pravoslavlje

pravoslavlje (starosl. pravoslavie, prema grč. ὀρϑοδοξία: pravovjerje), ogranak (uz

katolicizam i protestantizam) kršćanske religije; zajednički naziv za istočne crkve. Naziv
dolazi iz prvih stoljeća kao oprjeka krivovjerju, s kojim je istočno kršćanstvo bilo u stalnom
sporenju, a ustalio se i s obzirom na zapadno kršćanstvo, od kojega su se istočne crkve
odvojile 1054 (Veliki istočni raskol). Za razliku od katolicizma (organiziran kao jedinstvena i
nadnacionalna crkva) pravoslavlje se raščlanilo na pojedine pravoslavne crkve, organizirane
po načelu sabornosti (univerzalnost kršćanske poruke) i autokefalnosti (uklopljenost u
pojedini narod, njegovu kulturu i jezik). Dok je papa vrhovni poglavar svih katolika,
carigradski patrijarh ima samo počasnu ulogu u pravoslavlju (ekumenski patrijarh).
Pravoslavlje prihvaća dogme definirane na sedam prvih ekumenskih koncila, od katolicizma
se razlikuje samo naukom o proizlaženju Duha Svetoga (→ FILIOQUE) i nema nauka o
čistilištu. Ne priznaje papin primat i nauk o papinoj nezabludivosti te dogme o Marijinu
bezgrješnom začeću i uznesenju u nebo. Dok se u zapadnome kršćanstvu spasenje shvaća kao
opravdanje (pravno shvaćanje), ono se u pravoslavlju shvaća kao zajedništvo s Bogom
(mistično shvaćanje). Važnu razliku od zapadnoga kršćanstva čini shvaćanje tradicije, koja u
pravoslavlju nije zamišljena kao navještajuća i pravno ustrojena institucija, nego kao »život s
Kristom«; pravoslavlje nije naučavajuća, nego moleća zajednica. Središnje su teme
pravoslavne vjere djelovanje Duha Svetoga u Crkvi i svijetu, pobožanstvenjenje (theosis) i
preobraženje čovjeka i svijeta (metamorphosis): kroz Božju milost sav je kozmos pozvan na
sjedinjenje s Bogom.

Bogoštovlje je usredotočeno na liturgiju i svete tajne (sakramente), kojih ima također sedam i
samo se formalno i funkcionalno razlikuju od onih u katolicizmu. Potvrda se prima odmah
nakon krštenja, a pričest pod obje prilike (kvasni kruh i vino). Euharistija (liturgija) zadržala
je ranokršćansku dvodijelnost, za katekumene i vjernike. Za razliku od žrtvene naravi
euharistije u katolicizmu, pravoslavlje ističe cjelokupnost spasenja koje ona označuje
(utjelovljenje, smrt, uskrsnuće). Sveti red ima tri stupnja: đakonat, prezbiterat i episkopat.
Crkveni je prostor mjesto zbivanja liturgije pa je ukrašen ikonama, mozaicima i freskama, ali
bez kipova (→ IKONOKLAZAM). Crkveno pjevanje (pojanje) bogato je i izdiferencirano, bez
instrumenata. Liturgijski je jezik u većine naroda oduvijek bio narodni, dok je u nekih to stari
tzv. crkveni jezik (npr. crkvenoslavenski).

