Antigona

-1-
Od istog autora u izdanju Frakture:
Druga smrt neoliberalizma
Živjeti na kraju vremena
Godina opasnog sanjanja

-2-
Slavoj Žižek

Antigona
prevela s engleskog
Patricija Vodopija

Fraktura & HNK

-3-
 Naslov izvornika Antigona
© 2016. HNK, Zagreb i Slavoj Žižek
© za hrvatsko izdanje Fraktura i HNK, Zagreb, 2016.
© za prijevod Patricija Vodopija i Fraktura, 2016.
Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se
reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja
nakladnika.
ISBN 978-953-266-692-2 (Fraktura)
ISBN 978-953-6004-07-2 (HNK)
CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne
i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 921843

-4-
 predgovor
Trči, Antigono, trči

-5-
-6-
Atanarjuat, brzi trkač, jedinstven film koji pripovijeda
staru inuitsku (eskimsku) legendu, snimili su sami ka­
nadski Inuiti 2001.; redatelj Zacharias Kunuk odlučio
je promijeniti kraj zamijenivši izvorni pokolj u kojem
svi sudionici umru pomirljivijim svršetkom. Kad je
jedan kulturno osjetljiv novinar optužio Kunuka za
izdaju autentične tradicije radi jeftinog dodvoravanja
suvremenoj publici, Kunuk je uzvratio optuživši no-
vinara za kulturno neznanje, jer upravo ta spremnost
da se priča prilagodi specifičnim potrebama sadašnjeg
trenutka potvrđuje činjenicu da su njezini autori i dalje
dio drevne inuitske tradicije – tak­vo “oportunističko”
preinačivanje karakteristika je pred­modernih kultura,
dok sama zamisao o “vjernosti izvorniku” znači da
smo već u sferi modernoga i da smo izgubili nepo-
srednu vezu s tradicijom.

Na taj bismo način trebali pristupiti brojnim pokuša-

jima koje susrećemo u posljednje vrijeme da se u novim

-7-
uprizorenjima klasičnih opera promijene i neke te-
meljne činjenice same priče, a ne da se samo njihova
radnja prebaci u drugo (najčešće suvremeno) doba. Ne
postoji nekakav a priori apstraktan kriterij po kojem
bismo procijenili uspjeh ili neuspjeh tih pokušaja jer
svaka je takva intervencija rizičan potez koji se prosu­
đuje po normama svojstvenim samo njemu. Eksperi-
menti te vrste često se pokažu smiješnim promašajima,
ali ne uvijek, a kako nema načina da se to unaprijed zna,
treba riskirati. Samo je jedno sigurno: klasičnom djelu
možemo ostati vjerni jedino ako se izložimo takvom
riziku; izbjegavanje tog rizika, neodstupanje od tra-
dicionalnog pisma, najsigurniji je način izdaje duha
klasike. Drugim riječima, klasično djelo možemo odr­
žati na životu samo ako se prema njemu odnosimo kao
prema nečem “otvorenom”, što pokazuje prema bu-
dućnosti, ili – da se poslužim metaforom Waltera
Be­njamina – ako se ponašamo kao da je klasično djelo
film za čije je razvijanje tek naknadno izumljena ke-
mijska tvar, tako da tek danas možemo dobiti potpunu
sliku.
Među slučajevima takvih uspješnih preinaka ističu
se dva uprizorenja Wagnerovih opera: verzija Tristana
Jean-Pierrea Ponellea postavljena u Bayreuthu, u kojoj
Tristan u 3. činu umire sam (Izolda je ostala sa svojim
mužem, kraljem Markom, a njezino pojavljivanje na

-8-
kraju opere tek je halucinacija umirućega Tristana), i
filmska verzija Parsifala Hans-Juergena Syberberga (u
kojoj je Amfortasova rana parcijalan objekt, neka vrsta
vagine koja neprestano krvari i koju on nosi na jastuku
izvan tijela; osim toga u trenutku kad Parsifal spoznaje
Amfortasovu patnju i odbija Kundry, mladića koji ga
glumi zamjenjuje mlada djevojka ravnodušna izgleda).
U oba ta slučaja preinake imaju ogromnu moć otkri-
venja: nemoguće je oduprijeti se snažnom dojmu da
“bi tako zapravo trebalo biti”.

Možemo li dakle zamisliti sličnu izmjenu pri uprizo-

renju Antigone, jedne od temeljnih pripovijesti zapad-
njačke tradicije? Put nam je pokazao nitko drugi do
Kierkegaard, koji je u poglavlju prvoga sveska djela Ili/
Ili* pod naslovom “Odraz antičke tragedije u modernoj
tragediji” predložio fantaziju o tome kakva bi bila
moderna Antigona. Sukob je sada potpuno internali-
ziran, te ne postoji više potreba za Kreontom. Premda
Antigona voli i cijeni oca Edipa, javno priznatog juna­
­ka i spasitelja Tebe, ona istodobno zna istinu o njemu
(ocoubojica, incestuozan brak). Njezina se pat-pozicija

*
Soren Kierkegaard, Either/Or, Volume I, New York, Anchor Books,
1959., str. 137–162. (op. a.)

-9-
sastoji u tome što je spriječena da razglasi to prokleto
znanje (poput Abrahama, koji nije mogao upoznati
ostale s božanskom zapovijedi da žrtvuje sina), ona se
ne može požaliti, podijeliti s drugima patnju i žalost.
Nasuprot Sofoklovoj Antigoni koja djeluje (zakopava
brata, čime aktivno preuzima svoju sudbinu), ona ne
može djelovati te je zauvijek osuđena na ravnodušnu
patnju. To nepodnošljivo breme njezine tajne, njezine
razorne agalme, konačno je tjera u smrt, u kojoj samo
ona može pronaći mir koji se inače zavređuje sim­
boliziranjem/dijeljenjem nečije patnje i žalosti. Kier-
kegaardova je poenta u tome da ta situacija više nije
posve tragična (opet na sličan način na koji Abraham
također nije tragičan lik).
Isti pomak možemo zamisliti i u Abrahamovu slu­
čaju. Bog koji naređuje Abrahamu da žrtvuje sina jest
Bog superega, koji radi vlastitog izopačenog zadovolj-
stva podvrgava svojeg slugu krajnjem ispitu. Ono što
Abrahamovu situaciju čini netragičnom jest činjenica
da Božji zahtjev ne može postati javan, ne može ga se
povjeriti zajednici vjernika, uključiti u veliko Drugo
jer uzvišeni tragični trenutak nastupa naime tek kad
junak javno iznese svoj strašni zadatak, kad pretoči
u riječi mučno stanje u kojem se našao. Jezgrovito
i ne­dvosmisleno govoreći, Božja zapovijed Abrahamu

- 10 -
po statusu je slična tajnom “prljavom” nalogu vladara
da se počini zločin koji je potreban državi, ali se ne
može javno priznati. Kad su ujesen 1586. ministri iz­
vršili pritisak na kraljicu Elizabetu I. da pristane na
smaknuće Marije Stuart, ona je na njihovu molbu uz­
vratila slavnim “odgovorom bez odgovora”:

“Kad bih rekla da neću učiniti ono što tražite, možda

bih rekla više no što mislim. A kad bih rekla da ću to
učiniti, mogla bih se izložiti opasnosti od koje me
nastojite sačuvati.”*

Poruka je bila jasna: nije bila spremna reći da ne želi

Marijino smaknuće, jer bi tada rekla “više no što mi-
slim” – premda ju je očigledno željela vidjeti mrtvu,
nije željela javno preuzeti odgovornost za taj čin
pravosudnog umorstva. Stoga je poruka u njezinu
odgovoru vrlo jasna: ako ste moji vjerni sluge, počinite
taj zločin umjesto mene, ubijte je tako da ne budem
odgovorna za njezinu smrt, odnosno tako da mogu
ob­javiti kako nisam znala za taj čin te čak kazniti neke

*
Robert Hutchinson, Elizabeth’s Spy Master, London, Orion Books,
2006., str. 168. (op. a.)

- 11 -
od vas ne bih li poduprla taj privid... Ne možemo li
zamisliti da bi i sam Bog dao sličan odgovor Abra-
hamu kad bi mu ovaj javno, pred ostalim mudrim
starješinama, postavio pitanje želi li doista da Abra-
ham ubije svojega sina jedinca? “Kad bih rekao da ne
želim da ubiješ Izaka, možda bih rekao više no što
mislim. A kad bih rekao da trebaš to učiniti, mogao
bih se izložiti opasnosti (da ispadnem zao, barbarski
Bog koji traži od tebe da prekršiš moje vlastite svete
zakone) od koje me ti, vjerni moj sljedbeniče, nastojiš
sačuvati.”

Nadalje, ako je Kierkegaardova Antigona paradigmat-

ski modernistički lik, trebalo bi nastaviti s njegovim
mentalnim eksperimentom i zamisliti postmoderni-
stičku Antigonu u čijoj je slici, dakako, došlo do stalji­
nističkog zaokreta. Za razliku od one modernističke,
ona bi se trebala naći u položaju u kojem bi, da citi-
ramo samoga Kierkegaarda, etičko bilo sámo iskuše-
nje. Jedna bi verzija za Antigonu nedvojbeno bila ta
da se javno odrekne oca, potkaže ga i optuži (ili,
u drugoj verziji, brata Polinika) za njegove strašne
grije­­he zbog svoje bezuvjetne ljubavi prema njemu. Kjer-
kegorovska je kvaka u tome da bi takav javni čin An-
tigonu učinio još izoliranijom, potpuno samom, jer

- 12 -
nitko – izuzev sama Edipa, da je još uvijek živ – ne bi
shvatio da je njezin čin izdaje najviši čin ljubavi... Nije
li taj nezavidni položaj “postmodernističke” Antigone
na­lik na Judin, kojemu je Krist tajno zapovjedio da ga
javno izda i plati punu cijenu za to? Takva bi verzija
bila autentičan umjetnički događaj i promijenila bi
cijelo naše poimanje priče.

Antigona bi time bila potpuno lišena svoje vrhunske

ljepote – jedino što bi upućivalo na činjenicu da ona
nije puka i obična izdajica oca, nego da je to učinila iz
ljubavi prema njemu, bio bi jedva zamjetljiv odbojan
tik, poput histeričnoga trzaja usana Claudelove Sygne
de Coufontaine. Taj tik više ne pripada licu, on je gri-
masa čija ustrajnost rastvara jedinstvo lica. Ne mo-
žemo li zamisliti sličan Judin tik – očajnički trzaj usana
koji upućuje na strašno breme uloge koju je morao
odigrati?
Sofoklova Antigona ne hrli u smrt tek tako, opsjed-
nuta čudnovatom željom da umre ili nestane; ne, ona
sve do smrti ustraje u izvođenju točno određenog sim­
boličkog čina: propisnog pokopa brata. Kao i Hamlet
Antigona je drama neuspjelog simboličkog obreda –
Lacan je inzistirao na tom kontinuitetu (analizirao je
Hamleta u svom seminaru koji prethodi Etici psiho­

- 13 -
analize). Antigona ne predstavlja neko izvansimboličko
stvarno, nego čistog označitelja – njezina “čistoća”
jest čistoća označitelja. Zbog toga su, premda je njezin
čin samoubilački, ulozi simbolički: njezina je strast
nagon za smrću u najčišćem obliku – ali upravo bismo
tu trebali napraviti razliku između frojdovskog na-
gona za smrću i orijentalne nirvane. Ono što Antigonu
čini nedvojbenom zastupnicom nagona za smrću jest
njezino bezuvjetno ustrajanje u provođenju simbolič-
kog obreda, ustrajanje koje ne dopušta nikakvu za-
mjenu niti ikakav drugi oblik kompromisa, zbog čega
Lacanova formula nagona glasi S – Z: subjekt koji
bezuvjetno ustraje u simboličkom zahtjevu.

