1 1.

Antiko razdoblje
Drava i pravo, pa i povijest o njima postaju predmet sustavnog miljenja razmjerno kasno. Drava je s jedne strane bila ponajvie injenica vrlo promjenjive zbilje i pravno neuobliena, a pravo s druge strane bilo je ponajvie obiajno. Pravo i drava smatraju se kao predmet volje bogova. Tako je poela tzv. teokratska kola o dravi i pravu. Po teokratskom uenju sve ljudsko i zemaljsko predmet je bojih odluka, sukoba unutar nadzemaljskog svijeta, a kako se odluke tog svijeta ostvaruju u zemaljskom ivotu, to postaje predmet teologije. Svaka mo je od boga, pa i vlast kao mo. Sve je to razlog da je spoznaja o dravi i pravu nekoliko tisuljea ostala u okviru teologije. U 5. st. pr.n.e. u helenskom svijetu je poela dublja racionalizacija ne samo prirode i drutva, nego je takvo poimanje preneseno na dravu i pravo. Grki filozofi poinju ovozemaljski ivot, pa dravu i pravo, sve vie podvrgavati sustavnoj racionalnoj spoznaji, smatrajui da to podruje kao i ostala podruja ivota pojedinca i drutva imaju stanovitu samostalnost prema bogovima, i da je taj dio ostavljen ljudskoj slobodi i samostalnosti. Svako sustavno miljenje nosilo je atribut mudrosti, a tome se davao atribut povijesne mudrosti koje se sve ee naziva filozofijom. Drava i prava, pa i povijest o njima dio su te najopenitije spoznaje. Pojedini filozofi ipak stavljaju teite na razliite dijelove filozofskog bitka, tako da potkraj 5. st. pr.n.e. neki (Sokrat) dravo i pravo kao etiko-pravne injenice stavljaju u prvi plan svog promiljanja. Ve se tada pojavljuju dva mogua puta promiljanja. Dok jedni o tome razmiljaju kroz povijesne pojedinanosti i ne doputaju da misaona uopavanja ikad potisnu pojedinanosti (Aristotel), drugi pojmovnim openitostima daju znaenje zbiljskog, pa po tome jedinog po svojoj prirodi pravog predmeta miljenja, pogotovu filozofskog (Platon). Ipak su te dvije linije najee bile u uskoj svezi. Zaetnikom ove linije, koja promilja kroz pojedinanosti moemo smatrati Herodota, a onu koja promilja kroz openitost zapoinje Sokrat. Najstarije podatke o dravnom i pravnom ivotu u helenskom svijetu daju logografi i perijegeti. Ipak, tek Herodot svojom Historijom ve u grko doba stjee atribut otac historije. U svijetu obiajnog prava i drave koja svoj legitimitet pronalazi u obiaju. Dravno-pravni pozitivizam mogu je samo kao historijski; na taj nain izmeu historije i dravno-pravnog pozitivizma nema razlike. Takav e odnos izmeu pozitivnih i povijesno-pravnih znanosti ostati sve do 20. st. Herodotov nain pisanja ima neto od onoga to se danas zove totalna povijest: on pie o pojedinoj zemlji, o narodu koji je naseljava, njegovim obiajima, vjeri, kulturi, mitovima i politikoj povijesti. Koliko god da o opisuje ranije dogaaje, on ipak znatan dio posveuje svom vremenu i svoje izlaganje zavrava sa suvremenim dogaanjima, tj. s poetkom peloponekih ratova. Kolika je njegova snaga i dubina, pokazuju i njegovi nastavljai Tukidid i Ksenofont. Tukididov Peloponeki rat daje izvanredan uvid u helenski svijet, njegovu irinu i razliitost, u Atenu kao imperijalistikog hegemona, u atensku demokraciju koja poiva na imperijalizmu, o atenskom kulturnom procvatu kao sredstvu i posljedici politike itd. Iz Tukidida se moe spoznati i o predmetima o kojima on ne govori: o moralno-politikom profilu atenskog graanina i politiara, o demokraciji i demagogiji, svetinji i eliti itd. u emu je vidljiva njegova sofistika uenost.Ksenofontova Helenika i Anabaza (Uspinjanje) prikazu su helenskog svijeta, ali i Perzije njegova vremena, iako suvremene dogaaje ponekad vidi kao nastavak prolih. Svojim Uspomenama o Sokratu daje uvid ne samo u tu osobu, nego prikazom Sokratove sudbine u Ateni daje nazrijeti neto tos moe oznaiti kao socijalna psiha atenskog drutva, pa i demokracije. Ksenofont ukazuje na sud o atenskoj demokraciji i naglaava neke njezine manjkavosti. U poetku 4. st. pr.n.e. naroito cvjeta Sokratovo vienje prolosti kao kazuistika sublimacija opeg. Platon razvija takav doivljaj povijesti i na njoj zasniva svoju filozofiju o dravi, u kojoj nestalu plemensko-povijesnu privrenost treba nadomjestiti um intelektualne elite. Koliko je to bilo daleko od prilika u obnovljenoj atenskoj demokraciji pokazuje to to Platon velikih politikih ambicija, u atenskoj demokraciji je stranac, a svoje naume o savrenoj dravi nudi sicilijanskom tiraninu. Ve sam Platon postaje svjestan manjkavosti svoje spekulativne metode u Dravi, pa je Zakonima ublaava.To je jo vie uinio Platonov uenik Aristotel. On ne gradi svoju spoznaju o historiji, dravi i pravu na apstraktnom umovanju, nego zbilju eli dokuiti pomou nje same (iskustvo). Aristotel sa svojim uenicima prouava svu dravnu i pravnu razliitost, i to kao povijesnu, iskustvenu; njegovi uenici pribavljaju grau o raznim polisima, a on to izlae u svojoj Politea (Dravno ureenje) kao usporedni i povijesni razvoj helenskih drava. Aristotel razlae povijesni razvoj drutvenog i pravnog ivota 158 polisa, ponajvie helenskih. Uvid u to djelo daje nam njegov Ustav atenski. Tek na osnovi tako iroke povijesne grae Aristotel pie Politiku, svoje teorijsko djelo o povijesti, dravi i pravu, pa i tada uz neprestano naglaavanje povijesnih empirijskih korelata i posebnosti.

