Ante Tomić

Pogledaj što je
mačka donijela
 Svatko je nečija budala

Vera je u pusti popodnevni sat ušla u kafić, osmjehnula se i rekla: “Ej, Božo”, a
Božo se zatečeno zaustavio, gotovo uplašio. Četrnaest godina je čekao da ona
jednom tako uđe u njegov kafić i reče: “Ej, Božo”, a kad se to napokon dogodilo, on
se, ljudina od dva metra, zbunio kao dječak, čak malo zarumenio. Stajao je iza šanka
s krpom u ruci i jedva promucao: “Ej!”
Vera je sjela za stol kraj ulaza i veselo mi namignula. Mnogo je godina prošlo i to
se na njezinom licu vidjelo, ali kad je namignula, opet je imala onaj bezbrižan
mangupski izraz koji sam znao iz gimnazije.
“Di si, Marine?”
“Ej, Vera”, pozdravio sam je.
“Tvoja cura?” upitala je gledajući moju malu umazanu sladoledom.
“Moja mlada”, kimnuo sam. “Koliko imaš, dvoje?”
“Marija mi je završila sedmi, a Lucija će još malo napunit četiri.”
“Velika razlika”, primijetila je Vera.
“Šta ćeš, nismo pazili”, nasmiješio sam se.
“Oćeš popit nešto?” upitao je Božo, sada opet sabran i svoje uobičajene boje lica.
Vera je pogledom preletjela po nizu boca izvrnutih iznad šanka.
“Daj mi campari i mineralnu.”
“Baš mineralnu ili bi rade sa sodom?”
“A imaš sodu?”
“Eh”, rekao je Božo, kao da ga malo i vrijeđa sumnja da on nema sodu.
“Otkud ti, Vera?” upitao sam.
“Šta otkud, pa je li ovo i moje misto”, kazala je ona jednostavno.
“Mogla si se i ranije toga sitit”, primijetio je Božo, puštajući šištavi mlaz sode u
čašu.
Vera se trgnula, pogledala ga načas zamišljeno i kao da je htjela nešto reći, a onda
je odustala i osvrnula se put zvučnika.
“Šta ovo svira?”
“Seeger Sessions. Novi Springsteen, nema dvi nedilje da je izaša”, podučio ju je
Božo. “Dobro je.”
“Valjda”, rekao sam ja nezadovoljno.
“Marinu ide na živce da su svi poludili za ovim albumom”, objasnio je Božo,
donoseći campari sa sodom i sebi tri deci točenog.
 Razmišljao je trenutak bi li sjeo za njezin stol, ali se ipak spustio na stolicu kraj
mene. Ni Veri ni meni nije promaklo njegovo dvoumljenje. Ona se kao malo ukočila.
“Oprosti, ali to je stvarno da popizdiš”, rekao sam ja. “Springsteen više od trideset
godina, s najboljim orkestrom na svijetu, snima fenomenalne ploče, a onda se svi
snobovi i neznalice raspamete zbog albuma na kojemu nema nijedne njegove
pjesme. Mislim, okej”, složio sam se pokazujući zvučnik, “ovo je super, ali pravi
Springsteen ne treba jebeni bendžo i kontrabas. Pravi Bruce Springsteen je praznik
rokenrola s E Street Bandom.”
“A bit će, kad ti tako kažeš”, zaključila je Vera podignutih obrva i nasmiješila mi
se odraslo i nadmoćno, kako se već žene smiješe ako se muškarci uzrujavaju zbog
stvari koje su samo njima ozbiljne i važne.
“Vidiš ti koje zajebane probleme imamo mi u Brnistri”, dobacio je Božo.
“Bome, nije vam lako”, složila se Vera.
Papirnatim rupčićem obrisao sam Luciju oko usta i dao joj da se napije soka, a
zatim kratko pogledao na šank gdje je Ivanka zamijenila Božu. Konobarica se smrkla
i stisnula usta, nakostriješila se na Veru kao da je zmiju vidjela.
“A ti, Vera”, upitao je Božo, “kakve tebe brige more?”
“Pa nikakve... Mislim, uobičajene. Dosta radim”, odgovorila je otpijajući.
“Zaposlena žena”, kimnuo je Božo ozbiljno. “Drugačije je to u Zagrebu.”
“Nemoj se ljutit, ali meni je ovo stvarno dobro”, rekla je Vera meni pokazujući
prstom uvis, jer je baš u tom trenutku završio onaj čarobni violinski uvod i
Springsteen u tutnjavi basova krenuo O Mary Don’t You Weep.
“Ciganska kapela”, rekao sam ja prezirno. “Dobro, niste ni vi ovde besposleni”,
obratila se Vera Boži. “Vi ste vlast u mistu.”
“Koja vlast?” začudio sam se. “Niste vas dva u Općinskom vijeću?” upitalaje ona.
“A to”, odmahnuo sam. “Zajebancija.”
“Tata, šta si mislio kad si reka da niste pazili?” javila se tada se tada moja Lucija.
“Molim?”
“Kad te teta pitala za mene i seku, a ti si reka da niste pazili?”
“Ništa, nema veze, tata se šalio.”
Vera i Božo uto su se zagledali jedno u drugo osmjehujući se.
“Posijedio si”, primijetila je ona.
“Ti nisi”, rekao je on.
“Ja se piturajen.”
“Vidiš, to nikad ne bi pogodio.”
“Kad si došla?” upitao sam ja.
“Danas. Tu sam do subote, moram nešto obavit... E, znaš šta”, rekla je Vera, kao
da se taj čas sjetila, “ajmo nas troje večeru da se o svemu ispričamo.”
“Na večeru? Kad?”
“Šta ja znan... Danas ? Je li Vlado radi ?”
 “Otvorio je prošlu nedilju.”
“U Vlade u osam?” upitala je. Božo me pogledao, a ja sam slegnuo ramenima da
nemam ništa protiv.
“Okej”, zaključio je on, a Vera je završila piće i ustala.
“A di si nabavio sodu?”
“Ako ti rečen, izlažen se mogućnosti kaznenog progona.”
Vera je zadovoljno kimnula, kao da je to sve što treba znati, i podigla ruku.
“Momci, vidimo se.”
Otišla je zatim u laganoj pamučnoj haljini, kroz koju su joj se na trenutak u
kontralihtu vidjele noge, a Božo i ja još dugo smo zurili u vrata.
“Oprosti, molim te”, upitao sam ja naposljetku, “je li ono Vera maloprije bila
ovde ?”

***
Sve troje smo se pretvarali da se ništa neobično ne događa. Ona je ušla u kafić
kao da svaki dan tu ulazi, Božo ju je dočekao kao svakog drugog gosta, a zatim smo
razgovarali o svakodnevnim tricama. Ali, čitavo je vrijeme u zraku ležala napetost
koja je prijetila da u trenutku sve okrene u svađu i raščišćavanje starih računa. Vera
to očito nije željela, zanemarila je dva malena Božina ironična žalca, samouvjereno
je kontrolirala situaciju. Da je ne poznajem, pomislio bih da je to jedna od onih
vještina koje ih uče u fiškalskim školama, ali Vera je to zapravo uvijek znala. Bila je
jaka, lukava, pametnija i čvršća od svih nas. Baš to je naposljetku upropastilo moga
prijatelja Božu.
Kasnije toga popodneva došao sam kući s Lucijom, a Blaženka se vratila s posla
pa smo ručali. Onda sam se sa slušalicama na glavi izvalio u naslonjač i uživao u
nježnom, akustičnom popu s friškog albuma Josha Rousea. Rouse je lani imao
krasnu, ali vrlo turobnu ploču o ljubavnom raskidu. Nove pjesme bile su mu mnogo
vedrije. Španjolska, gdje je u međuvremenu preselio, očito mu je dobro činila.
Blaženka se opet posvadila sa starijom kćeri, no ja sam se odlučio ne miješati, sve
dok žena nije stala preda me i krenula bezglasno vikati žustro gestikulirajući.
“Izvoli”, rekao sam skidajući slušalice.
“Daj, molin te, razgovaraj ti s njom. Ona ne želi da joj kupin sandale. Kaže da
niko u razredu ne nosi sandale.”
“Ako je čitav razred tako odlučio, ja se slažem.”
“Ali, lito ide, skuvat će joj se noge u patikama.”
“Njezin problem. Oprosti”, ispričao sam se i vratio slušalice, a Blaža me
iznervirano šutnula u stopalo i rekla još nešto, vjerojatno na temu roditeljske
odgovornosti čiji teret nije ravnomjerno podijeljen između nje i mene. Živim s
majkom, ženom i dvije kćeri i kuća nam je tiha valjda samo kad sve četiri sjednu
pred televizor zbog Plesa sa zvijezdama. U svakom drugom trenutku tu netko na
nekoga viče i traži moje savezništvo. Ako nije nešto zaista ozbiljno, svakako
ozbiljnije od pubertetskog hira s japankama i tenisicama, ja sam neutralan. Kao
Švicarska.
Vratio sam se radije pjesmama Josha Rousea, koji je prekinuo sa ženom i
pobjegao na drugi kontinent. Mogla bi to biti priča i o mom prijatelju Božidaru.
Božo i Vera bili su najljepši par makarske gimnazije. Ona sva uska, dugonoga i
uspravna, ravne kose boje meda, ohola odlikašica sa slatkim, prepredenim
osmijehom, a on planina, perspektivni vaterpolist, s gustim vranim kovrčama, crnim
obrvama, tamnom puti i bijelim zubima. Svi su momci bili zaljubljeni u nju, sve
djevojke u njega. Ozbiljno, bila je čak jedna mlada profesorica, koja bi se sva smela i
stala zamuckivati kad bi Božo izašao pred ploču.
U jesen 1990. Vera i Božo skupa su otišli u Zagreb. Ona na pravo, a on je igrao u
Mladosti. Stanovali su zajedno, premda to ni njegovi ni njezini nisuznali. Prespavao
sam u njih jednom, kad sam došao na koncert Stranglersa. Ja sam studirao u Zadru.
Sportska štampa počela je tih godina sramežljivo primjećivati Božu. Mislim,
koliko se već u nas piše o vaterpolu. Isticali su ga kao veliku nadu, odigrao je i
nekoliko utakmica za reprezentaciju. Jedan talijanski i jedan španjolski klub su ga
zvali, ali on je i jednima i drugima odgovorio da želi ispuniti ugovorne obaveze
prema Mladosti. Ni o kakvoj promjeni kluba nije želio razmišljati prije Olimpijade u
Barceloni.
I onda... Ima jedna pjesma Terryja Allena, The Great Joe Bob (A Regional
Tragedy)... Nema veze, nećete vi to znati. Pred Božić 1991. svi smo se mi studenti
bili vratili u Brnistru za praznike. Božo je imao šaljive, dugačke brkove koji su Veru
izluđivali. Meni je bio super, izgledao je kao Frank Zappa. Skupa smo slavili Novu u
jednoj staroj kući u gornjem selu, ja sam tu večer upoznao Blaženku. Ona je još išla
u srednju i bila sa starijom rodicom koja je, kao, pazila na nju. Nije prošlo dugo prije
nego sam otkrio da je Blaža ta koje se treba čuvati.
Sutradan, kao i svake godine u mistu, na igralištu iza škole igrao se novogodišnji
malonogometni turnir s poznatim nagradama: pobjednicima pečenojanje, drugo
mjesto gajba piva, a ostatku šipak, plakete i priznanja. Mi smo se prijavili više iz
zajebancije. Naposljetku, bili smo tako mamurni da smo jedva vidjeli loptu, a naši
protivnici u prvom kolu, jedna ekipa iz Tučepa, pravo su bili zagrijani za igru i u
prvih dvadeset minuta uvalili nam tri komada. Razbili nas načisto. No, nitko od nas
nije pravio problem oko toga, cerekali smo se i posrtali po terenu, sve dok jedan
tučepski idiot nije potkraj prvog poluvremena divljački uklizao Boži u noge. Božo je
zaurlao i srušio se.
Nikad u životu ništa užasnije nisam vidio. Otvoreni prijelom obje potkoljenične
kosti. Božo se nekoliko sekundi od bolova tresao kao padavičar, a onda iznenada
klonuo i onesvijestio se. Tijelo mu je naprosto ustuknulo od šoka. Tako obamrlog
odnijeli smo ga do ambulante i otamo kolima hitne pomoći prevezli u splitsku
bolnicu. Nisam se stigao ni presvući, u znojnom dresu sjedio sam naprijed kod
vozača, dok je Vera s medicinskom sestrom bila otraga uz Božu, koji je u
polusvijesti, pod morfijem, buncao i plakao.
Došli smo napokon u bolnicu, a njega su na hitnom kirurškom prijemu brzo
stavili na nosila i odnijeli od nas. Vera i ja ostali smo sami pred ulazom. Ona me je
grčevito zagrlila i dugo, dugo jecala, dok se oko nas spuštao zimski mrak i palile se
okrugle žute ulične rampe. Razdvojili smo se tek kad su pred hitni kirurški,
zavijajući sirenama i trepereći plavim svjetlima, došla još troja kola s braniteljima
čiji su kamion negdje u drniškom kraju Srbi pogodili zoljom.
Božo je imao složenu operaciju, a onda se, upravo kad su ga mislili pustiti, još
inficirao nekakvom bolničkom bakterijom. Vera ga je jednom došla posjetiti. Išla je
bez mene i ne znam kako je to izgledalo, ali koji dan kasnije, kad sam ja došao, bio
je natmuren, šutljiv i jedva me pogledao. Ona se već bila vratila u Zagreb kad je on
konačno došao kući.
Premda smo najbolji prijatelji, još od prvog osnovne, nikad Božo i ja nismo
razgovarali o tome, tako da ne mogu kazati kad je točno između njih puklo. Saznao
sam tek negdje u veljači, kad sam za vikend došao iz Zadra svojima pomoći oko
rezanja loza. Navečer sam došao u Bože, spomenuo nešto Veru, a on mi mrko
odgovorio da više nisu skupa. I ništa više nije mi htio reći. “Ne pitaj”, kaže. I nisam
pitao.
U to vrijeme ni inače nije bio posebno društven. Mjesecima je lutao mjestom na
štakama, vukući mršavu ljubičastu nogu iz koje su virile sjajne čelične šipke, kao
najnesretniji čovjek na svijetu, koji je u jedno popodne, na ušljivom
malonogometnom turniru, izgubio sportsku karijeru i ljubav svog života. Jada ga je
poštedjelo samo da hrvatska vaterpolska reprezentacija, glupim administrativnim
propustom, to ljeto nije nastupila na Olimpijadi u Barceloni.

***
“Evo me, ustajem tek da okrenem ploču”, kazao bi Arsen.
Božo je na rivi, odmah iznad žala, u prizemlju očeve kuće otvorio kafić, a ja sam
se vratio u Brnistru, oženio i zaposlio u školi. Dani su nam prolazili u briškuli,
izvlačenju mreže migavice i beskrajnim razgovorima o muzici. Znate kako mogu biti
samotne i duge zimske noći u malim dalmatinskim mjestima? E, pa mi smo samo u
doba Napstera skinuli više od četrdeset hiljada pjesama. Božo i ja lično smo
upropastili Sony Columbiju i Universal MusicGroup. Moj ukus prilično je
raznovrstan, a on pokazuje nezdravu sklonost ka Brill Buildingu, Bacharachu, Docu
Pomusu, Carole King, Save the Last Dance, Will You Love Me Tomorrow, takve
stvari. Preslatke pjesme za slomljena djevojačka srca.
 Prošle godine, ne bih točno umio objasniti zašto, on, ja i još nekolicina iz našeg
društva izašli smo na lokalne izbore s nezavisnom listom. I premda nismo imali ni
plakate ni radijske spotove, a sva nam je kampanja bila da smo dvaput povukli
migavicu i počastili narod pečenim girarna, osvojili smo tri mjesta. Božo, liječnica
Zdenka i ja ušli smo u Općinsko vijeće i zajedno s Hadezeom sastavili vlast u
mjestu.
Ipak, što ja znam, vlast nas nije pokvarila. Časnog zvanja općinskog vijećnika
sjeti se tu i tamo samo moja žena kad me pošalje da bacim smeće.
Sve otkad je prekinuo s Verom, Božo zapravo nije imao ozbiljnu vezu sa ženom.
Istina, bila je tu Ivanka, koja je kao djevojčica 1993. došla sa svojima iz nekog sela
negdje kod Bugojna i stanovala u Bonaci, gdje su ratnih godina bile smještene
izbjeglice. Ona se nekoliko godina nakon rata vratila narasla i razvijena u ženu i
nekako bez riječi uselila u Božinu kuću i zaposlila u kafiću, ali o prirodi njihove veze
mogli smo samo nagađati. Nikada ih nitko od nas nije vidio da su se poljubili ili
razmijenili kakvu nježniju riječ. Po duši govoreći, obično su režali jedno na drugo.
Ipak, uočljiv je njezin zaštitnički, gotovo posjednički stav prema Boži i jedva
zatomljen bijes kad god mu neka žena pokuša prići. Ivanka je tip Lorette Lynn, ide
odmah šakom. Nekoliko sam se puta osvjedočio kako ga strastveno, mahnito
obožava, ali dublji ljubavni odnos među njima nije bilo moguće ostvariti jer moj
prijatelj, ako mi je dopušteno to suditi, nikada nije prebolio Veru.
Što bi rekla ona stara pjesma Connie Francis, svatko je nečija budala.
A Vera sve ove godine nije dolazila. Zvuči nevjerojatno, jer Brnistra je i njezino
mjesto, tu je odrasla, njezini tu žive. Mogla je bar, kao svi drugi, doći za godišnji.
Čuli smo da se udala i razvela, vidjeli smo njezinu malu djevojčicu kad ju je djed
vodio, ali jedini trag od nje same bilo je ime koje bi se tu i tamo pojavljivalo u
novinama. Jedan je tjednik jednom donio i sliku, u velikom članku o hrvatskoj
odvjetničkoj eliti, u svjetloplavom kostimu kočoperila se prekriženih ruku kraj
Prodanovića i Nobila i desetak drugih velikih imena.

***
Nestrpljivo sam želio znati što ju je to natjeralo da poslije više od četrnaest
godina, jednog utorka početkom svibnja 2006., ponovno dođe, ali sam ipak kasnio
pola sata pretpostavljajući da njih dvoje vjerojatno imaju štogod nasamo pretresti.
Međutim, kad sam ušao u Vlade, najstariji restoran u mjestu, oni su jedva
razgovarali. Smiješili su se nervozno mažući na prepečeni kruh riblju paštetu iz onih
blesavih školjaka.
“Naručili smo i za tebe”, rekao je Božo. “Lešat će nan šampjera od kila i
sedamdeset.”
“Pet plus”, složio sam se.
 “Juha će bit za desetak minuta”, objavio je stari Vlado pojavljujući se kraj stola.
“Marine, nešto za tebe?”
“Dobar sam”, odgovorio sam mu gledajući vino koje su Vera i Božo naručili.
“Samo mi čašu donesi. I ugasi muziku.”
Na restoranskom razglasu bio je nekakav očajni instrumental. Sintesajzerska
mandolina preko ritam mašine okrutno je masakrirala potpourri tradicionalnih
dalmatinskih napjeva.
“Gosti mi ovo vole”, pokušao je Vlado.
“Vlado”, upozorio sam ga, “mi smo ti jedini gosti.”
“Sjećaš se kad smo ovde imali maturalni ples?” rekla je Vera osvrćući se po
lokalu.
“Da”, kazao je Božo, “i maturalni ples i njegovu petu i desetu godišnjicu.”
“Kao da sam nešto od toga propustila”, namrštila se ona tobože zamišljeno.
“A da?” prihvatio sam ja.
“Da”, kimnula je ona. “Pokušavam se sjetiti, ali...”
Nemoćno je odmahnula glavom.
“Zaboravi čovjek”, zaključio je Božo.
“Zaboravi čudo jedno”, složila se Vera i namignula mu, a njemu je samo za
trenutak, gotovo neprimjetno, licem preletjela sjena jedne stare boli.
Pognuo je glavu i krenuo kao namještati ubrus u krilu.
“A možda je i bolje tako”, rekao je ozbiljno kad se ponovno uspravio, “ko bi
preživio da se svega sićamo.”
“Ovo je bilo duboko”, kazala je Vera okrećući se meni.
“Filozofski”, potvrdio sam. “To mu je iz neke knjige?” upitala je ona. “Prije iz
sapunice”, primijetio sam ja. Božo se nasmiješio.
“E, pametnjakovići”, kazao je. “Završili fakultete pa se rugaju seljaku bez škole?
Uto je došao Vlado s juhama i, gotovo nevjerojatno, poslužio ih bez palca u
tanjuru.
“Oćete da van ja očistin ribu ili ćete sami ?”
“Donesi ti pa ćemo mi sami”, rekao sam. “Ti kad čistiš, najmanje kvarat ribe
ostane u kužini.”
“Momak, ti bi moga bit malo pristojniji”, uvrijedio se ugostitelj.
“Nisan ja momak, nego gospodin.”
“Ajde ti u pizdu materinu”, poklopio je Vlado.
“Poznata dalmatinska gostoljubivost”, objasnio sam Veri.
“Od svih stvari to mi je možda najviše nedostajalo”, rekla je ona.
“A šta, Zagrepčani su nepristojni?” upitao je Božo.
“Strašno!” zgranula se Vera.
“Je l’ de!” upecao se Vlado. “To i ja stalno govorin. Oni sve ka fino s tebon,
prosim lepo, pivicu, prosim lepo, kavicu, a kad triba platit - tutanj! Nigdi nikoga.”
 Vera se tako zagrcnula smijehom da joj je juha pošla na nos.
“Vlado, dobro je”, rekao je Božo. “Zvat ćemo te ako štagod bude tribalo.”
“Kaži što hoćeš”, rekao sam kad je Vlado odmakao, “ali ovoga nema u Zagrebu.”
“Bogu hvala, nema”, složila se Vera.
“Ali imaju zoološki vrt”, kazao je Božo.
“I Sabor”, dodao sam.
“To sam upravo ja rekao.”
“Niste loši”, priznala je Vera zadivljeno. “Svaka čast, niste uopće loši.”
Pojeli smo juhu i prihvatili se šampjera, a napetosti je među nama sasvim nestalo
i razgovor nam je bio tečan i veseo kao nekada, bez traga one oprezne ukočenosti
otprije nekoliko sati u kafiću.
“Onda, Vera”, upitao je napokon Božo, trijebeći riblju glavu, “šta je reć?”
“Tu sam nekim poslom”, odgovorila je ona otpijajući vino.
“Posao? Ovde u nas? U Brnistri?”
“Tako je”, kimnula je. “Hotel Bonaca. Imam klijenta koji je zainteresiran za
ulaganje.”
“U Bonacu?” zapanjio sam se.
Otkad su izbjeglice otišle, mjesni je hotel, izgrađen početkom sedamdesetih,
išaran i zapišan propadao.
“U hotel koji bi se izgradio na mjestu Bonace”, ispravila se Vera. “Naravno, prije
toga valjalo bi stvoriti pravne uvjete za to. Zbog toga sam došla.”
“Kad kažeš pravne uvjete”, sinulo je Boži, “ti zapravo misliš na Urbanistički plan
Općine?”
“Točno.”
Božo i ja smo se pogledali. Urbanistički plan bio je u izradi i najkasnije početkom
jeseni trebao se usvojiti na Općinskom vijeću. U kojemu, nekakvom nevjerojatnom
koincidencijom, sjedimo nas dvojica. Namrštio sam se, osjetio se prevaren. Večer
odjednom više nije bila tako ugodna.
“ A ko ti je klijent ?” zanimalo je Božu.
“Jurica Katavić”, rekla je ona jednostavno.
“O, Vera, bog te mazo!” izletjelo mi je.
“Zaboravi sve što si čuo o njemu. On je jedna vrlo, vrlo korektna osoba.”
“ A bit će, kad ti tako kažeš”, mogao sam sada kazati ja njoj.
Ne znam što sam zapravo očekivao kad je Vera prvi put nakon četrnaest godina
došla u mjesto. Mislio sam vjerojatno da će to biti dirljivo kao u pop pjesmi, kad
pjevač sretne srednjoškolsku ljubav. Vera je trebala biti nešto kao Alison Elvisa
Costella ili Springsteenova Bobby Jean. Stvarnost se, nažalost, ponovno pokazala
bitno drugačijom od pop pjesama. Za početak, ni Alison ni Bobby Jean nisu bile
mafijaške odvjetnice.
 ***
Zgrada hotela Bonaca dobila je cijenjenu arhitektonsku nagradu kad je sagrađena.
Svi su to tada ponosno ponavljali, ako i nisu znali o kakvoj je nagradi riječ. Hotel je
bio veliko čudo. Nisko i dugačko ostakljeno zdanje na stupovima je kao lebdjelo
među krošnjama crnogorice, nešto nalik tome dotad smo vidjeli samo u filmovima o
Bondu. U Brnistru je donijelo otmjeni i uzbudljivi svijet, s njim smo bili više od
kamenog ribarskog naselja što na jugu čemerno vonja po friškini. Kad smo bili mali,
roditelji bi nas tamo doveli na sladoled, a oni bi uzeli espresso. Bonaca je bila prvo
mjesto s espressom. Jedne Nove godine čak je Mišo tu pjevao, negdje u kući još
imam list otrgnut iz male bilježnice na crte na koji se široko potpisao kad ga je čitav
čopor djece okružio na rivi.
U gaju borova iza Bonace igrali smo minigolf, u predvorju hotela biljar, a na plaži
unajmljivali sandoline. Kasnije, kad su nas počele zanimati žene, tu smo dolazili
gledati Švabice i Čehinje. Božo i ja smo u osmom čitavo proljeće učili
konverzacijske fraze iz knjige Alojza Šmausa Nemački u sto lekcija. Nije nam
specijalno pomoglo kod tinejdžerica što su na ležaljkama natmurene čitale Bravo ili
bezvoljno prtljale po Rubikovoj kocki, vidljivo ogorčene zabiti u koju su ih mama i
tata doveli za ferije.
Wilco na albumu Yankee Hotel Foxtrot ima perfektnu pjesmu o mladosti, Heavy
Metal Drummer. Uvijek kad čujem njezine stihove o ljetu i nevinosti i šašavoj,
smotanoj adolescentskoj žudnji, ja se sjetim Bonace, Bowiejevog albuma Let’s
Dance i Božine fudbalerke s plavim pramenovima koji su tjerali u divlji bijes
njegovog malo je reći tradicionalnog ćaću.
Kad je hotel u devedesetima propao, osoblje umirovljeno, a vrata i prozori
zakucani daskama, pričalo se o njegovoj faksimilnoj obnovi. Novine su ga isticale
kao našu vrijednu graditeljsku baštinu druge polovice dvadesetog stoljeća. Ali, čini
se da nigdje zaista nije bilo volje za to. Hotel je ležao tamo na kraju šetnice napušten
možda i čitavih deset godina prije nego je Vera došla sa svojim cijenjenim klijentom,
drugooptuženim u medijski razvikanom procesu jednoj zagrebačkoj zločinačkoj
skupini.
Vera nas je upozorila da nikome ništa ne govorimo o Katavićevom planu, no to je
bilo sasvim besmisleno. Već za dva dana čitava je Brnistra uznemireno kokodakala o
krupnom poduzetniku koji je došao investirati u nas, i nikoga, čini mi se, nije
smetalo da su prije koju godinu policijski specijalci pokriveni crnim fantomkama
njihovog poduzetnika horizontalno iznijeli iz marice. Zanimljivo, novi Urbanistički
plan jednu je polovicu mjesta zavadio s drugom, svi su se sa svima zakrvili oko
žutih, crvenih i zelenih zona i bili smrtno uvrijeđeni ako se njihovo poljoprivredno
zemljište nije mijenjalo u građevinsko, ali oko Katavića se narod unaprijed, i ne
znajući što on zapravo smjera, gotovo listom ujedinio da ga svakako valja podržati.
 Jednog četvrtka imao sam nastavu popodne i nisam bio tu kad se Božo sastao s
Miljenkom, šefom mjesnog Hadezea, našim koalicijskim partnerom. Hadeze se
odlučno borio za veliko, Miljenko ga je čak nazvao “strateško ulaganje”, dignuti
ruku za tu stvar bila je, kazao je, “naša odgovornost pred budućim naraštajima
Brnistrana”, koji neće “otići trbuhom za kruhom”, nego ostati u mjestu, naći će
“svoju sreću na rodnoj grudi”, zaposleni kao Katavićevi recepcionari i sobarice.
Miljenko, poznati seronja, imao je običaj koristiti takve riječi.
“I sad triba naše glasove, njihova četiri plus naša tri da Urbanistički plan prođe na
Vijeću”, objasnio mi je Božo.
“Esdepe je protiv?”
“Esdepe je protiv”, kimnuo je Božo.
“Vjerojatno samo zato što je Hadeze za.”
“Tako je.”
“A šta mi mislimo?” upitao sam.
On je slegnuo ramenima, ali ja sam vidio što mu je u glavi. Vidio sam još u Vlade
na večeri. Foolish heart. Kad je Vera došla, on je zaista djetinjasto pomislio da je
došla zbog njega, njegovo se budalasto srce nadalo da će nastaviti gdje su se prije
četrnaest godina zaustavili. Još je tako bio u vlasti prošlostoljetne zaljubljenosti u
nju, da mu ni zrelost ni razum, koje je nedvojbeno imao, nisu mogli pomoći da shvati
kako je to totalno nevjerojatno.
I to ga je potreslo. Premda on, ponosan i sramežljiv, nikada ne bi priznao, taj je
veliki hrast bio iz korijena uzdrman. To da je njegova bivša cura danas ravnodušna i
bezobzirna skupa zagrebačka odvjetnica koja lobira za mafijaše, učinilo je da se
osjeti provincijski inferiornim, bezveznim, odbačenim, povrijedilo ga je i
razbjesnilo.

