te na kancelariju, ali niko se nije javljao. Šta se dešava?“
„Stvarno ne znam.“
„Dolazila je policija, a sad su tu federalci. Dante Kilgor je
odveden u lisicama. Maločas si bila tu, a sad su se sva ta sranja
sručila? Šta se to dogodilo?“
Šta se dogodilo? Šta se to desilo s mojim voljenim momkom?
„Nemam pojma. Znam samo da sam otpuštena.“ Nije bilo
intonacije u mom glasu. Bio je ravan, ravnodušan, lišen emocija
baš kao ja.
„Otpuštena si? Pa to je ludo! Zašto bi te otpustili?“
„To bih i ja volela da znam.“
„Ali ti si mu devojka“, rekla je visokim glasom koji se
utanjio.
„Više nisam. Rekao je da me je iskoristio i da mu više nisam
potrebna i to je sve.“ Srce mi se slomilo. Mora da je to bila laž,
igra. Ta pomisao bila je jedino što me je sprečavalo da se
potpuno raspadnem.
„O, bože! To je strašno! Koja ti je adresa? Dolazim.“
„Hvala ti, Aleks, ali sad želim da budem sama.“
„Sutra onda?“
„U redu“, rekla sam da joj udovoljim. „Poslaću ti porukom
svoju adresu.“
„Molim te, slobodno me nazovi ako ti bilo šta zatreba. Možeš
da se javiš u svako doba, ma koliko ti si učinilo da je trivijalno
to zbog čega me zoveš.“
„Hvala ti“, rekla sam, prekinula vezu i odgurnula telefon.
Stvarno sam joj bila zahvalna na prijateljstvu, ali nisam bila
spreman za milion pitanja na koja nisam imala odgovor.
Ni sa kim nisam želela da pričam sem s Linkolnom. Nisam
želela da poverujem u ono što je rekao. Zato sam čekala.
Nisam mogla da jedem, nisam mogla da spavam. Nisam
mogla da se pomaknem. Samo sam sedela na svom kauču,
čekala na neku reč od njega, ali telefon nije zazvonio, a kad se
svetlost umekšala na horizontu, znala sam da neće doći.
Izlazak sunca nije bio početak novog dana već kraj najlepše
stvari koju sam doživela. Bio je to prvi dan bez Linkolna u mom
životu. Prvi dan bez ljubavi.
Sunce se podiglo i sav bol koji sam potiskivala me je
preplavio. Osećala sam da se davim. Talasi su me razbijali,
vrteli, držali pod površinom.
Pustila sam ga da uđe u moj život, zaljubila sam se u njega i
dopustila mu da me iskoristi. Kad je završio – završio je sa
mnom.
Suze su tekle kao reke mojim obrazima, donja usna mi je
drhtala. Telefon je zazvonio, prasak nade raširio mi se grudima,
javila sam se i ne pogledavši ko zove.
„Halo?“
„Šta se dešava?“
„Ajris?“, upitala sam šapatom dok mi se srce dalje kidalo. I
ona je to osećala.
„Nešto nije u redu. Šta se dešava?“ Zabrinutost u njenom
glasu prokrvarila je s druge strane veze.
„Gotovo je“, samo to sam uspela da pretočim u reči.
„Šta to?“
„Ljubav.“ Jecaj se probio, suze su se prosule kad mi je srce
prepuklo i rasulo se u gorke krhotine.
28.
Linkoln
***
Nekoliko dana kasnije, dok sam izlazila iz prodavnice
kancelarijskog pribora, primetila sam časopis na polici i stala.
Srce mi je poskočilo, a onda se steglo oko blagih očiju boje
lešnika mog bivšeg šefa i ljubavnika. Kupila sam časopis,
pocepala naslovnu stranu, zaradivši zabrinute poglede prodavca
i mušterija, ali bilo me je baš briga. Upitala sam gde je kanta pre
nego što sam papiriće bacila đubre i izašla.
Dan nakon što me je Linkoln otpustio, novine su bile
preplavljene njegovim likom. Ono što je eksplodiralo između
njih tog dana i ono što je Linkoln uradio pokrenulo je niz istraga
protiv Dantea. Kilgorovi klijenti su masovno prelazili kod
Linkolna koji je proglašavan spasiocem.
