U romanu,, Na Drini ćuprija'' Ive Andrića most je najistaknutije središte.
To je priča o građenju mosta i njegovoj sudbini. Most niče kao priviđanje, kao čarolija, kao uspomena i amanet poturice Mehmed-paše Sokolovića.Na čelu odreda za gradnju mosta je Abidaga, nemilosrdan i bezobziran čovek.Radovi na mostu uvlačili su u vrtlog sve živo u kasabi i van nje. Radilo se za platu, a ponekad i na silu.Most se rađao krvavo, teško i izazivao otpor uvek žilave raje.Tako su seljaci počeli da ruše ono što se pravi i proneli glas da to ruši vila. I pored pobuna i poteškoća most se izvio nad Drinom, čvrstinom svojih temelja i mlečnom površinom svojih lukova. Na mostu je nikao han, a oko mosta se razvijala kasaba. U sebi, sem estetskog smisla, nosi i etnički smisao, jedno filozofsko shvatanje života sadržano u iskazu: ,, Svi mi umiremo samo jednom, a veliki ljudi po dva puta; jednom kada nestanu sa zemlje, a drugi put kad propadne njihova zadužbina''.