ABRAHAM – otac je uzvišen, praotac hebrejskog naroda, on je praotac naše vjere (monoteizma).

U ikonografiji se prikazuje kao sjedi starac s

bradom i dugom kosom.
Bog se objavio Abrahamu i pozvao ga da napusti svoj rodni kraj (Ur Kaldejski). Tada je Abrahamu bilo 75 godina. Od tada Abraham živi
nomadskim životom. Bio je izuzetno bogat. Nomadski ga je život doveo u Kanaan (današnja Palestina). Žena mu je bila nerotkinja (Sara), a
sluškinja mu je bila Egipćanka Hagara. Biblija spominje i bratića mu Lota. Božje obećanje Abrahamu je bilo da će mu dati brojno potomstvo «kao
zvijezde na nebu», što je Abrahamu bilo neshvatljivo (zbog životne dobi). Međutim, Božje se obećanje ispunilo: Abraham je dobio sina i dao mu
ime Izak. Zaista od Izaka se raširilo Abrahamovo potomstvo (Izraelci) koje je dospjelo u Egipat, u ropstvo, ali se Bog i tu pokazao kao onaj koji
spašava.
 ADAM – prema Bibliji to je prvi čovjek kojega je Bog stvorio. Uz njega je stvorio (od Adamova rebra) Evu. Njih dvoje su, po Božjoj namisli, postali
jedno, punina stvaranja i nauma Božjega u stvaranju čovjeka. Dao im je zadatak: ploditi se i množiti i napučiti zemlju. Adam umire u dubokoj
starosti. Postoji legenda vezana uz Adama: kad je bio na smrti, sin mu Set stavlja u usta tri sjemenke sa stabla spoznaje dobra i zla. Iz tih sjemenki
je izraslo stablo od kojeg je kasnije načinjen Isusov križ.
ADORACIJA – lat. klanjanje. To je vanjski znak poštovanja prema Bogu. Najčešći oblik adoracije je klečanje na oba koljena pred križem ili
Presvetom euharistijom. Poznato je 40-satno klečanje u Velikog tjedna – promatranje Kristove Muke.
ADVENAT – lat. iščekivanje dolaska – to je vrijeme u liturgijskom kalendaru pred Božić. Njime započinje nova crkvena godina. Traje 4 tjedna. Tada
se vjernici pripremaju na svečani doček Isusova rođenja. To je vrijeme pokore i odricanja kako bi proslava Božića odjeknula u svoj svojoj slavi.
Došašće je na Istoku uvedeno u 4. stoljeću a na Zapadu u 7. Početak adventa je nedjelja najbliža blagdanu sv. Andrije (30. studenoga).
AGAPE – grč. ljubav – kršćanska ljubav, oslobođena putenosti. Agape označava i kršćansko objedovanje koje se obavljalo kao uvod u
euharistijsko slavlje ( po uzoru na Kristovu posljednju večeru). U 4. stoljeću su Agape zabranjene zbog neprikladnih pojava na njima (sabor u
Kartagi i Laodiceji). Nakon te zabrane, običaj Agape-a se prenio na groblja, da bi kasnije bio potpuni napušten.
ALBA – lat. bijela – označava bijelu haljinu koju svećenik oblači za misu. Dopire do gležnjeva. Ona predstavlja haljinu u koju je Herod dao obući
Isusa da mu se naruga. Alba je simbol čistoće, nevinosti i vječne radosti onih koji su otkupljeni Kristovom krvlju. U srednjem vijeku se alba
ukrašavala raznim vezovima na rukavima, na dnu i na prsima – simbolika 5 rana Isusovih.
ALFA i OMEGA – prvo i zadnje slovo grčkog alfabeta. Time se označuje Isus Krist kao početak i kraj svega. U njemu jesmo i u njemu umiremo.
ALELUJA – heb. hvalite Jahvu –.
AMEN – heb. neka bude tako –

ANAFORA – grč. podizanje ili prinos – označava svečanu euharistijsku molitvu (kanon). Dio kanona koji je promjenjiv se zove predslovlje. U
Zapadnoj liturgiji su u uporabi 4 kanona (anafore), a predslovlja ima više, ovisno o blagdanima i prigodama.
ANAMNEZA – grč. sjećanje – to su molitve koje se mole nakon pretvorbe u misi, a izriču sjećanje na djela Božja koja je on učinio za spas čovjeka
(djelo otkupljenja) i molitva da ova žrtva (Euharistija) bude njemu ugodna a nama na spasenje. Anamneza završava doksologijom (hvalom)
Presvetom Trojstvu (Po Kristu i s Kristom i u Kristu…).
ANĐEO – grč. vjesnik – Anđeli su nevidljiva bića. Oni se klanjaju i služe Bogu, a nekada su i vjesnici Božje objave ljudima (opomena, savjet,
pouka,…). Oni imaju oblik ljudski, često s krilima. Najpoznatiji su: Mihael – Mihovil – «Tko je kao Bog» je vojskovođa nebeske vojske i pobjednik
nad Luciferom; Gabriel – «junak Božji» je Božji glasonoša ljudima. On naviješta rođenje Isusovo i Rafael – «Bog je ozdravio» je pratilac ljudi koji
čuva od bolesti. Rafael u ruci ima posudicu u kojoj je lijek.

APOKALIPSA – grč. otkrivenje – posljednja knjiga NZ. Autorstvo te knjige pripada sv. Ivanu, apostolu i evanđelistu. Nastala je za vrijeme njegova
progonstva na otok Patmos, a izražava viziju Novoga neba i Nove zemlje. Apokalipsa je jedina knjiga NZ proročkog karaktera.

APOSTOL – grč. poslanik – ovo je naziv 12-orice Isusovih učenika koje je on ovlastio propovijedati Evanđelje i činiti znamenje u njegovo ime.
Apostole nasljeđuju biskupi. U današnjem značenju riječi, apostoli su svećenici (navjestitelji Radosne vijesti). Imena 12-orice apostola: Šimun
(zvani Petar), brat mu Andrija, Jakov Zebedejev (stariji) i brat mu Ivan, Filip i Bartolomej, Toma, Matej (carinik), Jakov (mlađi) Alfejev, Juda (Tadej),
Šimun (Kananej) i Juda (Iškariotski) koji se objesio, a na njegovo mjesto kockom bi izabran Matija (čestit muž).
APSIDA – grč. spoj, svod, prigradnja – polukružni završetak crkava gdje sjedi predvoditelj euharistijskog slavlja. U tom se dijelu nalazi oltar.

BABILONSKA KULA – dovršenje gradnje visoke kule (simbol ljudske oholosti) je želja ljudi biti kao Bog, uzdići se do neba. Bog takvo ponašanje
kažnjava brkanjem jezika (međusobno se nisu mogli razumjeti, pa su se razišli po svijetu). Ovo je slika kako čovjek bez Boga ne može biti u skladu
s drugim ljudima i pomutnje koja iz toga proizlazi. Kao antitetika «Kule babilonske» je propovijed apostola nakon silaska Duha Svetoga, kad su svi
ljudi okupljeni oko apostola razumijevali njihov govor (a bili su s različitih jezičnih područja).
BAKLJA – ili zublja – jedan je od znakova Judine izdaje i Kristove muke. Nekada je i Kristovo rođenje obilježeno svjetlima baklje – On je svjetlo
donio na ovaj svijet. Baklja označava i svece koji raznose svjetlo vjere po svijetu, ali i muku koju su podnosili na lomačama radi vjere. Pas s
bakljom u ustima označava sv. Dominika.
BIČ – je jedan od znakova Kristove muke. Čest se prikazuje zajedno sa stupom za kojega je Krist bio privezan za vrijeme bičevanja.. Bič uz sveca
označava njegov pokornički život.
BAZILIKA – grč. kraljevska dvorana, sudnica, tržnica – u antici je to javna zgrada pravokutnog oblika s trijemom i polukružnim čelom. Dolaskom
kršćanstva, bazilike uzimaju značenje velike crkve. Obično su bile trobrodne ili peterobrodne.. Danas se ovim imenom nazivaju posebno važne
crkve (starost ili veličina ili pak koja druga izuzetnost). Posebno značajne bazilike u su: Sveti. Ivan Lateranski (majka svih crkava) u Rimu, Sveti
Petar u Vatikanu (sjedište zapadnog patrijarhata), Sveti Pavao izvan zidina  i Santa Marija Maggiore – sveta Marija Velika.
BEATIFIKACIJA – lat. proglašenje blaženim – svečani čin kojim papa proglašava ili odobrava javno štovanje osobe koja je umrla na glasu svetosti.
BENEDIKTINCI – lat. Ordo sancti Benedicti, OSB – red svetog Benedikta. Najstariji samostanski red u Zapadnoj crkvi. Osnovao ga je sv. Benedikt
528. godine u Monte Cassinu, odakle se ubrzo raširio po cijeloj Evropi. Uz tri uobičajena zavjeta imaju i četvrti stabilitas loci «stabilnost mjesta», tj.
da će cijeli život živjeti u jednom samostanu. Osnovno im je načelo Ora et labora «Moli i radi». Time je Benedikt htio od lutajućih pustinjaka stvoriti
aktivne članove društva. Njihovi se samostani zovu opatije, na čelu kojih je opat. Svaka je opatija samostalna. U naše su krajeve došli vrlo rano.
Najstariji njihov samostan u Hrvatskoj je onaj u Rižinicama kod Solina, kojeg je osnovao knez Trpimir 852. godine. Od 15. st. počinju opadati, a
zadržalo se samo nekoliko njihovih samostana u Dubrovačkoj Republici, no i oni propadaju propašću Republike. Odijelo im je crne boje, a sastoji
se od habita, škapulara, kukuljice i plašta.

BRŠLJAN – se uvijek veže sa smrću i besmrtnošću. Kao zimzelena biljka, on označuje život, a kao parazit beživotnost i smrt. On čvrsto prianja uz
svoju podlogu, pa je tako simbol privrženosti i neprolaznog osjećaja.

CEDAR – je stablo koje je osobito cijenjeno zbog svoga izgleda i čistoće. Inače, cedar je znak Isusa Krista. Njegova ljepota i uznositost i
«dostojanstvo» asociraju na Isusa. Prorok  Elizej spominje cedar kao sliku Mesije i njegova kraljevstva.
CENOBITI – grč. koinos + bios – zajednički život. Riječ je o redovnicima koji žive u zajednici u za to posebnoj zgradi, samostanu, ali nisu zatvoreni,
nego su aktivni u sredini u kojoj žive. Sudjeluju u društvenim zbivanjima.

CIBORIJ – ima dvojako značenje. 1. nebnica – podignuta iznad oltara, izrađena od kamena i poduprta stupovima što podsjeća na kovčeg saveza.
2. drugo ime za piksidu (posuda u kojoj se nalaze posvećene hostije) – ili čestičnjak (svete čestice). U ovom značenju simbolizira euharistiju.
CISTERCITI – lat. ordo cisterciensis – red cistercita – redovnici koji su nastali reformom benediktinaca. Red je osnovao u Francuskoj 1098. godine
sv. Robert u mjestu Citeaux. Red je kasnije organizirao sv. Bernard. Potkraj 17. st. cisterciti dolaze u Hrvatsku gdje krče šume, uče narod
gospodarstvu, podižu brojne crkve u čast Bogorodice. Prvi im je samostan u Topuskom (1206. godine), zatim na Savskom otoku kod Podsuseda
odakle sele u Zagreb 1315. godine. U 15. stoljeću gotovo nestaju iz naših krajeva. Odijelo im je bijele boje, a sastoji se od habita, dugačkog,
škapulara, kukuljice i plašta.
CREDO – lat. vjerujem. To je kratka formula i sažetak vjere u kojem su sadržane sve glavne istine vjere. Zove se i simbol – dogovoreni znak (u
smislu vjerskih pitanja). Najkraće i najstarije je Apostolsko vjerovanje koja sadrži vjerovanje kako su ga izlagali apostoli. Kako se teologija razvijala
a pojedinci upadali u krivovjerja, sabori su učili pravu nauku crkve. Tako je najstarije od koncilskih vjerovanja ono Nicejsko-carigradsko na kojem je
osuđena kriva nauka Arija (ovo se vjerovanje moli na svetoj misi).

ČETIRI -  ovaj broj ima perspektivu strana svijeta, cjelovitosti. U Bibliji on označava cijelu zemlju, a u 4 godišnja doba označava sveukupnost
povijesti. Uz broj 4 je vezan i broj 40 – on označava dob sposobnosti za ženidbu, toliko traje vrijeme posta i pokore; Mojsije je bio 40 dana na brdu,
Ilija je putovao 40 dana do Horeba, Izraelci putuju kroz pustinju 40 godina, Isus 40 dana boravi u pustinji…

DEKALOG – grč. deset zapovijedi – savez na Sinaju između Boga i Izraelaca (posrednik je Mojsije). Po tom savezu, Bog je Izraelce učinio
narodom. Dekalog je sažetak naravnog prava. Korijen tih prava (izuzev prve zapovijedi) se može naći i kod drugih anroda. Smisao mu je iskorijeniti
zlo iz zajednice. Napisan je u imperatinu. Dekalog je sažetak ispita savjesti (ispovijed). Prve tri zapoviejdi se odnose na čovjekov odnos prema
Bogu, a ostalih sedam na međuljudske odnose.
DEKAPOLIS -  deset helenskih (grčkih) gradova koji su pripadali rimskoj provinciji Siriji (kraj istočno od Jordana).