2
Aristotelovu metodu posve zadrava veliki grko-rimski povjesniar Polibije. On u svojoj opsenoj Opoj historiji, po uzoru na Aristotela opisuje razdoblje od 264. do 146. god.pr.n.e. Tu opisuje rimski ustav na nain Aristotelova Ustava atenskog. Polibije je posve svjestan rimske potrebe za helenskih nasljeem, pa svoju Opu historiju ne samo pie, nego i naziva pragmatika historija kao pouka dravnicima, dakako tada samo rimskim. Kako je ve u helenistikom razdoblju dolo do proirenja, ali i do dubljih veza na prostoru Staroga svijeta (veze Perzije, Egipta, Helade, Rima), ve ta praktina strana rodila je potrebu usporedne kronologije. Tu potrebu je osobito zapazio astronom, geograf i upravitelj biblioteke u Aleksandriji Eratosten. Eratosten je prvi poeo stvarati jednu zajedniku kronologiju koja omoguava da bude usporedno izlaganje dogaaja na cijelom prostoru Istonog Mediterana. Eratotsten je pad Troje izabrao kao zajedniki poetak, i u Geografiji izlae povijest svih naroda na spomenutom prostoru. Tako kod njega imamo vrstu Ope povijesti drava, naroda, pa donekle i prava tada poznatih drava. U egipatskom svijetu nastavljena je stara tradicija: veliki sveenik iz Heliopolisa Maneto po elji Ptolomeja II. pie Egipatsku kroniku nastavljajui stilom i kronologijom dotadanje egipatske tradicije. Rimska drava i pravo su dugotrajna povijesna tvorevina i ponajvie tvorevina povijesnih okolnosti. Mada su Rimska drava i pravo trajali u naglaenom kontinuitetu, ipak je poseban praktian i dogmatski duh rimske pravne znanosti pravo ponajvie izlagao tako da su vidljivi njegova trenutno vaea forma i tumaenje. Rimsko pravo je posve u rukama praktiara, pa ga oni izlau imajui u vidu tu svrhu. Rimljani uglavnom ive jedno historijsko praktino pravo, ali je ono za njih posve iva prolost. Kod rimskih pravnih pisaca uglavnom nalazimo samo neke povijesno-pravne digresije. Rimska povijest uglavnom nije dosegla grke uzore, uvelike zbog pragmatizma, posebno onog politikog. 2. Rano kranstvo (4.-12. st.) U prvim stoljeima kranstvo se razvija kao vjera izrabljivanih i ponienih, kao ideologija koju rimska vlast doivljava kao podrivaku i zato je progoni. to je kranstvo vie irilo svoj utjecaj, toliko je postajalo opasnije za dravu i zato progoni krana postaju otriji. Sredinom 3. st. a i potkraj vladavine cara Dioklecijana ti progoni su najokrutniji. Car Konstantin spoznaje da bi kranstvo kao neplemenska i nenacionalna vjera mogla biti nova spona koja bi sve narode na prostoru ogromnog carstva okupila oko rimskog ezla koji bi time bilo jo apsolutnije. Tzv. Milanski edikt 313. god. nije bio dovoljan da kranstvo odmah poistovjeti s dravom; sljedea skoro 3 stoljea tei e poistovjeenje kranstva i rimske drave, a istovremeno otpor tome dovodit e do raznih sekta unutar kranstva. Za Justinijana i posebno na 5. ekumenskom koncilu u Carigradu 553. god. posluna crkva je postala vladajua crkva i to time to je carska autokracija i na vjerskom podruju dosegla svoj vrhunac, tj. vjera kao ideologija postala je puko sredstvo vladanja. Vjerska pitanja predmet su Justinijanovog normiranja, a car postaje najvii predstavnik boga na zemlji. Do 3. st. skoro sva kranska ideologija svodi se na obranu kranskog vjerovanja, a koliko ima dogmatike, ona je na niskoj intelektualnoj razini. Od 3. st. poinje uzdizanje kranske dogmatike na razinu dotadanje filozofije, ponajvie stoike i neoplatonistike (Plotin, Apulej, Porfirije). Time poinje preuzimanje antikog filozofskog nasljea u kranstvo. Do 13. st. ono e najvie biti u znaku neoplatonizma, tj. najveeg crkvenog oca ranog kranstva Augustina. Od je odredio bit kranstva svojim velikim djelom De civitate dei (O dravi bojoj). Gradei ponajvie na neoplatonizmu Augustin je u stilu ideologa volju vidio kao bit ljudske prirode, a intelekt kao samo dio znatno sloenije i razumom samo djelomino objanjive ljudske naravi. Augustin odbacuje tezu razum ili vjera, a prihvaa razum i vjera. Iz takvog poimanja ljudske prirode, pa i svijeta, proizlazi Augustinovo shvaanje vjere. Augustin je imao svoje kranske predasnike; jedna od njih je i Tertulijan iz Kartage, ije misao Vjerujem da je nerazumno, bismo uvelike mogli uzeti kao epigraf Augustinova opusa. Augustin nije elio izgraditi racionalni sistem koji bi istine kranske objave posve svodio na razum. Iz takvog shvaanja ovjeka proizlazi i shvaanje drutva, pa i prava i drave, tj. njihove povijesti i povijesti misli o njima. Drama ljudske povijesti odvija se kroz sukob dobra i zla, kroz dvije zajednice koje ih predstavljaju. Ta tema je u Augustina starija od njegova kranstva, ali nakon preobraenja on je obrazlae na kranski nain. Iako za Augustina aktualnost nije konano mjerilo istine, on ipak stvara pod velikim utjecajem tekih prilika na prijelazu 4. i 5. st. tj. vremena kad barbarski Germani preplavljuju rimski svijet i rue stoljetne taloge rimsko-grke kulture. Ta sveopa barbarizacija europskog svijeta bit e jedan od razloga to e europska misao poeti ponovo stremiti razini antike filozofije i Augustinova djela tek u prvim stoljeima drugog tisuljea. Augustin odraava stanje svoga vremena i kranstva u njemu i svojim miljenjem o politici, odnosno vlasti: on ne zacrtava nikakvu idealnu dravu, a jo manje teokraciju. Drava je nuno,

3