Kod Antigone poteškoću ne predstavlja samoubilačka

čistoća njezina nagona za smrću, nego baš obratno,
estetizacija koja prikriva čudovišnost njezina čina:
u trenutku kad je isključe iz zajednice ljudi, ona se
pretvara u uzvišenu prikazu koja pobuđuje naše su­
osjećanje žaleći se na svoju muku. To je jedna od ključ-
nih dimenzija Lacanova prelaska s Antigone na drugu
tra­­gičnu junakinju, Sygne de Coufontaine iz Taoca
Paula Claudela. Na kraju drame Sygne ne krasi uzvi-
šena ljepota; drukčijom od običnih smrtnika čini je
jedino tik koji se ponavlja, a koji u trenu izobličuje

- 14 -
njezino lice. Ta karakteristika koja kvari sklad njezina
lijepog lica, ta upadljiva pojedinost koja ga čini ruž-
nim, materijalni je trag njezina otpora kooptiranju
u svemir simboličkog duga i krivnje. A to bi onda, ako
se vratimo Kristu, trebao biti prvi korak dosljednog
iščitavanja kršćanstva: umirući Krist na strani je
Sygne, a ne Antigone; Krist na križu nije uzvišena
prikaza, nego nakazan stvor koji budi nelagodu. Još
jedan oblik te nakaznosti jasno je opazio Rembrandt,
čiji Lazar, jedno od najtraumatičnijih djela klasičnog
slikarstva, prikazuje Krista u trenutku kad ga oživ-
ljava. Na slici se ne ističe samo lik Lazara, jezivog živog
mrtvaca koji se vraća u život, nego u oči još više upada
užasnut izraz na Kristovu licu, kao da je čarobnjak
šokiran činjenicom da je njegova čarolija uistinu
uspje­la, zgađen nad onim što je oživio, svjestan da se
poigrava silama u koje je bolje ne dirati. To je pravi
kjerkegorovski Krist, kojeg ne šokira vlastita smrt-
nost, nego teško breme vlastitih nadnaravnih moći
što graniče sa svetogrđem, svetogrđem koje je na djelu
u svakom dobrom životopisu. “Životopis je zapravo
jedno od okultnih umijeća. U njemu se znanstvenim
sredstvima – dokumentiranjem, analizom, istraži­
vanjem – postiže hermetičan cilj, pretvorba bezvri-
jednog materijala u zlato. Njegova je krajnja namjera

- 15 -
najambicioznija i najsvetogrdnija od svih: vratiti ljud­
sko biće u život.”*

Antigonu stoga treba suprotstaviti Claudelovoj Sygne

de Coufontaine; ako su Edip i Antigona zorni primjeri
antičke tragedije, Sygne predstavlja kršćansku trage-
diju.** Ona živi u suvremenom svijetu, u kojem je Bog
mrtav: ne postoji objektivna Sudbina, naša je sudbina
naš vlastiti izbor, potpuno smo odgovorni za nju.
Sygne prvo dokraja kroči putem ekstatične ljubavi,
žrtvujući svoje dobro, svoju moralnu supstancu, za
Boga, za Njegovu čistu Drugost; ona to ne čini zbog
nekog vanjskog pritiska, nego vođena najintimnijom
slobodom svojega bića – kad se nađe posve ponižena,

*
Richard Holmes, kritika knjige Truth to Life A. O. J. Cockshuta, The
Times, 30. svibnja 1974. (op. a.)
**
Kršćanska tragedija zapravo više nije prava tragedija; njezin užas
seže dalje od granica tragičnoga. Kad je Terry Eagleton napisao “Za
mnoge teoretičare tragedije Agamemnon je tragičan, ali Auschwitz
nije”, bio je to sarkastičan žalac usmjeren prema postmodernističkim
elitistima koji slave moralnu uzvišenost samoubilačke strasti samot-
nog junaka zanemarujući patnje milijuna običnih ljudi čije su odlike
mnogo manje junačke. Ipak, njegova se izjava treba čitati kao jed­
nostavna istina: Auschwitz nije tragičan, svetogrđe je zvati ga tra-
gičnim, jer su žrtve Auschwitza bile lišene minimuma osobnog
dostojanstva koje omogućuje subjektu da postane tragičan junak.
(op. a.)

- 16 -
lišena svoje moralne supstance, ona ne može okriviti
nikakvu Sudbinu. Zbog toga je međutim njezina tra-
gedija mnogo radikalnija od Edipove ili Antigonine:
kad smrtno ranjena metkom koji je bio namijenjen
njezinu odvratnom, omraženom suprugu odbija pri-
pisati dublje žrtveno značenje svojem samoubilačkom
upletanju, u tom odbijanju nema nikakve tragične
ljepote – na njezino “NE” upućuje tek odbojna gri-
masa, kompulzivan tik na njezinu licu. Nema tragične
ljepote jer su njezinoj krajnjoj žrtvi uskraćene sva
unutarnja ljepota i moralna uzvišenost – sve se to ulilo
u nju, tako da je ostala ogavna, ekskrementalna mrlja
čovječanstva, živa ljuštura lišena života. Nema tu ni
ljubavi; sva njezina ljubav otišla je u njezina prethodna
odricanja. Na neki je način Sygne ovdje razapeta, nje-
zino je “NE” poput Kristova “Oče, zašto si me osta-
vio?” – što je također potez pun prkosa, “goni se”
upućeno Bogu Ocu. Balmes je u pravu kad ističe da je
to istinsko kršćansko “NE” u svim svojim oblicima
“nezamisliva” traumatska jezgra čiste ljubavi, skandal
koji je podriva iznutra. Evo njegove zapanjujuće pre-
cizne formulacije:

“Nezamislivo je u čistoj ljubavi, na neki način, kršćan-

stvo sámo, skandal Križa, Muke i smrti Kristove, ono
‘Zašto si me ostavio?’ iz psalma koje je preuzeo Krist

- 17 -
i kojem su mistici čiste ljubavi dodijelili radikalnost
kakvu Crkva ne može podnijeti.”*

Taj trenutak tragedije, taj povratak tragičnoga u sa-

mom srcu kršćanstva kao religije ljubavi također je
pojam koji samobrišuća mistika ekstatične ljubavi ne
može ispravno spoznati. Govoreći o “Noći svijeta”,
mistici izravno poistovjećuju tu Noć (povlačenje iz
vanjske stvarnosti u ništavilo čiste nutrine) s božan-
skim Blaženstvom, sa samobrišućim uranjanjem u
Bo­žansko; u kršćanstvu, nasuprot tome, i dalje je pri­
sutna nepodnošljiva i nepremostiva napetost, “ekstim­
no”** ne u samoj srži onoga da koje s ljubavlju sve
potvrđuje. To “ne” nema nikakve veze sa zamišljenom
logikom hainamoracije, poništenja narcisoidne ljubavi
njezinim pretvaranjem u mržnju.

Sygneino odbijanje da se pomiri s Turelureom na kraju

Taoca i sam je Claudel smatrao zagonetnim. Ono
mu se nametnulo dok je pisao dramu jer nije bilo

*
Francois Balmes, Dieu, le sexe et la verite, Ramonville Saint-Agne:
eres, 2007., str. 196. (op. a.)
**
Kao suprotnost “intimnom”, prijevod Lacanove kovanice extimité.
(op. prev.)

- 18 -
predviđeno izvornim planom (prvo je namjeravao uči­
niti brak između Sygne i Turelurea znakom pomirbe
ancien régimea s novim režimom u razdoblju resta­
uracije; zatim je namjeravao navesti Badillona da uvjeri
umiruću Sygne kako treba pružiti traženi oprost
Turelureu i pomiriti se s njim). Važno je primijetiti da
većina kritičara nije protumačila Sygneino odbijanje
kao znak njezine radikalnosti, nego kao znak da nije
uspjela dokraja provesti žrtvu koju su tražili od nje,
odnosno u potpunosti pristati na brak s ogavnim Tu-
relureom. Po njima Sygne, odbijajući dati pristanak
i umirući u ledenoj hladnoći, povučena od svijeta,
poriče vjerska načela koja su dotad upravljala njezinim
ponašanjem – kao što je napisao Abel Hermant:

“Turelure pokušava izvući iz Sygne riječ, znak opro-

sta, koja bi za njega značila da ju je konačno osvojio
i tako ostvario sve svoje ambicije. Ali Sygne odbija dati
oprost o kojem, kako se čini, ipak ovisi njezino vječno
spasenje. Ona time u posljednjem trenutku obezvre-
đuje svu svoju žrtvu.”*

*
Citat iz Jean-Pierre Kempf i Jacaues Petit, L’otage, Pariz, Archives
des lettres modernes, 1966., str. 65. (op. a.)

- 19 -
Claudel je slabašno prosvjedovao protiv takvih tuma-
čenja: “Vjerujem da je spašena”, priznajući da mu nije
jasno značenje njezina posljednjeg čina:

“Na kraju drame osobe izmiču svakom psihološkom

istraživanju: na ljudskoj je razini Sygne, dakako, odbila
ispuniti svoju žrtvu; nije nam poznato više o tome, te
i sam autor može samo ‘pretpostavljati’ značenje nje-
zina posljednjeg poteza.”*

No želimo li pronaći lik koji je očigledno suprotan

Antigoni, ne moramo posezati za europskom moder-
nom – nalazimo ga već u svemiru antičke Grčke. To je
Elektra.
U oba slučaja imamo ženski par u kojem je druga
sestra (Ismena, Hrizotemida) humanija i puna empa-
tije, ali i pragmatičnoga konformizma. U Sofoklovoj
Elektri i Orest i Elektra živi su mrtvaci (kao i Antigona
nakon izgona iz grada) – prisjetimo se Orestovih riječi
Egistu: “Zar još ne shvaćaš / da sa živim mrtvacem
zboriš?” Zbor je pokušao vratiti Elektru u običnu
stvarnost: “A ipak se iscrpljuješ u boli kojoj nema li-
jeka, nema mjere, nema roka trajanja. Nitko ne zna

*
Op. cit., str. 53. (op. a.)

- 20 -
rasplesti taj čvor. / Zašto si toliko zaljubljena u nepod-
nošljivo?” Poput Antigone Elektra potvrđuje svoju
potpunu predanost, ali za razliku od Antigone ona je
prima u svoj njezinoj nasilnosti: “Strahote snažno me
privlače. Znam to. / Vidim da klopka se zatvara. / Sad
znam što sam. / Al’ dok života je u meni, neću ovo
nasilje zaustaviti. Neću.” I itekako je svjesna da ta
nasilnost klizi prema ludilu: “Samo jedno tražim: do­
pustite da poludim na svoj način.”