DESET – često označava samo veliki broj. Deset je pojam savršenog i dovršenog (zaključnog) reda (deset generacija od Adama do Noe). Deset je
savršenost Božjeg djelovanja (deset djela stvaranja, deset egipatskih zala, deset zapovijedi, deset Isusovih čudesa,…)…. Uz broj deset je vezan i
pojam desetine – davanje desetoga dijela prihoda kralju, svećenicima i levitima. Po Zakonu Izraelci su dužni davati godišnju desetinu od hrane u
hram.

DIVIVI – nadljudski visoka bića, koje poznaje i Izrael, kao i svi drugi narodi. U Postanku (6,1-4) se koristi mit o vezi Božjih sinova s ljudskim
kćerima. Plod te veze su divivi, kao oznaka ljudsek zloće prije potopa. SZ i kasnije priča o divovima: izraelske uhode izvještavaju o divovskim
stanovnicima Kanaana (Br13,33). Među te divove spadaju kralj bašanski OG (Pz3,11), Filistejac GOLIJAT (1Sam17,4) i SAMSON (Su13,16).

DOKETIZAM -  pokušaj da se riješi problem dviju Kristovih naravi na način djelomičnog ili potpunog nijekanja njegova čovještva. Po toj nauci Krist
je samo prividno (dokein, grč. – pričinjati se) bio čovjek, uzeo je prividno ljudsko tijelo, a u stvarnosti nije bio čovjek. Prema toj nauci Krist je samo
prividno umro. Protiv ove hereze (krivovjerja) vode se borbe već u 1. i 2. stoljeću.
DRAHMA – grčki srebreni kovani novac. Vrijednost mu je bila oko 80 zlatnih feniga. Kovanica od 4 drahme se zvala stater. (vidi novac).

DUGA – hebr. ratni luk – prema kaznenom sudu potopa, duga je znak volje za savezom od strane samoga Jahve, koji je svoj «ratni luk» zauvijek
ostavio po strani (obećanje da neće više kažnjavati ljude na taj način). Raskoš duginih boja, znak je slave Božje, anđela i neba. U umjetnosti se
duga upotrebljava kao Božje prijestolje. Ona je znak izmirenja ljudskog roda s Bogom.
.
DVANAEST – broj punine i dovršenja, možda zbog podjele godine na 12 mjeseci, ili zbog 12 plemena Izraelovih. 12-orica apostola se često
nazivaju «jedinstvo» - «dvanaestorica». Novi Jeruzalem ima 12 vrata.

ĐAKON – grč. poslužitelj – kad se crkva počela hijerarhijski struktuirati, đakon je služba podređena biskupu (starješini). On je su bili veza zajednice
i starješina. Đakon se postajao polaganjem ruku. Ta je služba bila trajnog karaktera. Danas postoje «trajni đakoni» koji tu službu vrše do kraja
života i «privremeni kojima je đakonska služba stepenica prema svećeničkoj službi.
ĐAKONISA – još je sporno jesu li đakonise imale vlastitu službu u prvim kršćanskim zajednicama. Znamo da su krštavale i poučavale žene
kršćanskoj vjeri.

EL -  najstarija semitska riječ za Boga. Značenje riječi je: jaki, vođa, zapovijednik. U SZ se upotrebljava od saveza s Abrahamom da označi Boga
Izraelova. Množina ovoga pojma je Elohim koji odgovara našem pojmu božanstvo. Ovdje spominjemo i naziv Elohist koja označava anonimnog
autora jedne knjige Petoknjižja. On naglašava Božju duhovnost pa upozorava da se ne smije praviti «urezana lika» Božjega
EMANUEL – vidi: imanuel
EON – prema hebrejskom mišljenju znači daleko vrijeme, a prema grč. vječnost. U jeziku SZ to je beskonačno razdoblje, nepromjenjivo trajanje
Božjeg djelovanja, Božjeg suvereniteta nad vremenom i povješću. U Biblijskom značenju Eon označava nadalje i onostrani svijet sakriven ljudskim
očima. U NZ se Eon upotrebljava u značenju «u vijeke vjekova», bez kraja. Cijeli svijeti povijest su upućeni na vječnost. Novi Eon je započeo s
Isusom Kristom.
EPIFANIJA – vidi: ukazanje

ESHATOLOGIJA – je nauka o posljednjim stvarima (smrt, uskrsnuće, sud, novo stvaranje). Biblijska eshatologija govori o konačnom smislu i
usmjerenju cjelokupne pažnje na spasenje, kao i na dovršenje svijeta. Ovaj pojam sadržava napetost koja vlada između onoga što se dogodilo i
onoga što će se dogoditi (sadašnjost). Uz ovaj pojam se veže i eshatološka egzistencija – život u svijesti da je buduće dovršenje, iako skriveno,
već sada nazočno.
EUHARISTIJA – grč. zahvaljivati za dar – ona je odraz Isusove posljednje večere. Praapostolska predaja, kad spominje «Tijelo», to se odnosi na
pravo tijelo, osobu, a «Krv» znači život koji je povezan s krvlju i upućuje na nasilnu smrt… Teologija kod Pavla naglašava: euharistija je izražaj
zajedništva s Raspetim; Sinoptici naglašavaju «tijelo i krv» su materija za žrtvu, Isus se čini žrtvom za spasenje; Ivanova teologija: euharistija je
koncentracija cjelokupnog spasenjskog događaja.
EUTOLOGIJA – grč. lijepi govor – rabi se u smislu pohvale (doksologija). U Bibliji se često prevodi s riječju blagoslov. Židovi su običavali
blagoslivljati čak i Boga, ime Božje, u smislu davanja hvale. U kršćanskom značenju ona označava službu Božju (dati Bogu slavu koja mu pripada).

EVA – ime koje je Adam dao svojoj ženi, nakon što ju je nazvao mužicom, čovječicom. U ovim je riječima izraženo isto dostojanstvo muža, čovjeka
i žene. Ime Eva označava «Majka svih živih», a odnosi se na prenošenje života (rađanje). Ona je primjer zavedene žene. U kršćanstvu Eva prima
značenje Crkve, Marije, koja je Nova Eva.
EVANĐELJE – grč. dobra, radosna vijest – Tako se zvala vijest o pobjedi nakon neke bitke, carev ukaz, proglas, zapovijed,… Kršćansko značenje
je: pronositi vijest koju je Krist donio na zemlju (ljubav, pomirenje, praštanje,…). Isus sam sebe shvaća kao glasnika koji poziva i donosi spasenje;
prva crkva naglašava da je spasenje došlo po Kristu, a Pavao riječ Evanđelje rabi da bi označio potrebu propovijedanja po svem svijetu. 4 su
Evanđelista (Matej, Marko, Luka i Ivan). Prva tri se zovu sinoptici (sličan im je redoslijed opisa, dok je Ivanovo Evanđelje teološko.

FARIZEJ – vjerska skupina u židovstvu, čiji počeci sežu u doba drugog hrama. Samo ime dolazi označava one koji su odijeljeni (vjerojatno zbog
toga što bili rigorozni u poštivanju Zakona – u smislu strogosti). Farizeji su proizišli iz pokreta hasida. To je bilo po prilici 250 godina prije Krista.
Učenje farizeja bilo je: svaki je Židov obvezan strogo ispunjavati Zakon (TORA). NZ oslikava farizeje kao protivnike Isusove i one koji pridaju veliku
važnost vanjštini (formu). Ipak, ne odgovara istini mišljenje da su svi farizeji bili dvoličnjaci, licemjeri.
FEBA – grč. dostavljačica – poganska kršćanka, vjerovatno dostavljačica Poslanice Rimljanima. Pavao ju naziva službenicom (diakonos), vidi
ĐAKONESA.
FILISTEJCI – dio morskih naroda koji su oko 1200. godine pr. Krista, osvojili obalni pojas Sirije i Palestine. Došli su vjerojatno s Krete. Povremeno
su pobjeđivali Izraelce, ali ih je David odbacio na njihovo područje. Snaga Filistejaca je ležala u željezu. Naime, oni su za oružje upotrebljavali
željezne mačeve, i to im je bila velika prednost. Inače, malo znamo o njihovoj kulturi i jeziku.
FRIGA – pokrajina u Maloj Aziji s indoevropskim stanovništvom, koje se uselilo u 12. st. pr. Krista. Neko je vrijeme bila nezavisna, a potom stalno
pod tuđom vlašću. Pavao ju je dva puta špohodio. (Dj16,6; 18,23).
GERIZIM – sveto brdo jugozapadno od Šekema. Od 4. st. pr. Krista ono je kultno mjesto Samarijanaca, koji i danas na njemu slave pashu. Ono je
još i danas sporno mjesto između Židova i Samarijanaca (gdje se može valjano klanjati Bogu: Jeruzalem ili Gerizim?). Isus daje odgovor: Bogu se
treba klanjati u Duhu i Istinu, a mjesto je nebitno.
GETSEMANI – ime vrta na Maslinskoj gori u kojem je Isus uhićen. Točan položaj je nesiguran, tako se danas može pokazati na više mjesta u
području Maslinske gore. Svakako, ime mu je po maslinicima. I danas na tom području ima maslina iz Isusova vremena.
GILGAMEŠ – junak babilonskog epa (klinasto pismo), koji u potrazi za biljkom života dolazi na daleki otok uz pomoć Utnapištima, (koji je umakao
potopu). N priča Gilgamešu o svojem spašavanju. SZ-tna priča o potopu, slična je s onim kod okolnih naroda. Razlika poganskih i biblijskih
izvještaja je u tome što poganski bogovi osjećaju strah pred potopom pa se dižu u visine, a biblijski Bog je suveren nad potopom. Utnapištim se
svojom vještinom spasio pred potopom, a Noa je vođen od Boga kao onaj iz koga će izići brojno potomstvo novog čovječanstva.
GLAD – Na putovanju kroz pustinju Bog je iskušao Izraelce glađu i žeđu (provjera vjernosti i čvrstoće vjere). Bog je htio iskušati: «živi li čovjek
samo o kruhu». Preko gladi Bog poziva na obraćenje. Glad za Bogom je put obraćenja, a Bog će onda svima ukloniti glad kad se s njime
sjedinimo. Čuidesno umnažanje kruha je znak kako Isus otklanja glad ljudi, ali uvijek naglašava glad za Bogom koju treba utažiti. Stoga On ljudima
ostavlja svoje tijelo za kruh i krv za piće – hraniti se Bogom i gasiti žeđ jedino njime.

GLOSOLALIJA – govor jezika – nerazumno i neartikulirano govorenje u ekstazi. Ovo je dar Duha Svetoga. Pavao je posjedovao ovaj dar. Ipak, nije
rastumačeno niti jasno do kraja o čemu se zapravo radi. To je nerazumljiv govor, a opet razumljiv u Duhu…

