SONJA MANOJLOVIĆ

Sonja Manojlović rođena je u Zagrebu, 15. ožujka 1948. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu
završila filozofiju i komparativnu književnost. Objavila brojne knjige poezije, te knjigu proze.
Pjesme su joj uvrštavane u antologije, nagrađivane i prevođene na dvadesetak jezika
(albanski, bengalski, danski, engleski, esperanto, francuski, grčki, japanski,
katalonski, kineski, mađarski, makedonski, njemački, poljski, rumunjski, ruski, slovenski,
španjolski, švedski, talijanski, ukrajinski), uključujući i knjige izabranih pjesama na
engleskom, francuskom, poljskom i rumunjskom jeziku.
Objavila: Tako prolazi tijelo (1965., Zora, Zagreb); Davnog stranca ljubeći (Mladost,
Zagreb; 1968.); Sarabanda (Pitanja, Zagreb; 1969.); Jedan espresso za Mariju (Zrinski,
Čakovec; 1977.); Mama, ja sam don Juan (vl. naknada, Zagreb; 1978.); Civilne pjesme
(Izdavački centar rijeka, Rijeka; 1982.); Babuška (Izdavački centar Rijeka, Rijeka; 1987.);
Njen izlog darova (Konzor, Zagreb; 1999.); Vješturkov tanac (Meandar, Zagreb; 2001.);
Upoznaj Lilit, 1965.-2002., izabrane pjesme (Konzor, Zagreb; 2002., 2003.); Čovječica
(Meandar, Zagreb; 2001.); Pjesme i crteži (ilustracije S. Šekoranja; Galerija Kranjčar, Zagreb;
2008.); Hod na rukama (HDP, Zagreb; 2010.); A sa šest labradora na more putovat ću
(HDP, Zagreb; 2012.); Daj naslov (ilustracije S. Šekoranja; Altagama, Zagreb; 2013.); Dobri
za sve (ilustracije S. Šekoranja; Fraktura, Zaprešić, 2016.); Gledajući odgovore (ilustracije S.
Šekoranja; Fraktura, Zaprešić, 2018.).

***

Dođoh da prozrem dogovore

a evo dogovarati se treba za riječ

***

I sve nam bijaše posuđeno

osudili nas ili ne moramo vratiti
zadovoljni što se poznajemo
što se možemo sretati voljeti
i otići za nekim drugim
bijasmo braća po oružju
i nema šta da se predbacuje
sutrašnji dan se ni po čemu ne razlikuje
od kaste prokletih pripasmo izabranima

SVE KRAĆA PITANJA

Sve kraća pitanja

Usamljenički, graktavi, žetonski
do mene dopire: Kaj? Kaj? Kaj?
Ni Kaj.
Mlinsko kamenje iščupana srca
U čarobnoj odmaglih bući
i evo me doma
Opet sam gluha, slijepa, nijema
Na vjetru šuštim rasporena
Čulo po čulo,
to je sve što ću još dati

PJESMICA

Odjeni se u gle
razodjeni se u gle
turobna
odjeća
blještava gramatika
evo hrskavice i evo malih čeljusti
da preokrenu da histerično raščereče
nebo i zemlju
i sve odvuku
u konačno
tu je potpis raščešljan u slova
podignut u kipice
ogradicu
što li

ODLUČIVANJE GLEDANJEM

Ni žena, ni dijete, sretna zvijer

u plitkoj šumi, u izlogu ležim
tabanima okrećući grad
tako pođoh vidjet
čuti zrno, vapaj hrane
kao da ću lovit, stići, jesti
grizući za vrat
Ne
Ni danas, ni sutra, ni ikada

PA, ŠTO, AKO NEVJEŠTO ŽIVIM

Pa, što, ako nevješto živim

Ako bauljam
na hiljadu očiju razmrcvarena
Gotovo pobijene, do kasno razvrstavam sićane slavuje
Otvaram i otvaram u njima ekrane daljine
Što, ako hoću disati, jesti
gdje ima hranjive juhe od zraka i knjiga
za koje ću zasjesti
bradu naslonit na dlan
dok ruka ne usahne
i kapci ne pripotvrde
Pa, što, ako od vas uzmem samo knjige
usta za naš poljubac