Samo ja sam znala da je sve to laž. Znala sam koliku cenu je
za to platio jer ta cena bila sam ja. Nepoznata valuta u
osvetničkom ratu za koji jedna od zaraćenih strana nije ni znala.
I dalje nisam imala pojma kako je do toga došlo, samo sam
znala da me je Linkoln lagao. Naveo me je da ga zavolim.
Naveo me da želim budućnost s njim i uništio je sve u meni.
Ali to više nije bilo važno. Otišla sam.
Uradila sam to – obavestila sam vlasnika stana da uskoro
odlazim. U Sijetlu me ništa više nije držalo osim ljubavi prema
gradu, odlučila sam da se vratim kući. Ajris ima slobodnu
spavaću sobu. Većina mojih stvari lepo će se tu uklopiti,
zahvaljujući životu u garsonjeri. Druge ću prodati pre selidbe.
Ono što preostane zasad mogu da ostavim u tatinoj kući.
Kucnuo je čas za novi početak. Trebaće vremena da se
popravi šteta koju je Linkoln naneo, ali bila sam spremna da se
vratim ljudima koji su me voleli i podržavali. Nedostajaće mi
prijatelji odavde. S većinom sam nažalost izgubila kontakt zbog
paklenog prekovremenog rada za UKP.
Stala sam na svoje parking-mesto i dohvatila kartonske kutije
sa zadnjeg sedišta. I dalje je ostalo mnogo toga da se uradi na
preseljenju. Recimo, da se smisli kako da prebacim sve svoje
stvari u Indijanu, dve hiljade kilometara dalje. Brajer je bio
spreman da doveze kamion ovamo, a možemo da iznajmimo i
prikolicu, ali to bi značilo nekoliko dana vožnje u oba pravca.
Mislila sam da je pristao na to samo da bi mogao da tresne
Linkolna po nosu. A nisam bila sigurna da bih ga u tome
sprečila.
Iz daljine sam videla kako se neko naslonio na spoljašnji zid
mog stana, pored vrata koja vode ka hodniku. Nije bio u odelu
već u farmerkama i crnoj majici s kratkim rukavima.
Kratka brada uokvirivala mu je lice. Odgurnuo se od zida,
videvši da dolazim
Nešto se ustalasalo u meni kad su nam se pogledi sreli čak i
na petnaest metara daljine. Srce je počelo da mi skače u
grudima, milion pitanja proletalo mi je glavom.
„Šta sad hoćeš, Linkolne?“, upitala sam s podnožja stepenica
koje su vodile do drugog sprata.
„Da porazgovaramo.“
„Nemam šta da pričam s tobom“, rekla sam, penjući se
stepenicama.
„Imaš i te kako.“
Sa svakim stepenikom bol u grudima bio je jači. Koraci ka
njemu bili su mučenje. Trebalo je da uđem na druga vrata, ali
onda bi me pratio. „A o čemu to?“
„Koliko mi je loša kafa otkako si otišla.“
Što sam mu se više približavala, to je gore izgledao. Šta je to
uradio sa sobom?
Nemoj, Ajvi. Nemoj. On je lažljiva guzica, zar si to
zaboravila?
„Čini mi se da je to karma.“
„Ajvi.“ Pogledao je sklopljene kartonske kutije pod mojoj
miškom. „Šta se dešava?“
„Moram da se iselim za dve nedelje.“
„Da se iseliš? Kako to misliš? Kuda ideš?“
Uzdahnula sam nestrpljivo. „Šta te se tiče?! Odlazi,
gospodine Devero.“
„Briga me, i to mnogo jebote.“
„Vraćam se kući. Jesi li sad zadovoljan? Sad idi.“
Odmahnuo je glavom. „Nema šanse! Ne možeš da odeš.“
„Nemaš više prava da mi govoriš šta da radim.“
„Stvarno ne možeš.“
„O, da, mogu. Skloni se.“ Gurnula sam ga u grudi, ali nije se
pomakao i dalje mi ne dozvoljavajući da uđem.