prirodno, vremeno, prolazno zlo; ona je jedan izraz drutvenosti koja je prirodna datost duhovnog ivota ljudskog roda. Orozije, Augustinov uenik, svojom Historia contra paganos, izvriti e povijesnu dopunu Augustinova velikog djela. Euzebije je 303. god. objavio Kroniku svijeta i ona je narednih tisuu godina bila uzor kranske historiografije. Ali, ocem crkvene povijesti Euzebije je postao svojom Crkvenom povijeu koja je napisana prije Dioklecijanovih progona, a kasnije je proirena na dogaaje do 324. To je do danas najvanije vrelo za prva tri stoljea kranstva. U razdoblju do 12. st. osim Bizanta sve drave na europskom prostoru, ukljuujui ak i Franaku su toliko djelo privremenih i nepredvidivih okolnosti s toliko malo kontinuiteta, da nisu podoban predmet ni za kakvo sustavno izlaganje. Nita bolje nije ni sa pravom, ono je uglavnom obiajno. Osim Justinijanove kodifikacije koja je vie kompilacija iz prolosti, negoli iz vremena u kojem je nastala, sve ostalo pravo je posve nanos vremena koja ih i preoblikuju. Ista je sudbina i crkvenog prava; do 12. st. ne moemo ni govoriti o sustavnom izlaganju i obradi crkvenog prava kao ius scriptum i ius universale. Prevladava obiajno, a time i partikularno crkveno pravo; ve u 6. st. pojavile su se prve privatne zbirke zakljuaka crkvenih sabora (canones); kako je na Istoku drava svojim propisima ureivala i crkvena pitanja, to su te zbirke sadravale i te dravne odredbe o crkvi. Ipak sve su te zbirke privatne, neslubene, uglavnom partikularne, a pogotovo pragmatinopozitivistike. U razdoblju do 12. st. znanost povijesti prava i drave dijeli opu sudbinu europskog drutva, tj. veliki pad. U tom razdoblju kad se u kranskom krugu dogaa taj pad, islam se proirio na prostor Prednje Azije i tu je poeo preuzimati atiko misaono nasljee; to se naroito zbiva u razdoblju klasine kulture islama (8. do 12. st.). Preko tih islamsko-arapskih dosega kranstvo e od 12. st. poeti svoj novi uspon kojeg nazivamo skolastikom. Naime, u 12. st. europsko drutvo je doseglo razinu gospodarskog i drutvenog razvoja koji je njegovu ideologiju (kranstvo) doveo do stupnja na kojem je mogla posegnuti za antikim uzorima. Ali taj drutveni razvoj je takav da znanje vie ne ostaje na ope-ideolokim zasadama, nego na zajednikom stablu uenosti niu prvi samostalni ogranci; jedan od njih je i pravna znanost. 3. Glosatori (11.-13.st.) S pojavom obrta i trgovine, gradova, a time i svakodnevne i guste drutvenosti kultura i uenost, vjera i drugi oblici ideologija smjetaju se u grad. Poetak cvata te nove gradske kulture su gotika i skolastika. Od 11. st. obrt, trgovina, gradovi, pravni promet poiva na privatnom vlasnitvu. Da bi sudionici u tom pravnom prometu pravno uobliilo pravne odnose trae pomo pismenih, uenih ljudi. Ta uenost ne samo da je latinska, kranska, pa dakle i rimska, nego su ti ueni ljudi sveenici. Kako se radilo o pravnom uoblienju odnosa koji su prelazili mjesne obiaje, trebalo je traiti pravnu logiku koja je duboko utemeljena, a time i opa. Zato oni poseu za rimskim pravnim vrelima, i to u njihovom sreenom obliku Justinijanovoj kodifikaciji. Budui da je to doba kada je Biblija poetak i kraj, apsolut i mejrilo svakog znanja, ovi prouavatelji Justinijanovu kodifikaciju shvaaju kao vrst pravne biblije, koju prouavaju sa istim strahopotovanjem i metodama koje su ponajvie izgraene kroz studij Biblije. Nikakva dravna naredba ili slino nije silila na primjenu rimskog prava, nego to pravo ulazi u praksu, praksa ga prihvaam, recepira zbog njegove pravne loginosti sa stanovita postojeih drutvenih potreba. Ve u 11. st. u sjevernoj Italiji potreba za takvim pravnim strunjacima je tolika da Irnerius u Bologni poetkom 12. st. osniva pravnu kolu u kojoj pouava rimsko pravo. Ti pravnici i nuihovu uenici poruavaju Corpus tako tio izmeu redaka (inter lines) ili na rubu teksta (in margine) piu tumaenje rijei i sadraja; ta biljeka, tumaenje zvala se glossa, pa se ta kola nazivala golosatroskom. Njihove glossae interlineales i glossae marginales su uglavnom verbalno-logikom interpretacijom na razini formalno-logikog silogizma trebale protumaiti tekst odredbe rimskog prava. Glosatori su prouavali samo one dijelove Kodifikacije koji su im trebali u praksi, a to je ponajvie podruje obveznog prava. Glosatori su rimsko pravo prouavali: Pragmatino tj. uspjeno zadovoljenje potreba dnevne prakse je mjerilo svrhe, koristi i istine prouavanja Kazuistiki praksa je niz pojedinanih sluajeva za koje trae rjeenje Fragmentarno prouavaju one dijelove corpusa koji im trebaju u praksi Antihistorijski ne samo da oni corpus ne dovode u vezu s prilikama vremena kada je nastao, nego njih ne zanimaju promjene i razvoj rimskog prava Dogmatski iako primjenu corpusa glosatorima ne nalae nikakva vlast, oni ga ipak tumae, bez imalo kritikog, kao nepromjenjivi autoritativni sud koga tumaenjem treba samo shvatiti; dakako to je posljedica miljenja o savrenstvu rimske pravne konstrukcije, tj. o skromnosti vlastitog pravnog znanja i iskustva Glosatori su uvelike izgradili dogmatsko-pozitivnu metodu koja e ostati svojstvena nainu miljenja europskog praktinog prava. Nakon kole u Bologni osnivaju se sline pravne kole u

4
drugim gradovima sjeverne Italije. Uz Irneriusa postaju ope poznati njegovi bolonjski uenici Martinus, Bulgarus, Jacobus, Hugo, te kasnije Azo i sredinom 13. st. Accursius. Glose najpoznatijih glosatora koje su se ticale iste odredbe rimskog prava su se razlikovale. Tako je u primjeni dolazilo do razlika; tumaenje jednog glosatora nije imalo nikakvu drugu prednost pred drugaijim tumaenjima, osim pravno-logike uvjerljivosti. Kako u 13. st. openito dolazi do sabiranja znanja koja su nastala u posljednjih nekoliko stoljea, to se slina potreba javlja i na podruju tumaenja rimskog prava. Da bi udovoljio potrebama prakse i stvorio pretpostavke za otklanjanje razlika u tumaenju, slavni bolonjski uitelj Franciscus Accursius je sredinom 13. st. napisao Glossa magistralis seu ordinaria gdje je sredio glose do tada najpoznatijih glosatora i to tako da je ove poredao ispod odredbe rimskog prava na koju se odnose. Time otpoinje kola postglosatora. 4. Postglosatori (Komentatori 13.-16.st.) Postglosatori prouavaju rimsko pravo pod znatnim utjecajem vlastitog iskustva. Dok su glosatori prouavali rimsko pravo neposredno iz corpusa, dotle se postglosatori bave rimskim pravom u tumaenju glosatora, tj. to je rimsko pravo posredovano glosatorskim tumaenjem. Kako su glose glosatora narasle do opsenih objanjenja, njih kasnije prepisuju samostalno, odijeljeno od teksta na koji se odnose, tj. katkad su glose oblik opirnog razlaganja kakvog pravnog pitanja, pa ih tada nazivaju traktati. Kako od 13. st. i pravni svijet osvaja Aristotelova sustavnost, tada glosatori postaju komentatori glosa svojih prethodnika, i to u smislu da otklone razlike u tumaenjima koje su postojale meu pojedinim glosatorima, tj. oni ele utvrditi zajedniko miljenje uitelja. To je bio sadraj rada postglosatora. S porastom broja gradova, trgovakog i pravnog prometa, broj pravnih kola se umnaa. 