Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2002/18,

rješavajući apelaciju Osmana Mujića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana
57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni
tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik

Mato Tadić, potpredsjednik
Mirsad Ćeman, potpredsjednik
Valerija Galić, sutkinja
Miodrag Simović, sudija
Seada Palavrić, sutkinja

na sjednici održanoj 27. novembra 2019. godine donio je

Predmet broj AP 2002/18 2 Odluka o dopustivosti i meritumu

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Osmana Mujića

podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 127 0 Rs
053242 16 Rsž od 24. augusta 2017. godine i Presude Općinskog suda
u Banovićima broj 127 0 Rs 053242 13 Rs od 19. februara 2016.
godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Osman Mujić (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 2. aprila 2018. godine apelaciju
Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog
suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 127 0 Rs 053242 16 Rsž od 24. augusta 2017.
godine i Presude Općinskog suda u Banovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 127 0 Rs
053242 13 Rs od 19. februara 2016. godine. Ustavni sud je 24. septembra 2019. godine zatražio od
apelanta da dopuni apelaciju i dostavi Presudu Općinskog suda broj 127 0 Rs 053242 13 Rs od 19.
februara 2016. godine. Apelant je navedenu presudu dostavio 30. septembra 2019. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i RMU
„Banovići“ d.d. Banovići (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 18. septembra 2019. godine da
dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud i Općinski sud su u periodu od 26. septembra do 1. oktobra 2019. godine
dostavili odgovore na apelaciju.

4. Tuženi je 30. septembra 2019. godine odgovor na apelaciju dostavio Općinskom sudu, a
Općinski sud je 22. novembra 2019. godine dostavio odgovor Ustavnom sudu.

III. Činjenično stanje

5. Apelant je 27. decembra 2013. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženog radi
utvrđivanja netačnog upisa u radnu knjižicu i poništenja odluke o prestanku ugovora o radu.
Predmet broj AP 2002/18 3 Odluka o dopustivosti i meritumu

6. Općinski sud je dopisom od 31. decembra 2013. godine dostavio tužbu tuženom na odgovor,
dok je 17. novembra 2015. godine održao pripremno ročište, a ročište za glavnu raspravu održao je
11. decembra 2015. godine.

7. Presudom Općinskog suda broj 127 0 Rs 053242 13 Rs od 19. februara 2016. godine odbijen
je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da period od 20. aprila 1992. godine do 15.
novembra 1997. godine apelant nije proveo na radu kod tuženog i da je netačan upis u apelantovu
radnu knjižicu da je navedeni period proveo na radu kod tuženog, te da se naloži tuženom da briše
netačan upis u apelantovoj radnoj knjižici. Također, prvostepenom presudom odbijen je apelantov
zahtjev da se poništi Odluka tuženog o prestanku ugovora o radu zbog apelantovog odlaska u
starosnu penziju broj 14328/12 od 25. decembra 2012. godine, što je tuženi dužan trpjeti. Dalje,
odbijen je i apelantov zahtjev da se naloži tuženom da ga vrati na posao (preciznije navedeno u
izreci presude), kao i da mu uspostavi sva prava iz radnog odnosa u obimu u kojem su bila prije
donošenja odluke od 25. decembra 2012. godine, odnosno 31. decembra 2012. godine i da mu
nadoknadi plaću u visini koju bi ostvario da je bio na radu, počevši od 1. januara 2013. godine pa do
vraćanja na posao, sa zakonskom zateznom kamatom i da izvrši uplatu pripadajućih poreza i
doprinosa za taj period, kao i da mu nadoknadi troškove postupka.

8. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da među strankama nije sporno to da je

apelant bio zaposlenik tuženog, te da mu je radni odnos kod tuženog prestao zbog odlaska u
starosnu penziju. Također je naveo da nije sporno ni to da je apelant bio pripadnik Oružanih snaga
RBiH u periodu od 20. aprila 1992. godine do 15. novembra 1997. godine. Općinski sud je naveo da
iz odluke o prestanku ugovora o radu zbog odlaska u starosnu penziju proizlazi da je tuženi uvidom
u apelantovu radnu dokumentaciju utvrdio da je apelant 31. decembra 2012. godine imao ukupno 37
godina, deset mjeseci i 28 dana efektivnog radnog staža i dvije godine, dva mjeseca i 11 dana
beneficiranog radnog staža, što ukupno iznosi 40 godina, jedan mjesec i devet dana staža
osiguranja. Općinski sud je citirao odredbe člana 86. stav 1. tačka 3. Zakona o radu, zatim odredbe
čl. 83. i 94. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO-
u), te je ukazao da je apelant, s obzirom na njegov ukupan staž osiguranja, ispunio zakonske uvjete
za odlazak u starosnu penziju i da mu sa 31. decembrom 2012. godine radni odnos prestaje po sili
zakona. Zatim je istakao da apelantu, u skladu sa odredbama člana 94. stav 1. Zakona o PIO-u, nije
ostavljena mogućnost da odlučuje da li će mu se u penzijski staž uračunati i posebni staž, zbog čega
je odluka tuženog o prestanku radnog odnosa zakonita. Općinski sud je istakao da nema zakonskih
uvjeta da se apelant vrati na posao, niti da mu se nakon prestanka radnog odnosa zbog odlaska u
starosnu penziju isplate plaće i doprinosi koje potražuje tužbenim zahtjevom.
Predmet broj AP 2002/18 4 Odluka o dopustivosti i meritumu

