Aktivna strana beskonačnosti - u njoj govori da je sve stvar sintakse.

EVO OVAKO ide ta "pjesma":

Sintaksa

Jedan čovjek, zureći u svoje jednadžbe,

reče da je svemir imao početak.
Dogodila se eksplozija, rekao je.
Prasak nad praskovima, i svemir bi rođen.
I on se širi, reče.
Čak je izračunao i dužinu njegova života:
deset milijardi okretaja Zemlje oko Sunca.
Svi na Zemljinoj kugli zaklicaše od radosti;
njegove proračune nazvaše znanošću.
Nitko nije pomislio da je čovjekova pretpostavka o početku svemira
tek odraz sintakse njegova materinskog jezika;
sintakse kojoj su potrebni počeci poput rođenja,
razvoja i sazrijevanja,
i krajevi, poput smrti, kao činjenični iskazi.
Svemir je imao početak,
i on stari, uvjerava nas taj čovjek,
i umrijet će, kao što umiru sve stvari,
kao što je i on sam umro pošto je matematički potvrdio
sintaksu svojega materinskog jezika.

Druga sintaksa

Je li svemir doista imao početak?

Je li teorija velikog praska istinita?
To nisu pitanja, iako zvuče kao da jesu.
Je li sintaksa kojoj su potrebni počeci, razvoji
i završeci kao činjenični iskazi, jedina postojeća sintaksa?
To je pravo pitanje.
Postoje i druge sintakse.
Evo jedne, primjerice, koja zahtijeva da se različitost
intenziteta uzme kao činjenica.
U toj sintaksi ništa ne počinje i ništa ne završava;
tako rođenje nije čist, jasno izdvojen događaj,
nego posebna vrsta intenziteta,
što vrijedi i za sazrijevanje i za smrt.
Čovjek s takvom sintaksom, pregledavajući svoje jednadžbe,
zaključuje da je izračunao dovoljno različitih intenziteta
da može sa sigurnošću reći
kako svemir nikada nije počeo
i nikada neće završiti,
već je prolazio, sada prolazi i prolazit će
kroz beskrajna kolebanja intenziteta.
Taj bi čovjek s pravom mogao zaključiti da je sam svemir
bojna kočija intenziteta
i da se čovjek na nju može ukrcati
kako bi putovao kroz promjene bez kraja.
Sve će on to zaključiti, i mnogo više,
a da možda nikada neće shvatiti
kako samo potvrđuje
sintaksu svojega materinskog jezika.