13. st. je doba stvaranja nove vrste zajednica: udruge profesora i studenata, universitas. Postglosatori ve svoje spoznaje o pravu poinju prenositi i na narodno obiajno pravo. Nastaju prve zbirke obiajnog prava. Takoer postglosatori donekle proiruju svoj interes na rimsko javno pravo, ali tadanja drava je daleko od mogunosti za te spoznaje. Ipak, tada i vladari poinju zapoljavati na rimskom pravu kolovane pravnike, te zapoinje stvaranje dravnog strunog sudskog i upravnog osoblja. Zapoinje duboko prodiranje rimskog pravnog nasljea u zapadni genij. Time i feudalno pravo poinje dobivati vre pravno odreenje i sve vie podeeno rimskim privatnopravim aksiomima. U pogledu metode postgolastori ne donose nita novoga; skolastika kazuistika dijalektika toliko je razvila tehniki aspekt misaonog postupka, da je on potamnio sadraj miljenja. Ne samo da su postglosatori usvojili metodu koju izgrauje teologija, nego sami pridonose izgradnji dogmatskokazuistike metode koju onda preuzimaju i druga polja miljenja. Jer, to je izrazita metoda pozitivnog prava. U radu glosatora i postglosatora nema nita od historijske, relativistikorealistike empirijske metoda; verbalno-gramatika egzegeza trebala je pomou zakona jezika otkriti sadraj i odnos izmeu rijei, pojma i bia. Za izgradnju pravne tehnike i terminologije bio je to znaajan rad. Poznati postglosatori su: Cinus de Pistoia, Bartolus de Sassoferato i Baldus de Ubaldis. Najvaniji je Bartolus koji je nastojao ukloniti razlike izmeu rimskog prava kako su ga recipirali pojedini gradovi, tj. s njime poinje meunarodno privatno pravo. Krajem 15. i u 16. st. stvaraju se na Zapadu prve nacionalne drave (Engleska, panjolska, Francuska) kao neograniene monarhije. Tada su vladari, ne kao privatno-pravni subjekti, nego kao subjekti sui generis, u rimskom pravu poeli traiti uporite i jasno odreenje onoga emu su teili. 5. Francuska historijska kola (Elegantna pravna kola, 16.-17.st.) Dok se u Engleskoj feudalna predstavnika demokracija ve u 14. st. uvruje (parlament u zakonodavstvu, upravi i sudstvu) pa potom (uvelike zbog uvjeta Stogodinjeg rata) jaa sve do tzv. tudorskog apsolutizma (i ovaj potuje parlamentarne forme), dotle u Francuskoj skuptina stalea slabi (jer je ve sredinom 14. st. pokuala svu vlast uzeti u svoje ruke). Francuski kraljevi u 15. st. svoju mo prema plemstvu grade i pomou vanjskih ratova (ratovi u Italiji) tako da je poetkom 16. st. u Francuskoj (uz panjolsku) najprisutniji apsolutistiki naum. Elegantna kola je iznikla iz klime francuskog dvora 16. st. a simbol ovoga je kraljica-majka Katarina Medicci. Taj posljednji izravni izdanak renesansne dinastije Medicci, koja je poetkom 16. st. jednako firentinska kao i papska, bit e simbolina veza u prijenosu rimskih pravnih i politikih ideja s papskog dvora na francuski i time e ugraditi u sebe temelje francuske apsolutne monarhije. Katarina je uvelike pridonijela stvaranju pretpostavka iz kojih su nastale politike ideje elegantne kole. Kao to je papski apsolutizam uvelike nikao na rimskim idejama o vlasti, tako su sada europski kraljevi htjeli svoj apsolutizam opravdati tim pravom koje je jedino i zajedno s kanonskim imalo svojstvo znanstvene istine.

5
U 16. st. rimsko pravo se vie ne prouava u Italiji nego se sredite zanimanja pomie prema Zapadnoj Europi (francuska, Nizozemska, potom Njemaka); rimsko pravo nije vie samo Justinijanova kodifikacija, niti glose; nego cilj je dokuiti klasino doba i njegova autentina pravna vrela (tj. uglavnom pravo porva tri stoljea nove ere), tj. rimsko pravo prije nego je postalo pravo kranske drave. Uz to, rimsko pravo sad nije samo norma, nego zbiljski ivot toga prava, zato ne samo historijski pristup slijedu norma, nego se prouava odnos toga slijeda i slijeda u povijesnoj zbilji. Roena je historijska pravna metoda. Elegantna kola prouava promjene pravnih odredbi i uzroke tome nastoji nai u zbilji iz koje te norme nastaju. Dakako, u pogledu shvaanja zbilje, elegantna kola je svoje vrijeme projicirala u rimsko doba. Kako u 16. st. drava, njen aparat i posebno vladar uspijevaju svoj naum uiniti zbiljom, tad drava poinje postajati djelotvornijom, zapoinje voluntaristiko-normativistika iluzija da je htijenje vladajuih bitni oblikovatelj zbilje. Zbog toga elegantna kola uzroke promjena rimskih pravnih odredaba vidi ponajvie u zakonodavevu naumu da na odreeni nain preuredi upravna, vojna, sudbena, poreska i ostala podruja vlasti. Sve to elegantnoj koli daje obiljeja novoga i u pogledu predmeta i jo vie u pogledu metode. ak bismo mogli rei pogotovu u pogledu metode. Elegantna kola pravu prilazi historijski na viestruki nain: historijski razvoj pravnih instituta (i odnosnih normi, zakona), ali i porijeklo i djelovanje pojedinih normi u pravnom ivotu. Elegantni pravnici odredbe rimskog prava smatraju izrazom dravno-politikih, pa donekle i ope-drutvenih prilika u kojima su nastale, te zato oni prouavaju ne samo pravne institute nego i dravno ureenje (naroito zakonodavni, upravni i sudski sustav) i drutvene (meu njima i privredne) prilike u kojima su pravni instituti nastali. Elegantni pravnici smatraju da je to opsean predmet, pa zato oni razlikuju historiju zakona (historia legatum) od historije pravne zbilje (historia iuris) i historije starina (antiquitates iuris). U okvir pravnih starina spada sve ono to ima utjecaja na pravne institute, tj. historija pravnih instituta poprima izgled pravnog oitovanja tih nepravnih uzronika. Bio je to veliki pomak prema zbiljskom pristupu prava; taj pomak je znatno umanjen s time to je razvoj prava isuvie shvaen kao sredstvo zakonodavevog i uope pravotvornog nauma. Ova kola razvija se uvelike u Francuskoj. Veina predstavnika ove kole su Francuzi, a najpoznatiji su Cujacius, Jacobus, Donnelus, Balduinus, Duarenus, Baro, Hotomanus; spomenimo i Talijana