1

POLIS, ZAJEDNICA I ETNIČKI IDENTITET

Definiranje polisa

Grčki gradovi-države, polisi, do helenističkog doba raširili su se na golemom prostoru

od Emporija na obali sjeveroistočne Španjolske (dan. Ampurias) do mjesta Ai
Khanum na sjeveru Afganistana i od Olbije na ušću Buga u Crno more do Kirene u
Libiji. Računa se da je bilo oko 800 polisa u užem grčkom prostoru (današnja Grčka,
s jugom Albanije i svim otocima i obalama ostatka Egejskog mora). K tome je
tijekom stoljeća osnovano još oko 700 polisa od zapadnog Mediterana do Inda. Osim
prostornog aspekta, fascinantan je i vremenski, jer ako se uzme da su se polisi
oblikovali do oko 750. g. pr. Kr. i ponegdje potrajali do u 6. st. po Kr., radilo bi se o
1200 godina, periodu koji se po trajnosti može usporediti jedino s trajanjem gradova
Mezopotamije.
Kako procjenjuje jedan od najuglednijih živućih istraživača antike, F. Millar, još u 3.
st. po Kr. “grad grčkoga jezika tada je osiguravao primarni oblik identiteta za možda
30 milijuna ljudi”.

Tradicionalno, kada se govori o arhajskom razdoblju grčkog svijeta dominira tema

polisa – termin koji se slobodno prevodi kao grad-država (ne nužno pogrešno). Victor
Ehrenberg, koji je na mnoge načine pionir modernih istraživanja podrijetla polisa
opisuje ga kao "samu osnovu i potporanj grčke kulture"; u novije vrijeme Oswyn
Murray kaže "da je polis dominantni oblik upravljanja u grčkom govornom svijetu
ugrubo oko 1000 godina, koji omogućuje njegovim stanovnicima da direktno
kontroliraju ili u većem dijelu imaju vlastitu upravu i da osjećaju lokalnu lojalnost u
rasponu koju nije moguće postići u modernom društvu."
U stvarnosti ovo naglašavanje polisa je potpuno zamračilo činjenicu da u brojnim
regijama Grčke, posebno na sjeveru i zapadu ovo nije jedini niti čak dominantni oblik
društvenopolitičke organizacije sve do prilično kasnog klasičnog doba. U drugu ruku
ne treba nijekati da je u literaturi od arhajskog perioda ostalo viđenje pjesnika za koje
je polis činio važnu polaznu točku i ovo bi barem trebalo poslužiti da opravda stalni
interes kako i kada je ova karakteristična grčka institucija nastala. Da bi odgovorili na
ova pitanja prvo moramo definirati što je to polis. Pogrešno bi bilo misliti da se svaki
polis razvio na isti način ili kao rezultat istih faktora, ipak postoje određene
zajedničke karakteristike koje se mogu prepoznati.

Moderne definicije polisa obično naglašavaju njegovu veličinu tj. koliko je malen
– ograničen na urbani centar i njegovo neposredno zaleđe – i njegov neovisni i
samostalni status (autonomija). Ipak posljednji kriterij, iako je svakako ideal kome
se težilo, u stvarnosti je igrao puno manju ulogu u antičkim razmišljanjima. Periječka
"okružujuća" naselja Lakonije, čiju je vanjsku politiku određivala Sparta i savezničke
zajednice delske lige, koje su bile primorane plaćati tribut Ateni u 5. st. svi su opisani
u antičkim izvorima kao polisi. Za antičke ljude termin polis – barem do klasičnog
razdoblja – je označavao istovremeno tri stvari. Kako je Aristotel istaknuo
(Politika 1.1.1) označavao je političku zajednicu građana, ali se istovremeno mogao
koristiti s riječju asty da označi urbano naselje i s riječju ge ili chora da označi
teritorij koji je uključivao i gradsko središte i njegovo zaleđe.
 2

Postoji nekoliko razloga da ovi termini nisu ovo značili od početka. Srodne riječi u
staroindijskom pur, litvanskom pilis i latvijskom pils – stoga polis vjerojatno vuku
svoje prvotno značenje od oznake za utvrdu – u stvari termin se ponekad koristi u
istom značenju kao i akropolis i vjerojatno je to i označavao u brončanom dobu. Čini
se razumnim pretpostaviti da je zatim prvotno značenje riječi protegnuto na prvo
urbano naselje oko akropole, a zatim na širi državni teritorij da bi konačno označavao
i političke sudionike te države.

Grč. pólis izvorno znači 'tvrđava, utvrđeno mjesto'. Tukidid donosi podatak da i u
njegovo vrijeme Atenjani još uvijek svoju Akropolu zovu naprosto pólis (Pelopon.
rat, 2, 15). Riječ je indoeuropskog podrijetla, što pokazuju slični termini u sanskrtu
(Indija) pur 'tvrđava, citadela' i u litvanskom pilìs 'zamak, utvrđeni dvorac'. Od svih
jezika indoeuropske jezične porodice, samo je u grčkom došlo do toga da je izraz koji
označuje utvrdu poprimio značenja 'naselje' i 'zajednica', odnosno 'grad-država', pa i
'država' općenito. Kod ovog posljednjeg valja istaknuti da Grci, govoreći o stranim
velikim državama poput Perzijskog Carstva, nemajući prikladnijeg izraza, i za njih
rabe termin polis.
Na temelju ovog jezičnog svjedočanstva reklo bi se da je naziv za bazičnu političku
zajednicu u grčkom svijetu poniknuo u kontekstu specifične evolucije u kojoj je
zajedničko utvrđeno mjesto (akropola), kao zajedničko sklonište i mjesto zajedničkog
kulta, postalo 'simbolom' zajednice. Taj aspekt potvrđuje i činjenica da se pojam
građanina, to jest pripadnika te zajednice, označuje izrazom koji je, očevidno, izveden
od izraza polis – to je polites (grč. polítes).
Nije poznato kojim su se izrazom označavala mala mikenska kraljevstva 16. - 12.
stoljeća pr. Kr. o kojima podatke nalazimo u tekstovima na linearnom B pismu. No, s
obzirom na to da su utvrđenja i s palačama unutar njih, najčešće na visokim
položajima, bila središta ovih političkih cjelina, nije isključeno da je upravo u to
vrijeme počeo značenjski pomak 'tvrđava' → 'politička zajednica'.

