Poštovani slušatelji, vjerujem da svi vi n eke osnovne stvari o Bibliji već znate: Knjiga koja je

zapravo sastavljena od 73 knjige, dijeli se na Stari i Novi Zavjet, Stari zavjet ima 46
knjiga, Novi zavjet ih ima 27. vjerujemo da je to Božja riječ upućena nama ljudima i
najprevođenija je knjiga na svijetu. U današnjih par minuta posvećenih Bibliji htjela bih s vama
razmišljati o nečemu što možda često uzimamo zdravo za gotovo, a to je kako je biblija nastala.

Mnogi od nas imaju bibliju u svojim domovima. To je jedna prilično debela knjiga koja ima preko tisuću
stranica, ali znamo li kako su te stranice napisane i koja povijest stoji iza njih. Nisu oduvijek biblijske riječi
bile zapisane u knjizi niti su bile zapisane sve u jednoj jedinoj knjizi kako što je danas to slučaj, a nisu bili
ni zapisane na samim počecima. Biblijske riječi su se najprije prenosile usmenim putem, iz naraštaja u
naraštaj. Ljudi su prepričavali jedni drugima slavne događaje iz izraelske povijesti, psalmi su se pjevali u
bogoslužjima, o isusu se pričalo po selima. I tek nakon nekog određenog vremena se odlučilo zapisati
ono što se prenosilo usmenim putem, da se ne zaboravi i sačuva. Dok su apostoli bili živi i propovjedali o
Isusu ono što su s njim doživjeli nije se kršćanima činilo potrebnim zapisivati nešto o njemu. Ali kad su
apostoli umrli i više nije bilo izravnih svjedoka koji bi mogli svjedočiti o Isusovim djelima, kršćani su
uvidjeli potrebu zapisivanja najvažnijih stvari o Isusu i tako smo dobili Evanđelja, a imamo ih 4 jer su u
različito vrijeme u različitim mjestima različiti pisci odlučili zabilježiti Isusov život i djelo. Pavlove
poslanice pak čiji sadržaj čitamo svake nedjelje na misi razultat su njegovog misionarskog djelovanja.
Znamo da je Pavao puno putovao i propovijedao o Isusu. Na svojim putovanjima on je osnivao nove
kršćanske zajednice. Budući da se brinuo za njihov daljnji rast u vjeri pisao bi im pisma u kojima bi im
pojašnjavao neke stvari o Isusu ili vjeri kršćanskoj koje toj zajednici nisu bili baš jasne ili bi im pisao da ih
učvrsti u vjeri i opominjao ukoliko bi čuo da su neki članovi zastranili u nečemu. Pavao bi u jednom
mjestu pisao te poslanice i onda ih po drugim ljudima slao u te zajednice.

Biblijske riječi starog i novog zavjeta bile su zapisivane na koži ili na papirusima. U to vrijeme nisu
postojale knjige kao danas, nego je sve to bilo u obliku svitaka koji su se onda razvijali. O tome nam
svjedoči i evanđelje po Luki koji govori kako je Isus došao u sinagogu i pružili su mu svitak Knjige proroka
Izaije. On razvije svitak i nađe mjesto gdje stoji napisano:

18
Duh Gospodnji na meni je
jer me pomaza!
On me posla
blagovjesnikom biti siromasima,
proglasiti sužnjima oslobođenje,
vid slijepima,
na slobodu pustiti potlačene,
19
proglasiti godinu milosti Gospodnje.