***
Koncem lipnja Vera je ponovno došla, taj put s klijentom, njegovim arhitektom i
jednim krupnim rošavim, neprijaznih očiju, nismo najbolje razumjeli u kojem je on
svojstvu. Nije nam se ni predstavio. Kod Vlade je bila prezentacija Katavićevog
projekta, čitav je restoran bio zakupljen da bi jedanaestorici članova Općinskog
vijeća pokazali maketu koja je kombijem stigla dan ranije. Pojavili smo se samo nas
sedmero jer su esdepeovci, dakako, demonstrativno odbili doći.
S čašama u rukama stajali smo nespretno čavrljajući kao seoski sirotani kojima su
došli rođaci iz grada, čekajući da arhitekt, pizdek odjeven u karirane bermude i
svijetli laneni sako preko majice Coldplaya, podigne plahtu s makete.
“Je li paziš da ti purgeri ne umaknu?” šapnuo sam Vladi u prolazu, a on je kimnuo
i namignuo da kontrolira situaciju.
Uto je Katavić dvaput zvonko kucnuo viljuškom o čašu, molim vas, molim vas, a
Coldplay je teatralno zamahnuo kao toreador plaštem i pred nama se na niskom stolu
ukazala bijela kopija turističkog naselja koje se trebalo podići na rubu našeg mjesta.
Miljenko i njegovi spremno su zapljeskali. Poslušno smo se primakli i utihli
slušajući arhitektova učena sranja o visokim zahtjevima današnjih gostiju, mušičavih
dama i gospode koji na jednome mjestu žele bazen i saunu, koktel bar, tajlandski
restoran, trbušne plesačice, konobare u gusarskoj robi i sobarice s vikinškim
kacigama.
Stvar je izgledala užasnije nego sam naslućivao. Katavićev je zatvoreni kompleks
mnogostruko nadmašivao gabarite nekadašnje Bonace. Zbog toga Mediterranean
Golf&Gambling Spa Wellness All Inclusive Qurace Palace Beach Resorta, kako bi
ga zacijelo nazvao Boris Dežulović, valjalo je posjeći borove u parku i sravniti brdo
otraga. Ogromna i pompozna, ta se strahota raširila obalom i da je kraj nje, u
jednakom omjeru, bilo staviti maketu Brnistre, ona bi stala na mali štokrl. Mjesto je
izgledalo beznačajno u usporedbi s kompleksom, mjesto je bilo samo kulisa,
fototapet koji će današnji zahtjevni gosti gledati preko ograde, dražestan detalj poput
čokoladice dobrodošlice na jastuku.
Povukao sam Božu korak natrag i tiho mu rekao:
“Je li tebe ovo podsjeća na Stormy Monday?”
On je zatresao glavom da se ne sjeća.
“Onaj film, skupa smo ga gledali. Sting igra u njemu. Kad američki mafijaši dođu
u Englesku i zbog nekakvog grandioznog projekta trebaju srušiti Stingov jazz klub.”
Katavić se tada tiho, prijekorno nakašljao, iznerviran očito našim šapatom,
premda ništa nije mogao čuti, pa smo ušutjeli i nastavili slušati arhitektovo
blebetanje.
“Znaš”, nagnuo se Božo, “Stingov jazz klub bi i ja srušio.”
Nacerio sam se i u tome času sreo Verin pogled.
Tek jednom sam je takvu vidio. Samo one večeri ispred splitske bolnice, dok su se
oko nas palile žute ulične lampe, imala je takav tjeskoban, užasnut pogled. Prvi put
sam pomislio da pravno zastupanje gangstera možda i nije tako glamurozan posao
kako se nekome može učiniti.
I upravo tada, dok smo se nas dvoje gledali, završilo je predstavljanje projekta.
Miljenko je još jednom ulizivački zapljeskao. Arhitekt je upitao ima li pitanja, a
Katavić je rekao da to možemo i za stolom jer nam se rižoti hlade. Lagano je za
nadlakticu uhvatio svoju odvjetnicu, a mome prijatelju, primijetio sam, nije
promakla ta gesta.
Smjestili smo se za stol, a Vlado i kćer mu krenuli su iznositi jela. Kad su na
kolicima dogurali zubaca od dvanaest kila, gotovo sam počeo cijeniti Verinog
klijenta.
Bio je vrlo uglađen, naočit, u laganom sivom odijelu i žućkastoj svilenoj košulji s
raskopčanim gornjim dugmetom, bez kravate, mogao bih ga zamisliti u reklami za
vodicu poslije brijanja. Tek mu je prostački debela zlatna narukvica na desnom
zapešću nešto kvarila dojam. Miljenko je imao mnogo pitanja za njega, a on je
strpljivo odgovarao o dimenzijama apartmanskih zgrada, visini glavnog hotelskog
tornja i kaskadno postavljenim bazenima iz kojih će se voda prelijevati čitavom
kosinom naselja. Shvatio sam da mu je omiljena uzrečica “no, međutim”. Otkrio
nam je, u povjerenju, razumije se, da su mu partneri nekakvi Norvežani i jedan off
shore fond iz... jebi ga, zaboravio sam.
A Miljenko je imao sina koji je upravo u Splitu završavao ekonomiju. Odličan
student. Velika mu je želja vratiti se u Brnistru. Šefu mjesnog Hadezea nikako nije
draga ta odluka, bolje da dijete ostane u gradu, daleko je veća mogućnost
napredovanja, ali eto mu, ako je on tako odlučio... Jurica Katavić shvatio je poruku i
naglasio kako će kod zapošljavanja osoblja u turističkom kompleksu prednost,
naravno, imati lokalno stanovništvo. Dapače, vrlo bi rado upoznao Miljenkovog
malog... Tu se još jednom spontano aplaudiralo.
“A vi”, okrenuo se investitor Boži, koji je čitavo vrijeme šutio, “vas sam se sjetio,
kad me je Vera upozorila. Gledao sam vas jednom kad ste u zadnjoj četvrtini sami, s
tri gola razvalili dubrovački Jug.”
“Ko se toga još sića”, rekao je Božo, viljuškom odvajajući riblje drače na rub
tanjura.
“I ja sam bio sportaš”, nastavio je Katavić uljudno. “Bio sam boksač, poluteška.
No, međutim, baš kao i vi, morao sam prekinuti.”
“A šta?” upitao je Božo. “Biće si završio u zatvoru?”
Miljenko se zaustavio u pokretu kao da mu je netko baterije izvadio, a Vera je od
nelagode samo polako trepnula. Onaj rošavi se hladno, polustisnutih očiju, zagledao
u Božu. Međutim, Katavić se nije dao smesti.
“Ovi tvoji neki veseljaci”, rekao je odvjetnici, a onda se prijateljski nasmiješio
Božidaru. Kao, sve je u redu, ne zamjeram. Božo mu je uzvratio osmijeh. Ni jedan ni
drugi nisu djelovali specijalno srdačno.
“Evo da znam što bi ti sad”, obratio se Božo iznenada Veri. “Tebi bi sad baš lega
jedan campari sa sodom, je l’ da?”
“Pa ne znam...”
“Ne, ne, ne tribaš mi ništa reć”, prekinuo ju je Božo, prije nego ga je stigla odbiti.
“Ja to znam. Šta vi kažete, gospodine Kataviću? Da pođemo u moj lokal na još jedno
piće, ja častim. I vama bi sad vjerojatno bio super jedan campari sa sodom.”
“Vidiš, nije loša ideja”, složio se Katavić.
Možda tek minutu ili dvije kasnije svi smo se pokupili iz restorana, ostavljajući
vlasnika zgranutog količinom nepojedene hrane.
“Da zamotan ono zubaca što je ostalo?” upitao me na vratima.
“Zamotaj ga materi”, dobacio sam mu ljubazno.
“E, i danas svakoga puštaju da radi u školi”, uzdahnuo je Vlado nezadovoljno.
 ***
Do kafića se društvo dijelom osulo. Dvoje hadezeovaca se ispričalo i otišlo.
Katavić se pozdravio s liječnicom Zdenkom, prijateljski držeći njezinu ruku među
svojim dlanovima.
Kad smo došli, Ivanka je natočila za šankom, a gazda nas je osobno poslužio.
Uočio sam kako se lagano zanosi noseći tacnu s čašama. Već se u Vlade prilično
popilo.
“Onda?” rekao je Božo spuštajući se na stolicu i podižući čašu. “Pijemo za naš
Disneyland.”
“Za Disneyland!” prihvatio sam veselo nazdravljajući.
“Svi ćemo se zaposlit u Disneylandu”, objavio je Božo svečano. “Ja ću glumit
Plutona, moj prijatelj Marin će bit Šiljo, a ti Miljenko, ne znan... Stavit ćemo ti
mašnu pa ti budi Minnie.” Katavić se smračio.
“Šta ovo svira?” okrenula se Vera meni.
“Grant McLennan. Baš prošli misec je umra.”
“Prvi put čujem”, umiješao se arhitekt.
“Bio je frontman australske grupe The Go-Betweens”, pojasnio sam.
Arhitektu ni to nije pomoglo. E, moj momak, pomislio sam. Slušaj ti Coldplay.
“Marine, mogu računat na tebe?” upitala je iznenada moja gimnazijska prijateljica
stavljajući mi ruku na podlakticu, “da će ova stvar proć na Vijeću dvadeset devetog
osmog?”
“Sve će bit dobro”, rekao sam joj umirujuće.
“Oće bit dobro? Stvarno će bit dobro?” ponovila je ona, učinilo mi se, s laganim
prizvukom nekakve očajne nade u glasu.
I baš je tada, s druge strane stola, kao da odgovara na njezino pitanje, Božo
pogledao njezinog klijenta desno od sebe i pijanim glasom podsmješljivo primijetio:
“Koja si ti, Kataviću, kurčina.”
U tome trenutku kao da je sav zrak odjednom bio isisan iz prostorije. Katavić je,
jedva se kontrolirajući, lagano vrtio čašu na stolu.
“Je li ti dobar campari sa sodom?” nastavio je Božo izazivački. “I dida ti je
sigurno tako pio campari sa sodom.”
“Božo”, šapnula je Vera užasnuto.
Ono što je uslijedilo trajalo je u svemu najviše desetak sekundi. Katavić je
iznenada hitro pružio ruku, zmijskim refleksom ščepao je Božu za majicu i privukao
ga k sebi, a Božo ga je instinktivno odgurnuo od sebe. Katavić je pao unatrag, na
guzicu se srušio sa stolice. Božo je ustao i krenuo na njega, kad mu je rošavi sa
strane blokirao šaku i spretnom, uvježbanom kretnjom zavrnuo ruku, prisilio ga da se
pogne i spusti na koljena. Ali, tada se pojavila Ivanka, ciknula i neustrašivo skočila
rošavom na leđa pa duge lakirane nokte divljački zabila u njegovo lice i tjeme. Ovaj
je kriknuo i pustio Božidara.
Uto smo se mi pribrali. Jedan je hadezeovac tijelom zaustavio Božu kad je ustao i
ponovno krenuo na Katavića. Miljenko je na drugoj strani uspravio Katavića, a ja
sam razdvojio rošavog i Ivanku već kad se on natraške zabio u zid da se otrese
mahnite žene na leđima.
“Dobro je!” viknuo sam hvatajući joj zapešća. “Ivanka, dobro je, pusti ga!”
Kad mu je konobarica izvadila nokte iz lica i spustila se nogama na pod, ovome
su ostale tri duge krvave pruge preko obraza kao da se s pumom hrvao. Umalo mu je
oko iskopala. Opipao je rane, a onda bijesno pogledao Ivanku i krenuo da će
zamahnuti, kad sam ga ja odgurnuo.
“Dobro je, reka san!”
“Alene, dobro je”, rekao je Katavić autoritativno.
Na nekoliko trenutaka sve četvero su nakostriješeno puhali umirujući se.
“Gubite se!” rekao je Božo. “Odjebite iz mog mista!
“Božo, nemoj tako, gospodin je doša... On je naš gost. Gospodine Kataviću, ja vas
uvjeravan...” počeo je Miljenko nervozno, sve dok se krupni investitor nije trgnuo da
otrese njegovu ruku s nadlaktice.
“Još ćeš ti nas vidit ovde, brajkoviću moj. Još ćeš ti nas vidit”, ponovio je
prijeteći gledajući Božu, a zatim se okrenuo rošavom i lagano mu mahnuo da idu.
Arhitekt, koji je s Verom sa strane čitavo vrijeme blijed i skamenjen gledao
tučnjavu, brzo je umakao za poslodavcem i njegovim gorilom, a Vera je ostala još
malo zureći u Božu.
“Šta je, šta gledaš?” javio se on. “Sto godina te nema ovde, ne dolaziš ka da smo
gubavi, a onda se pojaviš s ovin ološem. Sram te more bit!”
Vera je stajala i šutjela dok su joj se grudi nadimale od gnjeva i naposljetku samo
lagano zatresla glavom, kao, bolje joj je da ništa ne govori. Onda je izašla, a mi smo
podigli prevrnute stolice i ponovno sjeli. Ivanka je uzela mesti jednu razbijenu čašu.
“Dvadeset deveti osmi?!” sinulo je meni tada. “Pa di su dvadeset devetog osmog
stavili sjednicu?”
Božo me pogledao.
“Modern Times”, objasnio sam mu. “Dvadeset devetog izlazi novi Dylanov
album.”
“Jebo te, Marine!” rekao je Božo zapanjeno.

***
Naravno, već do te večeri čitavo mjesto je znalo za skandal u kafiću i sladostrasno
ga prepričavalo sa sve krvavijim detaljima. Idućih nekoliko dana o tome se žustro
raspravljalo u konobama i kaletama. Lokalni esdepeovci u našem neslaganju s
Hadezeom vidjeli su priliku za razvrgavanjem vladajuće koalicije i ponudili politički
savez Boži, ali on ih je pristojno otpravio. Onda su oni na Radio Makarskoj utvrdili
da je općinska vlast u krizi i zaprijetili traženjem novih izbora. Ja sam se u sebi
veselio takvom ishodu jer mi je zapravo bilo dosta zajebancije. Dakako, od izbora
nije bilo ništa, a da je i bilo, Esdepe bi, baš kao i mi, izgubio.
Ljudi su, velika većina njih, bili ljuti na Božu, a jedan je čak pljunuo na zemlju
pred njim zbog toga što je uprskao povijesnu šansu za razvoj Brnistre. Negdje je u
nekom društvu netko rekao da “što svi mi moramo ispaštati zato što je njega pička
ostavila”. Srećom, bilo je ljeto, sezona je počela i narod je imao drugih briga,
dočekivali su se i ispraćali gosti, mijenjala posteljina u apartmanima, srdele prevrtale
na gradelama, izletnički brod nasukao se na žalo na Hvaru, Gorska služba spašavanja
izvukla je polumrtvog Ceha iz vrtače na Biokovu, bila je Ribarska večer i utrka
magaraca, pijani Nijemac oderao je noge penjući se na lojavi stup do pršuta na vrhu,
a poštarica Vlasta uhvatila je muža s nekom Nizozemkom i još ga jednom izbacila iz
kuće.
Ipak, uskoro su priče o turističkom kompleksu opet počele. Miljenko je odjednom
imao novi automobil japanske marke koju je, gle, baš Katavićeva firma zastupala u
Hrvatskoj i mjestom su se, poput sitnih otpadaka na buri, zavijale glasine koliko je
tko dobio...
Izvaljen u naslonjaču jedno popodne sam sklopljenih očiju slušao Cat Power, kad
mi se u nosnice iznenada uvukao nekakav oštar, neugodan vonj. Prenuo sam se i
ugledao stariju kćer koja je izula teniske i čeprkajući po mobitelu legla na kauč preko
puta.
“Mare, dušo.”
“Molim
“Ajde, operi noge.”
“Oću, tata.”
Samo što je ona otišla, nada mnom se, kuhinjskom krpom brišući mokre ruke,
nadvila Blaženka.
“Samo jednu stvar ću ti reć”, rekla je ona oštro. “Ti imaš dvoje dice.”
“A krvi ti”, odgovorio sam joj, “kad si ih prije prebrajala.”
“Slušaj, Marine”, zaprijetila mi je, “nećeš ti mene zajebavat. Lako se Boži junačit,
on je sam, bez kučeta i mačeta, a mi imamo ove dvi cure podignit na noge i ne triba
nan ratovat s mafijašima. Di ću ja ako tebe kogod ubije, ako mi dicu otme, digne
auto u zrak...”
“Ajde, ajde...”
“Nemoj ti meni ‘ajde, ajde’. Je li ti vidiš šta ti ljudi rade? Šta je njima ubit čovika?
Ka da su male pare u igri.”
“Čekaj, je li u tome stvar? O tome mi pričaš? O parama? Ti bi da ja ka
Miljenko...?”
 “Ništa ti ja ne govorin. Ti radi po svojoj savjesti. Ja san ti samo jednu stvar došla
reć. Ti imaš...”
“Dvoje dice”, prekinuo sam je.
“Tako je”, kimnula je Blaženka.
“Nije se još koje pojavilo u međuvremenu?”
“Nije.”
“Fala na informaciji.”
“Molin, i drugi put”, odgovorila je ona uljudno i vratila se u kuhinju.
Posegnuo sam za daljinskim i krenuo pritisnuti play, kad mi je telefon zazvonio.
Opsovao sam i zavukao ruku u džep. Na displeju je bio nepoznat broj.
“Gospodin Marin Beroš ?”
“Izvolite.”
“Jurica Katavić je s druge strane, od Vere sam dobio vaš broj...”
Osvrnuo sam se da Blaža nije u sobi i pokrio usta rukom.

***
Na kućnu adresu uskoro mi je došao paket s Urbanističkim planom što ga je za
Općinu izradilo jedno zagrebačko poduzeće. Na sjeverozapadnom rubu mjesta
stajala je velika žuta mrlja Katavićevog Mediterranean Golf&Gambling Spa
Wellness All Inclusive Qurace Palace Beach Resorta, tako velika i žuta da mi je
gotovo pozlilo gledajući je.
Đenovska ciklona te nam je godine donijela najhladniji kolovoz u posljednjih
stotinjak godina. Plaže su opustjele, turisti se kao miševi sakrili pod tendama tužno
gledajući sivo nebo iz kojega je danima lijevalo.
“Ajde, molim te, pogodi koliko je ovo koštalo”, upitala je Blaža ogorčeno
bacajući na kuhinjski stol dvije velike vrećice. “Pogodi koliko košta komplet knjiga
za osmi osnovne.”
Nisam ništa rekao jer sam znao da će ona to učiniti, a kad je učinila, samo sam
uzdahnuo i shvatio da je bolje da sam prešutio.
“Pa, Isusa ti, ne bi da iman štampariju para”, kazala je Blaženka, a mene je uto
nazvao Božo.
“Ej, slušam ove Racounterse”, obavijestio me je. “Jesi ti to čuja?”
“Nešto malo.”
“Čisto ludilo. Taj Jack White, čoviče, di se on gasi ?”
“Je, super je”, složio sam se.
“Genijalac. Jebeni genijalac. Nego, di si ti, ne pamtin kad san te zadnji put vidio.”
“Ma, ne pitaj, ima san nekog posla”, rekao sam, a Blaža je podigla glavu sa
školskih knjiga i upitno izvila obrve.
“Ajde naleti”, kazao je Božo.
 “Oću.”
“Oprosti, samo jednu stvar da te upitan”, kazala je žena kad sam prekinuo vezu.
“Kaži, Blažo”, odgovorio sam joj umorno.
Ona uvijek pita samo jednu stvar, i samo jednu stvar mi ima reći, pa tako
sedamsto pedeset puta dnevno.
“Bi li ti bio tako uporan da ti nije najbolji prijatelj u pitanju? Bi li se za mene i
dicu tako borija?”
“E, molim te, nemoj.”
Dva dana prije sjednice nazvala me Zdenka da mi kaže da će ona glasati za Plan.
Nije važno zašto je tako odlučila, ništa nije željela objašnjavati. Samo je htjela da
znam da će ona biti za. Morala mi je to reći, ali me molila da Boži ništa ne govorim.
Sa Zdenkinim glasom i četiri Hadezeova Katavić je trebao samo još jednu ruku u
zraku.

***
Prošao sam gledajući u pod kraj Katavića i Vere u hodniku i odbio kavu koju mi
je Miljenko ponudio u svojoj kancelariji. Želio sam biti sam. Možda i čitavih pola
sata sjedio sam za dugačkim praznim stolom slušajući muziku s iPoda.
“Ej”, pozdravio je Božo spuštajući se na stolicu do mene.
“Ej”, odgovorio sam vadeći slušalice iz ušiju.
Onda je sjednica počela. Uobičajene pizdarije. Utvrđivanje kvoruma, usvajanje
dnevnog reda, zapisnik prethodne sjednice... Formalnosti su brzo obavljene i
Miljenko je otvorio raspravu o Urbanističkom planu, a Zlatku, predsjedniku
Esdepeovog ogranka, ruka je kao da je na oprugu sunula uvis.
Zahvalio je predsjedavajućem i monotonim glasom krenuo čitati dugačku litaniju
o devastaciji prostora, uzurpaciji javnog pomorskog dobra, uništavanju tradicije...
Božo me u jednom trenutku munuo laktom u rebra i pružio bijeli papir na kojem je
povukao osamnaest crtica, u tri skupine, pet pa pet pa osam.
“Ko?” šapnuo sam.
“Dylan.”
Još od srednje igrali smo tu igru, vješala s naslovima pjesama. Onaj koji pogađa
zna samo ime izvođača.
“A”, počeo sam, a Božo je upisao:
____A_____________
“C.”
Božo je uspravio stup vješala.
Zlatko je završio, a iz njegovih redova začuo se usamljeni pljesak jednog osobito
lojalnog stranačkog druga. Zatim se Miljenko ozbiljno nakašljao:
“Ovdje smo čuli neke dosta ozbiljne optužbe od kolega iz Esdepea, neke koje
možda više priliče birtijama, nego ozbiljnim političkim razgovorima, ali, šta ćemo,
nemaju svi ljudi ni kućnog odgoja ni kulture...”
“E”, rekao sam tiho, a Božo je uzeo kemijsku.
____A _E__E___E____
“Oho!” šapnuo sam zadovoljno pa dodao: “E’ Božo se zločesto nacerio i nacrtao
poprečnu gredu. “P.”
“Srljaš”, rekao je Božo crtajući uže o koje se trebala zanjihati moja glava. “Srljaš,
Marine. Polako.”
Miljenko je zamorno trkeljao prevrćući nekoliko banalnih misli o nužnosti
hvatanja suvremenih trendova u turizmu, o poboljšanju ponude, širenju smještajnih
kapaciteta i o investiciji gospodina Katavića koja ispunjava sve te zahtjeve i
blagoslovljen bio i dan i mjesec i godina kad je došao u našu Brnistru...
“B.”
“Nije loše”, kimnuo je Božo i upisao.
____A _E__E___EB___
“S.”
“E, jebi ga”, rekao je Božo.
I već kad sam mislio da će napraviti kružić glavice, on je upisao dva S.
____A SE__E S__EB___
Zamišljeno sam se zagledao u zagonetku, slova su mi zatreperila pred očima.
Bogzna kako dugo sam tako sjedio, jer kad sam se prenuo, shvatio sam da svi zure u
mene.
“Marine, tebe čekamo”, upozorio me je Miljenko visoko podignute ruke.
“Šta je bilo?” upitao sam.
“Glasamo o usvajanju Urbanističkog plana.”
Pogledom sam prešao po licima prisutnih. Srce mi je lupalo.
“Nas pet je za”, objasnio je šef Hadezea. “Sad još samo tebe čekamo.”
“Dobro onda, glasajte vi. Ja ću kasnije.”
“Kako to misliš kasnije”, smeo se on. “Pajesi i ti za?”
“Ne, Miljenko, ja sam protiv”, objasnio sam mu strpljivo.
Predsjednik Općinskog vijeća i mjesnog Hadezea bio je, čini mi se, iskreno
zatečen mojom odlukom, ali ja mu je nisam imao želje obrazlagati. Umjesto toga,
uzeo sam kemijsku iz Božine ruke i na crtice ispod nedovršenih vješala dodao slova
koja su nedostajala:
GOTTA SERVE SOMEBODY.
Pogledao sam Božu, a Božo se nasmiješio.

***
Trenutak prije nego će se glasati protiv Plana, jedan je vijećnik Hadezea opazio da
među papirima nema nekakve, ako sam dobro zapamtio, geodetske podloge.
Sjednica je tada prekinuta, glasanje poništeno i cijela stvar odgođena dok ne stigne
potpuna dokumentacija. Ponešto je to nalikovalo diletantskoj kazališnoj predstavi.
Otkriće nepostojanja geodetske podloge očito je bilo rezervni plan, plan evakuacije
ako se prilike okrenu na štetu Katavićeve investicije.
Dakle, ništa još nije bio gotovo. Neprijatelj će se uskoro pregrupirati, nas su u
Općinskom vijeću čekale nove bitke, ali Božo i ja taj dan smo odlučili više ne
razmišljati o tome. Zaključali smo se u kafiću i slušali Modern Times.
“Je li ti znaš da sam ja bio ovoliko...” pucnuo sam prstima, “od glasanja za”
“Marine, cilo misto je znalo da ćeš ti glasat za”, otkrio mi je Božo.
“Nemoj jebat!?” zgranuo sam se.
“Vidili su te kad si se s Katavićem naša u Makarskoj.”
“Ko me je vidio ?”
“Nije važno.”
“I ti si to zna?”
Božo je kimnuo.
“I ništa mi nisi reka?”
“A šta ću ti reć?” slegnuo je on ramenima.
“O, čoviče!” sjetio sam se ja tada i uhvatio se za kosu. “Ubit će me žena.”
“Bolje ona, nego onaj Katavićev... Kako se ono zove?”
“Alen.”
“E, on.”
“Na njega ćemo pustit Ivanku.”
Iz stereo uređaja krenuli su prvi taktovi meni najdraže, zadnje stvari na albumu.
Ain’t Talkin.
“Slušaj sad”, upozorio sam Božu. “Ima stih kako će zaklat svoje neprijatelje na
spavanju.”
“Opak je stari Zimmerman”, zaključio je Božo otpijajući gutljaj piva.
U taj čas prekinulo nas je kucanje. Pred kafićem je stajala Vera i dlanovima
zaklanjajući staklo virila unutra. Božo je ustao da joj otvori.
“Uđi, sidi, oćeš popit nešto.”
“Neću ništa, samo kratko sam došla”, rekla je ona ostajući na nogama. “Imam
samo nešto reć i neću dugo, a vi me nemojte prekidat. Ovo s Katavićem više nije
važno, što je bilo, bilo je. Mi ćemo na kraju svoje izgurat, ali to sad nema veze. Zbog
druge stvari sam došla. Samo sam još to morala objasnit. Ono prije mjesec dana kad
si ti, Božo, onako uvrijeđeno rekao kako sto godina nisam dolazila u misto. E, pa da
ti kažem zašto nisam dolazila.” Krenuo sam ustati.
“Marine, stani, volila bi da i ti ovo čuješ”, zaustavila me Vera i opet se okrenula
Boži. “Božidare dušo, kad si ti ono razbio nogu, ja sam bila noseća. Tvoje dite san
nosila.”
 “Pa kako...” promucao je on ublijedjevši. “Što mi nisi rekla?”
“Kako sam mogla? Ko je tebi tada išta mogao reći? Ti si bio ranjeni junak.
Hasanaga. Ležao si tamo u bolnici i piljio u plafon, sebičan, ljut i neosjetljiv na sve
što se događa oko tebe. Nisi htio ni razgovarati sa mnom, sjećaš se. Nisi ni pomislio
da i ja možda patim. Na čitavom svijetu nije bilo nikoga osim tebe i tvoje tragedije.”
“Oprosti”, šapnuo je Božo.
“I ja sam se onda okrenula, otišla i abortirala. Što sam drugo mogla? E, zato, vidiš
sve ove godine nisam dolazila. Bilo mi je muka od tebe. Bilo me je sram. Nije misto
bilo gubavo, ja sam bila gubava”, rekla je Vera i dlanom obrisala suzu, a onda
ponosno dodala: “Eto ga, momci, samo sam vam to imala kazati, a vi sad uživajte.”
Zatim je izašla iz kafića, a mi smo pokislo sjedili nekoliko sekundi, prije nego se
Božo pribrao i viknuo:
“Vera! Vera, stani!”
Krenuo je za njom, no ona je potrčala. Čulo se kako joj potpetice kuckaju o asfalt,
zatim udarac zatvaranja automobilskih vrata i paljenje motora.
Kada sam izašao vani, Božo je stajao nasred ceste, a ona je odmicala uzbrdo,
zavijenom cestom put magistrale.
 Tomo i Kamičko

Tomo iz Siska bio je pošao na doček Nove godine prijatelju u Zadar. Autobus
poluprazan, kako je već trideset prvi, tek nekoliko vojnika polijegalo i spava na
sicevima otraga, pa žena s djetetom, dvoje, čini se, studenata, jedan stariji, koji sjedi
u Tominoj ravnini, zapuštena izgleda, u starom krombi kaputu, poderanom na šavu
ramena, i Tomo, koji prebire po svojoj akustičnoj gitari načičkanoj naljepnicama za
motorno ulje i cigarete. Vani pada gust snijeg.
Onaj tip preko puta Tomi prevrće nekakve papire u iskrzanim kartonskim
koricama. Pokoji čak i digne pa ga gleda prema svjetlu te zadovoljno klima glavom i
cokće jezikom. To su nekakve slike, primjećuje Tomo, ali gleda svoja posla.
“Ma, oprosti, molim te”, obrati se uto onaj slikar njemu, negdje oko Slunja je to
moglo biti, “jesi li ti sin doktora Matakovića?” Tomo ga gleda. “Nisam”, kaže.
“Ništa”, kaže čovjek, “učinilo mi se. Ovako, dosta sličite.”
“Može biti, ne znam”, reče Tomo uljudno.
“Doktor Mataković”, nastavlja onaj svejedno, “koja je to ljudina. Ima sina, tako,
tvojih godina. On mu je iz prvoga braka”, naglasi čovjek. “Dvaput se ženio, s ovom
drugom ženom ima curicu od tri godine. Nju nikada nisam vidio, ali sina jesam,
dolazio je bio k nama u bolnicu nekoliko puta...”
Muškarac se, kako je Tomo naskoro doznao, zvao Miloš, a zvali su ga i Kamičko.
Po liku iz nekoga crtanog filma koji Tomo nije gledao.
“Ma, kako nisi gledao Kamička i Muharka”, čudio se Miloš.
Eto, nisam, sliježe Tomo ramenima smiješeći se. Smiješno mu je, za pravo reći,
ono Kamičko.
Onda muškarac stane pokazivati one svoje slike, sve nekakvo crno drveće pred
krvavo crvenim nebom nad njim. Tomi se svidjele, kaže da bi mu baš tako nešto
trebalo za omot albuma.
“Kakvoga albuma?” pita Miloš.
Onda Tomo objasni da ima bend. Paranoja se zove. Sada su, doduše, u jednoj
krizi, jer je bubnjar otišao u vojsku.
I tako, riječ po riječ, autobus stiže do Korenice i stade u podugačkoj koloni auta.
“Šta je bilo?!” pita vozač policajca koji se uz kolonu šetao u bundi.
“Ne može dalje”, reče policajac, “dok se ne raščisti. Napadalo od jutros četrdeset
centimetara.”
“Pa kad će se raščistiti ?”
 Policajac slegne ramenima.
“Ne znam”, govori, “meni se čini da bi bilo najbolje da se vratite odakle ste i
došli.”
Ona se vojska na stražnjim sicevima sada razbudila pa začuđeno gleda oko sebe
krmeljavim očima.
“Ljudi, šta ćemo ?” pita vozač.
“A da počekamo malo, tko zna”, kaže kondukter.
“Ajmo, pauza...” reče vozač i zastade “... dok se drukčije ne naredi.”
Vrata se otvoriše uz težak uzdah pneumatičnog mehanizma, pregrijani autobus
zapahne studen.
“E jebem ti”, reče Tomi Miloš zvani Kamičko, “a ja nisam nego sedam kilometara
odavde.”
“Ništa, ajmo na pivu”, kaže Tomo hladnokrvno kako bi i očekivao od jednoga
rokera.
Mnoštvo, koje je u Korenici moguće valjda samo za ovakvih prigoda, bilo se
natiskalo u jedinu otvorenu gostionicu, nekolicina se svađala s policijom, a treći su
pak bezvoljno šetali uz kolonu. Ono se dvoje studenata iz Tomina autobusa cičeći
grudalo, a Tomo i Kamičko su, cupkajući pred malim kioskom što je prodavao
sendviče, otpijali karlovačko iz boce.
“Pa di ću se sad vraćat”, reče Tomo.
“Meni pričaš”, reče Miloš. “Ja jedanaest godina nisam bio kod kuće.”
“Nemoj zezat. Kako to ?”
“Bio sam u bolnici.”
“Pa jedanaest godina?!”
“Ma, nije to zapravo bila obična bolnica”, kaže Kamičko, “nego ludnica.”
“Pa što odmah ne kažeš”, kaže Tomo. “To je okej”, dometne on pomirljivo.
“Zapravo, zatvorska ludnica”, reče Miloš.
“U, jebote”, kaže Tomo.
Već je bilo podne. Tomo je pojeo sendvič, a Miloš odlutao negdje okolo. Snijeg
svejednako pada, pahulje velike gotovo kao loptice za stolni tenis meko padaju na
tlo, ne prođe li deset minuta nitko cestom, već se nataloži nekoliko centimetara. Dva
vojnika se upustila u ugodan i prijateljski razgovor sa sitnom prodavačicom u
kiosku, a vozač i kondukter se zatvorili u autobus, pa se griju i slušaju narodnjake.
“Šta ćemo?” pita ih Tomo.
Ni oni ništa ne znaju. Računaju da bi bilo dobro pričekati još pola sata, a onda da
se okrenu put Zagreba.
“Tomo!” prodere se u taj čas Kamičko s vrata gostionice. “Tomo!” viče on veselo
trčeći prema autobusu. “Tomo, ajde sa mnom.”
“Di?”
“Idemo k meni kući”, reče Kamičko, “našao sam jednoga s traktorom koji ide u
moje selo. Veliki traktor”, objasni Miloš.
“Ma, da, šta ti je”, reče Tomo.
“Ajde, idemo, mojima će biti drago ako dovedem prijatelja.”
“Ti si totalno lud.”
“Nemoj mi to govorit”, snuždeno će Miloš. “Oprosti.”
“Tomo, dođi sa mnom, molim te.”