Određene potvrde nalazimo u Ilijadi, gdje je se u većini slučajeva riječ polis koristi
zajedno s asty da označi fizičko mjesto i često dolazi zajedno s riječju demos, koja
čini se označava i narod i zemlju koju naseljavaju. Elegijski pjesnik Kalin iz Efeza
potiče svoje sugrađane da se bore za svoju ge radije nego za svoj polis. Slično
spartanski pjesnik Tirtej kaže da je dobra stvar za muškarca da padne u borbi za svoju
patris (domovinu) i zatim raspravlja o jadima kroz koja prolaze oni koji moraju
napustiti svoj polis i plodna polja. Drugdje Tirtej govori o polisu Sparti, "danom
nasljednicima Heraklovim s kojima smo napustili vjetroviti Erinej i stigli na široki
otok Pelopov", i u ovom slučaju se riječ odnosi na mjesto, a ne na zajednicu. Da li
ovo znači da je termin polis zadržao svoje više ograničeno značenje urbanog središta
sredinom 7. st. – tradicionalni datum kad se smještaju pjesnici Kalin i Tirtej – ili su
pjesnici svjesno koristili termin u homerskom smislu teško je utvrditi. Do Solonova
vremena u ranom 6. st. polis je svakako mogao opisivati političku zajednicu: atenski
državnici raspravljaju da nisu bogovi nego budalasti i lakovjerni građani, koje
predvode nepravedni vođe, rizik koji može uništiti polis.

Urbano središte i njegov teritorij

Weber smatra gradom zbijenije naselje u kojem se kuće često dodiruju, sa

stanovnicima kojih je toliko da se međusobno i ne poznaju (za razliku od stanovnika
sela). Pojam grada sadrži dva različita aspekta: on je istodobno gospodarska i
 3

političko-upravna zajednica. Kao gospodarska zajednica, grad je usredotočen na trg

na kojemu žitelji zadovoljavaju svoje dnevne potrebe kupujući dobra koja lokalno
stanovništvo samo proizvodi ili nabavlja od drugih radi prodaje. No, s gospodarskog
stajališta gradovi mogu pripadati dvjema vrstama, to jest mogu biti gradovi-potrošači
ili gradovi-proizvođači. U potrošačkom gradu čitavo gradsko gospodarstvo je tako
vođeno da služi vladajućoj klasi potrošača, primjerice knezu i njegovu dvoru ili
birokraciji ili pak klasi veleposjednika koja živi u gradu. Nasuprot tomu, u gradu-
proizvođaču pokretačka sila je u obrtnicima i trgovcima koji postaju i upravljači
grada.
Kao političko-upravna zajednica grad vlada teritorijem i ima gradsku upravu (Weber,
Wirtschaft und Gesellschaft,1 gl. 8). Prema Weberu, antički grad je bio grad potrošača
(njem. Konsumentenstadt), a u političkom smislu ono što on naziva Stadtgemeinde
[gradska zajednica], sa sljedećim odlikama:

(1) posjeduje obrambeni bedem i/ili utvrdu (kaštel)

(2) ima trg [mjesto trgovanja]
(3) ima sudove i vlastite zakone,
(4) on je politička zajednica,
(5) posjeduje makar djelomičnu autonomiju.

Hansen se pita kako ove Weberove odrednice izgledaju danas, u svjetlu suvremenih
istraživanja i studija problematike polisa. Hansen donosi šest glavnih točaka u kojima
mišljenja i procjene suvremenih znanstvenika u većoj ili manjoj mjeri odstupaju od
Weberovih:

(a) Nasuprot Weberovu povezivanju urbanog značaja naselja i političkih aspekata

antičkog grada, javlja se danas nastojanje da se umanji urbani aspekt grčkog grada-
države, pa i da se odvoji pojam polisa kao države od polisa kao (gradskog) naselja.
Rasprava:
U brojnim prilozima istaknuti su znanstvenici dokazivali da polis, u najvećem broju
poznatih slučajeva iz klasičnog razdoblja, praktički nema odlike urbanog naselja,
počevši od toga da kod mnogih nedostaju bedemi, da nedostaju elementarni gradski
(komunalni) objekti odnosno infrastruktura i sl. Urbana naselja su bila tek Atena,
Korint, Teba i sl. Ni sama Sparta nije imala bedeme ni pravog gradskog uređenja sve
do helenističkog doba.
Posebno je na ovom izostanku urbanog značaja insistirao ugledni istraživač antike
Moses Finley (Ancient Greeks, London 1963, i u drugim prilozima).
Sa svoje strane Hansen primjećuje da urbanizacija doista nije odlika polisa u
najranijim fazama, ali da arheološka istraživanja još uvijek nisu o tome pružila
dovoljno uvjerljivih podataka. Štoviše, noviji rezultati ukazuju na to da je
urbanizacija izražena već u starijem klasičnom razdoblju, odnosno da je općenito
ranija nego se inače mislilo.

(b) U novijoj literaturi grčki polis se gotovo bez izuzetka prikazuje kao “face-to-face”
društvo [društvo u kojem svatko poznaje svakoga] dok Weber smatra da je takav
odnos odlika sela, a ne grada.
Rasprava:
Uistinu, Aristotel (Politika, 1326b16) ističe da idealni polis ne bi smio biti toliki da se
građani ne bi mogli međusobno poznavati. No, tu treba povesti računa o činjenici da
1
Dostupan je jedino srpski prijevod: Privreda i društvo, Beograd ...Poglavlje o gradu: str. .
 4

polis, u političkom smislu (a o njemu Aristotel i govori!), predstavlja zajedništvo

odraslih punopravnih građana, a njih je samo u veoma velikim gradovima (poput
Atene) bilo toliko da se ne bi mogli međusobno poznavati. U većini grčkih gradova,
takvih građana je bilo od nekoliko stotina do nekoliko tisuća.