Osnovna je upravna jedinica pravoslavnih crkava eparhija (biskupija), kojom upravlja episkop
(biskup); eparhija se dijeli na parohije (župe), kojima upravlja paroh (župnik). Više eparhija
tvori arhiepiskopiju, u važnijim gradovima mitropoliju, a sjedište crkve čini patrijaršija,
kojom upravlja patrijarh. Crkveni se poglavari biraju na svetom sinodu, kojemu predsjedava
crkveni poglavar bez posebnih ovlasti (primus inter pares). Pravoslavnu vjersku zajednicu
čine laici, monasi i svećenstvo. Laici sudjeluju u prosvjetnom i liturgijskom životu zajednice,
te u upravi i izboru crkvenih poglavara. Monasi su većinom laici, među kojima je i pokoji
jeromonah (monah svećenik) radi predvođenja liturgije u manastirskoj zajednici. Episkopi se
biraju uglavnom iz monaških redova, a svjetovni (mirski) svećenici mogu se ženiti prije
ređenja, ali samo jedanput. Crkveni je život reguliran kanonskim pravom. U Bizantu su
pravoslavne crkve uspostavile specifičan odnos suživota i ravnoteže s državom
(cezaropapizam), koji je poslije, npr. u carskoj Rusiji, poprimio radikalniji oblik u kojem je
Crkva potpuno podređena državi. U islamskim državama (arapski kalifati, Osmansko
Carstvo) pravoslavne crkve imaju status mileta (zaštićenih) pa su vjerski i dijelom svjetovno
autonomne. Za vrijeme komunizma (1917–89) bile su društveno marginalizirane. Pravoslavno
svećenstvo, osobito u Sovjetskom Savezu, bilo je proganjano, a crkve i manastiri zatvarani i
uništavani. Raširenost pravoslavlja isprva se podudarala s granicama Bizanta. Nakon prodora
islama gotovo je nestalo s Bliskog istoka, ali se proširilo među balkanskim (Bugari, Rumunji,
Srbi, Crnogorci, Makedonci) i istočnoslavenskim narodima (Rusi, Ukrajinci, Bjelorusi). Od
XIX. st. migracijom nastaje pravoslavna dijaspora u zapadnoj Europi, SAD-u, Kanadi i
Australiji.

judaizam

JUDAIZAM, Haggada, prikaz Pashe na minijaturi, oko 1400., Izraelski muzej, Jeruzalem

judaizam (kasnolat. iudaismus < grč. ἰουδαϊσμός, prema Ἰουδαῖος: Judejac, Židov), religija
Židovâ, potomaka starih Hebreja i baštinika njihovih svetih knjiga, ukupnost vjerskih,
društvenih i kulturnih institucija Izraelova naroda; općenito, židovska vjerska, kulturna i
društvena tradicija kako je utvrđena i ustaljena nakon babilonskoga sužanjstva obnovom u
Palestini, poglavito u plemenu Juda, društveni svjetonazor, ponašanje i djelovanje, društvene,
kulturne i pravne norme kod Židova. (→ ŽIDOVI)

Utemeljitelj je židovske vjere Abraham, s kojim je Bog (JHVH; → JAHVE) sklopio

savez (b’rith). Nakon progonstva u Egiptu, Abrahamovi potomci, Hebreji, nastanili su se u
Kanaanu, zemlji obećanoj od Boga, vjerojatno u XIII. st. pr. Kr. No prije ulaska u Kanaan
Židovi su 40 godina ostali u pustinji, a vodio ih je Mojsije. Na Sinaju je Bog Mojsiju objavio
svoj Zakon. Kršenja Zakona uzrok su ljudskim nedaćama; u budućnosti treba doći Mesija,
koji će uspostaviti kraljevstvo pravde. Židovima koji su se nastanili u Kanaanu vladali su suci
pa kraljevi (David je Zavjetnu škrinju prenio u Jeruzalem, a Davidov sin kralj Salomon
(Salamun), u Jeruzalemu je izgradio prvi Hram). U doticaju sa susjednim narodima Židovi su
neprestano bili izloženi idolopokloničkim kultovima, ali su ih proroci podsjećali na njihove
dužnosti i obveze prema Bogu. Razorenje prvoga Hrama (587. pr. Kr.) i babilonsko
sužanjstvo promijenili su uvjete. Nakon povratka iz sužanjstva (538. pr. Kr.) i ponovne
izgradnje Hrama (515. pr. Kr.) Hebreji, uglavnom iz Judina plemena, obnovili su vjerski život
u Jeruzalemu strogo u skladu s Mojsijevim zakonima (→ TORA). Dodiri i sučeljavanja s
helenizmom doveli su do političke afirmacije judaizma, ali i do unutarnjih rascjepa
(→ ESENI; FARIZEJI, SADUCEJI), a do izraženijih zahtjeva za što strožim poštivanjem
Mojsijevih zakona došlo je u doba rimskoga gospodstva. Već nakon prvoga razorenja Hrama,
za sužanjstva u Babiloniji (587. do 538. pr. Kr.), žrtveno je bogoslužje bilo zamijenjeno
molitvama (čitanje ili recitiranje tekstova iz Tore), a judaizam se očitovao i slavljenjem šabata
i obrezanjem. Nakon razorenja god. 70. drugoga Hrama (što ga je bio izgradio Herod)
sinagogalni oblik bogoslužja ostao je jedini.