***
“Pa, šta ćete u Vučićima?” viče seljak iz kabine, glas mu se povremeno gubi u
brundanju traktora. “Tamo vam više skoro nikoga nema. Pobjegao svijet... Ja sam
bio u Karlovcu četiri godine u izbjeglištvu... Jedva sam se čekao vratiti... A sad,
pravo da vam kažem, ne znam zašto sam se vraćao... Tuga, brate... Nigdje nikoga...
Naši ostali po gradovima, Srbi otišli u Srbiju, još samo nešto starčadi po kućama...
Pocrkat će, a da neće nitko ni znat za njih... Boga mi moga, pocrkat će, a da nitko
neće znat da su pocrkali... Ljudi, vi bi sad ovdje morali izać jerbo ću ja na drugu
stranu...”
“Sretna Nova!” viknuo je Tomo za njim.
Seljak im je odmahnuo rukom ne okrećući se.
Nekoliko kuća stajalo je u daljini, male kućice zašuškane udno brijega, na kraju
crnogorične šume, sve nekako kao na onim čestitkama s prizorima alpskih sela.
Tišina uokolo, Tomo i Kamičko još samo svoje disanje čuju, sopću utirući snijeg
gotovo do pasa, mokri i prozebli. Tomo još nekako i trpi, jer ima vojničke čizme, ali
Miloš je u svjetlosmeđim koledžicama.
“Nisi mi rekao”, kaže u neko doba Tomo, “kako si ti uopće završio u ludari?”
Miloš ništa ne reče.
“Bio proljetni dan. Maj mjesec, da ti vidiš kako je to ovdje u nas. Sve razlistalo,
milina jedna”, oglasi se on u neko doba. “Izašao ti ja u polje, kamilica miriše. Puno
polje kamilice, kudgod se okreneš sve bijelo i žuto i miriše. Nadišeš se toga mirisa i
ko da si se čaja napio. I tako, hodam ti ja kroz tu kamilicu, pčele zuje okolo, kad,
vidim gdje pod jednom šljivom spava moj komšija Milan. Prostro neku deku pa se
ispružio i spava ko dijete. Sjeo ja pokraj njega, pa ga gledam. Ma, znaš kako ga je
bilo milo vidjeti kako on spava pod tom šljivom. I ja mu otkinem glavu. Otkinem mu
glavu pa je stavim pod jednu drugu šljivu malo dalje. A onda sjeo i baš se mislim
kako će se moj komšija Milan začuditi kad se probudi, a ono mu nema glave.”
Tomo nije ništa rekao. Hodaju njih dvojica, a one kućice im se primiču. Tomo je s
gitarom u futroli i malom Adidasovom torbom, u crnoj kožnoj jakni koja na leđima
ima veliko bijelo A u krugu, a Miloš s kovčegom, raskopčan, krajevi kaputa vuku mu
se po snijegu. Uspravljen i bodar, reć bi, kao da je neki ministar došao u ovu
vukojebinu otvoriti tvornicu.
 Već kad su bili nadomak kuća, odnekud izleti i zalaja nekakav žuti pas.
“Džoni!” vikne Kamičko. “Džoni, miran!”
Pas umukne, a iz kuće izađe jedna žena u kućnome ogrtaču, skupljajući pleteni
prsluk na prsima.
“Dobar dan”, reče Miloš, vidi se da je malo kao zatečen.
“Dobar dan”, reče žena.
I ništa, stoje njih dvoje tako i gledaju se.
“Ovo je moja kuća”, kaže Miloš napokon.
Žena načas zasta, a onda nestade negdje unutra. Domalo na vratima se pojavi
muškarac, dječak od kojih pet godina proviruje mu između nogu.
“Dobar dan, ljudi”, kaže. “Ajde, uđite u kuću, da ne stojimo na ovome ledu.”
Unutra, u tijesnoj i pljesnivoj kuhinjici, gdje je iznad štednjaka na drva stajalo
povješano rublje, pokrpane hlače od trliša i šareni džemper, a žute dječje gumene
čizmice se sušile na otvorenim vratašcima pećnice, Tomo i Kamičko uz kavu i rakiju
saznaše da su prethodni vlasnici kuće, to jest, Milošev otac, mater i brat, sada negdje
u Srbiji, za sestru mu Matija i Iva nisu ništa čuli. Matija i Iva su bili izbjeglice iz
nekoga sela pokraj Kaknja, on bivši rudar, ona kućanica, četvero djece, gura se
nekako.
“Ajde da smo mi živi i zdravi”, složiše se svi pa kucnuše čašicama. Tomo je
osjećao da ga rakija već pomalo hvata.
“Srbi se ne vraćaju”, pričao je Matija, “zapravo, jedan se bio vratio, ostao možda
dva mjeseca pa ponovno otišao. Jad, brate, što ćeš govoriti, ajde, da smo mi živi i
zdravi.”
Tomo se zahvali i reče da on više ne bi.
“Od svih što su prije živjeli”, pričao je Matija dalje, “tu je samo još neka stara,
slabo je viđam, a otkako je ovo ozimilo pogotovo, Stanka se zove.”
“Stanka”, uskliknu Kamičko veselo. “Tetka Stanka! Ma je li moguće?!”
Kamičko i Tomo pozdraviše se sa svojim domaćinom i pođoše do tetke Stanke.
“Je li, bogati, kako si ono zovnuo psa?” upita ih Matija na rastanku.
“Džoni”, reče Miloš.
“E, jebem li mu sve, reče Matija, “nikad ne bi pogodio. A zvali ga mi svakako
Žućo, Floki, Riki... ma, neće pasja vjera ni da se okrene za tobom. Ajde,baš vam
fala, drago mi je da smo se upoznali i sretna vam Nova godina!”

***
“Tetka Stanka!” vikao je Miloš saginjući se da ude u neveliku kuću koja je Tomu
podsjećala na onu vještičju kućicu iz Ivice i Marice. “Tetka Stanka!”
“Ko je ?!” začu se iz ćoška, gdje je starica sjedila u mraku pokraj otvorenih
vratašaca štednjaka, sablasno osvijetljena crvenim plamenom.
 “Tetka Stanka, ja sam Miloš.”
“Koji Miloš.”
“Miloš Jovin. Od brata ti Jove.”
“Miloše moj!” zavapi starica pa dođe i zagrli nećaka, ni do prsiju mu nije. “Pa
otkud ti, moj Miloše, po ovome kijametu?”
“Evo, tetka”, reče Kamičko, “iz ludnice.”
“Pa kako je tamo ?”
“Lijepo”, kaže Miloš, “dobra je hrana.”
“Ajde, drago mi je”, reče stara, “neka si ti meni došao.”
“Ovo mi je prijatelj?
“Tomo”, reče Tomo pružajući u neprilici ruku.
“Nema veze”, kaže Stanka.
Uđoše Tomo i Kamičko i sjedoše za stol. Struje nema, a tetka ne vidi uliti petrolej
u svjetiljku. Tomo uli petrolej i domalo sitna kuhinjica zasja. Miloš pita tetku ima li
štogod za pojesti, a tetka kaže da nema. Jedino ako će njih dva ubiti pijetla. Još je
samo taj jedan pijetao živ i šeta po selu, pohajdučio se posvema, a tetka mu ništa ne
može jer je brži od nje.
Tomo i Kamičko pođoše u potjeru, Kamičko sa sjekirom, a Tomo uze nekakav
štap. Obilazili njih dvojica po selu dugo, već se skoro i mrak spustio, nigdje pijetla.
Naposljetku ga ugledaše kako se zavukao pod nekakav ostavljeni plug. Kamičko mu
sjekirom otkide glavu.
“Odmah se vidi šta je profi”, zaključio je Tomo.
Poslije tetka Stanka očistila pijetla, skuhali ga i od njega napravili juhu s
rezancima humanitarne pomoći, oglodali ga masnih brada. Tetka se, doduše, malo
mučila sa svojim zubalom koje više ne dihta kao nekada, ali je na kraju i ona
savladala svoju porciju.
“Ovo je bilo dobro”, rekao je na kraju Tomo zadovoljno se gladeći po trbuhu.
“Još da je sada mrknit jednu pivu...”
“Nemoj pretjerivati”, kazao mu je Kamičko. “Treba biti i s malim zadovoljan.”
“Pravo govoriš”, reče Tomo.
Tetka Stanka je onda otišla spavati, dok su Tomo i Miloš ostali za stolom. Prvi je
još malo svirao, sasvim tiho da ne probudi tetku na kauču, a drugi je slikao crno
drveće na pozadini krvavocrvenog neba. Uglavnom su šutjeli. Naposljetku i oni
legoše, u drugu sobu, na postelju od persone i po, odjeveni, jer je bilo jako hladno.
Negdje u noći Tomo se probudi osjećajući kako ga nešto guši. U potpunome
mraku, čuo je samo potmulo dahtanje i osjećao na sebi težinu onoga golemog
čovjeka kojeg je jučer upoznao u autobusu.
“Miloše”, prokrklja Tomo, “Miloše, smiri se.”
Miloš ni a ni be, nego samo dahće, reži i stiska mu ruke oko vrata.
“Miloše!” viknu Tomo otimajući se. “Miloše, jebo ga ti, šta radiš!”
 U taj čas stisak najednom popusti. Miloš maknu ruke.
“Oprosti”, kaže on skrušeno i tako blizu da Tomo može osjetiti njegov dah na
licu. “Možeš li mi oprostiti?
“Hoću ako se skineš s mene”, reče Tomo.
“Oprosti”, reče Miloš pa se skinu i odmaknu na svoju stranu postelje. “Oprosti
mi, prijatelju”, ponovi još jednom.
“Nema problema”, kaže Tomo.
“I nemoj, molim te, o ovome ništa govoriti doktoru Matkoviću.”
“Nemaš frke”, reče Tomo.
Ujutro se pozdravio s tetkom Stankom, a Kamičku kazao da pazi na sebe i ne
zajebava se. “I pazi na tetku”, kaže Tomo. “Hoću”, obeća Miloš. “Sretna ti Nova
godina.”
“I tebi, prijatelju.”
Onda su se izljubili i Tomo je otišao. Počela je 1997. Njihovi tragovi od jučer bili
su pokriveni snijegom što je sinoć napadao.
 Zemlja naših djedova

U malom je oglasniku istaknuta prodaja krasnoga seoskog gospodarstva negdje u

Baranji: prizemnica, štala i gnojnica, zahod u dnu dvorišta, pod prozorom šljiva
ranka, rode na dimnjaku... Zamislite jedan takav slučaj. Jeste li zamislili? Okej,
idemo dalje. Na rešou vam se podgrijava sarma za večeru, a vi, dakle, čitate taj
baranjski oglas i sanjarite o pastoralnoj idili nadomak Kopačkog rita, učini vam se
kako bi divotno bilo jutrom se gol do pojasa pljuskati hladnom vodom iz bunara i u
mlačnim večerima slušati kreket endemskih žaba, i odjednom vam dođe nekako
jadan i čovjeka nedostojan vaš sadašnji život podstanara u urbanom paklu
mnogokatne novogradnje sa zapišanim portunom. Privukli ste telefon, sričete broj na
dnu ponude, sami se sebi smijete zbog toga, ali, računate, Bože moj, šta me košta da
pitam.
“Dobra večer.”
“Dobra večer. Zbog oglasa zovem.”
“Ovo za kuću, je li ?”
“ E, to.”
“To vam je, gospodine moj dragi, pet tisuća maraka.”
“Pet tisuća maraka!” vičete vi zapanjeno.
“Ajde, neka bude tri”, kaže prodavač kolebljivo. “Tri tisuće - plati i nosi!”
“Ne, ne, slušajte”, kažete vi uzbuđeno, “neka bude tri i petsto, ali da se zna da je
prodano... Tri i petsto, a da vi kažete da je stvar gotova ako se još netko javi.”
“Evo ruke”, kaže čovjek s druge strane žice.
Umalo ste u papučama otrčali iz stana, uletjeli u auto, vozili se cijelu noć, negdje
oko Plitvica lupili po čelu zbog sarmi što su ostale na rešou, i evo vas rano ujutro na
žuđenome seoskom gospodarstvu, rukovali ste se s vlasnikom i... tek tada shvatili
kako ste u jučerašnjem telefonskom razgovoru zapravo prečuli njegovo ime. Milutin!
Milutin?! Pa jasno, zaključujete - Srbin, zašto bi inače kuća bila tako jeftina? No, to
vas ne zbunjuje: Bože moj, pa niste vi tjerali Srbe da se bune protiv demokratski
izabranehrvatske vlasti. Bez imalo zazora keširate Milutinu njegovih tri tisuće i
petsto maraka i to je to. Za ugovor ćete se ovih dana još morati naći u Belom
Manastiru, ali to je sitnica, formalnost.
I ode Milutin preko dvorišta tužno vukući noge, on je jedna takva umorna pojava
golemih ljubičastih podočnjaka da vam je gotovo došlo žao čovjeka. Ali onda se
osvrnete oko sebe i vidite da je sve kao u vašim snovima, i prizemnica, i štala, i
gnojnica, i zahod u dnu dvorišta, pod prozorom šljiva ranka i rode na dimnjaku,
natkriveni bunar s drvenim koloturnikom, čak i pseću kućicu s natpisom Garov ste
dobili za ništavnih tri i petsto. Bacate ključ u zrak i veselo ga hvatate pa odlazite još
malo njuškati po kući. Znatiželjno otvarate stari kredenac u kuhinji, dragošću vas
ispunja otučeni aluminijski lončić za mlijeko, nekoliko iskrivljenih žlica, tu je stočić
pokraj starog štednjaka za drva, na zidu iznad oronulog kauča izlizana tapiserija s
iskeženim lovačkim psima i lisicom koja zamiče u šumu. Navijate davno
zaustavljenu budilicu u kojoj se u ritmu otkucaja stade klimati mala plastična ptičica.
Ushićeno kimate s njom.
Drveni pod vam škripi pod nogama dok ulazite u sobu: crvotočni hrastovi ormari,
bračni krevet i zelenkasto retuširana fotografija nasmijanog vojnika sa šeretski
naherenom titovkom, škrinja i koltrine u vlažnoj i prohladnoj tišini. Sjedate na
ogoljeni krevet iskušavajući opruge u starim šuštama. Pa se ispružite ne skidajući
cipele i zurite u mrlje od plijesni na stropu prepoznavajući u njihovim oblicima
pijetla, slovo R, ženu neobično velikih grudi, bager... ili, ne, čekaj, ono nije bager,
nego mačka... I najednom osjetite sav umor od neprospavane noći, pred očima vam
se strelovitom brzinom odmotaju svi oni kilometri bijele crte u koju ste buljili kroz
vjetrobran kako izranja na svjetlu farova i nestaje pod vozilom, i usnete časovito i
tvrdo, utonete u mrak bez snova.
Budite se, otvarate oči, u sobi je mračno kao u bačvi, čuje se samo kreket onih
endemskih žaba. Ispočetka ne znate gdje ste se to zatekli, ništa vam nije jasno. Onda
se pomalo prisjetite svega i, začudo, ne osjećate više ni trun oduševljenja od jutros:
dapače, sve vam je to sada djetinjasto i glupo, tako baciti tri tisuće maraka, gdje vam
je pamet bila, koji će vam klinac nekakvo seosko gospodarstvo, pa još u Baranji.
Osim toga, osjećate upravo neljudsku glad, a u ustima vam je odvratno od nebrojenih
cigareta što ste ih prošlu noć podimili. Napokon, odlučili ste ustati i poći do
gostionice što ste je dolazeći vidjeli uz cestu, kadli...
“Miluuutineee!” oglasi se negdje iz mraka jezovito. “Miluuuutineee!”
Pritajili ste se u postelji, srce vam se izdajnički sakrilo iza slezene pa ne mrda.
“Miluuutineee!” javi se ponovno onaj strahotni glas. “Miii-luuu-tiii-neeeeee!”
odjekuje cijelom kućom i kao da se temelji tresu. “Miiiiii-luuuuu-tiiiii-neeeeee!...”
“Ko je to?!” viknuli ste napokon hinjenom strogoćom, uvjerljivo koliko god vam
je to dopustila vaša golema strava. “Ko je to tamo?!”
“Štaaa piiitaaaš kooo jeee, crniii Miiiluuutiii-neee?! Kooo daaa tiii neee znaaaš
kooo jeee?!... Tooo saaam jaaa, tvoooj kooomšiiijaaa Sveeetooozaaar!” predstavi se
napokon onaj iz mraka.
I tada se tu u mraku pred vama pojavi bijela lelujava prikaza sasvim golog
muškarca golemih bijelih brkova, bijela mu sjekirica za meso viri iz bijelog tjemena,
a bijela krv slijeva se niz čelo. “Zaaaštooo siii meee uuubiiiooo, Miiiluutiiineee?!”
kaže duh žalobnim glasom. “Paaa štaaa aaakooo saaam tiii spaaavooo saaa
žeeenooom, mooogooo siii iii tiii s mooojooom!”
I tu vama odjednom postade jasno zašto je kuća stvarno bila onako jeftina i zašto
je njezin prethodni vlasnik imao velike ljubičaste podočnjake, shvaćate kako je
postelja na kojoj upravo ležite nekoć jamačno bila poprištem strašnog zločina i htjeli
bi prikazi objasniti da vi niste Milutin, kakav crni Milutin, on je sada možda već i u
Srbiju otišao, a vi da ste novi vlasnik kuće i zovete se Krešimir, da, Krešimir, glupa
stvar, je l’ da, he, he, što se sve čovjeku neće dogoditi...
Ali, kasno je, znate? Kasno je za sve to. Jer, dok ste vi to sve tako krasno skontali,
već ste punih pet minuta bili mrtvi kao najmrtviji mrtvac u mrtvačnici. Milutin će
vas ujutro naći ohlađenog i sijedog, ukočenim prstima još ćete se držati za suhu
morsku travu što viri iz potrganih šušta. Melankolični ubojica potom će vas odvući u
dvorište i zakopati ispod kućice s natpisom Garov, a onda ponovno staviti oglas u
novine. Prodaje se krasno seosko gospodarstvo u Baranji: prizemnica, štala i
gnojnica, zahod u dnu dvorišta, pod prozorom šljiva ranka, rode na dimnjaku...
 Besmrtni Duduk

Ima li života poslije života čovjeku je nerješiva zagonetka još od osvita

civilizacija. Imamo li se pravo više ičemu nadati nakon što prdnemo u blato? Igraju
li se produžeci? Može li se život reprizirati kao domaći dramski program? Daje li
Bog repete ? Izgledi da bi mogli dobiti odgovore na sva ova pitanja ni u budućnosti
nisu osobito blistavi. Nezahvalnici koji odlaze ne pišu niti zovu, od njih ni pisma ni
razglednice. Sve što živome čovjeku preostaje - naravno, ako isključimo mogućnost
da se znatiželjnik ubije i osobno uvjeri - jest pouzdati se u svjedočenja onih što su
doživjeli kliničku smrt. Onih pak što su doživjeli kliničku smrt je malo, a i
svjedočenja im se poprilično razlikuju. Recimo, jedan što su ga jedva spasili od
prekomjerne doze narkotika kaže da je poslije smrti sve u jarkim bojama i sviraju
Pink Floydi. A jedan što su ga našli smrznutog u planini se kune da anđeli nose
gumene čizme, smrde na šljivovicu i bez pardona pucaju po zaštićenim životinjskim
vrstama. Nedostatak dobrovoljaca koji bi se u znanstvene svrhe na neko vrijeme
izložili prestanku rada srca u ovome svemu priječi sustavniji pristup.
Tako da možete vjerovati i ne vjerovati Zdenku Duduku iz sela Duduci kod K.-a,
nesretniku koji, dok vi ovo čitate, u jednome okružnom zatvoru očekuje suđenje
zbog umorstva s predumišljajem. Gospodin Duduk, naime, jedan je od onih koji su
otišli do predvorja smrti i natrag, u jednome kratkom odsječku vremena on je
zakoračio u onostrano, a mi smo, dobrotom upravitelja rečenog zatvora, na nekoliko
sati s njim razgovarali o tome jedinstvenom iskustvu. Evo Dudukove priče:
“Imate cigaru... A mogu li uzet jednu za kašnje ?... Ja reko ženi: ‘Ženo, sve mi
moš zaboravit, al bez duvana mi ne izlazi na oči.” I šta ti misliš da beštija nije
zaboravila. Veša mi donila - a lipo san joj reka da ovde ne smimo nosit svoju robu.
Naranača mi dovukla ko da san, božemiprosti, sušičav. Pa onda novina - donila mi
novine, a oćale zaboravila. Karte za briškulu mi donila - ajde, to je u redu. A cigare
ništa! Kaže: ‘Zaboravila.” E, kad je taj dan nišan ubio!... Nego, šta vas zanima. Ono
kad san umro... He, he!... A je li to za novine?... A oće li mi slika izać? Znate li kako
bi bilo najbolje, ja san puno razmišlja o tomu - najbolje da me slikate di držin križ na
kojemu piše moje ime: Zdenko Duduk, 1948 -1997. Je l’ da je tako najbolje?!
A to kako san umro?... Sve je to, kako bi van reka, počelo ima i dobra godina
dana, kad je umrla moja pokojna mater Nediljka... Ona?! Ma, jok, nije se ona
vraćala. Ona kako se izvrnila - tako i otišla... He, he, he!.. Brez povratne karte!...
Druga je jedna stvar ovde u pitanju: umre ti ona brez testamenta!... Ćaća? Ma di ti je
moj ćaća, on je davno umro: kopa bunar pa ga zatrpalo. A mlad još bio, nije na
umiranje ni mislio. Tako sve ostalo materi... I sad ti ona umrla, tribamo ti se sestra i
ja podilit. Samo tu jednu sestru iman. Sestra ko sestra, nije loša. Grišio bi dušu da ti
kažen da ne valja, ali njezin čovik Milan, moj zet - Bože te sačuvaj! Tako đavlije
čeljade ti u životu nisi vidio! Težak! Gospe moja, što je to jedan težak čovik. A
sitničav! Ne bi on Bogu pustio ma ovoliko!... A škrt! Da ti vidiš kako je to škrto!
Umrla timoja mater, mi se dilimo, a on sve gleda jednu kantu od goriva za traktor.
Žuta jedna kanta bila od dvadeset litara, ako je dopola bila puna, puno san ti reka. I
sad, kaže meni Milan, to moj zet: ‘Sura, daj jednu čašu od dva deci da i ovo
izmirimo pa popolovimo.” Ja reko: ‘Ajde, biž ća! Biž ća, pogrdo jedna, i ti i kanta,
dok te nisan nogon u prsi prokinio.”
I tako ti se mi dilili. Misec dana se dilili, svaku stvar napose, cilo nan se selo
smijalo. Najposli, razdilili mi sve šta se imalo razdiliti, samo još jedan dolac osta.
Dolac ga mi zvali. E, taj Dolac nikako! Ne bi da te Bog boguje! Ne da zet, a ne dan,
bogami, ni ja. Ionako san mu da više nego ga je zapadalo, a on bi i moju didovinu
uživa. E, neš, reko, majci!... Tako ti se mi posvadili oko toga Doca, dva miseca
nismo govorili zbog njega... Kad, jedno jutro doleti ti meni žena, sva se uspuvala,
viče: ‘Zdenko! Zdenko! Eno, Milan kopa u Docu.” Ja reko: ‘Milan, koji Milan?.”
Ona: ‘Zet Milan! Eno ga di kopa u Docu.” Ja: ‘Zet Milan?! Kopa u Docu?.” Ona:
‘E!’
Meni krv udarila u glavu! Popizdio momentalno! Uvatio jednu jasenovu granu i
poleti u Dolac! A kad tamo, zbiljam, Milan kopa. Zasuka rukave, razmava se
motikon i kopa li ga kopa. Ko da mu je ćaćino! Ja se malo primirio, reko: ‘Milane,
Božića ti, koliko san ti ja dužan za to što kopaš ?’ A on: ‘Što bi ti meni, šura moj, bio
dužan?’ Ja reko: ‘A di ti neću bit dužan kad moju zemlju kopaš?’ On meni: ‘Ne
kopan ja, šura, tvoju zemlju, nego je ovo moja zemlja.” Ja reko: ‘Ma, bogati?! Baš
tako?.” A on: ‘Bogami, baš tako.” I tu ti se ja razbisnin pa onon jasenovinon njemu
po kostima, a on, lija, nekako se izmaknu, okrenu se pa onon motikon udari po meni.
Evo, ovde me je udario, pravo među oči. Evo, još se vidi. Meni se zamanta u glavi,
zacrni mi se, pade ko kruška!
Prošlo ne znan koliko vrimena, meni se sad čini ko da je cila godina proletila, ja
čujen, neko me zove: ‘Zdenko!... Zdenko!... Zdenko!...’ Ja viknu: ‘Šta je!?’ On ništa,
i dalje zove: ‘Zdenko!... Zdenko!... Zdenko!...’Ja otvorio oči, kad vidin moga susida
Matišu di stoji ponad mene i šamara me. Ali ja nišan ja, nego stojin malo izdaljega i
gledan di me Matiša pleska. A pleska li me pleska. ‘Zdenko!... Zdenko!... Zdenko!...’
viče on i puca mi šamare da cili Dolac odjekuje. ‘Zdenko, je li ti dobro!?’ dere se on
pa - pljus! ‘Zdenko, je li ti dobro.” - pljus!... I tako još jedno desetak puta. Ja reko:
‘Matiša, di će mi bit dobro, kad si ubio Boga u meni. On ništa, ko da me ne čuje. A i
ja, ko da ne osjećan te njegove pleske, nego nekako ko da neman tila, stojin u zraku
ko arkandeo Mijovil. Ispod mene se skupilo svita, gledaju di san umro, a ja, ko za
dišpet svima, letin u nebesa i sve dalje i dalje čujen di me Matiša zove: ‘Zdenko!...
Zdenko!... Zdenko!... ‘Zdenko!... Zdenko!... Zdenko!... Zdenko!... Zdenko!...
Zdenko, je li ti dobro?!...’
Malo poslin, eto ti mene u nebesin. Sve bilo, čisto ko u apoteki! Nema jedne cike
na podu! Ovako jedan dugački hodnik prida mnon, ima u njemu, brat-bratu, dvista
metara. Ko da san u općinu doša. Neka para leti oko mene, malo je ko i studeno bilo.
Ništa. Prolazin ti ja tin hodnikon ko da znan di moran ić. Kako bi ti reka, ko da san u
svojoj kući, eto tako je to bilo. Dođen do na kraj, a tamo neki muškić, onako triest i
pet - četrdeset godina u vr glave bi moga imat, sidi za stolon i lista neku knjižurinu.
Knjiga, bogati, ima metar sa metar u njoj.
‘Dobar dan.” ‘Dobar dan.” ‘Vi ste?.” kaže on. Ja reko: ‘Zdenko Duduk, četrest
osmo godišće, otac Josip, majka Nediljka, djevojačko prezime Zvekan, selo Duduci.’
‘Samo trenutak’, kaže on pa lista onu svoju knjigu... Lista... Lista... Lista... Lista... U
jedan čas stade, kaže: ‘Žao mi je, ne mogu vas naći.” Ja reko: ‘Kako to?’ On kaže:
‘Lipo, nema vas u knjigi, niste još naručeni.”Ja reko: ‘Kako to mislite - nisan
naručen?.” On: ‘Eto tako, niste naručeni.”Ja reko: ‘To oće reć da san džaba dolazio ?’
A on me pogleda, vidi se, nešto mu nije pravo, zna da je zajeba stvar. Kaže:
‘Sačekajte minutu da vidim šta Stari kaže, možemo li vas primiti preko reda.’
Nestade on iza jedni vrata, ja nišan ni vidio da su tu vrata. Prođe par minuta, evo
ti ga opet. Kaže: ‘Žao mi je, Stari spava, reka je da ga ne dižu osim ako nije šta
hitno.’ Ja reko: ‘A ja, šta ja nišan hitan?’ On kaže: ‘Niste.’ Reko: ‘Pa šta ću sad?’ A
on meni: ‘Morete se vratit oklen ste i došli.’
I tu ti se meni ponovo zacrni prid očima i u glavi mi stade odjekivat: ‘Morete se
vratit oklen ste i došli... Morete se vratit oklen ste i došli... Morete se vratit oklen ste
i došli... Morete se vratit oklen ste i došli... Morete se vratit oklen ste i došli.’ Kad, u
jednon času ponovo ja čujen Matišu. ‘Zdenko!... Zdenko!... Zdenko!... Zdenko!...
Zdenko!... Zdenko.” viče Matiša pa me šamara bezdušno, ali sad, bogami, boli svaki
put kad me opauči po obrazu. Ja otvorio oči, reko: ‘Matiša, krvi mi, pukneš li me još
jednon, ne triba ti žena večeras iznit pijat na stol.’ On stade, zasmija se, čisto mu
drago zbog mene. A i meni drago. Nu, bogati, di mi neće bit drago.”
Još pomalo ošamućen od udarca, Zdenko se tada ustao s njive i pridržavan od
dvojice susretljivih suseljana otišao kući kao da mu se ništa nije dogodilo. Još
sutradan se malo oporavljao, a dva dana kasnije, kad je osjetio da je ponovno u snazi,
s olovnom cijevi, što je ostala od vodovoda kad su ga uvodili u kuću još šezdesetih
godina, potražio je zeta Milana i dobro odmjerenim udarcem ga složio na pod. Za
razliku od svoga šurjaka dva dana ranije, Milan više nije ustao. Zdenko je, kako smo
već kazali, sada u zatvoru gdje očekuje suđenje zbog tog ubojstva. Zanimljivo je da
je i rečeno ubojstvo na neki način dio Zdenkova zagrobnog iskustva i da Zdenko na
tome kani zasnovati svoju obranu na sudu.
“Jer, šta”, pojašnjava naš junak, “ono kad san ja bio na nebesima i kad mi je oni
muški reka da se vratin oklen san i doša jer da nisan naručen, ja reko: ‘Dobro, nema
problema, ja ću se vratit, nego, recite mi, molin vas, kad je naručen moj zet. Milan
Kosirić se on zove, četrest šesto godišće, selo Duduci?’
A oni muški pogleda u onu knjigu pa me pogleda veselo. Kaže: ‘Ne bi virovali,
on van je naručen za dva dana. A šta vas to zanima?’ Ja reko: ‘Ništa. Samo san tio bit
siguran.’“
 Veliki šoping