(c) Weberov opis polisa kao grada potrošača dovodi se u pitanje, budući da mnogi
znanstvenici ukazuju da su zanati bili važan element gospodarstva grada u antici.
Rasprava:
Mnogo je važnije pitanje je li grčki polis doista „grad potrošača“ u kojem zanatska
proizvodnja i trgovina imaju sporednu ulogu. Kritika suvremenih znanstvenika odnosi
se međutim više na Finleya koji je ideju o polisu kao gradu potrošača uvijek
naglašavao. Što se pak tiče samog Webera, on smatra da proizvođačkim gradom
(poput srednjovjekovne komune) dominiraju oni koji proizvode za tržište i unapređuju
trgovinu. U potrošačkom gradu dominiraju potrošači koji, razumljivo, moraju imati i
proizvođače koji će ih opskrbljivati onim što sami ne proizvode da bi zadovoljili svoje
potrebe. Suvremeni arheološki rezultati potvrđuju da je zanatska proizvodnja u
antičkim gradovima bila znatna i važna. No, to Weberovu karakterizaciju ne dovodi u
pitanje: antički grad je kao sustav tako postavljen da je sve usmjereno upravo prema
zadovoljavanju potreba stanovništva. Hansen navodi što kaže Periklo u čuvenom
govoru nad grobovima palih Atenjana u prvoj godini Peloponeskog rata: hvali Atenu
kao grad u kojem svatko može nabaviti što god mu se prohtije od dobara koja se
dovoze iz čitavog svijeta. Da je Atena bila „proizvodno usmjereni grad“, ističe
Hansen, Periklo bi zacijelo isticao vrsnoću atenskih proizvoda koji su tako dobri da ih
se kupuje diljem svijeta. „Opisujući stari grčki polis kao potrošački grad Weber je, po
mojem mišljenju, ukazao na bitni aspekt ideologije antičkog grada. Pokazujući da su
tržišno gospodarstvo i monetizacija bili važniji u staroj Grčkoj negoli su to bili
spremni vjerovati Hasebroek i Finley, nije isto što i pokazivati da su interesi
proizvođača bili pogonska sila antičkog gospodarstva.“ (str. 159).

(d) Weber je smatrao da su građani-zemljoradnici (Ackerbürger) bitna odlika antičkog

grada, dok moderni povjesničari na temelju činjenice da u gradu obitava velik broj
farmera izvode zaključak da je i sama urbanizacija polisa upitna.
Rasprava:
Nedvojbeno je da je mnogo gradskih žitelja zapravo obrađivalo polja, ponekad i vrlo
udaljena od grada. Hansen međutim napominje da se u srednjem vijeku potpuno
drukčije prilike javljaju u Italiji, ali ne i sjevernije od Alpa, gdje je stanje slično
onomu u staroj Grčkoj.
“... u svojoj općenitoj raspravi o odnosu između grada (Stadt) i zemljoradnje
(Landwirtschaft), Weber nema teškoća kombinirajući koncept građanina-farmera s
konceptom grada i ističe da su mnogi Ackerbürger (‘građani-zemljoradnici’)
proizvodili za tržište; no kada suprotstavlja antički i srednjovjekovni grad on najprije
pretpostavlja da je gotovo svatko u antičkom gradu bio Ackerbürger (što je uvelike
pretjerano) i, nadalje, da prevaga građana-farmera ukazuje na subsistencijsko
gospodarenje [gospodarstvo koje je usmjereno na zadovoljavanje vlastitih temeljnih
potreba] (čime zapravo proturječi vlastitom općem sudu da Ackerbürger proizvode za
tržište). U ostalom dijelu svoje rasprave, međutim, uzima kao gotovu stvar da su grčki
polisi bili gardovi, te da su se, u skladu s tim ... oni uklapali u njegov idealni tip,
odnosno odgovarali bitnom zahtjevu da grad mora imati tržište da bi bio pravi grad.”
(str. 159).
 5

(e) Danas prevlađuje prosudba da je gospodarstvo prosječnoga polisa utemeljeno na

subsistencijskoj poljoprivredi [subsistencija: ono što zadovoljava nužne potrebe –
hrana, ogrjev, odjeća i sl.], dok Weberov model predviđa da građani nabavljaju
pretežiti dio dobara potrebnih za život na lokalnom trgu.
Rasprava:
S obzirom na veliki udio građana zemljoposjednika, postalo je uobičajeno smatrati da
su polisi, s iznimkom takvih kao što su Atena, Korint, Milet i sl., zapravo imali
gospodarstvo usmjereno na zadovoljavanje temeljnih potreba. Ovo je tzv.
primitivistički pristup kojemu se protivi vrlo obilna evidencija, počevši od navoda u
teorijskim raspravljanjima Platona i Aristotela, te Ksenofonta, koji svi govore o
postojanju podjele rada i potrebi razmjene dobara i usluga – to je praktički u
temeljima samog polisa. Aristotel, štoviše, ističe da su nadzornici trgova
(agoranomoi) najneophodniji od svih dužnosnika – ima ih svaki polis, jer sam život
polisa ovisi od trgovanja na agori. Mnogi građani zemljoposjednici očevidno su
proizvodili različite plodove, nastojeći viškove prodati i od zarade namaknuti ono što
im je potrebno. Aristofan (Žene u narodnoj skupštini, 817 i d.) govori o čovjeku koji
donosi svoje vino na trg kako bi ga prodao i kupio brašno – i sve to kao normalnu
pojavu.
Brojni natpisi svjedoče o tome da je zapravo agrarna proizvodnja bila uvelike
usmjerena prema tržištu, što znači da se proizvodilo ono što je na često oskudnoj
zemlji najbolje uspijevalo, a imalo najbolju prođu na tržištu – gdje se moglo nabaviti
ključne namirnice, ponajprije žito. [Svjedočanstva uvoza žita čak i u manjim polisima
pokazuje da proizvodnja nije bila podređena apsolutnoj potrebi da se najprije
proizvede koliko god je moguće više bazičnih namirnica.]
Kratko rečeno, ne samo veliki, nego i srednji i mali polisi imaju tržište kao mjesto
preko kojega građani zadovoljavaju znatan dio svojih dnevnih potreba.