„Ne pre nego što popričamo. Molim te, Ajvi. Moram da
razgovaram s tobom.“
„Ne, ne moraš. Skloni se odatle. Ne želim nikad više da te
vidim, Linkolne. Odjebi!“ Gurnula sam ga u stranu,
oslobađajući pristup vratima.
Tresnuo je šakom po okviru vrata, ponovo mi preprečivši put.
„Da li uopšte imaš predstavu koliko mi je teško bilo da te ne
nazovem, da ti ne prilazim?“
Njegove reči su me razbesnele. „Mislim da ti je to bilo
sasvim lako, ili si možda zaboravio šta si mi pre mesec dana
rekao?“
Pogledao je oko sebe pre nego što se nagnuo ka meni i kazao
tiho: „Hajdemo unutra da popričamo.“
„Zar ti stvarno miliš da ću te pustiti da uđeš?“, odvratila sam.
„Molim te“, preklinjao je. „Moram da ti objasnim.“
„Nema potrebe. Već znam da si guzica. Šta bi još trebalo da
znam? Da si me iskoristio i da si me izbacio napolje. Nije ni
čudo što je to radno mesto tako dugo bilo upražnjeno. Planirao si
to sve vreme, zar ne...“ Teško sam otpuhnula. „Znaš šta? Nije
bitno. Nije više važno, jebote. Odlazi.“
Iznenada su mu usne bile na mojim, kutije su pale na pod. To
je upalilo iskru. Onu koju sam imala samo za njega. Njegov
poljubac sve je prizvao. Čežnja za koju sam mislila da je
pokopana, preplavila me je, srce mi se još više iskidalo.
Odgurnula sam se od njega, ruke su mi šibale po njegovom
licu.
Oboje smo teško disali kad se ponovo okrenuo ka meni. Oči
su mu bile zatamnjene.
„Zaslužio sam to.“
„Nego šta“, rekla sam kroz stisnute zube. Svom snagom sam
se trudila da zadržim suze koji su mi navrle.
„Žao mi je što sam te povredio, ali to je moralo da se uradi.“
Sagnula sam se i pokupila kutije. „Nije bitno. Više nije
važno.“
„Važno je.“
Okrenula sam se. „Zašto?“
Vilica mu se stegla, ponovo je pogledao oko sebe. „Hajdemo
unutra, molim te.“
Za sve ono vreme koliko sam radila za njega mogla bih na
prste jedne ruke da izbrojim koliko puta je rekao: „Molim te“, a
sada je za ovih nekoliko kratkih minuta mnogostruko to
nadmašio. Jedini razlozi što sam uopšte pomišljala da ga pustim
da uđe dolazili su od te male reči i njemu nesvojstvene
uznemirenosti koja me je zbunjivala.
Ušli smo, spustila sam kutije i okrenula se ka njemu.
„U redu... ušli smo. Pričaj sad“, rekla sam i prekrstila ruke na
grudima. „Imate pet minuta, gospodine Devero.“
„Došao sam da molim za oproštaj za ono što sam rekao, za
ono što sam uradio. I želim da znaš da moja osećanja nisu bila
lažna“, rekao je u jednom dahu. „Moralo je da se tako oštro
preseče.“
Zurila sam u njega, trudeći se da shvatim šta mi to govori i
treba li da mu verujem. „Zašto?“
„Jer je bilo potrebno da misliš da mi nije stalo do tebe, da
ništa ne osećam prema tebi.“
„Dobro si obavio posao“, rekla sam s gorkim osmehom.
„Ali to je daleko od istine.“ Glas mu je bio tih, pozivao je da
ga pogledam u oči. Bilo je tu još nečega, što me je uplašilo više
od svega.
„Hoćeš da kažeš...“
„Volim te, Ajvi.“
Pod je pao poda mnom, kolena su mi odjednom zaklecala. To
su bile reči koje sam sanjala da ću čuti, ali odbijala sam da
poverujem u njih. „Lažeš.“
Pogledi su nam se sreli. Očajnički sam tražila laž u njegovim
očima, neistinitost njegovih reči.