Netko, ali možda tek svaki deseti, bi se ispričao zbog toga. Većina ne bi rekla
ništa, izmičući se prošli bi pokraj čistačice gotovo kao da je nema, a ova bi se za
njima uspravila, uhvatila za križa i, gušeći gnjev u sebi, nemoćno gledala kako
ostavljaju tragove blatnjavih cipela na stubama što ih je svježe oprala. Ako bi to bilo
koje dijete, Roza bi se još osmjelila podviknuti, pa i opsovati roditelje što su ga tako
odgojili. Samim se roditeljima ipak rijetko usuđivala prigovoriti.
Kad se prije pedeset i nešto godina rodila u nekom selu gore u zaleđu, bila je tako
sitna da su njezini cijelu noć molili krunice da preživi. Tako je i dobila ime -
Rozarija. Obitelj je, govorili su svi kasnije, očito pretjerala s tim rozarijama, jer se
Rozarija iz bespomoćnog mladunca za kojega nisi znao je limačić ili dijete, razvila u
krupno i krepko dijete koje je s tekom proždiralo kruh s mašću, puru, kuhane
krumpire ili kao kamen tvrde zelene kruške tek što su se izmetnule iz cvijeta. Luk je
grizla kao jabuku, a djed, čija je ljubimica bila, ponekad bi je, za svoje veselje i na
užas ukućana, nagovorio da za pedeset para proguta opušak od škije. Već s trinaest
prsi su joj bile razvijene kao u odrasle žene, sa sedamnaest je bila tako velika da je
mater kazala da se nikada neće udati, dvije godine kasnije to se proročanstvo
pokazalo neistinitim.
Sam Rozarijin muž, Ivan, za ovu je priču manje važan, njemu možemo zahvaliti
tek da je Rozarija došla u grad i naselila se tu na Plavcu. On je bio vozač kamiona u
jednoj državnoj klaonici i kao takav ovdje u jednoj zgradi dobio sićušnu garsonijeru
za ženu i tek rođenu kćer Amaliju. Taj Rozarijin muž je, da ne lažemo, bio propalica:
lažljiv, sebičan i slab na alkohol. Jednom je čak i udario Rozu, ali ga je ona na to
tako opaučila otvorenim dlanom po uhu, da je budala brzo skontao da se nasiljem
ništa ne rješava. Kad se koju godinu kasnije s kamionom pijan survao u jednu
provaliju, Rozarija nije dugo žalila.
Ostala je sama s kćeri, zaposlila se kao čistačica u vrtiću, popodnevima pere
stubišta tu po kvartu, dvaput tjedno i jednu privatnu stomatološku ordinaciju. Neko
je vrijeme pokušala čuvati djecu, ali je onda shvatila da nema živaca za to. Ponekad
zaradi koju kunu od švercane kozmetike ili majica koje joj uvale da prodaje po
stanovima. Vrlo je pobožna i kreposna žena. Barem što se zna. A o njoj se uopće
malo zna, to krupno šutljivo tijelo u ispranoj ljubičastoj trenirci obično vidiš samo na
stubištu, a mnogi ga ni tada ne primijete.
Amalija se, baš kao i mater, vrlo razno razvila. No, bila je, valjda na oca, zgodna.
Možda ne baš lijepa, ali visoka i prsata, čvrsta, mesnata, vrlo izazovna ženska
utegnuta u tijesne majice i na štiklicama. Već u njezinoj petnaestoj valjda nju su
čekali muškarci u autima ispred zgrade i Rozi se to nije nimalo sviđalo. S
negodovanjem je gledala kako se ova blajha i tapira, čupka obrve, tamnocrvenom
olovkom rubi usne, pred zrcalom zamišljeno važe sise u crnom čipkanom grudnjaku.
Pritom je djevojka jedva srednju frizersku završila. To nisi mogao pet minuta
natjerati da sjedi s knjigom, pa da se ubiješ. Od toga vremena, po prilici, Rozalija je
govoreći o svojoj jedinici običavala kazati “ona moja kobila”.
“Ona moja kobila, zamisli što je počela oblačiti”, priča tako Rozarija za kavom
svojoj prijateljici Anđelki, kuharici u vrtiću.
Anđelka, to je već postao običaj, za njih dvije oko deset ujutro skuha tursku kavu.
Dvadeset deka fine mljevene mješavine povremena je sitna pronevjera proračunskog
novca, jer djeca u vrtiću, dakako, ne piju kavu.
“Skida se ona sinoć”, govori čistačica, “a ispod hlača joj nekakve Bože te sačuvaj
crvene gaćice, nemaš ih što za vidjeti. Na guzici skroz tanke, pa joj se uvukle unutra.
Bog s tobom, kćerce, govorim joj ja, pa što si to stavila na sebe, a ona mi kaže da su
to nekakve... ne znam sada kako je rekla.”
“Tange”, pomogne joj Anđelka.
“E, to!”
“To ti je sada moderno.”
“Ne znam ja šta je moderno i šta nije moderno, ali sam kobili kazala da u takvim
gaćicama u mojoj kući, dok sam ja živa, neće spavati.”
“Pa je li se presvukla?”
“E, bogati”, kaže Roza zadovoljno.
Amalija je, sada već dosta davno ima od toga, nekih šest mjeseci radila u
nekakvome frizeraju koji je naposljetku propao i otada je nezaposlena. Rozu
specijalno izbezumljuje da djevojka uopće nije nesretna zbog toga. Srećom, malo se i
vide. Mater po cijeli dan radi, dok ova kod kuće pušući u lak na noktima gleda
sapunice, a navečer, kad se stara vrati, Amalija je već izašla i nema je nekada i do
zore.
“Ti misliš da ja ne vidim šta ti radiš”, govori Roza kćeri, “a ja sve vidim. Sve ja
vidim i znam da to neće na dobro izaći.”
Amalija se najčešće pravi da je nije čula.
Napokon, kći je prvi put dovela nekog muškarca u stan. Ili je možda toga bilo i
ranije, samo Rozarija za to nije znala. Jednom, kad se zbog nečega ranije vratila s
posla, zatekla ga je kako sjedi na njezinom kauču i pije viski. Bocu Teacher’sa, koju
je čistačica kupila da se nade kad svećenik dođe blagosloviti stan ili u nekoj tako
svečanijoj zgodi, tip je bio već skoro dopola popio. Bio je, što je Roza odmah
primijetila, skupo odjeven i dosta stariji od Amalije.
“Mama”, rekla je Amalija vidno usplahirena materinim neočekivanim dolaskom,
“ovo je gospodin Zlokić.”
Gospodin Zlokić hitro ustane i spremno ispruži desnicu na kojoj bljesne
narukvica od bijelog zlata.
Roza mrzovoljno protisnuvši vlastito ime shvati da ga poznaje. Vidjela je njegovu
sliku u novinama: pa da, Zlokić, vlasnik “Zlokića”, lanca supermarketa što se
posljednjih godina razmilio po čitavome gradu. Roza, još u jakni i sa šalom oko
vrata, sjedne za kuhinjski stol, nimalo impresionirana pojavom bogatuna u njezinu
stanu.
“Onda”, rekla je Amalija krišom pogledavajući majku, “počeo si mi pričati o
Ninu. Kakav je on uživo?”
Nino je, to je čak i Rozarija znala, bio pjevač.
“Nino?” rekao je Zlokić kao umorno, otpio još gutljaj Rozinog viskija i u jednu
riječ prezirno sažeo: “Škrt!”
“Nemoj me zezat?!”
“Uuuu... Da samo vidiš kolika je njemu zmija u džepu!”
“Vidiš, nikada ne bih rekla”, sasvim se iskreno začudila Amalija.
“Nino?” ponovio je Zlokić podsmješljivo. “Kad smo se dogovarali za spot, nas
dva smo se jedno deset puta nalazili. Što na piću, što na ručku. I šta misliš, tko je
svaki put platio? Zlokić! Ma, da bi se on barem mašio za novčanik. Nego, ništa!”
Čistačica u vrtiću “Zvjezdica” čitavo je vrijeme njihova razgovora šutjela. Malo
zato jer tu ona doista nije imala što reći, a malo i zato jer ju je živcirao sredovječni
gelipter kojega je zatekla u svojem stanu. Dok je Zlokić samoljubivo mljeo o Ninu, o
tomu kako je Nino spot za svoj posljednji hit dijelom snimio u jednome njegovu
dućanu, pa je pjevajući raširio ruke i srušio policu s kozmetikom, pa o tome kako se
Nino napio kad su iz novoga daewo matiza izvlačili račune u nagradnoj igri za
mušterije u kojoj je novi daewo matiz bio glavna nagrada... čistačica je bivala sve
ljuća zbog toga trgovca koji se dokopao para i sada se razmeće svojim poznanstvima
s estrade, lovi mlade cure i pije njezin viski. Osjećala se nekako čak i poniženom od
toga Zlokića. Onda je u jednom času vidjela onu svoju kobilu kako ushićeno gleda
toga prdonju i došlo joj je da je s obje ruke uhvati za onu njezinu plavu čupu i tresne
glavom o zid.
“Kako ti se sviđa?” upitala ju je Amalija kasnije, čim je Zlokić otišao.
“Ne sviđa mi se”, rekla je Roza jezgrovito. “Osim toga, ima i vjenčani prsten na
ruci.”
“Ali će se razvest.”
“Pa će tebe oženiti ?”
“Hoće... Kaže da hoće...”
“E, da...” kazala je čistačica sumnjičavo.
Prošlo je nekoliko mjeseci otada, tu u kvartu sve se češće moglo vidjeti Zlokićev
modri mercedes i svi su već znali za njegovu vezu s Rozarijinom kćeri. Jednom u
dućanu, baš kad se Roza slučajno tu zatekla, jedna je prodavačica s nekom
mušterijom razgovarala o tome. Smijali su se pogrdno i izgovarali sramotne riječi i
čistačica je izašla postidena. Naposljetku je došlo dotle da je i Rozina prijateljica
Anđelka, koja je stvarno dobra i skromna žena koju ne zanima što svijet priča, načula
o tome.
“Što sam čula”, kaže kuharica, “da ti je kćer s onim Zlokićem?”
“Molim te, o tomu mi ništa ne govori”, zamolila je Roza.
Za sve to vrijeme ona je gotovo prestala viđati kćer. Toliko je bila zaluđena
Zlokićem da je doma samo spavala, a sve češće bogme ni to. Tek, jednu večer,
Amalija je ostala kod kuće, ne izlazi joj se, kaže.
“Pa gdje je onaj tvoj ?” pita je mater.
“Na skijanju”, kaže Amalija.
“Dabogda obje noge polomio”, kaže Roza.
Amalija šuti.
“A s kim je na skijanju?” pita sada Rozarija. “Bit će da je sa ženom otišao?” Kći
opet šuti.
“Glupačo jedna”, kaže čistačica jetko.
Malo poslije toga, kad se Zlokić, preplanuo i bez gipsanih longeta na nogama,
vratio sa skijanja i ona se njezina kobila počela ponovno vucarati s njim, smjernoj je
čistačici vrtića prekipjelo.
I pazite sada što je napravila.
Rozarija nikada u životu nije napravila veliki šoping. Sa svoje teško zarađene tri
tisuće kuna uvijek je samo snuždeno gledala kako drugi iznose prepune vrećice iz
prtjažnika. Ovaj put je odlučila napraviti presedan. Otišla je u “Zlokića”. I srce joj je
zadrhtalo kad su se pred njom, sama od sebe, otvorila vrata velikog supermarketa.
Ipak, nije se dala pokolebati. Kad je vidjela da svi uzimaju košare s kotačićima
pokraj ulaza, uzela je i ona jednu. Vidjela je i Zlokića, stajao je malo dalje u bijeloj
kuti s crveno izvezenim znakom svojega poduzeća na džepiću na prsima. I on je nju
vidio i, uočila je, čisto se začudio otkud ona tu, ali se pravio kao da je ne poznaje.
Rozarija nije htjela da njemu bude neugodno, pa se i ona pričinila kao da ne zna
njega.
Kupila je svašta taj dan. Kupila je fine šunke, i suhe vratine, i kranjskih. Onda je
dala da joj izrežu dobrih kilo i po ementalera. Pa je uzela čitav jedan podravec u
crvenom najlonskom omotu. Kupila je pola tuceta sardina s povrćem, kisele
krastavce u staklenki od tri kilograma, dvije juhe od gljiva uzela je jer joj se svidjela
slika na vrećici. Onda majonezu - dvije tube. Senf - dvije tube. Kečap - baš da vidi
koji je to vrag. Kupila je napolitanke u vrećici od kilograma, dvije vrećice. Čokolade
s rižom, te su joj uvijek bile najdraže, i nekoliko vrećica mentol bombona. Onda je
sebi kupila i malo vina: odavno nije pila vino. Pa je ugledla policu sa žestokim
pićima, na njoj našla Teacher s i uzela jednu bocu. Pa se vratila i uzela još dvije. Kod
kozmetike je valjda pola sata birala sapune i dezodoranse, na odjelu deterdženata je
uzela deterdžent pa čak i dvije litre omekšivača za rublje. Kupila je novu metlu.
Gurala je pred sobom kolica supermarketa ponosno kao što mlade majke guraju
kolica s bebama. Sasvim polako je prolazila između polica, njišući golemim
guzovima utegnutim u tajice kao prava gospođa. Pomno je razgledavala izloženu
robu, čitala deklaracije, provjeravala rokove trajanja. I čitavo vrijeme proganjao ju je
osjećaj da je Zlokić tu negdje iza i gleda je, ali kad god bi okrenula glavu, njega nije
bilo. Samo ga je jednom vidjela kako je glavom brzo zamakao iza police s mačjom
hranom. Nije se dala time omesti.
Taj je dan natrpala u kolica kako se to valjda i u “Zlokiću” rijetko vida. Nakon
dobroga sata ili čak sata i pol u supermarketu sa svim se pojavila na kasi, djevojci je
trebalo dugo da svu robu provuče preko one crvene niti što je sjala ispod staklenog
prozorčića u blagajničkom pultu i svaki put bi tako zapijukalo da se Rozariji činilo
da se to nekakva pjevica oglašava odnekud iz krletke. Račun je na kraju ispao preko
tri tisuće kuna.
“Gotovina ili kartica?” upitala je blagajnica.
Rozariji se tada oduzeo dah od straha i na tren se činilo da neće biti u stanju reći
ono što je kanila.
“Ništa”, kazala je ipak i kao slučajno pogledala negdje pokraj Zlokića, koji je
stajao malo dalje. “Ja sam se s gazdom sve dogovorila. On će ovo srediti.”
Blagajnica je pogledala gazdu, a ovaj je skamenjeno pogledao blagajnicu, pa
Rozariju, pa neku ženu što se pokraj njega istog časa namrštila, pa ponovno
blagajnicu, i ponešto neodlučno, ali ipak kimnuo.
Taj dan je Rozarija trebala očistiti onu stomatološku ordinaciju, ali je sebi dala
slobodan dan. Došla je kući i sebi napravila najukusniji sendvič što ga je ikada
pojela, sa šunkom, ementalerom, krastavcima i majonezom, u polovici francuskog
kruha. Već kad ga je samo vidjela tako krasnog, obuzela ju je takva divlja glad kakvu
ne pamti valjda još iz onoga vremena kad je proždirala kruh s mašću, puru, kuhane
krumpire i kao kamen tvrde zelene kruške tek što su se izmetnule iz cvijeta.
“Đubre”, rekla je Rozarija sretno gledajući sendvič.
“On se misli sa sirotinjom zajebavati.”
Đubre se, dakako, više nikada nije pojavilo na njezinim vratima. Usput budi
rečeno, u novinama ga je prije nekoliko dana popularni Nino optužio da mu je dužan
neke pare.
 Pogledaj što je mačka donijela

Nečija je zelena vjetrovka visila u predsoblju i u stanu je bilo neuobičajeno tiho

kad je Irena oko jedan došla iz škole. Uznemirila se jer je odmah znala tko je došao.
Premda, teško je kazati da je baš znala. Prije će biti da je toliko puta iščekivala
njegov dolazak, zamišljala da će ga naći kad se vrati kući, da joj se sada činilo kao
da je već proživjela te časove, korak po korak niz polumračni hodnik, prema
svijetlom pravokutniku od mutnog stakla na kuhinjskim vratima. Kao da je to sanjala
bezbroj puta, iz noći u noć, uvijek isti san. Tako se nekako osjetila, kao u nekom
poznatom snu, toga zimskog popodneva, kad je ušla u kuhinju, a on je sjedio tamo,
nalakćen za stolom mami preko puta. Podignuo je glavu i plašljivo je pogledao sivim
očima, a ona se počela tresti.
“Pogledaj, molim te, što je mačka donijela”, rekla je mama nervozno se
pokušavajući našaliti.
Irena se naslonila na frižider. Ona je u rujnu napunila petnaest i već neko vrijeme
umije vješto odbrusiti odraslima, podići glas i lupati vratima kad je iživciraju mama
ili razrednica i sviđa joj se vlastita snaga u takvim prilikama, baš kao što je sada
bijesna od nemoći i straha. Sve je ovo prošla u snu koji se ponavljao iz noći u noć,
bila je spremna, uvježbala je ton sarkastičnog prijekora i brižljivo izabrala uvrede za
ovu priliku, znala je od riječi do riječi što će tata kazati i što će mu ona otrovno
odgovoriti, kako će ga ostaviti bez teksta, poniziti, pljunuti kao što je on prije šest
godina pljunuo mamu, brata i nju.
I sve je to u ovom trenutku iščeznulo, sve je glupača zaboravila. Govno se
napokon pojavilo, a ona se naslonila na frižider pa rida u dlanove i srami se. Tata
ustaje i hoće je zagrliti, a ona se tek tada otrgne i udara ga šakama.
“Ostavi me! Ostavi me, đubre!” vrišti Irena lica iskrivljenog od plača.
On ustukne i stoji na kuhinjskim pločicama ne znajući što bi s rukama, a mama
priđe i zagrli Irenu.
“Darko, sjedni”, kaže.
Muškarac, vjerojatno i ne razmišljajući kako je to neprilično, neodlučno korakne
prema njih dvije, a mama malo uzmakne.
“Sjedni, rekla sam”, ponovi Jelena odlučno.
On sjedne.
“Kako si ga mogla pustit u kuću”, kaže Irena. Mama je gura da i ona sjedne, no
djevojka se otme.
 “Kravo”, reče ona materi. “Irena, pripazi na jezik.”
“Kravo glupa.”
U nekoj bi drugoj prilici za ovo bez greške fasovala šamar, no Jelena se danas ne
želi svađati. Uvlači se natrag između zida i stola i spusti na stolac, čudeći se vlastitoj
sabranosti. I ona je, kao i Irena, bezbroj puta sanjala ovaj trenutak i cviljela u mraku
gurajući šaku u usta da se djeca ne probude, a danas je opet bila neobično mirna kad
je Darko došao. Zadrhtala je na trenutak kad ga je vidjela na vratima, ali se nije
slomila. Pustila ga je unutra, skuhala mu kavu i što su dulje razgovarali, bivala sve
ravnodušnija, gledala ga s nekakvom tupom znatiželjom, bez gnjeva i gorčine, kao
da je tuđi život posrijedi. Kao da se samo slabo sjeća da je netko u uredu pričao kako
je nekojženi muž otišao tražiti posao u Nizozemsku i šest godina se nije javio njoj i
djeci, tako joj sada daleko i strano izgleda njezina sudbina. Ne osjeća ni gnjev, ni
žaljenje, samo joj u jednom trenutku, tko zna zašto, padne na pamet Darkov veliki
okrugli madež na rebrima, ispod lijeve ruke, i neka joj mukla tuga ispuni srce.
“Onda, zašto si došao?” pita Irena kočoperno, prekriživši ruke na prsima, sada
vladajući sobom, veličanstvena u svom pubertetskom cinizmu.
Darko šuti. Pa nije puno ostario, primjećuje Jelena. Ne bi se reklo da se ubijao
teškim radom. Istina, znao se uvjerljivo zaklinjati u rad. Tko ga ne zna, rasplakao bi
se od ganuća da čuje kad Darko svečano izjavi da je spreman i kanale kopati da
prehrani svoju obitelj. Jelena je, s druge strane, tu stvar previše puta čula i davno ju
je prestala impresionirati. Sumnjala je, štoviše, da dođe do kopanja kanala, bi li
njezin muž uopće znao s koje strane valja primiti lopatu. Lijen i nepouzdan, Darko se
nije mogao skrasiti ni u jednom poslu, a uvijek kad bi propao, netko mu je drugi bio
kriv. Nizozemska je bila posljednja u nizu njegovih fenomenalnih poslovnih zamisli.
Nekakav čovjek, Darko ga je prvi put vidio za šankom u kafiću, mu je ispričao kako
negdje u holandskom selu mlati pare na ekološkoj hrani pa je njezin muž već za
nekoliko dana postao vodeći svjetski stručnjak za uzgoj soje, posudio novac za
putovanje, poljubio nju i djecu - Irena je imala devet, a Luka četiri - i nestao da se ne
javi punih šest godina.
Poznajući ga, Jelena je naslućivala kako je to bilo. Kako je sve pošlo ukrivo. Nije
se javio nakon dva tjedna pa se, slabić kakav je uvijek bio, zasramio, a onda mu je
svaki dan bilo sve teže. Ni ekološka se hrana zacijelo nije otkrila onako unosna kako
se ispočetka činilo. U ispranom modrom puloveru i trapericama, Darko svakako nije
djelovao kao netko čije proizvode možete naći u svakom bolje opremljenom dućanu
u Europskoj uniji...
“Onda, gukni golube. Što te je dovelo u naše krajeve?” nastavljala je Irena.
“Ima rak”, rekla je Jelena kratko, da prekine to kćerino kurčenje.
Irena se lecnula.
“Stvarno?”
“Stvarno. Rak jetre. Ostalo mu je još šest mjeseci.”
 “Imaš rak jetre?” Darko je kimnuo.
“Ajde, baš mi je drago”, rekla je djevojka.
“Došao sam se samo oprostit s vama”, rekao je Darko potišteno gledajući sad
ženu sad kćer.
Irena nije izdržala pa je otrčala iz kuhinje. Čulo se kako su se dolje u hodniku
zalupila vrata kupaonice.
“I to je definitivna dijagnoza?” upitala je Jelena šapatom.
Darko je kimnuo.
“Pa kad su ga otkrili ?”
“Prije tri tjedna. Već duže...” muškarac je teško uzdahnuo iskrivivši lice od bola.
“Već duže vrijeme bolilo me ovdje...” uhvatio se desnom rukom pod rebra. “I
nekakav osjećaj nadutosti... Pa sam otišao kod prijatelja liječnika, on me poslao
specijalisti, specijalista dao na pretrage... Ne moram ti ni govorit koliko je to koštalo.
Sve što sam ušparao, otišlo doktorima. A nizašto. Nema pomoći, kasno sam došao...”
“O, Darko...” jauknula je Jelena.
“Metastaze su se proširile na pluća i limfne žlijezde... Zamolio sam liječnike da
mi sve kažu kako je, da mi ništa ne lažu...”
“Pa jasno.”
“‘Sve mi recite, neka bude što mora biti’, kazao sam im, a oni su mi otvoreno
rekli da mi nikakvo liječenje, kemoterapija, zračenje, operacija, više ne može
pomoći, ništa u mom stanju više ne dolazi u obzir. ‘Samo bi vas nepotrebno
izmučili’, kažu.”
Palcem i kažiprstom pritisnuo je krajeve očiju da zaustavi suze, a žena ga je
poželjela pomaziti po licu.
“Došao sam samo da prije smrti još jednom vidim tebe i djecu”, glas mu je
zadrhtao. “I da vam kažem da mi je žao. Bio sam loš prema vama. Loš, loš, loš...”
Glas mu se gubio u ridajima. Zaplakala je i Jelena. Pa i Irena se pojavila na
vratima sva crvena i zaslinjena od suza.
“Ako misliš da ću ti ja doći na sprovod, varaš se. Gorko se varaš, dragoviću”,
rekla je samo s vrata i otrčala u svoju sobu.
Izašla je samo kasnije tog popodneva da ruča i brzo pojela ne progovorivši ni
riječ, dok je otac s druge strane stola pomagao Luki oko domaće zadaće iz
vjeronauka. Dječaku su odlučili ništa ne govoriti o očevu raku. On je nekako
najmirnije doživio njegov povratak. Već poslije dva sata zajedno su crtali u radnoj
bilježnici i sedam smrtnih grijeha, onako kako ih dječak zamišlja. Jelena je, perući
sude, preko ramena dobacila da je dosta da Luka nacrta svoga tatu. Lijenost, oholost,
neumjerenost... tata je bio uvjerljiv model za svih sedam ljudskih slabosti. Grešnik u
modrom puloveru nije se javio za ispravak krivog navoda. Uvukao je glavu u ramena
i nije se puno glasao. Nekad je, siroče, bio puno govorljiviji, primijetila je Jelena.
Časak kasnije uhvatila se u opscenoj misli kako nema nijedan pristojan crni
komad odjeće u ormaru.
Luka je otišao u dječju sobu, a njih dvoje su ponovno ostali sami u kuhinji. Ona
im je skuhala čaj.
“O čemu razmišljaš?” upitala je Jelena.
Darko je zavrtio glavom da ne razmišlja ni o čemu.
“Reci mi”, ustrajavala je ona, spuštajući ruke preko njegovih ruku. “Daj da ti
pomognem?
On je ponovno zavrtio glavom. Jelena mu nije mogla pomoći. Gledao ju je
tjeskobno, dok je ona uzaludno pokušavala proniknuti što je u njegovoj glavi.
Nije to mogao podijeliti s njom. Jer, što je Darku uistinu bilo u glavi? Iskreno,
stvar je puno bolje zvučala kad ju je smislio. Ispočetka se, baš kao i njegovi
bezbrojni poslovni pothvati, činilo kao izvanredna ideja. Izmisliti rak i umiranje pa
se doći zauvijek oprostiti s obitelji koju je davno napustio, a oni da mu se očekivano
smiluju i prime ga natrag. Okej, dosad je sve išlo savršeno po planu, no opravdano je
strahovao što dalje. Kako se izvući iz toga sranja? Mislim, ako odbacimo relativno
neprivlačnu ideju samoubojstva, koje ponekad neizlječivi bolesnici naprave, kako bi
drukčije sakrio da je lagao? Tko uopće liječi imaginarne karcinome jetre s
metastazama na plućima i limfnim žlijezdama? Neki vidari možda, travari, kristalna
kugla, astrologija? Liječenje tarotom navodno se pokazalo izvrsnim...