Temeljni je izvor judaizma Biblija, koja za Židove obuhvaća samo one dijelove što za kršćane
čine Stari zavjet. Ona obuhvaća Petoknjižje (Pentateuh; hebr. Tora), Proroke (hebr. Nevi‘im)
i Spise (hebr. Ketuvim). Pritom je temeljan prvi dio, Tora (Nauk). No pored pisanoga Zakona
(pisana Tora) postoji i usmeni Zakon (usmena Tora), koji predajom ide unatrag sve do
Mojsija; taj »usmeni« Zakon zapisao je oko 200. god. Rabi Juda ha-Nassi, a u rabinskim
školama Palestine i Babilonije nazvan je Mišna. Mišna i komentari koji su joj u idućim
stoljećima dani, Gemara, zajedno tvore Talmud.

Židovska se vjera shvaća kao savez Boga s patrijarsima i njihovim potomcima, koje je Bog
izabrao kako bi širili njegovo štovanje među narodima, a za djecu Izraelovu taj savez znači
obvezu vjernosti Bogu i Zakonu (Tori). Tora nije samo zbirka vjerskih i ćudorednih pravila,
nego i zakonik koji sadrži zakone što se odnose na primjenu pravde, postupanje s robovima,
vođenje rata itd. Ispovijed židovske vjere riječ je Mojsijeva: »Čuj, Izraele (Š’ma Jisra‘el),
Gospod je Bog naš, Gospod je jedan« (Deuteronomij, VI, 4–9, XI, 13–21). To je temeljna
potvrda židovskoga jednoboštva (monoteizma).

Osnove židovskoga vjerskoga nauka sažeo je u XII. st. židovski teolog i filozof Majmonid
(Maimonides) u 13 točaka: 1. Bog je Stvoritelj svega što je bilo, što jest i što će biti i
Providnost svijeta; 2. Bog je Jedan Jedini; 3. On nije tjelesan i ne može se prikazati ni u
kojem obliku; 4. Bog je prvi i posljednji; 5. Svoje molitve trebamo upućivati samo Bogu; 6.
Sve riječi Izraelovih proroka istina su; 7. Mojsijeva su proročanstva istinita. On je najveći od
svih proroka; 8. Tora (Zakon) kakvu imaju Židovi ona je koja je dana Mojsiju; 9. Tora se
neće mijenjati i Bog neće dati drugu Toru; 10. Bog zna sva djela i sve misli ljudî; 11. On
nagrađuje one koji ispunjavaju njegove zapovijedi i kažnjava one koji ih krše: 12. Bog će
poslati Mesiju kojega su navijestili proroci, Izrael čeka dan njegova dolaska; 13. Potpuna
vjera u uskrsnuće mrtvih.