Kad je riječ o toj nasilnosti, valja spomenuti i konačni

okršaj Oresta i Egista, koji također izjavljuje: “Mrtav
sam čovjek. Nema mi izlaza. / Ali dopustite mi samo
reći...” Odmah ga prekida Elektra, koja se obraća
Orestu: “Ne! / Ne dajte mu da govori / (...) / Smjesta
ga ubijte. / Izbacite njegovo truplo, / nek’ strvinari se
njime pogoste.” (Dakle baš kao ni Polinik u Antigoni,
on ne smije biti propisno sahranjen.) Orest se pokorava
sestrinu nalogu i zapovijeda Egistu da uđe u kuću, na
što Egist prvo uzvraća: “Zašto me vodite unutra? /
Ako čin je častan, čemu tama?” Ali odmah potom
pristaje: “Povedi me.” Orest: “Ne, ti kreni prvi.” Egist:
“Bojiš se da ću pobjeći?” Orest: “Nećeš umrijeti pod
svojim uvjetima.” Posljednje riječi Zbora potom izra-
žavaju Orestov okrutni čin kroz iznenađujuće šuplju
gestu slavlja: “Naciljao si i ispalio; uspješno si se probio

- 21 -
/ sve do cilja.” Ta je završnica učinkovita anti-Antigona:
nema obreda, nema govora, već samo ubojstvo iz­
vedeno u tami, poput mafijske likvidacije. (Ja sam
u svojoj verziji također pokušao zamisliti čin likvida-
cije, ali čin koji se objavljuje umjesto da ga se provede
u tajnosti.)

Svi ti mračni odjeci likova poput Antigone i Elektre

upućuju na opskurno, skriveno lice svemira antičke
Grčke, granicu skladnog reda koju je opisao Solon,
osnivač atenske demokracije, u svojoj poznatoj etičko-
-političkoj pjesmi o eunomiji – lijepome poretku:

“Moj duh od mene traži

da ovim stvarima Atenjane poučim:
Disnomija da
brojna zla gradu donosi,
dok Eunomija red uvodi
i sve na pravo mjesto stavlja,
nepravdu u negve sputava,
grubo izgladiti uspijeva,
pohlepu zaustavlja,
ponos neumjereni u zabit tjera,
cvjetove zloće iskorjenjuje
i krive prosudbe ispravlja.
Nadute čini umiruje

- 22 -
 i žučljivost oštre svađe zatire.
Pod nadzorom njezinim sve je ispravno
i razboritost poslovima ljudskim vlada.”

Stoga ne čudi što se isto načelo potvrđuje u slavnim

riječima Zbora o začudnoj/demonskoj dimenziji čo-
vjeka iz Sofoklove Antigone:

“Kad zakon štuje doma svog i svetu pravdu božju,

gradu dika je, a pokora, kad se drskom srcu za volju
zlu oda. Radi l’ tako tko, mom ognjištu ne prišao, nit
iste misli ko ja imao!”*

Ovdje se treba prisjetiti da Zbor reagira na vijest da je

netko (u tom se trenutku još uvijek ne zna tko) prekr-
šio Kreontovu zabranu i obavio pogrebni obred nad
Polinikovim tijelom – samu Antigonu implicitno pod­
vrgavaju kritici kao “pokoru” koja pribjegava skanda-
loznim demonskim radnjama kojima remeti eunomiju
države, što se u potpunosti potvrđuje u zadnjim sti-
hovima drame:

*
Sofoklo, Antigona, u: Grčke tragedije, prev. Koloman Rac, Zagreb,
Mozaik knjiga, 2005. (op. prev.)

- 23 -
 “Bud’ razborit! – prvi i prvi je sreće
To zahtjev, a ničim o bogove nemoj
Da ogriješiš dušu! A velike riječi
O hvastavih ljudi udarci znadu
Baš veliki stići
I pod starost nauče trijeznima biti.”*

Sa stajališta eunomije Antigona je nedvojbeno demon-

ska/začudna: njezin prkosni čin izraz je neodmjerene,
pretjerane ustrajnosti koja remeti “lijepi poredak”
grada; njezin bezuvjetni moral narušava sklad polisa i
kao takav je “izvan ljudskih granica”. Ironija je u tome
što Antigona, koja se predstavlja kao čuvarica zakona
koji vladaju od pamtivijeka i podupiru ljudski poredak,
djeluje kao hirovita, nemilosrdna nakaza – u njoj ne­
dvojbeno ima nečega hladnog i nakaradnog, što ističe
suprotnost između nje i njezine srdačne, čovječne
sestre Ismene. Tu začudnu dimenziju naznačuje više-
značnost imena “Antigona”: može ga se protumačiti
kao “nesavitljiva”, što dolazi od anti- i -gon/-gonija
(“kut”, “ugao”, “savijati”), ali i kao “ona koja se protivi
majčinstvu” ili “na mjestu majke”, od korijena gone

*
Op. cit.

- 24 -
– “onaj koji stvara, rađa” (gonos, -gonija, kao u riječi
“teogonija”). Teško je odoljeti iskušenju povezivanja
tih dvaju značenja, jer nije li majčinstvo temeljni oblik
“savijanja”, pokornosti žena, tako da Antigonin bes­
kompromisni stav mora sadržavati odbijanje majčin-
stva? Ironično je to što je u izvornome mitu (kako ga
iznosi Higin u Fabuli 72) Antigona bila majka. Kad su
je uhvatili kako izvodi pogrebni obred za svoga brata
Polinika, Kreont ju je predao svojemu sinu Hemonu,
za kojeg je bila zaručena, da je ovaj smakne. Ali Hemon
je, praveći se da je ubija, prokrijumčario i sakrio svoju
zaručnicu, oženio je i s njom dobio sina. Odrastavši,
njihov je sin došao u Tebu, gdje ga je Kreont prepo-
znao po tjelesnom obilježju koje su imali svi potomci
Spartanaca, odnosno muškaraca poteklih od zmaja.
Kreont je bio neumoljiv te je stoga Hemon ubio sebe
i svoju ženu Antigonu... (Postoje naznake da se Higin
u toj priči poveo za Euripidom, koji je također napisao
tragediju Antigona, čijih je nekoliko ulomaka sačuvano,
a jedan od njih glasi: “Najvrednija stvar koju muškarac
može posjedovati jest suosjećajna supruga” – to ni
u kom slučaju nije Sofoklova Antigona.) Kad bismo
is­pričali tu priču nekom tko ne poznaje podrijetlo
pripovijesti o Antigoni, vjerojatno bi odbacio Higi-
novu verziju kao kičastu melodramu.

- 25 -
I premda je Antigona začudan lik koji remeti sklad
tradicionalnog svemira, trebamo se jednako tako
oduprijeti suprotnom iskušenju – da je protumačimo
kao protomodernu, emancipirajuću junakinju koja
progovara u ime svih onih koji su isključeni iz javnog
života, čiji se glas ne čuje, ukratko rečeno onih koje
Agamben naziva homo sacer. Tu treba voditi računa
o radikalnom karakteru Agambenove analize: njegov
pojam homo sacera NE treba razvodniti u element
radikalnodemokratskog projekta čiji je cilj ponovno
ispregovarati/utvrditi granice inkluzije i ekskluzije,
tako da simboličko polje s vremenom postane sve
otvorenije i za glasove onih koji su isključeni zbog
hegemonijske konfiguracije javnog diskursa. U tome
počiva srž tumačenja Antigone kakvu je vidi Judith
Butler:

“(...) granica koju ona zastupa, granica koju nije mo-

guće zastupati i prevodivo predstavljati jest (...) trag
zamjenske zakonitosti koja progoni svjesnu, javnu
sferu kao njezina skandalozna budućnost.”*

*
Judith Butler, Antigone’s Claim, New York, Columbia University
Press, 2000., str. 40. (op. a.)

- 26 -
Antigona izražava svoj zahtjev u ime svih onih koji su,
poput sans-papiers u današnjoj Francuskoj, bez puno-
pravnog i utvrđenog socijalno-ontološkog statusa,
a sama se Butler tu poziva na Agambenova homo sace­
ra.* Zbog toga ne bi trebalo čvrsto određivati ni po-
ložaj s kojeg (u ime kojeg) Antigona govori ni predmet
njezina zahtjeva jer usprkos njezinu naglašavanju je-
dinstvenog položaja vlastitog brata objekt nije onako
nedvosmislen kao što se možda čini (nije li joj i sam
Edip /polu/brat?); niti je njezin položaj jednostavno
ženski, jer ona zakoračuje u mušku domenu javnih
poslova – obraćajući se Kreontu, državnom poglavaru,
ona govori poput njega, prisvajajući njegov autoritet
na izopačen/pomaknut način; niti ona progovara
u ime srodstva, kao što je tvrdio Hegel, jer sama nje-
zina obitelj predstavlja najveće moguće (incestuozno)
oskvr­nuće pravilnog poretka srodstva. Stoga njezin
zahtjev izmješta temeljne obrise Zakona i onoga što
Zakon isključuje i uključuje.

Butler razvija svoje tumačenje u opreci prema dvojici

glavnih protivnika, ne samo Hegelu nego i Lacanu.
Prema Hegelovu shvaćanju, sukob se nalazi unutar

*
Butler, op. cit., str. 81. (op. a.)

- 27 -
sociosimboličkog poretka, on je tragičan rascjep mo-
ralne supstance: Kreont i Antigona zastupaju njezine
dvije sastavnice, državu i obitelj, dan i noć, ljudski
zakonski poredak i božanski podzemni poredak.
Lacan, nasuprot njemu, naglašava kako Antigona ne
predstavlja srodstvo, nego zauzima granični položaj
geste utemeljenja simboličkog poretka, nemoguće
nul­­te razine simbolizacije, i zbog toga zastupa nagon
za smrću: još za života ona je s obzirom na simbolički
poredak već mrtva, isključena iz sociosimboličkih
koordinata. Postupkom koji gotovo dolazimo u napast
prozvati dijalektičkom sintezom Butler odbacuje oba
ta ekstrema (Hegelovo smještanje sukoba unutar
sociosimboličkog poretka te Lacanov pojam Antigone
koja ide do krajnjih granica i zahvaća izvan spome­
nutoga poretka). Po njemu, Antigona ne podriva po-
stojeći simbolički poredak tek s radikalnog vanjskog
položaja, nego s utopijskog stajališta kojim ga se na-
stoji radikalno reartikulirati. Antigona nije “živi
mrtvac” u smislu (koji Butler pripisuje Lacanu) ulaska
u tajanstveno carstvo sudbine, iskušavanja granica
Za­kona; ona je “živi mrtvac” u smislu javnog zauzi-
manja položaja u kojem se ne može prebivati, položaja
za koji nema mjesta u javnom prostoru – ne a priori,
nego samo s obzirom na način na koji je taj prostor

- 28 -
strukturiran sada, u povijesno uvjetovanim, specifič-
nim uvjetima.