***
Prošao je tjedan dana, Božić se primakao. Jelena, Darko i Luka skupa su okitili
bor. Irena još nije izlazila iz sobe. Ocu bi tek povremeno u prolazu dobacila da još
nije krepao, a on bi se ponizno složio s njom. S drugo dvoje je već ljepše
komunicirao. Mali mu se sasvim predao, a i žena je svaki dan bila sve srdačnija
prema njemu. Navečer bi namjestila postelju na trosjedu pa bi još malo nakon toga
ostali razgovarati, osvijetljeni samo žutim svjetlom lampe s platnenim sjenilom.
Uspijevao ju je nasmijati kao nekada. Nekoliko je puta bio blizu da je upita i malo
pice, no nekako mu se činilo da oboljeli od karcinoma ne bi trebali imati bogzna
kakav seksualni apetit.
“Da znaš”, rekla je Jelena jedno jutro sumnjičavo ga gledajući, “malo ti se kao
vratila boja u obraze.”
On se smrznuo od užasa i niti minut kasnije odglumio jedan napad, užasniji nego
ikad. Pao je na koljena od bolova, držeći se rukom za jetru.
“Darko! Darko!” vikala je Jelena preplašeno. “Darko, da te vodim na hitnu?!”
Darko je zavrtio glavom da neće na hitnu.
“Ajmo, molim te, barem da ti daju morfij.”
Darko je zatresao da neće ni morfij.
“E, još nam samo treba da se počne i drogirati”, doviknula je iz druge sobe Irena
bezosjećajno.
Darko je tada malo kao došao k sebi i lagano se uspravio.
“Čuj, Jelena, jebi ga, pa ne može ona tako govorit o svom ocu”, rekao je
prijekorno.
“Čuj, Darko, jebi ga, može”, rekla je Jelena.
Na Badnji dan bakalar je Jelena napravila na bijelo, a Darko je spremio brujet.
Irena, dakako, nije ni pogledala njegovo jelo. Popodne je on odrijemao, a oni su
otišli kod Jeleninih. Baka i djed, razumljivo, nisu željeli vidjeti zeta, premda su se
vrlo radovali njegovu sprovodu. Po Jeleni su poručili da to nipošto ne bi željeli
propustiti. Jelena i djeca kasnije su otišli na ponoćku, već je skoro bilo jedan kad su
se vratili. Luka se jedva dovukao kako je bio pospan. Htio je da ga otac ušuška pa je
Darko sjedio na njegovoj postelji sve dok dječak nije zaspao. Irena je na drugoj
strani sobe čitala neku knjigu. Darko ju je u jednom času uhvatio kako ga gleda i
posramio se od nesreće u njezinim očima.
“Ofarbat ću se u plavo kad umreš”, šapnula je ona.
“Žao mi je da to neću vidjeti.”
Djevojka je tiho zajecala. Njemu se srce kidalo.
Izašao je i vratio se u dnevnu sobu. On i žena sjedili su u foteljama jedno nasuprot
drugome. Jelena je izgledala prelijepo u vunenom kostimu boje bijele kave. Suknja
joj se digla iznad koljena otkrivajući još uvijek senzacionalne noge. Bila je, osim
toga, malo i nacrvcana, rumena i vesela, jer je nakon mise još otišla na nekakvo
čašćenje, gdje je popila dvije čaše vina. Alkohol je isprao očaj iz nje, opustio,
izgladio joj grč oko usana, i Darko ju je snažno poželio.
“Oprosti, umorna sam”, odmahnula je rukom, “ne mogu ti večeras pravit krevet.”
“Nema veze, sam ću.”
Ustao je i krenuo se skidati za spavanje, hlače i čarape, košulju, majicu. Odjenuo
je hlače od pidžame i stajao načas gol do pasa prije nego će navući gornji dio, kad je
ona rekla...
“Ljubavi, ti uopće ne izgledaš kao da imaš rak.”
Darko se makinalno uhvatio za jetru, a ona je zastala. U trenutku se rastrijeznila
kad je shvatila. Nasmiješila se, a i on se, uočivši promjenu na njezinu licu, ukočio
nesigurno je gledajući, još uvijek s dlanom na jetri.
“Znaš, Darko”, rekla je Jelena, “kad si ti otišao i godinama se nisi javljao, sve sam
mislila kako će me jednom zvati odnekud iz Nizozemske, negdje iz neke mrtvačnice,
da dođem identificirati tvoj leš. Ne znam otkud mi je došlo da ćeš ti biti mrtav, ni
zašto sam mislila da će ti tijelo biti unakaženo, ali eto, to me je mučilo. Ja ostavljam
djecu kod svojih i odlazim u Nizozemsku. Neki mi mrtvozornik tamo otkriva tvoje
tijelo ispod bijele plahte, a ja kažem: ‘Je, to je on.’ Prepoznajem te po velikom
madežu na lijevoj strani ispod rebara. Taj madež sam dobro pamtila, taj što si ga
maloprije pokrio... Jetra ti je, Darko, sunce, na drugoj strani.”
 On je spustio ruke i bespomoćno je gledao, a ona je, zabacivši glavu na naslon,
zureći u zamračeni plafon, više kao za sebe nastavila...
“Pretpostavljam da sam podsvjesno htjela da umreš. Pa i kad si se vratio i kazao
da imaš rak, meni je nekako laknulo. Sviđalo mi se da budem udovica. Nisam valjda
ni u jednom trenutku povjerovala u tvoju priču, koliko sam zapravo željela vjerovati
u nju. Tvoja bi me smrt iskupila, oprala moju sramotu, vratila mi dostojanstvo.”
Ustala je, prišla mu i ovlaš ga poljubila.
“Sretan ti Božić, Darko”, rekla je. “Opet si me razočarao.”
Zatim je izašla iz sobe.

***
Sutradan ujutro ona je okrenuta leđima kuhala kavu, a on je sjedio za stolom i
piljio u vlastite dlanove.
“Otići ću danas”, rekao je. Ona ništa nije rekla.
“Razgovarao sam s jednim prijateljem, koji će me primiti za nekoliko dana.” Opet
ništa.
“E, jebeš ga”, pomislio je Darko. Uto je u kuhinju ušla Irena i objesila mu se oko
vrata.
“Tata, oprosti”, kazala je kroz suze. “Oprosti, bila sam zločesta prema tebi. Ja ne
želim da ti umreš.”
Jelena se zacerekala. Najprije kratko, isprekidano, kao rastrojeno, preplašivši
muža i kćer, a onda se opušteno predala neobuzdanom, bučnom kikotu od kojeg je
zveckala staklarija u kredencu. Sva je njezina muka nekako otjecala iz nje u tom
krasnom smijehu.
“Majko mila”, rekla je otirući suze, “s kakvim ja budalama živim. Ajde operite
ruke da jednom u životu jedemo kao familija.”
 Sveta obitelj iz Smiljeva
što se dogodilo poslije “Muškarca bez brkova”

Baltazar je saplićući se o krajeve haljine dotrčao preko livade i zapuhan izvijestio:

“Malog Isusa bi tribalo prominit.”
“Šta prominit!?” prosiktao je don Stipan živčano. “Jeste li vi normalni, sad je
kasno da išta minjamo! ?”
“Velečasni, nisi razumio”, rekao je skrušeno mudrac s istoka, “tribalo bi mu
prominit pelenu. Mali se, da oprostiš, kakio.”
“Kakio se”, ponovio je župnik slomljeno.
Baltazar je bespomoćno slegnuo ramenima i rekao:
“ A znaš i sam kakva su dica.”
Stipan, naravno, nije znao kakva su djeca. Otkud bi on to znao ? Ni u sjemeništu
ni na bogoslovnom fakultetu nisu baš puno govorili o njezi dojenčadi,bila je to
sasvim nova situacija u njegovu životu. Ostao je nekoliko časaka izgubljeno zureći
preda se.
“Julija... mislin, Marija”, ispravio se Baltazar, “kaže da joj ne triba više od dvi
minute da ga promini.”
Župnik se prenuo.
“Reci joj neka dođe u župni dvor”, kazao je ponovno sabran. “A onda otiđi časnoj
Meliti i zamoli je, ali tiho, da te niko ne čuje, neka malo duže svira.”
Sveti je kralj, važno mašući kvrgavim štapom, odjurio natrag do ansambla
skrivenog u jasenovu gaju, a otamo je časak zatim dotrčala smiljevačka Bogorodica,
inače frizerka, u naručju stiskajući malog posranca koji nije mogao izabrati
nezgodniji trenutak. Don Stipan se pokušavao sjetiti što katolička dogma kaže kako
je ta stvar stajala s pravim Sinom Božjim. Ni u jednom se evanđelju, bio je dosta
siguran u to, ne spominju pelene.
Lijevo, uza zid što opasuje crkveno dvorište, i desno, na malenoj kosini s vrtom,
sve do užeta što su ga razapeli oko betlehemskog prizora, natiskalo se valjda dvije
tisuće ljudi. Čitavo je Smiljevo došlo, pa i neki iz susjednih sela. Svećenik će
sutradan otkriti da mu je kazališna publika izlomila raštiku i zgnječila nasad zimske
salate, no iščekujući početak premijere živih jaslica u njegovoj župi to mu nije
upravo bilo ni na kraj pameti. Valjda ni na mladoj misi nije bio nervozan kao te
Badnje večeri i već se pokajao što je neoprezno pristao kad mu je prije malo manje
od dva mjeseca, baš na Sve svete, Stanislav poznat i kao Linguz, seoski kroničar,
skupljač narodnih običaja, haiku pjesnik i promatrač ptica, predložio tu, sad je jasno,
sasvim bezumnu zamisao.
“Ne znam šta mu je danas”, rekla je Marija frizerka utrčavajući s novorođenčetom
u župni dvor. “Od jutros san ga valjda deset puta prominila.”
“Ulazi, ulazi...!” požurio ju je don Stipan.
“Di ćemo?”
“Ajmo, u kancelariju”, pokazao joj je lijevo od ulaznih vrata.
“Ima li neki krevet, ili kauč ili tako nešto?”
“Ima, bogati, ulazi više”, zahulio je pop nehoteći.
Gotovo je ugurao ženu unutra i upalio joj svjetiljku na stolu tik do otomana gdje
je ona polegla dijete. Nervozno se ushodao po sobi. Ta obitelj već mu je ozbiljno išla
na živce. Jer, te žive jaslice, shvatio je svećenik naknadno, bile su lukavstvo
Bogorodičina biološkog oca, Marinka Andelijinog, najimućnijeg Smiljevčanina, koji
je prije dvije godine u Frankfurtu prodao praonicu automobila i vratio se u rodno
selo dočekati starost. Njemu se potkraj studenoga imalo roditi prvo unuče, a negdje
je vjerojatno čuo za žive jaslice, zbrojio je dva i dva i zamislio da bi ta beba mogla
biti Isus. Mali od njegove Julije da bude Sin Božji, sam se sebi zacijelo jako svidio
kad mu je to palo na pamet. Poslao je zatim budalu od svog zeta, Stanislava, da popa
nagovori da u njihovu selu uprizore pravi, živi Betlehem, ali je prešutio vlastiti
motiv.
Pop je otkrio o čemu se radi tek puno kasnije, kad se poveo razgovor o glavnoj
ulozi. U selu su, naime, osim Julije, još tri žene bile pred porođajem, a dvije su
upravo bile rodile, no Marinko nije želio ni čuti da bi itko osim djeteta njegove kćeri
mogao biti prikladniji. Zaprijetio je čak da se on “povlači iz projekta”, upravo je tako
rekao, ako Spasitelja ne bude igrao baš njegov unuk. Don Stipan se u sebi lomio
nekoliko dana, zato što mu je lagao i što ga ucjenjuje baš je strasno želio odbiti
Marinka Andelijinog. Ali, znate kako je, gastarbajter se velikodušno nudio da sam
financira čitavu predstavu, a cijelo vrijeme nisu zapravo ni razmišljali o nekome
drugome, paje svećenik naposljetku nevoljko popustio. Umirio je savjest mišlju da
netko tko daje pare, valjda ima pravo i na sitne ustupke.
Razmetljivom i bestidno častohlepnom Marinku Andelijinu nije, međutim, bilo
dosta da njegov unuk glumi Isusa, a kćer mu, prirodno se nametalo, jasno, da bude
Marija, nego je još i za sebe tražio ulogu jednoga od tri kralja. Krotkom je don
Stipanu tu prekipjelo. Pitati tri uloge za sebe i svoje, to je zbilja prešlo sve granice.
Ali, župnik se nije svađao s Marinkom. Ne, ovaj put se on poslužio lukavstvom.
Rekao je gastarbajteru da nema problema, uloge za dvojicu kraljeva, doduše, već su
podijeljene, ali da ima još jedan, baš za Marinka, onaj crni. Marinko se namrštio. Baš
se lijepo vidjelo koliko mu se sviđa zamisao da namrčenog lica glumi kralja crnca.
“Ili da budeš jedan od pastira, s njima smo isto malo kratki”, dodao je don Stipan
nedužno se smiješeći. Marinka je tek ovo iskreno uvrijedilo.
“Čoban da budem?!” zaprepastio se. “E.”
“Ajde, pope, ne budali, da san tio čuvat ovce, ne bi ja u Njemačku iša.”

***
Župnik je tako zaustavio glavnog producenta u namjeri da se uvali i u ansambl.
Postava predstave ostala je s dva člana njihove obitelji, jer zet Stanislav, srećom, nije
imao glumačkih ambicija. Ispričao se sramežljivošću i činilo se da mu je zbilja žao
što to mora reći, a župnik je napravio tužno lice. On, ruku na srce, uopće nije želio
da mu Stanislav glumi, ali je shvatio da je bolje da se Stanislav njemu ispričava,
nego da je obrnuto. Stanislav je, međutim, želio biti scenarist živih jaslica...
“Don Stipane”, prekinula ga je u razmišljanju Majka Božja, koja je na otomanu
upravo razgolitila Sina Božjeg, “šta se vama čini, kako ovo izgleda?”
“Molin?” upitao je župnik otresito, jer već je bilo osam i deset, predstava je s
betlehemskom zvijezdom na istoku već debelo trebala početi. Graja se dolje u
dvorištu pojačavala, časna je Melita svirala Rajsku Djevu, premda su se lijepo
dogovorili da ta pjesma ide na kraju, a ova ovdje, Rajska Djeva osobno - župnik sebi
od čuda nije mogao doći - njemu je zbog nečega pružala na uvid usranu Pampers
pelenu.
“Je li se vama čini da je stolica malo zelenkasta?”
Don Stipan se načas osvrnuo po sobi zbunjeno gledajući gdje je ta zelenkasta
stolica, dok nije shvatio da Julija misli na sadržaj pelene.
“A ne znan ti ja to ocijenit”, rekao je nakon što je sekundu ili dvije tupo piljio u
ostatke novorođenčetove probave. “Meni se, ovako odoka, čini da nije.”
“A i meni se čini da nije”, zaključila je Marija frizerka naposljetku.
Stanislav je dakle želio biti scenarist živih jaslica i svaki dan dolazio sa sve
blesavijim prijedlozima.
“Šta misliš, don Stipane”, upitao je tako jednom, “da tri kralja malom Isusu
donesu na dar nešto autentično naše, iz ovoga kraja, da se zna da su to naše, hrvatske
jaslice?”
“Na šta ciljaš ?” upitao je župnik.
“Tako, za primjer, da mu ne nose mirise, zlato i tamjan, nego”, Linguz se ozario,
“demejanu vina, kruv ispod peke i jedan pršut.”
“Bog s tobom”, rekao je don Stipan razumno, “pa di ćeš bebi nosit vino?!”
“Dobro, ne mora vino, more i nešto drugo.”
Župnik je rezolutno odbio daljnji razgovor o ovoj temi, kao što je i inače,
ustrajno, bezdušno zatirao svaki Stanislavov pokušaj da bude kreativan. Bit će to
obične, klasične jaslice, ponavljao je, bez ikakvih nacionalnih začina, mali Isus neće
dobiti vino, pršut i kruh ispod peke i ne, ne dolazi u obzir, nema govora o tome da
Djevica Marija osudi slovensko prisvajanje Savudrijske vale.
Napokon, čim bi kroz prozor vidio da mu Stanislav dolazi, don Stipana bi
momentalno uhvatila mala snaga od toga da će se s njim prepirati oko nekakve
njegove ludorije, kao da i bez njega nije imao dovoljno problema oko tih jaslica. Bio
se isprva veselo prihvatio posla oko njihova organiziranja, jer mu se činilo da će on
to znati odlično napraviti. Nije nikada, doduše, ni glumio ni režirao, ali mu se nekako
činilo da ima, što se kaže, žicu za te stvari. Volio je, recimo, gledati filmove, one
stare kaubojske naročito. Poskočio bi od uzbuđenja u stolici kad bi šerif ubio kakvog
zlikovca, a onda bi, više onako za sebe, podsmješljivo ispratio ubijenog na onaj
svijet.
“I svjetlost vječna svjetlila njemu”, rekao bi zadovoljno.
No, uskoro je otkrio da je njegova strast za filmovima manje ili više
neupotrebljiva kod organiziranja živih jaslica u selu. Sašiti kostime, napraviti štalicu,
kupiti slamu koja će biti rasuta uokolo... stotine problema koji su naposljetku svi pali
na njega. Ni na koga se nije mogao osloniti. Brico se, na primjer, ponudio da će neki
njegov u Zagrebu kupiti raketu koja će glumiti betlehemsku zvijezdu, a onda se,
zbog nečega, čekalo mjesec dana da ta raketa dođe do Smiljeva. Napokon, dođe
raketa, i to ne jedna nego tri. I dobro da su bile tri, da su mogli jednu ispaliti za
probu. Ispalili oni dakle probnu raketu jedne večeri, a ona najprije pukla kao
haubica, a onda uz prodoran zvižduk fijuknula u nebesa i prekrasno se,
smaragdnozeleno rasprsnula tamo gore. Don Stipan je ostao potpuno zabezeknut. On
je naručio betlehemsku zvijezdu, a poslali su mu vatromet u povodu primanja u
Europsku uniju.
“Ha! Šta kažeš, pope?” upitao je Brico zadovoljno. “Vridilo je čekat.”

***
Malo je nedostajalo da smiljevački župnik taj put ne sagriješi protiv pete Božje
zapovijedi. A zapravo je baš i mogao. Večeras, kad o tome razmišlja,dok Djeva
Marija na otomanu u njegovoj kancelariji mijenja pelenu malom Isusu, don Stipan
više i ne zna bi li mu bilo ljepše da je završio u zatvoru ili da je nastavio praviti žive
jaslice. Glumci su bili očajni, ili nisu znali tekst napamet, ili ga nisu znali prirodno
izgovarati, a najčešće ni jedno ni drugo. Onda se dječak što je glumio anđela na
jednom pokusu, srećom, bez ozbiljnijih posljedica, otkinuo sa sajle. Pa je dva dana
pred Badnjak čovjek prodao mesaru stado ovaca, među njima i četiri njihove
glumice... Te žive jaslice bile su ustvari od početka niz strahota kakav svećenik ne da
sam ne pamti, nego nikad nije ni upoznao nekoga tko bi to preživio. Ovo što se
večeras dogodilo, da mu se minutu prije izlaska na pozornicu zvijezda predstave
usrala u gaće, bio je upravo logičan završetak tog mučenja. Virnuo je da provjeri
kako napreduje stvar na otomanu i tada, u jednom malenom trenutku, ugledao nešto
od čega se sledio od užasa. Svjetlo stolne lampe bilo je, doduše, dosta oskudno, no
pop je bio sasvim načisto da je vidio baš ono što je vidio.
“Majko Božja”, prostenjao je, a Majka Božja ga je doista pogledala.
Shvatila je da je pop vidio i trenutno ju je oblila rumen od nelagode.
“Nije moja krivica, don Stipane”, prošaptala je ponizno, “nego ćaća, znate ga i
sami, kad njemu nešto ude u glavu...”
Zašutjela je, a pop je stajao, možda je samo u jednom času trepnuo. Mali Isus nije
bio dječak, nego djevojčica.
“Kaže ćaća: ‘Ajde, bogati, ćerce moja, ko da će je na priredbi skidat’“, ispričavala
se Bogorodica plačnim glasom.
Ali, don Stipan više ništa nije čuo. Ni nju, graju publike u dvorištu, ni klavijature
časne Melite. Sva snaga kao da se u sekundi izlila iz njega. Sjeo je na stolac. Julija je
zgrabila dijete i istrčala iz kuće, a on se sjetio tek da ugasi svjetlo.
“E, jebi ga”, rekao je sam sebi.

***
I tako je sjedio, i sjedio, i sjedio... dok je vani Sveta obitelj na magarcu ulazila u
Betlehem i raspitivala se za prenoćište, a svi su kapaciteti, baš kao u Brelima
početkom kolovoza, bili popunjeni. Napokon, na samom rubu dvorišta župnog dvora
u Smiljevu Marija i Josip našli su skromno utočište u malenoj štalici i tu se koji
minut kasnije rodio mali Isus. Zbog razloga poznatih čitatelju, kraće je vrijeme
kasnio u dolasku, ali nitko to nije primijetio, ni pastiri, ni Baltazar, Melkior i Gašpar,
ni anđeo na sajli iznad štale ni svekolika publika koja se iz čitavog kraja okupila da
svjedoči veličanstvu rađanja Sina Božjeg. Jednu je babu umalo strefio infarkt od te
krasote.
Poslije će se još mjesecima prepričavati kako su u Smiljevu napravili divne žive
jaslice, ali nitko neće znati da don Štipan, župnik, nije vidio ni sekundu od predstave.
Taj je čitavo vrijeme sjedio u sobi i onako, malo idiotski se smijuljio sam sebi. Kao
da su mu, Bože oprosti, popustili živci. Prenuo ga je tek aplauz i klicanje u dvorištu
pa je hitro ustao, širom rastvorio velika dvokrilna vrata župnog dvora i upalio sva
svjetla. Malo kasnije ušli su gosti i on ih je počastio rakijom i fritulama. Svi su još
bili pod dojmom predstave, čestitali si međusobno i prepričavali jedni drugima
zanimljive dijelove. Stanislav zvani Linguz već je predlagao da i za Uskrs naprave
predstavu i, pobijedivši očito svoj strah od pozornice, skromno se nudio njega
razapnu na križ. Don Stipan je na ovo sumnjičavo podigao obrve. Stanislav, naime,
ima brat-bratu sto dvadeset kila žive vage. Bio bi to zacijelo najdeblji Spasitelj u
čitavoj povijesti pasionskog kazališta.
Svećenik je pogledom potražio Marinka Andelijinog. Uočio ga je gdje sjedi na
prozoru i mirnim, ali odlučnim korakom krenuo prema njemu. Sada je i on njega
spazio. Već po njegovu ustravljenom pogledu pop je vidio da Marinko zna da on zna.
Julija mu je rekla. Zaustavio se tik pred njegovim licem.
“Znaš li ti, Marinko”, upitao ga je ozbiljno, “zašto je Sveta obitelj utekla iz
Betlehema u Egipat?”
Marinko Anđelijin nije rekao ni da zna ni da ne zna zašto je Sveta obitelj utekla u
Egipat. Činilo se samo da bio on sam najradije ovog časa negdje šmugnuo.
“Vidiš, moj Marinko”, nastavio je pop, “oni su ti pobigli zato što je kralj Herod
naredio da se ubije svu mušku novorođenčadi’
Marinko opet ništa nije rekao, nego se samo kao malo nasmiješio. Ili se to možda
don Stipanu pričinilo?
“A vidiš, Marinko, ovi naši večeras”, završio je župnik, “ja ti pojma nemam zašto
su oni bižali.”
Marinko se, sada više nije bilo dvojbe u to, zbilja smiješio. Don Stipan se nagnuo
do njegova uha i šapnuo:
“Budalo jedna, sram te more bit. Unuci ti se rađaju, a ti još činiš ludorije.”
 Evakuacija Poskokove Drage
što se dogodilo poslije “Čuda u Poskokovoj Dragi”

Visoko u brdima je Poskokova Draga. Teško biste je sami našli, naročito ovih
dana dok bjesni nezapamćena studen i visoki su snježni smetovi odsjekli od ostatka
svijeta i prometno mnogo povezanija naselja u Dalmatinskoj zagori. Ipak,
stanovništvo ovog ubavog zaseoka ne žali zbog toga, za takozvanu civilizaciju oni
ionako ne mare pretjerano. Spuste se u grad tek jednom do dvaput mjesečno zbog
šopinga pa ih nije osobito zabrinulo kad su vidjeli da obilno sniježi. Jozo Poskok,
njegova tri sina, Krešimir, Branimir i Zvonimir, i nevjesta Lovorka, supruga
najstarijega, spokojno su se grijali u kužini, puhali u vrele pole krumpira pečene u
šporetu na drva, čitali Moju sudbinu i Astro magazin, kartali briškulu i tu i tamo na
televizoru, koji je čitavo vrijeme bio uključen kao u većini naših domova, s dječjom
znatiželjom gledali vijesti o dramatičnim spašavanjima staraca i bubrežnih bolesnika
iz zametenih sela u okolici.
“Kako se Gorska služba spašavanja ne izgubi u ovlikon snigu?” palo je na pamet
Branimiru.
“To su profesionalci, kretenu”, rekao mu je njegov blizanac Zvonimir prijekorno.
“Ma, znan”, složio se Brane, “ali isto, kad je snig od pet metara, koji put in se
sigurno desi da promaše i prokopaju do krivog sela.”
“A bit će da imaju kompas”, predložila je Lovorka.
“Ili kopaju dok ne nadu mahovinu”, dodao je Krešimir veselo.
“Orijentiraju se po Sjevernjači”, dosjetio se Zvone.
“Krvi mi, ako su ostali na terenu tako dugo da vide Sjevernjaču, prije njizi triba
spašavat”, primijetio je Krešo razumno.
Tako su oni dokono i isprazno mudrovali dok je iza zaleđenog prozora ljuta
vijavica pokrila selo da su se negdje vidjela samo ruševna sljemena napuštenih
kamenih prizemnica. No, ni tada Poskokovi nisu jadikovali. Teško im je možda malo
bilo samo zbog Domagoja, najmlađega brata, koji je bio na nekakvom
međunarodnom kongresu LGBT osoba na Tenerifima i zbog prekida zračnog
prometa nad Europom nije se mogao vratiti u domovinu, pa sada negdje, jadan i
kukavan, leži u kupaćim gaćama na ligeštulu kod hotelskog bazena i srče koktel na
slamku.
A onda se u Poskokovoj Dragi dogodila užasna tragedija. Ćaću Jozu je ugrizla
bijesna lisica kad je izašao po drva. Životinja se skrivala u visokoj gomili naslaganih
cjepanica pod nadstrešnicom kod garaže i iznenada ćapila staroga za ruku. Ugrizla
ga beštija do kosti. Do po ure, njemu skočila temperatura, izbila pjena na usta, došao
razdražljiv i agresivan i stao potmulo režati i napadati ukućane. Mislim, nije da je to
bilo baš neobično. Jozo Poskok, zao i prijek čovjek, ponašao se kako se i inače
ponaša, ali su sinovi i nevjesta zaključili da bi isto bilo dobro da ga liječnik pogleda.
Osim toga, blizanci su imali karte za utakmicu dvoranskog prvenstva u malom
nogometu u splitskoj Areni, a i nevjesta Lovorka je poželjela otići u City centar One
kupiti zavjese za spavaću sobu, pa su se javili u Stožer za krizne situacije. Nazvao
Krešimir navečer i opisao im simptome unesrećenog, a oni rekli:
“Utoplite ga i dajte mu dosta tekućine.”
“Ma, ko mu smi blizu”, rekao je Krešo, oprezno gledajući oca Jozu koji mu se,
sputan konopcima u kutu kužine, opako kezio žutim socijalnim zubima.
“Ništa onda, nema veze”, kažu ovi u Stožeru. “Izdržite nekako ovu noć, a mi sutra
zorom šaljemo ekipu da vas izvuče otamo.”
Sutradan ujutro svi se u Poskokovoj Dragi lijepo uredili za grad i stali čekati da
Stipe Božić i junaci iz GSS-a naprave put do njih. Ali, prošlo osam, prošlo devet,
došla i deseta ura, jedanaest skoro, a spasitelja nema. Napokon, Krešimir se
iznervirao i rekao:
“Jeben ti neću Boga, idemo se mi sami iskopat ovdalen.”
Lovorka je tada skinula sa štednjaka ručak koji im je spremala. Računala je, kad
se vrati iz grada trebat će joj samo još dvadesetak minuta da ugrije zeca na lovački i
zakuha njoke. Obukla ona jaknu, kapu, šal i rukavice, nazula čizme, a Krešo, Brane i
Zvone zavezali Jozu na saonice koje su improvizirali od limenog krova sa starog
kokošinjca. Prihvatili se oni zatim lijepo lopata i po najgorem kijametu krenuli
pomalo otkopavajući stazu kroz krivudavi klanac dolje do ceste. Nije bilo puno za
iskrčiti kroz snježni zapuh koji im je sezao preko glava. Tako, po prilici, pet
kilometara.
Lopatali oni vrijedno nizbrdo, psujući usput i GSS i tko ga je izmislio i pokvarenu
državu koja je njima, poštenim građanima, uskratila valjanu komunalnu uslugu
unatoč porezu što ga oni redovito plaćaju. Nitko u obitelj Poskok, istini za volju, ne
plaća porez, ni redovito ni neredovito, nego su na televiziji čuli da se drugi tako žale,
a i njihov je gnjev bio nepravedan jer ih Gorska služba spašavanja nije zaista
zaboravila. Dapače, četvorica odvažnih muškaraca u crvenim uniformama bili su tek
koju tisuću metara od njih. Stipe Božić i njegovi ostavili su auto s uključenim
motorom i sva četiri žmigavca na cesti i marljivo lopatali uzbrdo da još za vidjela iz
zabačenog zaseoka izvuku jadnog starca kojega je ugrizla bijesna lisica.
I tako, krenuli jedni odozdo od magistrale, drugi odozgo prema magistrali, a za
nevolju, oni prvi krenuli zapadnom stranom klanca, a oni drugi istočnom. I, eto ti ga
vraže, mimoišli se. Prošli jedni kraj drugih, a da nisu ni primijetili od vjetra što je
zaglušujuće hučao raznoseći krupne pahulje. Samo se u jednom trenutku jedan iz
GSS-a preplašeno trgnuo kad je, učinilo mu se, čuo kao nekakvo vučje rezanje.
Za nesreću, još se jedna stvar potrefila. I Poskoci što su kopali put ceste i ovi iz
GSS-a što su kopali put sela, svi su listom bili dešnjaci. I kao dešnjaci, prirodno,
snijeg iz lopata bacali visoko gore preko glava desno od sebe. Pogađate što se
dogodilo. Ne znajući jedni za druge, jedni su drugima zatrpavali put kojim su upravo
prošli.
Napokon, oko četiri i po popodne, već se prvi mračak počeo hvatati, izbili
Poskoci na cestu i našli ladu nivu Gorske službe spašavanja kako žmirka na kolniku.
“Ajde, dobro, ovi iz GSS-a opet nisu tolike pičke”, zaključio je Krešimir
pomirljivo. “Nisu mogli do nas, ali su nan bar ostavili auto za slučaj da se mi sami
uspijemo otkopat.”
Smjestili se oni onda nekako u automobil. Krešo i Lovorka sjeli naprijed, blizanci
otraga, a saonice s ćaćom, koji je omanji rastom, stavili su u gepek. Pobožno su se
prekrižili i krenuli put Splita.
Otprilike u isto vrijeme, pet kilometara sjeverno, Stipe Božić i njegova ekipa
herojskim su i nesebičnim trudom došli do Poskokove Drage i silno serasrdili da u
selu nema nikoga. Bacili su lopate i šutnuli nosila koja su vukli za sobom ogorčeni
uzaludnom intervencijom i neodgovornim idiotima koji valjda misle da je neodoljivo
smiješno poslati GSS u napušteno selo. Nešto ih je svejedno zbunilo kad su našli
toplu kužinu i žeravu koja je još tinjala pod pepelom u šporetu.
Kako bilo, nisu mogli nigdje, ni naprijed ni natrag, jer su Poskoci zatrpali put
kojim su oni došli, a oni su sami snijegom pokrili stazu koju su Poskoci načinili.
Krešimir i Lovorka u trgovačkom centru na periferiji Splita su našli krasne
narančaste zavjese za spavaću sobu. Branimir i Zvonimir otišli su u Arenu na
utakmicu Svjetskog prvenstva u dvoranskom nogometu i promukli derući se: “Neka
pati koga smeta, Hrvatska je prvak svijeta.” Jozi Poskoku su u bolnici analizirali krv
i urin, kuckali ga čekićem po koljenu, stetoskopom mu osluškivali pluća i srce,
pogledali grlo, provjerili puls i svečano objavili da mu nije ništa. On je pak, u napadu
neshvatljivog bijesa, na izlazu u bolničkom predvorju prevrnuo aparat za kavu pa su
ga preko noći ostavili na promatranju na psihijatriji.
Što se u međuvremenu u Poskokovoj Dragi događalo s ekipom Gorske službe
spašavanja, ne znamo. Nadamo se da su našli zeca na lovački i sjetili se staviti njoke
da se zakuhaju.
 Tri priče o teškom položaju
muzičkih manjina u provinciji
Neil Young iz Sinja