Judaizam propisuje svetkovine i blagdane. Subota (Šabat) je dan obveznoga odmora. Drugi su
glavni judaistički blagdani tri »hodočasnička« blagdana, od kojih svaki čuva spomen na neki
događaj iz židovske povijesti: Pesah, koji održava uspomenu na izlazak iz
Egipta, Šavuot (Tjedni, Sedmice), koji čuva sjećanje na objavu Deset zapovijedi Božjih na
gori Sinaju, Sukot (Sjenice), koji održava spomen na četrdesetogodišnje prebivanje u pustinji
nakon izlaska iz Egipta. Njima se dodaju i dva »stroga« blagdana: Roš ha-Šana (Nova
godina), kojom se slavi Stvaranje, i Jom Kipur (Dan oprosta i pokajanja), posvećen postu i
molitvi i preispitivanju svojih čina. Na šabat i druge blagdane zabranjeno je raditi.

Spomenutim se blagdanima dodaju i dva manja: Purim (Blagdan izbavljenja), obljetnica

čudesnoga oslobođenja Židova iz Perzije, radosni blagdan kada se čita knjiga o Esteri,
te Hanuka (Blagdan svjetlosti), kojim se slave pobjede Jude Makabejca te očišćenje od
poganskih znamenja i posvećenje drugoga Hrama u Jeruzalemu nakon tih pobjeda.

Židovsko bogoštovlje propisuje tri dnevna bogoštovna čina (šahrit, minha, arvit) za radne
dane. Na Šabat, za svetkovina i za neomenije (prvi dan liturgijskoga mjeseca) dodaje
se musaf, koji dolazi iza šahrita.
ISLAM, raširenost islama u svijetu
islam (arap. islām: pokornost Božjoj volji, predanost Bogu), monoteistička religija nastala u
Arabiji u VII. st. Osnovao ju je Muhamed (temelji se na propovijedanju Božjega poslanika
Muhameda između 610. i 632), a njezini se sljedbenici nazivaju muslimani. Islam uz religiju,
držanje kojim se očituje pokornost Božjoj volji, znači i civilizaciju (ovozemaljsku uređenost
zajednice po islamskim zakonima). Islamska era počinje 622., kada se Muhamed sa svojim
pristašama preselio iz Meke u Medinu.

Nastao u polunomadskome mnogobožačkome društvu Arapskoga poluotoka, gdje je već bilo

gradova s trgovačkom elitom, islam je od židovstva i kršćanstva naslijedio strog i radikalan
monoteizam, pojedina gnostička naučavanja, a od predislamske arapske
religije (džahilijet) zadržat će neke moralno-pravne propise i običaje (klanska solidarnost,
mnogoženstvo, svetište Kaba). Unatoč tim složenim poticajima i utjecajima, islam će se
oblikovati kao izvorna religija, plod arapskoga religijskog iskustva. Četiri su izvora islama:
kuranska objava (→ KURAN; preko anđela Džibrila /Gabrijel/ Alah je Muhamedu kazivao
Kuran, koji se smatra svetim i vječnim tekstom), Muhamedove upute i praktični životni
primjeri (uz Kuran, normativnu vrijednost za islam ima suna /sunna/, zbirka prorokovih izreka
i djela), jednodušna suglasnost velikih islamskih zakonoznanaca i teološko razmišljanje,
logičke prosudbe po analogiji.

Islamsko vjerovanje (iman) sadrži šest temeljnih vjerskih istina: vjerovanje u postojanje
jednoga Boga (→ ALAH), stvoritelja i nestvorena, svemogućeg i milosrdnog; vjerovanje u
postojanje anđelâ (meleci), hijerarhijski raspoređenih; vjerovanje u sve četiri pisane objave
(Davud, Musa, Isa i Muhamed; Muhamed je bio posljednji prorok); vjerovanje u Božje
poslanike od Adema (Adam), preko Nuha (Noa), Ibrahima (Abraham), Muse (Mojsije), Ise
(Isus) do Muhameda; vjerovanje u sudnji dan, kada će tjelesa mrtvih uskrsnuti, bilo za rajske
radosti (dženet), bilo za paklene muke (džehenem); vjerovanje u predodredbu (kader), po
kojoj se sve zbiva po Božjem određenju i dopuštenju.