20
Tada savi svitak, vrati ga poslužitelju i sjede. Proročke Knjige kao i sve druge su dakle bile napisane u
svitcima. U Isusovo vrijeme nije postojao dakle jedan jedini svitak na kojem je bio zapisan cijeli Stari
zavjet kao što ni kasnije nakon Isusove smrit nije postojao jedan jedini svitak na kojem je bio zapisan
Novi zavjet. U prvim stoljećima sve te biblijske knjige koje su danas smještene u našoj jednoj bibliji su
bile zasebne, svaka je bila na svojem svitku ili papiru. Tek kasnije su sve te knjige ujedinjene i tek je
kasnije određeno koje uopće knjige pripadaju Bibliji i smatraju se Božjoj riječi jer su u to vrijeme postojali
i drugi neki spisi koji su govorili o Bogu i Isusu i naizgled bili vrlo slični današnjim biblijskim knjigama (npr.
Petrovo evanđelje, Knjige Enohove – te knjige mi nazivamo apokrifima). Bilo je potrebno puno mudrosti i
Duha Božjega i nekih kriterija da bi se zaokružio konačni broj biblijskih knjiga. Ono što je još fascinantno
iz tih vremena jest i samo prepisivanje tih biblijskih knjiga. Ono što moramo znati jest da ne postoji
originalni tekst nijedne biblijske knjige. Dakle, onaj prvi tekst koji je jedan biblijski pisac napisao nije
sačuvan. Ne posjedujemo npr. svitak koji je napisao prorok Izaija kao što ne posjedujemo ni papirus koji
je Pavao poslao zajednici Rimljana. Sačuvane su nam samo kopije tih originala. U Starom zavjetu
postojale su grupe prepisivača ili svećenika čije je posao bio sačuvati Biblijski tekst i oni su nastojali
vjerno prepisivati te tekstove. Ti svitci su se onda koristili u raznim sinagogama. Jedanako je vrijedilo i za
knjige Novog zavjeta. Vjernici u određenim zajednicama i prvim crkvama htjeli su imati za sebe tekstove
o Isusu pa su ih prepisivali i vjerno čuvali. I upravo zahvaljujući njima svima, njihovoj ljubavi prema Božjoj
riječi, i njihovom neumorno radu i prepisivanju biblijskih riječi tijekom stoljeća, i brižnom čuvanju tih
svitaka unatoč svim teškim situacijama, mi danas posjedujemo naše biblije, nadomak ruke nam je svima
božja riječ. Stoga svaki sljedeći put kad na misi budete slušali bilo koji dio Božje riječi, imajte na umu koji
je put ta riječ prešla da bismo je mi mogli slušati. Najprije je Bog učinio nešto veliko i veličanstvno u
našoj povijesti, onda su se našli ljudi koji su zapisali po Božjem nadahnuću tu događaje, ti njihovi spisi su
se prenosili, prepisivali i čuvali tijekom stoljeća zasebno, i na koncu su ti različiti spisi, ujedinjeni zajedno,
prevedeni su hebrejskog i grčkog jezika na naše narodne jezike, i nama su navješteni s ambona kako
bismo mogli čuti što nam to Bog poručuje, kako bismo saznali kako nas Bog ljubi, prašta i uz nas je kroz
cijelu našu povijest. Nije li to dovoljan razlog da nastojimo što više upoznati Božju riječ i što češće otvoriti
naše Biblije. Mir vam i dobro.

Kako su se prenosili ti rukopisa? Vezano za povijest prenošenja Starog zavjeta

poznato je da su postojale grupe prepisivača ili svećenika čije je posao bilo sačuvati
sveta pisma. To ne vrijedi za rukopise Novog Zavjeta jer je crkva bila dugo stoljeća
na početku svoje povijesti progonjena i nije baš da su imali puno tekstova koji su
prepisivali profesionalni prepisivači – ovisno o području i vremenu kad je napisan
neki tekst. Mnoge knjige Novog zavjeta su copirali obično vjernici koji su željeli imati
vlastitu kopiju ovih vrijednih rukopisa. Na taj način su nastali brojni rukopisi u
ovom prvom razdoblju novozavjetne predaje i mnogi su bili ne baš savršeno točno i
vjerno prepisivani budući da ih nisu prepisivali profesionalci. Nekada su vjernici
posjedovali samo neke zapisane retke na nekom od tada postojećih materijala.
Ono što treba znati jest da mi danas posjedujemo samo kopije i niti jedan jedini
originalni tekst. Samo mnoštvo kopija od kojih je onda trebalo napraviti jednu
knjigu onakvu kakvu mi danas imamo u svojim rukama. Do trenutka posjedovanja
takve jedne biblije u našim rukama prošlo je puno vremena i puno nečijeg truda.
Cijela jedna velika tajanstvena priča stoji iza svake stranice naše Biblije.
Izgleda da je sve do I. St. Poslije Krista tekst Starog zavjeta kružio u nekim svojim
varijantama i tek je 2oo. Godina poslije krista nastala ujedinjena verzija Starog
zavjeta. Ta verzija zvala proto-Masoretski tekst je napisana samo suglasnicima.
Kasnije su se pak dodali i samoglasnici kako bi novijim generacijama bilo jasnije
kako čitati bibliju, pogotovo što se od tri suglasnika moze stvoriti mnoštvo riječi.
Jedna od primjera kaoliko je to bilo važno: Davidov Mojsije s rogovima!
Kad drzimo u rukama sveto pismo, teško nam je zamisliti sve živote i umijeća koja
su više od dvije tisuće godina utkana u njegov finalni izgled. Veliko poštovanje
prema Bibliji, briga za detalje i opreznost u djelovanju su faktori koji su sačuvali
tijekom dva tisućljeća tekst koji je prilično vjerodostojan kako su to pokazali svitci
sa Mrtvog mora.
Sve do otkrića svitaka s Mrtvog mora, najstariji rukopisi starog Zavjeta koji su
sadrzavali pojedine dijelove SZ sezali su u 9. stoljeće poslije Krista. Međutim stvari
su se radikalno promijenile kada je 1947. otkrivene špilje u području oko Qumrana.
Zahvaljujući tim špiljama danas imamo oko 600/800 spisa koji potječu iz razdoblja
od 3.st. pr. Do 1.st. poslije krista. Š to se tamo pronašlo tri različite tradicije, tri
različite vrste spisa: jedni pripadaju Samarijanskom Petoknjizju, drugi su bili baza
za Septuagintu, a treći je tzv. Proto-