Ako u našoj provinciji slušate rock’n’roll, bit će svakako trenutaka u kojima ćete
se osjetiti usamljenima. Stanko je gdjekad, na primjer, s nekim želio podijeliti
razočaranje novim ostvarenjem The Strokesa ili se prepirati kako je Van Morrison,
unatoč bolje ocijenjenim ranijim albumima, istinsku autorsku zrelost dosegao u
drugoj polovici karijere, raskošno orkestriranim naslovima poput Avalon Sunseta, no
u gradu jedva da je bilo ikoga tko je čuo za Strokese i Vana Morrisona. Ostalo mu je
da za svoju dušu skida rifove Jacka Whitea na svome starom Gibson Les Paulu, ali i
to samotno, tavansko zadovoljstvo uništavala mu je krivnja otkako je prije nekoliko
mjeseci propala radionica aluminijske i PVC stolarije u kojoj je radio.
Kseniju bi, kad bi se iscrpljena vratila iz kolodvorskog fast food kioska, kose
natopljene vonjem senfa i luka, razgnjevilo da je on čitavo jutro, njezinim riječima,
“drkao na gitari” i nije se sjetio čak ni objesiti mokru odjeću iz vešmašine. Postajala
je sve nervoznija, valjalo mu je naći nekakav posao.
“Muško si, okreni se malo”, kazala je njegova žena.
A posla, naravno, nije bilo. Tek ga je Zlatko, prijatelj iz srednje, s kojim je
jednom imao kreativnih nesuglasica i kojega je dugo okrivljavao za raspad benda
Fanatici, pozvao da mu se pridruži na svatovskim gažama. Nedavno su se slučajno
vidjeli i ovaj se, zanimljivo, jedva sjećao mahnite svađe koja je Stanku godinama
bila otvorena, krvareća rana na srcu. Bio je srdačan i drag i nekadašnjem solo
gitaristi i vokalu Fanatika susretljivo ponudio stotinu eura po svirci. Zlatko je, istina,
imao odlične klavijature, Korgovo čudovište na kojemu je mogao reproducirati svaki
postojeći instrument, i Stanko mu ustvari nije trebao, osim zbog dojma. Svatovi,
objasnio je, vole vidjeti gitaru.
Repertoar je Stanko iskreno i duboko prezirao. Hrnićevi Konji bijeli i Mišina
Dalmacija u mom oku bili su sramotna izdaja svih njegovih muzičkih principa, no
besparica i ljutita supruga bili su, s druge strane, uvjerljiviji argumenti. Oprezno je
zamolio izuzeće samo u jednome:
“Ja ti ne mogu svirat ustaške. Meni je did bio partizan i jednostavno, kako bi
reka...”
“Nemaš frke”, umirio ga je Zlatko. “Toga u zadnje vrime ionako nema puno. To
mogu ja sam.”
Iste je večeri Stanko našao akorde i trebalo mu je, bez pretjerivanja, manje od sata
da nauči sve svatovske hitove. Kad mu je dopizdilo majmunsko umpa-umpanje,
Grdovićevu Evo mene moji ljudi je okrenuo u beskrajno dugu i bolnu Like a
Hurricane. Još je znao kako se to radi, a ni na Les Paula se nije mogao požaliti.
Prošlo je više od četvrt stoljeća otkad mu je ujac iz Njemačke donio gitaru. Model i
boja kao čuvena “Old black” Neila Younga, koji je upravo te 1987. godine snimio
Ragged Glory, jedan od Stankovih najdražih albuma.
Na Gitarijadi u Zaječaru svi su zadivljeno uzdahnuli kad je svoj lijepi trofej
izvukao iz futrole, takvo se nešto u nas tada nije viđalo na svakom koraku.
Bio je jedan Bosanac Mirsad, lud za Zeppelinima, s kojim se tri dana otimao za
naklonost prekrasne, nježne i eterične Milice, pjevačice jednog benda negdje iz
Srbije. Imao je nekakvu šaljivu kopiju Telecastera, ali je, bome, znao svirati. Kad je
uzeo Stankovog Gibsona i krenuo plesti Babe I’m Gonna Leave You, Stanko je
uvenuo od zavisti. Dijelom vjerojatno i stoga jer je i Milica bila vidljivo očarana
Mirsadovom nadmoćnom vještinom.
Prva gaža u njegovom novom zanimanju bilo je svadbeno veselje za dvije stotine
ljudi u gradskom hotelu i bilo je gotovo pa smiješno nizati ona četiri akorda od kojih
je sastavljena čitava dalmatinska pjesmarica. Mehanički i bezvoljno je svirao sve do
trenutka kad je na Zlatkov poticaj ušao u jedan solo. U času neobjašnjivog
nadahnuća pjesmu Dalibora Bruna ukrasio je solom The Black Keysa, a uzvanici su
počeli vriskati od oduševljenja. Ma, vidiš ti, pomislio je Stanko, i idioti koji put
osjete kad je nešto dobro. Stvar je neočekivano postajala zabavna.
Uto je u hotelsku dvoranu ušla Ksenija, navratila je samo da vidi kako mu ide i
razdragano mahnula, a Stanko joj se nasmiješio i kimnuo. Trenutak kasnije dvojica
mladića, koji su pijani i razdrljeni plesali odmah do pozornice, podigli su ruke i
promuklo se zaderali: “Evo zore, evo dana, evo Jure i Bobana”, na što je Zlatko,
profesionalac do srži, smjesta okrenuo melodiju i pridružio se: “Evo zore, evo tića,
evo Jure Francetića.”
Stanko se kratko zaustavio, pogledao ženu dolje kod vrata. Ona je u nelagodi
stisnula oči, a on je posramljeno slegnuo ramenima i zatim krenuo tandrkati D-dur i
A-dur, upravo kao prije trideset godina, kad je na školskoj priredbi za Dan Republike
svirao Na Kordunu grob do groba.
Old black, vrag je odnio, sve je znala svirati.

Jimmy Page iz Goražda

Ako u našoj provinciji slušate rock’n’roll, mogli bi se naći progonjenima. Mirsad

je, recimo, skoro trideset godina ispaštao zbog jednog glupog mladenačkog grijeha.
Bio je talentiran dečko, Raka Marić, menadžer Bijelog dugmeta, došao ga je jednom
u Dom omladine u Zavidoviće slušati, a on mu je odsvirao dva savršena seta, više od
dvadeset pjesama bez ijednog pogrešnog tona. Ruka mu nije zadrhtala. Čega bi se,
uostalom, i plašio, Raka Marić nije znao ništa što on nije znao. Sve one folove koje
je Brega besramno pokrao od Zeppelina, Mirsad je imao u malom prstu. Ali, onda su
ga uhvatili sa sedam grama marihuane i na devet mjeseci zatvorili u KPZ Zenica.
Dvadeset pet godina to je njega progonilo, više valjda nego što je ikada i igdje
progonilo ijednog osuđenika zbog posjedovanja lakih droga, a sve zbog luđaka
Senada Ćupe. Šupak je s Mirsadom išao u školu i, đavo će ga znati, valjda mu se
zbog nečega onda zamjerio. Ako jest, Mirsad se toga ne sjeća. Što god bilo, taj ga je
bezdušno prcao i kao pozornik i kao inspektor, a kad je postao gradski šef policije, to
je postalo baš neizdrživo. Mirsad nije mogao proći kraj njega, a da mu se ovaj
zlobno ne nasmiješi i reče:
“Ajmo, hašišaru, izvadi sve iz džepova i stavi ruke na haubu.”
Čovjek je valjda bio poremećeni sadist, Mirsad to sebi nije znao drugačije
objasniti. Pretresao ga je i ako bi bio izvan dužnosti, u civilu. Ćupo ga je jednom čak
zaustavio samo da se napravi važan pred sinom Ibrahimom, golemim, naoko,
retardom, obrijane šije i sitnih očica utisnutih u široko mesnato lice, inače juniorskim
prvakom BiH u bacanju kladiva.
“Vidiš ti, Ibro sine, s kakvim se ja hajvanima moram zajebavat”, rekao je tobože
žalosnim glasom, dlanovima prelazeći uzduž Mirsadovih nogavica. “Skidaj cipele!”
“Ćupo, daj...” pokušao je Mirsad.
“Čuješ ti šta sam ti ja rekao, skidaj cipele!”
I tako je to zlostavljanje trajalo i trajalo, godinama, desetljećima, dugo nakon što
je Mirsad prestao i svirati i drogirati se. Zatvor ga je potresao iz temelja. Život se tu
nekako prekinuo i dugo ga nije mogao nastaviti. Izašao je iz zeničke kaznionice
obeshrabren i čemeran, šutljiv, otuđio se od ljudi. Nena Razija otišla je tada,
kriomice od svih u kući, u hodže da joj učini zapis da se njezinom voljenom unuku
vrati veselje, ali ni od toga nije bilo znatnije koristi. Ili, ako je možda i bilo, uskoro je
počeo rat i više nitko nije imao veselja. Mirsadova je nesreća došla manje uočljiva
među u tisućama drugih, često i strašnijih nesreća.
Istom nekako iza rata ponovno je uzeo gitaru, promijenio zahrđale žice i uzeo
vježbati skale. I u trenutku mu se sve vratilo, kao da nikad nije puštao instrument iz
ruku. Svirao je poletno, radosno, kao jednom davno na gitarijadi u Zaječaru, kad je
jednome iz Sinja rasturio ganc novog Gibsonovog Les Paula. Papak nije bio bogzna
kakav svirač, definitivno nije bio vrijedan toga krasnog instrumenta, ali jednu mu je
stvar morao priznati: znao je pjevati. Nešto kasnije Hrvat je uzeo akustičnu gitaru te
su on i jedna Milica iz Smedereva dvoglasno otpjevali Love Hurts. Izveli su to tako
milo i nježno, anđeoski, da se Mirsad, sa svojim slabašnim kreštavim tenorom,
požderao od ljubomore. Pjesma je bila totalno istinita. Ljubav je zaista boljela.
 Nije se ipak ozbiljno vraćao muzici. Svirao je u Halidovom pratećem bendu na
austrijskoj i švicarskoj turneji, nevoljko i nakon dugog nagovaranja zamijenio
gitarista koji je slomio zapešće. Zatim ga je Dino Merlin pozvao na snimanje ploče,
ali nije izdržao dulje od dva dana s njim u studiju. Uvijek kad Crvena jabuka svira u
Goraždu, zovnu ga na pozornicu da im se pridruži u dva broja jer ga Žera veoma
cijeni. Međutim, mimo ovih rijetkih sviračkih epizoda, Mirsad živi običnim,
povučenim građanskim životom. Svakodnevno ugrađujući i servisirajući
klimatizacijske uređaje možda bi i sasvim zaboravio svoju raspusnu rokersku
prošlost, da ga policijski šef nije, sve do prije nekog vremena, na neugodan i
ponižavajući način podsjećao na nju.
A onda je, hvala plemenitom i milostivom Alahu, i to prestalo. Policija ga je
zaustavila i, neobično, tražili su samo njegovu vozačku i prometnu.
“A gdje vam je Ćupo?” upitao je bojažljivo.
“Otišo na dženazu.”
“Čiju dženazu?”
“Ne pitaj, moj Mirsade”, kazao je policijski službenik slomljeno. “Velika
tragedija. Sin mu se Ibrahim predoziro.”
“Čuj, predoziro?!” zaprepastio se Mirsad.

Joni Mitchell iz Smedereva

Ako u našoj provinciji slušate rock’n’roll, okolina će vas zacijelo smatrati oholom
osobom. Kolegice iz škole Milicu su nekako krivo gledale i iza leđa svakako
ogovarale zato što se ona nikad ne bi opustila kad bi na maturalnim plesovima
krenuo repertoar Cece i Karleuše.
“Milice, bre, pa zabavljamo se”, zvale su one, potežući je za nadlakticu, no ona bi
ih pristojno, ali odlučno odbila i ostala sama za širokim okruglim stolom u kutu,
zamišljeno pijuckajući bijelo vino.
“Ti misliš da si bolja od drugih”, kazao joj je optužujuće jednom advokat Sveta u
autu, u blatnjavom vrbiku kod Dunava gdje su običavali subotama popodne dolaziti.
“Svetozare, dušo”, odgovorila mu je Milica navlačeći gaćice, “da mislim da sam
bolja od drugih, ja ne bih bila s tobom?
Kratko nakon toga prekinula je s njim. Njegova žena ionako je već postajala
sumnjičava. Otpilila ga je bez kajanja, prestala odgovarati na njegove čas cmizdrave,
čas uvredljive poruke. Milica je bila kao iz one Idem tamo gdje je sve po mom,
pjesme jednoga od rijetkih domaćih bendova koji joj se u posljednje vrijeme zaista
sviđao. Izravna i svojeglava. Ako je trebalo reći nešto neugodno, učinila bi to iskreno
i bez okolišanja, kao prije dvadeset sedam godina, u listopadu 1987., kad je mami i
tati priznala da je trudna i da im ne namjerava otkriti tko je otac djeteta.
 Bio je to silan šok, kći jedinica, petice od vrha do dna i u gimnaziji i u srednjoj
muzičkoj, pa im napravi takvu sramotu. Ali, opet, ostali su zapanjujuće čvrsti i
sabrani i voljeli je kao što su je uvijek voljeli. Pera je čak mlatnuo po nosu jednog
prostaka koji je u gostionici nešto podrugljivo i ružno primijetio o njegovoj kćeri.
Ispunilo ju je ponosom kad je mnogo kasnije saznala kako je njezin krupni i snažni
tata, voda smjene u livnici smederevske željezare, šakama obranio njezinu čast.
Zbilja je bio zlatan, i on i majka Ruža. Svim su se bićem posvetili Emiliji kad se
rodila, kojih mjesec dana prije Miličine mature, i žestoko usprotivili kad je Milica
rekla da neće studirati. To ne dolazi u obzir, rekli su roditelji gotovo uglas i ispratili
je u Beograd, na studij engleskog jezika i književnosti, koji je ona četiri godine
kasnije u roku okončala radnjom o metonimiji u poeziji Ezre Pounda. Njezin je
mentor, profesor Aleksić, jadikovao kako je s takvim diplomskim komotno mogla i
magistrirati, ali Milica je odbacila zamisao o akademskom napredovanju, vratila se u
rodni grad i zaposlila u školi.
Mogla je, tvrde, više, mnogo više učiniti od svog života, ali Milica, kad joj to
kažu, pomisli na Džuboksovu reportažu sa zaječarske Gitarijade, gdje su
klavijaturisticu smederevske grupe Đavolje ostrvo usporedili s Margitom Stefanović
iz Ekatarine Velike. Tko bi sa sigurnošću znao kazati da je netko učinio više ili
manje nego što je mogao? Što to uopće znači? Pa i sirotica je Margita mogla
vjerojatno više. Kad je umrla u četrdeset trećoj, bila je godinu mlada nego Milica
sad.
Kao razumna sredovječna žena zadovoljno će zaključiti kako je sve dobro ispalo.
Moglo je ispasti i mnogo gore. Gitarist Radovan, na primjer, njezina velika
srednjoškolska ljubav, pet godina stariji muškarac koji joj je uzeo nevinost i otkrio
Patti Smith, 1991. je završio među arkanovcima. Istina, s Radovanom je bilo sve
gotovo davno prije, još onda u Zaječaru Đavolje ostrvo praktično više nije postojalo.
Osvrćući se za sobom, Milica ne žali ni za čim, ni za muzičkom ni za
sveučilišnom karijerom, a najmanje da se nikad nije udavala. Listajući jednom
slučajno ženidbene oglase nasmijala se čitajući kako jedan potencijalni mladoženja
ozbiljno poručuje: “Jedno dete nije problem.” Jao, kako velikodušno od njega,
pomislila je zajedljivo. No, razmišljajući dulje o tome, shvatila je kako su se
muškarci ustvari često ponašali prema njoj kao da joj čine uslugu. Kao da je ona, kao
samohrana majka, nekakva oštećena, krnja roba. Zbog toga je i pucalo među njima,
dojadilo bi joj budali objašnjavati kako je ispunjena i sretna.
Pa i kći joj je izrasla u divnu osobu, premda su je dugo mučile sumnje. Emilijin
pubertet bio je težak, iznenada je postala nekako zla, u svađama koje su se
svakodnevno zaredale i sve više iscrpljivale Milicu, znala je proračunato, okrutno,
podlo ubosti majku gdje najviše boli. Ali, nakon prvog semestra ekonomije vratila se
sasvim drugačija kući. Ušla je jednom u dnevnu sobu i začudila se da djevojka plače
slušajući jednu staru Miličinu ploču.
 “Kako lepo peva ova gospođa”, šapnula je Emilija kroz suze, a Milica je pritrčala,
zagrlila je i ljubila u tjeme plačući zajedno s njom. Nikad joj njezino dijete nije bilo
bliže nego tada, kad ju je taknula ljepota albuma Blue od Joni Mitchell.
Katkad samo, kad se zimski mrak rano spusti, Milica sjedne za pijanino i sama
sebi zasvira Carole King, You’ve Got a Friend, i sjeti se ona tri bezbrižna dana u
Zaječaru. Gdje su sada Stanko i Mirsad? Što je kasnije bilo s njima? Tražila ih je na
Facebooku, ali čini se da ni jedan ni drugi nemaju profile.
 Ti ne ideš nikamo

Ja nisam od onih koji odlaze u barove i slušaju što drugi pričaju. Ne čitam novine
u brijačnicama. Dođem li, ošišam se i odem bez zaustavljanja. Ne razgovaram dulje
ni s mljekarom ili poštarom. Mislim, nemojte me krivo shvatiti, nisam ja nikakav
usamljeni čudak. Trudim se biti ljubazan s ljudima, ali me ne zanimaju glasine. Što
će mi to? Gledam svoja posla i ne guram nos u tuđa. Tako da nisam imao pojma, sve
dok me Nat nije upozorio, da je netko uselio u kuću na Stoll Roadu, gore prema West
Saugertiesu.
“Vidio sam ih u prolazu, iz automobila. Nekakvi skitnice, crveni, od onih što
nemaju poštovanja ni za Boga ni za domovinu. Otac Luke je govorio o takvima”,
rekao je Nat plaćajući gorivo.
“Ocu Lukeu bilo bi bolje da pomete ispred vlastitih vrata”, odgovorio sam, a Natu
to, vidio sam, nije bilo pravo. Ipak, o tome ništa više nije rekao, nego je nastavio o
drugome:
“Ovaj svijet ide kvragu. Jesi gledao na televiziji onoga crvenog muslimana?”
“Kojeg sad crvenog muslimana, zaboga, Nathaniele?” upitao sam nešto već i
izmoren njegovim pričama o komunistima.
“Muhameda Alija. To kopile radije bi otišlo u zatvor, nego u Vijetnam.”
Gledao sam, naravno, Alija koji je prošli tjedan u Houstonu odbio istupiti na
prozivci, premda je časnik triput ponovio njegovo ime, i baš kao i svih, naljutila me
drskost toga crnog momka. Ipak, naslućujući da bi razgovor mogao krenuti
neželjenim tokom, sada sam ja odlučio prešutjeti što mislim. Samo bih se iživcirao
da krenem s Natom o ratu. Dok sam ja krvario u azijskom blatu, on je služio u
usranoj Nacionalnoj gardi. Nat Ward bi, ako mene pitate, trebao dobro razmisliti
prije nego nekoga optuži za izbjegavanje rata, ili barem paziti pred kime to spominje.
Prošlo je zatim nekoliko tjedana, a na pumpu je došao mladi, visok muškarac sa
šeširom kratkog oboda. Djelovao je kao netko tko bi želio biti stariji nego što jest.
Nasmijano dječačko lice nije se slagalo s dugačkim zulufima što su se gotovo spajali
s brkovima. Natočio je do vrha i uzeo nekoliko kutija Lucky Strikea, a ja sam ga, tek
da nešto kažem, upitao: “U prolazu ste ?”
“O, ne, gospodine”, rekao je on uljudno, tonom kao da se obraća učitelju,
“nedavno sam s prijateljima doselio ovdje, nekoliko milja sjeverno, u Saugerties.”
“Stoll Road, velika ružičasta kuća”, rekao sam, sjetivši se tada što mi je Nat
pričao.
 “Tako je, velika ružičasta”, kimnuo je mladić i zbog nekog razloga se nasmiješio.
“Ovo je miran kraj, siguran, dobar za odgoj djece. Njujorški policajci običavaju
ljetovati u kućama oko jezera.”
“Onda ne sumnjam da je vrlo sigurno”, primijetio je on, a zatim se predstavio:
“Oprostite, ja sam Rick? “Henry, drago mi je.”
“Henry, znate li možda nekoga tko bi nam pokosio travu?” upitao me Rick.
“Narasla nam je oko kuće gotovo do pasa.”
“Mogao bih vam poslati svoga klinca”, ponudio sam.
“To bi bilo divno”, rekao je on.
Timothy je prije nekog vremena dobio vozačku dozvolu, ali nisam mu dopuštao
da je sam za volanom. Nije još bio spreman za to. Zapravo, ja sam to bio još manje.
Zajedno smo se odvezli do kuće na Stoll Roadu, moglo je biti oko devet ujutro i bilo
je sasvim tiho, bez žive duše. Čulo se samo kako kosovi pjevaju u hrastovom gaju.
Uputio sam Tima da počne izdaljega, s kraja posjeda, ako netko spava u kući da ga
ne probudi bukom. Pomogao sam mu snijeti kosilicu s kamioneta te produžio do
Woodstocka unovčiti čekove u banci i obaviti kupovinu.
Vratio sam se dva sata kasnije, a pred kućom, u sada uredno pokošenom dvorištu,
za rasklopivim stolom je sjedio Rick s još jednim muškarcem koji je držao malu
harmoniku na prsima. Rekao je da se zove Garth i imao crnu čupavu bradu kao neki
starozavjetni prorok. Zaista su bili neobični svati ti novi stanari ružičaste kuće i
mogao sam razumjeti što je ljude uznemirilo. Ipak, kad su mi ponudili da popijem
piće s njima dok Tim ne završi, ja sam sjeo i ulio iz boce Wild Turkeya, premda
pijem rijetko i gotovo nikada prije večeri. Negdje odozdo, kao iz podruma, čulo se
kako netko udara u bubanj.
“Moja bivša žena znala je slušati Paula Anku, ali ja sam ne znam mnogo o
muzici”, rekao sam. “Osim crkvenih pjesama.”
“Crkvene su u redu”, složio se Garth.
Opazio sam kako je pogledao čeličnu protezu na mojoj nozi i objasnio mu:
“Korejski rat.”
On je šutke kimnuo.
“Što misliš, Henry, kao ratni veteran”, obratio mi se tada Rick, “je li Muhamedu
Aliju trebalo oduzeti titulu?”
“Reći ću ti ono što očekuješ da ću ti reći. Mislim da svaki muškarac treba biti
ponosan da s oružjem u ruci služi svojoj zemlji”, odgovorio sam jednostavno.
“I ti bi, nakon svega što si preživio, poslao svog sina u Vijetnam?”
Te su me njegove riječi zatekle. Zaustavio sam se da razmislim i naposljetku
kazao:
“Pa, iskreno, Rick, nadam se da će taj rat završiti prije nego dođe vrijeme da moj
sin obuče uniformu.”
U dvorištu se tada zaustavio veliki crni Lincoln i iz njega je izašao niži, kuštrav
mladić s tamnim naočalama.
“Bobby, sjedni s nama”, pozvao ga je Rick.
“Rado bih vam se pridružio”, rekao je tip, “ali moram završiti jednu stvar?
Pogledao me je potom, skinuo naočale, pristojno kimnuo i produžio u kuću.
Nekoliko trenutaka kasnije otamo se začulo kuckanje pisaćeg stroja. Nas trojica
ostali smo sjediti neko vrijeme u tišini, a mene je mučilo da sam onim odgovorom
maloprije bio nepošten i nedosljedan i htio sam svakako pojasniti svoj stav.
“Timothy mi je sve na svijetu, sve što imam”, počeo sam, valjda zbog burbona,
otvorenije nego što inače razgovaram s neznancima. “Rodio se dok sam ja bio u
Koreji, bio je mala beba kad sam se vratio kao invalid ukočenog koljena. Imao je
manje od dvije godine kad nas je njegova majka obojicu zauvijek napustila. I dosta
je teško to podnio. Užasno teško. Čitavo me je djetinjstvo, kad bih ujutro odlazio na
posao, ili bilo gdje drugdje ako bih se maknuo iz kuće, uplašeno pitao: ‘Ti ne ideš
nikamo?’, a ja sam mu stalno i iznova morao ponavljati: ‘Ne, Time, ja ne idem
nikamo.’ Volim tog dečka”, završio sam, “i srce bi mi prepuklo da ostanem bez
njega.”
Rick i Garth gotovo su zinuli slušajući me, a ja im se nisam čudio. I samog me je
iznenadilo, pa i možda malo posramilo, ono što sam rekao. Primijetio sam tada da je
utihnulo i kuckanje onoga pisaćeg stroja. Garth je, kao u neprilici, kao da ne zna što
bi s rukama, uzeo pritiskati tipke na svojoj harmonici. Zasvirao je Swing Low Swing
Chariot i, ljudi, to je tako lijepo zazvučalo u tome blagom, sunčanom lipanjskom
danu, da se činilo da i kosovi u hrastovim krošnjama skladno pjevaju s njime.
“Ova kuća preklinje za novim krovom”, primijetio sam kad je bradati muškarac
završio.
“Pa, Henry”, rekao je on zakopčavajući remen mijeha, “bojim se da joj to nećemo
uslišiti.”
“Pokosit ćemo travu i promijeniti žarulju, obaviti sitnije popravke”, dodao je
Rick, “ali krovom se nećemo baviti.”
“Svaki dan moraš raditi da bi jedna kuća bila dom. Potrebno je puno truda za to,
naročito ako nemaš ženu”, kazao sam.
“Ili ako si stalno na putu”, predložio je Garth.
“Odlazite ?” upitao sam.
“Gotovo uvijek smo na putu.”
“Vidjeli ste svijeta?”
“Neskromno je to reći”, kazao je Rick, opet onim tonom kao da razgovara s
učiteljem, “ali jesmo. Baš jesmo, gospodine.”
“Ja sam bio samo u Koreji.”
“E, mi u Koreji nismo bili”, rekao je Garth.
“I nemojte ići tamo”, rekao sam ja, na što smo se sva trojica nasmijali.
Uto je Timothy završio posao i došao zajapuren i znojan, mokra majica mu se
zalijepila za tijelo. Primijetio sam da ću mu morati početi kupovati stvari u XL
veličini.
“Koliko smo dužni za vaš trud, gospodo?” upitao je Rick.
“To morate njega upitati”, pokazao sam sina.
“Pošteno”, rekao je mladić s dugačkim zulufima.
Tim je utovario kosilicu natrag u kamionet, a ja sam ostao da se načas pozdravim.
“Ako još štogod trebate”, kazao sam, “znate gdje me možete naći.”
“Ti ne ideš nikamo”, nasmiješio se Garth.
“Ja ne idem nikamo”, složio sam se.
Unatoč izgledu, ti muzičari meni se nisu činili kao komunisti i skitnice. Dapače,
tipovi su djelovali pristojni i fini, svakako finiji od oca Lukea čija se žena, po mom
mišljenju, prečesto spotiče na stepenicama. Kako bilo, nikada ih više nisam vidio.
Idući put kad sam ponovno prolazio Stoll Roadom, kapci na prozorima bili su
zatvoreni, a u dvorištu je iz visoke trave jedva izvirivao natpis da je kuća na prodaju.

