Velebit - planina s dva lica

Svaka planina krije u sebi mnoge biljne i životinjske vrste

te najrazličitije oblike tla, stijena i klanaca.
ODAKLE DOLAZI OPASNOST
Iako imamo puno planinarskih društava, još uvijek malo ljudi posjećuje naše planine. To
su uglavnom ljubitelji prirode koji ne onečišćuju okolinu pa je i ne ugrožavaju. Opasnost
dolazi sa drugih strana: iz atmosfere, s kiselim kišama, od nekontrolirana krčenja šuma.
Kisele kiše unose u tlo štetne tvari, a krčenje utječe na smanjivanje biološkog bogatstva,
jer ne nestaju samo šume nego su ugrožene i životinje koje u njima žive.
SIMBOL HRVATSKIH PLANINA
Po prirodnim obilježjima među hrvatskim se planinama ističe Velebit, iako mu
visine nisu alpske, njegov položaj na razmeđi unutrašnjosti i primorja čini ga po
mnogočemu posebnim: klimi, vegetaciji, oblicima stijena i dr. A kako je on i naša
najduža planina, u svijesti naroda postao je dijelom hrvatskog identiteta i simbol.
ROŽANSKI I HAJDUČKI KUKOVI
Za Velebit se kaže da je planina s dva lica: istočnu, ličku, stranu gotovo u
cijelosti prekriva šuma, a zapadna, primorska, gola je i kamenita. Ali Velebit
ima i treće lice. To je njegov vršni dio, pojas koji ne pripada ni istočnoj ni
zapadnoj strani. On nije širok, ali sadrži neizmjerno bogatstvo krških reljefnih
oblika: od neobično oblikovanih stijena do dubokih vrtača, jama i zaravni.

A između bijelih stijena provlače se dijelovi tamnih šuma i zelenih travnjaka, stvarajući slikovite
predjele. Najveličanstvenije skupine stijena Rožanski su i Hajdučki kukovi na sjevernom Velebitu.
Neke od stijena u njima visoke su i po 200 metara- A zašto se zovu kukovi? Kuk je, naime, (osim što
je zglob u tijelu) stijena u obliku stošca kojoj je vrh zaobljen. Speleolozi* pak tvrde da je i velebitsko
podzemlje, iako tek manjim dijelom istraženo, jednako zanimljivo.
VELEBITSKA DEGENIJA
Raznolikost klimatskih uvjeta i staništa omogućuje i raznolikost biljnog svijeta. Na
primorskoj, toplijoj, strani rastu mediteranske vrste, na ličkoj srednjoeuropske, a u
vršnom pojasu planinsko- alpske. No na Velebitu rastu i brojne endemske vrste*.
Najpoznatija je degenija. Na ovoj jedinstvenoj planini možete vidjeti i više vrsta orlova,
bjeloglavog supa, medvjeda, vuka, divlju mačku, vrste koje su u drugim krajevima
rijetke. Zbog svega toga Velebit jer proglašen parkom prirode, a Rožanski i Hajdučki
kukovi strogim rezervatom. Koliko je jedinstven, pokazuje i odluka UNESCO-a*, kojom je
1977. g. proglašen svjetskim rezervatom biosfere (biosfera = životni prostor).

PREMUŽIĆEVA STAZA

Na južnom Velebitu nalazi se Nacionalni park Paklenica i Cerovačke pećine, a na Zavižanu

(sjeverni dio) Velebitski botanički vrt. Iskorištavanje šuma danas je jedina važnija
gospodarska djelatnost, zbog čega je probijeno oko 500 kilometara šumskih cesta. One
su neravnomjerno raspoređene, a njihovo stanje (upotrebljivost) ovisi o rasporedu
šumskih radova. Zato sjevernom stranom prolazi znamenita Premužićeva staza*,
pješačka staza građena od 1930. do 1933. godine za potrebe planinara i izletnika. S nje
se pruža očaravajući pogled na more, a prolazi i kroz Rožanske kukove. Ta staza
omogućuje da se doživi snaga, veličina i ljepota ove planine. Proći njome jedinstven je
doživljaj.

1. Speleolozi – ljudi koji istražuju spilje

2. Endemske vrste - biljne vrste koje rastu samo na određenom
3. Premužićeva staza - staza koju je projektirao šumarski inženjer Ante Premužić
4. UNESCO - organizacija Ujedinjenih naroda za kulturu i znanost

Toni Bunda 5.a