Samo je odmahnuo glavom. „Kad se Dante pojavio, znao sam
šta će se desiti. Planirao sam to mesecima. Godinama, u stvari.
Ali ono što nisam isplanirao bila si ti.“
Poslednja rečenica ponavljala mi se u glavi. „Iskoristio si me,
Linkolne.“
Klimnuo je glavom. „Jesam.“
„Zašto? Samo mi to reci.“
„Zbog osvete“, rekao je. „Stvarno sam tražio asistentkinju i
zaista si bila kandidatkinja koja me je impresionirala. Priznajem,
pomišljao sam da te zaposlim samo zbog informacija koje sam
mogao dobiti od tebe, ali kad sam te video, želeo sam da budeš
blizu mene i što dalje od njega.“
„Ti si guzica!“, odbrusila sam. Emocije su mi bile u haosu,
morala sam da ga podsetim koliko sam besna.
„Da.“
„Lagao si me.“ Odgurnula sam se od njegovih grudi,
nateravši ga da zakorači unazad. „Iskoristio si me.“ Udarila sam
ga ponovo. Suze su mi napunile oči i počele da klize obrazima.
Sve se rušilo. „Volela sam te, a sve je bilo laž.“
Ruke su mu se omotale oko mene. Od njegovog dodira, bol
mi je razdirao grudi. Bilo je to neizdrživo, ali držao me je čvrsto
uz sebe i nisam mogla da pobegnem.
„Nisu bila laž. Moja osećanja prema tebi... Nisam hteo da se
suočim s njihovom snagom, da priznam sebi koliko te volim.
Bio sam svestan tih osećanja, ali nisam znao koliko su duboka
dok Dante nije stao pred mene.“
„Jer si znao šta ćeš učiniti.“
Odmakao se i nežno sklonio nekoliko odbeglih pramenova
kose s mog lica. Palcem mi je brisao suze. „Da.“
Htela sam da znam zašto je onako postupio. Dok je sad stajao
tu preda mnom, osetila sam da okleva. „Šta je bilo toliko važno
da si morao da me uništiš?“
„Da uništim Dantea.“
Obrve su mi se nabrale. Kilgor nije mogao da se poredi sa
UKP-om. Čak ni Danteova krađa softvera nije mogla da
motiviše tako strpljivo planiranje. Mora da je u pitanju bilo
nešto drugo. „Zašto?“
Ćutao je, a onda mu se javio izraz lica koji sam dobro
poznavala. Još jedna tajna, možda ona najdublja.
„Zato što je ubio London.“
Oštro sam uzdahnula, razrogačivši oči. Šta? Srce mi se
ponovo slomilo, ali ovog puta iz saosećanja. Znala sam
predistoriju, znala sam koliko su bili bliski. Ali da je Dante ubio
njegovu sestru...
„Možda joj nije prislonio nož na vene, ali sjebao ju je
psihički. Malo-pomalo, slomio ju je.“
Glava mi se klimala napred-nazad. „Ne razumem.“
Namrštio se i u pogledu mu se videlo koliko se muči.
„Nikome ovo nisam rekao.“
„E, pa, moraćeš jer je tvojih pet minuta isteklo.“ Nije mi bilo
lako to da kažem, ali morala sam da budem oštra s njim isto
koliko je on bio oštar sa mnom. Ako želi drugu šansu, mora sve
da mi kaže.
„Upoznao sam Dantea na koledžu, kao što znaš. A tada su se
upoznala i London i on. Bili smo prijatelji, sve smo radili
zajedno. Posle fakulteta, London i ja vratili smo se u Kolorado.
Dobio sam posao u Central dizajnu, a nekoliko godina kasnije
tamo se i Dante zaposlio. Bilo je sjajno što je došao, marljivo
smo radili na stvaranju nečeg istinski ogromnog kad su se on i
London zbližili.“ Udahnuo je duboko da bi se smirio.
Stomak mi je potonuo kad je nešto s kraja pameti našlo svoje
mesto.