Petorica muzičara iz pratećeg benda Boba Dylana, Rick Danko, Garth Hudson,
Richard Manuel, Robbie Robertson i Levon Helm, koji su nastupali kao The Hawks,
a kasnije postali poznati kao The Bend, nekoliko su mjeseci 1967. živjeli u West
Saugertiesu, nedaleko Woodstocka, u državi New York. Ružičasta kuća na Stoll
Roadu čak se spominje u naslovu njihovog nastupnog albuma Music From Big Pink.
Dylan je u to vrijeme stanovao u obližnjem Byrdcliffeu i gotovo svakodnevno dolazio
s novim pjesmama, koje su snimali u improviziranom studiju u podrumu. Pjesme iz
tog razdoblja službeno su objavljene tek osam godina kasnije na dvostrukom albumu
The Basement Tapes. Druga strana druge ploče počinje pjesmom You Ain’t
Goin’Nowhere.
 Karuzo

Za stolom na terasi hotela Bellevue vladala je napeta tišina. Četiri muškarca na

pragu srednjih godina o nedavnom su razbijanju sedam hiljada židovskih dućana u
Njemačkoj jedan drugome kazali sve što se na tu temu pristojno i sabrano moglo
kazati, te su razborito zašutjeli znajući da su došli do ruba, da bi se njihov razgovor
mogao nastaviti jedino vikanjem, psovanjem i vrijeđanjem. Umjesto toga, ta četiri
splitska kicoša sa žirado šeširima, u odijelima od buret svile i dvobojnim cipelama,
pili su svoje špricere i konjake i otpuhivali cigaretni dim namršteno gledajući preda
se, kad se odnekud gore iz Varoša spasonosno pojavio niski, debeljuškasti pitur u
bijelom zamrljanom kombinezonu s dvokrakim ljestvama preko ramena i kantom
boje u ruci.
Jedan od četvorice na hotelskoj terasi, kirurg Vjeko Đidi Kragić, razvedrio se
ugledavši ga, pa brzo ustao i zovnuo ga jednostavnom, kratkom melodijom. Četiri
šesnaestinke:
“Mi mi mi mi!”
Pitur se, kao po komandi, smjesta ukipio osluškujući, poput ptičara što je u daljini
čuo glasanje lještarke.
“Mi mi mi mi!” ponovio je liječnik, a pitur ga je sad uočio i široko se nasmiješio.
“Mi mi mi mi!” odgovorio mu je.
“Ne valja! Faliješ!” zaključio je Điđi vrteći glavom. “Dođi se napit pa ćemo
provat ponovo. Jere !” doviknuo je konobaru. “Jere, donesi Karuzu jedan rum.”
Karuzo je prišao ogradi hotelske terase, spustio na tlo ljestve i kantu i poslušno
stao čekajući piće. Naočale debelih stakala čudovišno su mu uvećavale oči i licu
davale jedan prestravljen izraz.
“Šta je reć da u subotu nisi doša na Aidu?” obratio mu se Paško Bakmaz, trgovac
kolonijalnom robom u Dioklecijanovoj ulici.
“Bija san u petak na generalnu probu”, objasnio je pitur koji je nadimak dugovao
obožavanju velikog napolitanskog tenora Enrica Carusa.
“E, fala Bogu, nije on mona da troši pineze na buržujske pizdarije ka šta je
premijera”, javio se ponovno Đidi. “U teatar se gre mukte, je li tako, druže ?”
Slabovidni proleter na ovo nije rekao ni da ni ne, već se samo blaženo nakesio
pokvarenim zubima.
“A šta kažeš, dobra ona pivačica? Ona ricasta crna iz Zagreba?” upitao ga je
Gracijan Mardešić, glavni urednik Novog doba.
 “Odlična”, složio se Karuzo.
“Malo pokrupna, ali lipe ćiće”, dodao je Mardešić, rukama pokazujući kakve je
krupne pune prsi sopranistica imala, a Karuzo se trenutno rastužio. Uočljivo ga je
oneraspoložila ova primjedba.
“Nemoj ga vridat, nije on kurbar ka ti”, otresao se advokat Jakelić na Mardešića.
“Karuzo je jedna delikatna umjetnička priroda. Njegova čista duša stremi uzvišenin
ciljevima, iznad prolaznih, ovozemaljskih naslada.”
“A šta su u operama sveci i anđeli ?” začudio se Mardešić. “Šta ja znan, nema
opere da nije kažin, s razvratnicima, preljubnicima, ženidbenin varalicama,
bigamistima...”
“Ti si injorant, ti to ne razumiš”, prekinuo ga je Đidi. “Karuzo, molin te, objasni
mu, šta je opera?”
“Ljubav”, objasnio mu je Karuzo, jednom riječju, jednostavno, a svečano.
“Ljubav!” ponovio je kirurg. “Čuješ li? Ljubav! Kad Aida na kraju dođe svome
dragon Radamesu u grob, šta ti misliš da se ona užgala? Da je njoj do one stvari?
Ona je došla umrit s njin, cukunu! Ona se, sirotica, oprašta sa životon, a ti jon gledaš
ćiće. Sram te bilo!”
“Nekrofilu jedan!” dodao je Jakelić konsternirano. “Ja i moja žena smo plakali.”
“Da plakali!” povikao je Bakmaz. “Ja san u goloj vodi bija. Sve mi ovde bilo
mokro od suza”, pokazao je dlanom na prsi. “Moga san upalu pluća uvatit kad san iz
teatra izaša mokar na buru.”
Morir! si pura e bella!
zapjevušio je Điđi zaneseno, tiho, žalobnim glasom, a Karuzo je smjesta
prihvatio: Morir per me d’amore... Degli anni tuoi nel fiore,
zakreštao je osjećajno malešni, zbijeni muškarac u umrljanom kombinezonu.
Fuggir la vita!
T’avea il cielo per l ‘ amor creata, Ed io t’uccido per averti amata!
pjevao je Karuzo, a Đidi koji ga je sve dotad blaženo slušao, glavom lagano
njišući lijevo i desno, najednom je otvorio oči i revoltirano zavikao:
“Stani! Stani! Opet faliješ! Stani da se napiješ pa ćemo ponovo.”
Karuzo se posramljeno zaustavio.
“Jere, za Gospu blaženu, di je rum za Karuza?”
“Evo ga! Evo ga!” zavikao je konobar trkom noseći čašu i dovršavajući nekakav
zalogaj zbog kojega je zacijelo i kasnio.
Karuzo je uzeo rum s tacne i otpio jedan obilan gutljaj, dok su ga četvorica
gospode za stolom strpljivo gledala prekriženih nogu, sa slamnatim šeširima
naslonjenim na koljena. Sat na svetome Frani upravo je zvonko označio jedan sat
popodne.
“Ajmo sad, mi mi mi mi!” zovnuo ga je opet Đidi Kragić.
“Mi mi mi mi!” odgovorio je Karuzo. “Puno bolje!” kimnuo je Kragić
zadovoljno. “Ma, odlično!” dodao je Jakelić. “Neusporedivo”, pridružio se i
Bakmaz. “Superiorno!” zaključio je Mardešić. Malešni se pitur sanjivo osmjehnuo,
pogled mu je najednom bio mutan. Rum očito nije utjecao samo
na njegovo pjevanje. Đidi je ponovno započeo: Morir! si pura e bella!
Karuzo je istog trena uživljeno prihvatio, ne štedeći glasa, snažno, gromko. Jato
golubova, koje je mirno pilo vodu iz obližnje fontane, prestrašeno je prhnulo u zrak,
a jedan tovar negdje u nekoj varoškoj štali uznemireno zanjakao kad je on krenuo
urlati. Pa i društvo za stolom bilo je zatečeno, konobar Jere šokirano je zinuo
gledajući Karuzove odrješite dramske geste, kako on prvo bespomoćno širi ruke, a
zatim ih pruža preda se u zrak kao da nježno grli imaginarnu ljubavnicu što je došla
u kamenu kriptu skončati s njime, kako, kao zabrinut, nadlanicom dodiruje čelo, pa
gleda u nebesa, jamačno proklinjući svoju hudu sudbinu, kako se iznenada poletno
penje na kameno postolje obližnjeg kandelabra i naposljetku završava pjesmu
padajući na koljena, shrvan čuvstvima, očiju punih suza. Pravih suza.
Kad je završio, publika na terasi Bellevuea nekoliko je časaka, kako je i red kod
nenadmašnih opernih točaka, samo preneraženo buljila preda se, a onda je iz njih
provalio vulkan oduševljenja:
“Bravissimo!” dreknuo je prvi kirurg Kragić skačući na noge.
“Veličanstveno!” dodao je trgovac kolonijalnom robom Bakmaz lupajući dlanom
o dlan.
“Bis! Bis!” zavikao je novinski urednik Mardešić, odvjetnik Jakelić je gurnuo dva
prsta među zube i prodorno zazviždao, a Jere tek polako, u nevjerici, prstima desne
ruke dotakao čelo, pa prsi i oba ramena: u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, amen.
“Hvala! Hvala! Hvala!” zahvaljivao je za to vrijeme pitur Karuzo tronuto im se
klanjajući.
“Ljudi moji, ovo je bilo nešto ekstra”, kazao je napokon, kad su se malo sabrali,
Jakelić.
“Ovo je Verdi ima prid očima kad je komponira operu”, rekao je Bakmaz.
“Baš!” složio se Đidi Kragić. “Takav jedan muškarac!” uzdahnuo je strastveno, da
bi se tkogod tko ga ne zna začudio da on ima ženu i troje djece. “Ne samo da ima
glas, nego i ta fizička pojava. U punoći snage, u dobi kad životni sokovi kao divlja
matica teku udovima. Pogledaj samo tu herojsku figuru, ti muževni, čvrsti torzo.
Karuzo, jeben mu miša, dricaj se malo.”
Pitur se ispravio kao svijeća.
“Gledaj, čoviče, to je Radames!” pokazao je Kragić Mardešiću, sada uzbuđeno
vičući, kao da je Hajduk postigao pobjedonosni zgoditak u zadnjoj minuti utakmice.
“To je general koji će povest egipatsku vojsku na Etiopljane. To je jebač u kojega će
se zaljubit i robinja Aida i faraonova ćer Amneris. Njemu je tribalo dat glavnu ulogu,
a ne onome pizdunu Lovri Viđaku.”
“A, nemojte, dobar je Vidak”, prosvjedovao je Karuzo.
 “Nemoj ti meni, znan ja šta govorin”, ustrajao je kirurg. “Vidak nije loš klapski
tenor, more proć i u operetama, ali za operu, pa još glavnu mušku ulogu, brate, nije.
Ti bi, prijatelju, to sto puta bolje otpiva. A plus toga, imaš i lipšu glavu od Vidaka.”
“Ma, je!” odmahnuo je Karuzo sramežljivo, ali se vidjelo da mu je drago.
“Je, je, moj Karuzo!” osokolio ga je Đidi. “Da ti nisi tako skroman, davno si
moga učinit karijeru, i to ne u ovon našen, splitskon teatru, nego u Milanu, Beču,
Parizu...”
“Dobro, Đidi, nemoj ga sad i ti...” pobunio se Bakmaz. “Čovik je pitur.”
“Pa šta da je pitur!?” prasnuo je Đidi. “Zašto pitur ne bi bija blagoslovljen
božanstvenin tenoron? Zašto jedan obični radnik, proleter, ne bi smija poželit nešto
bolje, nešto vanka svoga mižerjastog života...”
“Ajde, Đidi, nemoj sve okrićat na marksističku propagandu. Znaš da nisan tako
mislija”, upozorio ga je Bakmaz. “Nego, realno, Karuzo je pitur, nikad nije izaša na
pravu scenu, ni ovde u nas, a ti bi ga odma u Milano.”
“On je naš dragulj”, rekao je kirurg zaljubljeno gledajući Karuza. “Naš splitski
grdelin. On more šta oće.
Karuzo se zarumenio i spustio pogled.
“Pa, da znaš, i ja isto tako mislin”, rekao je i Mardešić ozbiljno.
“Ma, dajte, ljudi, dozovite se pameti”, prosvjedovao je Bakmaz. “Di će on...?”
“Marine!” zavikala je u tada jedna mršava mala žena ljutito gazeći preko rive.
“Marine, nesrićo, vidiš li ti koja je ura? Za koga ja kuvan? Koga ja, glupača, s
obidon čekan ?”
Vedro druženje na terasi hotela u trenutku se raspršilo. Karuzo je ublijedio i
uvukao glavu u ramena, a i četvorica njegovih prijatelja su ušutjeli i gledajući negdje
ustranu, kao zamišljeno pijuckali konjake i špricere i otresali cigaretni pepeo. Sve ih
je prepala pojava Karuzove supruge pralje, goropadnice u ispranoj i okrpanoj, ali
čistoj modroj haljini, sa sivom pregačom i pletenicom oko glave.
“Janjo moja, janje moje”, zameketao je Karuzo ulizivački, “a zericu san ti se
zadrža!”
“Zericu!? Zericu, kaže, vrag ga zericu odnija! Grom ga zericu ubija! Oganj ga
sveti zericu spalija! Strila ga nebeska zericu prostrilila, zajedno s menon kad san se
za nj udala”, klela je ta lajava žena, zaustavljajući se s rukama na bokovima nekoliko
metara od terase.
“Nemojte, šjora Janjo, nije on kriv, ja san ga zovnija”, ohrabrio se ipak priznati
kirurg Kragić.
“A šta? Biće ste ga opet zvali da van piva?” upitala je žena mračno.
“Pa, malo...”
“Sram vas bilo, ozbiljni, pametni ljudi, a sa sirotinjon se rugate. A, neće van ovo
lišo proć. Tebe ću Paško reć ocu”, zaprijetila je žena. “Sve ću mu špijat, kako ste mi
ti i prijatelji napili čovika i činili šimiju od njega.”
 “Nisan pija!” vrisnuo je pitur.
“Nije ništa pija”, prisnažio je i Điđi Kragić.
“Marine, puni!” zapovjedilaje strogo žena prilazeći i unoseći se mužu u lice. On
je poslušno huknuo.
“E, da! Nije pija! Aaa! Aaa!” jauknula je pralja, pa se okrenula i razočarano pošla
natrag kući. “Aaa, zemljo, otvori se! Otvori se i progucaj i mene i ovoga moga
kukavca. Kuga nas oboje umorila. More sinje nas potopilo...” nastavila je nabrajati
biblijske užase, dok je Karuzo grabio ljestve i kantu i brzo se uputio za njom
ponavljajući:
“Janjo moja, janje moje. Janje moje, neću nikad više. Neću više, majke mi...”
Društvo na terasi Bellevuea u tišini su dugo gledali za njima i tek nakon možda
minutu, minutu i po, kad su pitur i pralja bili samo dvije točkice na kraju rive,
trgovac Bakmaz je veselo rekao:
“Ma, jesi vidija redikula!”
“Pusti, dobro je”, odgovorio mu je kirurg Kragić. “Naši redikuli pivaju operne
arije, a u Njemačkoj su došli na vlast.”
“E, doće ti iz Njemačke za koju godinu i ovde u nas”, javio se odvjetnik Jakelić,
“pa in ti onda u lice kaži da su redikuli.”
I tu se ponovno rasplamsala ona rasprava koja ih je prije pola sata dovela do ruba
urlanja i vrijeđanja.

***
Marin Pavlović poznatiji kao Karuzo i njegova žena Janja živjeli su u Radunici, u
niskoj prizemnici što je gotovo cijela bila zasjenjena širokom krošnjom jednog
rogača. Iako samo zidom odijeljena od štale s kozama, kućica je bila svijetla i čista,
mirisala na domaći sapun i lavandu. Kraj ulaza je imala kužinicu popločanu
uglačanim kamenim pločama, s kamenim sudoperom, špaherom, prostim stolom i
dva štokrla. U kredencu dva otučena bronzina, jednu tavu, jednu plitku plavu teću s
bijelim točkama, limene tanjure, čaše, nekoliko komada kositrenog pribora za jelo,
komad kruha pokriven kuhinjskom krpom. Zarkocrveni geranij cvao je u pitaru na
prozoru.
Otraga je bila spavaća soba s podom od izribanih, blijedožutih jelovih dasaka,
postelja od tamnog drva sa slamaricama u prugastim pamučnim navlakama, dva
kantunala, škrinja u kutu, ormar kraj nje, a na zidu siva vjenčana fotografija i
Bogorodica s malim Isusom. Maslinova grančica zataknuta u okvir svete slike
mijenjala se od jedne do druge Cvjetne nedjelje.
Kad bi sa zvonika katedrale tukla Zdravomarija, još prije nego bi prva jutarnja
rumen obasjala njive i vinograde na istoku, pralja i pitur bi kao po komandi otvorili
oči, podigli sa sebe teški sukneni pokrivač i sjeli spuštajući svatko sa svoje strane
postelje bose noge na studeni pod, a ona bi promuklo dobacila:
“Nemoj pivat.”
Bez izuzetka, baš svakog njihovog bračnog jutra u posljednjih četrnaest godina
Janja je rekla tu jednu rečenicu jer bi Marin još u postelji počeo pjevati. Pet hiljada
jutara njemu nije bilo dosta da shvati, i zacijelo nikad neće shvatiti, kako ona to mrzi.
Strahovito ju je živciralo da njezin muž svaki svoj budni trenutak to čini, bez razlike,
dok sjedi ili stoji, hoda ili miruje, i kad je sam i kad je u društvu, da se pjevajući brije
i pljuska hladnom vodom iz lavora u dvorištu, da taj bez pjevanja ni kupus ne bi
znao posaditi, ni loze okopati, ni srdele na gradelama ispeći, ni pidžamu navečer
prije spavanja zakopčati. Janja je crvenila od nelagode kad bi on na misi podigao
glas iznad svih drugih glasova, ili kad bi se u teatru, unatoč okretanjima i siktavim
negodovanjima, spremno pridružio opernim solistima, bez razlike, i muškim i
ženskim, pa katkad i njih nadglasavao.
Nije mogla podnijeti kad bi se on koliko ga grlo nosi drao vapnom bijeleći
plafone s ljestava, ni kad bi samo mumljao melodiju marendavajući janjeće tripice,
ali možda najviše od svega bi je izbezumljivalo - poželjela mu je gotovo razbiti
glavu - kad bi prokletnik zorom, još nerasanjen, raščupan, neumiven, suhih usta,
zapjevušio.
Istina, uvijek kad bi ga upozorila: “Nemoj pivat”, siroče bi zaista prestao. Nevolja
je bila tek da bi on najkasnije za minut ponovno počeo. Bila je to, shvaćala je, kao
nekakva bolest, i Janja je činila sve što bi činila s bilo kojom drugom bolešću.
Pjevanje se trudila izliječiti kao i groznicu, zubobolju, zaušnjake ili svrab,
nepogrešivim medicinskim postupcima - postom i molitvom. Gospi se zavjetovala i
do Sinja čitavu noć pješačila, a zatim, sve mrmljajući ružarije, crkvu dvaput na
koljenima obišla, samo da onaj njezin jednom napokon začepi. I sve je bilo džaba.
Vratila se uskotračnom željeznicom, popularnom Rerom, popodne iz marjanskog
svetišta, gladna, iscrpljena i čađava, ali srca ispunjenog živom vjerom da će je u kući
dočekati drugačiji, običan, mrzovoljan i šutljiv muž, a njega se još od Biskupove
palače čulo kako pjeva.
Janja je puno patila zbog Karuzove lakoumne muzikalne naravi. Njoj je,
nenasmijanoj, bogobojaznoj i strogoj, to bilo nedolično i sramotno. Dobri nas Bog
nije stvorio da uživamo i veselimo se. Veselit ćemo se jednom kad nas On uzme k
sebi, na poljanama zelenim i vrucima tihanim napjevat ćemo se do mile volje, jer
duga je vječnost, a kratko vrijeme što nam je suđeno provesti na zemlji valja ispuniti
radom, odricanjem i žrtvom za najbliže, ni časa se ne štedeći. Kraj sveg svoga truda
u gospodskim kućama, nakon što bi zajapurena i znojna, ruku smežuranih od vrele
vode, sapuna i lukšije, u deset, dvanaest ili šesnaest sati iskuhala, oprala, isprala,
ocijedila, prostrla, skupila i teškim glačalom na žeravu izglačala bezbroj lancuna,
majica, gaća, damskih haljina i muških košulja, došla bi kratko kući, pojela tanjur
ječmene kaše s komadićem pancete jedva većim od nokta, pa u svetog Roka, svoju
župnu crkvu na Lučcu, odnijela misno ruho i vezene stolnjake koje je potpuno
besplatno, bez pare i dinara, sinoć iza ponoći, otimajući od svoga počinka, s
ljubavlju uredila.
Pa i muža, kojega je ona jedina u gradu zvala krštenim imenom, naposljetku je
jednako tako prihvatila kao nekakav svoj križ i kršćansku obavezu. Vjerovala je
katkad da je Marinova nepodnošljiva, izludujuća navika znak kojim je Bog iskušava
kao što je u stara doba iskušavao mnoge svece. Svemogući joj je poslao njezinog
raspjevanog ludonju da vidi kako je snažna njezina vjera i strpljenje. Premda bi ga
ona zacijelo, slagali su se svi koji su poznavali Janju i Karuza, i bez toga voljela,
kuhala mu, krpala čarape, prala mu kosu dok bi on, ušiju punih sapunice, revao
nekakvu ariju iz Nabucca, Tosce ili Carmen. Žene su, ne bez zavisti, primjećivale
kako je pitur njegovan, začešljan i obrijan, u očetkanim cipelama kad bi nedjeljom i
svecem izašao na ulicu. Za njegovo odijelo i košulju nije se vidjelo da su to spretno
prepravljeni i oprani dronjci koje su njoj negdje darovali.
On je onakav nizak, nabijen, krupne glave, basetan, kako bi Splićani rekli, često
bio predmet poruge. Huncuti su ga inpicavali znajući da ne podnosi dobro alkohol,
poticali su ga da pjeva krišom namigujući jedan drugome, grubo su iskorištavali
njegovu naivnost i dobro srce. Marinu Pavloviću Karuzu nije bilo lako odrasti u
tome opakom, nedobronamjernom gradu. Znao je i pobjeći ako bi društvo u konobi
izgubilo mjeru i obzire. Više nego jednom je gologlav i razderane jakete prestravljen
trčao mračnim, zapišanim kaletama nekadašnje carske palače, gdje su odjekivale
kletve, psovke i pohotan, pijani cerek polusvijeta.
Bez žene taj bi šašavac zacijelo odavno skončao, zaboravljen, gladan i promrzao
u nekakvoj rupi i pokopan u zajedničkoj grobnici, o općinskom trošku. Ona je
brinula za njegove potrebe, branila njegovo dostojanstvo, hrabro ga izvlačila ga iz
nevolja, naplaćivala njegov rad ako ga je tkogod htio prevariti. Janja ga je ljubila
nesebično i čisto, ne tražeći zaista nikakve nagrade ni na ovom ni na onom svijetu.
Bio je njezin ni da nema nebesa nad nama ni pakla ispod nas. Živjela je samo da je
on milo pogleda onim njegovim velikim očima. Tko bi inače pogledao sirotinju iz
niskih potleušica u predgrađima? Tu ni Bog ne stigne baš uvijek, i Njemu promakne
ako je tkogod gladan i žalostan, bez ikoga svoga. Njih su se dvoje tako našli. Karuza
je nepoznata grešna duša prije trideset osam godina ostavila u zamotanog u krpe pred
vratima sirotišta Martinis Marchi, a Janjine je dijelom odnio svjetski rat, dijelom
španjola, a dijelom parobrodi preko oceana, otkud je zadnji među njima prije više od
desetljeća prestao pisati. Na čitavome svijetu on nije imao nikoga osim nje i ona nije
imala nikoga osim njega.