9. Apelant je 15. marta 2016. godine podnio žalbu protiv presude Općinskog suda, nakon čega
je predmetni spis dostavljen Kantonalnom sudu na postupanje 22. aprila 2016. godine.

10. Presudom Kantonalnog suda broj 127 0 Rs 053242 16 Rsž od 24. augusta 2017. godine
odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.

11. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 82. stav 1. tačka 1.
Zakona o PIO-u propisano da penzijski staž u smislu ovog zakona, na osnovu kojeg se stječu i
ostvaruju prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, obuhvata vrijeme provedeno u osiguranju od
dana stupanja na snagu ovog zakona, koje se računa u staž osiguranja prema odredbama čl. od 83.
do 93. i poseban staž iz člana 94. ovog zakona. Također je ukazao na odredbe člana 94. stav 1.
Zakona o PIO-u kojima je propisano da se licima koja su uzela učešće u pripremama za odbranu
BiH, odnosno koja su uzela učešće u odbrani BiH kao pripadnici Armije RBiH, odnosno Hrvatskog
vijeća odbrane i organa unutrašnjih poslova, saglasno propisima koji su se na njih odnosili prije
stupanja na snagu ovog zakona, u penzijski staž kao poseban staž u dvostrukom trajanju računa se
vrijeme koje su proveli u pripremama za odbranu, odnosno u odbrani BiH, u periodu od 18.
septembra 1991. godine do 23. decembra 1995. godine. S obzirom na utvrđenje prvostepenog suda
u vezi s apelantovim ukupnim stažem osiguranja, Kantonalni sud je ukazao da je tuženi pravilno
postupio kada je donio odluku na osnovu koje je apelantu prestao radni odnos po sili zakona,
odnosno zbog ispunjavanja uvjeta za starosnu penziju. Dalje, Kantonalni sud je istakao da su
irelevantni apelantovi navodi da nisu uplaćeni obavezni doprinosi za vrijeme provedeno u Armiji
BiH zato što u periodu od 19. maja 1992. godine do 22. aprila 1996. godine nije postojala obaveza
uplate doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, u kojem periodu je apelant bio pripadnik
Armije BiH kojem se navedeni period staža osiguranja računa u penzijski staž isto kao i staž
osiguranja za koji su uplaćeni doprinosi za penzijsko-invalidsko osiguranje prema odredbama člana
82. stav 5. Zakona o PIO-u. Zatim je istakao da nemaju osnov apelantovi žalbeni navodi kojima
osporava pravilnost prvostepene presude, a u kojima je naveo da nije podnio zahtjev da mu se u
penzijski staž računa i poseban staž iz člana 94. Zakona o PIO-u. Naime, Kantonalni sud je ukazao
da odredbe člana 94. stav 1. Zakona o PIO-u, prema smislu i sadržaju, ne ostavljaju bilo kakvu
mogućnost izbora u pogledu toga da li će se u penzijski staž uračunati i poseban staž zato što se
navedenim odredbama eksplicitno naglašava da se u penzijski staž kao poseban staž u dvostrukom
trajanju računa i vrijeme koje je provedeno u pripremama za odbranu ili u odbrani Bosne i
Hercegovine. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je, imajući u vidu odredbe člana 82. stav 1.
tačka 1. i člana 94. stav 1. Zakona o PIO-u, ukazao da nije propisana mogućnost zainteresiranim
licima da odluče da li će im se u penzijski staž uračunati i poseban staž iz člana 94. Zakona o PIO-u,
Predmet broj AP 2002/18 5 Odluka o dopustivosti i meritumu