Islamski nauk o čovjeku kao religioznom biću očituje se sveukupnim vjerničkim životom, a
na poseban način u bogoštovnim činima. Zato je u islamu džamija neodvojiva od trgovačkoga
središta, a religija od politike. Pet je temeljnih bogoštovnih dužnosti, pet stupova islama:
ispovijest vjere, obredna molitva (salat ili namaz), ramazanski post, obvezni vjerski
prinos (zekat) i hodočašće u Meku (hadž). Osim tih temeljnih obveza postoje i druge:
obrezanje, sveti rat (džihad), zabrana svinjetine i opojnih pića, zabrana posuđivanja uz
kamate. Islamski kalendar ima 12 lunarnih mjeseci. Petak je molitveni dan (džuma). Glavni su
muslimanski blagdani Ramazanski bajram i Kurban ili Hadžijski bajram. Slavi se i
Muhamedov rođendan.

Premda Kuran sadrži osnovno načelo naravnoga zakona (činiti dobro, a izbjegavati zlo), islam
je tipično pravna religija. Obiteljske, društvene i bogoštovne odnose podrobno
propisuje šerijatsko pravo, koje obuhvaća strogo propisanu
obavezu (farz), obavezu (radžib), preporuku (suna); pohvaljeno djelo, strogu
zabranu (haram) pokuđeno djelo (mekruh) i djelo koje se ne preporučuje (mufsid). Od VII. do
IX. st. razvijala se islamska pravna znanost, sa svoje četiri pravne škole. U islamskim
zemljama danas je šerijatsko pravo uglavnom zadržano na području obiteljskoga
(porodičnoga) prava (većina zemalja), negdje je zamijenjeno građanskim pravom (Turska), a
u nekim je zemljama na snazi u cijelosti (Saudijska Arabija).
Teologija, filozofija i mistika nisu u središtu islama, jer je on više zaokupljen ljudskim
ponašanjem nego Božjom naravi, zato je u islamu naglašen Božji zakon (šerijat). No u susretu
s bizantskom, perzijskom i indijskom kulturom i njima pripadnim religijama, u islamu se
razvila teologija, filozofija i mistika. Teologija (→ KALAM) se počela sustavnije razvijati u
IX. st. U središtu je teoloških razmišljanja pitanje Božje predodredbe i ljudske slobodne volje.
Filozofija (→ FALSAFA) se počela razvijati u IX. st. pod utjecajem prijevoda grčkih filozofa
(Platon, Aristotel i Plotin) na arapski. Svrha joj je bila uskladiti grčku misao s islamom.
Glavni su predstavnici klasične islamske filozofije Ibn Sina (Avicena), Al-Farabi i Ibn
Rušd (Averroes). Dok su bizantski i bliskoistočni kršćani posredovali grčke filozofe islamu,
sudjelujući u njihovu prevođenju na arapski, u srednjem vijeku skolastici će upoznati
Aristotela posredovanjem arapskih filozofskih djela i prijevoda. Mistika (→ SUFIZAM) je
nastojala produbiti unutarnji odnos između Boga i čovjeka, što je izmicalo zakonskomu
propisu (šerijatsko pravo) i teološkomu racionalizmu. Nastala je u Iranu u VIII. st. pod
nazivom tesavuf. Glavni su predstavnici islamske mistike Haladž, Al-Gazali, Ibn Arabi, Ibn
al-Farid i Rumi. Sufizmu će ipak biti skloniji šijizam nego sunizam.

Islamska zajednica (Umma) okuplja se oko jedinstvenoga dogmatskoga, bogoštovnog i

pravnoga sustava. Umma je nastala 622. u Medini kao religijska i politička zajednica, u kojoj
se vjersko i društveno, bogoštovno i svjetovno duboko isprepleću. Muhamed je Božji
poslanik, ali i državnik, vojskovođa i diplomat. Izvor političke vlasti nije javno mnijenje te
dogovor i ugovor prema njemu, već Alah, koji je za to ovlastio svojega poslanika. To
jedinstvo religijskoga i političkoga kroz povijest će obilježiti Ummu i u susretu sa
zapadnjačkim društvom, gdje se to dvoje razlikuje i razdvaja, nametnut će muslimanima
ozbiljne probleme.