***
“Mir za naše vrime, kako je reka oni pizdun Chamberlain”, kazao je Đidi
revoltirano bacajući novine na stol.
“Peace for our time”, potvrdio je Veljko Jakelić.
“Uimeisusovo, šta bi bilo da nisu sklopili mir? U manje od godinu dan Njemačka
je ušla u Čehoslovačku, a Italija u Albaniju. Pa još sad ovo.”
“Čelični pakt”, rekao je Mardešić, gledajući naslov koji je sam jučer stavio na
prvu stranicu Novog doba. “Da bi se okladit da je Mussolini da ime. Patto d
‘Acciaio. Kako to moćno zvuči. Che potenza!”
“Pa i na njemačkon je da se usereš. Stahlpakt”, primijetio je Jakelić. “Ne bi volija
ni da te Stahlpakt dočeka digod u mraku.”
“Imperijalisti”, podsmjehnuo se Kragić. “Baš me zanima šta bi doktor Freud reka
za njihove fantazije o čeliku.”
“Ma, čekaj, Đidi”, zaskočio ga je Bakmaz, “a šta je Staljin? Je li ono i Staljin isto
oće reć čovik od čelika?”
Điđi Kragić pravio se da ga nije čuo. Kako su neprijateljstva u Europi rasla,
njihovi svakodnevni razgovori postajali su sve napetiji. Četvorica muškaraca odrasli
su u jednakom, sigurnom i sitom, privilegiranom buržujskom okruženju, poznavali
se još iz gimnazije, zajedno planinarili i jedrili, Bakmaz i Jakelić čak su oženili dvije
sestre, a Jakelić i Kragić imali istog djeda i baku. Svejedno, njihovi politički izbori
nisu mogli biti različitiji. Novinar Mardešić je bio haesesovac, mačekovac, odvjetnik
Jakelić jugoslavenski nacionalist odan kralju i otadžbini, Bakmaz je naginjao
talijanskim autonomašima, kolokvijalno: tolomašima, dok je liječnik Kragić
otvoreno prezirao svaki nacionalizam, kao podlo oruđe izrabljivača, i sanjario o
velikom, kozmopolitskom bratstvu potlačenih. Jednom, u bolja vremena, oni su se
znali neobuzdano posvađati, nazivati neznalicama, pokvarenjacima, pizdama,
kratkovidnim budalama i slično. Koješta su jedan drugom mogli reći jer su se voljeli,
prijateljstvo je moglo podnijeti sav gnjev i sve uvrede. Bilo je čak i nekog veselja i
ugode u njihovom žestokom sukobljavanju, ali u posljednje dvije godine po prilici,
kako je svijet postajao gadniji i opasniji, oni su došli tiši, promišljeniji, naoko
pomirljiviji. Shvaćajući kako su se spone među njima istanjile, pazili su da ih sasvim
ne prekinu. Sve češće razgovor su radije ostavljali nedovršen, nego da im bude
zadnji.
I opet im je ljekovito došao Karuzo, kako se pod žarkim mediteranskim suncem
sve ponavlja i još od antike svaki je dan jednak prethodnome. Prošao je u prugastom
kupaćem kostimu desetak metara od njih, lagano poskakujući golim tabanima po
vrućem betonu ispred kupališne zgrade na Bačvicama.
“Mi mi mi mi!” zapjevao mu je Đidi, a Karuzo se, neobično, uplašeno trgnuo,
okrenuo se i između stotina lica na plaži ugledao njihova, a zatim šmugnuo.
“Gledaj ti njega?!” začudio se Bakmaz.
“Neće se javit, sa ženon je”, upozorio je Jakelić, bradom pokazujući Janju, koja je
malo dalje sjedila na prostrtom ručniku i grleći koljena namršteno zurila u plićak s
kupačima, kao da je je lično vrijeđa mokra, vrištava i besposlena gomila. “A i inače,
kalma je u zadnje vrime”, nastavio je odvjetnik. “Nema ga ni čut ni vidit.”
“Ma, je!” uzviknuo je u nevjerici Đidi.
Ali, zaista, kojih pola sata kasnije Karuzo je opet prošao, sad noseći u obje ruke
po jedan sladoled od vanilije, i Đidi je još jednom pokušao, mi mi mi mi, a slavni
tenor je samo pognuo glavu i ubrzao korak.
“Ne mogu virovat! Moj Karuzo da ovo meni napravi?!” naljutio se liječnik. “O,
pa nećemo tako!”
“Ovo je sad sukob dviju volja”, zaključio je Mardešić. “Tesla protiv Edisona.”
“Aljehin protiv Capablance”, predložio je Jakelić.
“Louis protiv Schmelinga”, dobacio je Bakmaz.
Međutim, Đidi ni jednoga ni drugoga ni trećega nije čuo. Polustisnutih očiju
grabežljivac je koncentrirano piljio u svoj plijen, čekao pravi trenutak, nije se ni
pomaknuo dok su Karuzo i Janja jeli sladolede, a onda se, kad je ona pošla u more i
muža nakratko ostavila samoga, brzo i nemilosrdno obrušio. Pognut je dotrčao
Karuzu s leđa i na uho mu ljutito prosiktao:
“Je li mi to fala za sve šta san učinija za tebe ? Noćima ne spavan zbog tvoje
karijere, pišen teatrima da ti daju ulogu, diskografima da ti snime ploču, sva ti vrata
otvaran, a ti nećeš ni da mi se javiš! Gubo jedna, nisi mi više prijatelj!”
“Ajme, Điđi, skužaj...” počeo je pitur mucavo, no Kragić se već, ne podižući se iz
čučnja, vratio natrag svome društvu.
Janja se uskoro vratila, obrisala se ručnikom, pa su se i ona i on presvukli u kabini
i skupili stvari u platnenu torbu, a malešni pitur čitavo je vrijeme kriomice s
krivnjom pogledavao Điđija. Ali ovaj se nije dao umilostiviti. Mussolinijevski
uzdignute brade kirurg ga je uvrijeđeno ignorirao.
“Beštijo jedna”, šapnuo je Mardešić zadivljeno, kad je Karuzo u odlasku bacio
zadnji molećiv pogled u njihovu pravcu.
“Čekaj, nije gotovo”, rekao je Đidi. “Doće on opet.”
I zaista, prošlo je možda dvadesetak minuta, upravo da se od Bačvica pješke dođe
u Radunicu i natrag, Karuzo se ponovno pojavio. I njih četvorica baš su se spremali
poći kući.
“Đidi, nemoj se jidit, znaš kakva je Janja”, počeo je pitur.
“Ništa, nema veze”, odgovorio je Đidi popustljivije, ali nešto ipak rezervirano i
nevoljko, kao da se nije do kraja odljutio.
“Đidi, nemoj tako... Znaš da te volin”, nastavio je Karuzo, shvaćajući da se još
mora truditi. “Đidi, jesmo opet prijatelji?” ustrajao je on, a Điđi je uzdahnuo, zavrtio
glavom, kao da bi rekao “ah, što ću s tobom, volim i ja tebe”, a bio je nešto i začuđen
kako je Karuza pogodio njegov glumljeni bijes, ganula ga je Karuzova odanost, pa
mu je napokon stavio ruku na rame i tiho rekao: “Ajde, dobro je.”
A zatim ga je pogledao u oči, široko mu se nasmiješio i počeo:
 Largo al factotum della citta. Largo!
Lica momentalno obasjanog srećom, Karuzo je spremno prihvatio:
La la la la la la la la!
Presto a bottega che l’alba e gia. Presto!
La la la la la la la la!
vikao je iz svega glasa redikul za razonodu gradskoj gospodi, dok su se s noge na
nogu vraćali s plaže bijelim putem kraj hotela Imperial, pa kroz perivoj, mimoilazeći
se s težacima koji su se zaprežnim kolima vraćali iz polja. Njihovi konji prepadnuto
su njištali i otimali se, nemajući očito sklonosti za Rossinija.
Ah, bravo, Figaro!
Bravo, bravissimo! Bravo!
La la la la la la la la! Fortunatissimo per verita! Bravo! La la la la la la la la!
pjevao je Karuzo u rascvalom, mirisnom svibanjskom predvečerju 1939. i svi su
na trenutak zaboravili da istovremeno negdje tenkovi tutnje ulicama i ciglama se
razbijaju izlozi i muškarci u crnim košuljama ulaštenim jahaćim čizmama šutiraju
nesretnike sklupčane na pločniku. Kad je Figarova arija završila, Đidi Kragić se
zaustavio s dlanom na prsima. Ošamućen glazbenom ljepotom kojom ga je njegov
kratkovidni prijatelj nesebično darivao, uspio je samo šapnuti:
“Prekrasno!”
Pitur se zahvalno nasmiješio. “Svaka čast, Karuzo”, rekao je Mardešić. “Majke
mi, ja san se sav naježija”, priznao je Jakelić.
“Zašto ovo na ploči ne zvuči ovako dobro?” zanimalo je Bakmaza.
“Zato jer Karuzo još nije snimija ploču”, objasnio je Kragić. “Ali!” naglasio je
podižući kažiprst. “Ali drago mi je da van mogu objavit da će ta užasna nepravda
uskoro bit ispravljena.”
“Šta oćeš reć?” začudio se Mardešić.
“Šta, šta oću reć? Triba li ti nacrtat? Karuzo će snimit ploču. Tojest, pet ploča. Za
prvu ruku. Kasnije će, Bogu fala, bit više.”
“Di, u Zagrebu?” upitao je Bakmaz.
“Ma, koji Zagreb. Daj, Paško, budi pametan”, odmahnuo je Đidi prezirno.
“Nije valjda u Beču?” pogađao je Jakelić.
“A-a!” odmahnuo je Điđi niječno.
“Londonu?!”
“Bolje”, rekao je Điđi, pa napokon otkrio: “Mister Pinkerton, veliki operni
impresario iz New Yorka, nakon što je čuja kakvog mi grdelina ovde u Splitu
imamo, nudi mu ugovor na pet ploča klasičnog opernog repertoara, plus... Plus!”
istaknuo je liječnik. “Glavnu ulogu kraljevića Tamina u Mozartovoj Čarobnoj fruli,
koja se krajen šestog miseca postavlja u čuvenoj Metropolitan operi.”
“Ajmemenimajkomojamila!” kriknuo je Karuzo.
“E, baš tako. Dobro si reka. Ajmemenimajkomojamila”, ponovio je Điđi
prijekorno. “Ja tebi sredin ugovor na pet ploča i gostovanje u Metropolitanu, a ti
meni digneš pozdrav. Činiš fintu da me ne znaš.”
Pitur se sad nije ispričavao jer je od uzbuđenja izgubio dar govora. Umjesto njega
zaprepašteno se javio trgovac kolonijalnom robom Bakmaz:
“Šesti misec? Pa to je sad!”
“Ako misli doć na vrime, najkasnije drugu nedilju on se mora ukrcat na brod za
Ameriku”, kazao je Đidi razborito.
“Valja mu izvadit pasaport”, primijetio je Jakelić.
“Ajde, bogati, šta će Karuzu pasaport”, otresao se Mardešić. “Njega svi živi
znaju.”
“Ali, to je, ljudi, Mozart. Opera je na njemačkon”, sjetio se Bakmaz. “Karuzo,
kako ti stojiš s njemačkin?”
“Ma, to je pizdarija”, odmahnuo je Kragić. “Njemački se u par dana nauči.”
“A, neće to bit tako kratko. Meni su za njemački puste godine tribale”, pobunio se
Jakelić.
“Tebi su tribale puste godine zato šta ti je tovar prnija u uvo”, objasnio mu je Điđi
sažaljivo, “ali kad neko ima apsolutni sluh ka Karuzo, onda to ide puno brže. On je
talentiran za te stvari, razumiš? Njemu jezik ulazi leva leva.”
“Meni bi isto bilo draže da je koja talijanska opera. Karuzu bi više ležalo nešto od
Verdija, Donizettija, Puccinija...” kazao je Bakmaz.
“Pa šta oćeš da ja sad učinin!” prasnuo je Đidi. “Da pišen u New York da maknu
Čarobnu frulu i stave Toscu? Tu se program radi dvi godine unaprid!”
“Pusti kretena”, rekao je Mardešić konsternirano gledajući Bakmaza. “Talijanska
opera? Ma, bogati?! Ti svaki put moraš zasrat sa svojin tolomaškin upadicama.”
U žaru razgovora muškarci nisu ni primijetili da Karuzo sve vrijeme preneraženo
šuti. Istom kad su došli nadomak Pazara, nešto mu je palo na pamet:
“Ovi iz New Yorka? Jesi reka da se zove mister Pinkerton?”
“Je”, potvrdio je Đidi Kragić.
“Ma, je li to oni mister Pinkerton iz Madame Butterfly? Oni u kojega se zaljubila
mala Ćoćosan.”
“To je on. Ali, pazi, nemoj mu spominjat malu Ćoćosan, znaš da to nije dobro
završilo.”
“Dobro, paziću”, obećao je Karuzo.

***
Prolazeći kroz ove krajeve različiti su putopisci davno uočili jednu neobičnu
osobinu stanovnika Splita. Oni nisu zaista marljivi ljudi. Kao i svi drugi Mediteranci,
mnogo će radije piti vino u hladovini nego raditi. Zamolite li nekog Splićanina da
vam pomogne prekopati povrtnjak, iscijepati kubni metar bukovih drva ili odnijeti
glasovir na četvrti kat, on se zacijelo ispričati išijasom, natečenom kilom ili vodom u
koljenu, ili slagati da baš žuri na sprovod svome dragom ujaku ili će vam naprosto
reći da odjebete. Ali ako se četiri muškarca dogovore da namagarče petoga, oni će za
svoj zločinački naum sedam dana u tjednu potpuno besplatno raditi dvije osmosatne
smjene zaredom. Ubit će se od posla, zanemariti žene, djecu i stare roditelje i
potrošiti koliko njihova obitelj mjesečno potroši na hranu, samo da bi se nekome pet
minuta u lice smijali.
Četiri odrasla muškarca s ozbiljnim karijerama, liječnik, odvjetnik, novinar i
trgovac, zbog jedne su ludosti zanemarili pacijente, klijente, mušterije i čitatelje.
Zaboravili su što priliči, a što ne priliči njihovom staležu i godinama, odbacili
građanske obzire kao ona četiri neodgovorna veseljaka iz Puccinijeve La Bohéme,
pomno pletući finu mrežu obmana oko jednoga sirotog spadala. Kragić je zatražio
uslugu od znanca vlasnika brodarske kompanije. Mardešić angažirao orkestar limene
glazbe. Kupovalo se cvijeće, unajmljivao razglas. Jakelić i Bakmaz odveli su Karuza
u krojača i dali naručiti odijelo od finoga sukna, kupili mu i nekoliko košulja, veša,
čarapa, cipele, šešir, kravatu, rukavice, štap, sve što treba jednom gospodinu koji
putuje preko Atlantika.
Složene i skupe pripreme valjalo je učiniti u velikoj konspiraciji. Karuzo je dobio
strogu uputu da ženi ništa ne govori, što je bilo potpuno nepotrebno, jer je čak i on,
notorno blesav, imao pameti da shvati kako njoj ni za živu glavu ne smije ništa
otkrivati. Ipak, teško mu je bilo šutjeti. Kako nije bio ni pijanac ni kockar ni ženskar,
nikad od nje ništa nije krio. Dovoljno je loše bilo da je napušta, a odlazak bez najave,
tajno i bez pozdrava ispunjavao ga je užasnom krivnjom i čemerom. Iz noći u noć
uzdisao je i prevrtao se na slamarici i zorom iscrpljen ustajao, sve dok sama Janja
nije primijetila nešto neobično. U subotu ujutro, nekoliko sati prije nego će se
Karuzo ukrcati na brod za Ameriku, okrenula se na njegovu stranu postelje i opazila
je nešto za čime je godinama žudjela. A sada ju je duboko onespokojilo. Osjećala je
da se nešto strašno dogodilo.
Njezin je Marin prestao pjevati!
“Nemoj ti meni ‘Janjo moja, janje moje’, ja vidin da tebi nešto je. Ja vidin da
tebe, dušo, nešto muči”, ustrajavala je ona, no on je tvrdoglavo odmahivao glavom
da je dobro, da mu nije ništa. Naposljetku je ona odustala i pošla na posao.
Nešto kasnije, dok je vješala mokru posteljinu u dvorištu vile inženjera Bulata na
Firulama, izašla je njegova žena Sofija s Novim dobom u rukama i upitala je:
“Ma, Janjo, je li ovo tvoj muž u novinama?”
Janji su se na to noge oduzele jer što može biti u novinama nego nekakva grozota,
da je kočija pregazila pekarskog šegrta, ili da je služavka udušila novorođenče, ili da
se u luci slomio krak dizalice i na mjestu ubio obalnog radnika, ili da je u krčmi u
Nepotovoj ulici neki Kotoranin dobio nožem u trbuh. Kratka najava koju je pročitala
Sofija Bulat nadmašila je ipak sva njezina crna očekivanja:
 Poznati pjevač Marin Pavlović, koji zbog snažna i čuvstvena tenora nosi nadimak
Caruso, dobio je laskavu ponudu. Na diku svoga hrvatskog zavičaja, karijeru će
nastaviti u Americi, u New Yorku, gdje će izdati više gramofonskih ploča s opernim
arijama i nastupiti u glavnoj ulozi ‘Čarobne frule’ Wolfganga Amadeusa Mozarta u
Metropolitan Opera House. Svečani ispraćaj našeg dragog sugragjanina održat će
se danas u 12 sati na Rivi ispred parobroda Lovćen.
Ni časka ne časeći, Janja je bacila košaru sa štipaljkama i podignute suknje, u
razdrljenoj bluzi, raspletene kose pojurila uz obalu, preko Bačvica i Toća. Kod
Pazara je čula kako sa svetoga Duje zvoni podne pa se prepala da je zakasnila, no
onda je na obali kod privezanog parobroda ugledala silu naroda i shvatila kako je
među rijetkima u gradu koje je zaobišla vijest o velikom inozemnom priznanju
njezinog muža. Došli su biciklima i motociklima, karocama, automobilima i
autobusima, najmanje tisuću, ako ne i tisuću i po njih složno su pljeskali u ritmu
orkestra limene glazbe. Onda je koračnica završila, a ispod luka okićenog lovorovim
lišćem i bijelim ružama je došao doktor Kragić, dostojanstveno se nakašljao i krenuo
u razglas kititi:
“Dame i gospodo, drage Splićanke i Splićani, stojim ovdje pred vama podijeljenih
osjećaja. Na jednoj strani velika mi čast i zadovoljstvo ispratiti jednoga našeg
izuzetnog Hrvata i Dalmatinca, jednoga koji će, poput Tesle i Meštrovića, diljem
svijeta proslaviti naš mali narod. Ipak, tuga mi ispunjavagrudi jer ćemo ostati bez
jednoga dragocjenog talenta, jednog divnog umjetnika i čovjeka i, ako mi je
dopušteno reći, moga prijatelja...”
Janja je prestala slušati govor i zagledala se u muža koji je stajao pored liječnika,
zbunjeno žmirkajući iza debelih naočala, u novom, skladno sašivenom modro i
zeleno kariranom odijelu i crnim lakiranim cipelama, sa šeširom i štapom u ruci,
svježe obrijan i začešljan. Srce joj je probolo kako je bio otmjen i lijep, ljepši nego
ikada, a dalek, nedostižan. Zauvijek je odlazio od nje, nedostojne, glupe pralje.
Đidi je završio i izmakao se ustranu ispraćen mlakim pljeskom, a za razglas je
stupio Karuzo i ukočio se razrogačenih očiju. Nekolicina se zahihotala njegovome
užasu. Ali onda je nastupila tišina i on je zapjevao, ispočetka nesigurno, jedva čujno,
a onda sve kuražnije i grlenije.
Kad si negdje sama, daleko u svijetu,
Zašto mislit moraš uvijek na svoj rodni kraj?
Imal’ teže boli, imal’ težeg jada,
neg’je uspomena na djetinjski prošli raj?
revao je Karuzo osjećajno, a u pripjevu mu se pridružila publika. Cijela je riva,
tisuću i po glasova uglas zagrmilo poznatu Tijardovićevu:
Daleko me biser mora, Daleko me moj Split!
Karuzove oči iznenada su se srele s Janjinim očima, otraga, daleko u gomili. On
je zatvorio usta, možda i zaboravio stihove. Gledali su se dugo i beznadno, s kraja na
kraj beskrajnog svemira, a onda ona nije više izdržala. Progurala se između ljudi i
pobjegla preko Rive na Voćni trg, s Mihovilove širine skrenula skalama put Tri volta
pa se tamo se sklupčala pod jednim crnim zidom i rasplakala kao kišna godina, dok
su svi dolje pjevali:
Kažu da su danas iščezla sva čuvstva,
ali to je, vjeruj, to je sama puka laž.
Sretnija bih bila kada ne bih znala
što to znači čuvstvo, što sve znači ljubav ta.
Kad se napokon isplakala, obrisala oči, ispuhala nos, zakopčala bluzu i uredila
malo kosu, Lovćen je već bio odvezan i okretao se u luci. Janja je Karuza stigla
vidjeti još samo izdaleka, na gornjoj palubi, kako odmahuje ljudima u luci, sve dok
parobrod nije zamakao iza Sustipana i iščezao s vidika.
A tada se počelo događati nešto čudno, nerazumljivo. Tajanstvena je užurbanost
ispunila ljude. “Ajmo, ajmo, nema puno vrimena!” vikali su zadovoljno se smijući i
penjući se u karoce, skačući na bicikle i motocikle, ukrcavajući se u autobuse i
automobile. Motori su zabrujali, zrak je ispunio dim iz desetaka ispušnih cijevi. Janja
se jedno vrijeme zapanjeno osvrtala, ne uspijevajući dokučiti što se događa, da bi se
na koncu naprosto predala struji i ubacila se u jedan od zadnjih auta, otvoreni
Packard već pretrpan putnicima. Bilo ih je možda i dvadeset, što u kolima, što
uokolo, na blatobranima i pragovima. U dugačkoj koloni masa naroda s Rive se
uputila negdje na sjever, prema Solinu, prašnjavom cestom oivičenom grmovima
drače i kupina, uz vinograde, maslinike i krumpirišta. Putovanje im nije prošlo bez
gubitaka. Kasniji bolnički izvještaji kažu da su ukupno slomljene tri podlaktice,
jedna noga ispod koljena i jedna ključna kost, iščašena četiri koljena, dvije pete i
jedno rame, a modrice i ogrebotine nisu se ni brojale. Dok su došli do Kopilice, samo
s Packarda u kojemu se Janja vozila s krikom je otpalo najmanje sedam lošije
učvršćenih, a na grbavoj nizbrdici do Sjeverne luke dodatno ih se otreslo troje,
četvero.
Za to vrijeme na parobrodu Lovćen Karuzo je s palube ušao u kabinu, odjeven se
spustio na ležaj i zapiljio u plafon. Bio je nesretan i usamljen i ničemu se više nije
radovao, ni New Yorku, ni Metropolitan operi, ni snimanju ploča, ni da će upoznati
mistera Pinkertona koji će mu pripovijedati o maloj Ćoćosan. Već mu je nedostajala
njegova kuća zasjenjena stablom rogača, i njegov malo zgužvani limeni tanjur, i
koze, i mačke koje se iz cijelog susjedstva okupe kad se čiste srdele, a najviše mu je
nedostajala njegova žena, pa i da je ljuta na njega i da ga grdi i govori mu: “Nemoj
pivat!”
Legenda kaže kako je to bila grandiozna prevara. Svi se u Splitu do dana
današnjeg smiju da im šmrklji na nos podu kad se sjete kakav je to veličanstveni
zajeb bio, kad je redikula Karuza početkom lipnja 1939. godine čitav Split tobože
ispratio u Ameriku, a brod samo oplovio oko Marjana i iskrcao ga u Sjevernoj luci.
Karuzo je, pričaju, izašao iz kabine i vani našao sve one što su mu prije pola sata na
Rivi razdragano mahali, kako mu se sada u Sjevernoj luci zlurado cerekaju, belje,
pokazuju veliki nos i viču mu da je budala. I kažu još da je to njega strahovito
pogodilo, da se slomljeno rasplakao.
Međutim, desilo se nešto potpuno drugačije. U stvarnosti se naš junak brodskim
skalama spustio čak i brže nego se njima popeo. Ako se tkogod oko njega beljio i
pokazivao dugi nos, Karuzo ga nije primjećivao. Tuda ga zloba nije doticala, od svih
hiljadu i po lica na pristaništu njemu je bilo važno samo jedno. Ostavio je na
Lovćenu i šešir i štap i rukavice trčeći da ga ponovno nade.
Valja ipak pustiti ljude da pričaju svoju verziju priče ako ih to veseli, jer na svijetu
zaista nema mnogo veselja. Kratko nakon Karuzovog lažnog putovanja preko
Atlantika počet će novi svjetski rat i u Splitu se zadugo ništa lijepo neće dogoditi. Do
kraja rata na različitim će stranama poginuti i Kragić, i Jakelić, i Mardešić, i
Bakmaz. Jedna će saveznička bomba pasti na crkvu svetog Roka na Lučcu ujutro 3.
siječnja 1944. upravo dok će Janja Pavlović prostirati čisti stolnjak na oltar. Rat će
preživjeti samo Karuzo, koji će uskoro sasvim izgubiti razum, i desetljećima još
glavinjati gradom zapjevajući: “Mi mi mi mi”, dok i njega jednom ne pokopaju u
zajedničkoj grobnici o općinskom trošku.
 Bog je ateist

Bog je pojeo skroman obrok gledajući utakmicu na malom televizoru u kuhinji.

Napadač, tetovirani mladić očito obojane crvene kose, nezadrživo je jurio na
protivnička vrata, našao se sam pred ustravljenim golmanom i naposljetku, u naletu
neobjašnjive blesavosti, opalio visoko preko grede u gledalište. Bog je nezadovoljno
odmahnuo, ali ono što ga je istinski iživciralo, pa i malo uvrijedilo, bilo je da je
šeprtlja nakon promašaja sklopila ruke u molitvi i bespomoćno pogledala u nebesa.
“Eh, da, sad sam ti ja kriv”, rekao je Bog ljutito.
Tanjur, čašu i pribor za jelo spustio je u sudoper. Skupio je mrvice sa stola i
otresao ih s dlana u otpatke. Pogled mu je zatim pao na najlonski omot hrenovki na
vrhu kante. Morao je staviti naočale zbog sitnih slova na dnu etikete. “Zaboga, kako
se ovo dogodilo?” zapanjio se Bog čitajući. Bjelančevine pšenice, soje i mlijeka,
začini, regulator kiselosti E452, pojačivač okusa E621, antioksidans E300, glukoza,
konzervans E250... Za većinu sastojaka Bog nije imao blage veze što su, ili barem
što traže u hrenovkama.
“Ljudi”, pomislio je Bog. “Ljudi su takve jadne varalice.”
Sjetio se tada ponovno onog nogometaša, okrenuo se televizoru i osorno upitao:
“Nego, stvarno, zašto misliš da bih ja želio da pogodiš gol? Otkud ti ideja da ja
uopće navijam za tvoju ekipu?”
Kazao je to više onako, za sebe. Mogao je, naravno, učiniti da ga onaj na
travnjaku čuje, javiti se strogim glasom u njegovoj glavi, kao što je to nekad činio
mnogim grešnicima. Ali, prošlo je mnogo vremena otkad je to zadnji put napravio.
Zašto bi on napokon razgovarao s nekakvim centarforom? Crvenokosi i tetovirani
dripac ionako bi ga vjerojatno pogrešno shvatio.
Bog samotno živi u dvosobnom stanu na sedmom katu išarane i oronule zgrade i
ne razgovara sa susjedima. Jedno je vrijeme samo donosio namirnicestarici s petog,
ali ona je umrla prije dvije godine. Ta je dosta pila, no Bog je nije osuđivao. Ni ona
nije njega osuđivala za svoj težak život i to se Bogu svidjelo. Koji put bi joj i sam
donio bocu rakije. Kad bi malo popila, stara je običavala tiho pjevati romanse o
mornarima i njihovim nesretnim nevjestama, a Bog bi joj se u refrenu sramežljivo
pridruživao. Kad je došlo njezino vrijeme, jednostavno se zaustavila usred pjesme o
nekome tko se nikad neće vratiti sa sinjeg mora. Iznenada se nasmiješila
prepoznajući ga i sretno sklopila oči.
Kasnije toga dana Bog je upoznao sina kojega pokojnica nikad, ali baš nikad nije
spomenula.
“A tko ste, oprostite, vi?” upitao je sin neprijateljskim tonom, strahujući da Bog
možda nije nekakav muljator kojemu je njegova djetinjasta i pijana mater oporučno
ostavila stan.
Mnogo puta Bog se razočarao u te bijednike koje je na vlastitu priliku načinio.
Pođe li baciti smeće, na primjer, zastane čitajući sramotne i divljačke natpise oko
pocinčanog kontejnera i nije mu jasno gdje je pogriješio. Otkud sav taj bijes, otkud
mržnja? Prošli tjedan vozio je auto, kad je ispred njega izletio jedan mladić u golfu
širokih guma i zatamnjenih stakala, oduzeo mu prednost i još mu kroz prozor
doviknuo: “Pederu!”
Bog se tako se uzrujao da je morao parkirati sa strane. Ruke su mu drhtale dok je
gledao jedva punoljetnog vozača koji je usred dana, u prometnoj špici, nedaleko
škole, nagazio po gasu i uz škripu guma jedva se zaustavio na sljedećem semaforu.
Takve je nekada okrutno kažnjavao. U neka druga vremena obijesnu mladu budalu bi
zdrobio kao kukca. Ali, više ni gnjeva nema u njemu. Napustila ga je uzvišena
pravednost kojom je nekad ravnao svijetom. Ostao mu je samo umor i malodušnost.
Navečer prije spavanja gdje kad uzme čitati rasprave o svojoj božanskoj naravi,
učene tekstove koje su napisali dekani bogoslovnih fakulteta, i rijetko kad okrene
drugu stranicu. “Koji debili”, pomisli Bog preneraženo bacajući knjigu na pod pored
kreveta. Utrne zatim svjetlo na noćnom ormariću i u mraku osluškuje molitve. Ima tu
svačega. Dirne ga koji put netko da ga pravo duša zaboli. Drugi put ga nasmije
dječak koji prestrašeno moli da mu mama ne nade razbijenu vazu. A neke su molitve
upravo odvratne. Zazivaju ga otvoreno i besramno priželjkujući zlo drugome, i Bog
se onda osjeti star, bolestan i slab.
Što pametni teolozi znaju o tome ? Dođe mu neugodno kad ga opisuju
pompoznim, razmetljivim i ulizivačkim atributima poput svemoćan i sveprisutan. Ili
kad kažu beskrajna milost, to mu je možda najmrže. Kad čuje beskrajna milost, Bog
pomisli da govore o nekakvom turkmenistanskom diktatoru. Valja imati mnogo
mudrosti, strpljenja, skromnog i poniznog opreza da bi sve funkcioniralo, a i tada
opet neće svi biti sretni. Nitko kao Bog ne zna kako se svakome ne može udovoljiti.
Previše je sukobljenih interesa. Naprosto, ne možeš u isto vrijeme navijati i Real i za
Barcelonu.
Ali, sve bi zaista bilo mnogo lakše da nema posla s pravim gnjidama. Prije mnogo
godina vjerovao je u njih, s velikim poletom gledao je ljude. Ne čine se nešto
naročito, ali imaju silan potencijal, mislio je tada. Samo im treba vremena da sazriju,
steknu nešto malo pameti i iskustva i razviju sigurnost da sami brinu o sebi. Kad se
to dogodi, govorio je Bog u sebi, on će se lijepo povući. Bez imalo će se žaljenja
umiroviti jednom kad ga svijet više ne bude trebao. Lijeno će blagovati sir i vino u
hladovini, pod pergolom od hibiskusa, i diviti se krupnim narančastim i grimiznim
cvjetovima:
 “Nije da se hvalim, ali ovaj hibiskus mi je baš prekrasan ispao. Možda bih mogao
napraviti i jedan plavi.”
Stvari su se, međutim, drugačije razvijale. Ljudi nisu bivali zreliji. Ostali su
jednake glupe, sebične i uplašene životinje, koje u strahu i neznanju čine neshvatljive
grozote. Umjesto da sami steknu samopouzdanje, naposljetku su gotovo skršili ono
Božje. Uništili su ga ti kreteni. Ima tome već nekoliko vjekova kako osjeća kao da
lagano gubi snagu. U krvavom dvadesetom postalo je najgore. Promatrajući strahote
svjetskih ratova, naposljetku je sasvim izgubio vjeru u sebe. Smiješno će zvučati, i
sam se nasmijao kad mu je to prvi put palo na pamet, ali postao je ateist.
Otad Bog usamljeno živi na sedmom katu oronule i išarane zgrade, gdje u
prizemlju oko lifta smrdi na mokraću. Izađe gdjekad na balkon i sluša žamor
milijuna ljudskih jauka i preklinjanja i sve se misli kako će jednoga od ovih dana to
odlučno presjeći.
“Zbogom, luzeri”, reći će im tada tvrdo. “Ionako sam oduvijek više volio
vjeverice.”
 Bilješka o autoru

Rođen 1970. u Splitu. Studij filozofije i sociologije završio je na Filozofskom

fakultetu u Zadru. Radi kao profesionalni novinar u Jutarnjem listu.

Objavljeni naslovi: Zaboravio sam gdje sam parkirao, priče, Književni krug, Split
1997; Hena com 2001. 2. prošireno izdanje.; Što je muškarac bez brkova, roman,
Hena com 2000. (adaptirano za kazalište; snimljen film 2005., redatelj Hrvoje
Hribar); Smotra folklora, feljtoni, Hena com 2001. Ništa nas ne smije iznenaditi,
roman, Fraktura 2003. (adaptirano za kazalište; snimljen film "Karaula", režiser
Rajko Grlić); Veliki šoping, priče, 2004.; Klasa optimist, kolumne, Hena com 2004.
Ljubav, struja, voda, telefon, roman, Jutarnji list 2005.; Krovna udruga i druge
drama (Anđeli pakla), drame; s Ivicom Ivaniševićem, Fraktura 2005.; Građanin
pokorni, roman, VBZ 2006.; Dečko koji obećava, kolumne; Europapress holding
2009.; Čudo u Poskokovoj Dragi, roman, Naklada Ljevak 2009.; Nisam pametan,
kolumne, Naklada Ljevak 2010.; Punoglavci, roman, Naklada Ljevak 2011.;
Veličanstveni Poskokovi, roman, Hena com 2015.

Nagrade: Za novinarski rad nagrada Hrvatskog novinarskog društva "Marija Jurić

Zagorka" za najbolju reportažu. Kiklop 2006., zbirka priča Građanin pokorni 2006.

Scan: Gringos
Obrada: Mila
Epub: macanderson
Za BalkanDownload preradio: Vuk