To je dakle Butlerina središnja točka suprotstavljanja

Lacanu: upravo Lacanova radikalnost (stav da se An-
tigona sama smješta u samoubilački položaj izvan
sim­boličkog poretka) iznova potvrđuje taj poredak,
poredak ustanovljenih rodbinskih odnosa, prešutno
pretpostavljajući da je krajnja alternativa ona između
simboličkog Zakona (fiksnih patrijarhalnih) rodbin-
skih odnosa i njegova samoubilačkoga, ekstatičnoga
kršenja. A što je s trećom mogućnošću, reartikulacije
samih tih rodbinskih odnosa, odnosno poimanja sim-
boličkog Zakona kao skupa uvjetovanih društvenih
raspodjela podložnih promjeni? Antigona posuđuje
glas svim subverzivnim “patološkim” zahtjevima koji
žude da ih se pusti u javni prostor – međutim ako se
u ovom tumačenju ono što ona zastupa poistovjeti
s homo sacerom, promašuje se temeljna poenta Agam­
benove analize. Kod Agambena nema mjesta za “de-
mokratski” projekt sklapanja “novih pogodaba”
o granicama koje razdvajaju punopravne građane od
homo sacera postupnim davanjem glasa homo saceru;
on, štoviše, naglašava da je u današnje doba “postpo-
litike” sam demokratski javni prostor zapravo maska

- 29 -
koja prikriva činjenicu da smo u konačnici svi homo
sacer. Znači li to onda da se Agamben u potpunosti
i jednostavno svrstava u red onih koji, poput Adorna
i Foucaulta, prepoznaju skriveni telos razvoja naših
društava u potpunom zatvaranju “upravljanog svijeta”
u kojem smo svi svedeni na status objekata “biopoli-
tike”? Iako Agamben poriče postojanje “demokrat-
skog” izlaza, on se u svojem detaljnom tumačenju
Svetoga Pavla gorljivo zauzima za “revolucionarnu”
mesijansku dimenziju – a ako ta mesijanska dimenzija
ima ikakvo značenje, onda ona znači da “goli život”
više nije krajnje područje djelovanja politike.* To po-
drazumijeva da se u mesijanskom stavu “iščekivanja
kraja vremena” obustavlja baš središnje mjesto “golog
života”; u jasnoj suprotnosti s tim temeljno je svojstvo
postpolitike svođenje politike na “biopolitiku” upravo
u smislu upravljanja i dirigiranja “golim životom”.

Koja bi se Antigona najbolje uklopila u suvremene

okolnosti? Baveći se tim problemom, zamislio sam
jednu drugu trijadu: polazište ostaje isto i tek na

*
Vidjeti Giorgio Agamben, Le temps qui reste, Pariz, Editions
Payot&Rivages, 2000. (op. a.) / Giorgio Agamben, Vrijeme što ostaje:
Komentar uz poslanicu Rimljanima, prev. Mario Kopić, Zagreb, Izdanja
Antibarbarus, 2010. (op. prev.)

- 30 -
ključnome mjestu u sredini drame – u velikom sukobu
Antigone i Kreonta – priča se razdvaja u tri verzije:

– Prva je verzija vjerna Sofoklovu raspletu te Zbor u

zaključnom govoru hvali Antigonino bezuvjetno ustra­
janje u vlastitom načelu – fiat justitia pereat mundus...

– U drugoj se verziji pokazuje što bi se dogodilo da je

Antigona pobijedila, da je nagovorila Kreonta da do-
pusti dostojan pogreb Polinika, odnosno da je njezin
principijelni stav prevladao. U toj verziji Zbor na kraju
pjeva brehtovsku pohvalu pragmatizmu: vladajuća si
klasa može priuštiti poštovanje časnih i strogih načela,
dok obični puk plaća cijenu za to.

– U trećoj verziji Zbor više nije samo objavitelj glupih,

otrcanih mudrolija, nego postaje aktivan sudionik
radnje. Na vrhuncu užarene rasprave Antigone i Kre-
onta Zbor istupa te ih oboje oštro kori zbog besmi-
slena sukoba koji ugrožava opstanak cijeloga grada.
Djelujući kao neka vrsta comite de salut public, Zbor
preuzima vodstvo kao skupno tijelo i nameće novu
vladavinu prava, uspostavljajući narodnu demokraciju
u Tebi. Kreont je svrgnut, i Kreont i Antigona uhićeni
su, sudi im se, po kratkom ih se postupku osuđuje na
smrt i likvidira.

- 31 -
Sofoklova se Antigona stoga ovdje prepričava po uzoru
na tri poučna komada Bertolta Brechta (Onaj koji govori
da, Onaj koji govori ne i Onaj koji govori da 2). U ključ-
nom trenutku odluke događaji kreću u tri različita
smjera; taj je postupak poslije upotrijebljen u dva
filma, Vjerojatnom slučaju Krzysztofa Kieslowskog
i Trči, Lola, trči Toma Tykwera. Polazim od premise da
nas takvo uprizorenje suočava s istinskom Antigonom
našega doba, nemilosrdno odbacujući naše suosjećanje
i sažaljenje prema junakinji drame, pretvarajući je
u dio problema i predlažući izlaz koji nas uzdrmava
u našoj čovjekoljubivoj samodopadnosti.

Moja je verzija ove priče svjesno anakronična – do-

voljno je spomenuti Kol Nidre na koji se poziva Zbor,
premda se on pojavio tek u drugoj polovini prvoga
tisućljeća naše ere. Oslanjajući se na prijevod Sofokla
na engleski jezik Iana Johnstona*, u ovom sam si tekstu
dao slobodu posuđivanja ideja i formulacija iz Talmuda,

*
Slavoj Žižek ovdje se referira na svoj tekst pisan na engleskom.
Prevoditejica se nije oslanjala ni na jedan postojeći prijevod, najčešće
je upotrebljavan prijevod Kolomana Raca, objavljen u više izdanja,
često i mijenjan. Nedavno su u izdanju Mozaik knjige, a u prijevodu
Lade Kaštelan objavljeni prijevodi Sofoklova Kralja Edipa i Antigone
te Euripidovih Bakhi i Medeje. (op. ur.)

- 32 -
Euripidove Elektre, Hegelove Fenomenologije duha,
eseja o umijeću prevođenja Waltera Benjamina, Brech-
tove poezije, Građanina Kanea Orsona Wellesa, Taoca
Paula Claudela, tekstova Panaita Istratija, Vladimira
Safatlea, Alenke Zupančič itd. itd. Moj se tekst ne
pretvara da je umjetničko djelo; on je etičko-politička
vježba.

- 33 -
- 34 -
Trostruki život Antigonin

- 35 -
- 36 -
zborovo-da
Neobrasla gromada ponosno stoji, sama u visokoj
travi.
Al’ kad je snažne muške ruke podignu, pred očima
se ukažu
crvi, insekti, žohari, sav mrmor odurnog životinj-
skog svijeta
što gmiže i roji se, kaos kojim ni bogovi ne mogu
upravljati.
Takva je naša krajnja stvarnost. Neki bi junaci rado
uveli
sklad i red u taj kaos, no njihova se stremljenja
kukavno izjalovljuju, a njihova djela unose
tek dodatnu nestabilnost u svemirski poredak.
Život je naš razbijena posuda, krhotine su njezine
razasute.
Kao da bogovi kockaju se s nama –
kad životna je priča ispričana, zapažamo na koliko
se mjesta

- 37 -
 mogla odviti drukčije. I mada se krhotine
nikako ne mogu spojiti ni sklad posude obnoviti,
preostaje nam druga mogućnost. Možemo ispričati
život junaka tako da na raskrižju,
kad bogovi su bacili kocku, ispripovijedamo sve
moguće ishode. Na taj ćemo način
dobiti mnogo usporednih priča, koje se preklapaju,
i premda neće činiti skladnu cjelinu,
pokazat će nam cjelovitu sliku.
Saznat ćemo kako sve je moglo
ispast’ daleko bolje, al’ možda i da ono što
tumačimo lošim ishodom zapravo bila je sreća
jer drugi bi ishodi bili mnogo lošiji.
Takav je slučaj nevoljne Antigone koja je željela
prirediti doličan pogreb svom izdajničkom bratu,
ubijenom dok je jurišao na vlastiti grad Tebu.
Naša priča počinje ispred kraljevske palače...

U Tebi, neposredno ispred kraljevske palače koja stoji u

pozadini i čija su vrata okrenuta prema publici. Dolazi
Antigona odvodeći Ismenu dalje od palače.

- 38 -
ismena
Zašto si me dovela ovamo, izvan palače?
Mračne, nevesele vijesti opsjedaju ti misli.

antigona
Pogledaj što Kreont čini s našom braćom.
Jednog časti svim pogrebnim obredima,
dok se prema drugom sramotno odnosi!
Eteoklo, kažu, pogreb je dobio
u skladu s našim običajima, da čast
bi zaslužio u carstvu sjena.
Ali za Polinika, koji onako
bijedno skonča, zapovijed se gradom
proširila – tako sam čula.
On neće imati pogreba ni žalovanja,
ostat će nepokopan i neoplakan,
bit će poslastica u oku ptica
kojom će se one do mile volje gostiti.
Svakog tko postupi protiv te zapovijedi
nasmrt će kamenovati pred gradskim zidinama.

ismena
O, jadna moja sestro, ako to se događa,
kako bih mogla nekom riječju
olakšati stvar ili je razriješiti?

- 39 -
antigona
Razmisli hoćeš li stati uz mene
i sa mnom surađivati. Hoćeš li pomoći ovim rukama
da podignu Polinikovo tijelo i zakopaju ga?

ismena
Tvoja ljubav prema bratu jako je čudna,
ne prepoznajem se u njoj. Nema tu sućuti
ni topline prema ljubljenome.
Kao da ti je drago što je mrtav,
kao da si spremna uništiti ono što voliš.

antigona
Prava je ljubav hladna, hladnija i od smrti.
Ne čine je prevrtljivi osjećaji.
Poput stijene odbija njihovo kolebanje
i lako podnosi sve spone i pritiske.

ismena
Žena ne bi trebala tako govoriti, nikada.
Ne smijemo zaboraviti da smo žene
i da nam ne dolikuje boriti se s muškarcima.
Valja se pokoriti moćnim vladarima,

- 40 -
 i sada i u zbivanjima
što pritišću nas još većim patnjama.
Zato zamolit ću za oprost one u podzemlju
i poslušati one na vlasti,
jer me na to prisiljavaju.
Nema smisla previše se truditi.

antigona
Dobro, ako želiš, pokaži prezir
prema zakonima koje poštuju svi bogovi.

ismena
Ja ih ne omalovažavam. Ali ne mogu djelovati
protiv države. To nije mi u prirodi.

antigona
Nek’ priroda onda bude tvoj izgovor. Samo ne
zaboravi
da tako si odabrala. Moj je odabir drukčiji i stoga
ću
načiniti pogrebni humak svom dragom bratu.

- 41 -
ismena
šapće sama sebi
I ti si odabrala. Tvoj je izgovor dužnost.