„Nije mi to smetalo jer je Dante bio dobar momak a London
je bila srećna. Nekoliko godina kasnije Dante je odlučio da se
vrati u Sijetl i poveo je London sa sobom. Takođe je ukrao
softver koji smo napravili. Rekao je da želi da ga poboljša i zbog
London sam mu udovoljio.“
O, bože, ne! Stomak mi se prenuo, jer konačno sam znala.
„Ukrao je nju, znajući vrlo dobro šta će uraditi nama oboma.
Vrteo ju je oko malog prsta i naterao je da radi ono što je bilo
protiv njene volje. Kad su se preselili, čuo sam razne glasine. No
u telefonskim razgovorima, uveravala me je da je srećna.“
Stegnuo je pesnicu i potapšao se po grudima, po srcu. „Ali bili
smo povezani, njena osećanja prenosila su se na mene. Hladna i
mračne puzala su uz mene i umnožavala se kao virus. Nisam u
prvom trenutku poverovao da je to posledica naše povezanosti,
pripisivao sam svoja stanja stresu zbog novog nameštenja, rada
na softveru koji sam obećao Kameo internešenelu, pa čak i tome
što sam prvi put u životu bio razdvojen od sestre bliznakinje.“
Suze su mi napunile oči, njegova donja usna drhtala je kad je
duboko uzdahnuo da bi se smirio. Bilo je očigledno po sirovim
emocijama koje su se izlivale iz njega da o tome nikad nije
pričao. I samo podsećanje da nje više nema bilo je neizdrživo
teško za njega.
„U svakom razgovoru sam je ispitivao, ali govorila je da je
sve u redu, čak i kad mi je bilo jasno da nije. Nekoliko puta
posvađali smo se zbog toga.“ Stegnuo je vilicu, pogled mu je
otvrdnuo, agonija se pretvorila u rasplamsanu jamu ognja. „Tek
posle njene smrti, otkrio sam kako ju je verbalno zlostavljao,
varao, lagao, prosto ju je lomio i na kraju to nije više mogla da
podnese. Odsekao ju je od svega i od svakoga, uključujući i
mene, i pokazao da nema želju da se oženi s njom. Depresija joj
se udesetostručila, do te mere je bilo loše da nije ni pokušavala
da se odupre bolu.“
Sve je došlo na svoje mesto. Sve što sam saznala o njemu,
sve njegove tajne nisu bile zasebne već povezane stvari. Mržnja
prema Danteu. Linkolnove iznenađujuće nasilne reakcije. Sve
zlo je poticalo od Dantea.
Zastao je da se pribere. „Dantea je bilo baš briga, nije ni
mario za ono što se desilo, nije bilo tuge ni kajanja. Nekoliko
nedelja kasnije, saznao sam da je prodao softver bez mog znanja
i pristanka. Kad sam mu to rekao, pokušao je da mi proda priču
da je London znala za to, da su je griža savesti i kajanje naveli
da uradi ono što je uradila. Možda i jeste osećala krivicu, ali to
nije bio pravi razlog jer je znala da nema te stvari zbog koje bih
prestao da je volim.“
Dante je prisvojio softver koji su zajedno napravili i zaradio
milione. Upropastio mu je sestru bliznakinju i naveo je da se
ubije. Dante je bio zlikovac Linkolnovog života.
„Blizanačka povezanost – zato ti je bilo tako teško.“ Želela
sam da mu olakšam bol. Agonija je zračila iz njega. Nije mogla
da se porekne. Bila je zarazna, stvarno sam osećala bol zbog
njega. Nikad nisam videla Linkolna tako ranjivog. Drhtao je.
„Kada je umrla, i ja sam umro. Ali ti si me vratila u život,
Ajvi.“
Jedna suza mi se slila niz obraz. Bilo je veoma teško ne
pružiti mu utehu, bol koji mi je naneo još uvek je odzvanjao u
meni. Nisam bila spremna da se predam samo nakon nekoliko
reči, pa makar bile poražavajuće poput njegove ispovesti.
„Pa, da li je sve bolje sad pošto je Dante u zatvoru? Da li si
zato došao ovamo?“ Bilo je više od inata u mom glasu.
Saosećala sam s njim zbog onoga što mu je Dante uradio, ali da
li je ono što je Linkoln uradio meni bilo išta bolje?