HADAD – zapadnosemitski bog plodnosti, često nazivan Baal.Njegova kultna mjesta su Alepo i Damask, a kasnije i Dura-Europos i Baalbek.
Objavljuje se u oluji i grmljavini. Njegov simbol je lik bika. U SZ se Hadad pojavljuje kao vlastito ime edomskih kraljeva. Poznat je rival između Ilije i
Baalovih svećenika, gdje Ilijin Bog (Jahve) pokazuje da je on pravi Bog.
HAGAJ – hebr. blagoslovljeno dijete – deseti od malih proroka. Nakon sužanjstva je pokrenuo obnovu hrama. Njegova knjiga sadrži 4 točno
datirana govora iz godine 520. pr. Krista. Tu on poziva na obnovu hrama; poziv na početak radova; obećanje spasenja i obećanje Davidovu
potomstvu da će ih Jahve očuvati od neprijateljskih naroda.. Hagaj naglašava prednost Božje slave nad privatnom.
HAGARA – Sarina sluškinja Egipćanka koju je odbacila zbog ljubomore. Hagara je majka Jišmaelova i pramajka 12 njegovih plemena. Jedno od tih
plemena se zvalo HAGRIJCI, a živjeli su beduinski, a borili su se u vrijeme kralja Šaula na strani Izraelaca.
HANANIJA – grč. Ananija – heb. Jahve je milostiv – lažni prorok, Jeremijin protivnik; Jedan od trojice Danijelovih prijatelja u peći; član kršćanske
zajednice u Jeruzalemu, koji zajedno sa svojom ženom, želi prevariti apostole; veliki svećenik koji predsjeda Pavlovu saslušanju.
HARFA – otac svirača na harfi se zvao Jubal. To je žičani instrument, no ne odgovara današnjem izgledu harfe, nego je mnogo manja, sličan lutnji.
Imala je najmanje 5 žica. Svirala se prstima ili nekim štapićem.
HASMONEJCI – od Josipa nadalje naziv za Makabejce, a oni su vodili borbu protiv helenizacije Palestine.
HEBREJI – Abraham je nazvan takvim imenom. To je ime za narod u rasulu, narod koji nema domovine. U Bibliji se upotrebljava onda kad se neki
izraelac imenuje u odnosi spram tuđinca.. U početku se Hebrej nije odnosio na rasnu skupinu nego na društveni položaj. NZ razlikuje Hebreje od
Helena (u Jeruzalemu). Prvi su palestinski Židovi, a drugi prozeliti. Pavao se stavlja spram protivnika (naglašava da je Hebrej). Hebrejski jezij je
skup narječja južnog Kanaana. Kasnije on postaje zaseban i mnoge su knjige Biblije na njemu napisane.
HELENIZAM – razdoblje kad je Aleksandar Veliki osvojio perzijski kraljevstvo (331. g.pr.Krista). Trajalo je do 31. poslije Krista (dolazak rimskog
carstva).
HENOH – spominje se u rodoslovlju Kaina (Kainov sin). O Henohu je zapisano kako je imao blizak život s Bogom i kako je prije vremena uznesen.
Uz Henoha je povezana apokaliptička književnost Izraela. U te Henohove knjige spadaju: Etiopska Henohova knjiga – opis pada anđela, Noa
najavljuje kaznu, vizija o nebeskom Jeruzalemu, o Mesijinu sudu, o uskrsnuću mrtvih; Slavenska Henohova knjiga – proizlazi s grčkog orginala, pa
je prevedena na slavenski. Tu su opisan Henohova putovanja kroz sedmera nebesa, povratak na zemlju, opomene, oproštajni govor.
HEREZA – grč. izbor – filozofska nauka ili škola. Danas ona označuje specifičan krivi nauk protivan crkvi. To je krivovjerje. Obično se u herezi
niječe Kristovo božanstvo, čovještvo, bezgrešnost Bl. Dj. Marije, i druge vjerske istine.
HETITI –narod s indoevropskim jezikom što su u 2. st. pr. Krista prodrli u alu Aziju. Kasnije su se sve više širili. Hetitsko carstvo je propalo oko
1200. godine. Posebno su bili poznati na području prava (vazalski ugovori) i pisanju povijesti (anali). Hetiti koje spominje Biblija, većinom su iz
malih država ili zbirno ime za predizraelsko pučanstvo Palestine.
HIKSI – egipatski: vladar strane zemlje – etnička skupina (Semiti, Arijci, Huriti) koji su oko 1700. godine vladali u Palestini i Egiptu. Uveli su kao
bojno oružje - konje, bojna kola i mač u obliku srpa.
HIMAN -  hvalospjev u čast Bogu. U Bibliji se kao sadržaj himna uzima nabrajanje svega što je Bog učinio za svoj narod.. Čest pjevanje himana
prati bogata glazba. Pošto narod nije mogao naučiti cijele himne na pamet, predvoditelj je pjevao prvi dio, a svi ponavljaju redak zvani antifona (vidi
ANTIFONA).
HODOČAŠĆE – tri puta godišnje (Pasha, Pedesetnica, blagdan sjenica) muškarci trebaju ići u Jeruzalem da bi se zahvalili Bogu i žrtvovali. Putem
bi se pjevale hodočasničke pjesme. U njima se odražavao duh poslušnosti Jahvi. Među psalmima su postojali oni koji su upravo za tu prigodu –
hodočasnički psalmi. Slika hodočašća je: čovjek je putnik na ovoj zemlji koji svojim hodom (putovanjem) časti Boga, život u skladu s Božjim
zakonima. Kršćanstvo je preuzelo hodočašće od Židova, ali su ga proširili, pa se može hodočastiti u Gospodnja svetišta, Marijina, svetaca…
HOŠEA – hebr. Jahve spasio – pripadao je sjevernom kraljevstvu (Samarija) koje je 722. godine potpalo pod Salmanstar V. Hošea se nalazi među
12 proroka. On uzima sliku braka da bi opisao kako je narod nevjeran Jahvi (jer su mnogi Židovi potpali pod Baalov kult).
HRAM – za Židove je Bog bio tamo gdje je kovčeg Saveza.Kad je napravljen hrah u Jeruzalemu i u njega postavljen Kovčeg, to je bio centar
Židovstva (ovaj hram je sagradio Salamon). Hram se sastojao od: predvorja, svetišta i svetinje nad svetinjama, a zajedno s kraljevom palačom je
tvorio jednu cjelinu. Centar židovstva (hram) prvi je put porušen od Babilonaca 587. pr. Krista. Na njegovim ruševinama nastao je (520. – 515.
godine) postegzilski Hram. Na koncu je Hram zbrisan s lica zemlje vojnici rimskog vojskovođe Tita 70. god. posl. Krista. Kršćanstvo ima pojam
Hrama, ali ne onoga Židovskog. Kršćanski hram opisuje sv. Pavao: « Vi ste hram Duha Svetoga» . Hijerarhija u Hramu je bila: veliki svećenik,
svećenici i leviti. Ovi posljednji su bili zaduženi za glazbu i pjevanje u procesijama i kod bogoslužja. Za uzdržavanje kulta, svaki je Židov morao
plaćati 1 šekela, a nakon razorenja hrama, plaćanje je bilo dobrovoljno za uzdržavanje vjerskih škola u Palestini. Leviti su imali sluge koji su se
brigali oko održavanja, čišćenja i stražarenja oko hrama.
Povratak na vrh – klikni ovdje I
IDIOT – grč. privatna osoba, nasuprot službenoj, laik nasuprot stručnjaku, odatle jednostavno neznalica, neobrazovan. U NZ, idiot se pojavljuje
značenju neobrazovana čovjeka, neuka, onaj koji ne razumije glosolalije (vidi). Idiot označava onoga koji nije član zajednice sprem onoga tko
pripada zajednici.
IDOLOPOKLONSTVO – čašćenje tuđih bogova. SZ traži priznavanje i čašćenje jedino Jahve (pravi Bog), temeljeći to na izlasku iz Egipta.
Židovima je zabranjeno častiti tuđe bogove (prva zapovijed dekaloga (vidi). Kroz cijelu povijest je vladla napetost između ove zapovijedi i
kulturološkog utjecaja susjednih naroda. U tu se svrhu ismijavalo tuđe bogove koji su od drva, djela ljudskih ruku… Za idolopoklonstvo je postojala
kazna (nekada i smrtna).
IDUMEJA – u grčko-rimsko doba je ime za južnu Judeju. Propala je razorenjem Hrama (70. god. poslije Krista).
ILIJA – hebr. moj Bog je Jahve – rodom je iz Tišbe u Gileadu. Bio je najveći prorok Sjevernog kraljevstva u 9. st. pr. Krista. Značajno u Iliju je što se
zauzimao za štovanje Jahve (nije Baal, nego Jahve gospodar i ravnatelj prirode). Kasno židovstvo je očekivalo Iliju kao Mesijina preteču.
ILIRIJA – brdoviti kraj sjeverozapadno od Makedonije i Grčke, kasnije nazvan Dalmacija. Pavao je na svojim misijskim putovanjima došao do Ilirije,
s njim je bio i Tit.
IMANUEL – (Emanuel) – simbolično ime koje znači: s nama Bog – upotrebljava se kao oznaka rođenja Mesijina (obećano dijete od mlade žene).
Iščekivanje Emanuelova dolaska se ispunilo rođenjem Isusa Krista.
IME -  bitni sastavni dio osobnosti njegova nositelja. Onaj tko nema imena, taj i ne postoji. ZA čovjeka se drži da je on ono što mu ime kaže. Kad se
nekoga pita za ime, pitanje se odnosi na cijelu osobu. (Kad čovjek upiše ime Božje u svoju ruku, time on priznaje svoju pripadnost njemu. Za
Židove je ime veoma vašno, što se ne može reći za Zapadnu civilizaciju. Osim ljudi, imena imaju i pojedina mjesta. Ta imena u Bibliji, upućuju na
posebnosti kraja, a mnoga nose i imena božanstava koja su se ondje štovala.
ISKUŠENJE – izvanredni Božji zahvat u život nekoga s ciljem prokušavanja, učvršćivanja… U povijesti Izraela, iskušenje se uvijek događalo
iznova. Onaj tko pobjedi iskušenje, postaje blagoslovom. Svakako nije snaga pobjede nad kušnjom u čovjeku nego u Bogu.
ISPRAZAN – Pojam je višeznačan. U Bibliji ima značenje bezvrijednost, ništavila…
ISTOČNI GRIJEH – je objašnjenje porijekla zla i patnje u svijetu. Zmija je stvorenje od Boga, i ona je dijaloški partner čovjekov u Edenu. Grijeh
potiče od čovjeka, jer ružna tvrdnja zmijeda Bog svoju zapovijed nije dao radi čovjeka nego radi sebe. Tada čovjek počinje sumnjati u Boga i
uskraćuje mu vjeru. Dakle, nevjera je korijen prvoga grijeha. Na nevjeru se nastavlja grijeh užitka… Posljedice grijeha su stid, strah pred Bogom i
nestanak solidarnosti s ljudima. Čovjek biva kažnjen protjerivanjem iz Božje blizine.
ISTOK – strana svijeta na kojoj izlazi sunce. S istoka dolazi spas kao i propast. Sinovi istoka su beduinska nežidovska plemena. Ovaj pojam ima u
sebi pozitivnog (mlado sunce dolazi s istoka) i negativnog (zli vjetrovi, neprijatelji,…) značenja.
IVAN EVANĐELIST – Zebedejev sin, Isus ga je pozvao sa njegovim bratom Jakovom starijim. Poslije Uskrsa djeluje zajedno s Petrom u
Jeruzalemu, a kasnije u Maloj Aziji. Tu su nastali njegovi spisi. Našpisao je 3 poslanice, Evanđelje i Otkrivenje (iako je danas sporno njegovo
autorstvo za nabrojena djela). Umro je oko 100. godine na otoku Patmosu u dubokoj starosti.
IVAN KRSTITELJ – preteča Isusov i rođak. Njegovo javno djelovanje prethodilo je pripremanje u pustinji. Moguće je da je bio u uskoj vezi s
Kumranskim redovnicima (vidi KUMRAN). On propovijeda krštenje na obraćenje i pranje od grijeha (obredno rpanje). Zbog prigovora Herodu (vidi
HEROD), Ivanu je odrubljena glava. Mnogi su ga držali Mesijom, ali je on to oštro pobijao tvrdeći: Mesija dolazi poslije njega, on je samo njegov
glasnik.
IZAIJA – sin nekog, inače nepoznatog, Amosa, za vrijeme kralja Uzije (+742. pr. Krista). Bog ga je pozvao za proroka. Pretpostavlja se da je
potjecao iz kraljevske obitelji. Babilonski Talmud prenosi legendu o njegovoj mučeničkoj smrti pod Manašeom. Izaija je imao dva sina. Spada u
velike proroke SZ. Izričito je naviještao Isusov dolazak od djevice.
IZAK – smatra se sinom obećanja. Njegova povijest je usko vezana uz oca mu Abrahama. Njegovi sinovi su Ezav i Jakov. Ezavu je određen
nomadski život, a Jakovu vlast i posjedovanje zemlje.
IZIDA I OZIRIS – vjerojatno u delti Nila udomaćena vladarska božica Izida i vegetacijski i kraljevski bog Oziris, bili su prvotno samostalna
božanstva (božanski par). Legenda kaže da je Izida bila žalosna zbog smrti svoga muža, kojeg je ubio njegov brat Set. Kad je konačno pronašla
raskomadano mu tijelo, oživjela ga je i s njim je imala sina Horusa koji osvećuje svoga oca, koji potom postaje gospodar podzemlja. Kod štovanja
ova dva kulta postojala je vjera u prekogrobni život (mrtvi faraon, a poslije i svaki Egipćanin, postaje Oziris te postiže besmrtnost).
IZOP – mali aromatnični grm s gustim lišćem na granama koje se upotrebljavaju za prskanje (škropljenje).