Antigona odlazi udaljujući se od palače. Ismena je promatra

kako odlazi i potom se polako vraća u palaču. Ulazi Zbor
tebanskih starješina s Kreontom.

kreont
Ja imam prijestolje, svu kraljevsku moć
jer u najbližem sam krvnom srodstvu
s ubijenima. Nek’ zna Zeus,
bog koji uvijek sve motri,
da ne bih ostao nijem kad bih vidio pošast
kako se ustremljuje na građane
i prijeti njihovoj sigurnosti. Stoga sam
svim građanima objavio zapovijedi
o Edipovim sinovima.
Eteoklo, koji je skončao boreći se
za spas našega grada, najbolji i najhrabriji
naš kopljanik, pogreb zaslužuje
sa svim obredima pročišćenja
što prate najplemenitije mrtvace
na putovanju pod zemlju. A njegov brat

- 42 -
Polinik, koji vratio se iz progonstva
žarko želeći da plamen proguta
grad njegovih predaka i ovdašnje bogove,
želeći proliti obiteljsku krv
i povesti ljude u ropstvo – za njega
objava u državi glasi da neće imati
ni grobnoga humka, ni pogrebnih obreda,
ni žalovanja. Ostat će nepokopan,
a tijelo njegovo za hranu pticama i psima,
kao jasan podsjetnik na njegov sramotni usud.
Takva je moja odluka. Ako joj se tko poželi
suprotstaviti, nek’ samo zamisli posljedice.
Kad bismo dolično sahranili Polinika,
činom odavanja počasti izdajniku
izazvali bismo gnjev naroda.
Krv bi se prolila, a čitav grad Teba
buknuo bi kao pogrebna lomača za Polinika.
Stoga vas zaklinjem: ne popuštajte onima
koji se suprotstavljaju mojim zapovijedima.
Njihov je smisao za pravdu
pogrešan, prijetvorna je to maska
želje za smrću i razaranjem.
Pa i učini li se da svet obred obavljaju, njihov je bog
nitko drugi do Bakho, koji nas sve želi povući
u mračni bezdan orgije uništenja.
Naučite stoga pod plemenitim licem žalobnika

- 43 -
 prepoznati poludjelu, pijanu glavu Bakhovu.

zborovo-da
Ta zar je itko tako lud da mu je draga smrt?

Ulazi stražar; korača prema palači.

kreont
Što se događa, zašto si tako uznemiren?
Očito nosiš zlokobne vijesti.

stražar
Riječ je o Polinikovu tijelu.
Netko ga je sahranio i nestao
posuvši po njemu suhi prah
i obavivši cijeli obred.

kreont
Što govoriš? Tko se drznuo učiniti takvo što?

stražar
Ne znam. Tko god da je, nije ostavio traga.
Tijelo je bilo skriveno, ali ne u grobu.

- 44 -
 Prekriveno je tek tankim slojem praha,
kao da se htjelo odagnati kletvu.

zborovo-da
Gospodaru, već neko se vrijeme pitam –
nije l’ to možda djelo bogova?

kreont
Ušuti odmah, prije no što me tvoje riječi
razbjesne i pokažu
da nisi samo star nego i lud.
Ta tko bi ostao miran na ono što si rekao:
da bogovi bi marili za to truplo.

Dolazi stražar vodeći Antigonu. Ona se ne opire.

stražar
Ova tu djevojka izvršila je čin – vidjeli smo je kako
izvodi
pogrebni obred nad mrtvacem. Ugledavši nago
tijelo,
ispustila je žalostan, bolan krik, nalik na pticu

- 45 -
 kad opazi prazno gnijezdo iz kojeg nestali su ptići.
Zavapila je i rukama odmah
po njemu posula suhi prah. Zatim je uzela
fino izrađen brončani vrč i izlila trostruk dar po
mrtvome.
Vidjevši to, smjesta smo pohitali onamo
te je zgrabili. Nije pokazala nimalo straha.
Optužili smo je za prethodni prijestup
kao i za ovaj sad. Ne poričući ni riječi,
samo je mirno stajala.

kreont
Ti tamo – lica oborena prema tlu,
što imaš reći?
Poričeš ili priznaješ?

antigona
Priznajem svoj čin. Ne poričem.

kreont
Jesi li čula da proglasom je zabranjeno
ono što si učinila?

- 46 -
antigona
Čula sam.
Dakako da jesam. Javno je dano na znanje.

kreont
A ipak si se drznula prekršiti zakon?

antigona
Da. Nijedan vaš proglas nije toliko snažan
da bi smrtnik nadjačao bogove
i njihove nepisane, nepromjenjive zakone.
Oni ne postoje samo za danas ili jučer,
nego su tu zauvijek i nitko ne zna
kad su se prvi put pojavili.
I zato nisam htjela trpjeti božju kaznu
zbog straha od ljudske samovolje.
I predobro znam da ću umrijeti –
kako ne bih znala? – i zato je svejedno
što ćete proglasiti.

kreont
Ti tvoji zakoni – drska djevojko,
ne znam o čemu govoriš.

- 47 -
 Bavim se onim što vidim, našim gradom,
njegovim pisanim zakonima
koje ljudi moraju poznavati i poštovati. Tvoje
zakone,
njih ja ne vidim.

antigona
Moji su zakoni od pamtivijeka –
treba vjerovati u njih da bi ih se vidjelo.

kreont
Shvaćam – dakle hirovi su tvoje mašte?

antigona
Kad povjeruješ u njih, shvatiš da su stvarni,
mnogo stvarniji od onog što vidiš, mnogo
nepovrediviji,
premda ne možeš ih dotaknuti.

zborovo-da
Nema dvojbe
da strastven je duh ove djevojke –

- 48 -
 i otac joj je bio takav. Ta ne zna popuštati
u tegobnim vremenima. Već samo njezino ime
kazuje što s njom ne valja. Ono znači “nepokorna”,
ali i “protiv rađanja”. Postajući majkama,
žene se u našemu društvu činom porođaja poko­
ravaju i
podređuju nadmoćnoj volji muškaraca. Bili smo
dakle u krivu,
a ona je luda kojoj smrt je draga. Mahnita i drska,
ni blizu onako skromna kakvom se predstavlja.
Da je željela biti tek odana svojim bogovima
podzemlja, mogla ih je slaviti pod zemljom,
u obiteljskom utočištu, skrivena od pogleda
javnosti.
Iskoračivši i progovorivši o njima javno,
suprotstavivši se svom kralju, stupila je u područje
ljudske vlasti.
Njezine riječi možda zvuče ženski, al’ njezin je čin
bio muški.

kreont
obraća se Zborovođi
Ova je djevojka već drsko postupila
suprotstavljajući se zakonima koje smo objavili.
A sad opet nadmeni prezir pokazuje –

- 49 -
 izvršivši čin, hvasta se njime.
Smije se onom što je učinila. E pa, u tom slučaju,
ostvari li naum i ne bude kažnjena,
to znači da ona je muškarac, a ne ja.

antigona
Odvedite me i ubijte – što još želite?

kreont
Ja? Ništa. U svemu ovom ja sam nebitan. Kad
progovorim,
kroz mene zbore zakoni našega grada. Ja sam tek
posrednik,
medij kroz koji pravda doseže cilj.
Kad to imam, premda sam ništa, ja imam sve.

antigona
Čemu onda odgađanje? Ali čime bih postigla veću
slavu
nego polažući brata u grob?
Svi bi ovdje potvrdili da im je to milo
kad im strah ne bi pečatio usta – vaš naslov kralja,

- 50 -
 koji vam pruža sve vrste povlastica,
omogućuje vam da govorite i činite što vas je volja.

kreont
U cijeloj Tebi jedino ti
na taj način gledaš na stvari.

antigona
Oni se slažu s mojim stavovima,
ali zbog vas ne otvaraju usta.

kreont
Zar se ne sramiš tih svojih stavova –
koji te toliko razlikuju od drugih?

antigona
Ne – nema ničeg sramotnog u odavanju počasti
djeci vlastite majke.

kreont
Ne olakšavaj sebi,
drsko dijete. Tvoj je brat izdao ovaj grad,

- 51 -
 zbog njegovih zlodjela mnoge udovice svake noći
suze prolijevaju. Uništavao je ovu zemlju,
dok drugi tvoj brat u smrt je pohrlio braneći je.

antigona
U svijetu podzemlja takva se djela možda ne sma-
traju zločinom.

kreont
Tko zna kakvi zakoni vladaju ondje dolje, odakle
se još nitko nije vratio među žive.
Ako je onako kako kažeš, onda je taj svijet ispod
čudnovato mjesto na kojem pravda ne vrijedi.
Tvrdim da u pravednom svijetu neprijatelj
nikad ne može biti prijatelj, čak ni u smrti. Kad
umremo,
nepristrane oči bogova odvaguju naša djela
i svakom dodjeljuju odgovarajuće mjesto na ljestvici
pravde.
Čak i ako zlu čovjeku za života pođe za rukom
prevariti druge i proglasiti se junakom, njegova se
djela
nakon smrti pokažu u pravom svjetlu i tad ga
zamrze.

- 52 -
antigona
Ali meni je u prirodi voljeti. Ja ne mogu mrziti.

kreont
Naša nam priroda zna biti loš vodič. Ni ja ne
mrzim
tvog brata – kako bih ga mrzio, ta ujak sam mu.
Moja djela
i odluke znak su pravednosti, a ne mržnje.
I stoga se pridruži mrtvima. Ako moraš voljeti, voli
njih.
Nijedna mi se žena neće suprotstavljati u javnosti
ni upravljati mnome – ne, ne, ne dok god sam živ.

Ulaze dvojica slugu dovodeći iz kuće Ismenu pred Kreonta.

kreont
A ti – priznaješ li da si odigrala ulogu
u tom pogrebu, ili ćeš prisegnuti
da nisi znala za njega?

- 53 -
ismena
Sudjelovala sam –
zbog toga i ja snosim krivnju.

antigona
Ne, ne...
pravda ne dopušta da to kažeš.
Nisi to htjela učiniti. Nismo surađivale.

ismena
Al’ sad kad si u nevolji nije me sram
patiti s tobom, kao tvoja družica.
Dopusti mi da umrem s tobom i time
iskažem poštovanje mrtvima.

antigona
Ne pokušavaj podijeliti smrt sa mnom i ne pripisuj
si
djela koja nisi počinila. Moja će smrt biti dovoljna.

ismena
Strahovito mi je teško ostaviti te da umreš.

- 54 -
antigona
Ali ti si odabrala život – moj izbor bila je smrt.
Budi hrabra. Živa si. No moj duh
odavno je umro i zato ću služiti mrtvima.

ismena
Kako ću živjeti sama, bez tebe u blizini?

kreont
Ne govori o njoj kao da je ovdje. Njezin život već
je svršen.

ismena
Zar ćeš ubiti nevjestu vlastita sina?

kreont
Zašto ne? Za njegovu sjetvu naći će se druga njiva.

ismena
tiho za sebe
Naš nesretni otac sijao je na njivi vlastite majke.

- 55 -
zborovo-da
Dakle ona mora umrijeti – odluka je, čini se, pala.

kreont
Da – za vas i za mene ta je stvar riješena.