Alciatus. Svi zastupnici ovog uenja ne naglaavaju u istoj mjeri historijsku metodu; tu metodu naroito naglaavaju Cujacius, Hotomanus i Balduinus. Po njima je historijska metoda bitan uvjet same pravne znanosti. Ova kola pokazuje dubinu i ozbiljnost pravnih studija te uope njihovu vanost za razvoj same historijske metode. Ali elegantna kola je u sebi sadravala i duboko proturjeje: prouavala je i zagovarala opu primjenu rimskog prava pa i njegovih dravnih naela. I upravo u tome je bilo proturjeje, jer rimska pravna i dravna misao poiva na dravnom zakonodavnom apsolutizmu, a to je protivno svemu to bi dravu ograniavalo u njenoj svemoi i iskljuivosti. To je i razlog kratkotrajne privlanosti ove kole; njeno zagovaranje ope primjene rimskog prava podsjealo je na rimokatoliki, papinski imperijalizam, a njega je u 16. st. dokinula protestantska izma. Europske monarhije, pa ak i one koje su ostale vjerne papi, npr. Francuska, teile su nacionalnoj samosvojnosti kao i nacionalnoj pravnoj posebnosti. A ako je bio i poeljan kakav univerzalizam, on nije smio biti rimski i legalistiki, niti vie samo zapadno-europski, jer to nije odgovaralo novoj zbilji. S uzdizanjem apsolutne monarhije razbijena je rimokatolika ekumena, a kroz europski trgovaki kolonijalizam zapoelo je stvaranje nove ope ljudske ekumene, koja da bi bila takva, nije mogla biti vjerska. Mada je elegantna kola poetkom 17. st. izgubila sjaj novoga, njene su spoznaje i dalje djelovale. Na sveuilitima je i dalje prouavano rimsko pravo i uvelike nain elegantne kole. Dravno-pravne zasade (legalistiki apsolutizam) ove kole pretoene su u nova uenja o dravi, posebno uenje o suverenitetu, pa su tako do danas prisutne u poimanju drave. Kao to su se glosatori i postglosatori svojim dogmatsko-analitikom i legalistikom metodom ugradili u europsko poimanje i tumaenje prava, tako je elegantna kola svojom metodom i shvaanjem drave kao legalistikog apsolutizma postala konstitutivni dio europskog dravno-pravnog genija. 6. kola prirodnog prava (17.-18. st.) Meudravne prilike u Europi u prvoj polovici 17 st.: Europske apsolutne monarhije (ponajvie Engleska, Francuska, panjolska) su razapele svoje trgovako-kolonijalne staze po itavom svijetu, dole u vezu, pa i pregovore s narodima raznih kultura i vjera. U samoj Europi vodi se vrsta svjetskog rata, to je 30-godinji rat (1618-1648). U tom su ratu sve zemlje Zapadne i Srednje Europe, od vedske do panjolske. Rat ima izgled vjerskog rata (katolici-protestanti) mada su strane uvelike neiste, zbog politikih i klasnih razlika unutar obje strane (npr. katolika Francuska kao saveznik protestantske vedske protiv katolikih Habsburgovaca). Rat je pokazao da europski meudravni odnosi vie ne poivaju na kranskom milosru i jedinstvu (jer ne postoji), a da apsolutna suverenost drave mora ipak nai svoju granicu

6
u naelima koja se initi moguim odnose meu dravama ili graanima raznih drava, i to meu dravama razliitog kulturnog i vjerskog nasljea. Takve meudravne i ratne okolnosti e biti najneposredniji povod nastanku kole prirodnog prava. Smatra se da je kola prirodnog prava poela 1625. god. kada je Hugo Grotius objavio svoju knjigu O pravu rata i mira. itava politika pa i pravna filozofija 17. i 18. st. bit e u znaku kole prirodnog prava. Ono to filozofija racionalizma znai za povijest filozofije, to kola prirodnog prava znai za pravo, ili bolje rei za politiku misao. U stvari, filozofija racionalizma na podruju politike i prava je kola prirodnog prava. kola prirodnog prava je prije oblik moralno-politike filozofije, nego vrsta pravne ili dravno-pravne teorije. Ono to je zajedniko svi pristaama ove kole (Grotius, Locke, Puffendorf, Wolf, Montesquieu, Voltaire, enciklopedisti itd.) jest racionalistika metoda, a time odbijanje historije i iskustva i usvajanje dogmatskog i apstraktnog racionalizma. Sve je to bar teorijski, jer dakako da su oni ipak razmiljali pod odreenim utjecajem vlastite zbilje. Njihovo poistovjeivanje onoga to im se ini logikim, racionalnim, s moguim, zbiljskim, pribavlja im atribut apstraktnog volutnarizma i intelektualnog dogmatizma, pa u znatnoj mjeri, veina njih su pristae prosvijeenog etatizma u slubi znanstvenog inenjeringa. U okviru ove kole izraene su relativno vrlo oprene politike doktrine: Neki su pristae totalitarnog etatizma (Hobbes) Neki liberalnog i ogranienog legalizma i etatizma (Locke) Neki su zastupnici liberalnog individualizma koji je blizak aristokratskom liberalizmu (Montesquieu) Neki su pristae kolektivistikog totalitarizma (Rousseau) Iz toga je jasno da se racionalistikom metodom i aksiomima moglo dospjeti do razliitih praktinih pravnih i ustavnih rjeenja. To je vidljivo ak i u okviru misli pojedinih autora: Hobbes misli da je njegova apsolutna suverenost spojiva sa svakim oblikom vladavine, odnosno da je svaka de facto vlast legitimna Rousseau misli da je jedino legitimna ona drava u kojoj zakonodavnu vlast vri sav marod (neposredna demokracija u zakonodavstvu) iako misli da je takva vlast spojiva s bilo kojim oblikom izvrne vlasti U okviru kole prirodnog prava nastale su i posve oprene teorije o odnosu izmeu raznih vlasti: Montesquieu misli da se nee premetnuti u diktaturu samo ona drava u kojoj su zakonodavna, izvrna i sudska vlast odvojene po organima, nadlenostima i osoblju (tzv. teorija o podjeli vlasti) Rousseau misli da suverenost u zakonodavnoj vlasti znai jedinstvo svih vlasti, jer suveren zakonodavac odreuje sve opstale nadlenosti (tzv. teorija o jedinstvu vlasti) Usprkos toj razliitosti skoro sve pristae ove kole usvajaju nekoliko politikih aksioma: Svi ljudi se raaju jednaki i slobodni, i po tome su braa ovjek je vlasnik svoje slobode i svog rada, a kada svoj rad utjelovi u prirodu (tj. svoj rad ugradi u dio prirode) onda je on i vlasnik tog dijela prirode, proizvoda Intelektualna destrukcija kole prirodnog prava poela je ve u 18. st. o to u okviru i metodama same kole. Drutveni realizam je poeo uklanjati apsolute politikog racionalizma. Montesquieu je to zapoeo kao literaturu (vrijednosni