„Ne, nije i dugo neće biti bolje.“
„Pa, zašto si onda došao?“, upitala sam, zureći u svoju ruku
koja je počivala na njegovim grudima. Kako sam mu dopustila
da me i dalje drži?
„Došao sam jer ne mogu da provedem ni dan više bez tebe.
Došao sam jer te volim, Ajvi. Ne mogu više da podnesem da
budemo razdvojeni.“ Pomilovao me je i podigao mi glavu da ga
pogledam pre nego što se predam njegovim poljupcima. „Ti si
kraljica, a ja sam ponizni kralj pred tvojim nogama, molim te za
oproštaj.“
Zadrhtala mi je donja usna dok sam ga gledala odozgo, suze
su mi navrle. „Ti su glupan od kralja, Linkoln Devero!“
Klimnuo je glavom. „Najgori.“
„I zaista zaslužuješ da te neko šutne u jaja.“
Bolno je prostenjao. „Ako je to potrebno da bi ponovo bila u
mom zagrljaju, pristajem.“
Bila sam u iskušenju, ali ostala je činjenica da me je odbacio.
„A šta je sa svim tvojim razlozima? Potrebi da me zaštitiš?“
Izraz lica mu se promenio, talas strepnje i straha prešao je
preko njega kad se ponovo uspravio. „Ako mi oprostiš, ako želiš
da budeš sa mnom, biće određenih posledica.“
„Kakvih?“
„Danteov tim advokata više puta je pokušao da prebaci deo
krivice na tebe.“
Ukočila sam se. „Molim?“
„Uspeli smo da ih osujetimo tako da se ništa nije probilo u
javnost, ali ako saznaju za nas, neću moći da ih zaustavim. Bićeš
uvučena u slučaj, ispitivaće te, saslušavati, novinari će te
proganjati – to nije prijatno iskustvo. Tražiće i najmanje detalje
koji bi mogli kompromitovati tebe i tvoju porodicu, našu vezu,
napašće te na najličnijem nivou. Tražiće način da prebace barem
deo krivice na tebe kako bi njemu ublažili kaznu.“
Zavrtelo mi se u glavi. Da li bi Dante zaista uradio tako
nešto? Da li bi pokušao da na mene svali deo krivice za ono što
je uradio? Da li bi rekao da sam mu pomagala?
Odgovor je bio potvrdan, kučkin sin bi to uradio.
„Ne razumem. Zašto ja? Hoću reći, dobila sam ulogu
doušnika koji nije ni svestan da je doušnik, iako nisam bila baš
toliko nesvesna kao što ti misliš.“
„Šta hoćeš da kažeš?“
„Rekla sam ti ono što sam znala. Ništa me nije sprečavalo
osim moralnih načela i trunčice poštovanja prema prethodnom
nameštenju, ali kad si mi ispričao za London, sve to je odletelo
kroz prozor.“
„Onda je odgovor na pitanje zašto veoma jednostavan – zato
što si sa mnom. Bila si neosvojiva u njegovom svetu, ali ne i sa
mnom.“
Bio je u pravu. Ako budem s Linkolnom, Dante će me
sigurno napasti. Mrzeo je Linkolna. Znala sam to i pre nego što
sam počela da radim za njega.
Iskoračila sam iz njegovog zagrljaja, izvadila telefon iz
torbice, zaradivši njegov zbunjen pogled.
„Šta radiš?“
„Mala provera činjenica“, odgovorila sam, upisavši London
Devero u polje za pretraživanje.
„Ne veruješ mi?“
Pritisla sam ikonicu za započinjanje pretraživanja. „Ni u šta
trenutno nisam sigurna, pa mi dozvoli ovo.“
Očas posla došla sam do njenih fotografija, onih koje sam
videla ranije, onih s Linkolnom.
I onih s Danteom.