Kreont napušta prizor.

antigona
U svom jadu nemam doma,
ni među ljudskim bićima ni među truplima,
ni među živima ni među pokojnima.
Junak je živ premda je mrtav, i dalje živi
u slavom ovjenčanoj uspomeni svojih zemljaka,
dok ja sam mrtva premda još sam živa,
prezir i nelagodu budim
u ljudima. Tko sam onda ja?
Čula sam za jednu strankinju,
Tantalovu kćer, iz Frigije –
smrt ju je snašla u strašnim mukama
na samom vrhu Sipilske gore.
Stijena ju je skršila obujmivši je poput bršljana,
pa sad dok žaluje snijeg i kiša ni na tren

- 56 -
 je ne napuštaju. Suze joj liju iz očiju
i vrat joj natapaju. Bog mi sprema
posljednji počinak toliko nalik na njezin.

zbor
Lijepo je kad se za ženu
nakon što umre može reći da je,
u životu i u smrti, dijelila sudbinu polubogova.
No ti, Antigono, još nisi mrtva,
a već za života ispredaš mit o sebi
i zamišljaš kako ćeš izgledati u smrti.
Kad tako govoriš, ne da nam se prolijevati suze,
nego će nam osmijeh zatitrati na usnama
– podsmjehnut
ćemo se djevojci toliko taštoj da razmišlja o svom
izgledu
čak i u trenutku dok smrt joj se sprema.
Da, sve si žrtvovala, ali nisi žrtvovala
samu svoju žrtvu. Sveg si se odrekla,
ali nisi se odrekla čina odricanja.
Tek kad to učiniš, kad ne budeš samo nestala,
nego kad nestane i sam tvoj čin nestajanja,
prestat ćeš biti zaljubljena u sebe,
u svoj plemeniti potez, i tad ćeš postići istinsku
skromnost.

- 57 -
antigona
O, rugate mi se! Zašto
me već sad u lice vrijeđate,
umjesto da pričekate moju smrt?
U svom jadu nemam doma,
ni među ljudskim bićima ni među truplima,
ni među živima ni među pokojnima.
Ovo mi je nagrada za pokrivanje bratova tijela.
No mudri misle da sam u pravu
što sam mu počast odala. Nikad to ne bih učinila
za svoju djecu, kao njihova majka,
ni za mrtvog supruga koji leži trunući –
ne, ne bih prkosila građanima.
Na koji se zakon pozivam to tvrdeći?
Da muž mi je umro, našla bih drugog,
da dijete sam izgubila,
s drugim bih muškarcem drugo imala.
Ali meni su otac i majka
skriveni u Hadovoj kući
i stoga više nikad neću imati živog brata.
Tom sam se zakonu priklonila odajući mu počast.

zbor
U tvojim je riječima više istine no u mislima koje
ih potiču.

- 58 -
 Sad nam je jasno da se zakon koji poštuješ
dotiče samo tebe i tvog brata,
a ne poštovanja prema svim mrtvima.
Ta sve je to zbog djevojčice koja je ostala bez po-
sljednje igračke.

Sluge odvode Antigonu na smaknuće. Dolazi Hemon iz

smjera palače.

kreont
Sine moj, jesi li čuo presudu
izrečenu tvojoj nevjesti? I jesi li došao ovamo
ljutit na svoga oca? Il’ si mi odan,
na mojoj strani bez obzira na moj postupak?

hemon
Oče, tvoj sam. Za mene su tvoje prosudbe
i tvoj način djelovanja dobri –
poštovat ću ih.

- 59 -
kreont
Doista, sine,
tvoje bi srce uvijek trebalo tako zaključivati
i slagati se s očevim sudom.
Zato odbaci tu djevojku – ona ti je neprijatelj.
Nek’ uda se za drugog u Hadu.
Oni koji nadmeno krše naše zakone
ili misle da će naređivati našim vođama
neće zaraditi moju hvalu. Ne. Valja se pokoravati
čovjeku kojega grad postavi na čelo,
bila riječ o krupnoj ili sitnoj stvari,
o pravdi ili nepravdi. Jer nema većeg zla
od bezvlađa. Ono uništava
cijele gradove, pretvara domove u ruševine,
u ratu nagoni vojnike na otpor i malodušje.
Kad muškarci požanju uspjeh,
sigurnost njihovih života temelji se na posluhu.
Zato moraju poduprijeti one na vlasti
i nikad ne dopustiti da žena nadvlada.
Ako već moramo sići s vlasti, nek’ nas ta sudba
zadesi od muške ruke – barem nitko neće reći
da manje smo vrijedni od žena.

- 60 -
zbor
Ako nas naša poodmakla dob ne vara,
ono što govori čini nam se razumnim.

hemon
Tvoje su riječi ispravne, no i neke bi druge mogle
imati smisla.
Građani strahuju od tvog pogleda – ne usuđuju se
izgovoriti ono što ti ne bi volio čuti.
Ali u tmini čujem da rogobore –
grad je uznemiren zbog djevojke.
Kažu da od svih žena ona najmanje zaslužuje
najstrašniju smrt za svoj dični čin.
Kad brat joj je poginuo u krvavom boju,
nije ga ostavila da leži nepokopan,
da razderu ga psi i ptice što hrane se strvinama.
Ne zaslužuje li kakvu zlatnu počast?
Taj mračni, tajni glas širi se među ljudima.
Za mene, oče, ništa nije vrednije
od tvoje dobrobiti. Što bi za dijete
bila veća čast od dobroga glasa vlastita oca?
I zato nemoj se oslanjati na samo jednu misao –
da ispravno je jedino ono što ti kažeš.
Čovjek koji misli da samo on je mudar,

- 61 -
 da govori i misli kao nitko drugi,
kad takav se razotkrije, svi uvide
da šupalj je iznutra. Nije sramota
za čovjeka, čak ni mudrog,
učiti nove stvari i ostati podatan.
Stoga okončaj gnjev. Dopusti si promjenu mišljenja.
Jer ako ja, kao mlađi, smijem iznijeti
svoj stav, tad tvrdim da najbolje bi bilo
kad ljudi bi po prirodi sve razumjeli –
a ako ne razumiju, što obično je slučaj,
kad netko smisleno zbori, dobro je od njega učiti.

kreont
šapće sebi u bradu
Da, ljudi možda mrmljaju i prigovaraju mojim
postupcima,
al’ ipak žele da to netko obavi, netko drugi,
a ne oni sami. Ponio sam se kao pravi vođa:
svojim sam postupkom učinkovito proveo u djelo
ono što se ljudi boje priznati da žele.
Ljudi su licemjeri; priželjkuju da se prljavi čin
izvrši,
a da svoje ruke ne okaljaju.

- 62 -
zborovo-da
Obojica ste izvrsno zborili.
Gospodaru, ako su riječi vašega sina primjenjive,
čini se ispravnim učiti od njega,
a i ti, Hemone, kralja slušaj.

kreont
A muškarci moje dobi – idemo li dakle u školu
da bi nas mudrosti učili mladići poput njega?

hemon
Nema ničeg lošeg u tome. Ako sam mlad,
ne misli na moju dob, nego gledaj moja djela.

kreont
A koja su to tvoja djela – uključuju li ona
poštovanje onih koji krše naše zakone?

hemon
Što zapravo želiš –
govoriti, a da nitko ti ne uzvraća?

- 63 -
Hemon odlazi trkom prema palači. Dolazi Tiresija, vodi
ga dječak.

kreont
Što tebe dovodi ovamo, stari Tiresijo? Zacijelo
tmasti oblaci koji se skupljaju nad Tebom...

tiresija
...nisu to samo tmasti oblaci – zar ne vidiš kako već
kiši
i bujica prijeti odnijeti naš grad plemeniti?
Sve je to tvoja krivnja. Znaš raspravljati,
brz si na jeziku i doimaš se inteligentnim,
ali tvoje riječi nemaju nikakvog smisla. Nesretni
čovječe,
i ne slutiš kakvu si poruku poslao
zabranivši pogrebni obred za Polinika.
Poludio si! Nije Antigonu obuzelo
demonsko ludilo, nego tebe, našega kralja.

kreont
Oštre su to riječi
od starog mudraca. Možeš li ih obrazložiti?

- 64 -
tiresija
Ludim te čini upravo tvoje umovanje. Zanemaruješ
drevnu tradiciju. Postupaš kao da ne živiš među
nama,
narodom ukorijenjenim u tradiciji od pradavnih
vremena.
Za bogove svi smo mi smrtnici neznalice.
Stare tradicije naših predaka, one
koje štujemo otkako je svijeta i vijeka,
nijedan razlog nikad neće nadjačati, ma kako ga
domišljato
smislili oštri umovi. I zato, suprotstavljajući se
Bakhovu ludilu, vlastito ludilo naglašavaš.

kreont
Nikakvi domišljati sofizmi
ne počivaju u mojim riječima. Sva su se moja djela
temeljila
na razboritom i mudrom razmatranju. Jedina mi
je svrha bila
sačuvati naš grad-državu od kaosa i uništenja.

- 65 -
tiresija
Možda misliš da si razborit, ali naša je država
oboljela
upravo od tvog razboritog umovanja – tome je
kriva tvoja politika.
Naši su oltari i ognjišta u gradu oskvrnuti
trulim mesom koje raznose ptice i psi
gosteći se Edipovim sinom
koji ondje bijedan, mrtav leži. Bogovi
više ne prihvaćaju naše žrtve,
molitve naše, bedrene kosti koje palimo u vatri.
Nijedna nam ptica više neće glasom znake davati
mašću se i krvlju mrtvog čovjeka
zasitivši. Razmisli o tome, sine moj.
Svi ljudi griješe – ništa neobično.
Ali kad pogriješe, stat će na kraj svojem ludilu
i zlu će kob otjerati pokušaju li popraviti
zlo koje su počinili,
odreknu li se svoje nepopustljivosti.
Učini ustupak mrtvima – ta kakva li je slava
još jednom ubiti pokojnika?
Postupiš li tako, sunce neće
mnogo puta obići svoj krug
prije no što izgubiš vlastito dijete, krv svoje krvi,
i mrtvim tijelom za ona mrtva tijela platiš.
Onima dolje bacio si nekog

- 66 -
 iz ovoga svijeta gore – u neznanju si
potjerao živu dušu u grob, a ovdje si ostavio
tijelo koje pripada bogovima podzemlja –
nesahranjeno, izvlašteno, neposvećeno.
To ne tiče se ni tebe ni bogova na nebu.
Time si povrijedio one ispod zemlje.

Tiresija odlazi, vodi ga dječak.

zborovo-da
Jeziva li proroštva, gospodaru –
valja vam poslušati dobar savjet.

kreont
očito potresen
Recite mi kako da postupim. Govorite slobodno.
Učinit ću to.

zborovo-da
Oslobodite djevojku iz kamene grobnice
i pripremite grob za nesahranjeno tijelo.
Idite sad, učinite to. Ne dodjeljujte taj posao
nekom drugom na izvršenje.

- 67 -
kreont
Idem iz ovih stopa.
Dođite, sluge, svi do jednoga.
Ustajte, krenite. Ponesite sjekire. Pohitajte
mjestu s kojeg pruža se pogled. Predomislio sam
se.