relativizam iz njegovih Perzijskih pisama iz 1721. god.), da bi to uzdigao kasnije (O duhu zakona, 1748.) na razinu politike filozofije Hume (Rasprava o ljudskom razumu, 1740.) je na metodolokom i gnoseolokom planu pokazao da pojam razum na razini deduktivne spoznaje nije isto to i razum kao uzroni odnos na empirijskom polju, a pogotovo nije isto to i razum na polju vrijednosnog, tj. na podruju drutvenog Burke u Engleskoj postaje rodonaelnik buroaskog konzervativizma, koji e svoje konano uoblienje nai u njegovoj Raspravi o francuskoj revoluciji, 1790. Francuska revolucija ve u svom poetnom razdoblju je dovoljna da Burke umjesto razuma, individualizma, legalizma trenutne veine, istakne sloenost ljudskog bia gdje razum ima samo povrnu ulogu; on istie kolektivne strukture, tradiciju kao skladite kolektivne inteligencije i civilizacije a zakoni i politika su mu samo dio te tradicije Sve je to bio poetak nacionalnog romantizma i idealizma. Usprkos svom antihistoricizmu, kola prirodnog prava je dovela i do nekih novih spoznaja na polju historije. Naime, raspravljajui o prirodnom pravu u prirodnom stanju pristae kole prirodnog prava o tome govore (jedni) bilo kao o povijesnoj zbilji bilo (drugi) kao o metodolokoj pretpostavci. Veina pristaa ove kole poinje prirodno stanje shvaati kao zbiljsko povijesno vrijeme, bilo da je to samo jedno povijesno-

7
genetsko vrijeme u razvoju drutva, ili kao uvijek mogue vrijeme (kad nestane vlasti, tj. anarhija). Te spoznaje dovedene su u vezu sa suverenitetom i legitimitetom vlasti, u vezu s prirodnim pravima pojedinca; dakle, legitimna i suverena je samo ona vlast koja poiva na pristanku onih nad kojima vlada. I taj pristanak pobuuje pitanje: da li jednom dati pristanak je dovoljna osnova legitimitetu vlasti ili je legitimna samo ona vlast koja ima pristanak ive generacije kojom vlada. U demokratskoj struji (osobito (Rousseau) prihvaen je legitimitet koji se zasniva na ivuoj generaciji, dok je struja sklona monarhizmu sklonija historijskom suverenitetu. kola prirodnog prava imala je izvanrednu i naprednu ulogu u politikim zbivanjima 18. st. Dovoljno je rei da se amerika i francuska revolucija ne samo izvedene pod zastavom ove kole, nego su dravnopravni akti koji su nastali nakon tih revolucija proglasili osnovne zasade kole prirodnog prava temeljem svakog politikog sustava. Meutim, upravi ti dogaaji, a pogotovu francuska revolucija, njen naeli prihvat tog uenja, ali naknadne ogranienosti koje postavlja zbilja bila je zbiljska kritika ogranienosti politikog i intelektualnog voluntarizma, racionalizma, a time i dogmatizma. Zasade kole prirodnog prava bile su istine mladosti jedne klase koje su kao volja, bile veliki povijesni poticaj i opi preispitiva dotadanjih vrijednosti. 7. Svrha prouavanja prava i drave Time to prouava dravu i pravo kao zbiljske pojave, a to znai kao pojedinane, historine, vremenski i prostorno uvjetovane, kao pojave koje su kao injenice zbilje i djelomino sredstvo ljudske volje, kao pojave kojima je drutvo pokreta, sredstvo i cilj, ali gdje se drutvo kao zbiljsko drutvo pokazuje samo kao relativna cjelina, gdje se drava i pravo pojavljuju kao dva razliita, ali povezana sredstva, dva sredstva koja mogu poprimiti samostalno prirodu i cilj itd. takva znanost treba kod studenata razviti smisao za zbiljsko., vremensko-prostorno odreenje i mogue, a time povijesno instrumentalno. Pravnik ija struna naobrazba zapoinje sa spoznajama ove discipline nee dravu i pravo shvaati kao dogmatske, kao vjene nepromjenjive, nepovijesne pojave, pojave koje su same sebi svrha. Isto tako, on ih nee doivjeti voluntaristiki, kao puka sredstva povijesnim uvjetima neograniene volje. On e u podreenoj dravi i pravu znati otkriti i relativizirati njenu povijesnu, drutvenu (i klasnu), gospodarsku, ideologijsku (i moralnu) bit, ali isto tako i njihovu pravnu prirodu. 8. Razvoj historije drave i prava u 17. i 18. st. Teajem 17. i 18. st. kola prirodnog prava pokuala je potisnuti i zamijeniti vladajuu kransku politiku doktrinu. Ipak, tokom toga vremena kranska doktrina je ostala vladajua, tj. pravnopolitiki sustavi su se temeljili na doktrini o vlasti po bojoj milosti. U pogledu samog prava kola prirodnog prava otklanjala je historicizam, odnosno obiajni empirizam i relativizam; ona naglaava istu racionalno-pravnu konstrukciju koja je djelo savrenog pravnog razuma. kola prirodnog prava nije se bavila historijom prava, nego je stremila izradi savrenih zakona, koji taj atribut savrenosti zasluuju ne zbog mogunosti u vremenu, nego zbog apstraktno-logike utemeljenosti. Dakako da su na praktinom planu i dalje vrijedila razliita obiajna prava (pa i recepirano rimsko pravo), a pravna poduka se njima i najvie bavila. Budui da u 17. a pogotovo u 18. st. dolazi do stvaranja jedinstvene nacionalne drave kao apsolutne monarhije (Francuska, panjolska), to se javlja i elja da se skupe, srede, usporede i razliiti pravni obiaji koji vrijede na podruju nacionalne drave. Stvara se potreba za stvaranjem openacionalnih pravnih obiaja. To je potaklo razvoj nacionalno-pravne historije. Dok je u katolikim zemljama svaki racionalizam imao izgled kole prirodnog prava, u njemakim protestantskim zemljama taj racionalizam nije bio naglaeno protuvjerski, odnosno njemaka kola prirodnog prava (Puffendorf, Tomassi, Wolf) nije potisnula historiju, te u njenim okvirima nalazimo znatnu pomirdbu razuma i historije. Tako shvaeno prirodno pravo nalazimo u Leibniza. Leibniz izgrauje svoju metodu u kojoj ima dijalektike, pa i povijesne, tj. povijesnog relativizma. On ne osporava racionalnu, pa ni mehaniku spoznaju, ali relativizira spoznaju. Ne porie razum, nego u njega vjera nalazi svoje mjesto u filozofiji kroz elemente metafizike. U raspravi Nova metoda kako treba prouavati i poduavati pravnu znanost, izlae svoju filozofiju o drutvu i pravu; naglaava da je svijet savreno povezan i iznutra jedinstven, odnosno istie misao o evoluciji: sadanjost u sebi nosi i prolost i budunost. A kako je svijet povezan ne samo kroz vrijeme, nego je svijet cjelina kao povezanost njegovih sadanjih dijelova, to je cjelovita drutvena spoznaja mogua samo kao historijska spoznaja i spoznaja o dijelovima cjeline. Sve je to Lebiniza uinilo osnivaem teorije o historiji prava, posebno o opoj historiji prava. On smatra da se pravna znanost i pravna poduka moraju zasnivati ne samo na podjednakom prouavanju pravne historije i pozitivnog prava, nego i na prouavanju prirodnog prava. Leibniz razlikuje unutarnju i vanjsku pravnu historiju, a svaka od njih moe biti nacionalna i opa. Unutarnja pravna historija prouava isto pravo, tj. pravne i dravno-pravne institute