te je u smislu navedenog obavezno uračunavanje posebnog staža u penzijski staž onim licima koja
su u relevantnom periodu učestvovala u odbrani BiH, o čemu je pravni stav zauzeo Ustavni sud u
Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 2184/09 od 13. juna 2012. godine. Osim toga, Kantonalni
sud je naveo da su prihvatljivi apelantovi žalbeni navodi da je dopušteno dokazivati da ono što je
upisano u radnu knjižicu nije tačno, pa i podaci koji se tiču vremena započinjanja i momenta
prestanka radnog odnosa koje upisuje sam poslodavac. Kantonalni sud je naveo da apelant tokom
postupka, u smislu odredaba člana 7. stav 1. u vezi sa članom 123. Zakona o parničnom postupku
(očiglednom greškom naveden član 23), nije dokazao tvrdnje na kojima zasniva svoj tužbeni
zahtjev, da izvršeni upisi u radnoj knjižici o njegovom radnom stažu nisu tačni, odnosno da je u
posebnom postupku izvršena ispravka upisa, niti je dovedena u sumnju tačnost upisa vremena
provedenog na radu, zbog čega su apelantovi prigovori u tom dijelu u cijelosti neosnovani.
Kantonalni sud je naveo da je zakonita odluka tuženog o prestanku ugovora o radu apelantu, te da, u
smislu odredaba člana 40. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu, apelant nema uvjete da
se vrati na posao, a time mu ne pripada pravo na isplatu naknade plaće u visini koju bi ostvario da je
bio na radu.

IV. Apelacija

I. Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da mu je u osporenom parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično

suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz
člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih
prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana
II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

13. Apelant je naveo da je u kontekstu postavljenog tužbenog zahtjeva zadatak suda bio da
utvrdi da određeni period nije proveo na radu kod tuženog i da je netačan upis u radnoj knjižici o
vremenu provedenom na radu, te nadalje kako je navedeno u tužbenom zahtjevu. Također je ukazao
da drugostepeni sud nije odlučio o konkretno postavljenom tužbenom zahtjevu i žalbenim navodima
o vremenu od 23. decembra 1995. godine do 15. novembra 1997. godine koje nije proveo na radu
kod tuženog, a zbog netačnog upisa u radnoj knjižici taj period mu je uračunat u ukupan radni staž.
Apelant je naveo da je nejasna konstatacija drugostepenog suda da u postupku donošenja
prvostepene presude nije dokazao tvrdnje da izvršeni upisi u radnoj knjižici o njegovom radnom
stažu nisu tačni, niti je dovedena u sumnju tačnost upisa vremena provedenog na radu. Apelant je
ukazao da je nesporna činjenica da je u periodu od 20. aprila 1992. godine do 15. novembra 1997.
Predmet broj AP 2002/18 6 Odluka o dopustivosti i meritumu

godine bio pripadnik Oružanih snaga BiH i da tu činjenicu nije bio u obavezi dokazivati pred
sudom, a da je dužnost suda da savjesno i brižno cijeni svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno s
ciljem potpunog i pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja, te da na utvrđeno činjenično stanje
primijeni materijalno pravo. S obzirom na navedeno, istakao je da je primjena prava u okviru
redovnih sudova očigledno proizvoljna.

14. U odnosu na navode o dužini trajanja postupka, apelant je ukazao da je u pitanju spor iz
radnog odnosa koji je prema odredbama člana 420. Zakona o parničnom postupku hitan, koji je
trajao oko četiri godine, za što odgovornost snose isključivo redovni sudovi koji nisu djelotvorno i
efikasno kontrolirali i upravljali postupkom. Apelant zahtijeva isplatu pravične novčane naknade na
ime nematerijalne štete u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku.

II. Odgovor na apelaciju

15. Općinski sud je naveo hronologiju postupka, te je ukazao da je prvostepena presuda

zakonita.

16. Kantonalni sud je naveo da na građanskom referatu ima veliki broj neriješenih predmeta koji
se rješavaju kvartalnim planom po prioritetu, te je istakao da je u konkretnom slučaju postupao u
razumnom roku.

17. Tuženi je naveo da u potpunosti osporava apelacione navode, te je istakao da je Kantonalni

sud pravilno primijenio relevantne odredbe Zakona o PIO-u. Tuženi je naveo da apelant nije
dokazao „navodno kršenje njegovih prava“, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

18. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i
98/15). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine
Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji
u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i
izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 10.

Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te

da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Predmet broj AP 2002/18 7 Odluka o dopustivosti i meritumu

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će

donijeti odluku.

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i

ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pozornost na potrebu žurnog rješavanja
radnih sporova.

19. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije BiH („Službene novine

Federacije BiH“ br. 29/98, 49/00, 32/01, 61/02 – odluka US, 73/05, 59/06, 4/09 i 55/12). U
konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o penzijskom i
invalidskom osiguranju Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH“ br. 29/98, 49/00,
32/01, 61/02 – odluka US, 73/05, 59/06 i 4/09) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u
vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 82.