Kreont i njegovi sluge žurno odlaze s pozornice.

zbor
Mnogo je začudnog i demonskog na svijetu,
ali ništa nije tako začudno i demonsko kao čovjek.
Ovladao je govorom i razmišlja brzinom vjetra,
uvježbao je osjećaje za život u zajednici,
naučio umaknuti ledenim strijelama mraza,
surovom životu pod otvorenim nebom,
oštrom pljusku kišnih kapi u zimskoj oluji.
Takav je čovjek – snalažljiv u svemu što čini.
Vještinom se umije oduprijeti svemu
osim smrti – jedino nju ne može izbjeći.
Vrednote njegovih domišljatih vještina
oblikuju umjetnost o kojoj i ne sanja
te ga potiču katkad na loše, katkad na dobro.
Poštuje li dolično zakone svoje zemlje

- 68 -
 i drži li se pravde zaklinjući se bogovima,
časte ga i slave u njegovu gradu.
Ali kad se uzoholi i postane zao,
protjeraju ga iz grada. Takvom čovjeku
ne pružam gostoprimstvo niti mu se povjeravam.
Stoga je najvažniji dio istinskog uspjeha
mudrost – znati se ne odnositi osorno
prema bogovima, jer nadimanje hvalisavaca
kažnjava se teškim udarcima –
i tako se u poodmakloj dobi može steći mudrost.

Dolazi glasnik.

zborovo-da
Jesi došao s vijestima o nekoj novoj nevolji
u našoj kući kraljeva?

glasnik
Mrtvi su –
a oni živi snose odgovornost.
Prišli smo djevojčinoj kamenoj špilji,
šupljoj stijeni mladenke koja iščekuje smrt.
U najudaljenijem kutu grobnice

- 69 -
 vidjeli smo Antigonu kako visi
obješena o petlju istkana rupca.
Hemon ju je obujmio oko struka,
grlio je tužno jecajući,
žalujući za gubitkom svoje nevjeste
koju je snašla smrt, djelo njegova oca.
Kreont ga je opazio i jezovito jauknuo,
kročio unutra i tjeskobno zazvao:
“Nesretni dječače, što si učinio?
Izađi, dijete moje, preklinjem te, molim te, dođi.”
Ali mladić se samo gnjevno zagledao u njega,
pljunuo mu u lice i bez riječi
izvukao dvosjekli mač. Kreont se izmaknuo,
te ga je mladićev zamah promašio.
Ljutit na sebe, zlosretni se momak
već u sljedećem trenu nadvio nad svoj mač
i zario si oštricu duboko među rebra.
Još uvijek pri svijesti, oslabjelim je rukama
zagrlio djevojku i posljednjim je hropcem
iskašljao mlaz krvi po njezinu blijedom obrazu.

zborovo-da
Tiresijo, tvoje su se riječi obistinile!

- 70 -
Kreont dolazi s boka, u pratnji slugu. Na rukama nosi
Hemonovo tijelo.

zborovo-da
Evo kralja glavom i bradom – na rukama nosi,
ako smijem tako reći, jasan podsjetnik na to
da ovo zlo ne dolazi od nekoga neznanog,
već da je krivnja na njemu samom.

kreont
Ajaaaj... Sav drhtim od straha.
Zašto me netko ne napadne,
ne probode mi srce dvosjeklim mačem?
Jadan li sam... sva je krivnja na meni –
i nikad je se neću moći riješiti ni prebaciti je
na drugog smrtnika. Ja, samo ja...

zbor
Čovjek smrtnik ne može uteći
zbivanjima koje kroji sudbina.

- 71 -
kreont
Kad takve se strahote događaju,
i nebo se smrači, kao da nema bogova,
kao da ljudi sami prebivaju u sivu, bezdušnu svijetu.

zbor
No želimo li izmjeriti takav užas, trebamo bogove.
Taj užas nadilazi ljudski doseg.

kreont
Vodite onda ovog ništavnog čovjeka.
Ubio sam te, sine, nehotice.
Ne znam kamo gledati, gdje naći potporu.
Pokvarim sve što dotaknem,
a na glavu mi se svali teški udes.
Kad bi se barem vrijeme moglo vratiti
i događaji odviti se drukčije,
kad bih barem mogao posegnuti u prošlost i izmi-
jeniti svoje odluke...

Sluge pomažu Kreontu da se uspne stubama i uđe u palaču.

Ujedno nose Hemonovo tijelo. Zbor ostaje na pozornici;

- 72 -
Zborovođa ponavlja već izgovorene riječi, vraćajući nas u
prethodni trenutak.

zborovo-da
Oslobodite djevojku iz kamene grobnice
i pripremite grob za nesahranjeno tijelo.
Idite sad, učinite to. Ne dodjeljujte taj posao
nekom drugom na izvršenje.

kreont
Idem iz ovih stopa.
Dođite, sluge, svi do jednoga.
Ustajte, krenite. Ponesite sjekire. Pohitajte
mjestu s kojeg pruža se pogled. Predomislio sam
se.

interludij – zbor
Mnogo je začudnog i demonskog na svijetu,
ali ništa nije tako začudno i demonsko kao čovjek.
Ovladao je govorom i razmišlja brzinom vjetra,
uvježbao je osjećaje za život u zajednici,
naučio umaknuti ledenim strijelama mraza,

- 73 -
surovom životu pod otvorenim nebom,
oštrom pljusku kišnih kapi u zimskoj oluji.
Takav je čovjek – snalažljiv u svemu što čini.
Vještinom se umije oduprijeti svemu
osim smrti – jedino nju ne može izbjeći.
Vrednote njegovih domišljatih vještina
oblikuju umjetnost o kojoj i ne sanja
te ga potiču katkad na loše, katkad na dobro.
Poštuje li dolično zakone svoje zemlje
i drži li se pravde zaklinjući se bogovima,
časte ga i slave u njegovu gradu.
Ali kad se uzoholi i postane zao,
protjeraju ga iz grada. Takvom čovjeku
ne pružam gostoprimstvo niti mu se povjeravam.
Najopasniji od tih ljudi – ili žena –
onaj je čija se oholost ili zloća očituju u načinu
na koji poštuje same zakone.
Umjesto da nadziru naše demonske ispade,
zakoni su u njegovim rukama oruđe njegovih de-
monskih ispada,
potporanj kojim potkopava same temelje gradskog
života.
U neprirodnoj izopačenosti njegovo zlo
poprima oblik okrutne želje za provođenjem
pravde.

- 74 -
Dolazi glasnik.

zborovo-da
Jesi došao s vijestima o nekoj novoj nevolji
u našoj kući kraljeva?

glasnik
Mrtvi su –
a oni živi snose odgovornost.
Prišli smo djevojčinoj kamenoj špilji,
šupljoj stijeni mladenke koja iščekuje smrt.
U najudaljenijem kutu grobnice
vidjeli smo Antigonu u suzama i Hemona
kako je grli oko struka. Predvođeni Kreontom,
sve troje potom je pošlo prema mjestu
gdje je Polinikovo tijelo ostavljeno za hranu
pticama
te su ga propisno sahranili. Ali ljudi su ih vidjeli
i pronijeli glas gradom, a svjetina što smatra
Polinika izdajnikom koji napao je vlastiti grad
šokirala se i razgnjevila. Strasti su se uzburkale,
rulja je upala u kraljevsku palaču, okrutno zaklala
Kreonta i Hemona te ne mogavši obuzdati

- 75 -
 demonske strasti, nastavila sijati
smrt i razaranje. Sad cijeli grad Teba gori.

Dolazi Antigona, ošamućena i napola luda. Kao u snu

korača među ruševinama dok oko nje gore vatre.

antigona
ponavljajući
Meni je u prirodi voljeti. Ja ne mogu mrziti...

zbor
Al’ užas oko tebe ipak je tvoje djelo.

antigona
Zbunjena sam. Kako može sve to razaranje
biti ishod mog skromnog zahtjeva za dostojnim
sprovodom?
Tražila sam samo poštovanje naših bogova
i njihovih pradavnih zakona...

- 76 -
zbor
Oni na vlasti
mogu si priuštiti poštovanje časnih i strogih načela,
dok obični ljudi plaćaju cijenu za to. Možda
božanski zakoni nemaju najveću moć. Možda
nešto mnogo začudnije, zapovijed mnogo
neobičnija
počiva u ponoru božanske tajne. Kažu
da Židovi, čudan narod koji prebiva na istočnoj
obali
našega velikog mora, još čudniju molitvu pjeva
uvečer uoči svoga najvećeg blagdana, Jom Kipura –
zovu je Kol Nidre:

“Svih zavjeta koje bismo mogli položiti,

svih prisega i zakletvi koje bismo mogli dati
između ovoga i sljedećega Jom Kipura
javno se odričemo. Nek’ svi budu napušteni,
izbrisani, ništavni, nit’ čvrsti nit’ uspostavljeni.
Nek’ naši zavjeti, prisege i zakletve ne smatraju se
zavjetima ni prisegama ni zakletvama.”

Mnogo je mudrosti u tim riječima,

mudrosti koju si ti u svojoj nepopustljivosti
zanemarila.

- 77 -
 Društvo povezuje veza Riječi,
ali kraljevstvo logosa, onoga što se može reći
uvijek se vrtloži oko onoga što je nemoguće izreći
i tom su tajanstvenom vrtlogu usmjerena sva naša
nastojanja, svi naši napori. Istinski smo vjerni
onome što ne može se reći, a najveća je mudrost
znati kad upravo zbog te vjernosti
riječ valja pogaziti, pa bila ta riječ
i najviši zakon od davnina. U tome si pogriješila,
Antigono. Žrtvujući sve
za svoj zakon, sam si taj zakon izgubila.

antigona
Samo sam se založila za pravdu, pod svaku cijenu.
Kako to može biti krivo?

zbor
Pobijedi li tvoja pravda,
neće bit’ svijeta u kojem će se vidjeti ta pobjeda.
Shvaćamo koliko si posvećena svojoj Svrsi,
spremna za nju sve žrtvovati. Ali mudrost nam
govori
da katkad, kad sve zbog Svrhe odbaciš,
samu Svrhu izgubiš, i tad su sve tvoje žrtve

- 78 -
 uzaludne, ništavne. A ti na kraju
ne budeš plemenit junak, već bijednik
kojemu mjesta nema ni među živima ni među
mrtvima,
već tek u sablasnome međuprostoru gdje prebivaju
čudovišta
o kojima naš um ne može ni snivati.

Antigona stoji bez riječi, nepomična. Samo uzrujan, odbo­

jan tik nagrđuje joj lice.

antigona
Zar ne shvaćate da je žena s kojom zborite živi
mrtvac?

zbor
To je zato što se iscrpljuješ u boli kojoj nema
lijeka,
nema mjere, nema roka trajanja. Nitko ne zna ras­
plesti taj čvor.
Zašto si toliko zaljubljena u nepodnošljivo?

- 79 -
antigona
Strahote snažno me privlače. Znam to.
Vidim da klopka se zatvara. Sad znam što sam.
Al’ dok života je u meni, samo jedno tražim:
dopustite da poludim na svoj način. U svom ludilu
pokušat ću zamisliti kako se moglo zaći još dublje
u prošlost i izbjeći užas u kojem se nalazim...