8
Vanjska pravna historija prouava sve ostale drutvene pojave koje su u nekoj vezi s pravom Kad unutarnja pravna historija ima za predmet sve ili vie pravnih sustava, onda je to opa unutarnja prava historija Kada vanjska pravna historija prouava drutvene prilike svih ili vie drutava onda je to opa vanjska pravna historija On naroito zagovara da se sakupe podaci za opu unutarnju pravnu historiju, tj. formalno-pravna vrela i da se tako saini pregled ope pravne povijesti, tzv. theatrum legale. Leibnizovo uenje, to se tie drutva, uvelike e usvojiti Montesquieu. Montesquieu napisao je veliko djelo O duhu zakona. Duh zakona, kao opa bit prava, ne odreuju samo meuutjecaji izmeu zakona kao dijelova, nego i utjecaji i veze koje postoje izmeu zakona i drutvene i prirodne sredine. Po Montesquieu prirodna sredina (kao prirodni i materijalni uvjeti drutvenog ivota) kroz dugotrajno povijesno djelovanje uobliuju ne samo fizika, nego i duhovna svojstva ovjeka; otud se razliitost uvjeta sredine odraava kao razliitost psihosocijalnih svojstava. Ono to je novo u Montesquiea je ne samo historicizam i relativizam, nego veza koju uspostavlja izmeu drutvenih i izvan drutvenih (prirodnih, materijalnih) uvjeta sredine. U Montesquiea nalazimo misao da su zakoni u tijesnom odnosu s nainom na koji ljudi namiu sredstva za ivot. Montesquieu ne ostaje na razini teorijskih razmatranja; pozitivno-historijskom metodom on izlae politiku filozofiju, a kroz nju postavlja ne samo osnove, nego uvelike izgrauje suvremeno politoloko i ustavno-pravno nazivlje. Istie vanost prava i pravne drave kao jamca slobode, odnosno pravo stavlja iznad trenutnih nosilaca vlasti. On kao suprotnost dotadanjoj apsolutistikoj teoriji o jedinstvu vlasti u rukama najvieg organa (vladara), izgrauje teoriju o podjeli ustanovljenih vlasti i naglaava razliku izmeu naroda i drave kao ustanovljene organizacije. Ali, Montesquieova razmiljanja su ponajprije na razini politike filozofije i ustavnopravnih razmatranja, a uz to u Njemakoj nisu od onoga utjecaja koje ima Leibniz; zato nije on nego Leibniz neposredni poticaj za pravno-historijske studije. U drugoj polovici 18. st. zaivio je Leibnizov utjecaj; sredite tih studija postaje novoosnovano sveuilite u Gottingenu, pa se i taj novu stupanj i nain u prouavanju pravne historije naziva po toj koli. 9. Gottingenska pravna kola Osniva Gottingenske pravne kole je J.H. Pitter. Voen Montesquieovim i Leibnizovim uenjem, on je poeo prouavati njemako dravno pravo. To prouavanje je nuno vodilo u historiju, s obzirom na to da je krajem 18. st. Njemako carstvo jedva postojalo i po emu osim po tituli koju su nosili Habsburgovci. Upravo kao suprotnost tome Pitter ukazuje na srednji vijek kad je Njemako carstvo bilo politika stvarnost. Pitter istie posebno mjesto i samostalnost pravne historije, koja prouava kako promjene u pravnim institutima, tako promjene u ozbiljenju iste pravne norme, i najzad pravna historija treba da te promjene dovede u vezu s prilikama vremena. Tako pravna historija treba da proui pravne institute svih naroda i vremena, da utvrdi njihove veze i razlike i da ovima potrai uzroke u uvjetima sredine. Gustav Hugo je iste zasade primijenio na podruje graanskog prava. Postavlja pitanje izvora prava. On odbacuje tvrdnju elegantne kole i kole prirodnog prava da je drava, zakonodavac stvaralac prava. Na temelju historije germanskog i uope srednjevjekovnog prava, Hugo istie da je pravo poput svih duhovnih tvorevina naroda, poput jezika, ishod stvaralakog samorazvoja, postupno i neprimjetno, rezultat narodnog obiaja, a nikako djelo trenutne racionalne volje bilo drave (zakonodavca) bilo naroda. Ako drava i izdaje zakone, ona moe zakonski uobliiti samo ono to ve postoji u narodnoj svijesti, inae e ostati izvan primjene ili e kroz primjenu biti pomireno sa sadrajem narodne svijesti. U tom smislu je Hugovo ime povezano uz mnoge reforme na podruju prava u Njemakoj. Hugo kao i Leibniz razlikuje vanjsku i unutarnju pravnu historiju, ali Hugo njihov objekt mijenja i suava; njegova vanjska pravna historija prouava pravna vrela i njihov razvoj, a unutarnja razvoj pojedinih pravnih instituta i grana. Bio je to znatan pomak pravne historije prema pravnoj tehnici i dogmatici. Uz to, Hugo naglaava znaaj empirijske metode u pravnoj historiji, uz njega historijska metoda uvelike ima znaenje organskog razvoja prava. Gottingenska kola je toliko potakla pravno-historijske studije da je njemaka znanost na tom polju ve poetkom 19. st. posve zadobila prvenstvo u Europi. U svemu, Gottingenska kola je pripremila sljedei veliki korak u prouavanju pravne historije. 10. Uvjeti nastanka historijske pravne kole Ovo uenje je rezultanta onoga intelektualnog vrenja iji najvii doseg nazivamo Njemako klasini idealizam. Isto tako ovo uenje je izraz povijesnog iskustva francuske revolucije, njezinih

9