IZOPĆENJE – u SZ se to zove Herem, tj. odjeljenje. Izopćivanje je bilo u praksi kod svih naroda. Ono se odnosi na društveni i vjerski život. Tako
se u ratu s poganima sve njih moralo izopćiti (pobiti), a s njima i stoku i sve što se miče. Ova zapovijed je bila toliko stroga da se prijestupnici protiv
nje kažnjavaju najčešće smrću.. Kasnije je kod Židova uvedena praksa «opomene», a potom kaznu «ekskomunikacije».
Povratak na vrh – klikni ovdje J
JA – (sam). Nasuprot mnoštvu stvari koje možemo spoznati, sebe doživljava kao sama (ja). «Ja» izvire iz odnosa s drugim ljudima, a koji nisu
«Ja».Bog se objavio «koji jesam», tj. jedino on ima postojanje sam u sebi, koji trajno postoji. I čovjek je sam, iako ovisan o Bogu, po slobodi. Bog
ga poziva imenom te mu na taj način omogućuje da bude sam, «ja».
JABUKE LJUBAVI – biljka sa svjetlocrvenim, mirisnim plodovima, koji služe kao afrodizijak i pomaže pri porodu.
JAFA – grč. Jopa, danas predgrađe Tel Aviva – od 5. tisućljeća prije Krista nastanjeni grad s promjenjivom povješću. Bila je to velika luka na
Palestinskoj obali. Petar, apostol je jedno vrijeme proveo u Jafi.
JAHVE – ja sam onaj koji jesam – vlastito ime Boga izraelova iz Egipta. On obećava Izabranom narodu svoju pomoć.
JAMA – kao zamka za lov divljači, dobro je poznata u SZ. Ona je slika opasnosti i lukavosti. Nekada ona označava grob, a slikovito smrt i
podzemlje.
JANJE – sitna stoka. Najčešće žrtvovana životinja u SZ. Janje je simbol nedužnosti i bezazlenosti, posebno je ugodna žrtva. Blagovala se za
pashu po izričitim propisima. Ivan Krstitelj je upirao u Isusa govoreći: «Evo jaganjca Božjeg», da pokaže njegovu envinost i žrtvu koju će podnijeti
za ljude.
JARAM – naprava od drvenih štapova i konopa za uprezanje dviju teglećih životinja. U prenesenom smislu znači breme i težinu koju je netko
nametnuo. Jaram je oznaka za ropstvo.
JASLICE – betlehemske su sigurno bile slične onima koje su se nalazile u svakoj štali. Štale su se gradile u sklopu neke pećinice. Jasle su bile od
drveta, a ispod su bila kamenja. Iz njih bi životinje jele.
JEBUSEJCI – prastanovnici Jeruzalema, koji se zbog toga i zove grad Jebusejaca ili Jebus. David je osvojio njihovu utvrdu te je učinio svojom
rezidencijom.
JEREMIJA – SIN SVEĆENIKA Hilkije iz Anatona (Benjaminovo pleme), rodio se oko 650. pr. Krista. Preko 40 godina naviještao je u Jeruzalemu.
Njegove posljednje riječi potječu iz vremena nakon razorenja Jeruzalema (587/586. pr. Kr.). Njegova knjiga je «natrpana» monolozima i
ispovijestima.
JERIHON – najstariji poznati grad, smješten 250 m ispod morske razine u jordanskoj dolini. Ime mu znači «grad palmi». Bio je to grad-utvrda.
Iskapanja pokazuju njegove padove i uspone. Dolaskom Izraelaca Jerihon je ponovno procvao. Pokraj njega je Herod podigao svoju zimsku
palaču.
JEROBOAM – izraelski kralj (926-907. pr. Kr.). On se ustao protiv samomona, ali je bio pobjeđen. Poslije Salomonove smrti, postavljen je za kralja.
Drugi Jeroboam je živio od 787. do 747. godine prije Krista. Za njegova vremena izraelsko kraljevstvo je bilo na vrhuncu moći. .
JERUZALEM – teško pristupačan grad na visoravni zapadno od Jordana, oko 760 m nadmorske visine. Vjerovatno je naseljen već od 4. tisućljeća
pr. Krista. Procvat je doživio za kralja Davida, koji je osvojio tvrđavu jebusejaca. Tada je Jeruzalem postao glavni grad Izraela. U njemu se čuvao
Kovčeg saveza i sagradili su hram. On je vjersko, nacionalno i kulturno središte. Razoprenje Jeruzalema se dogodilo 70. godine poslije Krista. To
je učinio rimski vojskovođa Tit.
JIŠMAEL -  hebr. Bog čuje – Abrahamov sin s egipćankom Hagarom. Smatra se praocem plemena koje je kasnije naselilo Jeruzalem – Jišmaelci.
JOB – hebr. gdje je otac – on nije izraelskog porijekla. Njegova domovina je UZ, vjerojatno jugoistočno od Damaska. Živio je u doba opatrijarha.
Job je bogobojazni čovjek ranog doba, te se pokazuje kao uzor pravednosti i ustrajnosti.
JOEL – Hebr. Jahve je Bog – Najstariji Samuelov sin.
Drugi Joel je Petuelov sin, prorok koji je djelovao u postsužanjskom vremenu, vjerojatno u Jeruzalemu. Njegove su riječi prenesene u Joelovoj
knjizi (oko 400. pr. Krista).
JOJAKIM – hebr. Jahve podiže – svećeničko i kraljevsko ime. Tako se zvao djed Isusov (otac Bl. Dj. Marije, muž Ane, majke Marijine).
JONA – prorok iz 8. st. pr. Krista koji je najavio Jeroboamu njegova kraljevstva. Onje glavni lik knjige o Joni (nastala oko 400. pr. Kr.). To je poučna
humoristična knjiga. Jonu je Bog poslao u veliki grad Ninivu naviještati Riječ Jahvinu… Jonin znak – zahtjev za čudom kako bi se povjerovalo,
potvrda propovijedanju.
JORDAN – najveća rijeka u Palestini, koja nastaje iz više izvora na Hermonu. Najprije teče ravnicom, a zatim strmo pada u Genezaretsko jezero, a
odatle ulazi u Mrtvo more.
JOSIP – Patrijarh – Jakovljev sin, njegova su ga braća prodala u Egipat.
Drugi Josip je zaručnik Bl. Dj. Marije, Davidova porijekla. Živio je kao zanatlija u Nazaretu i predstavljao se u društvu kao otac Isusov.
JOŠIJA -  Amonov sim, kralj Judeje. Proširio je granice carstva preko Betela i Megida. U borbi protiv faraona Neka, potučen je i poginuo kod
Megida. 609. god. pr. Kr. On je učinio reformu kulta, hram je očišćen od slika i kipova, Jahve postaje jedini gospodar Hrama, a Jeruzalem vjersko
središte Židova.
JOŠUA -  hebr. Boj je pomoć – Tim imenom se u knjizi Brojeva imenuje Nunov sin, koji je bio dozapovijednik i jedan od uhoda koji su išli kao
prethodnica u Kanaan. On je nasljedio Mojsija i preveo Izraelce preko Jordana u Obećanu zemlju. Prema izvorima, umro je u šekemu i pokopan u
Timnat-Serahu (Efrajim).
Drugi Jošua kojeg Biblija spominje je bio veliki svećenik u Jeruzalemu, koji je obnovio žrtvenik za paljenje žrtava pri službi žrtvovanja.
JUDA – grč.-lat. – 1. apostol, Jakovljev sin koji nosi nadimak Lebej; 2. Juda brat Isusov, je pisac Judine poslanice; 3. Juda Iškariotski (čovjek s
bodežom), koji se u popisu apostola stavlja na zadnje mjesto, on je izdao Isusa iz pohlepe i na poticaj Sotone. Umro je samovješanjem.
JUDA – ime plemena (Judini sinovi), što su se naselili u južnoj Palestini. Potječu od Lee i Jakova. Sjedište plemena bijaše Betlehem, kasnije
Hebron. Područje koje su oni obitavali se zove JUDEJA.
JUDITA – hebr. Židovka – 1. Hetićanka i žena Ezavova; 2. Židovka vjerna zakonu, pobožna i lijepa iz Šimunova plemena, Mararijeva kći i
Manašeova udovica. Ona je glavni lik Juditine knjige.
JUG – 1. strana svijeta, predio sreće; 2. Negev (južna zemlja) južno od judejskog gorja (zemlja za stanovanje, a djelomično pustinja s tajanstvenim
životinjama i strašnim olujama.
Postojao je i južni izvor kao oznaka za najstariji izvor iz Knjige postanka.
Povratak na vrh – klikni ovdje K
KADEŠ -  hebr. posvećen – «izvor gdje se sudi» - oaza u pustinji Paran ili Sion na južnoj granici Izraela. Tu su Izraelci boravili za vrijeme putovanja
pustinjom. Tu je bilo izraelsko sudište.
KADIONA ŽRTVA – upotreba tamjana i drugih mirisnih biljaka u čašćenju kulta. Ova je žrtva bila pridržana Aronovim sinovima. Uz onaj pojam je
povezan i kadioni miris. Ono se upotrebljavalo jutrom i u večer. Bio je to tamjan, balzam, stakta, galbana i sol, kasnije se ova mješavina proširila i
na još sedam mješavina. Upotrebljavao se samo u kultne svrhe.
KAFARNAUM – 4-5 km zapadno od utoka Jordana u Genezaretsko jezero. Središte Isusova djelovanja «njegov grad», ali usprkos tomu proklet jer
zbog svoje nevjere.
KAFTAN -  od željeznog doba to je oznaka za dugu haljinu sličnu košulji koja se krojila od lana ili vune, a nosili su je muškarci i žene. Pri hodi ili
radu ona se visoko vezala. Posebna vrsta kaftana je ona koju su nosili bogatiji bila je nabrata (poznata je kod Hetita).
KAIN – hebr. stekla sam sina – prvi sin između Adama i Eve. Bio je ratar i žrtvovao od poljskih plodova. Bog odbija njegovu žrtvu, a primio je žrtvu
njegova brata Abela (stočara). Iz zavisti Kain ubija Abela. Za kaznu biva protjeran s oranica u pustinju.
KAIROS – grč. trenutak, pogodno vrijeme – to je odlučni trenutak, trenutak odluke, milosno vrijeme.
KAJANJE – SZ-tni spisi govore o kajanju Jahvinu zbog njegovih čina, a to je prigovor čovjeku što ne pristaje uz Božju ponuđenu ruku i što
neprestano griješi. U NZ kajanje je duhovni rast, iz njega se razvija vjera.
KAJFA -  nadimak židovskog velikog svećenika, zeta svećenika Ane. Službovao je za vrijeme Ivana Krstitelja i procesa protiv Isusa.
KAMENOVANJE – kod Židova je to bila uobičajena smrtna kazna a izricala se za hulu na Boga, poklon idolima, oskvrnuće subote, bludnost… U
kamenovanju je sudjelovala cijela zajednica pri čemu su svjedoci bacali prvi kamen. Ovakva smrt je sudbina mnogih proroka. Židovi su tražili Isusa
kako bi ga kamenovali. Prvi kršćanski mučenik Stjepan je kamenovanjem ubijen.
KAPADOCIJA – rimska provincija u Maloj Aziji, visoravan sjeverno od Tunisa, između Armenije i Galicije. U Djelima apostolskim se spominju
kršćani Kapadocije.
KARMEL – hebr. voćnjak – 1. bregovito područje između Sredozemnog mora i Jizraelovske zaravni, bogato drvećem i mnogim pećinama. Vrlo
rano je nastanjeno; 2. Grad u Judeji, južno od Hebrona, posebno važan u Saulovo i Davidovo vrijeme.
KATASTROFA – u Biblijskom načinu izražavaja ovaj pojam ima značajnu ulogu. Tu čovjek osjeća svoju krhkost i ranjivost, ali i Božju blizinu.
Nakon grijeha se govori o katastrofi, tu je i potop – čovjek je ugrožen tamo gdje je grijeh. Često se ovaj pojam tumači kao kazna Božja.
KATENE – lat. lanac – su labavo poredana kratka objašnjenja uz biblijske tekstove, uzete iz komentara crkvenih otaca. Najstarije potječu iz 5. st.
Poznata je Catena Aurea Tome Aquinskoga uz Evanđelja.
KAZNA – ona je u SZ sastavni dio Božjeg suda, koja se veže uz područje pravednosti.
KEFA – aramejski stijena, grč. Petar – ime apostola Šimuna, a tako ga zove Isus, a Pavao ga često zove Šimun Petar.
KENIĆANI – Nomadsko pleme na jugu Palestine, s Kainom kao praocem, povezano s Amalečanima. U Saulovo vrijeme su stalni stanovnici
Judeje, a drugdje ih susrećemo i kao nomade po Galileji ili pak kao putujuće obrtnike. Kenićani su štovali Jahvu.
KERIGMA – navjestiteljsko propovijedanje, izgovorena ili navještena riječ. Ona je najkraća formula vjere – istina o životu i djelu Isusa Krista na
zemlji, za spas čovjeka.
KIBELA – lat. velika majka – frigijski oblik božice plodnosti koja se u Maloj Aziji častila kao majka života. Ona je s Atisom tvorila božanski par.
Središte njezina kulta je u Pesinu. Samo slavljenje je bilo praćeno velikim orgijama, samosakaćenjem i samoranjavanjem. Od 204. pr. Kr. Se
božica Kibela častila u Rimu.
KIŠA – vrijeme kiše u Palestini je od listopada do travnja. Najprije padaju lagane kiše koje smekšaju tlo te se sije žito. Kasne kiše su u ožujku i
travnju, i o njima ovisi urod. Česte su iznenadne i jake kiše. Sam pojam označava plodnost i blagoslov.
KLANJANJE – prignuti se Bogu u znak poniznosti, priznati veličinu Božju. Ono je često povezano sa žrtvama, pohvalama i molitvom za pomoć. U
konačnom dovršenju će se svi narodi pokloniti pred licem Božjim.