U islamu nema klera u kršćanskom smislu, već se upućenu svjetovnjaku povjerava određena
vjerska služba (mujezin, imam, hatib, muftija). Kako je u središtu islama šerijat i šerijatsko
pravo, glavni su vjerski službenici pravnici teolozi (→ ULEMA). U islamskim zemljama
muftija je, u skladu sa šerijatskim pravom, rješavao slučaj i donosio rješenje, a kadija ga
provodio u praksi. Kalif je bio više svjetovni i politički zaštitnik islama, a ne vrhovni vjerski
poglavar u užem smislu. Džamija je ne samo bogomolja (kultno mjesto) već i ustanova s
popratnom vjerskom školom (mekteb, medresa) i knjižnicom.

Islamska zajednica na samom se svom početku (druga polovica VII. st.) podijelila
na sunite, haridžite i šijite. Premda je povod bio borba oko kalifata, ogranci su se s vremenom
odvojili pravno i dogmatski. Uz Kuran suniti (sunizam) prihvaćaju još tri izvora islama i
šerijatskoga prava (suna, idžma i kijas). Šijiti (šijizam) osporavaju idžmu i naglašavaju ulogu
osobnog istraživanja. Zbog isticanja subjektivnoga načela vjerskog iskustva, šijiti su se dalje
raščlanjivali na pojedine sljedbe (duodecimiti, ismailiti, karmati). Novije su sljedbe šijitskog
ishoda ahmadizam i babizam. Čuvajući zajednički dogmatski i bogoštovni okvir, sunizam se
raščlanjuje na pravne škole (mezheb). Suniti tvore većinu (90%) u islamu, šijiti manjinu
(10%).

Za Muhamedova života (medinska država) islam se proširio cijelim Arapskim poluotokom,

bilo vojnim pobjedama bilo taktičnim pridobivanjem beduinskih plemena. Za četvorice prvih
kalifa (632–661) vojnim osvajanjem islam se proširio u Siriju, Palestinu, Irak, Perziju,
Zakavkazje, Egipat i sjevernu Afriku (zlatno doba islama). Za omejidskih (661–750) i
abasidskih (749–1258) kalifa osvojena je berberska Afrika i Španjolska, a na istoku dijelovi
Indije i središnje Azije. Osmanlije su proširili islam u Maloj Aziji i po Balkanu. No islam se
nije širio samo vojnim osvajanjem već i vjerovjesničkim posredovanjem trgovaca i sufijskih
bratstava (derviški redovi). Trgovačke karavane proširile su ga Crnom Afrikom, a pomorski
trgovci (VIII–XV. st.) jugoistočnom Azijom (Malezija, Indonezija, južni Filipini).

Suvremeni islamski svijet obuhvaća pet kulturoloških zona: arapsku (arapske zemlje i narodi),
tursku (Osmanlije, Azerbajdžanci, Turkmeni i dr.), iransko-indijsku (Iran, Afganistan,
Pakistan, Bangladeš, muslimani u Indiji), malešku (Malezija i Indonezija) i crnoafričku
(Eritreja, Nigerija, Sudan i dr.) zonu. Na tom raznolikom supstratu islam je stoljećima
razvijao bogatu, raznoliku i jedinstvenu islamsku civilizaciju. U XIX. i XX. st. u islamskom
svijetu došlo je do istodobne težnje prema panislamizmu (političko, gospodarsko i duhovno
jedinstvo islamskih zemalja i naroda) i prema nacionalizmu (stvaranje posebnih država na
jezičnoj, kulturnoj i povijesnoj podlozi, s većim ili manjim stupnjem svjetovnosti). Islamsko
društvo u XX. st. nije bilo neosjetljivo ni prema utjecaju socijalističke i komunističke
ideologije. Osim toga, postoji težnja povratka izvorima islama (fundamentalizam) i istodobno
nastojanje da se islam prilagodi modernomu dobu (reformizam). U svijetu ima oko milijardu
muslimana, a znatna dijaspora živi u Europi i SAD-u.

katolicizam

katolicizam (prema crkv. lat. catholicus < grč. ϰαϑολıϰός: sveopći), vjeroispovjedni
sustav Katoličke crkve kojega je nauk definiran na ekumenskim koncilima (21).