(f) Dok je za Webera postojanje bedema ili barem gradske tvrđave bitan element
idealnog tipa antičkog grada, danas se često ističe da je gradnja bedema oko gradova
razmjerno kasna pojava, te da mnogi polisi nisu imali ni utvrđene akropole.
Rasprava:
Hansen upozorava da čitav sloj najstarijih pisanih izvora ukazuje na povezanost
pojma polisa i zidina – to se vidi i po homerskim epitetima gradova spomenutih u
Ilijadi. Da se u arhajskom razdoblju, dakle prije 500. g. pr. Kr. doista zamišljalo polis
kao utvrđeno mjesto svjedokom je pjesnik Alkej koji, želeći istaknuti važnost
hrabrosti i sposobnosti građana, kaže: „polisi nisu ni kamenje ni trupci ni vještina
graditelja; već gdjegod je ljudi koji se znaju braniti, tamo su bedemi i gradovi.“
Drugim riječima, već se u arhaici polis idealno zamišljao kao utvrđeno naselje. U
kasnije klasično doba, u 4. stoljeću, praktički svi gradovi dobijaju bedeme.

Prvo pogledajmo urbani aspekt polisa. Termin grad – čak i ako koristimo definiciju
predindustrijskog grada koju je dao njemački sociolog Max Weber i australski
arheolog Gordon Childe – nije potpuno odgovarajuća za naseljenu zajednicu
arhajskog doba, kojoj nedostaje složenost i monumentalnost i veličina koju uvijek
povezujemo s gradovima. Nije lako ni uspostaviti naseobinsku hijerarhiju (grad –
mjesto – selo) na osnovu broja stanovnika – prije svega jer možemo dati samo grube
procjene populacije arhajskih naselja i drugo jer pojedine grčke regije su bile mnogo
gušće naseljene nego druge, što čini primjenu bilo kakvih univerzalnih kriterija
besmislenima. U 10. i 9. st. naselje Nichoria u Meseniji vjerojatno je imalo oko 40
 6

domaćinstava, dok u 8. st. populacija Zagora, na otoku Androsu je procijenjena

između 275 i 375 stanovnika. Po današnjim standardima oba naselja bi jedva ulazila u
kategoriju sela, a u manje naseljenim područjima rane Grčke, moderne kategorije bi
bile pogrešne. U Zagori sredinom 8. st. pr. Kr. primjećuje se jasna razlika između
većih rezidencija na gornjem platou i manjih kućica na jugoistočnim padinama. Ovo
bi moglo ukazivati na početni proces socijalne stratifikacije, koja bi svakako bila
jedna od odlika razvijenog polisa.
Zagora je napuštena oko 700. g. iako je svetište smješteno u središtu naselja i dalje
privlačilo vjernike sve do u 5. st. Vjerojatno su njezini naseljenici – kao i oni obližnje
Hypsele, koja je napuštena istovremeno – odlučili da će njihove potrebe biti bolje
zadovoljene ako premjeste naselje na otok Palaipolis. Ovo je proces koji je poznat pod
nazivom sinoekizam, iako sam termin obuhvaća različite obrasce. Kada govorimo o
sinoekizmu u Atici, Tukidid (2.15) zamišlja scenarij u kojemu stanovnici cijele regije
se slažu da Atena preuzme moć i autoritet dok oni ostaju rezidenti u svojim vlastitim
gradovima i selima. Ovo je jasno drugačija situacija od one na Androsu, gdje mala
naselja su fizički napuštena da bi se osnovalo jedno veće urbano središte. Ali kad
Tukidid (1.10) opisuje Spartu kao nesinekiziran polis, jasno je da on govori o nečem
drugom. Naselje Sparta protezalo se na preko 300 hektara – što je bila površina 40
puta veća od Zagore – ali iz pisanih izvora znamo da je stanovništvo na ovom
području živjelo u 4 sela (komai) Pitane, Mesoa, Limnai i Kynosoura, koja su ostala
međusobno povezana sve do 5. st. Naselja 8. st. Atena, Arg i Eretrija protezali su se
na ogromnim područjima i ovdje distribucijska karta pokopa i naselja sugerira
postojanje više odvojenih naselja koja se kasnije fizički integriraju, što vidimo i u
pojavi velikih van gradskih groblja i istovremeno pad broja ukopa unutar naselja. U
nekim slučajevima novo fizičko jedinstvo naselja bilo je označeno izgradnjom
obrambenog bedema: stara Smirna obzidana je barem sredinom 8. st., dok su
Abdera, Korint, Milet i Eretrija dobile bedeme polovicom 7. st. Kao i u Zagori
pokazatelji društvene stratifikacije postaju vidljivi u kasnijem dijelu 8. st. – najbolje
se vide u različitim tipovima pogrebnih rituala u kojima je različita količina bogatstva
stavljena u grobove.
Nije slučajno da tijekom 8. st. imamo broj povratnih grobova u mnogim dijelovima
Grčke i on raste (7 X u slučaj u Atike). Iako bi bilo pogrešno dovoditi u direktnu vezu
broj ukopa s brojem stanovnika – jer možda je u određenim razdobljima postojao
običaj manje formalnog načina rješavanja tijela koji su ostavili malo arheoloških
tragova – većina povjesničara i arheologa slaže se da je populacija Grčke značajno
porasla u 8. st. Također postoje indicije da su smirenije prilike išle u prilog sjedilačke
poljoprivrede. Stanovanje u urbanim središtima očito je nudilo bolju zaštitu, a sa
podjelom rada omogućavalo je stanovnicima da uspješno zadovolje svoje ekonomske
potrebe. Istovremeno, kako je istakao Anthony Snodgrass nastanak urbanih središta
uvjetovao je i nove oblike organizacije: labava organizacija pod dominantnom
familijom s odlukama koje se donose ad hoc od strane lokalnih vladara i samo
povremeno okupljanje bilo koje veće grupe ljudi, postaje neefikasno kada se zajednica
udvostruči tijekom jedne generacije.
Da li pojava urbanih zajednica nalazi svoj odraz u kultnom ponašanju mnogo je
kompliciraniji problem. U 8. st. svakako imamo jako povećan broj zavjetnih darova u
brojnim svetištima, od kojih su neka napuštena ili rijetko posjećivana tijekom
prethodnih stoljeća. Ovo je također vrijeme kada su prve monumentalne kultne zgrade
načinjene – na primjer 100 stopa dug hram (hekatompeda) u Hereionu na Samu i
svetište Apolona Daphnephorosa u Eretriji. Izgradnja ovakvih zgrada svjedoči o
naprednoj organizaciji prihoda i rada i može također govoriti o naporima zajednice da
 7