meunarodnih posljedica, tj. njenog pretvaranja u Napoleonov etatizam i imperijalizam, te najzad pokoravanja i prekrajanja njemakog nacionalnog prostora. Svemu dodajmo da njemaki feudalizam, njegov partikularizam i provincijalizam jo uvijek nije imao monog buroazijskog neprijatelja. Razmee 18. i 19. st. je doba genija. Ako je Napoleon bio vojni genij, Hegel je to na polju filozofije. U asu kada je Napoleon u Tilsitu jo jednom Pruskoj diktirao uvjete mira, Hegel objavljuje 1807. Fenomenologiju duha. U tom djelu je sadrana i Hegelova filozofija povijesti i prava. S obzirom na to da po njemu izmeu zakona svijet i svijesti postoji duboka veza, pa i istost, jer ih je zajedno oblikovao razvoj, dijalektika pojmova otkriva dijalektiku stvari. Zato drutvene pojave nisu sluajnost, nego njima vladaju zakoni. Historija i dijalektika otkivaju tu zakonitost. Jedinka univerzalne ljudske povijesti je nacija. 1914. kada su bajunete saveznika ohrabrile senat da obori Napoleona, tj. kada je on abdicirao, protivnici Napoleonova zakonika u Njemakoj su izronili na sve strane. Napoleonov Graanski zakonik je opozvan u onim njemakim zemljama gdje je bio uveden. Njemaki pravnik A. Thibaut 1814. objavljuje brouru O potrebi opeg graanskog prava za Njemaku gdje zagovara da za cijelu Njemaku bude donesen graanski zakonik koji bi unificirao njemako graansko pravo kao to je to uinio Napoleonov Code civil u Francuskoj. Mnogi su ustali protiv njegova prijedloga, a meu njima je i najsustavniji F.K. von Savigny. On je 1815. objavio brouro pod naslovom O pozivu naeg vremena u pogledu zakonodavstva i pravne znanosti. Polazei od ope filozofskih spoznaja, tako od filozofije povijesti te dotadanje filozofije prava, on uspostavlja svoju filozofiju oprava i njome postaje osniva Historijske kole prava. 11. Historijska pravna kola (19. st.) Naglaava nacionalnu posebnost prava, naglaava da je pravo nedjeljiv dio duha nacije, naglaava samo-razvoj duha nacije, tj. da se on razvija evolutivno pod utjecajem vlastitih unutarnjih i tiho djelujuih snaga koje imaju izgled duhovnih tvorevina (obiaji, narodna predaja, vjerovanje, moral, ope-kulturne oznake itd.), ali one su i izraz i opih uvjeta ivota i sredine jednog naroda. Jednostavno, one su posebnost duha te nacije. Stupanj nacionalne posebnosti i njezina razliitost odreuje stupanj usvajanja stranog. Dakle neto strano moe prodirati u duh nacije ukoliko ga ona ve sadrava po svojim mogunostima, pa joj onda zapravo i nije strano. Po Savignyju razvoj prava svakog naroda je jedan organski, prirodni razvoj koji moe biti i pomuen, ali se na kraju ipak uspostavlja prirodni red. Taj razvoj, red ima 3 stupnja: a) stupanj (vrijeme) narodnog obiajnog prava b) stupanj (vrijeme) znanstvenog prava c) stupanj (vrijeme) ozakonjenja, kodifikacije Svakom od tih stupnjeva odgovara ne samo ope stanje duha nacije, nego i uvjeti i nain ivota. U uvjetima seljakog, poljoprivrednog naina ivota, pravo je u obliku narodnog obiajnog prava. Obiaj stvara dugotrajno iskustvo, a kako skoro svi lanovi drutva ive u podjednakim uvjetima i kako se uvjeti nasljeuju, to su i obiaji ujednaeni i poznati svima, tj. opa nacionalna pravna svijest je skoro posve svijest svakog pojedinca. Kako drutveni uvjeti postaju sloeniji i razliiti za pojedine dijelove drutva (odvajanje pojedinih zanimanja, struka), to onda svaki pod tih dijelova stvara svoje posebne pravne obiaje, pa onda pojedinci, uz ope pravne obiaje poznaju uglavnom obiaje svog zanimanja i sredine. Pravni obiajni dugotrajnim vrenjem postaju pravno istananiji i tako oni doseu puni razvoj, savrenstvo. Bitan uvjet toga je i vrijeme i iskustvo. Ta razliitost unutar nacionalnog prava zahtjeva da se njime bave strunjaci, koji e sakupiti sve te razliite narodne pravne obiaje. Pravni znanstvenici trebaju prikupiti svu tu pravnu grau, a potom je u duhu njene unutarnje logike i posebnosti srediti, tj. izgraditi njoj svojstveni pravni sustav i pravno nazivlje. S time su stvoreni uvjeti da taj nacionalni pravni duh pretoen u nacionalni pravni sustav dobije oznaku da je dosegao stupanj potpunog i utjelovljenog razvoja, a tu oznaku mu daje opi nacionalni duh utjelovljen u dravi, odnosno zakonodavcu. Tako je nacionalni pravni duh u pogledu odnosne pravne grane dosegao trei stupanj, stupanj ozakonjenja. Drava to posve izgraeno obiajno pravo koje je obradila pravna znanost izdaje u obliku zakonika. Savigny naglaava slobodan razvoj prava kroz iskustvo i vrijeme, kroz pravnu struku o pravnu znanost. Osobit jamac slobode razvoja prava je raznovrsnost i nejedinstvo. U stvaranju i uoblienju prava drava nema nikakvu ulogu do asa kad je narodni pravni duh samo-razvojem dosegao stupanj na kome ga drava izdaje u obliku zakonika. Jedan od znaajnijih Savignyjevih sljedbenika na teorijskom planu je Puchta. On je 1828. objavio Obiajno pravo gdje mnoge Savignyjeve postavke ne samo razjanjava i proiruje, nego itavu tu teoriju eli zasnovati na Schellingovoj romantiarskoj filozofiji. Puchta uz razvoj prava razmatra i razvoj drave, odnosno obiaje koji ureuju njezin ivot. Pri tome, pokazuje da njegova teorijska razmatranja imaju i neposredne politike opcije: monarhija je najbolji oblik vladavine, feudalne udruge su najbolji jamac slobode, vlast je od boga itd.

10
Mnoge teorijske postavke Historijske kole ve osporava Hegel, a jo vie Hegelove pristae osobito Gans, oboriti e se na tu kolu i ubrzati njen pad. Glavni predmet tog napada je naglaena posebnost nacionalnog duha i umanjena uloga drave u stvaranju prava, poto je drava utjelovljenje duha nacije, pa i njenog prava, to ona treba biti glavni stvaralac prava. Jedan od najveih pristaa Historijske kole je i na Baltazar Bogii. On je na temelju zasada ove kole prouavao slavenska, posebno juno-slavenska narodna prava, te je postao jedan od europskih strunjaka za to pravo. Sam je sakupljao narodne pravne obiaje, na tim je osnovama izradio Opi imovinski zakon za kneevinu Crnu Goru 1888. god. Neposredni cilj i uinak Historijske pravne kole u Njemakoj bio je prouavanje njemakog narodnog prava. Nakon obnove njemakih drava 1815. god. uspostavljeno je ranije pravo, to nejedinstvo, a ne toliko Historijska kola je bilo razlogom da Njemaka nije imala jedinstveni graanski zakonik. ak i nakon to je 1871. stvoreno Njemako carstvo, i kada Historijska kola vie nije bila od velikog znanstvenog utjecaja, ipak je prolo 30 godina jedinstva dok je 1900. god. donesen Njemaki graanski zakonik. Sve to ipak ne znai da neposredni politiki uinak Historijske kole u asu kada je nastala nije bio od koristi feudalnim dinastijama, i openito feudalnim snagama.