Kreont se pojavljuje na pozornici, a mi se ponovno vraćamo

u jedan od prethodnih trenutaka.

zborovo-da
Dakle ona mora umrijeti – čini se da odluka je pala.

kreont
Da – za vas i za mene ta je stvar riješena.

zbor
Ali ne i za nas,
napaćeni narod Tebe. Predugo ste nas tlačili.
Umorni smo od stajanja u sjeni. Smijemo istupiti

- 80 -
 samo da bismo komentirali vaše postupke
i slavili vas ispraznim mudrostima.

kreont
Znači, stali ste na stranu drske djevojke?

zbor
Ne, za vas je mnogo gore. Ustajemo sad
protiv vas oboje. Svojim neodgovornim sukobom
sve ste nas učinili taocima i zaprijetili opstanku
cijeloga grada. Niste više sposobni vladati
te stoga preuzimamo vlast kao skupno tijelo
i namećemo novu vladavinu prava, odlučujući svi
zajedno.
Naša prva odluka glasi: Kreont više nije kralj,
svrgnut je. Straža će čuvati i Kreonta i Antigonu,
a mi se proglašavamo
narodnim sudom koji brzo će skrojiti pravdu.
Ne može se više čekati – naš grad
mora početi normalno disati.

kreont
Ali ja sam isto to poduzimao.
Bio sam praktičan, za dobrobit države...

- 81 -
zbor
...i mi smo takvi i zato nalažemo da te se ubije
kao kaznu za tvoje okrutne postupke.

kreont
Da, bio sam strog,
ali kako se u narodu kaže: ne možeš napraviti
kajganu,
a da ne razbiješ jaja...

zbor
Istina, širom Tebe vidimo razbijena jaja,
ali gdje je ta tvoja kajgana?

kreont
Naše nevolje potječu od strahotnih djela
Edipova poroda. Nastojao sam samo umanjiti štetu
kao vladar koji provodi zakon i red
i ograničava slobodu kad nužda nalaže. Ponovit ću
riječi koje sam nedavno izrekao. Valja se pokoravati
čovjeku kojega grad postavi na čelo,
bila riječ o krupnoj ili sitnoj stvari,

- 82 -
 o pravdi ili nepravdi. Jer nema većeg zla
od bezvlađa...

zbor
...tu se varaš.
Mnogo veće zlo od bezvlađa
nepravedan je vođa koji stvara kaos u gradu
pokušavajući nametnuti krivi red. Takav je red
besramna karikatura najgore anarhije.
Ljudi to osjećaju i vođi se odupiru. Pravi red,
naprotiv, stvara prostor za slobodu
svih građana. Uistinu dobar vladar
neće samo ograničiti slobodu svojih podanika
nego će im slobodu i dati. U svakodnevnom životu
zarobljeni smo običajima i ne vidimo dalje od njih.
Kad susretnete istinskoga gospodara, on vam otvo­
­ri oči
za ono za što niste ni znali da ste sposobni. Njegova
poruka ne glasi
“Ne smiješ!” ni “Moraš...!”, nego “Možeš!”
Možeš učiniti nemoguće, možeš se pobuniti. Istin-
ski gospodar
ne stoji iznad nas, ljudi, nego je posrednik
koji nestaje dok vraća slobodu u naše ruke.

- 83 -
kreont
Shvaćam da sam mrtav čovjek. Nema mi izlaza. Ali
dopustite mi samo reći...

zbor
Ne! Stražari, ne dajte mu da govori, smjesta ga
ubijte.
Odvedite ga u mračni kut palače
i riješite ga se, a potom bacite njegovo truplo
strvinarima, neka ga snađe
ista sudbina koju je odredio Poliniku.

kreont
Zašto me vodite unutra? Ako častan vaš je čin,
čemu tama?

zbor
Nećeš umrijeti pod svojim uvjetima.

Stražari odvode Kreonta.

- 84 -
antigona
Nadam se da ćete mi iskazati posljednju počast.

zbor
Tek ćemo vidjeti...

antigona
Zašto? Zar ne shvaćate
da sam na vašoj strani? Tražeći dostojan pogreb za
Polinika,
prozborila sam u ime onih koji su isključeni,
bez vlastitoga glasa, onih koji žive poput sjena
na rubovima našega grada.

zbor
Al’ isključeni
ne trebaju sućut ni samilost povlaštenih,
ne žele da drugi govore u njihovo ime,
oni bi sami trebali dobiti riječ i izraziti svoje muke.
I zato si ih govoreći umjesto njih još teže izdala
od svoga ujaka, jer si im uskratila pravo glasa.

- 85 -
antigona
Zbunjujete me svojim sofizmima. Što god mi
podmetali,
ja dobra sam osoba, ne može me se potkupiti!

zbor
Ni grom što udara u kuću
ne može se potkupiti.

antigona
Stojim pri onome što sam rekla.

zbor
Ali što si rekla?

antigona
Poštena sam i kažem što mislim.

zbor
A što misliš?

- 86 -
antigona
Hrabra sam.

zbor
Protiv koga?

antigona
Ne razmišljam o vlastitu dobru.

zbor
A o čijem dobru razmišljaš?

antigoni
O dobru živih i mrtvih.

zbor
A kako tvoja briga za mrtve
pomaže ili šteti živima? Poslušaj nas:
znamo da si nam neprijatelj, još opasniji
od svoga ujaka. I zbog toga ćemo te sada
pred rupu u zemlji postaviti.

- 87 -
 Al’ imajući na umu tvoje zasluge i vrline,
glavu ćemo ti dobrim mačem odrubiti
i dobrom te lopatom u dobru zemlju zakopati.

antigona
Što god govorili, užasno
je ubiti ljudsko biće...

zbor
...ali ponekad,
kad nedjelovanje otvara branu
za poplavu mrtvih tjelesa, ne ubiti
može biti još veći zločin.

antigona
Preostaje li mi
kakav izbor?

zbor
Dakako.
Možeš odabrati svoju smrt.

- 88 -
antigona
A ako ne odaberem?

zbor
U svakom ćeš slučaju umrijeti.
Al’ ako slobodno odabereš prepustiti se sudbini,
dostojanstveno ćeš skončati.

hemon
potresen
Shvaćam vaše razloge,
oštre poput sječiva, al’ ostajem podijeljen
između vaše pravde i svoje ljubavi prema Antigoni.
Da sam savršen, sâm bih ponudio
da zamahnem mačem i kaznim je,
no nisam dovoljno snažan za takvo što. Ne mogu
odlučiti
ni odabrati, i zato ću si radije prekinuti život.

Vadi nož i presijeca si grkljan. Članovi Zbora istodobno

nasrću na Antigonu i sijeku je mačevima.

- 89 -
zbor
Mnogo je začudnog i demonskog na svijetu,
ali ništa nije tako začudno i demonsko kao čovjek.
Ovladao je govorom i razmišlja brzinom vjetra,
uvježbao je osjećaje za život u zajednici,
naučio umaknuti ledenim strijelama mraza,
surovom životu pod otvorenim nebom,
oštrom pljusku kišnih kapi u zimskoj oluji.
Takav je čovjek – snalažljiv u svemu što čini.
Vještinom se umije oduprijeti svemu
osim smrti – jedino nju ne može izbjeći.
Vrednote njegovih domišljatih vještina
oblikuju umjetnost o kojoj i ne sanja
te ga potiču katkad na loše, katkad na dobro.
Stoga je najvažniji dio istinskog uspjeha
znati postupati s demonskim ispadima,
posebno onih ljudi koji imaju vlast nad nama.
Jer vladanje ljudima jača demonske ispade
i nijedan čovjek nije primjeren za samostalno
vladanje.
Jedino je ispravno kad skupno vladaju. Tad
nadziru jedni druge i priječe demonske ispade
koji mogu dovesti do katastrofe. Čak i kad nema
bogova
da im pomognu, takav skup jednakih
povezuje sveti duh, veza jača od sudbine,

- 90 -
 veza kojom će se oduprijeti svim zemaljskim
moćima,
a možda i ponekim božanskima.

zborovo-da
Stara mudrost vrijedi: kandžama sudbine
ne može se pobjeći. Ali ta mudrost
ne kaže da ne može se pobjeći
ni teretu odgovornosti. Ne može nam sudbina
biti izgovor da činimo što nas je volja.
Roditelji Antigonina oca
unaprijed su znali njegovu sudbinu i pokušali je
izbjeći,
al’ upravo u nastojanju da postignu taj plemeniti
cilj
pripomogli su ostvarenju sudbine. Gorka pouka
Edipove priče glasi da onaj tko nema izbora
jer zlo mu je sudbina nije ništa manje kriv
za svoja ogavna djela. Al’ Antigonina nas tužna
priča
uči da kad bismo nekim čudom vratili vrijeme
i promijenili tijek događaja koji su doveli do
kataklizme,
novi bi ishod možda bio
još strašniji i mučniji od staroga.

- 91 -
Došli smo do kraja tužnih Antigoninih priča
– kojim bi putem trebalo poći?
Je li bila u pravu što je do posljednjeg daha
ustrajala u božanskim nepisanim zakonima?
Je li Kreont bio u pravu što je imao na umu
opće dobro grada-države? Ili je Zbor bio u pravu
što ih se riješio i uspostavio zajedničku vladavinu?
Nema jednostavnog odgovora –
mi glumci tek smo sjenke što su tri različite sudbine
predstavile vama, gledateljima.
Odluka je na vama, sami se izlažete riziku
i pogibelji.
Nitko vam neće pomoći, prepušteni ste sebi.
Kad smo sami, kad ništa se ne događa, iznenada
nas pogodi mrmor života i u tom trenutku
mudri ljudi znaju zauzdati kaos i donijeti odluku.

- 92 -
Slavoj Žižek, filozof, sociolog, kulturni kritičar i psi-
hoanalitičar, rođen je u Ljubljani 1949. Doktorirao je
na Ljubljanskom sveučilištu 1981., a drugi doktorat
obranio je u Parizu na slavnom Sveučilištu Pariz VIII.
Danas je Slavoj Žižek jedan od najcjenjenijih i najpo-
pularnijih filozofa, a često ga nazivaju i najopasnijim
filozofom Zapada. Autor je više od pedeset knjiga
prevedenih na više od dvadeset svjetskih jezika.

- 93 -
Patricija Vodopija rođena je 31. prosinca 1970. u Osi­
jeku kao Patricija Horvat. U rodnome je gradu diplo-
mirala engleski i njemački jezik i književnost, a nakon
studija počela se intenzivno baviti prevo­đenjem. Od
1998. živi u Splitu, a otkako je 2004. rodila sina, posve­
tila se isključivo prevođenju kao samostal­noj djelat-
nosti. Od 2005. članica je Društva hrvat­skih književnih
prevodilaca i dosad je prevela dvadesetak književnih
djela s engleskog na hrvatski jezik. Tako­đer je aktivna
kao književna promotorica i moderatorica književnih
događanja u Splitu.

- 94 -
 Sadržaj

predgovor
Trči, Antigono, trči 5

Trostruki život Antigonin 35

O autoru 93
O prevoditeljici 94

- 95 -
Nakladnici
Fraktura, Zaprešić
HNK, Zagreb
Za nakladnike
Sibila Serdarević, Fraktura, Zaprešić
Dubravka Vrgoč, HNK, Zagreb
Urednik Seid Serdarević
Lektura i korektura Margareta Medjurečan
Prijelom Maja Glušić
Dizajn naslovnice Roko Crnić
Godina izdanja 2016., siječanj
Tisak Web 2 tisak, Sveta Nedelja
ISBN 978-953-266-692-2 (Fraktura)
ISBN 978-953-6004-07-2 (HNK)

www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr
T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

Fraktura je dobitnik Nagrade Londonskog sajma knjiga

i Booksellera za najboljeg međunarodnog nakladnika 2015.

- 96 -