KLJUČ – tko ima ključ može ući u kuću. Vlasnik ključa je gospodar. Ključevi kraljevstva Božjeg su u Božjoj ruci. Krist ima ključeve smrti i tako je
spasio ljude od prokletstva.
KNJIGA DVANAESTORICE PROROKA – se zove zbirka dvanaest proročkih spisa Hoš-Mal. Nastala je u dugoj povijesti (od vremena izgnanstva.
Autori se zovu Mali proroci, zato jer su njihovi spisi našli mjesto zajedno u jednom svitku s drugim prorocima. Nije kategoriziranje po kvaliteti ili
proročanstvima nego po zbiru u kojem se nalaze (ovdje su oni sabrani u jedan svitak).
KNJIGA IZLASKA – egzodus – izlazak – ime je Mojsijeve knjige, a to joj je ime dala Septuaginta, jer ona počima s izlaskom iz Egipatskog ropstva.
Uz ovu knjigu jednu cjelunu tvore i Levitski zakonik i Knjiga brojeva.  Izlazak je centralni zahvat Boga u Židovsku povijest. Kao spomen na njega
slave pashu.
KNJIGA JUBILEJA – kasnožidovski spis – izvorno napisan na hebrejskom, a sačuvan u etiopskom prijevodu. Vjeruje se da je knjiga pripadala
esenima (vidi). Nastala je oko 100. god. pr. Kr. Knjiga se zove i Mali postanak zbog navođenja kronološkim redom događaja u povijesti spasenja –
otud naziv jubilej. Sve je raspoređeno u broju sedam (7 tjednih godina sa po sedam =49, pa je 50-ta bila jubilarna).
KNJIGA MUDROSTI – najmlađi spis SZ (1. st. pr. Kr.). Nastala je na grč. jeziku. Pripisuje se Salamonu, ali je to samo literarna fikcija. Nepoznati
autor je vjerojatno obrazovani Židov iz dijaspore (aleksandrija). Knjiga je i namjenjena Židovima u dijaspori.
KNJIGA POSTANKA – grč. geneza = postanak – prva knjiga Petoknjižja. Naziv je dobila prema sadržaju prvih poglavlja (prapovijest). Ova knjiga
nije povijest, nego slikovit prikaz istine o Božjem zahvatu u povijest (stvaranje i uređivanje svijeta i sevmira).
KNJIGA SAVEZA – ovo je najstarija zbirka u kojoj su napisani Izraelski zakoni. Ona sadrži visoku mjeru solidarnosti i jednakosti svih pred
zakonom. Ona se odnosi na vrijeme kad su Židovi u Kanaanu ali još nisu imali kralja.
KOCKA – (bacanje kocke), religiozni običaj za zazivanje Božje odluke. To su u SZ izvodili svećenici. Često je bacanje kocke rješavalo sporne
situacije. U prenesenom smislu kocka znači udio u položaju, koji je nekoga zapao.
KOHORTA – desetina legije. U NZ spomenute kohorte regrutirale su se iz nežidovskog pučanstva. U Jeruzalemu je bila stalno po jedna kohorta
(tvrđava Antonija).
KOINE -  grč. opći – zajednički jezik u vremenu helenizma (oko 300. pr. Kr – 500. po. Kr). On je bio umjesto raznih dijalekata. Aleksandar Veliki je
ovaj dijalekt učinio službenim. Na KOINE je napisana Septuaginta i NZ.
KOLOŠANI – stanovnici grada Kolosa u Maloj aziji, na jugu Frigije, u blizini gradova Hieropolisa i Laodiceje. Zajednica je Pavlu osobno nepoznata.
Vjerojatno ju je utemeljio Pavlov učenik (Kološanin Epafra). Poslanica Kološanima je u cilju očuvanja od krivih učitelja i poganskog kulta.
KOMORNIK – 1. prvobitno sobar plemićkih ženskih kuća na starom Istoku, a prednost su imali eunusi; 2. najvažniji ljudi od povjerenja ili službenici
kralja, zapovjednici tjelesne straže ili vojske, vrhovni rizničari.
KONKORDANCA – abecedni popis svih riječi, koje se pojavljuju u Bibliji, sa svim njihovim pojavnim mjestima.
KOPRENA – veo, prevjes – maleni rubac, kojim se prekrivalo lice i vrat radi zaštite od vrućine i prašine. Žene (posebno nevjeste) su njime
prekrivale lice pred muškarcima u znak poštenja, skidanje koprene sa žene, značilo je njezino oskvrnuće.
KORAH – prvi sin Jisharov, levit koji je za vrijeme putovanja kroz pustinju poticao na ustanak protiv Mojsija i Arona. Bog ga je uništio. Korahovci su
obnašali niže hramske službe (čuvari hramskih vrata i posuđa), a nekada su bili i hramski pjevači.
KORINĆANI – stanovnici grada Korinta. Sačuvane su dvije Pavlove poslanice ljudima Korinta, a pretpostavlja se da je Pavao napisao čak 6
poslanica. Svaka je poslanica imala svoj povod. Sam grad je bio veliko trgovačko i kulturno središte. U ratu s Rimljanima je bio razoren ali ga je
Cezar obnosio. 27. pr. Kr. Postao je glavni grad provincije Ahaje.
KRETA – otok u Sredozemnom moru, južno od Grčke. Od najstarijih vremena bio je kulturno središte. Arheološki ostaci svjedoče njihovu
povezanost s Egiptom, Istokom i podunavljem.
KRVNA NJIVA – prema Dj1,19, to je ime za njivu koju je Juda Iškariotski kupio i na kojoj je umro, a prema Mt27,8, to je njiva što ju je Sinedrij
(Veliko vijeće židovsko) kupio za vraćene Judine novce i tu načinio groblje za strance.
KRVNA OSVETA – prema starinskom shvaćanju rodbina je bila odgovorna za krivnju svojih rođaka (bliža krvna rodbina). Osvećivanje, kad nije bilo
moguće dotičnom, vršilo se bližoj rodbini. Smatralo se da se na taj način poravnavaju božji računi, daje zadovoljština.
KRVNO OSKVRNUĆE -  od najstarijih vremena postojala je stroga kazna za spolno općenje s bližim krvnim srodnicima. Taj čin se zvao krvno
oskvrnuće.
Povratak na vrh – klikni ovdje L
LAIK – grč. onaj koji pripada narodu, masi, nepoučenima – kod Grka ovaj pojam označava onoga tko nije upućen u kult (pučani). U NZ se laos –
narod – upotrebljava u značenju Crkve, puk Božji. Od 3. st. se laik upotrebljava u smislu različitog od klera.
LAKIŠ – od ranog brončanog doba naseljeni grad na jugozapadu Palestine. Jošua ga je osvojio. Kasnije ga je razorio Nabukodonozor.
LAODICEJA – ime frigijskog grada, kojeg je sagradio Antioh II. u čast supruge Laodike. Laodiceja je bila središte ondašnje medicine. Kršćanstvo je
došlo rano u ovaj grad (Epafra). Pavao se posebno brigao za ove kršćane.
LAŽNI APOSTOLI – misionari koji su neovlašteno nastupali zahtijevajući za sebe apostolski autoritet.
LEA – starija Labanova sestra koja je bila podmetnuta Jakovu kao žena umjesto njezine ljepše sestre Rahele. Ona je majka Rubena, Simeona,
Levija, Jude, Jisakara, Sebulona i Dina. Pokopana je u pećini Makpela.
LEGIJA – vojna jedinica od 6000 pješaka i 120 konjanika. U NZ nikad se ne upotrebljava u vojnom značenju, nego u označavanju velikog broja
(anđeli ili demoni).
LEVIJATAN – mitološko morsko čudovište. U SZ on je slika zlih sila.Zamišlja se kao zmaj s više glava, a Jahve ga je razmrskao kad se on podigao
i postao opasan.
LEVITI – oznaka svećeničke službe koja podrijetlo vuče od Jakova sina Levijeva (od razbijenoga Levijeva plemena).
LIDIJA – zemlja na zapadnoj obali Male Azije, zvana još i Jonija jer su je nastanjivali Jonjani. Nekada je Lidija bila središte velikog kraljevstva, a
kasnije je potpala pod vlast Perzijanaca i Sekulovića te tako postala dio Azije.
LIRA -  žičani instrument koji se u ophodima nosio u ruci. Mali broj žica bez sedla (kobilice) mogao se prstima doticati kao pratnja pjevanju.
LITURGIJA – služenje u interesu državne ili religiozne zajednice. Kasnije je zadržao samo religiozno značenje.
LOGOS – grč. riječ, govor, mišljenje, razum – to je za grke dinamičan princip koji uređuje kozmos i u svakoga čovjeka ulaže klicu razuma. U NZ
logos je transcedentalan. Primjenjuje se na Isusa.
LOT – nećak Abrahamov, koji je s njim išao u Kanaan i nastanio se u Jordanskoj dolini. Lot je izbjegao propast Sodome i Gomore (nije se okretao)
i postao je praotac Moabita i Amonita.
LUKA – to je kratica od imena Lucanius ili  Lucije. On je suradnik apostola. Napisao je Evanđelje Isusa Krista i Djela apostolska (život prve crkve).
U svom Evanđelju on se poziva na već prije napisano o Isusu (vjerojatno na evanđelista Marka).
Povratak na vrh – klikni ovdje LJ
LJEPOTA – ovaj pojam kod Izraelaca ima drugo značenje u odnosu naokolne poganske narode. Za pogane je ljepota materijalna (žena, jelo,
stablo,…), dok je u Bibliji ljepota duhovne naravi (Bog, anđeli, stvaranje, spasenje,…). Iskustvo Boga je savršena ljepota, a u konačnici vrhunac
ljepote je u eshatologiji (dovršenju).
LJETOPIS – napisane su dvije knjige ljetopisa, a tvore zajedno kronološku cjelinu. Ime potječe od sv. Jeronima koji je time htio označiti kako je
ovdje sadržana «kronologija spasenja», povijest spasenja.
LJUDSKE ŽRTVE – potvrđene su u drevnim istočnjačkim religijama. Kod Izraelaca su ih zakoni i proroci strogo zabranjivali te tražili kaznu za njih,
ali ih je, ipak, ponekad bilo, što potvrđuje knjiga o Sucima11,3-40. Žrtve djece su se prinosile u vremenu kraljeva, kad su poganski utjecaju prijetili
uništenjem kulta Jahvi. Ipak, ljudske žrtve nisu nikada bile sastavni dio žrtvenog obreda.
Povratak na vrh – klikni ovdje M
MACOT – ovo je hebrejska riječ koja u množini znači kruhove koji se pripravljaju bez kvasa. Mogli su se spremati na brzinu. Ovakav se kruh pekao
pri izlasku iz Egipta (pashalni kruhovi) .
MAGDALA – Baramejski riblja kula – grad na sjeverozapadnoj obali Genezaretskog jezera s razvijenom ribarskom trgovinom. Tu je Isus dovršio
svoje djelovanje u Galileji. Grad Marije Magdalene.
MAGI – medijsko pleme, koje je u perzijskoj religiji obnašalo svećeničku službu. Ti su svećenici bili i asztolozi i nositelji tajne znanosti, u literarnom
značenju ova riječ označava čarobnjaka. Mudraci s Istoka se nazivaju Magi u smislu učenosti, poznavaoci zvijezda.
MAGIJA – vjerovanje da neki ljudi, predmeti i obredi posjeduju tajnovitu snagu, da određenim sredstvima proizvwedu nasilno, većinom negativno
djelovanje. Ona se prakticirala i u Izraelu (jabuke ljubavi, Aronov čarobni štap, zaklinjanje mrtvih – vračanje…). Brojne zabrane pokazuju da je
magija nespojiva s vjerom u Jahvu te zaslužuje smrtnu kaznu. NZ odbacuje svaki oblik magije. Čarobnjaci su neprijatelji Evanđelja (Šimun
Čarobnjak, Barjesus). Efeški su kršćani su, na Pavlov poticaj, spalili magijske knjige.
MAKABEJCI – četiri knjige, predane u Septuaginti se smatraju: 1-2 su kanonske, a 3-4 su apokrifne. 1Mak je nastala krajem 2. st. pr. Kr. Na
hebrejskom jeziku, a sačuvana na grčkom.. Govori o Makabeksjim bitkama – Antioh IV. Je smišljenim oskvrnućem hrama htio izazvati i iskorijeniti
idovski vjeru. Ova je knjiga važan dokumenat židovske povijesti.
2Mak je svjedok religije kasnog židovstva i sukob s helenizmom.
MALAHIJA – hebr. moj glasnik – zadnja knjiga dvanaestorice malih proroka. Nastala je u 5. st. pr. Kr. Sadrži razgovor između Jahve i proroka i
slušatelja. Prekorava rastavu braka i miješane ženidbe. Tu je i navještaj suda. Nevolje koje pogađaju narod su plod vjerske ravnodušnosti. Tu je i
napomena obdržavanja Mojsijeva zakona.
MAMON -  stara aramejska riječ koja označava luksuz i bogatstvo. Služenje mamonu je toliko snažno da priječi služenje Bogu (poput demonske
snage koji dobrim proglašava materijalne stvari a zanemaruje duhovne).
MAMRE -  staro svetište u blizini Hebrona, a često se izjednačava sa samim Hebronom. Abraam se naselio kod hrasta Mamre i tu mu se ukazao
Jahve u liku trojice ljudi i objavio mu potomstvo. Blizu Mamre je bila pećina u kojoj su se pokapali patrijarsi (Mahpel).
MAMA -  čudesno jelo Izraelaca u pustinji. Izgledom je bila slična inju (bijela ili žućkasta), a imala je okus medenjaka. Kao slikovita mana je
Euharistija u NZ. Isu nas hrani svojim tijelom kao što je Izraelce hranio kruhom.
MANDEJCI – ime sljedbe u Iranu. U njihovim spisima je sadržano židovsko-kršćansko blago, izmješano s iranskim elementima. Mendejci su