Najstariji dio Starog zavjeta koji je sačuvan sadrzi dva retka iz Knjige brojeva. Ti reci
su ispisani na jednoj srebrnoj pločici i potječu iz VII. stoljeća prije Krista. Sljedeći
„najstariji“ tekst seže u III. St. Prije Krista i proistječu s područja oko Mrtvog Mora
(iz špilja). Postoje danas malobrojni rukopisi Starog zavjeta, dok imamo oko 93
rukopisa ili fragmenta rukopisa Novog zavjeta koji potječu iz trećeg stoljeća poslije
Krista. Sve od 1947. jedan od najstarijih i kompletnijih rukopisa hebrejskih bio je
Kodeks iz Lenjingrada koji potječe iz 1008 godine. S otkrićem svitaka u Kumranskim
špiljama1 po prvi put smo dobili tekst iz Starog zavjeta koji seže u prvo stoljeće prije
krista. Ipak, svejedno ti najstariji tekstovi koje danas posjedujemo su daleko od onih
izvornih tekstova Starog zavjeta.
Kako su se prenosili ti rukopisa? Vezano za povijest prenošenja Starog zavjeta
poznato je da su postojale grupe prepisivača ili svećenika čije je posao bilo sačuvati
sveta pisma. To ne vrijedi za rukopise Novog Zavjeta jer je crkva bila dugo stoljeća
1
Od 1947. u cijelom nizu špilja uz zapadnu obalu Mrtvog mora je pronađeno između 600 i 800 rukopisa. Najveći
dio je pronašen u mjestu koji se zove Qumran pa se otud potječe i naziv Kumranski spisi. Vrijeme iz kojeg potječu ti
spisi je između 250 prije krista i 135 godina poslije krista. I jedna četvrtina tih rukopisa sadrži biblijske tekstove.
Među tim tekstovima ima najviše kopija knjige prororoka Izaije (21 kopija) dok Esterina knjiga i Nehemija uopće
nisu prisutni i ne zna se je li namjerno ili slučajno.
na početku svoje povijesti progonjena i nije baš da su imali puno tekstova koji su
prepisivali profesionalni prepisivači – ovisno o području i vremenu kad je napisan
neki tekst. Mnoge knjige Novog zavjeta su copirali obično vjernici koji su željeli imati
vlastitu kopiju ovih vrijednih rukopisa. Na taj način su nastali brojni rukopisi u
ovom prvom razdoblju novozavjetne predaje i mnogi su bili ne baš savršeno točno i
vjerno prepisivani budući da ih nisu prepisivali profesionalci. Nekada su vjernici
posjedovali samo neke zapisane retke na nekom od tada postojećih materijala.
Ono što treba znati jest da mi danas posjedujemo samo kopije i niti jedan jedini
originalni tekst. Samo mnoštvo kopija od kojih je onda trebalo napraviti jednu
knjigu onakvu kakvu mi danas imamo u svojim rukama. Do trenutka posjedovanja
takve jedne biblije u našim rukama prošlo je puno vremena i puno nečijeg truda.
Cijela jedna velika tajanstvena priča stoji iza svake stranice naše Biblije.
Izgleda da je sve do I. St. Poslije Krista tekst Starog zavjeta kružio u nekim svojim
varijantama i tek je 2oo. Godina poslije krista nastala ujedinjena verzija Starog
zavjeta. Ta verzija zvala proto-Masoretski tekst je napisana samo suglasnicima.
Kasnije su se pak dodali i samoglasnici kako bi novijim generacijama bilo jasnije
kako čitati bibliju, pogotovo što se od tri suglasnika moze stvoriti mnoštvo riječi.
Jedna od primjera kaoliko je to bilo važno: Davidov Mojsije s rogovima!
Kad drzimo u rukama sveto pismo, teško nam je zamisliti sve živote i umijeća koja
su više od dvije tisuće godina utkana u njegov finalni izgled. Veliko poštovanje
prema Bibliji, briga za detalje i opreznost u djelovanju su faktori koji su sačuvali
tijekom dva tisućljeća tekst koji je prilično vjerodostojan kako su to pokazali svitci
sa Mrtvog mora.
Sve do otkrića svitaka s Mrtvog mora, najstariji rukopisi starog Zavjeta koji su
sadrzavali pojedine dijelove SZ sezali su u 9. stoljeće poslije Krista. Međutim stvari
su se radikalno promijenile kada je 1947. otkrivene špilje u području oko Qumrana.
Zahvaljujući tim špiljama danas imamo oko 600/800 spisa koji potječu iz razdoblja
od 3.st. pr. Do 1.st. poslije krista. Š to se tamo pronašlo tri različite tradicije, tri
različite vrste spisa: jedni pripadaju Samarijanskom Petoknjizju, drugi su bili baza
za Septuagintu, a treći je tzv. Proto-