(1) Penzijski staž, u smislu ovog zakona, na osnovu koga se stiču i ostvaruju
prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, obuhvaća:

1. vrijeme provedeno u osiguranju od dana stupanja na snagu ovog zakona koje

se računa u staž osiguranja po odredbama čl. 83. do 93. i poseban staž iz člana
94. ovog zakona;

Član 83.

U staž osiguranja sa efektivnim trajanjem (u daljem tekstu: staž

osiguranja) računa se vrijeme koje je osiguranik iz čl. 8. do 12. ovog zakona
proveo poslije navršene 15-te godine života u radnom odnosu odnosno na radu
po osnovu koga je bio obavezno osiguran na penzijsko i invalidsko osiguranje i
osigurano lice iz člana 13. ovog zakona.

Član 94.

(1) Licima koja su uzela učešće u pripremama za odbranu Bosne i

Hercegovine, odnosno koja su uzela učešće u odbrani Bosne i Hercegovine kao
pripadnici Armije Republike Bosne i Hercegovine, odnosno Hrvatskog vijeća
Predmet broj AP 2002/18 8 Odluka o dopustivosti i meritumu

obrane i organa unutrašnjih poslova, saglasno propisima koji su se na njih

odnosili prije stupanja na snagu ovog zakona, u penzijski staž, kao poseban staž u
dvostrukom trajanju, računa se vrijeme koje su proveli u pripremama za odbranu
odnosno u odbrani Bosne i Hercegovine u periodu od 18. septembra 1991. godine
do 23. decembra 1995. godine.

20. Zakon o radu Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH“ br. 43/99, 32/00 i
29/03). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH
koji glasi:

Član 86.

Ugovor o radu prestaje:

3. kad zaposlenik navrši 65 godina života i 20 godina staža osiguranja odnosno

navrši 40 godina staža osiguranja, ako se poslodavac i zaposlenik drugačije ne
dogovore;

VI. Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima
apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora
zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati
apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi
djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana
kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je
koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet apelacionog osporavanja je parnični postupak koji je

okončan Presudom Kantonalnog suda broj 127 0 Rs 053242 16 Rsž od 24. augusta 2017. godine
protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu
apelant je primio 2. februara 2018. godine, a apelacija je podnesena 2. aprila 2018. godine, tj. u roku
od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija
ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni
razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
Predmet broj AP 2002/18 9 Odluka o dopustivosti i meritumu

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4)
Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu
dopustivosti.

VII. Meritum

25. Apelant smatra da su mu u predmetnom parničnom postupku povrijeđena prava iz člana

II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava
Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava
2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava

u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve

krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu
raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom
ustanovljenim sudom. […].

28. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se konkretni postupak odnosi na pitanja koja
se tiču apelantovih prava iz radnog odnosa, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega
proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i
Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

U odnosu na osporene odluke

29. Ustavni sud zapaža da apelant osporava odluke Kantonalnog suda i Općinskog suda,
ukazujući da su u konkretnom predmetu proizvoljno cijenjeni dokazi, proizvoljno utvrđeno
činjenično stanje i proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi.

30. U vezi s tim, Ustavni sud u prvom redu ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i
Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu
činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti
od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira
Predmet broj AP 2002/18 10 Odluka o dopustivosti i meritumu

redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene
činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva,
presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da
li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na
pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno,
proizvoljna ili diskriminaciona.

31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi
primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do
proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako
i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22.
aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više
svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može
voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006.
godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9.
aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s
obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su sudovi osporene odluke zasnovali na
proizvoljnoj ocjeni dokaza, te u vezi s tim proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno
primijenili relevantne zakonske odredbe.

32. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev
kojim je tražio da se utvrdi da određeni period nije proveo na radu kod tuženog i da je netačan upis
u radnoj knjižici da je taj period proveo na radu kod tuženog, te da se briše taj upis u radnoj knjižici,
kao i da se poništi odluka tuženog o prestanku ugovora o radu zbog apelantovog odlaska u starosnu
penziju i naloži tuženom da ga vrati na posao i da mu uspostavi sva prava iz radnog odnosa u obimu
u kojem su bila prije donošenja navedene odluke, te da mu nadoknadi plaću koju bi ostvario da je
bio na radu i izvrši uplatu pripadajućih poreza i doprinosa za taj period. Ustavni sud zapaža da su
redovni sudovi odbili apelantov zahtjev zato što su na osnovu provedenih dokaza i utvrđenog
činjeničnog stanja utvrdili da je apelantu radni odnos prestao po sili zakona jer je apelant s
određenim datumom ispunio zakonske uvjete za odlazak u starosnu penziju, slijedom čega su
zaključili da je pravilna odluka tuženog o prestanku ugovora o radu zbog apelantovog odlaska u
starosnu penziju. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluka proizlazi da su redovni sudovi
prilikom odlučenja imali u vidu relevantne odredbe Zakona o radu i Zakona o PIO-u kojima je
reguliran prestanak ugovora o radu, odnosno vrijeme koje se računa u staž osiguranja (efektivni staž
i poseban staž). Također, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud istakao da apelant tokom
Predmet broj AP 2002/18 11 Odluka o dopustivosti i meritumu

postupka nije dokazao, u skladu sa odredbama člana 7. stav 1. u vezi sa članom 123. ZPP, da nisu
tačni upisi koji su izvršeni u radnoj knjižici u vezi s njegovim radnim stažem, niti je doveo u
sumnju tačnost upisa vremena provedenog na radu. Dovodeći u vezu ocjenu dokaza i utvrđeno
činjenično stanje s relevantnim zakonskim odredbama na koje su se u konkretnom slučaju pozvali,
Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih
sudova.

33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u ovom dijelu nije prekršeno apelantovo
pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske
konvencije.

U odnosu na dužinu trajanja predmetnog postupka

34. U vezi s apelantovim navodima koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud,
prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost
dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o
kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta,
ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna
pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99
od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

35. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut apelantovom tužbom od 27.
decembra 2013. godine, a da je Kantonalni sud konačnu odluku donio 24. augusta 2017. godine.
Dakle, predmetni postupak je trajao tri godine i osam mjeseci.

36. Analizirajući dužinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud najprije zapaža da je apelant
predmetni postupak pokrenuo radi zaštite prava iz radnog odnosa. S obzirom na činjenična i pravna
pitanja koja je trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da nema elemenata koji bi ukazivali da se u
konkretnom predmetu radilo o složenom postupku.

37. U odnosu na apelanta, Ustavni sud smatra da apelant svojim postupcima nije doprinio
ukupnoj dužini trajanja predmetnog postupka. U odnosu na ponašanje sudova, Ustavni sud zapaža
da su Općinski sud i Kantonalni sud u periodu od tri godine i osam mjeseci donijeli dvije meritorne
odluke. Ustavni sud uočava da Općinski sud, nakon što je dostavio tužbu tuženom na odgovor, u
periodu od skoro dvije godine nije preduzimao procesne radnje, ali je nakon toga u relativno
kratkom periodu (tri mjeseca) održao pripremno ročište i ročište za glavnu raspravu, te donio
prvostepenu presudu. Također, Ustavni sud zapaža da je postupak povodom žalbe pred
Predmet broj AP 2002/18 12 Odluka o dopustivosti i meritumu

Kantonalnim sudom trajao jednu godinu i četiri mjeseca računajući od dana zaprimanja predmeta
povodom žalbe.

38. Stoga, sagledavajući postupak u cjelini, posebno imajući u vidu okolnost da je apelant do
konačne odluke došao prije podnošenja apelacije, te da su u postupku u okviru analiziranog perioda
redovni sudovi donijeli dvije meritorne odluke, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima
konkretnog predmeta koji je, istina, po svojoj naravi hitne prirode i iziskuje adekvatnu ažurnost u
postupanju, nema elemenata koji ukazuju da je u predmetnom postupku povrijeđeno apelantovo
pravo na suđenje u razumnom roku kao elementa prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava
Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

39. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije
povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje
iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

40. U odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i
Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se ti navodi
zasnivaju na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje u vezi s proizvoljnom
primjenom pozitivnopravnih propisa, pa s obzirom na to da je u odnosu na pravo na pravično
suđenje Ustavni sud već odlučio tako što nije utvrdio povredu, Ustavni sud smatra da su neosnovani
navodi i u odnosu na pravo na imovinu.

VIII. Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da osporene odluke nisu zasnovane na proizvoljno utvrđenom
činjeničnom stanju, niti na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa, te da u tom segmentu ne
postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine
i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i
Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, Ustavni sud u
okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi da je dužina postupka u ukupnom trajanju od tri godine i
osam mjeseci, u okviru kojeg perioda su donesene dvije meritorne odluke, prešla granice
„razumnog roka“.

42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u
dispozitivu ove odluke.
Predmet broj AP 2002/18 13 Odluka o dopustivosti i meritumu

43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i
obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Zlatko M. Knežević