vjerojatno židovsko-gnostička krstiteljska sljedba. Imaju neke povezanosti s Kumranom i Ivanovim spisima.
MARANATA -  liturgijski molitveni poklik prve crkve. To je aramejska riječ, a znači: Gospodin je došao ili «Dođi Gospodine». U maranata je
sadržana eshatološka čežnja – ponovni dolazak Isusa Krista.
MARDUK – gradsko božanstvo Babilona. Kasnije je postao glavno božanstvo. Taj uspon je uvjetovao Enuma eliš, ep o stvaranju svijeta. Marduk je
pobjedio Tijamata (bog kaosa) te došao na najviši božanski stupanj.
MARI -  značajan grad u srednjem Eufratu. Sačuvano je više hramova, toranj sa stubama i brojni kipovi. Vrhunac Marove povijesti se zbio u 19. i
18. st. pr. Kr. Hamurabi ga je razorio oko 1700. pr. Kr. Od tada je politički beznačajan. U usponu snage je imao bogatu knjižnicu s oko 20 000
tablica napisanih klinastim pismom. Na njima je vidljiv način života nomada i njihova putovanja.
MARKO -  izvorno rimsko ime. Bio je sin neke Marije, čija je kuća bila okupljalište jeruzalemskih kršćana. Pavao i Barnaba su uzeli Marka kad su
išli u Antiohiju, odakle ih Marko prati na misijskom putovanju na Cipar kao pomoćnik. Markovo Evanđelje je, prema tradiciji, najstarije.
MASEBA – neklesan ili obrađen kamen, uspravljen kao stup, koji označava neko sveto mjesto, grob ili podsjeća na Jahvinu objavu.
MAŠAL -  izraelske pjesme rugalice, ali i poslovice.
MATEJ – hebr Božji dar – on je na popisu apostola (8 po redu). Danas se ne može poistovjetiti pisac Evanđelja s apostolom Matejem (carinik
Levij). Kao glavni izvor Matejeva Evanđelja je bio Markov evanđeoski spis.
MATIJA – prema Dj1,23, Matija je izabran kockom u natjecanju s Josipom Barsabom na mjesto Jude Iškariotskoga. U daljnjim tekstovima NZ ne
spominje se njegovo ime.
MEDIJA – država u sjevernom iranu, južno od Kaspijskog mora nastanjena indoevropskim stanovništvom. Nakon što je osvojila Ninivu 612. pr. Kr.
postala je  velika kraljevina s glavnim gradom Ekbatanom. Kasnije ju je kralj Kir priklonio velikom perzijskom kraljevstvu.
MEGIDO – kanaanski utvrđeni grad u Juzraeelskoj ravnici. Izraelci su ga osvojili za vrijeme Davida, a za Salomona je postao glavni grad sjeverne
pokrajine i stanište vojnog garnizora koji je posjedovao i konjicu. Ovdje pogiba Jošija 609. godine pr. Kr. u borbi protiv Neka.
MEGILOT – hebr. svici knjige – to je ime za poslijebiblijsku skupinu knjiga koje su služile za svečano čitanje na židovske blagdane i svetkovine.
MELEK – hebr. kralj – sin Mikin, unuk Meribaalov i praunuk Jonatanov.
MERIBA -  hebr. prepirka, zadjevica – tim se imenom zove sveti izvor, koji se, prema tradiciji, nalazi u pustinji Sin u Kadešu ili blizu njega. Ime
Meriba ukazuje na sukob kojeg su ondje imali Izraelci s Mojsijem zbog nedostatka vode.
MEŠIN KAMEN – u Dibonu nađen crn bazaltni kamen na kojemu se na feničko-starohebrejskom pismu donosi izvještaj o otpadu moapskog kralja
Meše od Izraela nakon Ahabove smrti i o njegovoj graditeljskoj aktivnosti, svjedočanstvo ondašnje izraelske slabosti.
MEZOPOTAMIJA – zemlja između rijeka – označava područje između Eufrata i Tigrisa. U SZ se ovo mjesto zove «aram dviju rijeka». Zbog
bogatog tla, naseljavali su je brojni narodi (Sumeri, Akadi, Babilonci; Asirci,…). Tu je cvjetalo pismo, zakonodavstvo, literatura, astronomija…
MIDJANCI -  savez nomadskih plemena. Dovode se u vezu s Abrahamom. Oni su najstariji nomadi s devama. U početku su odnosi između
Midjanaca i Izraela bili dobri, ali je kasnije došlo do sukoba jer su Midjanci prodrli na obradivu zemlju. Zbog pokretljivosti im je teško odrediti
stanište. Vjerojatno je to Sinajski poluotok.
MIRJAM – 1. Mojsijeva i Aronova sestra. Ona pjeva, uz zvuke, pobjedu Jahve nakon prolaska kroz Crveno more. Umire u Kadešu.
2. jedan Judejac
MOAB – Izraelcima srodan narod, koji je nastanjivao područje plodne visoravni između Mrtvoga mora i sirijsko-arapske pustinje. Moab se želio širiti
prema sjeveru. Od toga su trpjeli Gadovo i Rubenovo pleme, ali su ugrožavali i područje Jerihona. To je dovodilo do ratova između njih i Izraelaca.
Šaul je pobijedio Moapce, a kasnije i David, koji ih je prisilio na plaćanje poreza. Štovali su Baala kao božćanstvo.
MOLOH – kralj – on je pojam užasa, jer su i Izraelci u 8/7. st. pr. Kr. žrtvovali u Hinonskoj dolini Molohu time što su pokušalo da im djeca idu kroz
vatru, tj. da izgore, iako su Jahvi ljudske žrtve odurne.
MORDOKAJ - prema knjizi o Esteri, on je deportirani Židov. Zajedno sa svojom štićenicom Esterom uvodi kao spomendan za spašavanje Židova
od uništenja svečanost purima, kasnije nazvanu Mordokajev dan.
MRTVO MORE – zove se od drugog stoljeća ostatak zasoljenog slatkovodnog jezera u Jordanskoj dolini (85 km dugo, 16 km široko i 390 m ispod
površine mora). Sjeverni dio jezera je dubok 400 m, a južni je plitak. Zbog koncentracije soli, život je nemoguć pa je odatle i ime dobilo. Biblija ga
naziva i «Slano more», «Pustinjsko more».
MURABAAT – dolina jugoistočno od Jeruzalema (30 km). Istraživanjem 1952. godine belgijski istraživači su pronačli brojne papiruse (Kumranskog
porijekla).
Povratak na vrh – klikni ovdje N
NAAMAN – aramejac, zvani Sirijac – vojskovođa iz Damaska, kojega je Elizej oslobodio gube.
NABATEJCI – semitski nomadi u arapskoj pustinji, koji su u 5/4. st. pr. Krista postali sjedioci te tako potisnuli Edomce i konačno zauzeli
istočnojordanski zemlju. Imali su jako kraljevstvo. Glavi grad im je Petra. Razorio ih je Trajan 105./6. godine.
NABUKODOZIR II – babilonski kralj (603. – 562.) Ratovao je protiv naroda na zapadu kraljevstva, prije svega protiv Egipćana, koje je 605. god. pr.
Kr. porazio kod Karkemiša. Godine 597. pr. Kr. osvojio je Jeruzalem a Jojakima odveo u ropstvo, a na njegovo mjesto postavio je Sidkija, koji se
odmetnuo, pa je Nabukodonozor ponovno osvoji Jeruzalem (587.) i najveći dio stanovništva deportirao. Jeremija ga naziva slugom Jahvinim jer je
izvršio njegovu volju jer Izrael nije slušao Jahvu.
NAHUM – hebr. tješitelj – 1. prorok iz mjesta Elkoša, koje ne možemo locirati. On je navijestio propast asirskog glavnog grada Ninive, što se
dogodilo 612. godine, a time i oslobođenje Judeje od asirske vlasti.
2. jedan od Isusovih predaka.
NAMJESNIK – prokonzul, zemaljski upravitelj – po nalogu kralja ili neke velesile izvršava zapovjedništvo nad nekom provincijom ili regijom.
NAPOJNICA – žrtva – Židovski kult nije poznavao nikakve žrtve napojnice. Kod njih postoji samo paljenica ili pričesnica, te izlijevanje vina ili ulja po
podnožju žrtvenika (za pričesnice).
NATAN – hebr. Bog je dao – u SZ često ime: 1. u Isusovu rodoslovlju nazvan je tim imenom sin Davidov.
2. prorok u Davidovo ili Salamonovo vrijeme i kao savjetnik kraljev, utjecajna osoba na kraljevskom dvoru. Sastavio je povijest Davidovu i
Salamonovu. Prokleo je Davidovo brakolomstvo s Bet-šebom i umorstvo njezina muža Urije. Prorekao je kako David neće sagraditi Hram, nego
njegov nasljednik Salamon.
NAZIREJ – Bogu posvećen čovjek, nositelj karizmi (trajna služba). Kasnije  se nazirej uzima kao zavjetna služba (vremenski ograničena), a dotični
se odricao vina, kultne nečistoće i šišanje kose, kao i prenošenje žrtve na kraju svoga zavjeta (Samson).
NEBO -  1. brdo na istočnoj Jordaniji, odakle je Mojsije gledao obećanu zemlju i gdje je umro.
2. grad u Moabu
3. grad u Judeji.
NEPLODNOST -  se kod Židova smatrala posebnom Božjom kaznom. Nasuprot tomu trudnoća se smatrala posebnom milošću. Trudnoća
Elizabete nije bila toliko čudo zbog dobi, nego više kao blagoslov zbog dara potomstva.
NIKODEM – se spominje samo kod Ivana. Bio je židovski rabin (učitelj), pripadao je velikom vijeću i član stranke farizeja. Zajedno sa svojim
kolegom Josipom iz Arimateje pobrinuo se za Isusov ukop.
NINIVA – vrlo staro naselje na rijeci Tigris koju je osnovao Nimrod. U njoj se nalazio hram božice Ištar i bila je u 8. st. pr. Kr. glavni grad Asirije. Taj
se grad obratio na propovijedanje proroka Jone.
NISAN -  prvi mjesec (ožujak/travanj) u židovskoj kalendarskoj godini kojim započinje vjerska godina, a u građanskoj je bio sedmi mjesec. U tom se
mjesecu od 14. – 21. nisana slavila Pasha. Ime je dobio od babilonskog porijekla.
NOA – hebr. mir, tješiti – odlučujući događaj njegova života je bio opći potop i sklapanje saveza. Preko svojih sinova Sema, Hama (Kanaan) i
Jefeta, Jona ne praotac novoga ljudskog roda. Sam je Noa označen kao pravednik.
Povratak na vrh – klikni ovdje NJ
Trenutno nema unešenih pojmova
Povratak na vrh – klikni ovdje O
OBADIJA – abdija, hebr. sluga Jahvin – često ime u SZ. Obadija je ime autora Obadijine knjige. U njoj je prikazana nada i patnja onih koji vjeruju u
Jahvu.
OBREZANJE – osim kod Filistejaca, obrezanje se obavljalo kod svih semitskih naroda (i u Egiptu). Ono je bilo uvjet za brak (kod ostalih naroda), a
kod Izraelaca ono ima vjersko značenje. Prema Pos17,9, Bog je Abrahamu naredio obrezanje kao znak saveza. Sam obred kao uklanjanje muške
kožice na spolovilu, obično je obavljao otac, nikada svećenik, i to osam dana nakon rođenja. U Isusovo vrijeme još su samo Židovi vršili obrezanje
u Palestini. Ono je bilo važnije od subotnje zapovijedi. Ipak se uvijek naglašava kako je uzaludno obrezanje tijela, ako nema obrezanja srca, tj.
svojih izopačenih sklonosti.
ODIJELO – u najvažnije odjevne predmete spadaju: pregača od tkanine, kaftan (vidi gore) i ogrtač. Žene su imale slična odijela, ali se ona moraju
strogo razlikovati od muških (duži kroj, šarenije boje i finija tkanina). Svećeničko se odijelo razlikuje od profanoga. Za izražavanje žalosti nosile bi
se podreane haljine (vreće). Prema Bibliji, odijelo je odraz osjećaja i stida, golotinja je sramota i njoj su se izlagali zarobljenici, osuđenici i bjegunci.
OLTAR – žrtvenik – uz žrtvu i oltar je bitni dio religije. Gdje se god pojavio Jahve, gradio bi se oltar. Ipak se nije na svim oltarima žrtvovalo. Oni
prikazuju Božju prisutnost. Oltar u crkvi je mjesto žrtve Isusa Krista. On je centar crkve, sve što se u njoj događa (bitno) je na oltaru. Zbog toga on
izaziva ljudsko strahopoštovanje.
OPSJEDNUĆE – neobično djelovanje neke izvanljudske osobne zle sile u obliku nekog opsjedanja. Ono dolazi izvana. Danas se za opsjednutost
(potvrdu) crkva drži veoma suzdržano. Parapsihologija nalaže da ne smijemo nešto na brzinu proglašavati neobjašnjivim.
ORAKUL – proroštvo, proročište, riječ božanstva, kojom ono objabvljuje svoju volju i namjeru, a istodobno mjesto gdje se ovo objavljuje. Ta se
volja Božja očituje na razne načine (kocka, gledanje u utrobu žrtvovanih životinja, šume, drveće, žuborenje izvora…). U poganskim religijama su
orakule bile raširene.
ORDAL – Božji sud, postupak koji Bogu pripušta odluku o nekom pravnom slučaju (npr. Ilija i Baalovi svećenici) ili utvrđivanje kockom krivca
odnosno nedužnog.
OSKVRNUĆE – ono što je posvećeni Jahvi mora se prema tomu ispravno pristupati i poštivati. Oskvrnuće znači ne razlikovati sveto od profanoga,
koristiti sveto isto kao i profano. Takvi postupci su usmjereni protiv Jahvine svetosti te se za njih mora dati zadovoljština.