Članom vjerske zajednice postaje se krštenjem, a krste se djeca i odrasli. Klerici i laici
razlikuju se samo vrstom službe u zajednici. Katolička je crkva nadnacionalna i centralizirana.
Vrhovni je poglavar papa (rimski biskup), koji uz pomoć Svete stolice i njezinih tijela
upravlja sveopćom Crkvom, u zajedništvu s biskupima, koji upravljaju mjesnim crkvama
(biskupije). Biskupija se dijeli na dekanate, kojima upravljaju dekani ili nadžupnici. Dekanati
se dijele na župe, kojima upravljaju župnici, a pomažu im kapelani. Izvor su dogmi Sveto
pismo, Predaja, a pri njihovu se tumačenju uzima u obzir vjernički osjećaj, teološko
tumačenje i u konačnici crkveno učiteljstvo. U katolicizmu glavne kršćanske dogme
definirane su na prvih osam ekumenskih koncila. U drugome kršćanskome tisućljeću
katolicizam je dalje raščlanjivao i precizirao svoj dogmatski nauk (naučavanje o čistilištu,
sakramentima, o odnosu pisane objave i tradicije, o bezgrješnome začeću, papinskoj
nezabludivosti, Marijinu uznesenju na nebo) na još 13 ekumenskih koncila, koje ne
prihvaćaju ostale kršćanske konfesije. Dok se klanjanje iskazuje samo Bogu, štovanje se može
iskazivati i stvorenjima (anđeli, sveci, slike, kipovi, relikvije). Bogoštovne čine obavlja
sakramentalna hijerarhija (biskup, prezbiter, đakon) u uređenu bogoštovnom prostoru (kapela,
crkva, bazilika), u skladu s blagdanima koji se slave po gregorijanskome kalendaru tijekom
crkvene godine. Glavni su Gospodnji blagdani Uskrs, Bogojavljenje, Božić, Trojstvo, Duhovi,
marijanski su Uznesenje na nebo (Velika Gospa) i Bezgrješno začeće, a svetački Svi sveti. –
Prema katoličkom učenju narav i nadnarav, ljudska slobodna volja i božanska milost,
nadopunjuju se i pretpostavljaju. Izvori su katoličkoga morala Stari zavjet (Dekalog, osobna
odgovornost), Novi zavjet (ljubav prema Bogu i bližnjemu) te naravna etika. Prekršaj morala
je grijeh, koji može biti laki i teški, a teški se grijeh regulira sakramentom pokore (ispovijed).
– Liturgijsko-sakramentalna duhovnost namijenjena je svim vjernicima i prvi je i osnovni
oblik duhovnosti u katolicizmu. Pučka pobožnost namijenjena je širim vjerničkim slojevima
(hodočašća, postovi, devetnice, križni put, krunica), a svrha joj je da se u pučkoj supkulturi i
pučkome mentalitetu na primjeren način proživi kršćanska vjera. U katolicizmu je posebno
naglašen asketsko-mistični put duhovnosti, koji je stoljećima nalazio svoj izraz u redovništvu.
Tako se kroz povijest razvila benediktinska, cistercitska, karmelićanska, dominikanska,
franjevačka i isusovačka duhovnost, a u novije doba duhovnost različitih kongregacija i
svjetovnih instituta. U službi je katoličke duhovnosti bogata i raznolika sakralna umjetnost,
duhovna (Toma Kempenac, M. Marulić, Ignacije Lojolski, Franjo Saleški, Pierre Bérulle,
Terezija iz Lisieuxa) i nabožna (M. Divković, J. Habdelić) književnost.