Pritisla sam na vezu do njene Fejsbuk stranice. Bila je u
statusu spomen-naloga, ali i dalje sam mogla da je pregledam u
potrazi za prilozima postavljenim gotovo deceniju ranije. Stala
sam kod mlađe verzije Dantea. Fotografija na kojoj su on i
London nasmešeni, dijamantski prsten na njenom prstu i potpis:
„Gle ko se upravo verio.“ Snimljena nešto malo više od godinu
dana pre nego što je umrla. Posle toga, prilozi o preseljenju u
Sijetl, a onda su počeli da se menjaju. Ono što je bio radostan
profil počelo je da se smračuje. Prilozi ljudi kojima je
nedostajala s pitanjima gde je, a onda su se pojavili prilozi s
porukama: „Nebo je dobilo anđela.“ Nijedan od Dantea.
Ali bilo ih je od Linkolna.
Ne pod njegovim imenom već pod imenom Endrjua Linkolna
– Linkoln Endrju Devero. Nije bilo fotografija, a taj profil bio je
označen kao privatan, ali njena stranica bila je zasipana
prilozima s tog profila i nakon njene smrti.
„Endrju Linkoln.“
„To sam ja“, potvrdio je. „Profil bez prijatelja, fotografija.
Njime sam nastavio da pristupam Londoninoj stranici. Nisam
mogao... nisam mogao da se oprostim od nje, od naših
razgovora, razmene naših priloga. Ispovedao sam joj se, tražio
odgovore.“
„Kakve odgovore?“
Uzdahnuo je. „Da li je bilo znakova koje prosto nisam
primetio? Da li je bilo nešto skriveno u njenim rečima? Da li je
bilo ičega što sam mogao da uradim?“
Jedino što je mogao da uradi bilo je da nikada ne sretne
Dantea Kilgora, ali izgleda da je to bilo neizbežno. Pogledala
sam ponovo njenu stranicu, tražeći priloge koje je Linkoln slao i
iznenadila sam se, našavši one koji su nedavno poslati. Upoznao
sam jednu devojku. Posebna je, jedinstvena, sjajna, svidela bi ti
se. Voleo bih da si tu da se upoznate. Nedostaješ mi, Lolo.
Datumi su odgovarali našem putu u Rim. Opet su mi suze
potekle. Ispričao je svojoj sestri za mene na jedini mogući način,
preneo joj svoja osećanja.
„Dante je manipulisao njom“, rekla sam, brišući mokre
obraze. Linkoln je klimnuo glavom i dodao mi papirne
maramice. „On je manipulator, Linkolne. To svima radi. Čak je i
tebi to uradio.“
„Kako to?“
„Jer te je naveo da me povrediš. a to je zauzvrat povredilo
tebe.“
„Opustošilo me je“, zagrcnuo se. „Ne mogu da spavam. Ne
mogu da jedem. Jedva nekako uspevam da radim. Samo pijem,
pokušavam da otupim bol i molim se da mi oprostiš. Hteo sam
da te zaštitim, da budeš bezbedna jer znao sam šta je sve u stanju
da uradi. A da ti se nešto desi... Ne znam šta bih uradio. Sad sam
u svom najslabijem izdanju, Ajvi. Na najnižoj tački. Sve što sam
dosad radio ništa ne znači bez tebe u mom životu.“
Progutala sam jecaj. „Glupi kralj.“ Rekla sam, zakoračila ka
njemu i stavila mu ruku na grudi. „Uvek sam bila tvoja kraljica.“
Pretraživao je pogledom po mojim očima, onda se nagnuo i
polako, sporo, nežno pritisnuo usne na moje. Bio je to udarac u
moje grudi koji je bio potreban da ponovo pokrenem slomljeno
srce.
„Mislim da bi trebalo da uz večeru popričamo kako će ovo
ići“, rekla sam. „Jer ako ono kopile misli da može da se obruši
na mene zato što sam s tobom, trebalo bi da zna da imam još
mnogo njegovih prljavih tajni u rukavu.“
„Da li to znači…“, nije završio misao, nada mu je zaiskrila u
očima.
„To znači da ćemo večerati, a za desert ćemo videti.“
Osmeh mu se raširio licem. Preplavilo ga je olakšanje. Srušio
se na mene, proždirući me, pustila sam sebe da sve to upijem.
Ništa nije bilo savršeno niti onako kako je bilo pre, ali možda se
nešto iz rata može spasiti.
30.
Linkoln