da religijski izraz tek rođenoj ideologiji polisa-središta. Dok nalazi jeftinih darova kao
što su terakota figurice vjerojatno govore o relativno niskom statusu posjetitelja,
postoje i mnogo spektakularniji i skuplji darovi vojne oprema, brončani tripodi,
kauldroni (i trebamo imati na umu da su ovo samo predmeti koji su preživjeli gladne
helenističke vojskovođe i postklasične pljačkaše). Dobiva se dojam da su ovi bogati
darovi služili da impresioniraju ne samo one društveno niže slojeve, nego i grupe na
jednakom nivou bogatstva, i ovo nam možda govori da izgradnja monumentalnih
hramova nije baš bila dobrovoljni, zajednički napor.
Ovo još više komplicira pojava tzv. vangradskih svetišta. Najranija i važna religijska
svetišta često nisu locirana u srcu polisa nego na zemljištu na određenoj udaljenosti
od središta, Francois de Polignac drži da neka od ovih svetišta označavaju teritorij
koji pripada gradu – tj. drugi kriterij koji po antičkom shvaćanju definira polis.
Međutim, oko ovoga se vodi rasprava. Svetište Here, 8 km NE od Arga posjećivale su
različite političke zajednice argivske ravnice, a ne samo Arga sve do 460. g. U slučaju
Posejdonova svetišta na korintskoj prevlaci, kultna aktivnost je posvjedočena od
sredine 8. st., gotovo tri stoljeća prije nego je bilo kakvo urbano središte nastalo u
Korintu (iako pojava Korinta indicira s pojačanom aktivnošću na Istmu). Svetište
Atene Akraie u Perachori pokazuje sve karakteristike međunarodnih svetišta, prije
nego onoga što pripada samo korinstkom polisu, kao i samijske Here. Ukratko,
termini u homerskim epovima kao demos, gaia, patris koji se odnose na teritorijalnost
prilično su istovremeni s pojavom urbanih središta, ipak još nije jasno da li su svetišta
imala ulogu u označavanju teritorijalnih granica ili osjećaj političke zajednice.

Pojava političkih zajednica

Opis polisa kao zajednice može se naći u Aristotelovoj Politici. Elementi njegova
opisa podudaraju se s onim, manje cjelovitim koje nalazimo u drugim antičkim
djelima. U I. knjizi Politike Aristotel pruža prikaz pojave polisa i jedinica od kojih se
sastoji. Domovi (domaćinstva, grč. oikía, množ. oikíai) rastu postajući naselja (kèmh
kōmē 'selo'), a ova se okupljaju u polis (Aristotel, Politika, 1252a24-1253a39). Jasno
je da na ovom mjestu Aristotel domišljanjem pokušava 'rekonstruirati' daleku prošlost
koja mu je nepoznata, ali su u njegovu tekstu dobro predočena tri stupnja uređenja
polisa. Prvi i temeljni je dom (oikía) kojeg čine muž, žena, djeca i robovi (Pol.
1253b2-7).
U III. knjizi Politike Aristotel polis gleda iz drugog kuta. Tu prikazuje politički ustroj
polisa. Polis je zajednica (koinonía) građana (grč. polítes, množ. polítai) koji vode i
upravljaju njenim političkim ustanovama – zajedničko ime za uređenje kojeg čine
ustanove (institucije) polisa je politeia (Politika 1274b32-1276b15).

Hansen nastavlja iznoseći da polis za Aristotela nije naprosto naselje već zajednica –
koinonia. Nadalje, i još preciznije, riječ je o zajednici koju čine politai, dakle odrasli
muški pripadnici zajednice, što isključuje žene, djecu i robove, kao i slobodne
strance koji dolaze živjeti u polisu (Pol. 1275a7-8; 1326a18-20). Time je potpuno
jasno naznačeno da polis, u političkom smislu, valja razlikovati od polisa kao naselja
u kojem, razumljivo, žive svi oni koji su po političkoj definiciji polisa isključeni
(žene, djeca, robovi, stranci).
Ako su dakle sama ljudska skupina koja tvori polis i polis kao politička zajednica dva
aspekta Aristotelova shvaćanja polisa, treći bi bila politeia. Prvotno značenje izraza bi
trebalo biti (1) 'građanstvo' [pri čemu 'građanin' u smislu: punopravni pripadnik
 8

političke zajednice!], iz čega su izvedena daljnja značenja: (2) konkretnije značenje:

skup građana shvaćen u opreci spram ne-građana, i (3) apstraktnije značenje: uređenje
ovog skupa, građanskog tijela, ili, kako Hansen smatra, ono što se u modernim
jezicima izriče kao 'ustav' ili 'oblik vladavine', odnosno, u skladu s modernom
politologijom, 'politički sustav'. Po Aristotelu, politeia u konkretnijem značenju
predstavljala bi 'sadržaj' polisa, a u apstraktnijem njegovu 'formu'. Hansen napominje,
da bez obzira na posebni značaj Aristotelovog filozofskog poimanja opreke forme i
sadržaja, opći smisao koji je gore naznačen zapravo se potvrđuje u svim raspoloživim
antičkim grčkim izvorima i to, što je osobito važno, atenskim kao i ne-atenskim.
«Dosljedna uporaba izraza polis, polites, politeia u svim izvorima kao tri međusobno
povezana pojma pokazuje da građani tvore jezgru polisa po tome što su sudionici u
političkim ustanovama» (str. 165).

