OPROŠTAJ

Ovdi usrid luke naša mlada plavca

Uzdvigla je jidra voljna, smina i nova.
I hoteća pojti putom svojeg plova
Gre prez kog vojvode al zakonodavca.

Budi da smo virni krivovirna pravca,

Ništar manje čtîmo (koko i zemlja ova)
- Kî va versih libar množ harvacki skova -
Marulića Marka, splitskog začinjavca.

U lipom jaziku, gdi "ča" slaje zvoni,

Mi dobročasimo garb slovućeg greba
I tokoj ti napis dijački i stari.

Zbogom, o Marule! Pojti ćemo, poni

Žaju imimo velu sunčenoga neba:
Korugva nam ćuhta; gremo, mi puntari!
SVAKIDAŠNJA JADIKOVKA Od nemila do nedraga,
https://youtu.be/QxxltlsdkO8
i noge su mu krvave,
i srce mu je ranjeno.

Kako je teško biti slab,

I kosti su mu umorne,
kako je teško biti sam,
i duša mu je žalosna,
i biti star, a biti mlad!
i on je sam i zapušten.

I biti slab, i nemoćan,

I nema sestre ni brata,
i sam bez igdje ikoga,
i nema oca ni majke,
i nemiran, i očajan.
i nema drage ni druga.

I gaziti po cestama,
I nema nigdje nikoga
i biti gažen u blatu,
do igle drača u srcu
bez sjaja zvijezde na nebu.
i plamena na rukama.

Bez sjaja zvijezde udesa

I sam i samcat putuje
što sijaše nad kolijevkom
pod zatvorenom plaveti,
sa dugama i varkama.
pred zamračenom pučinom,

–O Bože, Bože, sjeti se

i komu da se potuži?
svih obećanja blistavih
Ta njega nitko ne sluša,
što si ih meni zadao.
ni braća koja lutaju.

O Bože, Bože, sjeti se

O Bože, žeže tvoja riječ
i ljubavi, i pobjede
i tijesno joj je u grlu,
i lovora i darova.
i željna je da zavapi.

I znaj da Sin tvoj putuje

Ta besjeda je lomača
dolinom svijeta turobnom
i dužan sam je viknuti,
po trnju i po kamenju,
ili ću glavnjom planuti.
Pa nek sam krijes na brdima,
pa nek sam dah u plamenu,
kad nisam krik sa krovova!

O Bože, tek da dovrši

pečalno ovo lutanje
pod svodom koji ne čuje.
Jer meni treba moćna riječ,
jer meni treba odgovor,
i ljubav, ili sveta smrt.
NOTTURNO
Noćas se moje čelo žari,
noćas se moje vjeđe pote;
i moje misli san ozari,
umrijet ću noćas od ljepote.

Gorak je vijenac pelina, Duša je strašna u dubini,

mračan je kalež otrova, ona je zublja u dnu noći;
ja vapim žarki ilinštak. plačimo, plačimo u tišini,
umrimo, umrimo u samoći.
Jer mi je mučno biti slab,
jer mi je mučno biti sam
(kada bih mogao biti jak,

kada bih mogao biti drag),

no mučno je, najmučnije
biti već star, a tako mlad!
IX
Božanska ženo, gospo nepoznata,
dokle, i kamo, mene misliš vući?
Hora je došla te ja moram tući
zlatnim zvekirom na bešćutna vrata.
Od tvojih čari i od bljeska zlata,
od dvora strepim kuda imam ući,
a krto srce moralo bi pući
bez tvog osmješka, besmrtna beata.
Dok sjaju sunca i blijedi mjeseci,
snatrim o zmaju ispred tvoga praga
i zlatnom klasju u toj mekoj kosi.
I preklinjem te: Nepoznata, reci,
kakva te tuga iz daljine draga,
i još mi reci, gdje si, što si, ko si? –
V
Ove su riječi crne od dubine,
ove su pjesme zrele i bez buke.
- One su, tako, šiknule iz tmine,
i sada streme ko pružene ruke.
Nisam li pjesnik, ja sam barem patnik
i katkad su mi drage moje rane.
Jer svaki jecaj postati će zlatnik,
a moje suze dati će đerdane.
No one samo imati će cijenu,
ako ih jednom, u perli i zlatu,
kolajnu vidim slavno obješenu,
ljubljeno dijete, baš o tvome vratu
 Tako, uistinu, do njih vode puti,
VISOKI JABLANI gdje se pojas rijeke u dolini sluti,
gdje se sitno cvijeće plavi, ruji, žuti;
Oni imaju visoka čela,vijorne kose, široke nagnuti u ponor, nebeskoga svoda
grudi;
dok crvena jesen drumovima hoda.
od gromora njina glasa šuma i more se budi,
a kada rukom mahnu, obzori svijeta se šire
Mi stupamo bijelim dolom u tišini,
i bune, i prodiru u vis, u etire.
oni, sami, gordi, dršću u visini,
muče žednu zjenu ili revnu opnu;
Ali, za svoju snagu oni su zahvalni patnji,
što ne mogu, što ne mogu da nas u vis popnu.
bijedi, sužanjstvu, gladi i njinoj crnoj pratnji.
Oni imaju snagu vjere što živi u smaku
Povrh njina vrška gdje se pjesme gnijezde
i vrelo svjetlosti što tinja u mraku
samo vile lete, ili bure jezde;
i sunce u oblaku...
a nad njima sunca; samo zvijezde, zvijezde!

Oni imaju polet orlova, srčanih zračnih ptica,

oni poznaju pjesmu naših najdubljih žica,
za svijet u slobodi. za svijet u ljepoti,
ljudi svojih djela, djeca svojih ruku,
rođena u plaču, sazrela u muku.

Njina muška desna neprestano zida

dvore čovječanstva. Dom Prometeida !
I gdje tinja savjest, kao iskra sveta
oko njih se kupi orijaška četa
za slobodu prava

Ali u samoći njihova je glava

ispravna i čista povrh mračne rulje
gdje ih ne razumiju glupani i hulje,
kao vršak divnih, zelenih jablana,
režući do munje vedri obzor dana.
POBRATIMSTVO LICA U SVEMIRU
Ne boj se! nisi sam! ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
I ono sve što ti bje, ću i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.
Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One
u drugima žive.
Mi smo svi prešli iste putove u mraku,
mi smo svi jednako lutali u znaku
traženja, i svima jednako se dive.
Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,
u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?
Ja sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema,
ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
o vasiono! Ja živim i umirem u svjema;
ja bezimeno ustrajem u braći.

Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.

I pamti da je tako od prastarih vremena.
I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,
kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.

I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,

i sni su naši sami iz zajedničkog vrela.
I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,
i sebični je pečat jedan nasred čela.

Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju

da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmuša,
a naša krv, i poraz svih nas, u klanju,
opet je samo jedna historija duša.

Strašno je ovo reći u uho oholosti,

no vrlo srećno za očajničku sreću,
da svi smo isti u zloći i radosti,
i da nam breme kobi počiva na pleću.
ODLAZAK https://youtu.be/_0HAzIBd9Ck

U slutnji, u čežnji daljine, daljine;

u srcu, u dahu planine, planine.

Malena mjesta srca moga,

spomenak Brača, Imotskoga.

I blijesak slavna šestopera,

i miris (miris) kalopera

Tamo, tamo da putujem,

tamo, tamo da tugujem;

da čujem one stare basne,

da mlijeko plave bajke sasnem;

da više ne znam sebe sama,

ni dima bola u maglama.