OSVETA – SZ misli na osvetu Božju, kad Bog ponovno uspostavlja povrijeđeno pravo. Izrael se, dok ga neprijatelj nepravedno tlači, nada Božjoj
osveti prema tlačiteljima.
OZIRIS – vidi Izida
Povratak na vrh – klikni ovdje P
PALAČA – kraljevska kuća – a nekada označava i veliku i utvrđenu kuću u nekom gradu. Salamonova se palača je obuhvaćala više zgrada i
dvorište. Herod Veliki je sagradio više palača po svojoj regiji (strateški razlozi). U njima su stanovali posebno odabrani ljudi i sluge.
PALESTINA – tim su imenom grčki mornari nazivali područje na istočnoj obali Sredozemnog mora koje su nastanjivali Feničani i Filistejci. Godine
135. pr. Kr. Rimljani su preimenovali Judu u Palestinu. Po svom geografskom položaju, Palestina je bila poprište seoba i ratova (most između
Mezopotamije i Egipta).
PAMFILIJA – usko područje na južnoj obali male Azije s burnom povješću. Tu je Pavao nekoliko puta dolazio i posjećivao gradove Perge i Ataliju.
PARTI -  iransko pleme, prvotno nastanjeno u sjevernoistočnoj Perziji, koje je bilo svjetska velesila (248. pr. Kr.), osvojivši cijeli Iran i
Mezopotamiju. Bili su opasni neprijatelji Rimljanima.
PASHA -  pashalni objed je uspomena na izlazak iz Egipta. Blagovalo se gorko zelje, beskvasni kruh i meso (janje ili kozle bez mene) pečeno na
vatri. Sam objed se događa u svečanoj odjeći s pojasom oko bokova i s štapom u ruci (izraz spremnosti na izlazak iz Egipta). Od tada svi Židovi
svake godine slave pashu kao spomen čin Izlaska. U kršćanstvu je pasha zamijenjena Euharistijom (Isus je žrtveno janje). Kršćani očekuju
otkupljenje, spasenje od grijeha (eshatologija).
PATMOS – otok u Egejskom moru 39 četvornih kilometara velik, sa strmim stjenama. Na Patmos je prognan sv. Ivan apostol za vrijeme cara
Domicijana. Tu je i umro oko 100. godine.
PAVAO – o njemu postoje mnogi povijesni izvori. Znamo za njegov put obraćenja i gorljivost u propovijedanju kršćanstva («Orijaš kršćanstva»).
Ustanovio je mnoge kršćanske zajednice po ondašnej svijetu. Njima je pisao poslanice (pisma podrške i odgoja u vjeri).
PENTATEUH – prvih pet knjiga SZ: Postanak, Izlazak, Levitski zakonik, Brojevi i Ponovljeni zakonik. Autorom se smatrao Mojsije, što ne može
odgovarati pravoj istini.
PERIKOPA – odjeljak Biblije za čitanje na službi Božjoj. Najprije bi se pročitao izabrani odlomak, a zatim bi se on tumačio.
PERIŽANI – dio stanovništva Kanaana koje su Izraelci zatekli pri zauzimanju zemlje. Perižani su vjerojatno društveni sloj koje su Kanaanci
potisnuli, a Izraelci pobjedili.
PERZIJANCI – indoevropsko pleme, koje je oko 1000. pr. Kr. došlo na iransku visoravan i kasnije se naselilo na području istočno od Elama.
Njihovo veliko kraljevstvo je osnovao Kir. Pod njegovom su upravom Židovi raćeni iz Babilonskog zatočeništva u Palestinu. Godine 333. pr. Kr. se
raspalo golemo Perzijsko carstvo.
PEŠITA – opća sirijska crkvena Biblija, koja je početkom 5. st proširila starosirijski kanon od jednog Evanđelja, Pavlovih poslanica i Apokalipse na
22 novozavjetne knjige.
PILAT – Poncije, od 26. – 36. godine upravitelj je pokrajine Judeje. On je odlučio na sudskom procesu protiv Isusa te naredio da ga se razapne..
Židovski ga spisi prikazuju kao bezobzirna, nepravedna i okrutna vladara.
PISMOZNANCI – zapravo pisari, njihov stalež je tapočeo u vrijeme proroka Ezre. Zadaća im je kazuistički interpretirati Toru. Učili su po
sinagogama, bavili su se teologijom. Većina ih je pripadala farizejskoj sljedbi te u NZ nastupaju na strani protivnoj Isusu.
PITOM – hram boga Atuma u Egiptu u istoimenom gradu.
PIZIDIJA – gorovita pokrajina na jugu Male Azije, čiji su stanovnicibili na glasu kao razbojnici. 25. pr. Kr. Rimljani su je osvojili i podijelili na dva
dijela: Pamfilija i Galacija. Pavao je na putu u Antiohiju prošao Pizidijom.
PLEME – socijalna jedinica koja se gradi na obitelji, velika obiteljska stabla. Srastanje manjih jedinica u pleme dug je proces, čestzo ovisan o
povijesnim pretpostavkama. Pojedina su Izraelska plemena tek dolaskom u Kanaan dobila jasne oblike pripadnosti Izraelcima.
POJAS – napravljen od kože ili tkanine služio je za povezivanje donjeg rublja, čuvanje novca i za nošenje oružja. Slikovito, pojas je znak
pripravnosti ali i radosti i pravde.
POLIS – grč. grad – zove se, u klasično vrijeme, politički samostalni grad-država. Kasnije se polisom naziva svako gradsko naselje.
PONOVLJENI  ZAKON – grč. drugi zakon – nazvan u septuaginti za petu knjigu Petoknjižnja. Prema svom vanjskom obliku Pnz je govor opomene
Izraelu da drži Jahvin zakon, kojeg je obdržavao Mojsije.
PONT – 1. pokrajina u Maloj Aziji na južnoj obali Crnog mora.
2. Rimska provincija u kojoj su živjeli Židovi i krašćani. Tu je ujedno i Akvilin zavičaj.
POPIS NARODA – U SZ se navodi u knjizi Postanka popis pučanstva po imenima osoba (71 ime naroda ili pojedinih osoba). Taj popis se svodi na
Noine sinove Sema, Hama i Jafeta. Autor je imao namjeru kvalificirati ljude po narodnoj ili političkoj orijentaciji. NZ spominje popis pučanstva –
politička pozadina (kontrola od strane politike).
POST – općenito religiozna vježba, kojom se čovjek u pojedina vremena uzdržava od jela i pića. Motiv posta u SZ je oprost ili za posebne prigode
(izvanredno Božje djelovanje). Postom čovjek izražava da je ovisan o Bogu, da se zahvaljuje svome Stvoritelju. Odricanje od hrane i pića vježbamo
svoju nutrinu za veće darove.
POTOP – prirodna katastrofa iz koje se spasio samo Noa sa svojom obitelji. Slično Biblijskom izvješću govori i Gilgameš i Enuma-eliš. U NZ, potop
je uzor krštenja i dolazak općeg suda.
POTRES – u Palestini je čest iako ne zahvaća široko područje. Uzrok su podzemne šupljine koje dovode do obrušavanja površine.
POZDRAV – na Istoku je on pun oduševljenja i dugo traje. Uljudnost zahtjeva da pozdravitelj i pozdravljenik ustanu sa svojih mjesta, da siđu s
jahaće životinje ili da krenu jedan prema drugomu u susret. Svečani pozdrav podrazumijeva padanje na koljena i dodirivanje čelom tla. Rođaci i
dobri prijatelji pozdravljaju se poljupcem, a muškarci dodirivali zaliske. Nepozdravljanje je jednako prokletstvu. Najčešći pozdrav riječima je «Mir s
tobom».
PRAĆKA – sredstvo za lov i navalno oružje pastira, ponekad i ratnika. To je kožnat remen ili vuneno pletivo, u sredini prošireno kako bi moglo
prihvatiti kamen. Nakon nekoliko kružnih okreta, bacač bi u pravom trenutku pustio drugi kraj i tako pogađao cilj.
PRANJE – ono što je nečisto treba oprati. Čak se i nečisto i sveto prenosilo dodirom. Tako se nakon dodira s nečistim trebalo prati. Svećenici bi se
prali prije službe u hramu, a nakon ulaska u «svetinju nad svetnjama», morao je prati odjeću (to je iz razloga što se sveto ne smije dodirnuti s
profanim – nečistim).
PRAVEDNIK – to je oznaka kvalitete neke osobe. Apsolutni pravednik je Bog. Čovjek je pravednik kada sluša Boga. Isus je po smrti učinio ljude
pravednicima (Bogu ugodnima).
PRELJUBNICA – Isus se družio s grešnicima, tako i preljubnicom, za koju su farizeji tražili smrtnu kaznu. Isus priznaje krivnju preljubnice, ali ne
dopušta njezinu osudu.. Sam Isus osuđuje njezino djelo, ali nju štiti.
PREZBITER – grč. starješina – kod Židova je to član Velikog vijeća. U prvoj crkvi taj naziv imaju svećenici.
PROKLETI – označava djelovanje osuđivanja. Kad Bog jekoga proklinje to označava da je dotični izgubio spasenje. Isus ne dopušta nikoga
osuđivati.
PROROČICA – tim se imenom u Bibliji naziva više duhom obdarenih žena. One ne pripadaju krugu proroka.
PROROK – 1. u SZ se oni zovu NABI, a grč- naziv je PROFETES. Taj pojam označava onoga tko je pozvan od Jahve. Oni se nekada nazivaju i
vidiocima.
2. u SZ je postojao proročki pokret koji korijene vuče iz prastarih vremena.
PROSTITUCIJA KULTNA – prakticirana od starine u religijama Egipta, Babilona, a posebno Kanaana. Žene i muškarci su se nudili, u obredu
«svete svadbe» u svetištima u uvjerenju da tako časte svoga boga te osigurati plodnost naroda i zemlje. Ovaj se obred prenio i na Izraelce, ali su
ga proroci čvrsto odbacivali, a zakon zabranjivao.
PROZELITI – grč. pridošlice – zovu se pogani koji su preko kupelji, žrtve i obrezanja (u vremenu nakon izgnanstva), primili židovstvo.
PURIN – židovska svetkovina radosti izeđu 14. i 15 adara (izbavljenje perzijskih Židova preko Mordokaja i Estere, opisano u Esterinoj knjizi).
Akadsko ime «purin» znači «kocka» i često zastupa uvjerenje da će dan uništenja biti određen kockom. Vjerojatno je ovaj blagdan perzijskog
porijekla.
PUSTINJA – zemlja užasa kojom nitko ne prolazi, puna tjeskobe, demona, jada i srdžbe Jahvine. Prolazak kroz pustinju – vrijeme kušnje i
izbavljenja. Uloga pustinje kod Židova je toliko važna da je smatraju spasenjskim mjestom, odakle dolazi Mesija.
Povratak na vrh – klikni ovdje R
RABI – «moj gospodine» - kasnije titula židovskih učitelja, pismoznanaca. Danas se obično prevodi s «učitelj». Tim su nazivom apostoli zvali Isusa.
Rabini su imali svoje priče (zbirke nastale poslije NZ), svoje škole (teologija).
RAFAEL – hebr. Bog je izliječio – ime anđela kod Tobije, a uloga mu je liječiti ljudske bolesti.
RAHAB – morsko čudovište. Neprijateljska sila suprotna Jahvi.
RAHABA – Kanaanska prostitutka u Jerihonu koja je kod sebe sakrila izraelske uhode i pomogla im pri bjegu. Priznala je Jahvu Bogom neba i
zemlje. Zbog toga je bila pošteđena pri razorenju Jerihona.
RAHELA – hebr. majčinstvo – kli Labana i najdraže Jakovljeve žene. Preko sluškinje Bilhe, Rahela je majka Dana i Naftalija, a sama je majka
Josipova i Benjaminova (pri čijem je rođenju umrla).
RAMZES – glavni grad Egipta kojeg je osnovao Ramzes II. u delti Nila, a sagradili su ga Izraelci. Tu je započeo Izlazak iz Egipta.
REBEKA – kći Betuelova, sestra Labanova i žena Izakova. Deset godina nije imala djece, pa je rodila Ezava i Jakova. Njezinim lukavstvom Jakov
je ukrao prvenstvo Ezavu. Opisuje se kao lijepa žena, a pokopana je u pećini Mehpeli.
RIBNJAK – skupljena voda, na Istoku rabljena u obrtničke svrhe. U Jeruzalemu je bilo više kupališta u kojima se spominje izlječenje bolesnika.
ROG – puhaći instrument napravljen od savijena ovnova roga, kasnije od kovine (oblik životinjskog roga). Upotrebljavao se kao znak upozorenja (u
hramu kod obreda ali i u vrijeme bitki). On je znak «dana Jahvina».
RUTA – knjiga pučkog pripovijedanja, nastala nakon progonstva (5./4. st. pr. Kr.).
SABA – zemlja i narod Sabejci u Južnoj Arabili. Postala je bogata po trgovini. Kraljica od Sabe je tražila mudrost Salamonovu.
SABLAZAN – zamka, spoticaj – ono što je povod za nevjeru ili grijeh. Krist je kamen spoticanja. Židovi ga odbacuju. Onaj tko sablazni (na zlo) bit
će najstrože kažnjen.
SADUCEJI – uz farizeje i esene, ovi tvore izrazito političku stranku. Ime im je izvedeno od velikog svećenika Sadoka. Svoje pripadnike su imali u
plemstvu i svećenicima. Odbijaju usmeno učenje, nisu vjerovali u uskrsnuće. Rabini su ih smatrali hereticima.
SAKAĆENJE – kao kazna bilo je uobičajeno na Istoku i u Izraelu (ali samu u teškim slučajevima) kao odmazda.
SAKRAMENAT – naziv ukazuje na helenističku religioznost. To je naziv za svetinje ostavljene od Isusa Krista. Oni su vidljivi znakovi a daju