U katolicizmu teologija kao sustavno obrazlaganje objave zauzima istaknuto mjesto. Izvori su
katoličke teologije Sveto pismo, kršćanska predaja i naučavanje ekumenskih koncila i
crkvenoga učiteljstva. U patrističkome razdoblju teološko se nazivlje razvijalo pod utjecajem
neoplatonizma (augustinizam), u srednjem vijeku pod utjecajem aristotelizma (skolastika), a u
novome vijeku pod utjecajem novijih filozofskih sustava (fenomenologija, egzistencijalizam,
personalizam). U prvome tisućljeću zapadna je Crkva bila obilježena Augustinovom
teologijom (odnos naravi i milosti, ekleziologija i sakramentologija), a augustinizam je bio
prisutan u katoličkoj teologiji sve do reformacije (XVI. st.). U ranome srednjem vijeku (V–
XI. st.) uglavnom se čuvala i prenosila teologija crkvenih otaca. Za skolastike (XI–XIII. st.)
veliki teolozi (Anselmo Canterburyjski, Albert Veliki, Toma Akvinski, Bonaventura i Duns
Škot) aristotelovskim su kategorijama nastojali izreći objavu i produbiti odnos razuma i vjere.
U posttridentskome razdoblju (XVI/XVII. st.) došlo je do obnove skolastičke teologije
kontroverzističkih disputa (R. Bellarmin). U XVIII. st. teologija je stagnirala, a napredak
postigla crkvena historiografija. U XIX. st. došlo je do obnove teološke misli (tübingenska
škola, Johann Adam Möhler, J. H. Newman); potkraj stoljeća obnovljena je neoskolastička
teologija. U XX. st. došlo je do procvata katoličke teologije (J. Daniélou, Henri de Lubac, Y.
Congar, Karl Rahner, H. U. von Balthasar, Edward Schillebeeckx, Hans Küng), koja je unutar
moderne slike svijeta nastojala izložiti kršćansku poruku. U prvome tisućljeću u katoličkoj
filozofiji prevladavao je neoplatonistički utjecaj (Augustin, Pseudodionizije, Ivan Skot
Eriugena), koji se nastavio i u drugome tisućljeću (Bonaventura, Nikola Kuzanski, Pico de la
Mirandola). Za skolastike (XI–XIII. st.) prevladavao je aristotelovski utjecaj, posredovan
preko Boetija i Averroesa (Ibn Rušd). Anselmo Canterburyjski naglašavao je značaj
dijalektike u teološkom istraživanju i izložio ontološki dokaz za postojanje Boga. Škola iz
Chartresa (Bernard iz Chartresa, Ivan Salisburyjski) i Abélard produbljivali su logičke i
gnoseološke probleme, a predstavnici visoke skolastike (Albert Veliki, Toma Akvinski, Duns
Škot) dograđivali su metafizički skolastički sustav. U XX. st. katolički filozofi slijedili su i
neskolastičke smjerove (M. Blondel, P. Teilhard de Chardin), egzistencijalizam (Ch. Péguy,
M. de Unamuno, G. Marcel) i personalizam (E. Mounier).

U katolicizmu je načelno prihvaćen nauk o dvjema vlastima, duhovnoj (Crkva) i vremenitoj

(država). U srednjem vijeku katolicizam je bio službena religija zapadnoga kršćanskoga
svijeta, a nakon reformacije državna konfesija u katoličkim državama. Nakon Francuske
revolucije (1789) katolicizam se susreo s laičkim društvom i građanskom liberalnom državom
te s problemom svjetonazornoga pluralizma i slobode savjesti. Totalitarni sustavi XX. st.
katolicizam su bilo tolerirali i podređivali (fašizam), bilo osuđivali na postupno odumiranje
(komunizam). Na Drugome vatikanskom koncilu (1962–65) Katolička je crkva temeljito
redefinirala odnos Crkve i države, prihvatila svjetonazorni pluralizam i slobodu savjesti.