Pokušavajući pobliže utvrditi što je politeia, uočavamo da je to, po Aristotelu,

'uređenje političkih ustanova (archai) polisa i, napose, vrhovnog tijela vlasti' (Pol.
1278b8-10). Uređenje se međutim razlikuje od polisa do polisa, pa Aristotel razlikuje
uređenja u kojima je vrhovna vlast utjelovljena u (1) jednoj osobi, (2) u manjini ili
pak (3) u većini građana. Tome odgovaraju termini: monarhija, oligarhija,
demokracija. U monarhiji vlast nose kralj ili tiranin, u oligarijama aristokracija i/ili
bogati građani koji su monopolizirali vršenje svih važnijih funkcija, dok je
demokracija poredak u kojem većina građana vrši vlast kroz narodnu skupštinu u
kojoj svaki građanin ima prava govoriti i glasovati.
Ova trojna podjela uređenja je bila prihvaćena posvuda u grčkom svijetu, kako
pokazuju naši izvori.

(Str. 166) No znači li to da su Grci ujedno vjerovali da, u skladu s iznijetim

shvaćanjem, ujedno postoje i tri odgovarajuće forme polisa?
Obratit ćemo pozornost na samo građansko tijelo. U grčkoj civilizaciji je pojam
građanina bio vrlo sličan onomu što se pod tim podrazumijeva u naše vrijeme, to jest
kao zakonski definirana nasljedna pripadnost pojedinca državi u kojoj pripadnik
(građanin) ostvaruje političke, društvene i ekonomske privilegije koje ne-građanin ne
uživa ili uživa samo djelomice. U pravilu, osoba može biti građanin (državljanin)
samo jedne države [dvojna državljanstva su slučajevi koji se javljaju i tretiraju
individualno u posebnim okolnostima i striktno propisanim pravnim okvirima – kako
u današnjem svijetu, tako i u klasično i helenističko doba grčkoga svijeta!]. U staroj
Grčkoj odgovarajući pojmovi su bili politeia – da bi se označilo građanstvo [građanski
status] uopće, i polites – ako se htjelo označiti građaninovo korištenje političkih
prava, dok se za obilježavanje statusa građanina ili građanke po rođenju rabio izraz
astos (za žene aste).
Aristotel ovdje također pomaže. On ističe da je u praksi građanski status određen
rođenjem od para koji uživa građansko pravo (Pol. 1275b22-24), dok je građanstvo
'funkcionalno' definirano činjenicom sudjelovanja u političkim ustanovama polisa
(Pol. 1275a22-33). U demokraciji ovo dvoje se preklapa, dok je u oligarhijama
sudjelovanje u političkim ustanovama ograničeno na one koji ispunjavaju imovinske
(i druge) uvjete; u monarhijama bi pak sam vladalac bio zapravo jedini građanin u
punom smislu riječi.
Iz toga bi se dalo izvesti da je polis kao zajedništvo građana samo onaj koji ima
demokratsko uređenje, jer su samo u njemu svi građani koji po rođenju imaju pravo
pripadanja ujedno i dionici u djelovanju političkih ustanova. Uočava se da je od 4. st.
pr. Kr. izrazita tendencija da se demokracija uistinu izjednači sa zajedništvom polisa,
 9

iako tu valja zadržati oprez u izvođenju zaključaka. Poznato je naime da su mnogi

oligarhijski polisi također imali narodne skupštine [zborove svih građana], ali su
ovlasti tih tijela bile ograničene; najčešće su pravo na obnašanje javnih službi imali
isključivo imućniji građani. Uostalom, čak su i tirani povremeno okupljali narod, a
nerijetko je i sam njihov ostanak na vlasti bio uvjetovan podrškom puka. S druge
strane, demokratski poreci mogu predvidjeti da određene službe smiju obnašati samo
bogatiji građani.
Moglo bi se napokon kazati da polisi, bez obzira na uređenje, ipak imaju sklop
ustanova koje su zapravo slične. Imaju, primjerice, pučku skupštinu (ekklesia),
vijeće (boule), neku vrstu senata (gerousia), skup magistrata-dužnosnika
(archai), te sudove (dikasteria) – ukoliko je pravosuđe bilo prepušteno magistratima.

Primjerom može poslužiti umjereno oligarhički ustav Kirene [u današnjoj sjeveroist.

Libiji]. Zapisan je vjerojatno 322. g. pr. Kr. i najstariji je primjer sačuvanog ustava na
svijetu. Dijelovi koji se odnose na političko uređenje propisuju da su građani oni koji
su rođeni od građana Kirene odnosno gradova koje su Kirenjani drugdje osnovali
[Napomena: Kirenjani su duž libijske obale ili u njenom bližem zaleđu osnovali niz
naseobina s kojima su tijekom svoje povijesti zadržali čvrste veze; dobrim dijelom je
to bilo uvjetovano izoliranošću Helena u tom dijelu svijeta, jer su u zaleđu bila
nomadska libijska plemena, a duž obale na zapadu Kartažani, na istoku Egipat, čiji su
vladari, egipatski ili strani, redovito pokušavali ovladati i Kirenom]. No, potpuna
građanska prava uživa samo građansko tijelo (zvano politeuma) od 10.000 pripadnika
koji ispunjaju traženi minimum imetka vrijednog 2.000 drahmi. Političke ustanove su
sljedeće: (1) pučka skupština (ekklesia) u koju ulazi navedenih 10 tisuća građana, (2)
vijeće (boule) od 500 građana koji se biraju ždrijebanjem na dvije godine, (3) senat
(gerousia) od 101 doživotnog člana koje bira skupština, (4) različita tijela službenika
od kojih je najvažniji odbor 5 stratega koje skupština bira da bi pomagali vladaru
Egipta, Ptolemeju, koji je sam doživotni strategós. [Kirena i njene naseobine tada su
došle pod vrhovnu vlast Ptolemeja i ostat će pod Ptolemejevićima do rimskog
osvajanja]. Vijećnici, dužnosnici i stratezi odreda moraju biti ljudi stariji od 50
godina. Pravosuđe je podijeljeno između vijeća, geruzije i tijela od 1500 građana
izabranih ždrijebanjem od onih 10 tisuća [veliki broj svjedoči da je riječ o skupini iz
čijih redova se daljnjim ždrijebanjem biraju članovi porota za svako sudsko
zasjedanje].