nevidljivu milost Božju.
SALMANASAR – asirski i babilonski vladar (727. – 722. pr. Kr.).
SALOMA – 1. kći Herodijade, žene Heroda Filipa. Ona je na nagovor svoje majke zahtjevala glavu Ivana Krstitelja.
2. majka apostola Jakova i Ivana, a stajala je pod Križem Isusovim.
SALOMON – sin Davidov i Betšebe, kralj Izraela i Jude (oko 965. – 926. pr. Kr.). On je podijelio carstvo na 12 djelova, osuvremenio vojsku u koju
je uveo konjicu. Jeruzalem je učvršćen i sagrađen hram.
SAMARIJA – glavni grad Sjevernog kraljevstva. Osnovao ga je oko 880. pr. Kr. kralj Omri, a njegov je sin ondje izgradio hram Baalu. Samarija je
za proroke pojam grijeha. Kasnije su je zauzeli Asirci. Ondej je djelovao apostol Filip, Petar i Ivan.
SAMSON – junak iz vremena sudaca, ali ne karizmatski lik kao vođe onoga doba. Njega se veliča kao ratnika i čovjeka ogromne snage. Istakao se
u borbaka protiv Filistejaca, ali je bio poznat kao suložnik s pogankama.
SAMUEL – sin Elkane i Ane iz Rame. On se u predaji označuje kao svećenik, vojskovođa, nazirej, ali najviše kao sudac i prorok.
SARA – hebr. kneginja – polusestra i žena Abrahamova. U starosti je rodila Izaka. Pokopana je u pećini Makpeli.
SAREPTA – lučki grad na feničkoj obali između Sidona i Tira. Tu se zadržao Ilija u vrijeme gladi.
SEFANIJA – hebr. Jahve skriva, štiti – 1. prorok koji je s Jošijom propovijedao o Judi protiv višestrukih političkih, socijalnih i religioznih zloporaba.
Jedan je od 12 malih proroka.
SELEUKIJA – ime više helenističkih gradova. Tu je Pavao započeo svoja misijska putovanja.
SEM – najstariji sin Noin. Od njega dolaze «semiti» - plemena koja pripadaju istom govornom području.
SFINGA – kompleksno biće s tijelom lava i glavom čovjeka, a u Egiptu predstavljaju bogolike kraljeve i kraljice. Kasnije se lik sfinge proširio u
Grčku.
SIBILA – antička proročica. Nekoliko se gradova spori oko njezina zavičaja.
SIDKIJA – hebr. Jahve je moja pravednost – zadnji kralj Judeje. Namjestio ga je Nabukodonozor nakon osvajanja Jeruzalema (597. pr. Kr.). Nakon
te izdaje kralja, osljepljen je i umro u Babilonu.
SIDON – lučki grad u Feniciji. Zbog toga se feničani zovu i Sidoncima. Pavao je na putu u Rim bio u Sidonu.
SINAGOGA – skupljališta Židova nakon razorenja Hrama.
SINOPTICI – slični opisi Evanđelja (Isusova povijest i poruka) – Matej, Marko i Luka.
SOLUN – grad u Makedoniji. Imao je dosta stanovnika. Pavao je tu bio na II. misijskom putovanju.
SOTONA – svatko tko se suprostavlja neprijateljski prema Bogu (nekada su to tužitelji).Sotona je nebesko biće, neprijateljski raspoloženo prema
čovjeku. Naziv za đavla.
SREBRNIK – njih je primio Juda za svoju izdaju. Njim se plaćao hramski porez. Bio je to kovani novac.
STOTNIK – oznaka za vojnički čin (skupnog značenja). U NZ tom se riječju označava hramski čuvar kao i vođe kohorte (tisuću ljudi u rimskoj
vojsci).
SUBOTA – dan mira. Nakon tjedna stvaranja, to je dan odmora. Ona u početku nije imala teološki nego samo socijalni karakter. Zove se i «dan
posevećen Jahvi».
SUMERANI – narod nepoznata podrijetla, koji su vjerojatno u 4. st. pr. Kr. prodrli u Mezopotamiju. Na čelu su imali kralja. Imali su slikovno pismo
koje se razvilo u klinasto. Glasovit je spis «Gilgameš».
ŠADAI – jedan od SZ-tnih oznaka za Boga, a znači «uzvišeni».
ŠAMAJ – Hilelov suvremenik i suparnik u disputama. Utemeljio i vodio rabinsku školu.
ŠAUL – hebr. izmoljeni – 1. edomski kralj.
2. sin Šimunov
3. Levit.
4. sin Benjamita Kiša iz Gibee i prvi kralj Izraelov (1012. – 1004. pr. Kr.) Vjerovatno ga je nakon pobjede nad Amoncima, za kralja pomazao
Samuel. U njegovom vremenu su se vodile borbe s Filistejcima, koje on nije do kraja pobjedio: U borbi s njima pogima u gorju Gilboe.
ŠEFEL – mjera (posuda) za žito od oko 8,7 litara.
ŠEKEM – hebr. leđa – grad u gorju Efraimu. Nastanjen je od 4000. pr. Kr. procvat je doživio u doba Hiksa. Tu su abraham i Jakov sagradili
žrtvenik. Tu je obnovljen savez s Jahvom za Jošue. Šekem je glavni grad Sjevernog kraljevstva.
ŠOEL – starozavjetno ime za kraljevstvo mrtvih, a značenje nije sigurno  (podzemni svijet).
ŠET – hebr. nadomjestak – Adamov sin koji mu je rođen kao zamjena za umorenog Abela. Od Adama do Noe ima 10 generacija s visokom
životnom dobi.
ŠILO – grad u Efrajimu, stanište kovčega saveza. Tu je Eli bio svećenik, a Samuel odrastao.
ŠULAMIT – djevojka iz Šulema. Otud je potjecala Davidova sluškinja Abišaga, glasovita po ljepoti. Šalamit je prototip za žensku ljepotu. Neki je
povezuju s babilonskom božicom Šalmanitom.
TABOR – brdo u graničnom području plemena Zebulonova, Izaharova i Naftalijeva. Od davnih vremena je to sveto brdo, na njemu je Izrael
obavljao bogoslužje (protiv toga se borio Hošea). U NZ tu se dogodilo Isusovo preobraženje.
TADEJ – priimenak apostola Jude koji se još zove i Juda Jakovljev. U NZ se još spominje u Iv14,22, gdje se označava izričito kao Iškariot.
TALMUD – hebr. učenje, studij – naziv zbirke Mišne i Gemare. Talmud sadrži židovski vjerski zakon i rasprave o tome.
1.     jeruzalemski Talmud je zaključen oko 400. godine.
2.     babilonski je dovršen oko 500. godine
Oba su stekli kod Židova veliku vrijednost.
TAMARA – osobno ime i naziv za mjesto.
1.     snaha praoca Jude, koja je nakon smrti muža Era, obučena kao bludnica, od Jude stekla potomka.
2.     Davidova kći
3.     Abšalomova kći
4.     grad na južnoj granici Kanaana.
TARŠIŠ – zemlja (ili grad) koji se ne može točno lokalizirati. S njim je Tir održavao trgovačke veze. Odande su se uvozile kovine. Taršiški su
brodovi bili željezni ili općenito veliki, osposobljeni za putovanje morem.
TARZ – grad u Ciliciji, kojeg su Sekulovići helenizirali. Od 64. pr. Kr, glavni grad rimske provincije, zavičaj Pavlov. To je glasovit grad duhovnog
života.
TEREBINTA – u SZ snažno stablo poput hrasta za koje se često govori da je sveto. Proroci su branili njegovo čašćenje, jer je to služenje idolima.
TIMOTEJ – sin Židovke, koja se obratila na kršćanstvo, i Grka (poganina). Živio je u Listri i bio je ugledan u maloazijskim zajednicama. Kad ga je
Pavao primio na «misijsko putovanje», obrezao ga je iz obzira prema Židovima. Dvije su Pavlove poslanice naslovljene na njegovo ime. U poslanici
Hebrejima se spominje njegovo oslobađanje iz zarobljeništva.
TIT – suradnik Pavlov vjerojatno iz Cilicije. Pavao ga je obratio. U početku je bio pogansko-kršćanski misionar. Bio je Pavlu pomoć i potpora,
organizirao je sabiranje milodara za kršćane Jeruzalema.
TLAKA – posao u korist kralja, razlikuje se od ropskog rada. Nakon zauzimanja Kanaana, kananejci su radili za Izraelce kao «tlaka». Kasnije su i
Izraelci radili tlaku za svoga kralja.
TORA – davanje tore je zadaća svećenika. U njoj su pitanja kulta (sveto i grešno – razlikovanje). Kasnije se taj naziv proširio na prvih pet knjiga
Biblije – zakon – kako častiti Jahvu.
TROJA – pokrajina i lučki grad na zapadnoj obali Male Azije, koju je Pavao posjetio u II. misijskom putovanju. Iz Troje je Pavao prešao u Europu.
TUŽITELJ – hebr. satan – tužitelj u sudskom procesu, koji je kao i branitelj, imao svoje mjesto s desne strane optuženoga. Kasnije je ovaj pojam
prenesen na bogslužje (značenje – onaj koji brani i komentira Savez). Teško je utvrditi koliki je utjecaj na formiranje lika Sotone imalo ovo
značenje. Najviše se sotona, kao osoba zla, opisuje u Otkrivenju.
UBIJANJE – nekog čovjeka, kod Izraelaca, dozvoljeno je u nekim slučajevima: rat, ratni dvoboj, ako je netko poticao na klanjenje i služenje idolima,
krvna osveta i smrtna kazna. Naprotiv, ubijanje Izraelaca je teški zločin. Nehotično ubojstvo se kažnjava, također, smrću, ali se ubojica može uteći
azilu. Ubojstvo je izazivalo, po Židovskom shvaćanju, Božju osvetu, pa se vjerovalo da se krvnom osvetom ostvaruje pomirba.
UBRUS – ručnik kojim se briše znoj s lica i pokriva lice mrtvaca. U njemu se čuvao novac.
UDOVICA – Nakon smrti muža, život žene je bio u velikoj nesigurnosti, stoga se SZ, uz siromahe, za njih posebno brigao i pružao im zakonsku
zaštitu. U NZ se pojavio stalež udovica koje su se posvećivale karitativnom poslu.
UR – Kaldejski, Abrahamov zavičaj. Već u 5. tisućljeću tu je bilo veliko trgovačko središte južnog Babilona.
UTOČIŠTE – kod Židova ima značenje kule koja je sigurna od neprijatelja, toranj nedohvativ.
VATRA – 1. u SZ je korištena u svakodnevnoj uporabi, ali i u kultu. Vatra označava nedostojnost čovjeka u približavanju svetosti (Jahvi).
2. židovstvo ističe vatru kao sliku posljednjeg suda, šeol (podzemlje), čišćenje (čistilište).
3. NZ u vatri vidi Božju objavu kao i SZ
VELIKI SVEĆENIK – u vrijeme kraljeva on je bio na čelu svećenika, kao kraljevski službenik iz kruga Sadokovih potomaka, koji su se pozivali na
korijene od Arona. Kasnije je na velikog svećenika prešlo i političko vodstvo naroda. Za njega vrijede posebni propisi i zakoni (posebo o čistoći).
VELIKO VIJEĆE – sanhredin, sinedrij – najviša židovska vlast nadležna za primjenu vjerskih zakona. U NZ je brojilo 71 člana (starješine, veliki
svećenici, pismoznanci, farizeji, a na čelu je bio jedan Veliki svećenik. Ovo je vijeće imalo vlast izricanja smrtnih presuda.
VULGATA – se od 16. st. naziva latinski prijevod Biblije koji je stvorio Jeronim.
ZABLUDA – iza ove riječi stoji istočnjačko nomadstvo, život u pustinji ili stepi, gdje je umjeće, važno za život, pronaći pravi put, te izbjeći
stranputice. Nadalje zabluda ima značenje skretanja s puta vjere.
ZADOVOLJŠTINA – griješenje protiv Jahvina zakona je nepravda te je za nju potrebno dati zadovoljštinu. Nije se zadoljoljavalo Boga nego osobu
kojoj ne nešto u zlo učinjeno. Zadovoljština je uvjet za oproštenje. Oblik je bio: žrtva, milostinja, post ili koja druga pokora.
ZAHARIJA – hebr. Jahve se sjetio – često SZ-tno ime. 1. jedan od malih proroka, suvremenik Hagaja; 2. prorok ubijen u hramu (2Ljrt24,20-22); 3.
otac Ivana Krstitelja, muž Elizabete, svećeničkog roda.
ZAKEJ – nadcarinik u Jerihonu. Isus mu se svraća, iako su carinici smatrani velikim grešnicima. Nakon susreta s Isusom, Zakej se obraća.
ZARUKE – su u SZ bile službeni zakonski običaj koji je prethodio sklapanju ženidbe, a ostvarivao se plaćanjem zaručničkog novca ocu zaručnice.
Time je zaručnica bila zakonito vezana uz zaručnika te joj je u slučaju nevjere prijetila smrtna kazna.
ZELOT – revnitelj – su radikalni političari koji su iščekivali Mesiju kao svjetskog vođu koji će ih politički i čak vojno osloboditi. Korijen im je u
vremenu Makabejaca. Među 12 apostola bio je i Šimun Zelot.
ŽUČ – tekućina u žučnom mjehuru, a izvan njega označava otrov. U starini je upotreba riblje žuči služila za liječenje očiju.
ŽUKUN GRM – do 2 m visok pustinjski grm bez lišća s bijelim cvjetovima. Prerađivao bi se u ugljen, a korijen mu je u nevolji služio za jelo.

U NAVEDENOM LEKSIKONU POJMOVA IZ BIBLIJSKE TERMINOLOGIJE POSLUŽILI SMO SE:

- Praktični Biblijski leksikon, uz suradnju katoličkih i evangeličkih teologa

priredio Anton Grabner – Haider, KS, Zagreb, 1997.

- Leksikon…zapadnog kršćanstva, uredio Anđelko Badurina, Sveučilišna naklada

Liber, KS, Zagreb, 1985.