Koje su zadaće ustanova? O tome se možemo obavijestiti proučavajući sadržaje

njihovih odluka koji su nam poznati preko natpisa u kojima su zabilježene odluke
skupština i vijeća i koje su se provodile djelovanjem magistrata. Dio odluka tiče se
samih ustanova, jer propisuju način njihova rada (pravila zasjedanja skupština, način
izbora dužnosnika, određivanje njihova djelokruga i sl.). Dio odluka odnosi se na
kazneno pravo, građansko pravo [misli se na građansko pravo u modernom smislu] i
na samo pravosuđe. Dio odluka tiče se dodjele građanskih prava te posebnih počasti
građanima i strancima. Djelomice se odluke odnose na objave rata i zaključenje mira,
na saveze, obnavljanje bedema, obranu i novačenja vojnih snaga. Dio odluka se
odnosi na priređivanje i financiranje religijskih svetkovina, uključujući i opširne
religijske kalendare s popisom blagdana i svetkovina tijekom godine. Neke se odluke
tiču opskrbe građana žitom, a neke nameta i carina, kao i zajmova koje polis uzima ili
isplaćuje.
 10

Iz svega proizlazi da polis nije samo politička organizacija, već da je ujedno i

organizacija koja ima vojno, gospodarsko, vjersko, društveno i obrazovno značenje.
Hansen posebno ističe da bismo, gledajući s modernog stajališta, polis mogli
definirati kao političku organizaciju kroz koju zajednica uređuje svoju obranu, svoju
religiju, svoje gospodarstvo i društveni život svojih građana. No, kako naglašava, to bi
bilo skroz pogrešno. «Za mnoge Grke politička je aktivnost vrijednost po sebi i
sudjelovanje u donošenju odluka ima svrhu po sebi, a nije naprosto sredstvo za
samoisticanje ili postizanje neke druge svrhe. Prema Aristotelu, čovjek je politička
životinja, ili, - preciznije – 'polisna' životinja (zóon politikón: Politika, 1253a1-4) i
sama bit ljudskog življenja, na svojoj temeljnoj razini, sastoji se u uključenosti u
institucije određenog polisa (Pol. 1326b5-9). Politička kultura je bila bit polisa, a
'vjerske i političke ustanove nisu bile autonomne već su kontinuirano prilagođavane
da bi se uskladile s potrebama ustroja polisa' (O. MURRAY, Polis, Oxford Classical
Dictionnary, Oxford 1996, 1205-1206).» Str. 167.

Postoji nekoliko razloga za pretpostavku da se politička zajednica – za Aristotela

najvažnija odlika polisa – razvijala vrlo postupno i da ima svoje korijene u
Mračnom dobu i da još uvijek nije sazrela do 7. ili čak 6. st. Treba izbjeći zamku
naopakog razmišljanja od razvijene atenske demokracije u 5. st. i pretpostavke da je
jednakost imala išta s političkim sudjelovanjem. Ian Morris npr. tvrdi da povećan broj
ukopa u 8. st. je posljedica činjenice da je šira politička zajednica imala pristup
formalnom (i tako arheološki vidljivom) ukopu i da su ovo prvi znaci pojave onog što
on zove "middling ideology" (ideologije srednje klase; osrednjosti!). Ova ideologija
koju je opisao Hesiod i elegijski pjesnici, isključuje žene, robove, i autsajdere da bi
stvorili zajednicu jednakih muških građana. Kao reakciju na ovo epski i lirski pjesnici
su stvorili elitističku ideologiju, koja briše razlike između Grka i ne-Grka, muškaraca
i žena, smrtnika i bogova da bi naglasila osnovnu podjelu između elite i ne-elite. Kada
je ova elitistička ideologija srušena u posljednjoj četvrti 6. st. ideologija srednje
klase dala je osnove za "jaki princip jednakosti" koji je u konačnici učinio
demokraciju zamislivom.
Ideologija naravno po definiciji nije isto što i stvarnost. Morris ne poriče da je moć u
arhajskom grčkom polisu bila u rukama nekolicine. Književni izvori govore kako su u
polisima vladali grupe endogamnih elitnih obitelji kao što su Bakhijadi u Korintu,
Eupatridi u Ateni ili Basilidi u Efezu. Uspon tirana u nekoliko grčkih država može se
samo zadovoljavajuće objasniti tako da ima podlogu u unutrašnjem sukobu među
elitama i rani zakoni čini se da se javljaju uglavnom zbog toga da reguliraju
potencijalni konflikt između aristokratskih upravljača-službenika (office holders) tako
da stvore točno određene procedure i uvjete službe. Međutim nije do kraja jasno da li
elegijski pjesnici – čije pjesme Morris razmatra, a koje su stvarane za izvođenje na
aristokratskim simpozijima – doista govore o ideologiji srednje klase iz koje se
reflektira latentni egalitarizam. Pažljivo čitanje Tirteja ukazuje da se on obraća
ekskluzivno plemenitim Spartancima koji tvrde da im je Heraklo direktni predak i koji
se bore u prvom redu falange. Savjeti o umjerenosti u svim stvarima i suzdržavanje od
pretjerivanja koje se javlja u elegijskih pjesnika je pitanje ponašanja, a ne društvenog
egalitarizma. Solon kaže da nema ništa protiv bogatstva samog po sebi, ali da ga ne
želi nepošteno stečenog. Slično o korupciji i nepravdi, prije nego o pravilima
aristokratske vladavine govori Hesiod kad kritizira bazileje koji primaju mito, a u
basni o jastrebu i slavuju iznosi viđenje da se mudro vladanje poglavara zajednice
pokorava prirodnim zakonima. U ovom svjetlu treba gledati pojavu više demokratskih
 11

vlada u kasnom 6. i 5. st. u polisima kao što su Atena, Naksos, Kos i Sirakuza; to nije
bilo ispunjenje latentnog egalitarizma nego doslovno revolucija u kojoj je demos
(što sad označava masu ili ne-elitu) uzeo kontrolu nad državom od aristokracije.
Nije slučajno da riječ koja je odabrana da definira novi politički poredak nije bila
isonomia (jednakost pred zakonom) nego demokratia (vladavina masa).

Ključni koncept nije bila jednakost nego pripadanje političkoj zajednici

sudjelujući u njoj i priznajući autoritet onih kojima je povjereno njezino
nadgledanje. Ovo je uglavnom postignuto okupljanjem skupštine, koje se originalno
zvalo agora, od gl. ageirein=okupiti zajedno. U Homerovim pjesmama skupštini
uglavnom precijeda vijeće starijih. Diskusija se uglavnom odvija unutar vijećnika, ali
je jasno da se očekuje od većeg vijeća da verbalno potvrdi prijedloge koji se stavljaju
pred njih. Iako nam nedostaju pisani izvori, vjerojatno su ovakva homerska vijeća bile
naprosto povećane i više formalizirane verzije ranijih vijeća zajednice u kojima su
poglavari sela iz mračnog doba tražili potvrdu svojih odluka. Neki polisi su konačno
zahtijevali više predstavnička vijeća: zakon s Hija 575.-50. pr. Kr., odnosi se na
"narodno vijeće". U drugim polisima kao Sparti, vijeća se gotovo nisu ni promijenila
od Homerskih.
Ne znamo koliko često su se ona sastajala. U nekom trenutku riječ agora nije više
označavala samo skup pojedinaca nego i mjesto gdje su se oni sastajali, i može se
pretpostaviti da označavanje i određivanje posebnog mjesta za sastanke vijeća daje
naznake o važnosti svakodnevnog sastajanja uprave zajednice. Nažalost, iz književnih
izvora je jasno da kad se spominje agora da se definira posebno mjesto i onda kad se
odnosi samo na okupljanje vijeća. Stalno mjesto sastajanja spominje se u Troji i
Sheriji, ali kad Hesiod savjetuje Persesu da izbjegava slušanje svađa na agori ili kad
Alkej kako želi da čuje sakupljanje agore ne možemo biti sigurno da li je pjesnik imao
na umu jedno određeno mjesto.
Rane agore je teško identificirati arheološki. Otvoreni prostori u naseljima 8. st.
kao u Zagori, Drerosu, Kreti i Emboriju na Hiju mogli su ugošćavati vijeća, ali
njihova blizina građevinama namijenjenih kultu upućuje da im je primarna
funkcija bila promatranje rituala. Po svoj prilici ovakva otvorena mjesta postaju
vrlo poželjna kad se razvila komercijalna njihova funkcija; ali prvi izravni dokaz
ekonomske uloge agore javlja se u 5. st. u zakonu iz kretskog grada Gortyna.
Sudjelovanje u upravljanju i naravno obrani polisa svakako je pridonosilo svijesti o
pripadnosti političkoj zajednici, ali politička zajednica se može samo kolektivno
prepoznati kada su njezine vlastite konture i granice jasno naznačene. Arhaični
pjesnici su prilično jasni u razlikovanju aristokracije – koju označavaju terminima
esthloi (plemeniti) i agathoi (dobri) – i masa (demos), čak i kad se ne slažu oko toga
da li rođenje ili bogatstvo treba uzeti u obzir kod kvalificiranja individue u članstvo
elitne klase. Naravno, daleko ih manje zanima definiranje donjih granica demosa.
Vjerojatno su oni koji su uključeni da se bore u hoplitskoj falangi bili uključeni u
demos, premda isto ne mora biti istina za lakše naoružane trupe. I jer se
podrazumijeva da kvalifikacija za hoplita ide na način da posjedujete vlastitu opremu
to znači minimum bogatstva, što znači da bezemljaši (theti) nisu uključeni u političku
zajednicu. Ovo u Atici nije riješeno sve do 6. st. Solon govori o vraćanju Atenjana
koji su prodani u inozemstvo jer su postali robovi na vlastitoj zemlji.

Iznad demosa nalazili su se oni kojima je bilo povjereno političko savjetovanje, vojna
komanda i administracija prava. U homerskim stihovima je jasno da se autoritet
basileja temelji na postignućima a ne na pripisivanju. Autoritet ne proizlazi iz službe
 12

koju vrši nego o vlastitoj karizmi i sposobnosti ubjeđivanja koja se manifestira kroz
vojnu odličnost i velikodušnost. Statusi koji se postižu zaslugama su nestabilni i
njihovo nasljeđivanje nije garantirano. U određenom trenutku pripisani status postaje
važan – što znači da se naglasak stavlja na samu službu, a ne na osobu koja ju obavlja.
I onog trenutka kad su službe fiksirane i redovno se popunjavaju možemo
govoriti o osnovnoj administrativnoj mašineriji koja razlikuje države od
poglavništva ili bezdržavnih društava. Jedina indikacija da ove službe postoje je u
godišnjem rotiranju, imenovanju magistrata na mjesto termina bazileja. U kasnom 5.
st. u Ateni je postojao godišnji arhont za kojeg se drži da je služba nastala 683./2. g.
Po svojoj prilici ovaj prijelaz od postignutih službi do pripisanih negdje se dogodio
sredinom 7. st. Naravno ove su službe bile ograničene na elitu.